O b r a z l o ž e n j e

I – UVOD

           Na temelju Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, članka 2, stavka 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Povjerenstvo za očuvanje nacinalnih spomenika  proglasilo nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini , kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.

            Općina Konjic, Služba za privredu, finansije i društvene djelatnosti, poslala je dana 07. listopada 2003. godine prijedlog/peticiju za proglašenje povijesnog područja ostaci crkve i nekropola sa stećcima Grčka glavica u selu Biskup nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

            U skladu sa odredbama zakona, a na temelju članka V, stavak 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je pristupilo provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

II - PRETHODNI POSTUPAK

            U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:

Ÿ  dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra
(kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak),

Ÿ  podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.,

Ÿ  povijesnu, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.

            Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra utvrđeno je

sljedeće:

1. Podaci o dobru

Lokacija

            Biskup je selo u blizini Glavatičeva, oko 30 km udaljeno od Konjica, prema jugoistoku. Pored makadamskog puta na omanjem uzvišenju poznatom pod nazivom Grčka glavica, nalaze se ostaci crkve i nekropola sa stećcima.  Uz stećke je malo rimokatoličko groblje porodice Krezić, iz Biskupa. Sam naziv Grčka glavica potvrđuje raširenost najčešćeg naziva za nekropole : grčka groblja. Da li taj naziv stoji u izravnoj vezi sa sintagmama "grčki obred" i "grčka krivovjerja" koji se mogu naći kod starih autora Orbinija, Farlatija i Raynaldija koji ih vežu za neke srednjovjekovne bosanske vladare, počevši od Stjepana II Kotromanića, nije sigurno i to pitanje zaslužuje detaljnije istraživanje.

Povijesni podaci

            Pripadnici vlasteoskog staleža u feudalnom društvu bili su nositelji političke djelatnosti, o čemu svjedoče brojni pisani izvori. Na području Konjica i okolice značajan utjecaj imale su dvije vladarske dinastije, Kotromanići i Kosače, ali je posebno značajna aktivnost triju velikaških rodova: Purčića, Obrinovića i Sankovića. Pored toga što su ovi rodovi bili gospodari feudalnih oblasti i neposredni vazali vladara, imali su ulogu nasljednih članova državnog vijeća, kao najvišeg organa vlasti srednjovjekovne Bosne.

            Velikaški rod Sankovići (u pisanim izvorima Bogopanci, Draživojevići, Miltenovići i Sankovići) može se pratiti kroz čitavo stoljeće, od 1306. do  1404. godine. Početkom 14. stoljeća Bogopanci djeluju na području Nevesinja,  najvjerojatnije kao nasljedni župani Purčića. Poslije 1335. godine Bogopanci-Draživojevići proširuju vlast na Zagorje, a kasnije na Dabar, Popovo, Primorje i Konavlje. Kao predstavnici Humske zemlje redovno su učestvovali u Zboru bosanskih velikaša, posebno u periodu od 1330. do 1404. godine. Obiteljsko groblje i vjerojatno najstarije sjedište Sankovića nalazilo se u selu Biskupu, na teritoriju Komske župe. Nedaleko od Biskupa, u selu Zaborani, na krajnjem sjevernom dijelu Nevesinjskog polja, nalazio se dvor Radiča Sankovića.

            Prvi poznati član ove obitelji je Dražen ili Dražin Bogopenac iz Nevesinja, koji je zajedno sa braćom i rođacima i dvadesetak svojih ljudi, oko 20. svibnja 1306. godine učestvovao u pljački dubrovačkog trgovca Držića. U pisanim izvorima spominju se još i Branislav Bogopenac (1352. godine) i Vidomir (1335. godine). Draženov sin Milten, koji je preuzeo ulogu starješine čitavog roda, prvi put se spominje 1332. godine u funkciji člana bosanskog državnog vijeća i svjedoka na povelji bana Stjepana II i srpskog kralja Dušana. Kao župan djelovao je u Nevesinju, Zagorju, a često i na području Konavalja i južnog Huma.

            Miltena je naslijedio njegov sin Sanko koji se smatra najistaknutijim članom ovog roda.  Kao "baronus domini bani", a zatim i kao visoki državni funkcioner sa titulom kaznaca (najviše dvorsko zvanje), redovno učestvuje u radu velikaškog zbora, te kao vješt političar uvećava moć i posjede. 1336. godine, zajedno sa ocem Miltenom, odmeće se od bana Stjepana i pristaje uz srpskog kralja Dušana. U ratu između Dubrovnika i Vojinovića ostaje neutralan. Od 1366. do 1367. godine pridružuje se ustanku bosanske vlastele protiv bana Tvrtka. Feudalna oblast kojom je upravljao obuhvatala je: Nevesinje sa Komskom župom, Zagorje, Dabar, Popovo, Humsko primorje i vjerojatno jedan dio Konavalja. Dubrovački kroničar Resti piše da je kaznac Sanko poginuo u boju protiv župana Nikole Altomanovića 1370. godine, dok drugi tvrde da je umro 1372. godine (Resti, o.c. str.152; Wiss. Mitt. XI, 332).

