Status spomenika -> Nacionalni spomenik
Objavljeno "Službenom glasniku BiH", broj 33/04.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 7. do 11. listopada 2003. godine, donijelo je
O D L U K U
I
Arheološko područje Rataje u Ratajama kod Miljevine proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik se nalazi na k.č. 1034, k.o. Miljevina, općina Foča/Srbinje, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 9/02).
II
Vlada Republike Srpske dužna je osigurati pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnog spomenika.
Vlada Republike Srpske dužna je osigurati sredstva za izradu i provedbu potrebne tehničke dokumentacije za zaštitu i prezentaciju nacionalnog spomenika.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati financijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III
U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika, utvrđuju se sljedeće zaštitne zone:
I zaštitna zona obuhvata k.č. 1034 na kojoj se nalaze svi spomenici koji uključuju: na centralnom dijelu lokaliteta stijenu sa uklesanom ćelijom i grobnicom, ruševine džamije uz istočnu stranu stijene, ostatke starije strukture uz zapadnu stranu stijene. Južno od stijene je staro mezarje obitelji Čengić, a sjeverno su temelji osmokutnog turbeta i objekta sa usmjerenjem sjeverozapad-jugoistok.
U toj zoni provode se sljedeće mjere zaštite:
- konzervacija ćelije sa grobnicom i arheološkim ostacima, njihova odgovarajuća prezentacija i vraćanje oštećenih i uništenih dijelova dobra u stanje iz 1992. godine;
- nije dopušteno odnošenje kamena sa lokaliteta i daljnje devastiranje lokaliteta;
- nije dopušteno izvođenje bilo kakvih radova koji bi mogli utjecati na izmjenu područja, osim ukopa članova obitelji Čengić u obiteljsko groblje južno od stijene;
- nije dopušteno odlaganje otpada;
- nacionalni spomenik može biti korišten u znanstvene, istraživačke, kulturne i obrazovne svrhe na način koji ne ugrožava spomenik i ne proizvodi promjene na njemu.
II zaštitna zona obuhvata k.č. 1035, “Podgroblje islamsko”, posjedovni list br.100, k.o. Miljevina, posjednik “Srpske šume” V.G. “Maglić”, koja obuhvata prostor sjeverno od lokaliteta do ograde koja ograđuje čitav prostor sa tri strane. Na južnoj strani ova parcela graniči sa parcelom na kojoj je I zaštitna zona.
U toj zoni provode se sljedeće mjere zaštite:
- nije dopušteno izvođenje bilo kakvih radova koji bi mogli utjecati na izmjenu područja, uključujući i promjenu krajolika;
-nije dopušteno obavljanje radova na infrastrukturi osim u izuzetnim slučajevima, uz projekt, čiji sastavni dio mora biti i elaborat o arheološkim radovima i konzervaciji potencijalnih nalaza, odobren od strane ministarstva nadležnog za prostorno uređenje u Republici Srpskoj i stručni nadzor službe zaštite naslijeđa na razini Republike Srpske;
- nije dopušteno odlaganje otpada.
IV
Iznošenje arheoloških nalaza sa arheološkog područja iz točke I stavak 1. ove odluke koji su iskopani 1997. godine kao i buduće potencijalne arheološke nalaze (u daljnjem tekstu: arheološki nalazi) iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno.
Izuzetno od odredbe stavka 1. ove točke, dopušteno je privremeno iznošenje arheoloških nalaza iz Bosne i Hercegovine radi prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini. Odobrenje u smislu prethodnog stavka daje Povjerenstvo, ukoliko nedvojbeno bude utvrđeno da to ni na koji način neće ugroziti areheološke nalaze.
Povjerenstvo u svom rješenju o odobrenju privremenog iznošenja arheoloških nalaza iz Bosne i Hercegovine utvrđuje sve uvjete za iznošenje, rok za povrat u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduženja pojedinih organa i institucija na osiguranju tih uvjeta i o tome obavještava Vladu Republike Srpske, nadležnu službu sigurnosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost.
Za sve arheološke nalaze koji su izneseni iz Bosne i Hercegovine i odneseni u Beograd nakon iskopavanja 1997. godine bit će podnesen zvaničan zahtjev državnim organima Srbije i Crne Gore da budu vraćeni nadležnom muzeju u Bosni i Hercegovini.
V
Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno - planski spisi koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.
VI
Svatko, a posebno nadležni organi Republike Srpske, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu i rehabilitaciju.
VII
Ova odluka dostavit će se Vladi Republike Srpske, ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje u Republici Srpskoj, nadležnoj službi zaštite naslijeđa na razini Republike Srpske i općinskim organima uprave nadležnim za poslove urbanizma i katastra, radi provedbe mjera utvrđenih u toč. II-VI ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.
VIII
Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim osobama u prostorijama i na web stranici Povjerenstva (http://www.aneks8komisija.com.ba).
IX
Prema članku V, stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine su konačne.
X
Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH».
Ovu odluku Povjerenstvo je donijelo u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.
Predsjedateljka Povjerenstva
Amra Hadžimuhamedović
Broj: 06-6-746/03-6
7. listopada 2003. godine
Sarajevo
O b r a z l o ž e n j e
I – UVOD
Na temelju članka 2. stavka 1. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Povjerenstvo za očuvanje nacinalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini , kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.
Dabrobosanski mitropolit Nikolaj Mrđa je dana 28. studenog 2002. godine poslao peticiju za proglašenje “Isposnice i ostataka manastirske crkve” u Ratajama, sa navodimae “Hrišćanski vjerski objekat, datacija III-IV, najkasnije VI vijek”. U rubrici "Vrsta dobra" naveden je kao spomenik, a kao namjena navedeno je "hrišćanski vjerski objekat". Kao vlasnik i korisnik navodi se SPC /Općina Srbinje.
Alija Pavica, predsjednik Udruženje građana za povratak prognanih, izbjeglih i raseljenih Rogatičana, je dana 20. kolovoza 2003. godine podnio peticiju/prijedlog za proglašenje “Tekija, džamija, groblje, mekteb, ćutubhana" u Ratajama nacionalnim spomenikom. U rubrici "Vrsta dobra" navedena je "Cjelina", a namjena je sakralna. Vlasnik dobra je IVZ u BIH i medžlis u Foči”, a korisnik Islamska zajednica BiH.
