Status spomenika -> Nacionalni spomenik
Objavljeno u „Službenom glasniku BiH“, broj 53/08.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 11. do 17. rujna 2007. godine je donijelo
O D L U K U
I.
Povijesno područje – Tvrđava u Bosanskoj Krupi proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik čini utvrda iz perioda kasnog srednjeg vijeka i osmanskog perioda i pokretni arheološki materijal koji se nalazi u Muzeju Unsko-sanskog kantona u Bihaću.
Nacionalni spomenik se nalazi na dijelu prostora označenog kao k.č. 21/209-1 (stari premjer) posjedovni list broj 732, k.o. Bosanska Krupa općina Bosanska Krupa, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (»Službene novine Federacije BiH« br. 2/02 i 27/02 i 6/04).
II.
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati financijska sredstva za izradu i postavljanje informacijske ploče sa temeljnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III.
U svrhu trajne zaštite nacionalnog spomenika, na prostoru definiranom u točki I. stavak 3. ove odluke utvrđuje se sljedeće mjere zaštite:
- dopušteni su istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi, radovi na tekućem održavanju i radovi koji imaju za cilj prezentiranje spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);
- prostor spomenika bit će otvoren i dostupan javnosti, a može se koristiti u edukativne i kulturne svrhe;
- planiranje i realizaciju namjene spomenika, bilo kao muzejskog prostora ili u turističke svrhe treba izvršiti u suradnji sa institucijama nadležnim za zaštitu kulturno-povijesnog naslijeđa;
- nije dopušteno obavljanje radova na infrastrukturi osim uz odobrenje nadležnog ministarstva i stručno mišljenje nadležne službe zaštite.
U svrhu trajne zaštite područja nacionalnog spomenika utvrđuje se zaštitni pojas u širini od 50 metara od granica zaštićenog područja. U tom pojasu provode se sljedeće mjere zaštite:
- nije dopuštena izgradnja prometnica punih profila, i objekata koji svojim gabaritom ili tijekom eksploatacije mogu ugroziti nacionalni spomenik;
- dopuštena je izgradnja objekata maksimalne visine 6,50 m do početka krovišta, odnosno spratnosti P+1 i maksimalnog gabarita 10 x 12 m;
- nije dopušteno odlaganje otpada.
U svrhu trajne zaštite nacionalnog spomenika, potrebno je osigurati:
- čišćenje zidina grada, zidova kula i ostalih prostora od divljeg raslinja koje predstavlja opasnost za strukturu spomenika;
- konstruktivnu sanaciju kula i zidina na mjestima gdje se pojavljuju pukotine i prijeti urušavanje;
- prilikom radova na konstruktivnoj sanaciji, konzervaciji i restauraciji koristiti u najvećoj mogućoj mjeri izvorne materijale i vezivna sredstva;
- prgodom radova na sanaciji upotrebljavati postojeće kamene blokove;
- dijelovi obrađenih kamenih površina koji nedostaju moraju da budu urađeni od istog ili istovrsnog materijala od koga su izvorno napravljeni;
- obrada površina saniranog zida mora da odgovara načinu obrade ostatka zida;
- pokrivanje gornjih zona – krune zida mora da bude urađeno od prirodnih materijala (kameni završeci - kape ili obrada hidrauličnim malterom);
- veće pukotine moraju da budu popunjene smjesom manjih komada kamena i hidrauličnog krečnog maltera;
- samonikla vegetacija mora da se ukloni fizičkom silom. Uklanjanje biocidima i ostalim kemijskim sredstvima nije preporučljivo;
- arheološko istraživanje neistraženog dijela i konzervatorske radove na pronađenim ostacima;
- izradu i provedbu programa prezentacije nacionalnog spomenika.
IV.
Iznošenje pokretnog arheološkog materijala iz točke I. stavak 2. ove odluke (u daljnjem tekstu: pokretno naslijeđe) iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno.
Iznimno od odredbe prethodnog stavka, dopušteno je privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine u svrhu prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini.
