Status spomenika -> Nacionalni spomenik

"Službeni glasnik BiH", broj 22/06.

O D L U K U

I.

Historijsko područje – Stari grad Ključ i Ključka džamija (Džamija Ajnebeg-dede, Džamija ključkih kapetana ili Starica) sa haremom u Ključu kod Gacka proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik čine bedemi i kule Starog grada Ključa, dijelovi dva topa koji se, kao pokretno naslijeđe, nalaze u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu, te neistraženo pokretno naslijeđe na označenoj lokaciji nacionalnog spomenika i Ključka džamija sa haremom i nišanima.

Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji:

-          Stari grad Ključ čine dva dijela: Gornji grad nalazi se na istočnom dijelu parcele u dužini od 102 m, označene kao k.č. broj 298 (novi premjer), što odgovara k.č. broj 977/19 (stari premjer), upisan u zk. izvod broj 457/05, k.o. Cernica, i Donji grad koji se nalazi na k.č. br. 290, 291, 292, 299 i 300 (novi premjer), što odgovara k.č. br. 977/1, 977/8, 977/9, 977/10 977/11, 977/12, 977/13, 977/14, 977/15, 977/16, 977/18, 977/20, 977/21, 977/22, 977/23, 977/24, 977/25 (stari premjer), upisan u zk. izvod u kontinuitetu od broja 464/05 do broja 476/05, k.o. Cernica, i

-          Ključka džamija sa haremom se nalazi na lokaciji označenoj kao k.č. broj 975/9 (stari premjer), što odgovara k.č. broj 340 (novi premjer), upisan u zk. izvod broj 426/05, k.o. Cernica, Općina Gacko, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o provođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Republike Srpske” broj 9/02).

II.

Vlada Republike Srpske dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će uvjete i osigurati sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

III.

S ciljem trajne zaštite nacionalnog spomenika, utvrđuju se sljedeće mjere zaštite koje se odnose na prostor definiran u tački I stav 3. ove odluke:

-          dopušteni su samo istraživački, konzervatorsko-restauratorski radovi, rekonstrukcija dijelova koji nedostaju i radovi na tekućem održavanju uz odobrenje ministarstva nadležnog za prostorno uređenje Republike Srpske i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Republike Srpske;

-          osigurati izradu i provođenje programa prezentacije nacionalnog spomenika;

-          nije dopušteno odlaganje otpada;

-          prostor spomenika bit će otvoren i dostupan javnosti i može se koristiti u edukativne i kulturne svrhe;

-          izvršiti čišćenje terena i trasiranje puta na tvrđavu.

Na prostoru Starog grada utvrđuju se hitne mjere zaštite:

-          očistiti zidine utvrde, zidove kula, unutrašnjost grada i ostalih prostora i dijela okoline izvan grada, tj. mjesta na kojem se nalazi sudijska stolica na lokalitetu Stoca, od divljeg raslinja koje predstavlja opasnost za strukturu spomenika;

-          izvršiti konstruktivnu sanaciju kula i zidina na mjestima gdje su se pojavile pukotine i prijeti urušavanje, te konzervaciju zidova.

Na prostoru džamije sa haremom utvrđuju se sljedeće mjere:

-          izvršiti rekonstrukciju munare na osnovu dokumentacije o njenom izvornom izgledu i uz upotrebu istog ili istovrsnog materijala od kojeg je bila građena;

-          rekonstruirati sve dijelove objekta koji nisu urađeni u skladu sa principima konzervacije i restauracije;

-          urediti harem džamije i sanirati oštećene nišane.

Utvrđuje se zaštitni pojas koji obuhvata sve susjedne parcele koje graniče sa zaštićenim prostorom nacionalnog spomenika. U tom pojasu utvrđuju se sljedeće mjere:

-          dopuštena je sanacija oštećenih objekata uz zadržavanje postojećih vertikalnih i horizontalnih gabarita;

-          dopuštena je izgradnja objekata maksimalne visine 6,5 m do početka krovišta, odnosno P+1 spratnosti i maksimalnog gabarita 12x12 m.

IV.

Iznošenje pokretnih dobara iz tačke I stav 2. ove odluke (u daljnjem tekstu: pokretno naslijeđe) iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno.

Izuzetno od odredbe stava 1. ove tačke,  dopušteno je privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine radi prezentacije ili konzervacije ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini.

Odobrenje u smislu prethodnog stava daje Komisija ukoliko nedvosmisleno bude utvrđeno da to ni na koji način neće ugroziti pokretno naslijeđe.

U svom rješenju o odobrenju privremenog iznošenja pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine Komisija utvrđuje sve uvjete pod kojima se to iznošenje može izvesti, rok za povrat u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduženje pojedinih organa i institucija na osiguranju tih uvjeta i o tome obavještava Vladu Republike Srpske, nadležnu službu sigurnosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost.

V.

Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

VI.

Svako a posebno nadležni organi Republike Srpske, gradske i općinske službe suzdržat će se od preduzimanja bilo kakvih postupaka koji mogu oštetiti nacionalni spomenik  ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.

VII.

Ova odluka dostavit će se Vladi Republike Srpske, ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje Republike Srpske, ministarstvu nadležnom za kulturu Republike Srpske, nadležnoj službi zaštite naslijeđa na nivou Republike Srpske i općinskim organima uprave nadležnim za poslove urbanizma i katastra s ciljem provođenja mjera utvrđenih u tač. II-VI ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.

VIII.

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web-stranici Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).

IX.

Prema članu V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.

X.

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH». 

Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

Broj: 05.2-2-165/05-4

28. juna 2005. godine

Istanbul

Predsjedavajuća Komisije

Ljiljana Ševo

O b r a z l o ž e n j e

I – UVOD

Na osnovu Zakona o provođenju odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, član 2. stav 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom, u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 33/02) sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za šta ne postoji vremensko ograničenje, i bez obzira na to da li je za navedeno dobro podnesen zahtjev.

Komisija je 17.3.2003. godine primila peticiju Centra za islamsku arhitekturu iz Sarajeva za proglašenje dobra Ključka džamija (Džamija Ajnebeg-deda, Džamija ključkih kapetena ili Starica) u Ključu.

