Status spomenika -> Nacionalni spomenik
Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 2/05.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 5. do 12. svibnja 2003. godine, donijelo je
O D L U K U
I
Graditeljska cjelina - Čaršijska džamija sa Čaršijom u Stocu proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik sastoji se iz džamijske cjeline: džamija, harem sa šadrvanom, čatrnjom i grobljem, prostor nekadašnjeg mekteba, musafirhane, 15 dućana, kiraethane, gusulhane, Velike tepe sa objektom tepice, koji obuhvataju k.č. u kontinuitetu: 1-85; 196-200; 217-222; 376, 378, 529 i 530, k.o. Stolac, općina Stolac, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite i rehabilitacije utvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02 i 27/02).
II
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnog spomenika.
Vlada Federacije dužna je osigurati sredstva za izradu i provedbu potrebne prostorno-planske dokumentacije provedbene razine za graditeljsku cjelinu - Čaršijska džamija sa Čaršijom u Stocu, kao i sredstva potrebna za izradu i provedbu dokumentacije za rehabilitaciju uništenih spomenika unutar te cjeline.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati financijska sredstva za izradbu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III
Prvi stupanj zaštite obuhvata prostor definiran u točki I, stavak 2. ove odluke. U tom prostoru potrebno je osigurati provedbu sljedećih mjera:
• zaštićeni prostor potrebno je ograditi i spriječiti ulazak neovlaštenih lica i izvođenje radova osim onih koji za cilj imaju rehabilitaciju u ratu razorenih objekata, konzervaciju i prezentaciju objekata, i koji su odobreni od strane ministarstva nadležnog za prostorno uređenje na razini Federacije Bosne i Hercegovine i vršeni pod nadzorom stručnih organa;
• izvršiti uklanjanje privremenih objekata: spomenika i prodajnih prostora koji su sagrađeni nakon 1992. godine;
• prilikom radova rehabilitacije, adaptacije i prezentacije pojedinačnih objekata neophodno je sačuvati njihov izvorni izgled; tijekom rehabilitacije sve sačuvane ulomke uništenih objekata metodom anastiloze ugraditi na pripadajuće mjesto, ili na odgovarajući način konzervirati i prezentirati;
• koristiti materijale koji su istovrsni izvornim materijalima i primjenjivati izvorne metode obrade materijala i njihove ugradnje;
• izvršiti konzervaciju, sanaciju, restauraciju i uređenje mezarja;
• sve nišane na odgovarajući način dokumentirati i prezentirati;
• zabranjuje se podizanje reklamnih tijela, oglasa i oznaka koje narušavaju krajolik i zaklanjaju vizure,
• obrada hodnih pješačkih površina unutar Čaršije prema dokumentaciji o izvornom stanju (kamena kaldrma sa krupnim komadima kamena nezaobljenih gornjih površina);
• sve primijenjene metode i stupnji intervencije trebaju biti čitljivi.
Drugi stupanj zaštite utvrđuje se u sklopu područja obuhvaćenog sa k.č. br: 86-125; 194, 195; 201-210; 215, 216; 223-225; 232-235; 239, 240, 250; 312-320; 322, 381, 382 i 397. Na tom prostoru provode se sljedeće mjere:
• prilikom radova rehabilitacije objekata u sklopu Čaršije, potrebno sačuvati vanjski izvorni izgled objekata, posebno veličinu, mjerilo i materijale (kameni zid, kameni krovni pokrivač i drvo);
• namjena objekata je ista ili srodna izvornoj namjeni;
• dopuštena je unutrašnja adaptacija postojećih objekata suvremenim uvjetima stanovanja i rada, dopuštene su intervencije u unutrašnjem rasporedu i uređenju radi uvođenja instalacija, smještaja kupaonica i sl.;
• zabranjuje se izgradnja infrastrukturnih objekata: dalekovodnih stupova, trafostanica, novih prometnica i sl.;
• zabranjuje se postavljenje reklamnih tijela i privremenih objekata.
IV
Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski spisi koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.
V
Svatko, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu i rehabilitaciju.
VI
Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, nadležnom ministarstvu, nadležnoj službi zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine i općinskim organima uprave nadležnim za poslove urbanizma i katastra, radi provedbe mjera utvrđenih u toč. II - V ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.
VII
Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim osobama u prostorijama i na web stranici Povjerenstva (http://www.aneks8komisija.com.ba).
VIII
Prema članku V, stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Povjerenstva su konačne.
IX
Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH» .
Ovu odluku Povjerenstvo je donijelo u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.
Predsjedateljka Povjerenstva
Amra Hadžimuhamedović
Broj: 08.1-6-915/03
6. svibnja 2003. godine
Sarajevo
O b r a z l o ž e n j e
I – UVOD
Na temelju Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, članak 2, stavak 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Povjerenstvo proglasilo nacionalnim spomenikom, sukladno čl. V i VI Aneksa 8., kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.
Povjerenstvo je, na sjednici održanoj 1.-2. srpnja 1999. godine, donijelo odluku o stavljanju Mjesta Careve džamije i bazara u starom gradu u Stocu na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, pod rednim brojem 579.
Povjerenstvo je pristupilo provedbi postupka za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom, sukladno članku V, Aneksa 8. i članku 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika.
II – PRETHODNI POSTUPAK
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:
Ÿ dokumentaciju o lokaciji imovine i vlasničku dokumentaciju (ZK izvadak i kopiju katastarskog plana),
Ÿ podatke o dosadašnjoj zakonskoj zaštiti dobra,
Ÿ podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima tijekom rata, podatke o intervencijama na restauraciji i drugoj vrsti radova na dobru, itd.,
Ÿ povijesnu, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke,
Ÿ sadašnje stanje dobra, uključujući i provedbu potrebnih fotografskih, arhitektonskih i video snimanja dobra.
Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:
1. Podaci o dobru
Lokacija
Graditeljska cjelina - Čaršijska džamija i Čaršija u Stocu nalazi se u središtu grada Stoca, u dijelu gdje se sustiču tri kraka gradske planske osnove (prema sjeveroistoku, jugozapadu i jugoistoku). Središte cjeline čine Čaršijska džamija i Velika tepa ispred nje.
Graditeljska cjelina se sastoji iz: džamije sa haremom i šadrvanom, čatrnjom i grobljem, prostora nekadašnjeg mejtefa, musafirhane, hana, 15 dućana, kiraethane, gusulhane, i Velike (stare) tepe, na kojoj je objekt tepica, koji obuhvataju k.č. u kontinuitetu: 1-85; 196-200; 217-222; 376, 378, 529 i 530, k.o. Stolac, općina Stolac.