Odobrenje u smislu prethodnog stavka daje Povjerenstvo, ukoliko nedvojbeno bude utvrđeno da to ni na koji način neće ugroziti pokretno naslijeđe.
Povjerenstvo u svom odobrenju za privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine utvrđuje sve uvjete pod kojima se to iznošenje može izvesti, rok za povrat u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduženja pojedinih tijela i institucija na osiguranju tih uvjeta, te o tome obavještava Vladu Federacije, nadležnu službu sigurnosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost.
V.
Stavljaju se izvan snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski spisi koji su oprečni odredbama ove odluke.
VI.
Svatko a posebice nadležna tijela Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih postupaka koji mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.
VII.
Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, nadležnom ministarstvu, federalnom ministarstvu nadležnom za kulturu, nadležnoj službi zaštite i općinskom tijelu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra u svrhu provedbe mjera utvrđenih u toč. II. – VI. ove odluke i nadležnom općinskom sudu u svrhu upisa u zemljišne knjige.
VIII.
Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim osobama u prostorijama i na web-stranici Povjerenstva (http://www.aneks8komisija.com.ba).
IX.
Danom donošenja ove odluke, sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (»Službeni glasnik BiH«, br. 33/02, »Službeni glasnik Republike Srpske«, broj 79/02, »Službene novine Federacije BiH« broj 59/02 i »Službeni glasnik Brčko Distrikta« broj 4/03) briše se nacionalni spomenik upisan pod rednim brojem 107.
X.
Sukladno članku V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Povjerenstva su konačne.
XI.
Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u »Službenom glasniku BiH«.
Ovu odluku Povjerenstvo je donijelo u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.
Broj: 05.2.2-148/07-4
12. rujna 2007. godine
Sarajevo
Predsjedatelj Povjerenstva
Dubravko Lovrenović
O b r a z l o ž e n j e
I – UVOD
Na temelju članka 2. stavak 1. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, »nacionalni spomenik« je dobro koje je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom sukladno čl. V. i VI. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (»Službeni glasnik BiH« broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika donijelo je odluku o stavljanju povijesne cjeline – Stari grad u Bosanskoj Krupi na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH, pod imenom Bosanska Krupa - Tvrđava pod rednim brojem 107.
Sukladno odredbama Zakona, a na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je pristupilo provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.
II – PRETHODNI POSTUPAK
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:
- dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak),
- podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima tijekom rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.,
- povijesnu, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.
Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra utvrđeno je sljedeće:
1. Podaci o dobru
Lokacija
Stari grad u Bosanskoj Krupi nalazi se na lijevoj obali Une, srastao sa gradskim tkivom, jer se ispod njega razvio sam centar civilnog naselja. Una teče kroz Krupu od zapada ka sjeveroistoku i optječe grad sa zapada. Na ulazu u najuži dio čaršije prislonila se uz stijenu na kojoj je utvrda u Krupi katolička crkva. Odmah do nje je put kojim se penje na Grad.
Povijest
Arheološkim istraživanjima 1966. godine, koja su bila ograničenog obima za potrebe konzervacije, i po materijalu koji je tada nađen nije se moglo točno utvrditi vrijeme gradnje utvrde u Bosanskoj Krupi. Pod imenom Krupa ovaj grad se spominje potkraj XIII. stoljeća, za vrijeme vladavine kneževa Babonića-Blagajskih. Od ove obitelji preuzeo je Krupu zajedno sa Ostrošcem kralj Sigismund, kako je naveo u povelji od 25. VIII. 1395. godine blagajskim knezovima Stjepanu i Nikoli „radi obrane kraljevstva Slavonije izloženih čestim napadima Bosanaca, ako s njima uskoro ne postigne sporazum”, uz obvezu da će im te gradove ubrzo vratiti. Međutim, navedene gradove kralj Sigismund je dodijelio Vuku Vukčiću u okviru nastojanja okrunjenja bosanskom krunom. U pohodu na Bosnu i hercega Hrvoja krajem rujna i početkom listopada 1405. godine, Sigismund se uputio sa svojom vojskom prema Bihaću koji je zauzeo. Po povratku u Ugarsku 16. X. 1405. boravio je u blizini utvrde u Krupi koju je imao namjeru zauzeti, ali ga je u tome suprotstavio. zajedno sa Osmanlijama i Bosancima gospodar Našica, Sigismund. U gradu Ostrošcu je već u veljači 1406. godine kraljevski kaštelan, a Krupa je pod nepoznatim okolnostima vraćena pod vladavinu ugarskog kralja 1406. godine (Lovrenović, D. 2006., 78-79, 127, nap. 55).