Komisija je 6.6.2005. godine primila peticiju Općine Gacko za proglašenje dobra Stari grad Ključ u Ključu.

            U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila provođenju postupka za donošenje konačne odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

II - PRETHODNI POSTUPAK

U postupku koji je prethodio donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:

-          dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvod),

-          podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru itd.,

-          historijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.

Na osnovu uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra utvrđeno je sljedeće:

1. Podaci o dobru

Lokacija

Mjesto Ključ nalazi se jugozapadno od Gacka. Od Gatačkog polja dijeli ga planina Baba (1.737 m). Ova planina omeđava ključko-cerničku kotlinu sa sjevera, a Kameno brdo sa juga. S obzirom na to da je kotlina zaštićena spomenutim brdima, ovdje je klima blaža nego na ostalim područjima u Gatačkom polju i okolini Gacka. U Ključu ima i nekoliko vrela. 

Ostaci grada Ključa nalaze se na krajnjem jugozapadnom obronku planine Babe, pod Rudim brdom (1.167 m). Desetak kilometara istočno, na odvojku ka Ključu sa ceste Gacko-Trebinje, blizu Stepena, nalazi se Cernica, čija je historija tijesno povezana sa ovim gradom. 

Ključka džamija ima dominantan položaj u selu, nalazi se na istaknutom brežuljku, na lokalitetu zvanom Begova bašča, i udaljena je pedeset metara od Starog grada Ključa.

Historija dobra

Srednji vijek

Područje na kojem se nalazi Stari grad Ključ je arheološki neistraženo.

Giacomo di Pietro Luccari u Copioso ristretto de gli annali di Ragusa, 1790. godine, na 19. strani spominje događaje iz 12. stoljeća i borbe humskog kneza Ljutovida u Cernici. O istom događaju je pisao i hroničar Mavro Orbini u djelu Il regno dei Slavi, koje je izašlo 1601. godine. Na 227. strani piše kako je Dobroslav, sin Dragomirov, razbio i ubio Ljutovida u Cernici i protjerao Grke iz Ključa, Gacka i svih tvrđava sjeverne Dalmacije. Zatim je Dobroslav ustupio župu Gacko svom sinu Radomiru (Mandić, 1985, 129-130). Krajem 12. stoljeća stvorena je Srpska nezavisna država pod dinastijom Nemanjića, kojoj je pripala i teritorija Huma (Ćirković, 1964, 48-49).

Za područje Gacka vezana je epizoda u kojoj je Dragutin 1276. god. doveo kumanske i ugarske čete na Gatačko polje protiv oca kralja Uroša I, uz njihovu pomoć pobijedio oca, te zasjeo na srpsko prijestolje (Mandić, 1985, 328).

Prema Orbinijevom mišljenju, savladavši 1373. godine župana Nikolu Altomanovića, srpski knez Lazar Hrebeljanović i bosanski ban Tvrtko podijelili su dio njegovih zemalja. U toj podjeli područje Gacka pripalo je bosanskom banu Tvrtku. Tako se bosanska vlast proširila i na istočni dio Huma (Ćirković, 1964, 134).

-          Prvi pisani dokument u kojem se spominje grad Ključ je Povelja Sandalja Hranića od 28. decembra  1410. godine, datis in castro Cluz, a odnosi se na prodaju grada Ostrovice Mlečanima (Mandić, 1985, 58).

-          Grad Ključ se spominje 1426. godine  kao prijestolnica velikog vojvode Sandalja i kasnije hercega Stjepana Vukčića Kosače (Kreševljaković, 1954, 19).

-          Sandalj Hranić je pisao u Ključu pismo Dubrovčanima, datirano 8. jula 1429. godine. Također su zabilježeni boravci Sandalja Hranića u Ključu i Cernici u martu i maju 1430. godine (Mandić, 1985, 78). 

-          Iz 1431. godine datiraju pisma dubrovačkih izaslanika pisana u Ključu (Mandić, 1985, 79). 

-          Jedan događaj koji se desio za života Sandalja Hranića zabilježen je na stećku koji se nalazio oko 1 km jugoistočno od grada, na glavici Ćućenici. Stećak, koji je 1960. godine prenesen u Vojni muzej u Beogradu, nalazio se na maloj nekropoli koja se sastoji od 2 ploče, 3 sanduka i 1 sljemenjaka. Spomenici su dobro obrađeni i neukrašeni osim sljemenjaka koji ima ukrašenu sjevernu bočnu stranu, a na istočnoj čeonoj strani natpis. Dimenzije sljemenjaka su: 1,60 (145)x0,82 (74) x1,50 m (od toga sljeme ima visinu 0,30 m), a orijentiran je zapad-istok. Na sjevernoj strani isklesana je scena turnira ili borbe dvaju konjanika sa uperenim kopljima. Na istočnoj strani je natpis iz kojeg se doznaje da je Radonja Ratković poginuo pod gradom Ključem u doba vladavine vojvode Sandalja (Delić, 1911, 491, Bešlagić, 1962, 46-47). Prema Veginom čitanju, natpis glasi: ovdje leži Radonja Ratković.

Pogiboh p[o]d gradome Ključeme, za svog g[ospo]d[i]na, vojevodu Sand[a]lja.

(Vego, 1964, br. natpisa 159, str. 32, 33, Vego, 1964.a, 194.)

O kakvoj se borbi pod gradom Ključem radi nije poznato.

-          Nakon smrti Sandalja Hranića 1435. godine trebalo je obnoviti ugovore između njegovog nasljednika Stefana Vukčića Kosače i Dubrovčana. Neki od pregovora vodili su se u Ključu (Ćirković, 1964.a, 14).

-          U aprilu 1443. godine vojvoda Stjepan diktira u Ključu dijaku Vukši  potvrdu o prijemu naslijeđa od Jelene, žene Sandaljeve (Mandić, 1985, 85, 102).

