Status spomenika -> Nacionalni spomenik
Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 60/08.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od od 30. avgusta do 5. septembra 2005. godine, donijela je
O D L U K U
I
Graditeljska cjelina – Stari grad Maglaj u Maglaju proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik čini tvrđava iz srednjovjekovnog i osmanskog perioda i pokretni arheološki materijal koji se nalazi u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu (predmeti od keramike) i Muzeju u Doboju (predmeti od metala).
Nacionalni spomenik se nalazi na prostoru označenom kao k.č. 2140 (novi premjer), što odgovara k.č. 1/1 (stari premjer), z.k. uložak broj 1300, k.o. Maglaj, općina Maglaj, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o provođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljene u skladu sa Aneksom 8. Općteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02, 27/02 i 6/04).
II
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III
U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika, na prostoru definiranom u tački I stav 3. ove odluke, utvrđuju se sljedeće mjere zaštite:
- dopušteni su isključivo istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi, uključujući i one koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);
- prostor nacionalnog spomenika bit će očišćen, otvoren i dostupan javnosti i može se koristiti u edukativne i kulturne svrhe;
- nije dopušteno obavljanje radova na infrastrukturi, osim uz odobrenje nadležnog ministarstva i stručno mišljenje nadležne službe zaštite;
- nije dopuštena izgradnja, izvođenje radova koji bi mogli utjecati na izmjenu područja, kao ni postavljanje privremenih objekata ili stalnih struktura čija svrha nije isključivo zaštita i prezentacija nacionalnog spomenika.
S ciljem trajne zaštite nacionalnog spomenika, potrebno je osigurati:
- čišćenje zidina grada, zidova kula i ostalih prostora od divljeg raslinja koje predstavlja opasnost za strukturu spomenika;
- konstruktivnu sanaciju kula i zidina na mjestima gdje se pojavljuju pukotine i prijeti urušavanje;
- prilikom radova na konstruktivnoj sanaciji, konzervaciji i restauraciji koristiti u najvećoj mogućoj mjeri izvorne materijale i vezivna sredstva;
- prilikom radova na sanaciji upotrebljavati postojeće kamene blokove;
- dijelovi obrađenih kamenih površina koji nedostaju moraju da budu urađeni od istog materijala od koga su izvorno napravljeni;
- pokrivanje gornjih zona – kruna zida mora biti urađeno od prirodnih materijala (kameni završeci - kape ili obrada hidrauličnim malterom);
- veće pukotine moraju biti popunjene smjesom manjih komada kamena i hidrauličnog krečnog maltera;
- samonikla vegetacija se mora ukloniti upotrebom fizičke sile. tako da se ne ošteti struktura nacionalnog spomenika;
- izradu i provođenje programa prezentacije nacionalnog spomenika.
Zaštitni pojas obuhvata parcele k.č. 2150/1, 2148, 2147, dio k.č. 2144, (između Miulalića česme, Gradine i parcele 2143), 2142, 2143, 2139, 2138, 2137 i 2136.
U sklopu tog pojasa provode se slijedeće mjere zaštite:
- dopuštena je izgradnja objekata maksimalne visine 6,50 m do početka krovišta, odnosno spratnosti P+1 i maksimalnog gabarita 10x12 m;
- nije dopuštena izgradnja magistralnih infrastrukturnih i objekata u toku čije izgradnje ili ekspolatacije može da dođe do oštećenja nacionalnog spomenika i mijenjanja neposredne njegove prirodne okoline;
- zabranjeno je odlaganje svih vrsta otpada.
IV
Iznošenje pokretnog arheološkog materijala iz tačke I stav 2. ove odluke (u daljnjem tekstu: pokertno naslijeđe) iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno.
Izuzetno od odredbe stava 1. ove tačke, dopušteno je privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine radi prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini.
Odobrenje u smislu prethodnog stava daje Komisija, ukoliko nedvosmisleno bude utvrđeno da to ni na koji način neće ugroziti pokretno naslijeđe.
Komisija u svom odobrenju za privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine utvrđuje sve uvjete pod kojima se to iznošenje može izvesti, rok za povrat dobra u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduženja pojedinih organa i institucija na osiguranju tih uvjeta, te o tome obavještava Vladu Federacije, nadležnu službu sigurnosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost.
V
Stavljaju se izvan snage svi provedbeni i razvojni prostorno - planski akti koji suprotni sa odredbama ove odluke.
VI
Svako, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.
VII
Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, nadležnom ministarstvu,, nadležnoj službi zaštite i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, radi provođenja mjera utvrđenih u tač. II - VI ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.
VIII
Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web stranici Komisije.(http://www.aneks8komisija.com.ba).