Kao kraljevim dobrom, gradom su u početku upravljali zagrebački župani kao kaštelani, a zatim grofovi Celjski od 1429. do 1456. godine (Lovrenović, 2006, 234), a poslije njih knezovi Frankopani. Kako je Krupa bila kraljevsko i samo založeno dobro, 1464. godine Frankopani su vratili kralju Matiji Korvinu dobro na temelju posebnog ugovora i uz odštetu. Radi odbrane ovih krajeva od napada Osmanlija kralj Matija, je stvarao dva lanca razmaknutih pograničnih utvrda. Krupa je pripadala drugom lancu koji je obuhvaćao utvrde od Temišvara preko Mađarske i Save (Dubice), Krupe, Otočca i Bihaća do Senja (Lovrenović, 2006., 385). Gradove Krupu i Obrovac na Uni, sa još nekoliko gradova u Hrvatskoj senjskim kapetanima, koji su u pograničnim gradovima držali svoje kaštelane. Po smrti kralja Matije, prema ugovoru između kralja Vladislava i sina kralja Matije vojvodom Ivanišom Korvinom iz 1490. godine, Ivaniš je dobio hrvatsko banstvo i mnoge kraljevske gradove, a među njima Krupu, Obrovac na Uni i Japru. Ivaniš Korvin je često boravio u Bihaću i Krupi u periodu od 1495. do 1498., kada je grad Krupu darovao svojoj kćerki Elizabeti. Poslije njegove smrti gradove na granici sa osmanskim teritorijem preuzela je opet kraljevska uprava. Krupom su početkom XVI. stoljeća upravljali kapetani, a zatim je pripala državnom kancelaru kardinalu Tomi Bakraču. Ovaj je 1520. godine povjeri na upravljanje banu Ivanu Karloviću u koji ju je držao do smrti 1531. godine.
Poslije Karlovićeve smrti grad su na temelju sklopljenog nasljednog ugovora između Karlovića i knezova Zrinjskih, naslijedili Zrinjski koji su ga držali do pada pod osmansku vlast 1565. godine.
Mjesto Krupa je otvoreno i bez mogućnosti neke veće prirodne zaštite. Od 1509. godine Osmanlije su više puta napadali ovaj grad. Poznati su teški napadi iz 1522. i 1523. godine kada su Osmanlije opkolili Krupu i tukli je vatrenim oružjem četiri mjeseca. Osmanlije su se opet 1529. godine spremali na zauzeće Krupe, a naredne godine su pustošili njenu okolinu. Po smrti Ivana Karlovića 1531. godine Zrinjski su teško održavali svoje posjede na ovom teritoriju. Posada u krupskoj tvrđavi je bila pod zapovijedi bihaćkog kapetana. Prema izvješću vrhovnog krajiškog generala Ivana Lenkovića u Krupi je bilo svega 40 neredovno plaćenih vojnika.
Dana 4. lipnja 1565. pod Krupu je došao bosanski paša Mustafa Sokolović sa jakim osmanskim odredima. Braniteljima krupskog grada je izostala jača vojna pomoć, osim trupa kapetana Kronšala iz Bihaća. Ubrzo su, 16. VI. 1565. pod grad Krupu stigle nove osmanske čete, a 21. VI. je stigla velika vojska sa grofom Auerspergom na čelu, koji je imao na raspolaganju 7.000 vojnika, ali se nije upuštao u otvorenu borbu sa dobro opremljenom osmanskom vojskom i brzo se povukao prema Ostrošcu. Mala četa branitelja pod zapovjedništvom Matije Bakića, koja je odolijevala opsadi, riješila je 23. VI. da prodre među osmansku vojsku, ali je ubrzo bila savladana.