            Drugi Miltenov sin Gradoje nije se naročito isticao kao političar, ali je bio aktivan vojnik. Od 1371. do 1373. godine je zauzeo župansko prijestolje u Nevesinju i Trusini(1). Zadnji put se spominje 1391. godine. Miltenova kćerka Radača bila je udata za trebinjskog župana Nenca Čihorića. Pred kraj života se zamonašila i uzela ime Polihranija. Njen grob sa stećkom i natpisom nalazi se u Veličanima kod Trebinja (K. Jireček, 1892., str. 279-285).

            Poslije Sankove smrti župansko prijestolje je pripalo njegovom sinu Bjeljaku, koji je učvrstio i proširio feudalnu vlast u cijelom Humskom primorju, Konavljima i Vitaljini.  Prvi put se spominje 1358. godine kada se ženio, a zadnji put 1391. godine kada mu je kao teškom bolesniku dolazio liječnik iz Dubrovnika. Bio je član Velikaškog vijeća i bliži savjetnik kralja Tvrtka.

Drugi Sankov sin bio je knez, a zatim vojvoda Radič. Zajedno sa Bjeljakom  1391. godine  pokušava Dubrovčanima prodati Konavlje i Vitaljinu te biva zarobljen, sve do 1398. godine. U tom periodu njegova prva supruga Goisava je često boravila u Dubrovniku, gdje je od Vlade  primala financijsku pomoć. Iz pisanih izvora može se zaključiti da je Goisava umrla između 19. svibnja 1398. godine i 3. studenog 1399. godine (M. Vego, 1955., 159).

             Nakon oslobađanja Radič postaje vrlo aktivan na političkom planu, u borbama oko prijestolja koje su potresale bosansku državu. 1404. godine je na strani kralja Ostoje koji je upravo bio zbačen sa prijestolja. Radičev protivnik Sandalj Hranić Kosača je ponovno zarobio Radiča i zaposjeo čitavu njegovu oblast. Radič umire ubrzo poslije zarobljavanja, 1404. godine. Sa njegovom smrću prestaju sve vijesti o ovome vrlo utjecajnom i razgranatom vlasteoskom rodu.

2. Opis dobra

            Nekropola sa stećcima sastoji se od 172 stećka i velikog broja grobova bez spomenika(2). Po obliku se izdvaja jedan primjerak sljemenjaka, dok su sve ostalo ploče i sanduci. Nekropola zauzima površinu od oko 1700 m2.  Orijentacija stećaka se sa preciznošću može utvrditi jedino u dijelu ruševina crkve, gdje su svi stećci orijentirani u smijeru sjeveroistok-jugozapad. Ukrašena su dva spomenika, jedan sanduk i jedan sljemenjak. Pri vrhu sljemenjaka je friz od niza kosih paralelnih linija, a na bočnim stranama su arkade. Pri vrhu sanduka je friz od povijene lozice sa trolistovima. Na jednom sanduku je natpis, iz kojeg se vidi da se radi o grobu Gojisave, prve supruge Radiča Sankovića.  

            Na istočnom dijelu nekropole su ostaci crkve, čiji je nastanak moguće okvirno datirati, u 12. ili 13. stoljeće.  Crkva (dimenzija 12,10 x 7,40m) je bila jednobrodna, sa polukružnom apsidom, čija dužina iznosi 2,60 m.  Zidovi su debeli 60 cm i mjestimično visoki 50 cm. Orijentacija je sjeveroistok – jugozapad. Zidana je od pravilnih klesanih kamenih blokova, približno jednake veličine, u kvalitetnoj vapnenoj žbuci. Jedan dio crkve je bio građen u kamenu, a drugi najvjerojatnije bio od drveta (M. Vego, 1957., str. 130).  U vrijeme iskopavanja nisu pronađeni ostaci oltarske pregrade, jer se na tom mjestu već nalazio zid jedne, od ukupno 16 istraženih grobnica. Kamenje koje potječe sa građevine korišteno je za zidanje grobova. Od  početka 14. stoljeća do sredine 1404. godine, ruševinu crkve koristila je porodica Sanković kao svoju nekropolu.