IX
Prema članu V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.
X
Danom donošenja ove odluke, sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02, Službeni glasnik Republike Srpske», broj 79/02, «Službene novine Federacije BiH», broj 59/02 i «Službeni glasnik Brčko Distrikta, broj 4/03) briše se nacionalni spomenik upisan pod rednim brojem 366.
XI
Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH».
Ovu odluku Komisija je donijela je u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.
Broj: 05.2-2-78/04-5
31. avgust 2005. godine
Sarajevo
Predsjedavajuća Komisije
Ljiljana Ševo
O b r a z l o ž e n j e
I – UVOD
Na osnovu člana 2. stava 1. Zakona o provođenju odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtijev.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela je odluku o stavljanju graditeljske cjeline Maglaj-Stari grad na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH, pod rednim brojem 366.
U skladu sa odredbama zakona, a na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila provođenju postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.
II - PRETHODNI POSTUPAK
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u:
- dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra,
- kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak,
- podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o eventualnim oštećenjima u toku rata, podatke o eventualnim intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.
- sadašnje stanje dobra,
- historijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.
Na osnovu uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:
1. Podaci o dobru
Lokacija
Stari grad Maglaj nalazi se na lokalitetu Gradina, na magmatskoj stijeni koja se strmo ruši ka desnoj obali rijeke Bosne. Od krajnjih brežuljaka Ozren planine ova stijena je odvojena udolicom.
Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji označenoj kao k.č. br. 2140 (novi premjer), što odgovara 1/1 (stari premjer), z.k. uložak br. 1300 k.o. Maglaj, općina Maglaj, Federacija BiH, Bosna i Hercegovina.
Historijski podaci
Arheološkim istraživanjima utvrđenja u Maglaju, tokom ranih šezdesetih godina 20. stoljeća nije se mogao utvrditi kontinuitet od prahistorijskih perioda preko rimskog doba do tvrđave sa početka 15. stoljeća, kada se grad Maglaj prvi put spominje.
U srednjem vijeku Maglaj se nalazio u oblasti Usora. Pretpostavlja se da je u ranijem srednjem vijeku postojala župa nepoznatog imena u dolini Bosne na prostoru Žepča, Zavidovića i Maglaja. U prvo vrijeme osmanske uprave na tom prostoru je obrazovana nahija Maglaj. Od utvrđenih gradova koji su se razvili u političke centre, pouzdano se zna samo za Maglaj. (Anđelić, 1977, 20 i nap. 17).
Nije tačno utvrđeno kada je grad Maglaj podignut, a arheološkim radovima unutar bedema tvrđave nisu potvrđene pretpostavke o postojanju nekog ranijeg fortifikacionog objekta. Ipak se pretpostavlja da je Maglaj mogao postojati kao župski grad još u vrijeme kad je „župski sistem bio aktivan“, tj. u 13.stoljeću (Bojanovski, 1965, 83, I faza grada; Anđelić, 1977, 20).
Oblik srednjovjekovne utvrde poklapa se sa vremenom kada su se na tlu Bosne vodile borbe između mađarskog kralja Sigismunda i bosanskih kraljeva i velikaša (kraj 14. i prve dvije decenije 15. stoljeća). Bosanski kralj Stjepan Ostoja izdao je povelju Dubrovčanima 15. januara 1399. godine va slavnoj vojsci na Lišnici. Rijeka Liješnica utječe u Bosnu jedan kilometar uzvodno od Maglaja, te većina historičara smatra da je to prvi, posredni spomen događaja oko Maglaja u srednjem vijeku. Da li je tada utvrđenje u Maglaju bilo u izgradnji ili je bilo u rukama mađarskih vojnika ostaje nepoznato.
Prvi spomen Maglaja je u povelji kralja Sigismunda izdanoj 16.septembra 1408. godine pod Maglajem sub castro nostro Maglay. Pošto kralj Sigismund u povelji piše „pod našim gradom“, za pretpostaviti je da ga je zauzela mađarska vojska u novom pohodu u prvoj polovini septembra te godine.
Jedan kvart u Maglaju zove se Varoš. Po Anđeliću su naselja gradskog tipa (varoši) u periodu 14. i 15. stoljeća vršila ulogu privrednog centra, pa se i pored nedostajanja drugih podataka, mora pretpostaviti postojanje civilnog naselja ispod tvrđave u Maglaju (Anđelić, 1977, 20; Kovačević-Kojić, 1978,82).