Povijesni podaci
Stolačka čaršija smještena je u središtu stolačke kotline, neposredno ispod utvrđenog Starog grada Stoca (u srednjovjekovnim i turskim dokumentima spominjanog kao Vidoški), na lijevoj obali Bregave. Dolina rijeke Bregave i stolački kraj bili su naseljeni u kontinuitetu od paleolita do suvremenog doba. Najraniji tragovi ljudskog djelovanja mogu se smjestiti u 16. 000 godina unatrag u povijest.
Nema povijesnih dokumenata niti materijalnih izvora kojima je moguće pokazati da je središte naselja i u jednom razdoblju bilo na području sadašnje Čaršije. Središte se, u različitim povijesnim razdobljima i različitim društvenoim i političkim prilikama, premještalo (Badanj, Vrsnik, Čairi, Koštun, Daorson, Zagrad, Luka...). Stari naseljeni toponimi koji su izravno orijentirani na sadašnju Čaršiju su Basilije, Ošanići, Dragovilje, Humčine, itd. Nekropole stećaka u stolačkom kraju su brojne i velike, što svjedoči da je kraj bio gusto naseljen. Do sada, u središtu sadašnjeg Stoca, nisu nađeni stećci, čak ni kao ugrađeni u dijelove kasnijih građevina.
Ako je sadašnji središnji dio Stoca bio u srednjovjekovnom razdoblju mjesto Stolac, onda je taj dio u razdoblju stolačke povijesti prije početka 16. stoljeća bio potpuno nenaseljen, ili je prolazio fazu diskontinuiteta. U sumarnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1468./69. godine, Stolac, sa drugim imenom Viduška ili Vidoška(1), opisuje se kao naselje sa tri vinograda, 11 kuća, 6 neoženjenih i 4524 akči prihoda, i pusto mjesto Stolac/Istolce sa dva vinograda, polovicom mlina sa prihodom od 500 akči godišnje (Gadžo-Kasumović, 2001.). Međutim, krajem 15. stoljeća, stolačka Čaršija počinje svoj razvitak, oko velike čatrnje, ispred sadašnje Čaršijske džamije. Vidoški (ili utvrđeni Stari grad Stolac), bio je sve do polovice 17. stoljeća zapušten i nekorišten, što svjedoči da Stolac nije bio vojno-strateški važno mjesto u prvim stoljećima Osmanske imperije. Iz jedne bibliografske bilješke iz 1593. godine moguće je utvrditi da je tvrđava Vidoški u vilajetu Hercegovini 1593. godine bila ruševna (H. Hasandedić, 1977.) Nema izvora u kojima se spominju bojevi i bune u stolačkom kraju, niti otpori uspostavi nove vlasti. Potreba za obnavljanjem tvrđave i uspostavom straže i vojne postaje nastala je nakon Kandijskog rata (1645.-1699.), kada su počeli česti upadi uskoka iz Dalmacije u Stolac.
Početkom 16. stoljeća započinje pretvaranje u to doba nenaseljenog prostora u kasabu. Uz staru čatrnju, na mjestu Stare musale, započela je gradnja Čaršijske džamije, poznate u narodu i kao Stari mesdžid, Carska džamija, Džamija jedanaset direka, Džamija na Tepi, a u pisanim izvorim navedenim imenima dodaju se imena tadašnjeg cara sultan Selima Javuza. Čaršijska džamija je sagrađena 1519. godine i predstavlja najstariju poznatu veću građevinu u stolačkoj Čaršiji i jednu od najvećih . Dva su objekta u džamijskoj cjelini, koja su po svemu sudeći stariji od džamije, sačuvani do danas. U njezinom dvorištu, lijevo od ulaza u sofe, sačuvani su stara čatrnja i kamen usmjeren prema kibli, koji je služio kao namaz-taš. Namaz-taš (kamen na kome se obavlja molitva na otvorenom prostoru-kamena sedžada), kao oznaka mjesta za obavljanje molitve i usmjerenja prema kibli, smješten je lijevo od ulaza u džamijske sofe. Sve do 1939. godine, kada je prekriven slojem betona, stari namaz-taš služio je kao čisti kamen na koji niko nečistom ili obuvenom nogom nije stao i na kome je bilo osigurano mjesto klanjanja putniku namjerniku. Postoji predaja da su još u 14. stoljeću u Bosni i Hercegovini postavljani slični kamenovi, koja se u Stocu dovodi u vezu sa nazivom koji je taj prostor zadržao- «Stara musalla» ili «mjesto obavljanja zajedničke molitve na otvorenom», ali to ne može biti korišteno za utvrđivanje stvarnog vremena postavljanja kamena koji je obilježavao smjer kible u središtu današnjeg Stoca.
«U predtursko doba nalazio se na sred stolačke čaršije pravoslavni manastir i groblje oko njega. Priča se da je džamija sagrađena na temeljima manastira i da se ova mahala ranije zvala Carina.» (anonim, «Stolac i Rizvanbegovići», Srđ, Dubrovnik, I, broj 7 od 16. aprila 1902. godine). Navod iz časopisa "Srđ", s početka 1902. godine, koji Ivo Banac pripisuje Milanu Rešetaru, skrivanom iza pseudonima Šetar, prihvaćen je kroz cijelo stoljeće kao nagađanje koje se usputno spominjalo i koje nije bilo moguće provjeriti. Nakon što je 1993. godine srušena Čaršijska džamija i cijela Čaršija u Stocu, lokalne vlasti i lokalna katolička crkva su se pozivali na navod iz "Srđa" kada su tvrdili da je džamija bila sagrađena na temeljima katoličke crkve. Tijekom 2001. godine su, prije pristupanja rehabilitaciji srušene džamije, provedena opsežna istraživanja koja su pokazala da na prostoru objekta džamije nema dubljih slojeva, da su džamijski temelji kompaktni i rađeni istovremeno sa zidovima, da na ostacima zidova nisu vidljive promjene (zazidavanje otvora, prezidavanje i slično). Tijekom radova na rehabilitaciji džamije snimljeni su svi iskopi koji su rađeni; u zemlji su nađeni fragmenti od oko 160 nišana za koje nisu postojali raniji snimci, a nije pronađen ni jedan trag starije gradnje. Navod iz "Srđa" pokazao se potpuno neutemeljenim.
Uz Čaršijsku džamiju je sagrađen mekteb (sibjan mekteb) i oko nje podignut harem. Stolačka tepa nastala je neposredno ispred džamije, a okružena je dućanima koju su struktuirali Čaršiju. Povijesni nastanak i razvoj javnih ustanova, dobrotvornih institucija, javnih, trgovačkih, proizvodnih i drugih objekata, koji su sačinjavali stolačku Čaršiju, vezan je za uspostavu vakufa (zaklade). Brojni stolački vakufi u Čaršiji, koja se razvija od kraja 15. stoljeća, su zagubljeni i uništeni. Sačuvani su uglavnom dokumenti o zakladama koje su održane u fizičkom obliku do 1993. godine. U Stocu i okolici registrirano je više od 80 vakifa, što znači više nego u svim ostalim hercegovačkim mjestima, izuzev Mostara. Među stolačkim vakifima najznačajnije zadužbine ostavili su Silahdar Husein-paša, hadži Salih Buro, Ismail-kapetan Šarić, hadži Alija Hadžisalihović i Ali-paša Rizvanbegović.
Najznačajnija građevina u Čaršiji – musafirhana (prenoćište, gostinjac) pripada vakufu najvećeg poznatog stolačkog vakifa Silahdar Husein–paše iz znamenite porodice stolačkih kapetana Šarića. U musafirhani u Čaršiji svaki je putnik namjernik imao osigurano besplatno prenoćište i hranu. Silahdar Husein-paša je oko musafirhane sagradio 10 dućana, od čije se kirije osiguravala hrana za namjernike i od čega se održavala musafirhana. Dio prihoda je bio namijenjen za plaću učitelja i posluge u mektebu Čaršijske džamije. Silahdar Husein-paša je živio u Istanbulu krajem 16. i početkom 17. stoljeća i obavljao je visoku dužnost na dvoru. Njegovim vakufom upravljala je obitelj Šarić. Godine hidžr. 1226. (1811.) izdat je carski berat o upravljanju vakufom Silahdar Husein-paše. Sukladno vakuf-nami vakufom je najprije upravljao Osman-kapetan Šarić, a nakon njegove smrti Ismail-kapetan Šarić, a nakon njegove smrti Husein-kapetan Šarić.
Stolačka Čaršija je bila carska čaršija "suki sultani" ili središnji javni gradski trg, na kome su su čitale i javnosti obznanjivale carske naredbe (fermani), vršile javne prodaje pokretne i nepokretne imovine, pozivani ratnici u boj, i sl. Daljnjim razvojem vakufa u Stocu, oko džamije su sagrađeni dućani, a jugoistočno od nje prostirao se harem. Veliki harem bio je smješten i iza niza dućana i magaza sjevereoistočno od džamije.
Sjeverozapadno od ulaza u džamiju, na prostoru omeđenom dućanima i musafirhanom, održavala se trgovina poljoprivrednim proizvodima. Taj prostor zove se tepa. Tu, kao i u većini bosanskohercegovačkih čaršija, bili su izmiješani sadržaji sakralnih, javnih humanitarnih ustanova, zanatskih radnji, trgovine i zelene pijace. Dio običajne predaje bio je pazarni dan, snažan etnološki činitelj oblikovanja stolačkog naslijeđa, kada su se u središtu grada okupljali stanovnici okolnih naselja, i uz trgovinu razmjenivali predaje, narodne običaje, sadržane u nošnji, pjesmama, prodaji ručno rađenih predmeta i sl. U Stocu je miješanje tih sadržaja, što je doprinosilo visokom stupnju javnosti prostora, sačuvano do sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada je sagrađena nova tepa na mjestu Čaršijskog ili Askerskog harema, jugoistočno od džamije.
Sredinom 17. stoljeća Stolac je postao kadiluk i obuhvatao je nahije Viduška i Dabri.
Vremenom je stolačka Čaršija razvijena duž rijeke Bregave, zapadno i sjeverno od središta oko Čaršijske džamije, koje danas nazivamo čaršijom uz džamiju. Mala čaršija razvila se uz Podgradsku džamiju, a Ćuprijska čaršija je razvijena oko hamama i Ćuprijske džamije. Nizovi privrednih i javnih građevina povezivali su Malu i Ćuprijsku čaršiju sa Carskom i tako činili stolačku Čaršiju. Unutar tako razvijene čaršije oko tri središta različite snage u strukturi grada kroz povijest su nastajale javne građevine: hamam, sahat-kula, dershana, kiraethana, mektebi i tri hana.
Na temeju deftera iz 18. stoljeća moguće je utvrditi da su u Stocu u to doba bili prisutni sljedeći zanati: terzije, berberi, sarači, tabaci. Stolačka čaršija sastojala se od oko 150-200 dućana, među kojima je bilo i kafana i birtija. Stolački trgovci održavali su trgovačke veze sa Gabelom, Dubrovnikom, pa čak i Kairom.
Krajem 19. stoljeća Čaršijska džamija i stolačka Čaršija su bile u lošem stanju; krov džamije je bio oštećen, a mnogi dućani zatvoreni, što svjedoči i o teškim ekonomskim prilikama kroz koje je Stolac prolazio u to doba.
U samom središtu Čaršije, uz Čaršijsku džamiju, prostirali su se haremi sa starim grobljima, od kojih su najveća bila smještena jugoistočno i sjeveroistočno od džamije. Godine 1955. Državni sekretarijat za poslove opšte uprave i budžeta NRBiH, na prijedlog Narodnog odbora sreza stolačkog donio je rješenje da bude izvršena eksproprijacija harema Čaršijske džamije u površini od 1536 m2 u svrhu izgradnje dječijeg igrališta. Tako je uništeno staro Askersko groblje neposredno uz džamiju, jugoistočno od nje. Iste godine Državni sekretarijat za poslove opšte uprave i budžet NRBiH donio je rješenje kojim se odobrava Narodnom odboru sreza stolačkog da izvrši potpunu ekspropijaciju groblja smještenog sjeveroistočno od Čaršijske džamije, na k. č. broj II/322, poznatog kao Veliki harem, u ukupnoj površini 8 340 m2 u svrhu izgradnje niže realne gimnazije u Stocu. Tijekom vođenja postupka eksproprijacije, načelnik Upravno-pravnog odjeljenja Državnog sekretarijata piše NO stolačkog sreza: " Molite se da preispitate obim eksproprijacije, pošto je mišljenje ovog Sekretarijata da je površina zemljišta od 8340 m2 suviše velika za navedenu svrhu." Na to sekretar NO stolačkog sreza odgovara: "...Smatramo da nije prevelika, obzirom da škola treba da ima školsko dvorište, kao i to da se na tom prostoru nalazi spomenik palim borcima iz II svjetskog rata."
Pri izgradnji gimnazije i "spomenika palim borcima iz II svjetskog rata" srušen je niz dućana i magaza ispred Velikog harema, koji je pripadao stolačkim vakufima i predstavljao dio stolačke Čaršije.