Osmalijama je Krupa bila važno uporište za dalja osvajanja prema sjeveru i zapadu, a za to im je bilo važno da osvoje Bihać i okolne utvrde u Krajini. U Krupi su kao zapovjednici postavljeni dizdari i kapetani. Dizdari i kapetani ovog grada su do druge polovice XVIII. stoljeća bili iz porodice Badanjkovića (Badnjevića). Godine 1577. osmanska vojska u Krupi brojila je 300 konjanika i 400 pješaka. Od zauzeća Krupe pa do Karlovačkog mira 1699. godine vodile su se česte borbe između austrijskih i osmanskih trupa. Austrijanci su opsjedali Krupu 1581. i 1692. godine. Karlovačkim mirom i učvršćenim granicama prestale su česte međusobne borbe. Posljednji veći napad austrijskih trupa uslijedio je 1716. godine u vezi sa bojem pod Banjom Lukom. Krupa nije pala, ali je njena okolina popaljena (Lopašić, 1943, 162-177; Kreševljaković, 1953., 35).
U drugoj polovici XVI. vijeka Osmanlije su nastojale i uspjele osvojiti gradove u Bihaćkoj krajini. Po zauzeću su gradovi na desnoj obali Une od Krupe na sjever pripojeni bosanskom sandžaku. Po osvojenju Bihaća 1592. godine i po sređenju prilika Osmanlije osnivaju bihaćki sandžak. Najstariji siguran spomen ovog sandžaka je u jednom dokumentu iz 1620. godine, no vjerojatno je osnovan negdje poslije pada Bihaća 1592. i između 1620. godine. Drugi put se bihaćki sandžak spominje u mletačko-dalmatinskom opisu bosanskog pašaluka 1624.-1626. godine. Prema tom opisu njegova teritorija se prostirala duž rijeke Une od Krupe do Grahova. Glavnija mjesta u tom sandžaku su bila: Bihać, Kamengrad, Ripač, Cazin, Bužim, Ostrožac i Krupa. Sjedište je bilo u Bihaću, a ponekad u Krupi Izgleda da je bihaćki sandžak bio ukinut sredinom XVII. stoljeća. Ponovo je uspostavljen krajem istog stoljeća. U XVIII. stoljeću bihaćki sandžak je bio jedan od 5 sandžaka u bosanskom pašaluku, ali je 1711. godine je definitivno ukinut. Dijelio se na kadiluke: Krupa je pripala kadiluku Kamengrad, kome su pripadale nahije u porječju Sane, Une i njihovih pritoka kao i svi gradovi u predjelima preko Une koji su bili pod osmanskom vlašću. Kao kadiluk Kamengrad se spominje prvi puta 1574. godine. Prvo je pripadao bosanskom pa kliškom, te najposlije bihaćkom sandžaku. U XVII. stoljeću se jedanput spominju Krupa i Ripač kao posebni kadiluci (Šabanović, 1982., 85, 181, 230). U bosanskom pašaluku prema upravnoj podjeli u XIX. vijeku do 1865. godine u Bihaćkom kajmakaluku (okrugu) bili su murdirluci (srezovi) Bihać i Krupa sa Bužimom. Iza te godine obnovljen je bosanski vilajet kao jedinstvena provincija sa 7 sandžaka ili liva. Jedan od sandžaka bio je Bihaćki sandžak. Kajmakam je stolovao u centralnom mjestu sandžaka. Sandžak se dijelio na kaze (kadiluke) na čelu sa mudiri koji su stolovali u glavnom mjestu kaze. U bihaćkom sandžaku su bile kaze: Bihać, Petrovac, Ostrožac (sjedište u Cazinu), Kostajnica, Stari Majdan, Prijedor, Krupa i Ključ (Šabanović, 1982, 233-234).