Osmanlije su zauzele Maglaj 1476. godine čime je prestala postojati marionetska kraljevina, osnovana 1465 godine, kada su Osmanlije postavili Matiju Radivojevića za bosanskog kralja. Baveći se ranim osmanskim defterima sa teritorije Bosne i Hercegovine A. Handžić je zaključio da se ta osmanska marionetska tvorevina prostirala na teritoriji čiji su trougao pravila utvrđenja u Maglaju, Tešnju i Doboju (Handžić, 1973, 385-386). To je ujedno bila teritorija koja se kao klin zabila uz razgraničenje između Jajačke i Srebreničke banovine. U nju su Osmanlije sukcesivno naseljavale vlaško stanovništvo iz Hercegovine i prije 1476. godine. Nakon pada Maglaja, Tešnja i Doboja pod osmansku vlast, podstaknuto je još masovnije doseljavanje vlaha u ova granična područja između osmanske i mađarske teritorije. Naročito brojno doseljavanje vlaha bilo je na području Maglaja. Broj vlaških domaćinstava u maglajskoj nahiji iznosio je prije 1485. godine oko 800 domaćinstava. Stoga je nešto prije 1489. godine donesen poseban zakon o maglajskim vlasima. Njihova teritorija pripadala je hasu (domenu) bosanskog sandžak-bega (Handžić., 1991, 21; isti, Hadžić, 1975, 96-98). “Nahija tvrđave Maglaj” NahiyeiI kale-i Maglay spominje se u osmanskoj vlasti prvi put 1485. godine. Uz nahiju spominje se selo Maglaj sa 32 porodice (Handžić, 1975, 98). Teritorija nahije se protezala i na posjede koje su Osmanlije zauzele od Zavidovića do Tešnja, a sjeverno od Doboja (Šabanović, 1982, 150). Nahija Maglaj pripala je brodskom kadiluku, sve do druge polovine 16. stoljeća (Šabanović, 1982, 147). Između 1560. i 1584. godine osnovan je Tešanjski kadiluk kojem je pripala Maglajska nahija (Šabanović, 1982, 184). U 19. stoljeću Maglaj je postao samostalan kadiluk.
Već 1490. godine Obračunskiom muhasebe defter sadrži podatke o velikoj popravci pograničnih tvrđava u Maglaju i Doboju pod nadzorom mimara Ibrahima i Maglaju (Handžić, 1975, 10).
U ugovorima između Turske i Ugarske iz 1503. i 1519. godine Maglaj je, pored ostalih pograničnih gradova, ostao u granicama Osmanskog carstva u bosanskom sandžaku (Šabanović, 1982, 55).
Godine 1697. pri pohodu Eugena Savojskog na Bosnu utvrđenje u Maglaju je predato austrijskoj vojsci bez otpora. U gradu je bilo 200 vojnika, dva bega i pet aga. Pri povratku iz Sarajeva, opet dolinom Bosne, krajem oktobra iste godine Austrijanci su minirali maglajsku tvrđavu (Kreševljaković, 1991, 162; Bojanovski, 1965, 81).
Maglajska kapetanija je osnovana nakon Beogradskog mira sklopljenog u septembru 1739. godine (Kreševljaković, 1991, 29-30). Prvi put se spominje u izvoru od 25. oktobra 1753. godine.
Kapetani Maglaja bili su iz dviju porodica čija prezimena nisu poznata. Ne zna se ni za imena kapetana iz prve porodice. Potomci druge porodice kasnije su nosili prezime Uzeirbegovići. Po porodičnom predanju prvi kapetan je bio imam Kalauz Jusuf-pašine džamije koji je uzurpirao kapetansko mjesto. Zvao se Mustafa. Njegov sin Mahmud spominje se u dokumentima kao beg. Spominje se u jednom dokumentu iz 1788.godine. Mahmud-beg je 1799. godine imenovan kliškim sandžak-begom. Putujući na tu dužnost u Žepču je umro. Sahranjen je u haremu Kalauz Jusuf-pašine džamije u Maglaju. Naslijedio ga je sin Ibrahim Tahir koji je bio kapetan od 1799. do 1821. godine. Dao ga je pogubiti Ali-paša Dželalija. Naslijedio ga je sin Emin kapetan, koji je bio pristaša Husein kapetana Gradaščevića i sa njim je pobjegao u Slavoniju. Kapetaniju nije izgubio jer je nakon provratka pristao uz carske reforme. Umro je 1837. godine na putu za hadž. U maglajskom utvrđenju još danas narod naziva južnu kulu (3) Kapetanovom kulom.
Od maglajskih dizdara poznati su Sulejman-aga (1790) i Mahmud Atif iz 1834/35. godine (Kreševljaković, 1991, 163-164).
Godine 1782. grad je temeljitije popravljen. Austrijanci su, opet nakratko, uspjeli zauzeti Maglaj 1789. godine.