Mekteb u dvorištu džamije je srušen u isto vrijeme kada je vršena eksproprijacija džamijskog zemljišta, a na njegovom mjestu je sagrađena prodavnica sa ravnim krovom.
Sedamdsetih godina 20. stoljeća nastavljeno je razaranje stolačke Čaršije, kada je niz dućana zamijenjen sadašnjom robnom kućom i trgovačko - administrativnim objektom, u kome je smješten dio općinskih službenih prostorija.
U ljeto 1993. godine Čaršjska džamija sa cijelom stolačkom Čaršijom je srušena, a njeni ostaci su kamionima odvezeni u korita rijeka Bregave i Radimlje.
Srušen je spomenik palim borcima iz II svjetskog rata na Velikom haremu, a u njegovoj blizini je postavljen spomenik četničkom vojvodi iz XIX stoljeća, pred kraj turske vladavine, katoličkom svećeniku, don Ivanu Musiću, u čiji postament su ugrađeni dijelovi kamena srušene džamije.
Dana 22. kolovoza 2001. godine počela je rehabilitacija Čaršijske džamije, koja je još u tijeku.
2. Opis dobra
Graditeljska cjelina se sastoji od džamije sa haremom i pratećim sadržajima, musafirhane, Tepe, tepice sa vagom, dućana i kiraethane. Prostor Čaršijske džamije je mjesto Stare musale, oblikovane u formi sedžade, s vrhom usmjerenim prema smjeru klanjanja (kibli).
Vrlo je vjerojatno da je nenaseljeno središte doline, kao njena najniža točka odabrano za izgradnju prve džamije, oko koje je potom razvijeno naselje, sa javnim sadržajima, neposredno uz džamiju, a privatnim smještenim odvojeno i okrenutim prema džamiji.Takav položaj džamije u najnižoj točki grada, dok su prema njoj okrenute sve građevine koje je okružuju i koje su na kotama višim od njenih, karakterističan je za strukturu bosanskih gradova nastalih u ozračju islama, s obzirom da takav položaj središnje džamije predodređuje i oblikovanje gradskog središta u dijelu grada gdje se sustiču silnice gravitacije. Za razliku od odabira mjesta džamija, crkve su (i pravoslavne i kataločke) najčešće postavljene na najuzdignutijem i najistaknutijem mjestu u gradu i one su okrenute prema ostalim građevinama koje su ispod njh.
Džamijsku cjelinu čine džamija, čatrnja, harem uz džamiju, šadrvan u osovini portala, gusulhana i haremski zidovi.
Čaršijska džamija je najčešći naziv za sakralnu građevinu smještenu u sjedištu Stoca. Uz to ime koriste se imena Stari mesdžid, Džamija na Staroj musalli, Džamija na Tepi, Džamija jedanest direka, Carski mesdžid, Džamija sultana Selima Javuza. Predstavlja jednu od najvećih bosanskohercegovačkih džamija sagrađenih u 16. stoljeću. Veličine njenih stranica iznose 18.30 m X 15.30 m. (Veličine stranica Ferhadije džamije 13.45 m X 17.85 m u Banjoj Luci iznose 18.33 m X 14.47 m; Ferhadije džamije u Sarajevu 13.85 m X 17.85 m, Careve džamije u Sarajevu 15.32 m X 15. 42 m, Gradske džamije u Cazinu 18.00 m X 12.40 m i sl.).
Iz dva natpisa iznad njezinog ulaza saznajemo i najvažnije podatke o njezinom građenju i obnavljanju. Ti natpisi su izvorno na turskom jeziku, a ovdje su dati u prijevodu na bosanski:
Ovu džamiju podigao je sultan Selim-han
Hidžretske 925. (1519.) godine
Svijetla džamija gospodina sultana Selim-hana,
osvajača Misira,
sagrađena je na lijep način,
ali dospje do potrebe za popravkom,
pa joj obnovu i podizanje svi željno čekahu;
tako, činitelji dobra je, u ime Boga, i obnoviše.
Neka ih, zato, vazda prate Božija uputa i dobrina!
Lijepim uresima oslikana je ovo zdanje,
Pa sliči ljepotici odjenutoj u dibu.
Svodovi ove džamije uzdižu se visoko,
A temelji su joj na iskrenosti.
Nije začudno ako joj na ljepoti zavidi i Nastanjena kuća!
Vehbijo, svima koji ulože trud za njezinu obnovu,
neka se ogromna nagrada upiše u knjigu oživljenja!
Obnovi sultan Selimove džamije izrečen je hronogram:
Ushitna obnova visoke džamije u novom načinu!
Godina 1203. (1788.)
Građevina koja se održala sve do 1993. godine predstavljala je jednu od tri najstarije hercegovačke i spadala među nastarije džamije u Bosni i Hercegovini. U načinu njezinog građenja jasno je oslikano produljenje srednjovjekovnog bosanskohercegovačkog graditeljstva, najjasnije čitljivog u građenju kuće.
O kontinuiranju načina građenja na prostoru gdje je nastala svjedoči zapažanje Komisije za upis u registar spomenika kulture (reg. broj 799/52 od 25. listopada 1952. godine, upisana pod brojem 123, na temelju rješenja 02-833-3 od 18. travnja 1962. godine), u kome se kaže da gradnja džamije odaje domaće majstore, koji su pravili izdužene građevine, izbjegavajući velike raspone. U svemu je vidljivo da oblik džamije u potpunosti odgovara počelima izgradnje takvih građevina, ali da se ne veže za uvezena graditeljska umijeća. S druge strane, džamija je imala duboke i prostrane sofe, što je primjereno klimatskim uvjetima u Stocu. Dubina sofa iznosila je 4, 25 m, što je nešto manje od polovice raspona unutarnjeg prostora. Iako se u unutarnjosti doimala kao jedinstven prostor, konstruktivno je bila podijeljena na tri poprečna dijela. Krovna konstrukcija se oslanjala na mihrabski zid, 5 jakih drvenih stupova raspoređenih po poprečnoj osovini unutarnjeg prostora, ulazni zid i na 8 stupova na sofama. Izduženost unutarnjeg prostora džamije, i pored pogrešnih tvrdnji da se radi o neuobičajenom obliku, prisutna je u najvećem broju ranih džamija. Potreba za centralnim oblikom i četvornom osnovom proistječe iz konstruktivnih zakonitosti izvođenja džamija čije se prostorno rješenje nameće u susretu sa bizantijskim načinom gradnje monumentalnih potkupolnih objektata centralnog tipa. Nema ni jedne tradicionalno građene džamije kod koje je moguće utvrditi da su ezoterijska značenja njezinog iskaza podređena vanjskoj ekpresiji. Budući da je, sukladno pravilima obreda klanjanja, vjernik upućen na približavanje središtu svijeta - kibli (posebno kroz obavljanje molitve i hodočašćenje Kabe), što je dulja džamija, to je veći broj onih koji mogu klanjati u prvim redovima i tako biti bliži kibli.