U skladu sa odredbama zakona, a na temelju članka V Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je pristupilo provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.
II - PRETHODNI POSTUPAK
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u spise o zaštiti dobra i utvrđeno je sljedeće:
Ÿ dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak),
Ÿ podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.,
Ÿ sadašnje stanje dobra;
Ÿ povijesnu, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.
Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra utvrđeno je sljedeće:
1. Podaci o dobru
Lokacija
Arheološko područje – ćelija sa grobinicom uklesana u stijeni, ostaci džamije, turbeta i mezarja kao i zidova za koje neki istraživači tvrde da su ostaci harema, a neki da su ostaci srednjovjekovne crkve u Ratajama, kod Miljevine, općina Foča / Srbinje se nalaze na k.č. 1034, K.O. Miljevina, broj posjedovnog lista 99; posjednik Skupština općine Foča – Srbinje.
Selo Rataje se nalazi oko 1,5 km zapadno od Miljevine, nad desnom obale rijeke Govze, oko 0,5 km od njenog ušća u rijeku Bistricu. Na vrh sela, na istaknutom i uzvišenom mjestu, promjera oko 30 m, nalazi se usamljena vapnena stijena vertikalno usađena u relativno ravan teren. Jugoistočno od stijene su ostaci džamije, južno od stijene je aktivno muslimansko groblje obitelji Čengić, sjeverno od stijene su ostaci turbeta i objekta nepoznate namjene sa usmjerenjem prema jugoistoku. Makadamski put razdvaja cjelinu od aktivnog pravoslavnog groblja. Oko 150 m jugozapadno nalazi se kula Čengića-Ratajaca, koji su, kao dio velikog roda Čengića doselili u Rataje u drugoj polovini XVI stoljeća.
Povijesni podaci
Nema povijesnih podataka, osim o rodu Čengića. Pored materijalnih ostataka na terenu, postoje samo narodna predanja. Veća arheološka istraživanja kao i analiza spomenika osmanskog perioda dala bi određene rezultate.
Obitelj Čengić koja je u Bosni i Hercegovini bila vrlo razgranata (Čengići Ratajci, Trešnje, Hotovci, Mrežice, Presječani, Čengići s Ustikoline i Jelešaca, te Gackog) vodi porijeklo od turkmenskog plemena Ak-kojunlu (crno-ovčići), koje je bilo podijeljeno na zadruge. Takva jedna zadruga prebivala je u gradu Egilu na zapadnom Eufratu, jugozapadno od Erzindžana, a na čelu su joj bili praoci današnjih begova Čengića. Sačuvana je jedna povelja iz 1498. godine koju je izdao vladar iz dinastije Ak-kojunlu, Ebul-muzaffer Kasim, meliku (knezu) Isfendijar-begu. Iz te povelje se vidi da je Isfendijar-beg bio plemić i slobodni vazal dinastije Ak-kojunlu, da je bio “najveći faktor u državi”, vjerojatno i vladarev zet, i da su pokrajina Egil i istoimena palanka bili odžak i zavičaj obitelji Čengić (Bašagić, 1897, 441-443). U stalnoj borbi za teritorije njihovu postojbinu su osvojili Perzijanci koje je 1518. godine pobijedio sultan Selim, te i pokrajina i grad Egil potpadoše pod osmansku vlast.
Sultan je raseljavao iz postojbine sve visoko pozicionirane obitelji sa novoosvojenih teritorija, pa tako i Čengiće. Prvo su dobili zijamet u Čangri kod Angore u Maloj Aziji, zatim je jedan od njih kao, vjerojatno, bosanski namjesnik došao u Hercegovinu.
O dolasku obitelji Čengić u Hercegovinu nema povijesnih podataka, ali Bašagić smatra da je porodična predaja o tom događaju vjerodostojna. Čengići označuju pobliže svoju postojbinu u gradu Čangri. Od imena tog grada vode i prezime Čangrlići, koje se vremenom pretvorilo u Čengići. Tradicija govori da se u Bosnu u plemenitom Zagorju na Borijama, gdje je dobio zijamet i imanja, preselio Kara Osman-beg koji je vjerojatno bio carski sestrić. Nije sigurno da li je on identičan sa Kara Osman-begom, bosanskim namjesnikom iz 1553-1556. godine. Kara Osman je imao tri sina: jedan je ostao na Borijama u Zagorju kod Kalinovika, drugi se preselio u Ustikolinu, a treći u Rataje. Krajem prve polovine XVII stoljeća na povijesnu scenu stupa Ali-paša Čengić, hercegovački sandžak-beg. Poznato je da je 1643. godine sa Hercegovcima posijedao Zadar. Ismail-paša Čengić je bio namjesnik u Bosni 1663. godine.
Poznato je da su u bitci pod Ozijom (Odžakov) u južnoj Rusiji, 1637. godine, bila tri Čengića: Bećir-paša koji je tu i poginuo, te Ahmed-paša (koji je umro u ropstvu) i Kara Osman-beg koji su bio zarobljen. Ovaj potonji je prešao u rusku vojsku u činu generala. Priča se da su Ahmed-paša i Bećir-paša sagradili kulu visoku devet katova “na Ratajima”.
Od gatačkih Čengića najpoznatiji je Smajil-aga. Poginuo je u Drobnjacima 1840. godine (Bašagić, 1897, 446).
Dosadašnja zakonska zaštita
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u spise o zaštiti dobra i utvrđeno je da lokalitet nije stavljen pod zaštitu.
Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine nije valoriziran.
2. Opis dobra
Lokalitet se spominje u literaturi pod imenom “Brdo”, a narod u kraju naziva ga “Pećina”. Za stijenu sa ćelijom u literaturi se sreću razni termini kao što su: ćelija, turbe-tekija, isposnica, grobnica.
Stijena sa izdubljenom ćelijom i grobnicom u njoj je glavni i centralni dio cijelog kompleksa. Stijena je visoka 6.2(4) m. Širina joj je različita, od 4.2 m na istoku, 4.3 m na sjeveru, 6.1 m na zapadu i 3.7 m na jugu, a obim joj iznosi 16.4 m.
Ćelija je uklasana u stijenu u obliku nepravilnog četverokutnika sa dužinom stranica S-J oko 2 m, Z-I od oko 2, 5 m. U nju se ulazi sa južne strane, preko tri stube uklesane u živu stijenu. Donja stuba je visoka 15 (25) cm, srednja 42, a gornja 19 cm. Svi su iste dubine od 25 cm. Vrata su uklesana na visini od oko 0,9 m, mjereno od priklesanog i zaravnanog prilaza ćeliji. Visoka su oko 1,9 m, a široka 0,9 m. Ulaz je polulučno zasveden, a dovratnici, debljine 0,25 m, su profilirani, i na njima se primjećuju udubljenja za vratnice. Od vrata su bile sačuvane samo željezne klamfe (Kajmaković, 1976, 4). Iznad ulaza je isklesana nadstrešnica iznad koje se vide tragovi obrade klesarskom alatkom, a Z. Kajmaković i Đ. Janković su primijetili tragove nekad prislonjenog krova (Kajmaković, 1976, 6; Janković, 2003, 5), Nad istočnim kutom ulaza, u visini nadstrešnice je bio natpis.
Zapadna i istočna strana ćelije su ravno klesane, južna je ukošena, a sjeverna završava zaobljeno. Visina ćelije je 2,05 m. Svod je u vidu četvrtlopte i blago pada prema sjevernoj strani. Unutrašnji zidovi su grubo isklesani sa vidnim tragovima dlijeta i nedotjerani. Na njima je Z. Kajmaković konstatirao dva sloja žbuke dobrog kvaliteta sa dosta vapna i malo pijeska. Donji sloj žbuke sadrži i primjesu slame, što upućuje na zaključak da je unutrašnjost ćelije pripremljena za oslikavanje, jer nisu zatečeni tragovi boje (Kajmaković, 1976, 5). Đ. Janković je samo konstatirao da se vide tragovi bijeljenja vapnom i u komori i na vanjskim stranama stijene. U unutrašnjosti su primijećeni i tragovi požara (Janković, 2003, 5). Pod je kameni, od žive stijene. Na sjevernom zidu ćelije je klupa, visine 0,4 m računajući od poda, debljine 0,6 m. Klupa na bočnoj, zapadnoj strani završava ovalno. Iznad klupe, u sjevernom zidu stijene, isklesana je plitka, trokutasta niša visine 1,4 m, širine 2,4 m, dubine 0,15 m.
Grobnica je uklesana u "sredini" ćelije u živac kamen. Orijentacija grobnice je Z-I sa malim otklonom koji uvjetuje položaj same stijene. Na površini ima oblik pravokutnika, dimenzija 2.06 x 67 m, sa profilacijom na vrhu u koju se uklapala pokrovna ploča. Profilacija za pokrovnu ploču je dubine 0,25 m, širine na užim stranama 0,05 m. Pokrovnice nema "od kada se pamti" (Kajmaković, 1976, 4). Na podužnim stranama prostor za uklapanje poklopnice je različite širine, u ovisnosti od oblika uklesane grobne rake (kod glave jedva 5 cm, a kod nogu do 30 cm). Dimenzije rake su: duž. 1,96 m, širina zapadnog dijela grobnice (za gornji dio tijela) je 0,61 m, a istočnog dijela je 0, 4 m, dubina oko 0,45 m. Raka je prazna i ne zna se tko je u njoj bio sahranjen. Do arheoloških iskopavanja 1997. godine bila je zasuta zemljom, a sada je očišćena i posuta cvijećem. Proučavajući srednjovjekovne spomenike u Podrinju, Kajmaković i ekipa su našli pored nekoliko kamenih srednjovjekovnih sarkofaga u ovom kraju i grobnicu uklesanu u stijeni u Kutima, oko 2,5 km nizvodno od Miljevine, u dotada neotkrivenom kasnosrednjovjekovnom gradu Prilepu, koji se spominje u dokumentima od 1392. i 1466. godine (Ninković, 1976, 17-18). Kameni sarkofazi izdubljeni u obliku čovječijeg tijela poznati su na teritoriji Bosne i Hercegovine od Jajca, preko srednje Bosne, doline Lašve, Zenice i Sarajeva do Foče (Žeravica, 1982, 189-190). Ukopavanje u kriptu, pored mauzolejnih crkava i građevina, je samo savršeniji vid ukopavanja.
Natpis, urezan istočno od nadsrešnice, je napisan ćiriličnim pismom, polukurzivom. Tumačen je na razne načine od strane autora M. Vege, Z. Kajmakovića, V. Palavestre i Đ. Jankovića.
1. Čitanje M. Vege
Natpis u dva reda u transkripciji glasi:
A SE PISA 1492. L[ET]A
RAD[O] ? (Radoja ili Radonja)
Vego je ustanovio da je i natpis u neko doba bio premazan vapnenom žbukom. Znak križa pred godinom označava mlađi način pisanja godina koji se upotrebljava od XIV stoljeća nadalje. Vego je zaključio da je vrijeme pisanja natpisa "u vrijeme izrade ćelije, a nikako u vrijeme ukopa anonimnog pokojnika" (Vego 1964, 203;isti, 1964,a, br. 188).
2. Čitanje Z. Kajmakovića
Kajmaković je na stijeni dešifrirao ASE GR RADOSLAVA A
D D A ....
Rekonstruirani natpis bi po Kajmakoviću glasio:
ASE GR(OB) RADOSLAVA A
Kajmaković navodi da je "možda u drugom redu natpisa stajalo: B(OG) DA (GA PROSTI)". Natpis datira u prvu polovinu XV stoljeća (Kajmaković, 1976, 5-6).
3. Čitanje V. Palavestre
Početak natpisa je dešifrirao kao: A SE PISA RADOSLA. U nastavku prvog reda mogao je prepoznati slova M TU, i kako navodi "ali se smisao čitavog ostatka teksta ne može rekonstruirati". Sedam znakova u drugom redu Palavestra po vlastitim riječima nije uspio transkribirati na zadovoljavajući način. Natpis datira najranije u drugu polovinu XV, odnosno u prve decenije XVI stoljeća. Sam natpis je u rasponu od 45 cm. Autor smatra da je natpis , u vrijeme kada se u ćeliju ulazilo iz džamije, kao i čitava unutašnjost ćelije, premazan vapnenim mlijekom. Kasnije, izlaganjem atmosferilijama stvorio se kalcificirani sloj vapna i miljevine koji je djelomično prekrio natpis (Palavestra, 1977, 59-60).
4. Čitanje Đ. Jankovića
A SE PISA RADOSLAV (..I..) Ž(U)PAN (...)
DIDA+O SLAVA (BO...)
Prema Jankoviću, "natpis se može dopunjavati na više načina, ali je neosporno da se u natpisu pominju neki župan i dida-djed=episkop". Po obliku slova a, v, natpis pripada najranije kraju XIV stoljeća, ili, "verovatno natpis treba datovati uže u prvu četvrinu XV stoljeća", odnosno, s obzirom na činjenicu da se u njemu spominju župan i djed, tj. episkop bosanski, prije 1465. godine, tj. prije pada Podrinja pod osmansku vlast. Prema ovom autoru natpis je uklesan poslije pravljenja ćelije, jer "svedoči o posetiocu, odnosno moštima nekog podvižnika koji je tu sahranjen. Na osnovu natpisa nije moguće proceniti kada je ćelija uklesana, u 4-6. ili tek u 14. stoleću"
(Janković, 2003, 5,9).
Neposredno uz južnu stranu stijene su temelji 2 objekta. Podaci istraživača koji su vršili iskopavanja objektata, razlikuju se u detaljima, ali i u zaključcima, što je posljedica nedostataka povijesnih podataka i oslanjanje na narodnu tradiciju i kazivanja žitelja Rataja, još nedovoljne (Janković), ili nedovoljno stručne (Kajmaković, Palavestra) istraženosti lokaliteta.
Prvi je o ovom lokalitetu pisao J. Čokić (Čokić, 1889, 75-77). Pored nekih netačnih podataka, važna su sljedeća njegova zapažanja:
-da je ćelija znatno prije isklesana nego što je izgrađena džamija, koja je bila prigrađena uz stijenu;
-da "Muhamedovci, a osobito Ratajski bezi" kazuju da je u stijeni živio Vasilije Ostroški;
-da pravoslavni žitelji Rataja i okolice vjeruju u isto kazivanje, uz što dodaju, da je prije uz pećinu bio manastir, koga su bezi razvalili, a od njegova kamena sagradili džamiju, te da je na stijeni bio natpis, koji su begovi uništili, i kojeg Čokić nije zapazio, kao ni ruševine manastira;
-uz članak je dat crtež iz kojeg se vidi slobodan ulaz u stijenu, džamija postavljena po podužnom osi S-J, te da su u periodu kad je crtež nastao, potkraj XIX stoljeća, zidovi džamije bili na pojedinim dijelovima visoki do krovišta, koje je već bilo uništeno. Na južnom i zapadnom zidu džamije vide se djelomično očuvani prozorski otvori. Prostor zapadno od stijene je znatno viši nego danas.
Sljedeći podatak donosi Z. Kajmaković 1976. godine, koji nije vršio iskopavanja, već navodi svoja zapažanja. Sa južne strane se primjećuju temelji "nekog značajnijeg arhitektonskog objekta koji je bio dug najmanje 16 m. Na zapadnoj strani objekta je bio ulaz. Na tom mjestu je djelimično u živoj stijeni uklesan prag. Sjeverni zid zgrade, koji je prolazio neposredno kraj "Pećine" takođe se oslanjao na fundamente uklesane u kameno tle, a jedan vještački usjek iznad vrata na "Pećini" svjedoči da su tu postavljene drvene grede građevine." (Kajmaković, 1976, 4-7).
Palavestra je u izvještaju zapisao kazivanja begova Čengića.
1. Bećir-beg Čengić, rođen 1891. godine, je 1976-1977. godine rekao da pamti da su uz južnu stranu stijene stajali porušeni zidovi džamije, od koje je posebno bio dobro sačuvan sjeverni zid sa prozorom. U "ćeliju-turbe" kako je Bećir-beg nazivao stijenu sa komorom, ulazilo se iz same džamije. Po njegovom sjećanju džamija je imala kvadratni tlocrt, a ulaz u nju bio je na zapadnoj strani (što se kod Čokića na crtežu ne vidi). Na ulazu u turbe bila su gvozdena vrata, koja su se zaključavala, tako da u "turbe" nije mogao svako ući. Džamija je porušena 1875. godine za hercegovačkog ustanka (Palavestra, 1977, 60-61).
2. Zija-beg Čengić, rođen 1904. godine, kazivao je sjećanja svog oca, o postojanju spaljenih tavanskih greda na džamiji i potpuno izgorenog krova. Uz džamiju desno od ulaza stajao je drveni minaret, a južno od njega drvena "ćutub-hana", u kojoj su stajale džamijske knjige, i koja je služila kao mejtef. Oko čitavog kompleksa, bio je zid visok oko 1 m, koji je obuhvatao "turbe", ćutub-hanu i i čitav prostor sjeverno od stijene.
Okolni Srbi su naseljeni u Rataje uglavnom u godinama neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Oni ne pamte džamiju. Za njih je "stijena-ćelija", kako je oni zovu, "svečev grob" ili "svetinja". Bošnjaci stijenu-grobnicu nazivaju turbetom u kome je bio sahranjen "dobri čovjek", "Isa-pejgamberov ashab" (jedan od Isusovih drugova). Prema toj tradiciji i sama orijentacija grobne rake Z-I svjedoči o velikoj starini grobnice. Zajednička osobina predanja o grobnici, kod svih stanovnika, iako su kazivanja kontroverzna, nije u povijesnoj stvarnosti, "već ih treba tražiti na drugim područjima tradicionalnih kazivanja i narodnih vjerovanja religijskog porijekla" (Palavestra 1977, 60-62).
Na temelju ovih predanja iskopavanja okoline "stijene-ćelije", u trajanju od 12. do 19. srpnja 1977. godine, imala su za cilj provjeru muslimanske narodne tradicije u Ratajima o postojanju džamije, kao i da se ustanove eventualni raniji materijalni ostaci prije postojanja džamije, tj. da konstatiraju pretpostavljenu kultnu građevinu koja bi bila u uskoj vezi, možda čak i kronološki, sa ćelijom i njenim nastankom.
Iskopavanja su obuhvatila predio zapadno od džamije, tj. zapadni prilaz platou ispred stijene. Na sjevernoj strani je prostor omeđen živom stijenom u kojoj je usječena klupa otkopana prilikom ovog istraživanja. Klupa je duga 7,9 m od njenog zapadnog kraja do "lijevog" (zapadnog) ulaznog stupa u građevinu pred ćelijom. Sa južne strane otkopan je dio, po Palavestri, haremskog zida.
Iskopavanja pred ulazom u ćeliju poduzeta su da se, po mogućnosti, ustanovi podna površina građevine za koju narodna bošnjačka tradicija u Ratajama kaže da je džamija, te da se ustanovi ispod nje postojanje neke ranije građevine, koja je po narodnoj tradiciji, koju je zapisao Čokić, bila manastir. Otkopan je građevinski šut od srušene građevine u kojem je bilo i nekoliko kovanih željeznih eksera, do dubine 0,8-1 m. Na toj razini pojavile su se podne ploče koje su pripadale podu džamije, i jedno kameno postolje, koje je "vjerovatno služilo kao baza stupa za podupiranje krovne konstrukcije" (Palavestra, 1977, 58). Kontrolni iskop na istom mjestu je pokazao da je ispod podnih ploča sterilni sloj nabijene zemlje, bez tragova starije građevinske djelatnosti. Ujedno je otkopan istočni zid i sjeveroistočni, unutrašnji kut džamije.
Poduzeta su i kontrolna istraživanja uz južni zid džamije, gdje je, po Palavestri, nađen dio zida koji je "poput podzida podupirao džamijsku građevinu." Džamija je podignuta na terenu koji pada prema jugu, tako da je južni zid morao biti podziđivan. Podzid je građen na dvije razine, sjeverna, uža, i južna, šira razina. Autoru se čini da ovaj podzid "predstavlja tragove nekadašnjeg niskog zida" koji je prema narodnoj tradiciji opasivao čitav džamijski kompleks "i nema ničeg zajedničkog sa pretpostavljenom tzv. manastirskom građevinom" (Palavestra, 1977, 58).
Otkopani temeljni i nadzemni dijelovi zidova džamije, debljine oko 0,8 m, građeni su od precizno klesanih kvadera od lokalnog kamena milja (prosječne dimenzije 36 x 40 x 30 cm), na kojima su se uočavali tragovi nazubljenog čekića.
Od istog kamena, obrađenog nazubljenom sjekirom kao džamija, građena je i obližnja kula Čengića, pa se pretpostavlja da su obje građevine nastale istovremeno, što potvrđuje i narodna tradicija. Po predanjima kulu su izgradili begovi Čengići-Ratajci, braća Ahmed-paša i Osman-paša, koji su živjeli na prelomu iz XVII u XVIII stoljeće. Tada je ta obitelj bila na vrhuncu moći, a mnogi njeni članovi su zauzimali visoke položaje, pogotovo u osmanskoj vojsci (Bašagić, 1907, 445; Kreševljaković, 1954, 82).
Od pokretnih nalaza, u sloju građevinskog šuta unutar džamije do razine poda, nađeno je "nekoliko desetina" ručno kovanih željeznih eksera, komadić plavog providnog stakla, "vjerovatno od kandila novije izrade", zatim neobični kolut sa rupom u sredini, izrađen od nepečene sive gline, nejasne namjene, za koje Palavestra pretpostavlja da su mogli služiti kao primitivni ćiraci za svijeće. Od arhitektonskih elemenata nađena su dva profilirana kamena, koji su, sudeći po mjestu nalaza, mogli pripadati ukrašenim dovratnicima, odnosno nadvratniku džamijskog ulaza (Palavestra 1977, 59). Cilj poduzetih iskopavanja Đ. Jankovića bio je "da se potpuno istraži pretpostavljena crkva uz ćeliju sa grobom (starija građevina), da se utvrdi njihovo datovanje i o kakvom je objektu reč, - da li je to bio manastir ili samo isposničko mesto” (Janković, 2003, 2). Od predviđene tri godine rada, obavljena je samo prva faza iskopavanja 1997. godine, a poslije promjene vlasti istraživanja su obustavljena. U izvještaju, Janković na tom mjestu razlikuje osnove dvije građevine, “stariju građevinu” i džamiju.
Južno od ćelije otkopana je površina 28 x 10 m, do razine poda uklesanog u stjenovito tlo na zapadnom rubu starije građevine (Palavestra smatra da je tu bio ulaz u harem džamije). Po izvještaju Đ. Jankovića, na cijeloj otkopanoj površini prostirala se osnova starije građevine otprilike iste veličine. U prilogu 4, "Osnova građevine sa južne strane ćelije", dimenzije na crtežu se ne poklapaju sa gore navedenim dimenzijama. Cjelokupna dužina objekta zajedno sa džamijom iznosi 25,15 m. Optimalna širina građevine, mjereći vanjske mjere južnog zida starije građevine i istočnog zida džamije, iznosi prema crtežu 9,5 m. Sjeverni zid građevine čini živa stijena koja se završava stijenom-ćelijom. Janković smatra da je istočni dio starije građevine prekrila džamija. Stijena sa ćelijom je, po Jankoviću, bila dio te starije građevine, kao što je kasnije bila dio džamije. Istočni zid građevine nije istražen do kraja. Temelji južnog zida konstatirani su na padini, ali se sa iskopavanjima nije stiglo do njegovog dna, iako je dat podatak da je u istočnom dijelu taj zid dubok 2 m.
U sloju rušenja starije građevine otkrivena su tri groba.
Grob broj 1 je spram ulaza u ćeliju. Ostao je dio trupa mlade osobe, a glava je uništena temeljima zapadnog zida džamije. Ruke skeleta su prekrižene na trbuhu.
Grob br. 2 je ispod temelja predvorja džamije. Dječji skelet sa prekriženim rukama na trbuhu.
Grob br. 3 je uz vanjski jugozapadni kut trijema džamije. Skelet starijeg djeteta. Izgradnjom temelja trijema džamije uništene su mu noge.
Skeleti su bili orijentirani Z-I, i imali su prekrižene ruke na trbuhu. Janković ih determinira kao krišćanske ukope iz XVI-XVII stoljeća, što potvrđuje i nađeni dubrovački novac, vjerojatno iz nekog od ukopa.
Istočno od starije građevine konstatirani su temelji džamije veličine 9 x 9 m, što ne dgovara crtežu u prilogu 4. Tamo su ucrtani temelji 9,20 x 7,7 m, približno kao na planu koji je priložio Palavestra (1977, prilog 26). Unutar džamije, u kampanji 1997. godine kopano je na istom mjestu na kojem je kopao Palavestra 1977. godine. Ispred ulaza u stijenu nađene su dvije baze za drvene stupove za koje se pretpostavlja da su nosili mahfil.
Za pod džamije Janković piše u izvještaju da je bio drven, a ležao je na šutu od žbuke i sitnog kamenja. Palavestra piše o podu popločanom kamenim pločama, ispod kojeg se nalazila nabijena sterilna zemlja. Dio temelja džamije nije ustanovljen, jer se kopalo samo približno do razine poda džamije. Južni zid džamije bio je uvučen u odnosu na zid starije građevine (Palavestra te zidove smatra podzidom i zidom koji je opkoljavao kompleks; prilog 29).
U šutu iznad razine poda “starije građevine”, dubokom oko 1 m, nađeni su željezni predmeti, srebrni dubrovački novac XVI i XVII stoljeća i vrh željezne strelice. Pored toga su u ruševinama nađeni djelići živopisa, komadi prozorskog stakla, “turske” lule i novac iz XIX stoljeća. Najmlađi je novčić iz 1914. godine. Na ovom prostoru su prevashodno bili grupirani predmeti iz XIX stoljeća.
Pošto nalazi nisu nađeni u zatvorenim arheološkim slojevima, što je karakteristično za cijeli lokalitet, Đ. Janković je pojedine nalaze kronološki determinirao. Tako za mali fragment zelenog stakla oboda četverokutnog okna pretpostavlja da bi mogao pripadati VI stoljeću.
Vrh stijele sa trnom pouzdano datira u polovinu XV stoljeća.
Srednjem vijeku pripadaju i djelići živopisa, ali je po Jankoviću, teško reći da li pripadaju ranobizantijskom dobu ili kasnijem dobu od XII do XIV stoljeća.
Dubrovački srebrni novac može se datirati u XVI-XVII stoljeće.
Sječiva noževa na preklop, kresivo, kremen itd., upotrebljavali su se i u srednjem vijeku i u osmansko doba, ali bi ovi predmeti pripadali prije XIX stoljeću, pored nađenih predmeta iz tog perioda, kao što je 7 lula od gline i dva turska novčića, dijelovi bijelog prozorskog stakla, željezni klinovi i okovi vrata, te dijelovi keramičkih sudova. Najmlađi predmeti su čaura od metka i srebrni crnogorski novac od 10 para iz 1914. godine (Janković, 2003, 6-7).
Janković smatra, “da se i pored nezavršenih istraživanja priroda ovog arheološkog nalazišta može sa velikom pouzdanošću utvrditi. Reč je o svetilištu praistorijskog /starozavetnog/-sjeverno od stijene, i hrišćanskog doba” (Janković, 2003, 8).
Za ćeliju sa grobnicom, i pored nedovoljne istraženosti lokaliteta, Janković pretpostavlja da je iz kasnoantičkog perioda, IV-VI stoljeća. Za pretpostavku daje sljedeće argumente:
-ćelija je cijela uklesana u stijenu. Na dnu ćelije je raka. Za tesanje kamena upotrebljena je križasta sjekira ili kramp, budak, alat koji se upotrebljavao u datom periodu;
-otvoren položaj stijene –stolpa (zgradica na stupovima) na čijem se vrhu neki otšelnik podvizao. Kako zaključuje Janković “zato bi ćelija iz Rataja mogla biti iz IV-VI stoleća” (Janković, 2003, 8). Uz to dodaje da je jedini predmet koji se može datirati u kasnoantički period dio narukvice od crne paste, koji je, doduše nađen u objektu 1 uz sjeverni rub stijene, isto bez arheološkog sloja.
Za stariju građevinu ispred ćelije smatra da je naknadno izgrađena crkva, taj dio lokaliteta je nazvao Crkvište. Okrenuta je prema istoku. Zapadna i sjeverna strana su uklesane u stijenu. Za klupu uklesanu na sjevernoj strani smatra da je uobičajena u crkvama datiranim u period IX do XII stoljeća. Kao zaključak autor navodi: “Zato se može pouzdano smatrati, iako još nije otkopan istočni deo, da je reč o starijoj srednjovekovnoj crkvi”. Uz to kao argumente dodaje nalaze malih fragmenata živopisa koji se ne mogu datirati, kao i nalaze iz mlađih epoha. Po njemu crkva je srušena u vrijeme osmanskog osvajanja. Podrinje je osvojeno 1465. godine (Janković, 2003, 9). U njen šut su prije izgradnje džamije ukopani kršćanski grobovi.
U kasni srednji vijek Đ. Janković datira natpis, u kraj XIV i prvu polovinu XV stoljeća. Gradnju džamije stavlja u XIX stoljeće, uz navod da je imala zastakljene prozore, mahfil na zapadnom zidu, i predvorje na zapadnoj strani.
Zaključak: Kajmaković zapadno od džamije pretpostavlja postojanje nekog kršćanskog vjerskog objekta dugačkog 16 m sa ulazom na stjenovitoj podlozi na zapadnoj strani.Objekt je po njemu završavao istočno od stijene.
Palavestra prostor zapadno od džamije smatra za džamijski harem, a dva zida uz južni zid džamije smatra kao podzid i ogradni zid kompleksa, čiji je jedan dio našao i zapadno od džamije (prilog 26, gdje navodi “južni haremski zid”, i prilog 29, gdje daje rekonstrukciju džamije). Ispod poda džamije, na mjestu južno od ulaza u ćeliju nije našao ostatke druge, ranije građevine. Oba autora datiraju izdubljenu komoru u stijeni i grobnicu u njoj u period kasnog srednjeg vijeka (XIV-XV stoljeće).
Janković zaključuje da su na prostoru ispred stijene bile ranosrednjovjekovna crkva (IX-XII stoljeće) koju je u istočnom dijelu preslojila džamija (XIX st). Ćeliju sa grobnicom datira u kasnoantički period, IV-VI stoljeće.
Mezarje na južnoj strani je udaljeno od stijene kojih 20-25 m. Tokom proučavanja lokaliteta 1976. i 1977. godine ekipa stručnjaka je konstatirala ostatke zapuštenog muslimanskog groblja, opasanog zidom od slaganog kamenja, zvanog Ibrahim-begovo groblje. Narod pamti da je zid bio visok oko 1,5 m i da je na zapadnoj strani bila kapija sa kamenim dovratnikom i nadvratnikom u obliku luka. U šikari pored razbacanih ostataka izlomljenih nišana nalaze se vjerojatno i ostaci jednog oktogonalnog turbeta. Po narodnoj tradiciji u groblju su se sahranjivali pripadnici obitelji Čengić-Ratajaca, a u turbetu je sahranjena žena Bećir-paše Čengića, za kojeg se priča da je sa bratom Ahmed-pašom sagradio kulu od devet katova na Rataljima, koja se još na razmeđi XIX i XX stoljeća nalazila u "prilično dobrom stanju". Bećir -paša je poginuo u boju u južnoj Rusiji 1737 (Bašagić, 1897, 445-446; Palavestra, 1977, 56).
Obilaskom, 2003. godine, konstatirano je da je u međuvremenu podignuto 7 novih grobnica na istom mjestu. Orijentacija grobnica je JI-SZ. Okviri grobnica su betonski i na njima se razpoznaju tragovi oplate. Nišani na grobnicama, u obliku ploča sa vitičastim lukom ili trokutnog završetka, su povaljani po sredini grobnice, vjerojatno devastacijom iz rata 1992-1995. godine. Uz njih su, bliže džamiji, ostaci polomljenog kabura, orijetacije Z-I, sa okvirnim pločama, istovjetnim kao na kaburu u sjevernom dijelu lokaliteta. Vjerojatno se radi o grobnici u turbetu čije tragove spominje Palavestra, i koju narod veže za suprugu Bećir-bega Čengića. Ostaci turbeta se na travnatoj površini nisu mogli uočiti. Tu i tamo su razbacani ili nakrivljeni nišani starijeg mezarja.
Sjeverno od stijene su vidljivi temelji dva objekta: objekt 1 koji je otkriven 1997. godine i osmerokutno turbe. Janković navodi da je po pričanju mještana tu bila prodavnica (Janković, 2003, 4), a Palavestra navodi da se na sjevernoj strani “nazirao ogradni zid koji okružuje stijenu sa ćelijom sa sjeverne strane”. Janković također spominje ostatke starog ogradnog zida. Po narodnom predanju, taj zid je obuhvatao nekoliko manjih zgrada /”kahva”, mejtef i sl./ koje su nekada pripadale kompleksu “ćelije” (Palavestra, 1977, 57).
Objekt 1: temelji neke zgrade postavljeni dijagonalno u odnosu na strane svijeta. Veličina objekta je 7,2 x 6,7 m. Dubina iskopa je bila od 0,4 do 0,8 m, ovisno od stjenovite podloge pune pukotina ispunjene zemljom. Djelomično su sačuvani temelji tog objekta u visini od 0,3 do 0, 5 m. U južnom dijelu objekta 1 nađen je prahistorijski materijal. D. Jacanović, koji je obradio taj materijal, smatra da su nađeni tragovi gradinskog naselja cetinske kulture, tj. kulture na prelazu iz bakarnog u ranog brončano doba jadransko-zapadnog balkanskog prostora (D. Jacanović, 1998, 88). Janković smatra da se radi o svetilištu (Janković, 2003, 8). Oba autora napominju da je keramički materijal jako usitnjen. Jacanović konstatira da je stjecajem okolnosti istražena mala površina, da je tlo krševito i erozivno i da je arheološki sloj stradao izgradnjom u povijesnim periodima. U takvim uvjetima nisu nađene arheološke cjeline, na primjer osnova kuća i tome slično (Jacanović, 1998, 88, nap.6). Janković svoj zaključak temelji na drugim argumentima, a to su: da je površina lokaliteta za gradinsko naselje mala, da nema tragova svakodnevnog života kao što su životinjske kosti, te da nisu konstatirani tragovi gradinskog ogradnog zida. Keramika je jako usitnjena i ne može se spajati, što Jankovića navodi, uz gore navedene argumente, da su to nalazi razbacanih dijelova posuda koje su obredno razbijane (Janković, 2003, 8).
Đ. Janković u izvještaju navodi da su u južnom kutu objekta 1 otkrivena četiri groba, smještena duž, tj. između pukotina stjenovite podloge. Orijetirani su Z-I sa malim otklonom.
Grob 1 - odrasla osoba. Grob je pokriven velikom kamenom pločom.
Grob 2 je imao kamenu konstrukciju sa pločama položenim u obliku krova na dvije vode. Kosti skeleta su bile ispreturane. Iznad groba u šutu je nađen dio narukvice od staklene paste.
Grob 4-dijete. Grob je pokriven malom kamenom pločom.
Izvan temelja građevine nađeni su dijelovi dvije lubanje. Kosti pokojnika u svim grobovima bile su u većoj ili manjoj mjeri ispreturane. Stječe se dojam da su kod dva pokojnika kosti ruku bile opružene pored tijela, a kod jednog prekrižene na trbuhu. Grobovi ne sadrže grobni inventar, a izgleda da su i pljačkani, što sve otežava njihovo datiranje, zato se Janković koleba između pripadnosti groba iznad kojeg je nađena narukvica ranobizantijskom dobu ili, što je vjerojatnije, pripadnosti grobova kasnom srednjem vijeku i sahranama ispod stećaka, koji su ovdje mogli postojati, ali su uništeni (Janković, 2003, 6,9).
Turbe
Palavestra je ukratko opisao ostatke oktogonalnog turbeta sa kaburom u sredini, ali bez podataka o veličini. Spominje razrušenu grobnicu u turbetu "sa otvorenim, porušenim grobnim “kaburom” od precizno klesanih, profiliranih kamenih ploča, bedrenica i uzglavnica. Ovo turbe narodna tradicija dovodi u vezu sa Bećir-pašom iz prve polovine XVIII stoljeća, tvrdeći da je u grobu sahranjeno “jedno njegovo dijete". Oko turbeta je zatekao razbacane nišane, možda od drugih nadgrobnih spomenika koji su se nalazili na tom mjestu. Uopće, ulomci nišana zaticani su svuda oko stijene, jer se na tom prostoru nalazilo mezarje (Palavestra, 1977, 56). Janković u izvještaju ne spominje ni turbe ni nišane.
Obilaskom terena 2003. godine ustanovljeno je da se oktogonalno turbe nalazi oko 15-20 m sjeveroistočno od stijene. Vanjski promjer turbeta iznosi 7 m, a unutrašnji 6 m. Debljina krajnjih ostataka zidova je oko 0,5 m. Grobnica je postavljena u sredinu turbeta. Na dnu grobnice se nazire grobna raka građena od svijetlog lokalnog kamena kao i džamija. Raka je duboka 0,35 m, a široka je kao i nadzemni sarkofag. Ploče sarkofaga su visoke 0,6, a debele oko 0,15 m. Bedrenice su dugačke oko 1,80 m, i ukrašene su sa sve četiri strane. Doglavna i donožna ploča su široke 1 m, a ukrašene su po podužnom gornjem i donjem rubu, slično profiliranim ukrasom. Nišani doglavnici i donožnici nekada su bili učvršćeni na sredini užih ploča. Danas se tu vide fino klesane četverokutne rupe. Na krajevima gornjih rubova užih ploča su rupe za spajanje ploča.
Pokretni nalazi sa iskopavanja 1997. godine odvezeni su u Beograd na obradu.
3. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
-1976-1977. godine lokalitet su istraživali Zdravko Kajmaković i Vlajko Palavestra u okviru međurepubličkog multidisciplinarnog projekta “Drina u doba Kosača”.
-1997. godine Đorđe Janković je u okviru projekta “Obnova pravoslavnog nasleđa u Dabro-bosanskoj eparhiji” koji je predložen od strane Akademije za umetnost i konzervaciju Srpske Pravoslavne Crkve, a prihvaćen od Ministarstva za obrazovanje, nauku i kulturu Republike Srpske, koje je bilo i finacijer, vršio jednu kampanju istraživanja.
4. Sadašnje stanje dobra
Uvidom na licu mjesta u rujnu 2003. godine ustanovljeno je sljedeće: centralna grupa spomenika, stijena sa izdubljenom komorom - ćelijom i grob, su u dobrom stanju. Unutrašnjost komore i grobnice su očišćeni i očito održavani uredu. Ostali dio lokaliteta, tj. svi navedeni objekti i groblje su u potpunosti devastirani, što je i pojačano nezatrpavanjem sondi nakon arheološkog iskopavanja. Devastaciju i zapuštenost lokaliteta spominje još Palavestra 1977. godine.
III - ZAKLJUČAK
Primjenjujući Kriterije za donošenje odluka o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijelo odluku kao u dispozitivu. Odluka je utemeljena na sljedećim kriterijima:
A) Vremensko određenje
B) Povijesna vrijednost
D) Čitljivost (dokumentarna, znanstvena i obrazovna vrijednost)
ii. Svjedočanstvo o povijesnim mijenama
v. Svjedočanstvo o tipičnom načinu života u određenom razdoblju
E) Simbolička vrijednost
i.Ontološka vrijednost
ii. Sakralna vrijednost
iii. Tradicionalna vrijednost
iv. Vezanost za rituale i obrede
v. Značaj za identitet skupine ljudi
F) Ambijentalna vrijednost
ii. Značenje u strukturi i slici grada,
G) Izvornost
i. Oblik i dizajn,
ii. Materijal i sadržaj,
v. Položaj i smještaj u prostoru,
vi. Duh i osjećanja,
H) Jedinstvenost i reprezentativnost
i. Jedinstven ili rijedak primjerak određenog tipa ili stila,
Sastavni dio ove odluke su:
- kopija katastarskog plana,
- kopija posjedovnog lista,
- fotodokumentacija,
- grafički prilozi.
Korištena literatura
U toku vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom BiH, korištena je sljedeća literatura:
1889. Čokić, Jovo, Ćelija u selu Rataji. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, I, Sarajevo, 1889, 75-77.
1907. Bašagić, beg Safvet, Najstariji ferman begova Čengića.Glasnik Zemaljskog muzeja IX, Sarajevo, 1897, 433-446
1954. Kreševljaković, Hamdija, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini. Naše starine II, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture BiH, Sarajevo, 1954, 71-86.
1964. Vego, Marko, Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine (nastavak). Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Arheologija, nova serija, sv. XIX, Sarajevo, 1964, 173-211.
1964. Vego, Marko, Rataj u Miljevini. Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, III. Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1964, 52-53, broj 188.
1975. Minić, Dušica, Pojava i rasprostranjenost narukvica od staklene paste na srednjovekovnim nalazištima u Jugoslaviji. U:Srednjovekovno staklo na Balkanu(V-XV vek), Srpska akademija nauka, Balkanološki institut, posebna izdanja, knj.3, Zbornik radova sa međunarodnog savetovanja održanog od 22. do 24. travnja 1974, u Beogradu. Beograd, 1975, 71-78.
1976. Ninković, Aleksandar, Stari grad na desnoj obali Bistrice /Prilep?/. U: “Gornje Podrinje u doba Kosača”, Međurepublički multidisciplinarni projekt, tom III. Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1976, 14-19.
1976. Kajmaković, Zdravko, Likovnoarheološka istraživanja. a. Rataj, a) mauzolej. U:”Gornje Podrinje u Doba Kosača”, Međurepublički multidisciplinarni projekt, tom III. Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1976, st.4-7.
1977. Palavestra, Vlajko, Ćelija u Rataju. U: “Gornje Podrinje u doba Kosača”, Međurepublički multidisciplinarni projekt, tom IV. Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1977, 55-65
1978. Redžić, Šebić, Azra, Staro muslimansko groblje na Presjeci. Međurepublički multidisciplinarni projekt, tom IV. Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1977, 66-71.
1982. Žeravica, Lidija, Grobovi ispod stećaka na Pavlovcu. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Arheologija, Nova serija, sveska 37/1982, Sarajevo, 1982, 179-205.
1997. Mulaomerović, Jasminko, “O svetom bosanskom podzemlju”. Naš krš, Bilten Speleološkog društva, br.30, Sarajevo, 1997, str.61.
1997. Jacanović, Dragan, Rataja, Miljevina, naselje iz ranog bronzanog doba. Glasnik Srpskog arheološkog društva XIV, Beograd, 1998, 87-89.
2003. Janković, Đorđe, Rataja u Miljevini. Arheološka iskopavanja 1997, Bogoslovski fakultet, Akademija za umetnost i konzervaciju, Beograd, 2003.
|