Prema popisu 1833. godine u utvrđenju su bila 2 mala topa i jedan veliki top (havan ili merzer), te 16 pušaka (Kreševljaković, 1952, 164).
Do 1878. godine u tvrđavi u Maglaju je bila mala posada. Te godine tvrđava je napuštena (Kreševljaković, 1953, 20).
2. Opis dobra
U 18. stoljeću izvršene su posljednje gradnje na tvrđavi. Poslije toga više nisu vršene nikakve izmjene unutar Starog grada Maglaja. Iako je prošao kroz više građevinskih faza i pretrpio razne preinake, u osnovi je sačuvao srednjovjekovnu jezgru. Tvrđava se sastoji od centralnog dijela i dva kasnije prigrađena obora, jedan na sjevernom gornjem platou sa sahat-kulom (12) i drugi koji se protezao uz sjeverozapadu i zapadnu stranu tvrđave. Gradu se prilazi starim srednjovjekovnim putem (danas Tvrđavska ulica) sa juga iz mahale Zagrađe. Glavni ulaz nalazi se na sjeveroistočnom uglu tvrđave. Ulazi se u dugo i tijesno predvorje (11), iz kojeg se skreće u obor (12) sa sahat- kulom (1). U predvorju, nešto južnije od ulaza u obor skreće se u kapi-kulu (4) do koje se dolazi stepeništem. Iz kapi-kule se stepeništem penje u dvorište prvobitnog srednjovjekovnog dijela tvrđave. Gornji plato tvrđave (dvorište) je za oko 6 m više od obora i predvorja sagrađenih u 18. stoljeću.
Srednjovjekovna jezgra
Srednjovjekovnom periodu gradnje pripada centralni dio utvrđenja na najvišoj tački stjenovitog tla. Srednjovjkovna tvrđava je postepeno građena. Pretpostavlja se da je najprije nastala glavna ili branič-kula (9), zatim južna kula (3) sa predvorjem i palatom. Usko dvorište, u čijem se sjeveroistočnom dijelu nalazila cisterna, bio je okružen bedemima. Ulaz je bio na mjestu kasnije izgrađene kapi-kule (4). Iako arheološka iskopavanja nisu dala uvjerljive dokaze, ipak se pretpostavlja da je na istom mjestu postojao župski grad u 13. i 14.stoljeću. Pretpostavka se zasniva na osnovu položaja utvrđenja u Maglaju, kao i na arheološkom materijalu iz najdonjeg sloja u sondi i u zadadnom dijelu grada. U tamnom kulturnom sloju na dubini od 2 m nađeno je mnogo keramičkih ulomaka i životinjskih kostiju (Bojanovski, 1965., 68, 83).
Branič-kula ( 9) glavna kula na gradu uklopljena je u istočni bedem, na najvišem dijelu stijene, na strani sa koje je bio najlakši prilaz i napad na grad. Ujedno je preko puta kapi-kule (4) koju je branila. Iako danas ima izgled tabije prilagođen uslovima ratovanja u poznijim periodima, njezin položaj kao i rezultati arheoloških ispitivanja pokazali su da se radi o srednjovjekovnoj branič-kuli. Zidovi su u temeljima debeli 3 m, a prema vrhu se sužavaju, čime je postignut oblik koji omogućava rikošetno odbijanje zrna. Od srednjovjekovne kule su se sačuvali temeljni dijelovi zidova i vanjsko platno kule u visini prvog sprata. Unutarnji prostor je na dnu bio podijeljen zidom na dva dijela. U većem dijelu je bila tamnica. U nju se silazilo iz kule kroz otvor na drvenom tavanu. Prostor tamnice bio je osvijetljen malim prozorom na dvorišnoj strani. Ulaz u kulu je bio na visini prvog sprata. Pretpostavlja se da je kula imala tri nivoa. Novi elementi odbrane su veći topovski otvori (visine 0.6 m, vanjske širine 0.45, a unutrašnje 1.7 m). Postavljeni su na visini prvog sprata u vanjskom, istočnom zidu kule odakle su efikasno štitili najlakši prilaz gradu. U osmanskom periodu, preinačena je u topovsku tabiju. Gornji spratovi su srušeni. Kula je ostavljena do visine prvog sprata. Unutrašnjost kule je zatrpana i prilagođena za smještaj topova.