Zidana je pritesanim kamenom iz majdana u stolačkoj blizini, vezanim vapnenom žbukom. Debljina zidova je bila oko 90 cm. Zidovi su bili uvezani sa tri reda hrastovih hatula. Džamija je bila pokrivena četverostrešnim krovom, s drvenom krovnom konstrukcijom od pritesane građe jakih presjeka u formi kosih stolica. Izvorno je krovni pokrivač vjerojatno bila kamena ploča. Kamene ploče su uobičajeni pokrivač koji je korišten na sličnim građevinama u 16. stoljeću u Stocu. Međutim, Hivzija Hasandedić (2) navodi zanimljivu pojedinost iz nedatiranog pisma nevesinjskog kadije upućenog povjereniku u skeli Gabeli, u kojem se nalaže da se za stolačku džamiju isporuči 3000 komada ćeremita. Na temelju povijesnih podataka, H. Hasandedić zaključuje da je pismo moglo biti napisano prije 1598. godine. U to doba ćeremit se nabavljao u Dubrovniku, i njime su pokrivane dubrovačke palate. Ne zna se da li je stolačka džamija pokrivena naručenim ćeremitom. Sjeverozopadna ploha krova spuštala se preko sofa, a krovna konstrukcija se u tom dijelu oslanjala na 8 stupova sa profiliranim jastucima na koje je nalijegala podužna drvena greda podrožnjača. Uz desni zid džamije, neposredno do sofa, bila je postavljena dvanaestokutna munara od klesanog kamena, visine 25.80 m do alema.
Stupovi u sofama bili su rađeni od pritesanog drveta sa presjekom veličine od 16 cm X16 cm do 20 cm X 20 cm. Kamene baze stupova bile su postavljene u udubljenja uklesana u velikim kamenim blokovima koji su činili čela sofa. Podrožna greda se oslanjala na stupove preko jednostavnih sedla, visine 20 cm. Sofe su bile popločane kresanim pločama kamena živca, debljine 8 – 10 cm, a ulazni dio između sofa bio je popločan velikim kamenim blokovima ravnih hodnih površina, koji su ostali intaktni i nakon rušenja. Portal džamije imao je profilirani okvir rađen u kamenu miljevini. Luk portala je bio plitak i sastavljen od tri segmenta. Na čeonom kamenu bili su isklesani ekscentrično dva motiva: sunce (motiv koji se pojavljuje i ispod struka munare) i ruža. Dva džamijska prozora okrenuta prema sofama imala su profilirane okvire od kamena miljevine sa demirima. Sofe su bile oslikane prikazima stabala, koja odražavaju svedeni iskaz zidnog slikarstva prisutan u umjetnosti islama još u 16. stoljeću. Vjerojatno su oslikani dijelovi sofa bili mijenjani ili retuširani u razdobljima obnove džamije.
Unutarnje dimenzije džamije su bile: 9, 18 m X 16, 37 m, a visina središnjeg molitvenog prostora bila je 4,72 m. Džamija je u unutarnjosti imala 11 stupova, pet na koje se oslanjala središnja stropna greda i 6 stupova na koje se oslanjao mahfil. Simbolično značenje broja 11 (11 duhovnih nasljednika poslanika Muhameda i 12. skriven, koji se čeka, i sl.) vrlo često je korišteno u arhitektonskim iskazima starih džamija (primjer Handanije džamije u Pruscu), posebno onih koje su gradili gnostici. Statičke analize pokazuju da u većini slučajeva 11 stupova nije bilo potrebno da bi se osigurala nosivost konstrukcije, ali to doprinosi tvrdnji da arhitektonski elementi nisu imali isključivo konstruktivnu ulogu. Dimenzije stupova su bile od 20 cm X 20 cm do 25 cm X 25 cm. Svi stupovi su imali kamene baze i stupnjevite temelje kružnoga presjeka od lomljenog kamena. Grede su se oslanjale na stupove preko drvenih profiliranih jastuka visine 40 cm i debljine 25 cm, koji su imali ulogu kapitela, a u unutarnjosti džamije njihov prijelaz u ravnu gredu tvorio je iskaz plitkih lukova koji su spajali stupove.
Lijevo i desno od ulaza u džamiju bio je smješten mahfil. Na desni se penjalo drvenim bukovim stubištem iz unutarnjosti džamije, a lijevom mahfilu se pristupalo preko drvenog stubišta s lijevih sofa, kroz mala vrata u dubini zida. Zidovi džamije su bili ožbukani vapnenom žbukom i ukrašeni krupnim levhama. Na unutarnjem ulaznom zidu iznad samog portala bila je ispisana krupna levha Mir vama, na dijelu tog zida u visini desnog mahfila O dobri Bilal Habeši, a u visini lijevog mahfila O dobri Selman el Farisi; na desnom dijelu mihrabskog zida Bog Uzvišeni, a na lijevom Muhammed, desno, iza mimbera Nema boga osim Boga i Muhammed je Božiji Poslanik, lijevo u ćošku Ebu Bekr i Omer, na desnom zidu Osman I Hasan, na lijevom zidu Alija i Husein. Levhe su bile pisane krupnim nesh talik pismom. Na svim zidovima, pri vrhu, ispod dijela gdje okomita ravan prelazi u drvenu tavanicu – šiše,bio je ispisan friz sa devedeset i devet Božijih imena kufskim pismom. Svi drveni dijelovi, uključujući i tavanicu i konstruktivne vidljive elemente i ogradu mahfila, su bili bojeni. Pojavljivala se plava, crvena, zelena i žuta boja. Nije poznato da li je polihromna obrada bila izvorna, ali s obzirom da je Mehmed Šarić početkom 20. stoljeća obojio kameni mihrab, sačinio rješenje bojenja kamenog mimbera, izveo oslikane lunete sa floralnim ukrasom iznad 10 prozora, obnovio slikane elemente u trijemu, sudeći po korištenom koloritu, vjerojatno je drvo tada obojeno. Radne skice i plan bojenja dijelova Čaršijske džamije sačuvani su u bilježnici Mehmeda Šarića, koja je pohranjena u biblioteci u Tešnju. Iz tog razdoblja vjerojatno je potjecao i friz u obliku beskonačnog niza stiliziranih floralnih elemenata, koji je stajao na mjestu friza sa devedeset i devet Božijih imena.