            Tri visoka sanduka (na planu br. 1, 2, 3) nalaze se pred samom apsidom crkve.
            Stećak broj 1 (167 x 76 x 110 cm) je djelomično naslonjen na zid crkve. U grobu je pronađena vapnena žbuka i čista zemlja. Kostur muškarca je bio dug 180 cm. Pokojnik je bio položen u drveni sanduk, zakovan velikim čavlima. Sanduk je bio obložen klesanim kamenom uzetim sa crkvenih zidova. Orijentacija svih grobova je ista kao kod crkve, jugozapad - sjeveroistok, s tim što je glava pokojnika okrenuta prema sjeveroistoku. Prilozi: tri klinca i jedna potkova.

            Stećak broj 2 (218 x 103 x 96 cm), sanduk sa postoljem. Postolje je kamena ploča debela 50 cm. Ispod nje je grobnica zidana od klesanog kamena u vapnenoj žbuci. Gornji zid grobnice je bio debeo 19 cm. U grobnici je, u drvenom kovčegu od hrastovine, bio položen pokojnik.  Bio je pokriven zlatnim brokatom, od vrata do nožnih članaka. Na brokatu su bili ukrasni simboli,  kule i zidovi zgrade. Na prsima je bio izrađen grb, sa nepravilnim kockicama koji je pripadao porodici Draživojević - Sanković. Svi ukrasni simboli su svjetovni i nepobitno pokazuju da se radi o bogatom feudalcu. Na glavi mu je bila postavljena kapa, također od zlatnog brokata. Uz desnu stranu glave su pronađeni fragmenti slavenskog lonca, pečenog od gline, crne boje. Moguće je da je u ovome grobu pokopan Draživoj, otac župana Miltena, koji je umro krajem 13. ili početkom 14. stoljeća. U 13. stoljeću je nastala i brokatna tkanina kojom je pokojnik prekriven (M. Vego, 1957., 137).

            Stećak broj 3 (218 x 105 x 67 cm). Pod njim je grob, dubine 200 cm, bez priloga.

            Stećak broj 4 (100 x 41 x 30 cm), pod njim je pronađen kostur koji je najvjerojatnije pripadao djetetu. Bez priloga.

            Stećak broj 5 (194 x 50 x 30 cm), pod njim je grob, bez priloga.

            Stećak broj 6 (218 x 103 x 103 cm) je najveći na ovoj nekropoli. Ispod njega i nasipa zemlje je kameni sarkofag, dug 186 cm. Uz glavu pokojnika je bila položena staklena čaša iz 14. stoljeća, tamnocrvene boje, izrazitog gotičkog tipa, sa karakterističnom izradom rebara (Rippenglas). Među kostima je cjevanica sa tragovima ureza od mača. Moguće je da je u grobu sahranjen kaznac Sanko (M. Vego, 1957., 138).

            Stećak broj 7 (210 x 92 x 46 cm), ispod je grob bez priloga.

            Stećak broj 8 (194 x 90 x 55 cm), pod njim je grob na dubini od oko 170 cm. Na prsima kostura je ležalo 111 komada okruglih, srebrnih dugmadi sa petljom. Od haljine su se sačuvala tri svilena fragmenta i dijelovi brokatne vrpce. Od kape je preostala svilena kićanka izvezena zlatnim žicama. Prilozi potječu iz 14. stoljeća. Moguće je da je ovdje sahranjen župan Gradoje (M. Vego, 1957., 138).

            Stećak broj 9 (190 x 60 x 90 cm), pod njim nisu pronađene kosti.

            Stećak broj 10 (148 x 65 x 32 cm), leži na jugozapadnom zidu crkve. U grobu su pronađene kosti majke i djeteta, ostaci drvenog kovčega i klinci različite veličine.

            Stećak broj 11 (233 x 90 x 100 cm), pod njim je pronađena samo jedna bedrena kost i nekoliko klinaca.

            Stećak broj 12 (205 x 90 x 77 cm), ispod je bio kostur u drvenom kovčegu i klinci dugi oko 60 cm.

            Stećak broj 13 (194 x 90 x 55 cm), pod njim je kostur bez priloga.

            Stećak broj 14 (180 x 80 x 80 cm), nalazi se kod ulaza u crkvu. Ispod njega su pronađene kosti pokojnika, a na prsima prilozi: 14 komada sitnih novčića kovanih u Veneciji, Veroni i Mantovi, krajem 13. i početkom 14. stoljeća.

            Stećak broj 15 (173 x 78 x 75 cm) je visoki sanduk nedaleko od ulaza u crkvu. Na stećku je natpis izrađen sa dvije strane u dva reda i sa druge dvije strane u jednom redu. Pismo je bosanska ćirilica, 14. stoljeće. Slova u natpisu su majuskula, vrlo vješto urezana, što se vidi u pisanju pojedinih slova i u raznim ligaturama. Natpis glasi: