Objavljeno u „Službenom glasniku BiH“, broj 75/08.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 15. do 21. marta 2005. godine donijela je
O D L U K U
I.
Graditeljska cjelina – Stari grad Dobor, općina Modriča, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik se sastoji od utvrde i arheoloških nalaza koji se nalaze u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu i Muzeju u Doboju.
Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji koja obuhvata k.č. 70/1 i 70/2 (stari premjer), 1661 i 1662 (novi premjer), posjedovni list broj 152, zk. uložak broj 29, k.o. Jakeš, općina Modriča, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o provođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (»Službeni glasnik Republike Srpske« broj 9/02).
II.
Vlada Republike Srpske dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III.
S ciljem trajne zaštite nacionalnog spomenika, utvrđuje se sljedeće:
I zona zaštite obuhvata prostor definiran u tački I stav 3. ove odluke. U toj zoni provode se sljedeće mjere zaštite:
- dopušteni su isključivo istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi, uključujući i one koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, uz odobrenje ministarstva nadležnog za prostorno uređenje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Republike Srpske (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);
- prostor spomenika biće otvoren i dostupan javnosti i može se koristiti u edukativne, kulturne i turističke svrhe;
- nije dopušteno odlaganje otpada.
S ciljem trajne zaštite nacionalnog spomenika potrebno je osigurati:
- čišćenje zidina utvrde, zidova kula, ostalih prostora i okoline od divljeg rastinja koje predstavlja opasnost za strukturu spomenika;
- konstruktivnu sanaciju kula i zidina, na mjestima gdje su se pojavile pukotine i prijeti urušavanje kompletne konstrukcije u skladu sa odgovarajućim projektom odobrenim od strane nadležnog ministarstva;
- prilikom radova na konstruktivnoj sanaciji, konzervaciji i restauraciji koristiti izvorne materijale i vezivna sredstva, u najvećoj mogućoj mjeri;
- prilikom radova na sanaciji upotrebljavati postojeće kamene blokove;
- obrada površina saniranog zida trebala bi odgovarati načinu obrade ostatka zida;
- pokrivanje gornjih zona – kruna zida mora biti urađeno od prirodnih materijala (kameni završeci – kape ili obrada hidrauličnim malterom);
- veće pukotine moraju biti zapunjene smjesom manjih komada kamena i hidrauličnog krečnog maltera;
- samonikla vegetacija se mora ukloniti tako da se ne ošteti struktura nacionalnog spomenika.
Osim navedenih mjera sanacije i konzervacije potrebno je:
- izvršiti deminiranje zaštićenog prostora i zaštitne zone nacionalnog spomenika;
- izvršiti sistematska arheološka istraživanja prostora ispod Dobor-kule do rijeke Bosne, kao i dijela korita, koji je obuhvaćen zonom zaštite;
- u cijelosti provesti mjere pejzažnog uređenja obalnih potpornih konstrukcija i potpornih konstrukcija u usjeku brda na kome se nalazi utvrda;
- izvesti pristup nacionalnom spomeniku;
- u podnožju pristupnog puta izgraditi informacioni i kontrolni punkt koji će biti u funkciji upravljanja Dobor-kulom;
- ukoliko u toku arheoloških istražnih radova budu pronađeni ostaci, oni će biti zaštićeni i prezentirani na odgovarajući način o trošku investitora;
- ukoliko se na osnovu arheoloških istraživanja dođe do informacija koje nisu bile poznate u momentu donošenja odluke, a koje mogu upućivati na potrebu određenja drugačijeg režima zaštite od onog koji je Komisija utvrdila ovom odlukom, Komisija može izvršiti dopunu odluke, u skladu sa Poslovnikom o radu.
II zona zaštite obuhvata k.č. 1503, 1504, 1505, 1506, 1663, 1665 i 1666. U toj zoni provode se slijedeće mjere zaštite:
- nije dopuštena izgradnja, niti izvođenje radova koji bi mogli utjecati na izmjenu područja i promjenu ambijenta;
- nije dopušteno obavljanje radova na infrastrukturi osim uz odobrenje nadležnog ministarstva i stručno mišljenje nadležne službe zaštite;
- nije dopušteno odlaganje otpada.
Za dobijanje saglasnosti za radove na zaštićenom području obavezna je prezentacija rezultata arheoloških istraživanja Komisiji, kao i dostavljanje snimaka lokacije u razmjeri 1:200 ili 1:250 sa karakterističnim presjecima na dijelovima gdje se trasa saobraćajnice približava tvrđavi, uključujući obavezno presjek na dijelu gdje je trasa najbliža tvrđavi, kao i geodetske snimke lokacije u razmjeri 1:1000.
IV.
Stavljaju se izvan snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski akti koji su suprotni odredbama ove odluke.
V.
Iznošenje arheoloških nalaza iz tačke I stav 2. ove odluke (u daljnjem tekstu: pokretno naslijeđe) iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, dopušteno je privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine radi prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini.
Odobrenje u smislu prethodnog stava daje Komisija, ukoliko nedvojbeno bude utvrđeno da to ni na koji način neće ugroziti pokretno naslijeđe.
Komisija u svom odobrenju za privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine utvrđuje sve uvjete pod kojima se to iznošenje može izvesti, rok za povrat u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduženja pojedinih organa i institucija na osiguranju tih uvjeta, te o tome obavještava Vladu Federacije, nadležnu službu sigurnosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost.
VI.
Svako a posebno nadležni organi Republike Srpske, gradske i općinske službe suzdržat će se od preduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.
VII.
Ova odluka dostavit će se Vladi Republike Srpske, nadležnom ministarstvu, nadležnoj službi zaštite i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, radi provođenja mjera utvrđenih u tač. II - VI ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.
VIII.
Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web-stranici Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).
IX.
Prema članu V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini odluke Komisije su konačne.
X.
Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u »Službenom glasniku BiH«.
Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.
Broj: 05.2-2-67/05-4
16. mart 2005. godine
Sarajevo
Predsjedavajuća Komisije
Amra Hadžimuhamedović
O b r a z l o ž e n j e
I – UVOD
Na osnovu člana 2. stav 1. Zakona o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, „nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu Komisija) proglasila nacionalnim spomenikom, u skladu sa članovima V i VI Aneksa 8., Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu Aneks 8) kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (»Službeni glasnik BiH« broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.
U skladu sa odredbama zakona, a na osnovu člana V, Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.
II – PRETHODNI POSTUPAK
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:
- Podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima, podatke o intervencijama na restauraciji i drugoj vrsti radova na dobru, itd.;
- ZK. izvadak i podatke o vlasništvu;
- Historijsku, arhitektonsku i drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke.
Na osnovu uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:
1. Podaci o dobru
Lokacija
Lokacija na kojoj se nalazi stari grad Dobor poznata je pod imenom Gradina – Dobor ili Dobor-kula. Utvrda je podignuta na prilazu gradu Modriča. Nalazi se na blagoj kosi koja dominira okolnim terenom, neposredno iznad lijeve obale rijeke Bosne. Nadvisuju ga obronci Vučjaka, udaljeni svega 100 m od grada. Utvrđenje je udaljeno oko 4 km uzvodno od Modriče, na području gdje se približuju obronci Vučjak planine i Trebavca, sužavajući dolinu Bosne u klanac, na mjestu koje je oduvijek bilo raskrsnica puteva, tako da se cesta privija uz samu rijeku.
Pod Doborom je ranije bila skela preko Bosne preko koje je put vodio u područje gradova Sokola (kod Gračanice) i Srebrnika na Tinji i dalje u oblast Soli oko grada Tuzle. Jedan odvojak puta vodio je prema rijeci Savi do Šamca gdje se također nalazila skela koja je predstavljala glavni prelaz iz Slavonije u Bosnu tj. Usoru. Tim putem je u srednjem vijeku ugarska vojska najlakše prodirala na bosanske teritorije. Danas se utvrda nalazi blizu glavnog puta.
Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji naznačenoj kao k.č. br. 70/1 i 70/2 (stari premjer) 1661 i 1662 (novi premjer), k.o. Jakeš, općina Modriča, Republika Srpska.
Historijski podaci
Slabi tragovi, ustanovljeni arheološkim istraživanjima, ukazuju da je još u prahistorijskom dobu na ovom prostoru postojalo neko utvrđenje. Prilikom izgradnje nove ceste uz Bosnu 1975. godine, na južnoj kosi ispod grada, otkopani su ostaci prahistorijskog utvrđenja.
Iz antičkog doba na teritoriji utvrđenja i na padini prema rijeci Bosni pronađeno je nekoliko metalnih nalaza, te komada opeke i crijepa (Bojanovski, 1981., 25). Istraživač ovog utvrđenja Ivo Bojanovski smatra da su otkriveni dijelovi utvrđenja iz neke ranije faze srednjovjekovnog grada, na kojima je kasnije sagrađeno današnje utvrđenje.
Dobor se nalazio na teritoriji srednjovjekovne župe Nenavište. Granice Nenavišta se približno poklapaju s područjem općina Gradačca, Modriče, Orašje, Bosanski Šamac-Šamac i Odžak(1). U povelji bana Stjepana II Kotromanića iz 1329. godine Nenavištu su pripadali selo Jakeš na lijevoj i Modriča na desnoj obali rijeke Bosne, tj. uža teritorija na kojoj se nalazi utvrđenje Dobor.
U kasnom srednjem vijeku župa Nenavište podijelila se na dva manja kotara sa sjedištima u Gradačcu i Doboru. Takvu podjelu indicira lokacija utvrđenja u navedenim mjestima (Anđelić, 1982., 147, nap 21 i 24).
Prvi pisani izvori o Doboru su iz perioda ratova koje je vodio ugarski kralj Sigismund protiv Bosne krajem XIV i početkom XV stoljeća.
Tokom osamdesetih godina XIV stoljeća u Hrvatskoj je izbilo nezadovoljstvo protiv centralističke politike kralja Sigismunda. Na čelu nezadovoljnika su stajali braća Pavao (zagrebački biskup) i ban Ivaniš Horvat. Bosanski kralj Tvrtko I iskoristio je navedeno nezadovoljstvo, pomažući pobunjenima i na taj način pridobiti gotovo svu Hrvatsku južno od Velebita zajedno sa primorskim gradovima. Godine 1389. proglasio se kraljem Hrvatske i Dalmacije. U to vrijeme (između 1387 - 1390. godine), sklonila su se braća Horvat, kao Tvrtkovi saveznici u Dobor i u njemu ostali i nakon njegove smrti, poslije 1391. godine, nastavljajući borbu protiv Sigismunda iako se nasljednik Tvrtka I kralj Dabiša morao 1393. godine u Đakovu dogovoriti sa Sigismundom oko bosanske krune. Prema obavezi koju je Dabiša primio pod Doborom 1394. i koju je prihvatio jedan dio bosanske vlastele, trebalo je da se Sigismund Luksemburški kruniše za kralja Bosne. Te godine Sigismund je poduzeo pohod na Horvate, zauzeo i spalio Dobor, a braću Horvate uhvatio i kaznio. Iz tog pohoda je Sigismundova povelja pisana 15. jula 1394. in descensu nostro campestri sub castro Dobor vocato (u vojnom kampu pod gradom zvanim Dobor). Kako Sigismund nije dobio bosansku krunu poduzeo je u vremenu od 1398. do 1408. godine pet vojnih pohoda na Bosnu (dva 1398., te 1406., 1407. i 1408).
U darovnici koju je 17. februara 1401. godine izdao Sigismund nadbiskupu Ivanu Kanjiškom i njegovoj braći za vjernu službu između 1389. i 1397. godine u kojoj se navodi da su njegovi tj. Sigismundovi neprijatelji u granicama njegove zemlje sagradili i opremili grad Dobor (Bojanovski, 1982., 25, napomene od 39-41). Sigismund je došao na vlast 1387. godine, što znači da su braća Horvat, negdje početkom njegove vladavine, između 1387. i 1394. godine, kada je Sigismund zauzeo i popalio ovo utvrđenje, dobili Dobor od kralja Tvrtka I tu podigli nove utvrde (Bojanovski, 19).
Na čelu otpora protiv Sigismunda stajao je vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić u čijem su posjedu neko vrijeme bili obližnji Jakeš i Modriča (Anđelić, 1982., 1489).
Dobor je vjerojatno bio u kraljevskoj domeni, o čemu govori činjenica da je Tvrtko I dozvolio braći Horvatima da se sklone u Dobor.
U povelji od 1. augusta 1406. godine, kojom Sigismund daruje braću Gorjanske za zasluge u vremenu od 1386. do 1403. godine, također se spominje razaranje Dobora 1394. godine.
Bosansko plemstvo nezadovoljno ugrofilskom politikom kralja Dabiše, izabralo je za kralja Tvrtka II. To je izazvalo Sigismunda da se ponovo uplete u događaje u Bosni. U bici pod Doborom u jesen 1408. godine bosanska vojska je poražena, a po naređenju Sigismunda pobijeno je preko stotinu bosanskih plemića. Dva dokumenta datirana 26. maja i 5. juna 1408. dokazuju Sigismundovo prisustvo sub castro nostro Dobor. Nakon ovog rata, priznao je Ostoja, koji po drugi put postaje bosanski kralj, Sigismundovu vrhovnu vlast. Međutim, zbog otpora Bosanaca rat se nastavio 1410. i 1411. godine kada je Sigismund zadržao sjeverne oblasti Usoru i Soli, a Ostoja je kao vazal vladao u pravoj Bosni i Humskoj zemlji (Ćirković, 1964., 211). U novom ratu 1415. godine porazom kod Doboja, Sigismund se povukao iz Bosne u kojoj je izgubio Usoru i Soli i više se nije jače uplitao u bosanske prilike (Ćirković, 1964., 243). Kralj Stjepan Tomaš je 11. novembra 1449. godine u Doboru sklopio odbrambeni ugovor s mačvanskim banom Ivanom od Korođa, kao posrednikom Janka Hunjadija protiv Osmana.
Pismom od 13. juna 1457. godine iz Dobora je javio Petar Tomasi, mletački poslanik, da je kralj Stjepan Tomaš odlučio prekinuti vazalni odnos prema sultanu. Tada je, uz mletačkog poslanika u Doboru boravio i papin poslanik kardinal Ivan Carvajal (Frankoi, 1890., 9-12).
Od 1463. do 1536., sudeći po vijestima iz 1499., 1528. i 1536. godine, Dobor je bio pod vlašću ugarsko-hrvatskih velikaša od kojih su u njemu najduže vladali slavonski plemići Berislavići (koji se prvi puta pominju 1470. godine kao comes perpetuus de Dobor (Bojanovski, 1972. 247-248; isti 1981., 27, nap. 51 i 52, i str. 32). Dobor je bio u okviru Srebreničke banovine i dijelio sudbinu ostalih utvrđenja, a to se uglavnom odnosi na pomanjkanje sredstava za odbranu grada (Bojanovski, 1981., 28; Truhelka, 1904., 75).
Padom Srebreničke banovine pao je i Dobor pod osmansku vlast. Srpski despot u Ugarskoj P. Bakić javlja već 27. augusta 1536. godine u Beč da je Husrev beg zauzeo Dobor. Grad je pripojen Bosanskom sandžaku i Brodskom kadiluku (Šabanović, 1982., 150). U gradu je smještena posada od 40 vojnika. Husrev beg je u Doboru uvakufio i 150 košnica. Prvi poznati dizdar Dobora bio je Muhjudin aga do 1587. godine. Naslijedio ga je njegov sin Jusuf-aga, koji je tu dužnost vršio do 1610. godine. Njega je naslijedio njegov sin Aga Dede, učen čovjek koji se rodio u Doboru, i ostavio njegov opis. U njegovom djelu koje je nastalo 1622-1623. godine navedena su imena svih dizdara od 1536. do 1623. godine (Kreševljaković, 1953., 21; Bojanovski, 1981., 28).