-          Ključ se ne spominje u Povelji od 19. februara 1444. godine kojom aragonsko-napuljski kralj Alfons V potvrđuje Stjepanu Vukčiću njegove posjede. U sličnoj povelji “rimskog kralja” Fridricha III, izdanoj 20. I 1448. godine, među poimenično nabrojanim posjedima hercega Stjepana, navodi se civitate Cluz cum pertinetiis suis. Treću povelju iste sadržine  izdao je Alfons V 1. juna 1454. godine (Dinić, 1978, 178, 245).

-          Krajem zime 1455. herceg Stjepan je u Ključu izdao dokument kojim je regulirao prava svoje buduće supruge (Ćirković, 1964.a,  218).

-          Od 5. aprila 1462. datira akt prema kojem je iz Dubrovnika upućen hercegu Stjepanu Bartol Gučetić. Trebalo je da potraži hercega u Blagaju, Humu ili najdalje do Ključa. Gučetić je dobio ulogu posrednika u izmirenju hercega Stjepana sa sinom Vladislavom, koji je tražio svoj dio obećanog nasljedstva. U pismu koje je stiglo 18. aprila te godine  dubrovačka vlada javlja Gučetiću da će u Cernici naći konje i ljude koji treba da ga odvedu Vladislavu (Ćirković, 1964.a,  218, nap. 17).

-          Dubrovački izvori spominju i Potključ, kao podgrađe Ključa, ali ono nije imalo privredni značaj. U Dubrovačkom arhivu nalazi se dokument od 21.8. 1434. godine u kojem se spominje pljačka subtus unum castrum vocatum Cluc. Godine 1449. Radiša Stanković de Sotocluc odlazi učiti tkalački zanat u Dubrovnik, a 1466. godine otet je vosak sub Cluc castrum ( Vego, 1959, 55-56; Kovačević-Kojić, 1978, 118, nap. 45).

U širem smislu podgrađe Ključa je bila Cernica, koja se od karavanske stanice razvila u trg sa carinarnicom. Cernica se, kao i grad Ključ, osobito razvila u vrijeme  hercega Stjepana (Jireček, 1951, 118; Kovačević-Kojić, 1978, 52, 93, 169, 215, 238, 251).

Osmanski period

Tokom februara 1463. godine dio  osmanske vojske upao je u  zemlje hercega Stjepana Vukčića Kosače s ciljem da na vlast dovede hercegovog sina Vladislava, kao svog čovjeka, i da izazove što veću pomutnju u Hercegovini, kako bi se tamošnje plemstvo onesposobilo za pružanje aktivne pomoći Bosni u predstojećem osmanskom osvajanju. Pojedinosti o ovoj osmanskoj akciji nisu poznate. Herceg Stjepan je sredinom juna bježao prema Novom, te se pretpostavlja da je veći dio svojih posjeda predao Osmanlijama. U ovom periodu pao je i grad Ključ u osmanske ruke. U zemlji je zavladala panika, a herceg Stjepan je poslije govorio da je imao mnogo kastelana koji su ga izdali i predali njegove gradove Osmanlijama zajedno sa bogatstvom i zalihama koji su se u njima nalazili. Već u  junu iste godine, zbog nestašice hrane i hrđavog stanja vojske, sultan je naglo napustio kraljevsku Bosnu i hercegovu zemlju nakon što je osvojio na cijeloj spomenutoj teritoriji 117 utvrđenja. Već 14. jula 1463. god. glasnik hercegovog sina Vlatka donio je u Dubrovnik radosnu vijest o osvajanju Ključa, a četiri dana nakon toga i Ljubuškog (Ćirković, 1964, 253- 254; Dinić, 1978, 260; Šabanović, 1982, 38-39).

U julu 1465. Osmanlije su opet napale hercegovu zemlju pod zapovjedništvom bosanskog sandžak-bega Isa-bega Ishakovića, sa vojvodama Ahmedom i Ismailom. Već do novembra te godine, pored ostalih teritorija, u njegovim rukama  bilo je Gacko, a ubrzo i Cernica. Ugarska vojska bila je u dolini Neretve. Od Dubrovčana herceg je tražio namirnice za svoj grad Ključ, ali su ga Dubrovčani uputili na ugarske komandante. Sami Dubrovčani  su se zalagali kod Ugara da grad koji je u krajnjoj nevolji ne padne u osmanske ruke. Osim posade u gradu Mičevcu, i posada grada Ključa pružala je otpor, ali ju je savladao vojvoda Ahmed. Osmanlije su konačno osvojile grad, ne zna se tačno kada, ali vjerojatno između septembra 1468. i maja 1469. godine. Luka Radomilić, koji je služio hercegu Stjepanu u Ključu, podigao je 6. septembra 1468. god. u Dubrovniku tužbu protiv Bogdana Vučihnića od Predojevića. Dubrovačka vlast je 16. maja 1469. godine naredila svima koji su došli na dubrovačku teritoriju poslije zauzeća Ključa i Blagaja da izađu iz Dubrovnika, te stoga  većina istraživača smatra da je pad Ključa uslijedio prije septembra 1468. godine (Kreševljaković, 1954, 19-20; Ćirković, 1964, 264; Dinić, 1978, 261; Šabanović, 1982, 44; Mandić, 1985,108-109).

Vilajet Hersek ili Zemlja hercegova javlja se prvi put u popisu iz 1468/69. godine. U njega se ubrajalo i Gacko sa Cernicom, ali nema grada Ključa iako je popis završen u maju 1469. U početku je nahija Gacko pripadala kadiluku Blagaj. Njena teritorija je odgovarala staroj gatačkoj župi (iz 12. stoljeća) u oblasti Podgorja. Ovaj dio prvo je ušao u vilajet i kadiluk Drina, odnosno Foča. Na teritoriji spomenutog kadiluka u prvoj polovini 16. stoljeća osnovana su tri nova kadiluka: mostarski, cernički i nevesinjski. Cernica je postala središte Gatačke nahije, a središte istoimenog kadiluka postala je  prije 1532. godine. U 19. stoljeću ovaj kraj je pripao Mostarskom okrugu kajmakamluku i Gatačkom srezu  murdirluku (Šabanović, 1982, 136-137, 157, 188, 192, 323).

U 16. stoljeću nekoliko stranaca je putovalo iz Dubrovnika preko Ključa dalje na istok.

-          Mlečanin Benedetto Ramberti je 1533. prošao preko Ključa i u knjizi Libri tre delle cose dei Turchi, Venezia, 1589, pisao je da je u njemu porušena tvrđavica (Mandić, 1985, 335-336). 

-          Pierre Lescalopier je 1574. opisao Ključ kao malo tursko selo iznad kojeg se nalazi stari grad sav u ruševinama (Mandić, 1985, 342-344).

-          Paolo Contarini, mletački izaslanik, na putu za Carigrad 1580. napisao je da se u dolini ispred Cernice diže na pećini vrlo tvrd grad u kojem ima 25 Turaka (Mandić, 1985, 344).

-          Na kraju 16. stoljeća, pod vodstvom nikšićkog vojvode Grdana buknuo je ustanak Hercegovaca protiv osmanske vlasti. Do krvave borbe na cerničko-ključkom polju došlo je 1597. godine (Mandić, 1985, 135).

-          Anonimni sekretar Louisa de Hayesa, barona od Kormanena, francuskog poslanika, 1626. opisao je put od Korita prema Ključu i Cernici od koje se išlo ka Gacku. Od ravnice u kojoj su Korita išlo se preko planine na kojoj je tvrđava, stari dvorac Ključ, koji čuva prolaz ka Cernici. To je prvo naseljeno mjesto koje smo sreli idući od  Dubrovnika, tj. za tri dana puta nismo vidjeli ukupno 10 kuća (Mandić, 1985, 354).

-          E. Čelebi je u drugoj polovini 17. stoljeća naveo da je grad Ključ bio sjedište vojvode, janjičarskog serdara, dizdara, kadije i ostalih gradskih službenika (Kreševljaković, 1954, 20; Čelebi, 1979, 452-453).

U toku austrijsko-turskog rata, koji je trajao od 1683. do 1699. godine, Venecijanci su 1687. godine osvojili Risan i Herceg-Novi. Tada je grad Ključ postao važno utvrđenje u novoosnovanom serhatu (krajini) sa sjedištem u Trebinju. Poslije potpisanog mira u Sremskim Karlovcima 1699. godine  Ključ je postao sjedište kapetanije koja je zauzimala najveće dijelove teritorija današnjih općina Gacko i Bileća, a poklapala se sa teritorijom Cerničkog kadiluka. 

Poslije potpisivanja mira 1711. između Turske i Rusije pobunjenici u Hercegovini, koje je ranije pobunio ruski car Petar Veliki, morali su bježati na mletačku teritoriju. Osmanlije su riješile da ovaj ustanak brzo likvidiraju. Tako je došlo i do rata između Osmanlija i Mlečana, a jedna epizoda toga rata bila je i bitka pod gradom Ključem u decembru 1717. godine (Mandić, 1985, 399).

Rat sa Venecijom izbio je 1714. i trajao do 1718. godine. Ključka kapetanija, po svemu sudeći, osnovana je oko 1705. godine (Tanović, 2000, 36-37). Prema predanju, bilo je sedam ključkih kapetana, svi iz porodice Tanovića. U dokumentima su zabilježena imena četiri kapetana. U dokumentu iz 1740. godine spominje se ključki kapetan Abdul-Baki-aga. Sredinom 18. stoljeća kapetan ovog grada bio je Omer, koji je sahranjen u haremu džamije u Ključu. Ali-kapetan se spominje 1768. godine. U isto vrijeme spominje se i cernički kadija Jahja, koji je, također, pokopan u Ključu (Mandić, 1985, 416). O Ali-kapetanu se zna i putem predstavke iz 1780. godine, napisane povodom ubistva njegovog rođaka Ali-bega Hasanbegovića. Na spomenutoj predstavci potpisalo se više zapovjednika Ključa sa dizdarom Zulfikar-agom, imama i hatiba. Mustafa-kapetan vršio je službu prije 1818. godine. Prema predaji, proglasio je kapetanom svog mlađeg sina Hasana, koji je bio ujedno i posljednji ključki kapetan. On je bio pristaša Gradaščevića, za razliku od Smail-age Čengića, koji je bio pristaša reformi u Osmanskom carstvu (Kreševljaković, 1954,20; isti, 1991, 205-207).

Ovi podaci se djelomično poklapaju sa podacima koje iznosi Tanović na osnovu pročitanih natpisa na mezarima svih sedam ključkih kapetana koji su sahranjeni u haremu džamije u Ključu: Omer-kapetan, vjerovatno godine vladanja od 1705. do 1730; Abdul-Baki-aga, godina smrti 1749; Mustafa, godina smrti 1761; Ali-beg, spominje se 1768; Hasan, godina smrti 1778; Mustafa, godina smrti 1818; Hasan, godina smrti 1845.-1846. (Tanović, 2000, 36).

Iz dokumenta u sarajevskom sidžilu poznata su  imena aga koje su u Ključkoj kapetaniji vršile dužnosti zapovjednika džemata azapa (lahke pješadije u tvrđavama), mustahfiza (čuvari tvrđave), ćehaje (pomoćnik, saradnik i zastupnik raznih funkcionera) i barjaktara (Kreševljaković, 1991, 204-205).

Od dizdara grada Ključa poznata su svega dva: Hasan iz 1518.  i Zulfikar iz 1780. i 1792. godine (Truhelka, 1911, 318; Kreševljaković, 1991, 206). 

Od druge polovine 19. stoljeća grad Ključ gubi važnost. Tokom ustanka 1875. u gradu se nalazio manji broj turskih vojnika (Kreševljaković, 1954, 20). Moritz Hoernes u djelu Dinarische wanderungen, obišavši Bosnu i Hercegovinu pred kraj 19. stoljeća, pisao je da je grad Ključ držala turska iregularna vojska, tzv. bašibozuk do posljednjih ratova i da tvrđava čuva ulaz u zloglasno Dugo sedlo, najranjivije mjesto Crne Gore. Izgleda da je od svih naučnika i autora koji su pisali o putu iz Dubrovnika preko Trebinja, Bileće, Gacka i Čemernog u Foču jedino Hoernes detaljnije obišao kraj i trasu srednjovjekovnog puta. Stoga je napisao da je put išao od Kobilje glave na Cernicu i Ključ i prijevojem preko Babe u Gatačko polje i Gacko. Gradnja puta koji iz pravca Trebinja preko Kobilje glave zaobilazi Cernicu i Ključ bila je jedan od uzroka smanjenja njihove važnosti.  

Utvrđenje u Ključu napušteno je pred austrougarsku okupaciju. Hoernes je napisao da se ostaci utvrđenja Ključa jedva drže. Inženjer Hugo Jedlička vršio je neka iskopavanja na gradu i pronašao dva topa, koja su 1885. godine prenesena u Zemaljski muzej (inv. br. 180,181) (Delić, 1911, 502; Kreševljaković, 1954, 20).      

Ključka džamija je sagrađena 1560. godine, i to je prva džamija podignuta na prostorima Cerničke nahije. Njen osnivač (vakif) bio je dizdar Ajnebeg(1) (M. Ajnebeg-dede), tako da džamija po njemu nosi naziv Džamija Ajnebeg-dede (Tanović, 2001, str. 139).

U narodu postoje još dva naziva za Ključku džamiju: Džamija ključkih kapetana(2)  i Starica, jer je najstarija džamija u tom dijelu Hercegovine.

Postoji predanje prema kome je na mjestu džamije ranije postojala crkva(3) (Hasandedić, 1990, str. 199).

Značaj Ključke džamije bio je u tome što su Muslimani iz okolnih sela Cernice, Fazlagića Kule, Bistrice i drugih susjednih sela dolazili na molitvu, posebno petkom i bajramima.

Džamija je nekoliko puta popravljana (1915, 1937. i 1967. godine) (Bašić, 2001, str. 59.)

Ključka džamija je služila svojoj svrsi sve do 1992. godine, kad je zapaljena. Tom prilikom su izgorjeli krov i dio munare.

Ključka džamija je obnovljena i otvorena u junu 2002. godine, a u augustu 2002. ponovo je bila minirana. Tom prilikom ponovo su srušeni munara, krov i uništen je njen enterijer.

U toku su  radovi na restauraciji džamije.

2. Opis dobra

Graditelji utvrde u Ključu maksimalno su iskoristili tri vrletne stijene nejednake debljine i visine, koje se paralelno pružaju u pravcu od istoka ka zapadu, rušeći se naglo u jarugu Rijeke. Prostor između spomenutih stijena je predgrađen bedemima na istočnoj i zapadnoj strani. Između sjeverne i srednje stijene je Gornji, a malo niže, između srednje i južne stijene, smješten je Donji grad. Ovako podijeljen prostor spajala su tajna vrata kod bastiona u jugoistočnom uglu Gornjeg grada. Druga tajna vrata bila su kod kule uz sjeverni bedem Gornjeg grada. Cijelo utvrđenje je zauzimalo površinu od oko 4.000 m2. Utvrđenju se prilazilo sa istoka. Gornjem gradu se prilazilo uz jaku strminu, vjerojatno nekim serpentinama. Taj dio je odavno pun osutog kamenja sa grada i niskog raslinja i njime se izuzetno teško prilazi gradu (Delić, 1911, 495). Tragovi ulaza u Donji grad nisu sačuvani (Delić, 1911, 496). Iza zapadnog bedema je strmina Šuplji val, posuta siparom. Niz nju se može spuzati do jaruge Rijeka, koja se povremeno puni vodom što nakon snjegova proključa iz Viline pećine, tako da je s te strane tvrđava u velikoj mjeri prirodno zaštićena. Put za mjesto Zagradci, koje se nalazi oko 200 m zapadno od grada, u velikom luku zaobilazi grad.

Gornji grad je četverougaone osnove, dužine oko 56 m, a širine oko 24 m, i zauzima površinu od oko 1.350 m2. Istočni i zapadni perimetralni bedemi u cijelosti su izgrađeni, a sjeverni i južni su uklapani u stijene. Bedemi su različite debljine i visine.  Istočni ulazni bedem je debeo 3,50 m. Glavni ulaz nalazi se u istočnom bedemu, gotovo kod sjeveroistočnog ugla grada. Ulaz je visok oko 1,7 m, od toga lučni dio je visok 0, 5 m, a otvor je širok 0,8 m. Sa vanjske i unutrašnje strane bili su dovratnici od klesanog naslaganog kamenja, debeli oko 0,2 m, od kojih jedva da je ostao poneki kamen. Ulazni dio je bio uvučen u bedem, sa vanjske strane 1,45 m, a sa unutrašnje 1,28 m. Cijeli prolaz je bio dugačak koliko i širina bedema 3,5 m. Danas je teško ustanoviti koliko je ulaz bio odignut od tla, jer je i sa vanjske i sa unutrašnje strane donji dio bedema zatrpan otpalim kamenjem. Delić piše da su sa unutrašnje strane ulaza stepenice uklesane u stjenovito tlo. Danas se ne vide, jer su zatrpane otpalim kamenjem (Delić, 1911, 494). Oko 2 do 4 m iznad visine vrata je ophodna staza u bedemu sa prsobranom visokim oko 1 m na kojem su puškarnice u visini otprilike 0,5 m nad stazom. Puškarnice su raznih oblika: četverougaone, okrugle i trouglaste, te u vidu proreza.    

Gornji grad ima dvije kule, na jugoistočnom uglu i uz sjeverni bedem. Gradu se prilazilo sa istoka uz jaku strminu, vjerojatno nekim serpentinama. Taj dio je odavno pun osutog kamenja sa grada i niskog raslinja i njime se ne može prići gradu (Delić, 1911, 495). Početkom 20. stoljeća stanovnici sela Ključa su pričali da su male kule bile sagrađene u sva četiri ugla Gornjeg grada, ali su ostali tragovi samo jedne male kule (1x2 m) u sjeveroistočnom uglu, uz unutrašnju stranu bedema (Delić, 1911, 495).