Na južnom uglu bila je flankirana manja polukružna južna kula (3) sa blagim poligonom izvana. Donji dijelovi kule su srednjovjekovna gradnja dok su gornji dijelovi kasnije djelimično prepravljani. Ispred kule je bilo unutrašnje dvorište u kojem su nađeni ostaci manjeg stambenog objekta (palače?), koji je kasnijom gradnjom kazamata uništen. Uz dio zapadnog bedema kod južne kule postojalo je stepenište (Bojanovski, 1965, 71-72). Linije sjevernog bedema (uz koji je kasnije sagrađena kula (2) su razlomljene i prilagođene napadima vatrenog oružja. U sjeveroistočnom dijelu dvorišta, uz istočni bedem, bila je cisterna ukopana u živu stijenu. Građena je od sedre uzidane u debeo sloj ilovače. Slične cisterne su nađene u tvrđavama u Vranduku, Doboju i Bobovcu.
Ulaz (4) u srednjovjekovno utvrđenje bio je na zapadnoj, strmoj strani. Do njega je vodio put sa juga iz Zagrađa. Nije poznato kako je izgledala srednjovjekovna kapija. Pretpostavlja se da su vrata bila postavljena visoko u bedemu. Arheološkim istraživanjima je konstatovano da je ulaz bio s vanjske strane zaštićen ogradom (Bojanovski, 1965, 72).
Po poligonalnom obliku i načinu zidanja gornja tvrđava odgovara tradicijama ratno-odbrambenog graditeljstva iz perioda s kraja 14. ili početka 15. stoljeća. Glavni dijelovi su joj bili: jaka branič-kula (7), južna kula (3), ispred koje je bilo predvorje sa stambenim objektom, te konstrukcija bedema sa poprečnim hatulama. U tom periodu od 1398. do 1408. godine ugarski kralj Sigismund poveo je četiri rata na teritoriji Bosne, a područje Usore, tj. dolina rijeke Bosne koja je bila ulaz na ovu teritoriju, je bilo prva na udaru (Bojanovski, 1965, 69-70). To potvrđuju i srednjovjekovni pokretni nalazi.
Na raznim mjestima na gornjoj tvrđavi, uglavnom u slojevima na dubini od 1 do 2 m, nađeno je mnogo odlomaka kasnosrednjovjekovne keramike. U nasipu u uglu što ga je činio istočni zid kapi kule i suhozidni podzid (mjesto a na planu) na dubini od 2.2 m nađeno je šest kaciga (od kojih se jedna potpuno raspala uslijed korozije) tipa Kesselhaube koje pripadaju 14. stoljeću. Uz kacige je nađena željezna posuda sa 2 kg karbonizirane pšenice i odlomci sive grube kasnosrednjovjekovne keramike (Bojanovski, 1965, 73-74).
Pod velikom puškarnicom u zapadnom zidu kapi-kule (mjesto b na planu), u nasipu na dubini od 1.5 m, nađena je bombarda i uz nju dvije kamene kugle promjera 0.9 (odgovara bombardi) i 1.2 m. Bombarda je od lijevanog željeza i ima kraću kaudu (stražnji uži dio topa) od prvih topova koji su sastavljeni od obruča kovanog željeza. Prema takvim tipološkim karakteristikama datirana je u početak 15. stoljeća (Bojanovski, 1965, 75-76). Od oružja još su nađena dva veretona (strijele za samostrele). Iskopan je veći broj kamenih kugli manjeg kalibra od 150, 120, 100, 90, 85 i 80 mm i oko 80 komada željeznih kugli isto manjeg kalibra od 100 do 55 mm.
Artiljerijska tvrđava iz osmanskog perioda
Utvrđenje u Maglaju potpalo je pod osmansku vlast 1476. godine. Već 1490. izvršeni su veći građevinski radovi, ali je ovo utvrđenje pretvoreno u artiljerijsku tvrđavu tek u 17. stoljeću, kada je nametnula potreba da se stare tvrđave, posebno one na važnijim komunikacijama modernizuju. U drugoj polovini 17.stoljeća počeli su tursko-austrijski ratovi već od 1663. godine.
Datiranje pretvaranja srednjovjekovnog utvrđenja u artiljerijsku tvrđavu u 17. stoljeće potvrđuje i nalaz dijela topa u nasipu dvorišta. Top je datiran u 16. stoljeće. Znači da je nivo dvorišta podignut u narednom stoljeću (Bojanovski, 1965, 78).