Mihrab je bio kameni; tijelo mihraba je bilo zidano u donjem pojasu od kamena živca, a u gornjim pojasevima od sedre. Vidljivi dio mihraba na kome su izvedene klesane profilacije bio je rađen u kamenu miljevini. Okvir mihraba je bio profiliran. U donjem dijelu niše pojavljivali su se kanelirani pilastri, iznad kojih su se nizali sedam horizontalnih pojaseva koji su se smicali i susticali u jednoj točki u početnoj ravni zida. Svaki pojas je bio izdijeljen na pravokutna, u kamenu uklesana, polja. Kruna mihraba je imala polukružni konveksni završetak, koji je na bočnim stranama prelazio u blago izvijene konkavne lukove. U sredini krune je bilo uklesano sjedište za levhu na kojoj je nesh talik pismom pisalo: On. Mihrab je bio naknadno bojen i u njegovoj dekoraciji prepoznavali su se utjecaji baroka.
Mimber je bio kameni, klesan u velikim komadima kamena živca. Nije poznat sličan primjer da je mimber klesan u tako tvrdom kamenu.
Ćurs je bio drveni.
Uz desni zid džamije je bila prigrađena kamena prizmasta munara visine 25.80 m. Munara je bila rađena od klesanog kamena, vezanog tankoslojnom žbukom i željeznim klanfama, zalijevanim olovom. Iznad struka munara je bila ukrašena dvostrukim nizom stiliziranih cvjetova lala. Isti motiv se ponavljao ispod tordiranog vijenca pod šerefom. U gornjem dijelu baze, ispod struka munare, pojavljivali su se prelomljeni lukovi u kojima je bio isklesan niz motiva visoke simboličke vrijednosti (mjesec, zvijezda, rozete, Davudova zvijezda, šestokraki križ, ljestve). Ograda šerefe je bila puna, kamena sa profiliranim gornjim i donjim završecima. Ćup munare bio je pokriven sa tri niza kamenih ploča, koje su se međusobno preklapale i koje su bile stegnute sa tri čelična prstena. Na vrhu munare je bio alem, rađen u bakru, sa pet jednakih jabuka, prečnika 19 cm. Alem je završavao japrakom (motiv lista) u kojem je bilo izrezano u bakru O Bože.
U džamiji se čuvala jedna kaligrafska diploma iz hidžr. 1271. (1854/55.) godine, koju su izdali kaligrafu Mustafi Hilmiji njegova dva učitelja: Sa'atdži-zade (Sahačića) Ibrahim Remzije i Hajrullaha Hajrije, učenika Muhameda Tahira. Diploma je bila ispisana na papiru veličine 27cm x 34 cm. Tekstovi su bili uokvireni biljnim ornamentima u više boja. (Mujezinović, 1998., str. 365-366)
Tijekom ratnih djelovanja 1992.-1996. godine, džamija je zapaljena i minirana sredinom 1993. godine i prilikom toga je pretrpjela znatna oštećenja. Početkom kolovoza 1993. godine džamija je ponovno minirana i do temelja srušena zajedno sa svim pratećim objektima. Građa preostala nakon rušenja je odvezena. (Hadžimuhamedović, 1997., str. 66)
Stara čatrnja pred džamijom duboka je 11 m. Nadsvođena je i u unutarnjosti obložena žbukom spravljenom od masnog vapna i zemlje crvenice.
Harem džamije je nakon razaranja i eksproprijacija izmijenjen. Stanje harema prije razaranja 1993. godine opisuje Mujezinović.
Harem okružuje džamiju sa tri strane i sastoji se od nekoliko desetina nišana. Prema M. Mujezinoviću evidentirano je 27 nišana od kojih 5 imaju natpise. U haremu džamije ranije su bili sahranjivani ugledniji ljudi Stoca. Najveći dio nišana su osmokutne osnove izrađeni od granitnog kamena. Neki od nišana su visoki i preko 2 m. Na nišanima nema ukrasa. Nije poznato kada je počelo sahranjivanje u haremu, ali na fragmentu jednog nišana mogu se pročitati riječi: «Ruhičun el-Fatiha, sene 1071», što dovodi do zaključka da je najstariji datirani nišan iz hidžr. 1071. (1660.) godine. Najmlađi evidentirani nišan potječe iz hidžr. 1295. (1878.) godine. (Mujezinović, 1998., str. 367-368)
Samo je nekoliko prelomljenih nišana ostalo na mjestima na kojima su bili, nakon što je džamijska cjelina razorena u ljeto 1993. godine. S obzirom na temeljito razaranje, tijekom čišćenja harema 2000. i 2001. godine i tijekom arheoloških opservacija, nađeni su fragmenti od preko 200 nišana, koji su vremenom najvjerojatnije bili utonuli u zemlji ili su tamo zapali nakon uništenja harema 1955. godine.
Točno je 100 čitljivih i dokumentiranih, bilo cjelovitih, bilo fragmentarnih natpisa na nišanima, koji sada predstavljaju značajan doprinos pisanim dokumentima o povijesti Stoca. Svi nišani su snimljeni, i, s obziorm da nije moguće utvrditi njihovu lokaciju, bit će muzeološki tretirani u sklopu nadstrešnice interpolirane u džamijsku cjelinu.
Šadrvan pred džamijom izgradio je 1909. godine hadži Salih Behmen. Bio je građen od kamena i sastojao se iz malog bazena iz kojeg se voda prelijevala u veći bazen iz kojeg je otjecala kroz osam slavina. Bio je natkriven piramidalnim krovom, pokrivenim limom, koji se oslanjao na osam drvenih stupova vezanih lukovima. (Hasandedić, 1990., str. 49)
Gusulhana je bila locirana u haremu džamije, gdje je interpolirana 1967. godine. Objekt je imao prilaze sa ulice i iz avlije čime je bilo omogućeno nesmetano obavljanje vjerskih obreda.
Objekt je ima četverostrešni krov pokriven kamenom pločom, dersovane kamene zidove, demirli prozore i lučne okvire vrata. Kao zid objekta bio je iskorišten postojeći haremsko-avlijski zid. Enterijer je bio prilagođen namjeni objekta.