Na jugoistočnom uglu, nad najvećom strminom srednje stijene, nalazi se kula djelomično izbačena iz platna bedema. Uz istočni zid široka je 3,5 m, a uz južni 7 m. Sjeverni i zapadni zid, koju su bili unutar bedema, debeli su do 0,8 m. Uz najviši dio sjeverne litice, gotovo na njenoj sredini, podignuta je uvučena pravougaona kula, čije su stranice  duge 8 m, a zid debeo do 2 m. Njena unutrašnjost je zasuta i na njoj su stajali topovi (Delić, 1911, 495). U sjevernoj stijeni u unutrašnjosti grada, 8 m od sjeveroistočnog ugla, uklesana je stolica, sačuvana u dužini od 1,10 m, širine sjedišta 0,45, od zemlje odignuta 0,5 m. Naslon, visine 0,55 m, vertikalno je zasječen. Iznad gornje ivice naslona usječena je uska površina dužine 1,1 m, širine 0,15 m (Bešlagić, 1985, 54).

Zapadno od kule, koja se nalazi uz sjeverni bedem, smještena je cisterna veličine  3x4 m. Već duže vrijeme je zasuta (Delić, 1911, 495). 

Donji grad je gotovo jednako dugačak kao i Gornji, ali je otprilike dva puta širi, oko 50 m, tj. koliki je prostor između srednje i južne stijene, te zauzima površinu od oko 2.500 m2. Istočni i zapadni bedem sačuvani su jedva do visine od oko 1 m. Danas je na mjestu Donjeg grada prazna ledina.  

Čelebi, koji je boravio u Ključu oko 1660. godine, opisao je samo Gornji grad. Novi podaci u njegovom opisu su: da su u gradu u to vrijeme bila dva topa, da su dvije kule “visoke do neba”. Čelebi navodi da je u ?? cisterna, skladište žita, te 12 potijesnih pločama pokrivenih kuća i mala džamija. Kuće su vjerojatno bile u Donjem gradu, a džamija je u neposrednoj blizini, sjeveroistočno van bedema grada (Čelebi, 1978, 453).

Na zaravanku Stoca, koji omeđuje stijena, udaljena oko 100 m jugoistočno od utvrđenja, nalazi se druga kamena stolica vezana za stari grad Ključ. Stolica je 1981. godine, kada je ovaj teren obišao Š. Bešlagić, bila u blizini kuće Zaima Mehića. Isklesana je od krečnjačkog bloka. Ima vodoravno pravougaono sjedište (0,7x0,45 m), odignuto od zemlje 0, 4 m. Naslon, visok  0,36 m, ukrašen je plastičnim frizom sa 6 rozeta okruženih vijencima. Ispod friza je obična traka, a ispod nje tordirana plastična vrpca. Naslon za leđa i kosi nasloni za ruke su debeli 0,2 m. Ta gornja površina naslona za leđa ukrašena je plastično isklesanom trakom koja se sastoji od povijene lozice sa trolisnim izdancima. Stolica je djelimično oštećena.  

Ključka džamija u Ključu kod Gacka, prema konceptu prostorne organizacije, pripada tipu jednoprostornih džamija sa četverostrešnim krovom i kamenom munarom.

Ključka džamija nema vanjskih, niti unutrašnjih sofa.

Zidani dio džamije je kvadratne osnove, a dimenzije vanjskih stranica  oko 10,0 metara.

Džamija ima masivne zidove debljine oko 100 cm, zidane pritesanim kamenom, a kao vezivni materijal korišten je krečni malter.

Fasada džamije nije malterisana, izrađena je od tesanog kamena.

Krov strmog nagiba je četverovodni sa drvenom krovnom konstrukcijom i pokrovom od crvenog crijepa. Ranije je pokrov bio od kamenih ploča.

Unutrašnji molitveni prostor džamije ima površinu 64 m2. Strop je zatvoren ravnom drvenom tavanicom izrađenom od jelovih dasaka. Visina unutrašnjeg korisnog prostora, mjereno od poda džamije do tavanice, iznosi oko 5,5 metara. 

Pod džamije je izveden od jelovih dasaka. Sve unutrašnje zidne površine džamije su omalterisane i okrečene bijelom bojom.

           Uz sjeverozapadni zid džamije, iznad ulaznog portala cijelom dužinom sjeverozapadnog zida, nalazio se prednji mahfil dimenzija oko 8,0 x 3,00 metra. Na mahfil se penjalo jednokrakim stepeništem postavljenim uz jugozapadni zid, desno od ulaznih vrata. U munaru se ulazilo preko mahfila.

Na zidovima džamije nalazi se ukupno 8 prozorskih otvora koji su postavljeni u jednoj horizontalnoj ravni. Prozori su pravougaonog oblika. Na ulaznoj sjeverozapadnoj fasadi se nalazi jedan prozorski otvor, na jugozapadnoj fasadi su tri prozorska otvora s tim što su dva istih dimenzija i postavljena su u istoj ravni, a treći je postavljen više i manjih je dimenzija. Na jugoistočnoj i sjeveroistočnoj fasadi nalaze se po dva prozora istih dimenzija. Prozorski otvori imaju jednostavne drvene okvire dimenzija oko 70 x 120 cm i novije su izrade. U unutrašnjosti džamije prozorski otvori su uokvireni kamenim ramom širine oko 15 cm.

Ulaz u džamiju se nalazi na sjeverozapadnoj fasadi, na središnjem dijelu objekta. Vrata su drvena, dimenzija oko 90 x 200 cm i završavaju se polukružno. Iz džamijskog dvorišta direktno se ulazi u prostor džamije, jer je nivo džamije i terena na istoj visini.

Drvena vrata su uokvirena kamenim ramom koji je izvučen iz ravni džamijskog zida za otprilike 15 cm. Ram je pravougaonog oblika, širine oko 30 cm, bojen bijelom bojom. Iznad rama je pravougaona plitka niša, bijelo obojena, u kojoj je nekada stajao natpis o izgradnji džamije.

           Mihrab je kameni, jednostavne izrade i bez dekoracije. Mihrabska niša je polukružnog presjeka a njena širina iznosi oko 1,70 m. Mihrabska niša je uokvirena kamenim ramom koji izlazi iz ravni zida oko 30 cm i završava se prelomljenim lukom.

Desno od mihraba je minber (širine oko 1,00 m, dužine oko 3,80 m), izveden je od drveta i novije je izrade.

Munara Ključke džamije je bila prigrađena na uglu sjeverozapadnog i jugozapadnog zida. Rekonstruirana je 2002. godine i nakon dva mjeseca ponovo minirana. Njena ukupna visina bila je oko 14,0 metara s tim da je dio munare od početka krova džamije pa do vrha iznosio oko 7,0 metara. Baza munare je bila kamena, izgrađena od tesanog kamena, kvadratne osnove, stranice oko 2,5 metara. Visina baze je bila do visine krova džamije.

Prijelaz sa četverostrane baze u trup munare bio je izveden u vidu trapezoidne prizme sa jednostavnim kamenim vijencem na vrhu. Trup munare je imao oktogonalnu osnovu. Munara je bila malterisana i bojena bijelom bojom.

Munara nije imala šerefe. Na sredini njene visine nalazili su se mali pravougaoni otvori.

Krov munare se završavao u obliku kupe i bio je prekriven bakrom. Na vrhu munare je bio alem sa tri jednake jabuke.

Harem uz Ključku džamiju

Ispred džamije nalazi se manji harem, a istočno od džamije prostrani harem zvani Begova

bašča.

U haremu Begova bašča nalazili su se mnogobrojni stari nišani na kojima su bili uklesani napeti lukovi sa strijelama. Oni su označavali grobove prvih osvajača Ključa (Hasandedić, 1990, str. 201). Do danas je sačuvan samo jedan ovakav nišan.

U ovom haremu su ukopani ključki kapetani iz porodice Tanovića i članovi muslimanskih porodica koje su tu živjele: Čustovići, Husići, Mehići, Radžići, Škaljići i drugi.

Na osnovu istraživanja koja je 1988. godine vršio Bakir Tanović,..., utvrđeno je da se u haremu ispred džamije nalaze nišani sedam ključkih kapetana. Natpisi na uzglavnim nišanima su snimljeni, a zatim pročitani i prevedeni u Orijentalnom institutu u Sarajevu (Tanović, 2001, str. 36).

Na jednom uzglavnom nišanu pronađenom u haremu Ključke džamije nalazi se natpis: «Omer-kapetan Ključa sin Alije 1705.-1730. el Fatiha».

Ne zna se da li su to godine rođenja i smrti ili su godine kapetanstva. Na drugim nišanima navedena je samo godina smrti kapetana:

Abdul-Baki age 1749, Mustafe I 1761, Ali-bega 1778, Mustafe II 1818, Hasana 1845, Ali-bega sina Hasana 1716. (Tanović, 2001, str. 36).

3. Dosadašnja zakonska zaštita

U postupku koji je prethodio donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u dokumente o zaštiti dobra i utvrđeno je sljedeće:        

Na osnovu zakonske odredbe, a Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture NRBiH broj 1280/50 od 9. 10. 1950. godine, Stari grad Ključ kod Gacka, Općina Gacko, stavljen je pod zaštitu države.

Rješenjem broj 02-773-3 86/54 od 18. 4. 1962. godine Stari grad Ključ kod Gacka upisan je u Registar nepokretnih spomenika kulture.

U Prostornom planu BiH do 2000. godine Stari grad Ključ uvršten je kao spomenik II kategorije.

Ključka džamija u Ključu nije evidentirana kao spomenik. 

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

Na Starom gradu Ključu nisu vršeni nikakvi radovi.

Zahvaljujući masivnim kamenim zidovima, Ključka džamija je do danas sačuvala svoj prvobitni izgled i dimenzije. Jedino su joj snježni nameti više puta rušili krov, koji je kasnije ponovo građen ili je opravljan (Hasandedić, 1990,  str. 200).

Prilikom opravki na krovu 1915. godine odvaljen je dovratnik na kome je bio uklesan natpis o gradnji džamije. Za ovaj tarih se nije znalo, jer je natpis bio okrenut u unutrašnjost zida. Na njemu je bio natpis da je Šaban Čustović dao 7.000 dinara za njenu izgradnju (Hasandedić, 1990,  str. 200).

Za opravku krova 1915. godine utrošeno je 300, a 1916. godine 400 kruna.

U toku I svjetskog rata džamija je znatno oštećena, pa je 1937. godine temeljito opravljena (Hasandedić, 1990,  str. 200).

Ključka džamija je služila svojoj svrsi sve do 1992. godine, kad je zapaljena. Tom prilikom su izgorjeli krov i dio munare.

Džamija je obnovljena i otvorena u junu 2002. godine, a u augustu 2002. ponovo je bila minirana. Tom prilikom su ponovo srušeni munara i krov,  a uništen je njen enterijer.

5. Sadašnje stanje dobra

Uvidom na terenu 17. maja 2005. godine ustanovljeno je sljedeće:

Pristup Starom gradu Ključu sa istoka preko glavne kapije je nemoguć. Strma padina kojom se nekada prilazilo gradu, vjerojatno gustim serpentinama, posuta je kamenjem koje otpada sa zidova grada i raznim neprohodnim raslinjem. Ista situacija bila je i početkom 19. stoljeća, što se vidi iz tadašnjeg opisa grada (Delić, 1911, 495).

Zidovi i objekti u utvrđenju u lošem su stanju usljed dugogodišnjeg neodržavanja i fizičkog oštećenja. Pojedini dijelovi objekata, kao što su vanjska strana istočnog zida, ulaz, kule i perimetralni bedemi, teško su oštećeni i porušeni. Na pojedinim dijelovima stijena su propali. Oko dvije trećine površine u unutrašnjosti utvrđenja su neprohodne zbog gustog rastinja (drveće, šiblje i drača). Iz svega navedenog proizlazi da je grad gotovo nemoguće obići.

Sudijska stolica jugoistočno od grada je, također, potpuno zarasla, mada je bila čišćena pri istraživanjima Š. Bešlagića, sedamdesetih godina prošlog stoljeća.           

U toku su  radovi na  obnovi džamije koje realiziraju sami mještani.

-          na objektu džamije ugrađena je nova stolarija – prozorski otvori i vrata;

-          za pokrivanje džamije korišten je crijep;

-          na objektu, posebno u enterijeru objekta, primjetna su oštećenja koja nisu u cjelini sanirana;

-          munara je potpuno porušena; 

-          stari nišani su povaljani i nezaštićeni od daljnjeg propadanja.