Nije tačno poznato kad je izvršena prva adaptacija tokom 17. stoljeća. Porušena branič-kula (9) do nivoa prvog sprata i pretvorena u manji nepravilni šestougaoni bastion, vanjskog promjera 10 m, a debljine zidova 2-3 m. Istočni bedem uz koji leži ovaj bastion je snižen, a prvobitni zapadni bedem porušen. Od njegovog materijala je sagrađen pet metara zapadnije jaki podzid. Tako je dvorište gornjeg dijela utvrđenja prošireno za 5 m i njegova širina iznosi 20 m. U sjevernom uglu, na najizloženijem položaju dvorišta izgrađena je nepravilna petougaona tabija (2), debljine zidova 2-3 m. Pošto je na sjevernom zidu otvoren nov ulaz, za njegovu odbranu je uz bastion (2), uz unutrašnji sjeveroistočni ugao dvorišta ugrađena još jedna nepravilna četverougaona kula (5) vanjskih zidova debljine 2-3, a unutrašnjih do 1 m. Ulaz u tvrđavu (4) je također djelimično prepravljen. Objekti izgrađeni ili preinačeni u ovoj adaptaciji imaju horizontalne, postavljene po dužini zida, drvene hatule. Kasnije se hatule kao stege-stabilizatori zida više ne upotrebljavaju, te se prema tome razlikuju i dvije faze adaptacije na tvrđavi u Maglaju. U prvoj fazi adaptacije dobijena tvrđava prilagođena za topovsku paljbu i odbranu od nje, sa kulama 3,4 i 5 dalje su služile za odbranu puščanom paljbom. Kasnija adaptacija uslijedila je krajem 17. stoljeća u periodu od 1683. do 1699. godine. Izgrađena su tri jaka kazamata (6, 7 i 8), ispred kojih je nađeno 150 mangura kovanih u Sarajevu 1690.godine. Kapi kula (4) je dobila konačni oblik dogradnjom polukružnog svoda. Vjerovatno je tada uređena staza za ophod uz istočni bedem. Na graviri iz 1697. vidi se da tvrđava još nije imala ni obor (12) ni predvorje ili zwinger (11), a oko nje je bila palisada. Sahat-kula već bila izgrađena. Dana 7. oktobra te godine maglajska posada je bez borbe predala tvrđavu snagama Eugena Savojskog. Zarobljeno je 200 vojnika, a mršavi ratni plijen se sastojao od svega 3 mala topa i jednog mužara. Povlačeći se iz Bosne krajem oktobra iste godine Austrijanci su maglajsku tvrđavu digli u zrak. Opeseg razaranja nije poznat.
U 18. stoljeću fukciju prednje linije odbrane dobijaju dograđeni spoljni dijelovi utvrđenja (Popović, 1995, 38-39). Uz sjeverni dio tvrđave sagrađen je obor dug oko 30 m i prosječne širine oko 20 m (12). Na zapadnoj i sjevernoj strani izgrađeno je predziđe sa puškarnicama-cvinger, te je tako formirano 110 m dugačko i od 7-11 m usko predvorje, sa mogučnošću kretanja stazom uskom 3-4 m jer je ostali prostor strm ili nabijen zemljom uz zidove (11). Tada je izgrađena i glavna, jednostavna kapija u okviru bedema na sjeveroistočnom uglu predvorja. Uz to su popravljeni istočni bedem i južna kula.
Kasniji popravci tokom 18. stoljeća više nisu bitno mijenali tvrđavu u kasteološkom smislu. U vojnom opisu iz 1765. za tvrđavu se kaže da nije velika i da ima topove srednjeg i lakšeg kalibra (Bodenstein, 1908, 97). Major Božić 1785. uoči posljednjeg austro-turskog rata (Dubički rat 1788.-1791.), daje opis tvrđave sa zidovima visokim oko 14 stopa (nešto preko 4 m), na kojima je jedna okrugla i tri poligonalne kule od kojih samo na jednoj stoje topovi. Dizdar je stanovao u jednoj od kula. (Bojanovski 1965, 81, nap. 75). Sjeverna kula (2) se još i danas zove „kapetanova kula“.
Sahat-kula je sagrađena u sjevernom oboru Starog grada. Zidovi su kameni a krov je pokriven limom. Zidovi su bili ožbukani otstajanim zavarenim vapnom, koje je spalo sa istočnog i zapadnog zida. Pošto je postavljena na stjenovitoj podlozi to joj je južna strana kraća od sjeverne. Kula ima kvadratnu osnovu sa stranicom od 3.07 m. Visina sjeverne, prednje strane je 17.1 m, a južne 14.77 m. Na vrhu je krov, kosi, četverovodni šatorasti krov iz dva dijela između kojih je drvena konstrukcija od letvica kakve su bile pobijene i na gornjim otvorima. Na gornji dio krova bilo je obješeno zvono. Na južnom zidu je četverougaoni otvor za uska vrata, koja nedostaju. Od njih je samo ostao dio drvenog dovratnika. Iznad vrata na južnom zidu su na dva nivoa, a na suprotnom sjevernom zidu na tri nivoa mali otvori u vidu proreza, koji su služili za prodor oskudne prirodne svjetlosti u unutrašnjost kule. Ispod krova su na svim stranama veći otvori lučno zasvedeni. Bili su zatvoreni tankim vertikalnim ljetvicama (1955. g.) kojih danas više nema. Poslije 1878.godine za ovu sahat- kulu je nabavljen sat u Beču. Po oporuci Vasvi-hanume, koja se 1896. udala za Mustaj-bega Uzeirbegovića, u Maglaju je kupljeno zvono na sajmu u Zagrebu 1923. godine.
Još 1955. godine Kreševljaković je konstatirao da je kula dobro očuvana i da otkucava sate po srednjoevropskom vremenu. Danas je kula napuštena i zapuštena, bez sata i zvona (Kreševljaković, 1957, 31).
Pokretni nalazi iz osmanskog perioda nalaženi su u plićim slojevima. osim ulomaka zeleno gleđosane i obične grube keramike, nađen top iz 16. stoljeća, željezne topovske kugle. Ispred velikog kazamata nađen je depo od 150 barkenih mangura kovanih u Sarajevu 1690. godine.
U Zemaljskom muzeju je pohranjena keramika nađena pri iskopavanjima 1962/1963. Ostalim nalazima (5 kaciga, bombarda, top, mangure) ne može se za sada ući u trag.
3. Dosadašnja zakonska zaštita
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u akte o zaštiti dobra i utvrđeno je:
Na osnovu zakonske odredbe, a Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture NRBiH broj 1299/50 od 28. 10. 1950. godine Stari grad Maglaj u Maglaju, općina Maglaj, stavljen je pod zaštitu države. Rješenjem broj 02-720-3 od 18.04. 1962 upisan je u Registar nepokretnih spomenika kulture.
Graditeljska cjelina Stari grad Maglaj nalazi se na Privremenoj listi nacionalnih spomenika pod imenom Maglaj – Stari grad, pod rednim brojem 366.
U Prostornom planu BIH do 2000. godine uvršten je kao spomenik II kategorije.
4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
- U doba austrougarske vladavine vršene su manje popravke;
- 1953. i 1954. izvršeni su manji konzervatorski radovi na južnoj kuli (3) i na zidovima oko glavne kapije (4);
- 1962. i 1963. izvršena su obimna arheološka istraživanja u cilju dobijanja podataka za konzervatorsko-restauratorske radove. Konzervacija bedema i tabija, te djelimična kazamata i cisterne na gradu (osim sahat-kule) je rađena prema dva projekta. Autori projekta I su ing. arh. Esad Kapetanović i Nedeljko Rosić. Autori projekta II su dr. Ivo Bojanovski, ing. Enver Dedić ing. arh. Remzija Korkut i građ. tehn. Enver Šešić;
- Godine 2000. stručnjaci Centra za naslijeđe, pri Zavodu za zaštitu kulturnog, historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine iz Sarajeva izradili su projekat sanacionih konzervatorsko-restauratorskih radova Starog grada Maglaja. Do realizacije ovog projekta do sada nije došlo.
5. Sadašnje stanje dobra
Uvidom u stanje na lokalitetu Stari grad Maglaj dana 04.08.2005. konstatirano je slijedeće: nakon više od 40 godina od restauratorsko-konzervatorskih radova utvrđenje u Maglaju je dosta stradalo od raslinja, kao i od popuštanja i spiranja maltera, naročito krune bedema. Direktnih ratnih razaranja 1992-1995 nije bilo. Veliki stepen oštećenja izazvalo je samoniklo raslinje. Na mnogim mjestima unutar utvrđenja razbacano je kamenje koje je otpalo naročito sa kruna zidova, a ponegdje i na većim površinama plašta zidova. Propao je drveni krov kapi-kule koji je bio nanovo postavljen 1962-1963 godine, kao i skoro cijeli lučni ulaz u sjeverni obor (za koji je konstatovano još prije 20-tak godina da je nasilno razoren. Stepenice u jugozapadnom uglu dvorišta su skoro sasvim uništene. Za sve stepenice unutar utvrđenja, a ima ih zajedno sa gore pomenutim 4 cjeline, također je konstaovano 80-tih godina prošlog stoljeća da su razrušene a komunikacije unutar bedema zapuštene. Takvo stanje zatečeno je i 2005.godine. Pojedini objekti su sasvim zapušteni, kao cisterna i glavna kula (9) i kazamati (6, 7). Postoji opasnost od padanja kamenja sa kruna bedema, što neposredno ugrožava okolne stanovnike.
Ulaz u utvrđenje je stalno otvoren a posjeta nekontrolisana. Stambeni objekti polako niču skoro uz same zidove, a već osamdesetih godina prošlog stoljeća je primijećeno da niče oko utvrde bespravna gradnja (Podaci uzeti projekta Centra za naslijeđe, pri Zavodu za zaštitu kulturnog, historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine iz Sarajeva, izrađenog 2000. godine. Podaci se nalaze u poglavlju 2.2. projekcija razvoja spomeničkog naslijeđa na području maglajske komune, 47-48).
Na sahat-kuli je dobar limeni krov, ali je većim površinama zidova opala fasadna zaštita. Ostalo je pola dovratka, a vrata nedostaju.
6. Specifični rizici
- neodržavanje objekta,
- samonikla vegetacija.
III - ZAKLJUČAK
Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/02 i 15/03), Komisija donosi odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:
A) Vremensko određenje
B) Historijska vrijednost
D) Čitljivost (dokumentarna, naučna i obrazovna vrijednost)
i. Svjedočanstvo o historijskim mjenama
iv. Svjedočanstvo o određenom tipu
F) Ambijentalna vrijednost
ii. Znacenje u strukturi i slici prostora
iii. Objekat ili spkupina objekata je dio cjeline ili područja
G) Izvornost
v. Položaj i smještaj u prostoru
H) Jedinstvenost i reprezentativnost
i. Jedinstven ili rijedak primjerak određenog tipa ili stila
Sastavni dio ove odluke su:
- Kopija katastarskog plana,
- Rješenje Zavoda za zaštitu kulture SR BiH od 18.IV 1962, o upisivanju Starog grada Maglaja u Registar zaštićenih spomenika kulture,
- Materijal općine Maglaj –podaci za kulturno istorijske spomenike grada Maglaja. U okviru materijala je Stari grad Maglaj, Projekat sanacionih I konzervatorsko-restauratorskih radova, Centar za nasljeđe pri Zavodu za zaštitu kulturnog, historijskog i prirodnog nasijeđa Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2000. godine,
- Fotodokumentacija:
a) prenesena iz raznih publikacija
b) snimljena pri obilasku lokaliteta maja 2005.
- Grafički prilozi.
Korištena literatura
U toku vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom BiH, korištena je sljedeća literatura:
1904. Truhelka, Ćiro, Naši gradovi, opis najljepših sredovječnih gradova Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1904.
1908. Bodenstein, Gustav, „Povijest naselja u Posavini god 1718-1739“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni I Hercegovini, XX, Sarajevo, 1908, 95-112. (1)
1951. Jireček, Josip, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, Izdavač Svjetlost, Sarajevo, 1951.
1952. Kreševljaković, Hamdija, Porilozi povijesti bosanskih gradova pod turskom vladavinom, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, II/1951, Sarajevo, 1952, 119-184.
1953. Kreševljaković, Hamdija, „Stari bosanski gradovi“, Naše starine, I, Sarajevo, 1953, 7-45.
1957. Kreševljaković, Hamdija, „Sahat-kule u Bosni i Hercegovini“, Naše starine, IV, Sarajevo, 1957, 17-32.
1964. Ćirković, Sima, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd, 1964.
1965. Bojanovski Ivo, „Istraživački i konzervatorski radovi na starom Maglaju 1962- 1963 g.“, Naše starine, X, Sarajevo, 1965, 61-99.
1975. Handžić, Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Izdavač Svjetlost, Sarajevo, 1975.
1977. Anđelić, Pavao, „O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku“, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, br.13, godina XIII, Sarajevo, 1977, 17-45.
1978. Kovačević-Kojić, Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, IP Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.
1982. Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, Izdavač Svjetlost, Sarajevo 1982.
1975. Handžić, Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Izdavač Svjetlost, Sarajevo, 1975.
1991. Kreševljaković, Hamdija, „Kapetanije u Bosni i Hercegovini“, U: Izabrana djela, I, izdavač Veselin Masleša, Sarajevo, 1991.
1991. Handžić, Adem, „O kretanju stanovništva u regionu srednjeg toka Bosne (međuprostor Maglaj-Doboj-Tešanj) od druge polovine XV do kraja XVI vijeka“, U: Studije o Bosni historijski prilozi iz osmansko-turskog perioda, Izdavači: Organisation of the Islamic Conference and Research Centre for Islamic History, Art and Culture, Istanbul, 1994, 15-22.
1995. Popović, Marko, „Srednjovekovne tvrđave u Bosni i Hercegovini-prilog proučavanju fortifikacionih struktura“, Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, 1, Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd, 1991, 33-54.
(1) Bodenstein je izvještaj štampao oko 1787 (Kreševljaković, 1991, 29, n. 23)
|