Prema popisu izvršenom 1833. godine utvrda u Krupi (u kadiluku Kamengrad), bila je dobro opskrbljena oružjem i streljivom. Među ostalim tu je bilo 14 topova raznih kalibara, 3300 oka baruta, tj. 66 sanduka, 60 oka olova u polugi, 4 oke misirskog fitilja, puno alata krampova, lopata i sjekira (Kreševljaković, 1952, 178).
2. Opis dobra
Cijeli kompleks je smješten na vrhu kamenog brijega, između čaršije na istoku i desne obale rijeke Une na zapadu i sjeverozapadu. U podnožju stijene, iz čaršije vodi drveni pješački most na lijevu obalu Une. Neposredno, sjeverno od katoličke crkve počinje blag uspon stazom a serpentinama koje vode u Donji grad.
Stari grad Krupa prvo je imao oblik gotičkog grada sa jakom branič kulom (kula A), dvorištem zaštićenim sa dvije kule (B i C) i oborom na južnoj i istočnoj strani. Sjeverozapadni i sjeverni dio grada su na stjenovitoj i strmoj strani. Ispod grada na istočnoj strani, ispred ulaznog bedema bio je jarak. U utvrđeni grad se ulazilo mostom preko jarka. Na jugoistočnom i sjeveroistočnom uglu tog bedema bile su također kule. Takav grad je zatekao Kuripešić na svom putu 1530. godine.
Sondažnim iskopavanjima 1973.-74. godine ustanovljeno je da je u periodu XVI.-XVII. vijeka izmijenjen gabarit utvrđenja kao i sistem odbrane, što je uzrokovano prodorom i razvojem vatrenog oružja. Osmanlije su 1565. godine zauzeli Krupu i tokom vremena su ga pretvorili u moćnu artiljerijsku utvrdu sa dva jaka topovska položaja kao uporište za novo osvajanje na desnoj obali Une. Dvorište gornjeg grada je nasuto. Branič kula je razorena, a njezinim materijalom je zasuto dvorište. Uz sjeverni bedem zapadno od kule B otkriveno je topovsko gnijezdo, širine 1,8 sa topovskim otvorom. Niveleta poda srednjovjekovnog grada nalazi se oko 2,5 m ispod današnje razine. Uz sjeverni bedem su na dubini od 1 do 1,3 m konstatovani su ostaci kuća iz osmanskog perioda. Vjerojatno je nasipanje prostora Gornjeg grada bilo vršeno najmanje u dva navrata. Korišten je materijal sa samog lokaliteta jer je nasip bio pun srednjovjekovne keramike. Uz to su snižene kule i bedemi. Gornji dijelovi nasipa su bili recentni.
Godine 1895. na gradu su vršene pregradnje i niveliranje terena s ciljem uređenja parkovskog prostora. Grad je izgubio svoje osnovnu fizionomiju. Tada su podzidovi zasuti do vrha šutom i zemljom.
Tvrđava u Krupi sastoji se od Donjeg i Gornjeg grada. Donji grad je ustvari nekadašnji obor srednjovjekovnog utvrđenja. Truhelka je zatekao jedva tragove četveroukutne kapikule. Danas se njeni tragovi ne raspoznaju. Bedemi Donjeg grada okružuju Gornji grad sa istočne strane u cijelosti, a sa sjeverne i južne do ispod kule C. Sjevernom bedemu, tj. njegovom podzidu, može se danas prići samo u sjeveroistočnom uglu. Ostali dio podzidova sa te strane je zarastao u gusto raslinje, a na donjem obodu su, uz stijenu na kojoj leži grad, sagrađene kuće. Južni bedem Donjeg grada čine ustvari dva velika bastiona na jugoistočnom i jugozapadnom dijelu zida, između kojih je bedem izlomljenih linija. Na ostalim stranama su ostaci podzida također izlomljenih linija. Na jugozapadnom i jugoistočnom rubu su postavljena dva, ne mnogo stara topa.
Gornji grad je dug oko 35, a širok zajedno sa kontraforima oko 20 m (vanjske mjere). Istočni dio grada je širi (oko 14 m - unutrašnje mjere), a prema zapadu (kuli C) se sužava. Na prelomu podužnih zidova dijeli se Gornji grad na istočni i zapadni prostor, podjednake dužine. Ulaz u grad je u sjevernoj polovici istočnog bedema pored velike kule (B). Ulazu se prilazi kamenim obnovljenim stepenicama. Ulaz u Gornji grad nalazi se u bedemu, i lučno je zasveden. Ispod ulaza je oveća, lučno nadsvedena niša. Na jugoistočnom uglu se nalazi kula A (vanjskih dimenzija 7 x 5 m, a u sjeveroistočnom uglu kula B, ovalne osnove, koja je sačuvana u visini od oko 15 m. Istočni dio Gornjeg grada je sav ispregrađivan prostorima povezanim sa tri ulaza. U zapadnom dijelu grada također se vide ostaci zidova za koje se ne može utvrditi tačna namjena. Ispod kule A je sagrađen jak polukružni kontrafor, a na prelomu južnog bedema je prigrađen prostor (D). Obje prigradnje su služile vjerojatno za ublažavanje artiljerijske vatre. Južni bedem je naročito bio izložen vatri sa lijeve obale Une, ali se sa utvrde također moglo efikasno djelovati na područja preko Une. Kula C na vrhu grada je kasnije pretvorena u bastion sa niskim zidovima. Promjer ove kule iznosi oko 8 m, sa ulazom širokim oko 3 m.
Veliki dio bedema Gornjeg grada su sniženi, prilagođeni za topovsku vatru, dok je velika kula B jedini viši sačuvani objekat. Njena visina se poklapa sa visinom ostalih bedema jer je položena na nižu razinu.
Na gradu je bila kamena ploča sa natpisom u kojem se spominje.
Sa druge kamene ploče sa natpisom koja je bila uzidana na gradu i tamo stajala do 1884. godine. Lopašić je zabilježio prevod: “Dana 11 mjeseca zilkade, godine 1198. (1.8.1783.) za vlade cara Abdul Hamid Hana i za vezirstva Silihdar Abdalah-paše u Bosni, vještinom Nuri-bega obnovi se krupska tvrđava kao ružica” (Lopašić, 1942., str. 268, napomena 290; Kreševljaković, 1953., 35).
3. Dosadašnja zakonska zaštita
Ruševine starog grada u Bosanskoj Krupi su evidentirane kao spomenik, ali nije doneseno rješenje o zaštiti Republičkog zavoda za zaštitu kulturnog, historijskog i prirodnog naslijeđa.
U Prostornom planu Bosne i Hercegovine do 2000. godine, Faza B, Prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, sačinjenom 1980. godine, Stari grad u Bosanskoj Krupi uvršten je u II. kategoriju.
Na Privremenoj listi nacionalnih spomenika Komisije/Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika evidentirana je kao Bosanska Krupa - Tvrđava pod brojem 107.
4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
- 1966. konzervatorski radovi na starom gradu Krupi na Uni. Izveli su ih stručnjaci Republičnog zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH.
- 1973.-1976. godine stručnjaci Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH vršili su arheološka istraživanja na Gornjem gradu, određena potrebama konzervatorsko-restauratorskog zahvata, kao i konzervatorsko-restauratorske radove. Tada je obnovljen južni bedem Donjeg grada, i mnogi dijelovi istočne polovice Gornjeg grada kao i snažan konrtafor ispod kule A, i prostor ispod južnog bedema Gornjeg grada na planu označen kao prostor D, te još neki dijelovi kula i bedema. Pri tim radovima nađeno je dosta sitnih arheoloških nalaza, đuladi, keramičkih posuda i pećnjaka. Naročito se ističe dio jednog tanjura od majolike, import iz Italije.