III - ZAKLJUČAK

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03), Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:

A) Vremensko određenje

B) Historijska vrijednost

C) Umjetnička i estetska vrijednost

            IV. Kompozicija

            VI. Vrijednost konstrukcije

D) Čitljivost (dokumentarna, naučna, obrazovna vrijednost)

I.  Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim historijskim razdobljima

II. Svjedočanstvo o historijskim mijenama

IV. Svjedočanstvo o određenom tipu ili stilu

E) Simbolička vrijednost

II. Sakralna vrijednost

III. Tradicionalna vrijednost

V. Značaj za identitet grupe ljudi

F) Ambijentalna vrijednost

II. Značenje u strukturi i slici grada

G)  Izvorn

I. Oblik i dizajn

            II. Materijal i sadržaj

            III. Namjena i upotreba

            V. Položaj i smještaj u prostoru

            VI. Duh i osjećanja

H) Jedinstvenost i reprezentativnost

I. Jedinstven i rijedak primjerak određenog tipa

Sastavni dio ove odluke su:

-          kopija katastarskog plana,

-          Rješenje Zavoda za zaštitu kulture SRBiH od 18.IV 1962. godine o upisivanju Starog grada Ključa u Registar zaštićenih spomenika kulture

-          fotodokumentacija:

a)       prenesena iz članka Stipe Delića

b)       snimljena pri obilasku lokaliteta u maju 2005. god.

-          grafički prilozi.

Korištena literatura

U toku vođenja postupka proglašenja dobra Starog grada Ključa i Kjučke džamije u Ključu, Općina Gacko, nacionalnim spomenikom BiH  korištena je sljedeća literatura:

1911.    Delić, P. Stevan, Dva stara natpisa iz Hercegovine, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini XXIII, Sarajevo, 1911, 485-502.

1911.    Truhelka, Ćiro, Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini XXIII, Sarajevo, 1911, 303-349.

1951.    Jireček, dr. Josip, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1951.

1952.    Kreševljaković, Hamdija, Prilozi povijesti bosanskih gradova pod turskom upravom, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom II/1951, Sarajevo, 1952, 119-184.

1954.    Kreševljaković, Hamdija, Kapidžić, Hamdija, Stari hercegovački gradovi, Naše starine II, Sarajevo, 1954.

1959.    Vego, Marko, Naselja bosanske srednjevjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.

1962.    Bešlagić, Šefik, Izbor stećaka i nišana za novu stalnu izložbu Vojnog muzeja JNA, Vjesnik Vojnog muzeja JNA, 6-7, Beograd, 1962, 43-47.

1964.    Ćirković, Sima, Istorija srednjovjekovne bosanske države,  Beograd, 1964.

1964.a  Ćirković, Sima, Stefan Vukčić Kosača i njegovo doba, Naučno delo, Beograd, 1964. 

1964.    Vego, Marko, Zbornik srednjovjekovih natpisa Bosne i Hercegovine III, Sarajevo,1964.

1964.a Vego, Marko,  Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine (nastavak), Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, (A), n.s. sv. XIX,  Sarajevo, 1964, 173-211.

1971.    Kajmaković, Zdravko, Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini, IRO "Veselin Masleša", Sarajevo, 1971.

1978.    Dinić, Mihailo, Zemlje hercega svetog Save u Srpske zemlje u srednjem vijeku, Beograd, 1978, 197-269.

1978.    Kovačević-Kojić, Desanska, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, IRO "Veselin Masleša", Sarajevo, 1978.

1979.    Čelebi, Evlija, Putopis-odlomci o jugoslovenskim zemljama, priredio Hazim Šabanović, IRO "Veselin Masleša", Sarajevo, 1979.

1980.    Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, Prostorni plan Bosne i Hercegovine; Faza «B» - valorizacija prirodne i kulturno-historijske vrijednosti,

Sarajevo, 1980.

1982.    Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, "Svjetlost", Sarajevo, 1982.

1983.    Redžić, Husref, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, biblioteka "Kulturno naslijeđe",  Sarajevo,  1983.

1985.    Bešlagić, Šefik, Kamene stolice srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela, knjiga LIX, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 34, Sarajevo, 1985.

1985.    Mandić, Novak, Studo, Gacko kroz vijekove, prilozi istoriji Gacka I, izdavač Skupština opštine Gacko, Gacko, 1985.

1988.    Bojanovski, Ivo, Bosna i  Hercegovina u antičko doba, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela, knjiga LXVI, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 6,  Sarajevo, 1988.

1990.    Hasanefendić, Hivzija, Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini, El- Kalem, Sarajevo, 1990.

1991.    Kreševljaković, Hamdija, Ključka kapetanija u Hercegovini u Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela I, IRO “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1991, 204-207.

1999.    Bećirbegović, Madžida, Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini, Sarajevo publishing, 1999.

2000.    Tanović, Dž., Tahir, Ključka kapetanija i hercegovačka porodica Tanović, Udruženje građana istočne Hercegovine, Sarajevo, 2000.

2001.    Bašić, Mehmed, Bošnjaci Gacka u prostoru i vremenu, Udruženje građana istočne Hercegovine, Sarajevo, 2001.

(1) Sidžil sarajevskog kadije broj 33, str. 19, 1792, Gazi Husrev-begova biblioteka (Tanović, 2001, str. 139).

(2) Neki autori pišu da je Ključka džamija zadužbina nekog Husein-kapetana, ali Islamska zajednica nema podataka o njenom vakifu. Zbunjuju podaci da je Ključka kapetanija osnovana početkom XVIII stoljeća i da se među poznatim ključkim kapetanima ne  spominje Husein-kapetan (Hasandedić, 1990, str. 200).

(3) Postoji predanje prema kome je Jelena, kćerka cara Lazara, koja je bila udata za vojvodu Sandalja Hranića, sagradila prvu crkvu. Kada su ključki bogumili, kojima je i Sandalj pripadao, prešli na islam, pretvorili su Sandaljevu crkvu u džamiju (Hasandedić, 1990, str. 199).