Dispoziciono, objekt je bio sastavljen iz tri osnovna prostora: ulazne prostorije-hajata, ostave-ćilera i kupaonice-gusulhane. Svi prostori su dispoziciono bili riješeni tehnološki po redoslijedu kako bi se izbjegao direktan pogled sa ulice. Internom vezom sa džamijskom avlijom bilo je omogućeno iznošenje mejta do mejtaša pred džamijom. Interpoliranjem gusulhane nije bila narušena cjelovitost džamijskog kompleksa. (Zavod za zaštitu spomenika kulture Mostar, 1967., str. 1)
MUSAFIRHANA (ŠARIĆA HAN)
Nalazio se na zapadnoj strani Tepe. Imao je izduženu osnovu u smjeru jugoistok – sjeveroistok. Bio je pokriven krovom na dvije vode, sa kamenim pločama.
Građevina je bila arhitektonski interesantna, naknadnim intervencijama u gornjem dijelu objekta znatno izmijenjena. Sjeveroistočna fasada objekta je bila rađena u klesanom kamenu. Fasadu prizemlja formirala je arkada sa pet pravilnih polukružnih lukova. Iznad stupova, u uvali lukova bili su isklesani simbolički uresi na pravilnim komadima kamena miljevine. Četiri bočna luka (po dva sa obje strane) su označavala ulaze u dućane u prizemlju, a kroz srednji, najveći luk, prolazilo se, ispod svoda kata objekta u avliju, gdje su bili ahari za konje, stubište prema kahveodžaku, smještenom u srednjem dijelu musafirhane i prema musafirskim sobama. Prozori na katu su imali pravokutni oblik na vanjskoj fasadi, a u enterijeru su bili nadsvođeni polukupolama. Na jugoistočnom zabatu bio je okulus uokviren šembranom od miljevine, unutar koje je bila tranzena. Na zapadu je musafirhana imala avliju ograđenu visokim kamenim avlijskim zidom.
MEKTEB
Nakon završetka izgradnje Careve džamije, u njezinoj blizini podignuta je zgrada sibjan-mekteba. Bio je poznat pod nazivom «Stari mekteb» i bio je u upotrebi do 1894. godine kada je u Stocu sagrađena i otvorena prva mektebi-ibtidaija. (Hasandedić, 1990., str. 42) Bila je to katna građevina, pokrivena četverostrešnim krovim od kamenog škriljca, smještena uz jugozapadna vrata džamijske cjeline. Ta vrata su nakon rušenja mekteba zazidana.
TEPA
Stolac je jedini grad, iza Mostara, koji je imao tepicu. Tepica je mala građevina, smještena u sredini Tepe. Sastojala se od četiri kamenom zidana stupa, na koje je bio postavljen četverostrešni krov pod kamenom pločom. U tepicu su prodavači sklanjali svoju robu kad kiša pada i preko noći, a mltar je tu držao kantar i vage. (Hasandedić, 1990., str. 54)
KIRAETHANA
Nakon otvaranja štamparije 1866. godine, u Sarajevu se počinje štampati nekoliko listova, a kao rezultat toga počinju se otvarati čitaonice (kireathane). Za čitaonice su korištene prostorije koje su bile na pogodnom i pristupačnom mjestu, obično u samoj čaršiji. (Bećirbegović, 1974., str. 337)
Kiraethana je otvorena u XIX stoljeću, krajem vladavine Otomanske imperije na ovim prostorima. Radila je u jednoj prostoriji na katu smještenoj uz toranj sahat-kule. U prizemlju kiraethane bila je smještena kovačka radionica. (Hasandedić, 1990., str. 45)
SAHAT-KULA
Sahat-kula je bila izgrađena uz objekt kiraethane, pedesetak metara istočno od džamije. Sahat-kula je potjecala iz XVII stoljeća. Pošto je Evlija Čelebija ne spominje, pretpostavlja se da je nastala poslije njegove posjete Stocu, poslije 1664. godine. 1838. godine vršeni su radovi na opravci tornja sahat-kule prilikom kojih je na njenom satu puklo zvono. Danas sahat-kula više ne postoji. Radila je do I svjetskog rata i otkucavala vrijeme alaturka. Austrougarske vlasti su skinule zvono i upotrijebile ga u ratne svrhe. Toranj kule srušen je pred II svjetski rat. (Hasandedić, 1990., str. 52)
Na mjestu sahat-kule vidi se kut temelja, a na starim fotografijama je vidljivo da je arhitektonski ličila na sahat-kule u Počitelju i Mostaru, odnosno na munaru džamije u Dabrici. Predstavlja arhitektonsku formu građenu pod utjecajem romaničko-gotičkih kampanila iz Dalmacije. (Čelić, 1997., str. 145)
DUĆANI
Oko Tepe su se nalazili dućani sa ćepencima: 7 na južnoj strani Tepe, ispred džamije do ulaza u harem, i 9 od ulaza do kraja ovog poteza, zatim 16 na sjevernoj strani (koji su izgorjeli u požaru 1908. godine; na mjestu kojih su izgrađeni novi sa roletnama), dvadesetak na istočnoj, oko pekare i kiraethane (od kojih je najveći dio nestao). Veliki broj dućana i magaza nalazio se istočno od jezgra: uz džamijski kompleks bilo je 7 prostornih jedinica, a na suprotnoj strani ulice, oko harema na kojem je poslije II svjetskog rata podignuta osnovna škola, 24 dućana. Na sjevernoj strani ulice, nasuprot kiraethani, nalazilo se 25 dućana sa ćepencima. Prema istraživanjima H. Džankića, u ovom kompleksu bilo je 97 dućana sa ćepencima, 6 radnji bez ćepenaka i pet kamenih magaza.
Dućani su bili građeni od drveta, samo zadnji zid, krajnji bočni zidovi pojedinih nizova, te niski zidić na koji se s prednje strane oslanja ćepenak, bili su od kamena lomljenjaka. Podovi, pregrade između dućana, stropovi, konstrukcije krovišta i sam ćepenak bili su od drveta, uglavnom tesanog. Pokrov je bio od kamenih ploča. Sam ćepenak se sastojao od dva kanata, koji su se otvarali oko horizontalno postavljenih baglama, pa se gornji kanat vješao za strehu dućana, a donji polagao na posebne podupirače tako da je produžavao pod dućana prema ulici. Pojedini dućani imali su ispod poda ostavu (koju su također nazivali magazom), a u nju se obično ulazilo sa ulice kroz otvor ispod ćepenka. (Čelić, 1997., str. 143-144)
Nakon razaranja 1993. godine nije ostao ni jedan dućan.
3. Dosadašnja zakonska zaštita
Na temelju zakonske odredbe, a rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR BiH u Sarajevu, broj: 799/52 iz 1952. godine, Careva džamija u Stocu zaštićena je kao spomenik kulture.
Na temelju zakonske odredbe, a rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR BiH u Sarajevu, broj: 02-833-3 iz 1962. godine, Careva džamija u Stocu upisana je u Registar nepokretnih spomenika kulture pod brojem 123.
Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine Čaršijska (Careva) džamija je evidentirana i valorizirana kao spomenik I kategorije.
Na Privremenoj listi nacionalnih spomenika Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika pod rednim brojem 579, Careva džamija u Stocu registrirana je kao «Mjesto Careve džamije i njenog bazara u starom gradu».
Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša je donijelo rješenje (br. UPI/02-23-2-83/01, od 26.listopada 2001. godine) kojim se daje Odobrenje za građenje – ponovnu uspostavu džamijske cjeline: Čaršijske (Sultan Selimove, Careve) džamije sa pripadajućim dvorištem i haremom, šadrvanom, čatrnjom, ogradnim zidovima i ostalim uništenim dijelovima graditeljske cjeline u Stocu (na k.č. broj: II/218, II/219, II/220, k.o. Stolac, općina Stolac, čija ukupna površina iznosi 1436 m2 i koja je posjed Islamske vjerske zajednice, Vakufskog povjerenstva u Stocu.)
4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
- Munara džamije je prezidana 1938. godine, a radove je izveo majstor klesar Pero Štembuk, sa otoka Korčule. Istovremeno, izvršene su i manje opravke krovne konstrukcije.
- 1968. godine izvršeno je prebojavanje zidova enterijera džamije i zidova vanjskih sofa.
- 2000. godine Centar za naslijeđe – Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa BiH izradio je prijedlog programa obnove Careve džamije.
- 2000. godine IPSA je izradila Projekat rehabilitacije Čaršijske džamije u Stocu, koji je odobren rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša 26. listopada 2001. godine i na temelju kojega se pristupilo istaražnim radovima i rehabilitaciji objekta.
5. Sadašnje stanje dobra
Cijela stolačka Čaršija, sa svim pripadajućim objektima, srušena je u ljeto 1993. godine.
- U tijeku su radovi na obnovi kompleksa Careve džamije sa pripadajućim dvorištem i haremom, šadrvanom, čatrnjom i ogradnim zidovima.
- Područje je izloženo specifičnim rizicima (promet, zagađenje, atmosferilije).
- Objekti, kao i čitavo područje, koji nisu obuhvaćeni projektima rehabilitacije izloženo je ubrzanom propadanju uslijed nedostatka redovnog održavanja.
III – ZAKLJUČAK
Primjenjujući Kriterije za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima ("Službeni glasnik BiH", br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijelo odluku kao u dispozitivu. Odluka je utemeljena na sljedećim kriterijima:
A.)Vremensko određenje
B.)Povijesna vrijednost
C.)Umjetnička i estetska vrijednost
iii. Proporcije,
iv. Kompozicija,
D.)Čitljivost
ii. Svjedočanstvo o povijesnim mijenama,
iv. Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru,
v. Svjedočanstvo o tipičnom načinu života u određenom razdoblju.
E.)Simbolička vrijednost
i. Ontološka vrijednost,
ii. Sakralna vrijednost,
iii. Tradicionalna vrijednost,
iv. Vezanost za rituale ili obrede,
v. Značaj za identitet skupine ljudi.
F.)Ambijentalnu vrijednost
i. Odnos oblika prema ostalim dijelovima cjeline,
ii. Značenje u strukturi i slici grada,
iii. Objekat ili skupina objekata je dio cjeline ili područja.
G.)Izvornost
iii. Namjena i upotreba,
v. Položaj i smještaj u prostoru,
vi. Duh i osjećanja.
Sastavni dio ove odluke su fotodokumentacija i grafički prilozi navedeni u popisu kako sljedi:
1. Grafički prilozi
2. Glavni projekt obnove čaršijske džamije
3. Fotografije
(Tekst obrazloženja ove odluke i dokumentacija u njezinom sastavu najvećim dijelom su izvod iz radnog dijela teksta doktorske disertacije Amre Hadžimuhamedović "Integriranje graditeljskog naslijeđa u tokove poslijeratne obnove - slučaj Stoca" -Univerzitet u Sarajevu).)
Korištena literatura
1967. Zavod za zaštitu spomenika kulture Mostar, Gusulhana u Carevoj džamiji u Stocu, Nacrti, predračun, arhiva i spiskovi priloga, 1967.
1974. Bećirbegović, Madžida, Prosvjetni objekti islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini, Separat iz Priloga za orijentalnu filologiju XX-XXI, Sarajevo, 1974.
1980. Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, Prostorni plan Bosne i Hercegovine; Faza «B» - valorizacija prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, Sarajevo, 1980.
1987. Hadžimuhamedović, Amra, Fizička struktura Stoca, Arhitektonski fakultet, Univerzitet u Beogradu, Beograd, 1987.
1987. Urbanistički zavod BiH, Nacrt prostornog plana općine Stolac, Sarajevo, 1987.
1990. Hasandedić, Hivzija, Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini, El-Kalem, Sarajevo, 1990.
1991. Poljarević, Ale, Stolac, grad i arhitektura, neobjavljeni doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, 1991.
1991. Kreševljaković, Hamdija, Izabrana djela II, IP «Veselin Masleša», Sarajevo, 1991.
1997. Čelić, Džemal, Slovo Gorčina '82, Stolačka čaršija, Slovo Gorčina, Mostar, 1997.
1997. Hadžimuhamedović, Amra, Naslijeđe i identitet, Mogući pristupi obnovi historijskih gradskih područja u Bosni i Hercegovini s posebnim osvrtom na Stolac, Sarajevo, 1997.
1998. Mujezinović Mehmed, Islamska epigrafika BiH, knjiga III, Sarajevo, 1998.
2000. Centar za naslijeđe, Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa BiH, Radni materijal za stručni kolegij zavoda u širem sastavu, Sarajevo, 2000.
2001. Hadžimuhamedović, Amra, Reconstruction of architectural heritage in the process of post-war rehabilitation Case of Charshi Mosque in Stolac, Mostar 2004, Mostar, 2001.
2001. Gadžo-Kasumović, Azra, Stolac u osmanskom periodu, Hercegovina, Mostar, 2001. godine.
2001. Mønnesland Svein, Vipotnik Matjaž, 1001 dan – Bosna i Hercegovina slikom i riječju kroz stoljeća, Sypress Forlag 2001, Oslo – Norway, 2001.
(1) Ime Vidoški spominje se prvi put 1444. godine. Njim je u turskim dokumentima sve do 18. stoljeća označavana nahija Stolac.
(2) Hasandedić, Hivzija, Sultan Selimova (Careva) džamija u Stocu, Slovo Gorčina, januar 1996. godine, Mostar
|