5. Sadašnje stanje dobra
Uvidom na licu mjesta, u kolovozu 2007. ustanovljeno je da je cijeli tvrđavski kompleks, iako preuređen relativno dobro sačuvan. Sa sjeverne strane u stijenu na kojoj je tvrđava se ukopavaju novosagrađeni objekti. Ostali dio sjevernog dijela Donjeg grada je zarastao u gusto raslinje.
Na platnima bedemima su uočene rupe iz kojih je ispalo kamenje. Na pojedinim mjestima se vrhovi bedema krune, naročito na niskim bedemima na koje se penju posjetioci u sjeverozapadnom dijelu tvrđave. U tvrđavi su na mnogim mjestima postavljene klupe, Na pojedinim mjestima su uz klupe postavljene kante za otpad, ali bez veće koristi. U utvrđenju je postavljeno osvjetljenje. Donji dio grada se održava kao parkovski prostor. Ograda uz stepenice koje vode do ulaza u Gornji grad polako propada.
6. Specifični rizici kojima je spomenik izložen
- Klimatski faktori;
- Nedovoljno održavanje što se ogleda u bujnom raslinju po bedemima i oko njih, i otpadanju kamenja na pojedinim dijelovima bedemskog platna;
- Buduće planiranje namjene objekta;
- Gradnja kuća uz utvrđenje.
III – ZAKLJUČAK
Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (»Službeni glasnik BiH« br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo donosi odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:
A) Vremensko određenje
B) Povijesna vrijednost
C) Umjetnička i estetska vrijednost
iii. Proporcije
iv. Kompozicija
v. Vrijednost detalja
vi. Vrijednost konstrukcije
D) Čitljivost (dokumentarna, znanstvena, obrazovna vrijednost)
i. Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim povijesnim razdobljima
ii. Svjedočanstvo o povijesnim mijenama
iv. Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnoj maniri
F) Ambijentalna vrijednost
ii. Značenje u strukturi ili slici grada
iii. Objekat ili skupina objekata je dio cjeline ili područja
G) Izvornost
i. Oblik i dizajn
v. Položaj i smještaj u prostoru
I) Cjelovitost
ii. Homogenost
Sastavni dio ove odluke su:
- kopija katastarskog plana,
- posjedovni list,
- fotodokumentacija Povjerenstva sa terena koja se sastoji od fotografija, snimljenih 9. kolovoza 2007. godine,
- dvije geografske karte,
- plan grada koji je snimljen u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture SRBiH.
Korištena literatura
Tijekom vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom BiH, korištena je sljedeća literatura:
1904. Truhelka, Ćiro, Naši najljepši gradovi, Sarajevo, 1904.
1943. Lopašić, Radoslav, Bihać i Bihaćka krajina (II izdanje), Zagreb, 1943.
1952. Kreševljaković, Hamdija, „Prilozi povijesti bosanskih gradova pod turskom upravom“, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom II, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1952., 119-184.
1953. Kreševljaković, Hamdija, „Stari bosanski gradovi“, Naše starine I, Sarajevo, 1953., 7-45.
1957. Vego, Marko, Naselja bosanske srednjovjekovne države, Sarajevo, 1957., str. 11
1972. „Pregled konzervatorsko-restauratorskih radova u proteklih dvadeset pet godina“, Naše starine XIII, Sarajevo, 1972., 30-36.
1974. Bojanovski, Ivo, „Krupa na Uni, Krupa-srednjovjekovno i tursko utvrđenje“, Arheološki pregled 16, Beograd, 1974., 129-132.
1982. Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela (II. Izdanje), Svjetlost, Sarajevo, 1982.
1983. Jusić Enisa, „Informacija o stanju arheološke istraženosti srednjovjekovnih gradova na području Pounja“, Zbornik Arheološkog društva Bosne i Hercegovine 1, „Arheološka problematika zapadne Bosne“, Sarajevo, 1983., 239-242.
1991. Kreševljaković, Hamdija, „Kapetanije u Bosni i Hercegovini“, Izabrana djela I, Sarajevo, 1991.
1995. Kruhek, Milan, Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Zagreb, 1995.
2006. Lovrenović, Dubravko, Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Zagreb-Sarajevo, 2006.
|