Biskup Marijan Maravić u opisu svoje biskupije iz 1655. kaže da je Dobor još uvijek u funkciji (Milobar, 1904., 254). U popisu bosanskih spahija iz 1711. godine Dobor je sjedište istoimene nahije (Skarić, 1930., 41 i 42; Anđelić, 1982., 147; Šabanović, 1982., 177).
Grad je napušten 1716. godine tokom austrijsko-turskog rata. U munjevitom pohodu zauzeo ga je 21. novembra 1716. godine pukovnik Petraš, a osmanska posada od oko 200 vojnika povukla se prema Gračanici. Prema vojnom izvještaju Austrijanci su grad razorili (Bojanovski, 1981., 28, nap. 59).
Iako je Požarevačkim mirom ostao pod osmanskom vlašću, Dobor je ostao napušten, a njegovu ulogu preuzela je Derventa. U vojnom izvještaju iz 1737. godine opisan je kao napuštena utvrda (Bodenstein, 1908., 98), a 1785. neki austrijski špijun ga je opisao kao star, prilično čvrst i napušten grad (Kreševljaković, 1953., 22).
2. Opis dobra
Grad Dobor je jedan od rijetkih primjera odbrambene arhitekture iz kasnog srednjeg vijeka koji je sačuvao forme iz doba u kojem je nastao, u čemu i leži njegova kulturno-historijska vrijednost.
U svom razvoju prošao je kroz nekoliko faza, koje su prepoznatljive i čitljive na njegovim ostacima.
Najprije je podignuta osamljena kula (A), kojoj je uskoro dodato dvorište (B), i druga još veća kula (C).
Pretpostavlja se da je sve bilo dovršeno do početka XIV stoljeća, kada je grad zauzeo kralj Sigismund.
Tokom XV stoljeća prostor grada je proširen na istočni plato. Ono što je od utvrđenja preostalo do danas uglavnom potiče iz prve polovine XV stoljeća. Pošto u kasnijim periodima nije imao veći strateški značaj, nije pretvoren u artiljerijsku tvrđavu sa bastionima, već je sačuvao izgled srednjovjekovne tvrđave.
Na najvišoj tački terena nalazi se centralni kompleks utvrđenja (akropola) koji sačinjavaju dvije jake kule: istočna manja kula A, zapadna jaka kula C, i dvorište između njih (B).
Kako je Dobor sagrađen na mjestu koje je u vrijeme hladnog oružja bilo izloženo neprijateljskim napadima, trebalo je prije gradnje izolirati lokaciju od okolnog terena, zbog čega su na bočnim stranama - istočnoj i zapadnoj, u terenu napravljeni usjeci i jarkovi iz kojih je ujedno vađen kamen za potrebe gradnje utvrde.
Pri arheološkim iskopavanjima otkriveni su zatrpani ostaci dva objekta koji pripadaju najstarijoj fazi utvrđenja. Tumul „O“ kako ga je označio Bojanovski na planu utvrđenja, nalazi se na vještački napravljenom uzvišenju smještenom na istočnom kraju vanjskog obora. Objekat je fundiran na živoj stijeni usječenoj do dubine od 0,6 m, čime je dobijen jarak širine 0,5 m. U jarak je nakon toga ugrađen temelj koji je ležao na gredama kvadratnog presjeka, sa stranicom od 20 cm. Sudeći prema izgledu ovih greda temelj ovog objekta je bio poligonalan (šesterokut ili osmerokut), promjera 5,5 - 6 m. Donji dio objekta bio je izgrađen od kamena i maltera od crvene gline, dok je gornji bio od drveta. Stradavši u požaru, objekat više nije bio obnovljen. Sagrađen je kao manja utvrda u doba hladnog oružja, vjerojatno u XIV stoljeću, a stradao je najvjerojatnije u borbama s kraja XIV i početka XV stoljeća (Bojanovski, 1981., 20-21).
Drugi objekat, označen kao tumul „O1“ je vjerojatno istovremen sa objektom „O“. Istočno od kule A i zida unutrašnjeg obora otkopani su ostaci (oko 1 m visine) kule kamene osnove dimenzija 4,43 x 3,80 m gdje se od sjevernog i južnog zida kule spuštaju zidovi i savijaju oko ukošenog terena i uvlače pod bedem unutrašnjeg obora (E). Debljina ovih zidova, koji su namjerno porušeni radi oslobađanja terena, iznosi 1,7 m (Bojanovski, 1981., 21).
Kula A sagrađena je već u vrijeme upotrebe topova i ima oblik nepravilnog valjka. Unutrašnje mjere korisnog prostora su u bazi 5,5 : 5,1 m. Promjer kule pri vrhu je 9,5 m, a u donjoj zoni 10 m, što znači da je zidana sa kosinom od oko 5%. Na sjevernoj i istočnoj strani kula je naknadno poduprta jakim zidom od kamena. Kula je imala 4 etaže, računajući i podzemni dio koji je ukopan u stjenovitu podlogu oko 1,5 metra, te potkrovlje koje je srušeno. Vanjska visina kule iznosila je oko 18 m, a unutarnja oko 20 m. Svi nivoi bili su odijeljeni drvenim stropnim konstrukcijama.
Ulaz u kulu se nalazio na trećoj etaži sa jugozapadne strane. Otvori za oružje bili su vjerojatno pod krovom, ali je taj dio potpuno razrušen. Nađeni su samo dijelovi dva doprozornika (Bojanovski, 1981., 14).
Dvorište B koje ima dužinu 16, a širinu 8 m, nalazi se između istočne kule A i zapadne kule C. Zidovi dvorišta nisu bili konstruktivno povezani sa malom kulom (A), što znači da su sagrađeni nešto kasnije. Južni zid (onaj prema rijeci Bosni) nešto je niži od sjevernog bedema, pošto sa južne strane utvrdi nije prijetila opasnost. Zid je debljine od 2 m i vjerojatno je na njegovom vrhu bio odbrambeni hodnik sa kruništem i strijelnicama. Iskopavanjima u dvorištu ustanovljena su dva sloja:
- gornji, debljine oko 1 m sa šutom od obrušavanja zidova i
- donji, debeo oko 1,3 m koji je predstavljao nasip kojim su naknadno ojačani sniženi bedemi.
Donji sloj je ležao na umjetno zaravnatom stjenovitom tlu. Izgleda da je dvorište bilo postepeno nasipano, jer je u najnižem sloju pronađeno najviše srednjovjekovnih nalaza. Pretpostavlja se da se u dvorištu prije nasipanja nalazio neki drveni objekat. Cisterna unutar bedema utvrđenja nije nađena (Bojanovski, 1981. 16).
Kula C je bila naknadno ugrađena u oblinu zapadnog dijela dvorišta kada je ugao dvorišta pregrađen, a oblina prema vani nazidana. Stoga je kula dobila oblik izvrnutog slova D. U kasnijoj fazi omotač oko kule je još dva puta ojačavan, iznutra slojem debljine do 0,4 m, a izvana 1,65 m. Širina plašta mjerena na zapadnoj strani iznosi 4,25 m. Unutrašnja korisna širina kule iznosi cca 6 m. Prema vrhu kule plašt se sužavao na 1,5 do 2 m. Prema dvorištu debljina zida nije bila veća od 2 m i prema vrhu se sa vanjske strane sužava. Najviša sačuvana visina ove kule je na sjevernoj strani na kojoj se teren ruši prema potoku Munjači, i iznosi 19,5 m. Kad bi se uračunala i gornja etaža koja je davno srušena, visina kule bi iznosila 24 m.
Prizemlje kule C, ležalo je ispod nivoa dvorišta. Na nivou kamenog poda kule otkopana je samica veličine: 2,97 x 1,6 metara i dubine 1,8 metar. U kulu se ulazilo iz dvorišta. Vrata su bila na trećoj etaži, a puškarnice ili neki drugi otvori bili su na petoj etaži pod krovom: jedan sa dvorišne a drugi sa zapadne strane. Zona između 3. i 5. etaže potpuno je zatvorena i mračna.
U jezgru utvrđenja zaobljene forme, jaki plaštevi i kosine kula A i C su u vezi sa pojavom vatrenog oružja. Organizacija obrambenog prostora u novim uvjetima, tj jačanjem moći artiljerije, zahtijevala je i nove dogradnje, pa se na jezgru utvrđenja prema jugu i istoku nadovezao obor D sa unutrašnjim oborom (Zwingerom) E.
Unutrašnji obor (E) (Predziđe ili Zwinger)
Oko jezgra grada, tj. njegove akropole, formirao se uzak obor u vidu nešto šireg hodnika. Zid koji je obavijao grad bio je debljine cca 1,1 m. Njime su obuhvaćene tri strane grada, osim sjevernog zida dvorišta B. U zidu unutrašnjeg obora bili su na raznim nivoima smješteni otvori za puškarnice, što je zavisilo od prilagođavanja visine zida neravnom terenu. Zid unutrašnjeg obora se sačuvao u visini od 0,8 do 1,5 m. U nekom vremenu zid je porušen i njegovim materijalom djelomično je nasut vanjski obor.
Vanjski obor (D) nastao je na jugu i istoku izgradnjom velikog perimetralnog bedema širine 1,5 m. Perimetralni bedem obora visok je cca 8 m. Zatvarao je prostor dužine 86 i širine 32 m. Sudeći prema kosini zidova, njime su polovinom XV stoljeća završeni razvoj i gradnja ovog utvrđenja.
Najstariji ulaz u utvrđenje bio je u istočnom dijelu južnog bedema. Sa te strane je grad bio zaštićen strmom obalom rijeke Bosne.
U sjevernom bedemu pod kulom A su bila druga vrata normalnih dimenzija kroz koja su mogli prolaziti jahači, a možda i kola. I ova vrata su kasnije zatrpana, a otvoren je treći ulaz na istočnoj strani bedema.
Na južnoj padini prema obali rijeke Bosne, nalazilo se srednjovjekovno groblje koje je pripadalo utvrđenju Doboru. Oštećeno je prilikom gradnje ceste uz lijevu obalu Bosne 1975. godine (Bojanovski, 1981., 25, napomena 37b).
U XVI stoljeću je vjerojatno zasut zid unutrašnjeg obora (E) koji je zatvarao prostor između vanjskih i unutrašnjih utvrda, dok je kula C ojačana sa vanjske strane. U istom periodu je nasut i zapadni dio obora (D) radi dodatnog ojačavanja bedema i dobijanja platforme za topove što je izvedeno radi pojačanja odbrambene moći utvrđenja.
U borbama potkraj XVII i početkom XVIII stoljeća vršena su namjerna rušenja koja se primjećuju u nižim zonama kule C, kao i na manjoj kuli A. Vjerojatno je tada bilo porušeno i krunište sa prsobranima na bedemu dvorišta (B). Tada je teže oštećen i južni bedem vanjskog obora. Sjeverni dio bedema iskrčen je negdje 1950. godine (Bojanovski, 1981., 12-13).
Hronološki po fazama na Doboru su vršene sljedeće gradnje i adaptacije:
- I faza – objekti O i O1 i tragovi bedema uz objekat O1 – (XIII ili XIV stoljeće).
- II faza – dijelovi grada - kula A i dvorište B, a možda i dijelovi kule C i dio vanjskog obora D, izgrađeni za vrijeme boravka braće Horvata u njemu između 1387-1394. godine.
- III faza – obnova porušenog grada između 1394. i 1408. Vjerojatno je tada dovršena kula C i kameni perimetralni bedem u zapadnom dijelu vanjskog obora D.
- IV faza – od 1415. (poraz Sigismunda pod Dobojem) do 1463. (osnivanja srebreničke banovine), a naročito za vrijeme vladavine kralja Tomaša u drugoj polovini XV stoljeća završena je izgradnja utvrđenja, uključujući unutarnji obor E i cijeli perimetralni bedem vanjskog obora.
- V faza – tokom XVI i XVII stoljeća grad se donekle adaptirao sve jačoj artiljerijskoj vatri. Rušeni su unutrašnji obor, sniženi su bedemi, zasipanje obora D i pretvaranje u artiljerijsku platformu.
Pokretni nalazi
Keramički nalazi su brojni. Nađeni su svuda razasuti po gradu, u objektima i van njih. Zastupljena je domaća kasnosrednjovjekovna keramika, uvozna majolika plave boje, te takozvana mađarska keramika i keramički utezi za tkalači stan.
Iz osmanskog perioda potiču fragmenti gleđosanih posuda i lula.
Brojno su zastupljeni metalni predmeti. Od gvožđa su nađene razne alatke i vojni pribor: makaze, čekići, kovačka kliješta, verige, čavli, razni noževi, okovi od vrata, šarke, reze i bukagije nađene u samici u kuli C.
Od oružja iskopano je mnogo srelica, običnih kratkih i sulica, te u većem broju veretona - strela za samostrele, kopalja, jedna gotička mamuza, vojničke potkove i dio istopljenog pancira.
Od drugih metala nađeni su dijelovi topovskih cijevi od livene bronze i jedan mesingani prsten.
Od kamenog materijala pronađeni su dijelovi žrvnjeva, 2 profilirana doprozornika s kule A i kamene kugle.
Na Doboru je nađeno 29 novčića koji pokrivaju cijelo razdoblje postojanja utvrđenja:
- u maloj kuli A - 4,
- u kuli C – 14, a ostali su iskopani u dvorištu.
Od toga je:
- 1 dubrovački srebrni dinar iz 1366. godine,
- 24 ugarskih novčića iz perioda vladavine Sigismunda (1386-1437), Vladislava i (1440-1444), Matije Korvina (1458-1490), Nikole Iločkog (1471-1477), te Ljudevita II (1516-1526),
- 2 mangure kovane za vladavine Sulejmana II (1687-1691) (osmanske),
- 2 austrijska novćića sa natpisom nadvojvode Leopolda iz 1689. godine.
Pokretni arheološki materijal sa lokaliteta Dobor-kule od 1978. godine postoji i čuva se u Muzeju u Doboju. Materijal nije inventarisan. (Dopis upućen od strane Muzeja u Doboju, br. 01-107/08 od dana 22. 5. 2008. godine)
3. Dosadašnja zakonska zaštita
Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR BiH iz Sarajeva, broj 276/51, od 28. februara 1951. godine, objekat je stavljen pod zaštitu države, a Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture NR BiH iz Sarajeva, broj 02-751-3, od 18. aprila 1962. godine, objekat Stari grad Dobor, NOO Odžak, državno vlasništvo, br. k.č. 70/1 i 70/2 je bio stavljen pod zaštitu države i upisan u Registar nepokretnih spomenika kulture. Ovo rješenje je postalo pravosnažno dana 24. oktobra 1962. godine.
Prostornim planom Bosne i Hercegovine iz 1980. godine ovo dobro je bilo evidentirano i svrstano u II (drugu) kategoriju kao kulturno-historijsko dobro.
4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
- 1957. godine Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH izvršio manje konzervatorsko-restauratorske zahvate (Naše starine XIII, XIV-XV).;
- 1958. godine stručnjaci Zavičajnog muzeja u Doboju izveli sondiranje u dvorištu;
- od 1969. do 1973. Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH uz finansijska sredstva Skupštine opštine Modriča je s ciljem otkrivanja svih zarušenih i zatrpanih objekata izvršio arheološka iskopavanja na velikoj površini grada. Na osnovu toga izrađena je idejna rekonstrukcija, potrebna za djelomičnu obnovu objekta. Paralelno su obavljeni opsežni konzervatorski zahvati sa djelomičnom restauracijom;
- izvršena stabilizacija kula utvrde sa ciljem zaustavljanja daljeg propadanja izradom ab serklaža;
- nova kamena oplata pojačana ugradnjom čeličnih mreža;
- restauriran ulaz na velikoj kuli;
- završeni konzervatorski radovi na perimetralnim bedemima sa rekonstrukcijom bedema prema rijeci Bosni;
- rekonstruiran bedem uz malu kulu i vrata.
U toku radova došlo je do izvjesnih odstupanja od elemenata koji su bili utvrđeni iskopavanjima i dati u programu konzervacije. To se dogodilo na perimetralnom dijelu bedema prema Bosni i to kod djelomične restauracije prsobrana, te na prsobranu koji se nalazi u gradskom dvorištu (B).
Bilo je određenih odstupanja i kod restauratorskih radova na vratima koja se nalaze na južnom bedemu. Do ovih odstupanja došlo je zbog toga što se građevinari nisu pridržavali projektnog rješenja (Naše starine XIII, XIV-XV)..
Prilikom restauracije nije se išlo na rekonstrukciju visokih bedema na perimetru iz razloga što ne postoji dokumentacija o ranijem izgledu zidova u gornjim zonama.
Od svih otvora na južnom bedemu jedino su se sačuvale dvije originalne puškarnice uskog proreza i između njih uska vrata, vjerojatno glavni ulaz u utvrdu, koji je obnovljen nešto viši nego što je izvorno bio.
Cjelokupnim istraživačkim i konzervatorskim radovima rukovodio je Ivo Bojanovski uz suradnju arhitekta Zavoda za zaštitu spomenika Aleksandra Ninkovića (Naše starine XIII, XIV-XV).
5. Sadašnje stanje dobra
Na utvrdi su osamdesetih godina prošlog stoljeća vršeni određeni konzervatorsko-restauratorski radovi uz program, projekat i kasniji nadzor Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine.
Pošto je od posljednjih konzervatorsko-restauratorskih radova na utvrdi proteklo više od dvadeset godina, razumljivo je da ima određenih oštećenja na objektu koja su nastala zbog neredovitog održavanja objekta, kao i zbog neadekvatne upotrebe određenih građevinskih materijala i tehnika.
Iz sigurnosnih razloga – zbog mogućeg postojanja minskog polja, a na šta me je upozorilo okolno stanovništvo, pristup unutar utvrde nije bio moguć, te nije bilo moguće procijeniti tačan obim oštećenja nastalih na objektu.
Na načinjenim fotografijama utvrde uočena su oštećenja velikog obima na objektima kula (sa južne strane prema rijeci Bosni). Uzrok pojavi „trbuha“ u zidnoj oplati, te kasnije ispadanje kamenih blokova iz originalnog ležišta, predstavlja prodor atmosferske vode unutar zidne mase koje zbog nedovoljne drenaže dovodi do ispiranja vezivnog materijala iz spojnica i unutrašnje konstrukcije. Ugroženo je ili oštećeno cca 80 % površine bedema.
Obimna oštećenja vidljiva su i na krunama i završecima kula i perimetralnih bedemskih zidova. Uzrok je također prodor oborinske vode unutar konstrukcije, nedovoljna drenaža i kolaps vezivnog sredstva. Veliki broj kamenih blokova ispao je iz svog originalnog ležišta i nije poznato da li se i dalje nalaze na lokalitetu.
Na cijelom prostoru uočeno je prisustvo samoniklog rastinja, kako po zidinama utvrde – po kulama i bedemima, tako i po njenom unutrašnjem dijelu.
Posebnu opasnost za utvrdu predstavlja pojava aktivnog klizišta na udaljenosti od cca 300 metara istočno od utvrde, koje se javlja svake godine u proljeće. Postojeći pristupni put je također u vrlo lošem stanju.
U toku postupka pripreme odluke za objavljivanje Komisiji se obratilo Ministarstvo prometa i komunikacija BiH sa zahtjevom da bude osigurana ponovljena rasprava o sadržaju odluke, obuhvatu i režimu zaštite, s obzirom na saznanja do koji je tim planera, projektanata i stručnjaka za ekološki inženjering došao u toku analiza mogućih trasa autoputa koridora V-c u području uz Dobor-kulu. Nakon što je Komisiji izložen prijedlog da trasa autoputa, pod posebnim uvjetima bude provedena neposredno ispod nacionalnog spomenika po pravcu sadašnjeg magistralnog puta i nakon što je prezentirana komparativna analiza tog prijedloga sa ostalim rješenjima, Komisija je izvršila konsultacije sa Ministarstvom prostornog uređenja, građevinarstva i ekologije RS i sa Republičkim zavodom za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa RS i zajednički je utvrđeno da je moguće prihvatiti prijedlog Ministarstva prometa i komunikacija BiH, odnosno da režim zaštite bude izmijenjen kako bi bilo moguće nastaviti sa projektiranjem autoputa pod sljedećim uvjetima:
- da investitor izvede deminiranje zaštićenog prostora i zaštitne zone nacionalnog spomenika;
- da se izvrše sistematska arheološka istraživanja prostora ispod Dobor-kule do rijeke Bosne, kao i dijela korita, koji je obuhvaćen zonom zaštite;
- da investitor provede mjere predostrožnosti kako bi bilo spriječeno oštećenje ili ugrožavanje spomenika u toku ili nakon izvedbe radova na izvedbi autoputa;
- da investitor nakon izvedenih radova na autoputu u cijelosti provede mjere pejzažnog uređenja obalnih potpornih konstrukcija i potpornih konstrukcija u usjeku brda na kome se nalazi utvrda;
- da investitor izvede pristup nacionalnom spomeniku;
- da investitor provede konzervatorske radove na spomeniku;
- da investitor u podnožju pristupnog puta izgradi informacioni i kontrolni punkt koji će biti u funkciji upravljanja Dobor-kulom;
- ukoliko u toku arheoloških istražnih radova budu pronađeni ostaci, oni će biti zaštićeni i prezentirani na odgovarajući način o trošku Investitora.
Investitor je dužan prije podnošenja zahtjeva za izdavanje odobrenja za građenje prezentirati Komisiji rezultate arheoloških istraživanja, snimke lokacije u razmjeri 1 : 200 ili 1 : 250 sa karakterističnim presjecima na dijelovima gdje se trasa saobraćajnice približava tvrđavi, uključujući obavezno presjek na dijelu gdje je trasa najbliža tvrđavi, kao i geodetske snimke lokacije u razmjeri 1 : 1000.
Ukoliko se na osnovi tih podataka dođe do informacija koje nisu bile poznate u momentu donošenja odluke, a koje mogu upućivati na potrebu određenja drugačijeg režima zaštite od onog koji je Komisija utvrdila svojom Odlukom, Komisija može izvršiti dopunu odluke, u skladu sa Poslovnikom o radu.
III - ZAKLJUČAK
Primjenjujući Kriterije za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima (»Službeni glasnik BiH« br. 33/02 i 15/03) Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu. Odluka se zasniva na sljedećim kriterijima:
A. Vremensko određenje
B. Historijska vrijednost
C. Umjetnička i estetska vrijednost
iii. Proporcije
iv. Kompozicija
D. Čitljivost (dokumentarna, naučna, obrazovna vrijednost)
i. Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim historijskim razdobljima
ii. Svjedočanstvo o historijskim mijenama
iv. Svjedočanstvo o određenom tipu ili stilu
E. Simbolička vrijednost
iii. Tradicionalna vrijednost
v. Značaj za identitet skupine ljudi
F. Ambijentalna vrijednost
ii. Značenje u strukturi i slici grada (pejzaža)
G. Izvornost
i. Oblik i dizajn
iv. Položaj i smještaj u prostoru
H. Jedinstvenost i reprezentativnost
i. Jedinstven i rijedak primjerak određenog tipa ili stila
I. Cjelovitost (cjeline, područja, zbirke)
i. Fizička cjelovitost (kompaktnost)
Korištena literatura
U toku vođenja postupka proglašenja graditeljske cjeline – Stari grad Dobor nacionalnim spomenikom BiH, korištena je sljedeća literatura:
1890. Franko, Vilim, "Kardinal Karvajal u Bosni 1457", Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, god. II/1890, knj. I. Sarajevo, 1890., 9-12.
1904. Truhelka, Ćiro, Naši gradovi, opis najljepših sredovječnih gradova Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1904.
1904. Milobar, Fran, "Dva savremena izvještaja o Bosni iz prve polovine XVII stoljeća", Glasnik zemaljskog muzeja, XVI/1904., Sarajevo, 1904., 251-266.
1908. Bodenstein, Gustav, "Povijest naselja u Posavini", Glasnik Zemaljskog muzeja, XX/1908., Sarajevo, 1908., 95-112.
1930. Skarić, Vladislav, "Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711) godine", Glasnik Zemaljskog muzeja, god. XLII, sveska 2, Sarajevo, 1930, 1-99.
1953. Kreševljaković, Hamdija, "Stari bosanski gradovi", Naše starine, I, Sarajevo, 1953., 7-45.
1964. Ćirković, Sima, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964.
1972. Bojanovski, Ivo, "Dobor-kula", Naše starine, XIII, Sarajevo 1972., 245-248
1981. Bojanovski, Ivo, "Dobor u Usori (sjeverna Bosna) (Rezultati arheoloških istraživanja 1969-1973)", Naše starine, XIV-XV, Sarajevo 1981., 11-38.
1982. Anđelić, Pavao, "O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku", U: Studije o teritorijalno-političkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1982., 142-172.
1982. Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1982.
(1) M. Dinić, Oblast kralja Dragutina, Glas 203 (1951) 76; M. Blagojević, Severna granica bosanske države u XIV veku, zbornik Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena, međunarodni naučni skup održan 13-15. decembra 1994, Istorijski institut SANU, Zbornik radova, knj. 12, 59-75, karta na str. 730;
