Riječ urednika

Amra Hadžimuhamedović

Godišnji časopis Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine pojavljuje se kao iskaz prijeke potrebe za oblikovanjem javnog diskursa u vremenima razorenosti, kako fizičkih oblika našeg naslijeđa, tako i sustava svih oblika javnog djelovanja – obrazovanja, istraživanja, konzervacije, rasprava. Časopis „Baština“ iskazuje značajnu ambiciju da bude uspostavljen u prostoru nedostatnog predstavljanja, vrednovanja, zaštite kulturnog naslijeđa, ali i u prostoru u kome je potpuno odsutna odgovornost istraživača, konzervatora i restauratora prema javnosti. U vremenu u kome je rekonstrukcija materijalnog naslijeđa Bosne i Hercegovine nakon sustavnog ratnog razaranja uspostavljena gotovo kao strateško društveno opredjeljenje, pokretači ovog časopisa iskazuju nadu da će „Baština“ predstavljati rekonstrukciju stava da je potrebno javno i otvoreno predstavljanje teorijskih i praktičnih postignuća na polju zaštite naslijeđa.

Kad je prvi broj godišnjaka bio spreman za štampu i kad je drugi bio već uveliko pripremljen, odlučili smo dati mu ime – dovoljno široko da prihvati ubrzani razvoj recepcije naslijeđa, dovoljno jasno da odrazi svrhu i zamisao časopisa, dovoljno prisutno u bosanskoherecgovačkom nematerijalnom naslijeđu da njegovo značenje ne izaziva zbunjenost. Odlučili smo nazvati časopis riječju koja je u upotrebu u naš jezik uvedena u 14. stoljeću. Riječ „baština“ izvedena je iz hipokoristične imenice praslavenskog porijekla „batja“,  koja je označivala starijeg srodnika, najčešće oca. U književnom jeziku u velikom dijelu Bosne u upotrebi je oblik „baščina“. Baština je, dakle, izvorno ono čime biva uspostavljen kontinuitet od očeva do djece, koji u bosanskom govoru označavamo kao prijenos „s koljena na koljeno“. Nakon razaranja bosanskohercegovačkog naslijeđa na samoj obratnici milenijuma, moguće je kazati da je naša sposobnost očuvanja pamćenja pokleknula. Baština ima za cilj biti doprinos snaženju „koljena“ preko kojih će budućim naraštajima biti osvijetljen put očuvanja vlastitosti.

Urediti drugi broj časopisa znači još uvijek doprinositi oblikovanju njegovog sadržajnog koncepta. Taj posao jeste izazov, ali nije nimalo težak zadatak. Obilje pitanja vezanih za kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine nudi obilje mogućih rješenja. U uvjerenju da su od rješenja koje je ovdje dato sigurno moguća i bolja, urednica časopisa osjeća obavezu da obrazloži svoje opredjeljenje.

Časopis ima tri tematski razlikovna dijela:

1. Provedba Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini,

2.Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu i

3. Članci, prikazi i izveštaji.

U prvom dijelu časopisa dat je prilagođeni izvod iz Izvještaja o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika u Bosni i Hercegovini od njenog osnivanja kao državne institucije 2002. do 2007. godine. Cilj tog faktografski sročenog teksta jeste na najjednostavniji način pokazati složenosti uvjeta u kojima djeluje središnja institucija za zaštitu naslijeđa u Bosni i Hercegovini, koja je u toku svog kratkog postojanje na obimnom polju rada pokazala mogućnost integriranja naslijeđa u tokove poslijeratne obnove i uspostave povjerenja među ljudima kroz obnovu svjesnosti o složenosti i preplitanju identiteta.

Treći dio časopisa donosi izvještaje o konzervacijskim radovima, studije i analize, a njegov najveći dio zahvataju prikazi novih knjiga koje se odnose na naslijeđe. Svaka knjiga koja daje doprinos očuvanju bosanskohercegovačkog kulturnog pamćenja u vremenu opće zbunjenosti i nepostojanja sustavne podrške istraživanju i objavljivanju znanstvenih rezultata predstavlja dragulj i prije svega je iskaz snage i pregalaštva njenog pisca.  

Središnji tematski dio časopisa odnosi se na Most Mehmed-paše Sokolovića, jedno od najznačajnijih kulturnih dobara svijeta. Tekstovi koji su predstavljeni u časopisu uređeni su kao prilagođeni izvod iz dokumentacije koju je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proslijedila Centru za svjetsko naslijeđe u sklopu predlaganja mosta za upis na Listu svjetske baštine. Iako u ovom časopisu njihov raspored, oprema i naslovi ne odražavaju oblik koji je propisan Provedbenim uputama za primjenu Konvencije o svjetskoj baštini, oni su autorski uzvrat skupine stručnjaka na zahtjeve Centra za svjetsko naslijeđe da most bude opisan, da bude pokazan historijski okvir njegovog nastanka i postojanja, kao i njegova opća i izvanredna vrijednost za čovječanstvo. S obzirom da je Most Mehmed-paše Sokolovića privlačio pažnju autora i konzervatora u prošlosti, brojni su raspoloživi objavljeni radovi o njemu, od kojih su najznačajnije studije Mehmeda Mujezinovića i Džemala Čelića, ali i Milana Gojkovića. Zato smo odlučili da opis mosta bude istovremeno i hmage tim značajnim djelatnicima, pa je on preuzet iz teksta Mehmeda Mujezinovića i Džemala Čelića i, manjim dijelom, iz teksta Milana Gojkovića. Redoslijed opisivanja i odabir izvoda iz njihovih studija bio je zadatak priređivača. Opredijelili smo se da od kriterija koji su ponuđeni kao mogući okviri za dokazivanje izvanredne vrijednosti dobra odaberemo četiri ključna: kriterij I – most predstavlja majstorsko djelo ljudske stvaralačke sposobnosti; kriterij II - most je iskaz značajne razmjene ljudskih vrijednosti u dugom vremenskom rasponu; kriterij IV – most predstavlja izvanredan primjer graditeljskog djela; kriterij VI – most je izravno ili opipljivo u vezi sa događajima ili živim predanjima, sa zamislima ili vjerovanjima, sa umjetničkim i književnim djelima.  Da bi bila pokazana izvanredna i opća vrijednost mosta, od ključnog je značaja da nedvojbeno budu potvrđene njegova izvornost i cjelovitost, kao i da bude predstavljen uvjerljiv sustav odgovarajuće zaštite i upravljanja. Čitateljima će biti moguće prepoznati u tekstovima koje donosimo u ovom broju „Baštine“ dokazivanja da Most Mehmed-paše Sokolovića ispunjava zahtjevane kriterije i da ima visoki stupanj izvornosti i cjelovitosti. Posljednji tekst u središnjem dijelu časopisa predstavlja priređeni sažetak vrlo opsežnog multidisciplinarnog Plana upravljanja mostom.

Zašto u središte ovog izdanja „Baštine“ postavljamo Most Mehmed-paše Sokolovića? Kroz tekstove o mostu nastojali smo, zapravo,  dati odgovor zašto je most dio najznačajnije baštine čovječanstva.

Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu spada među najveličanstvenije mostove na svijetu; na osnovi njegovog položaja u prostoru, inžinjerskih i oblikovnih osobina, na osnovi njegove trajnosti i čvrstine, na osnovi spremnosti da prima i prihvata promjene svog okruženja, on je nedvojbeno vrhunsko djelo velikog svjetskog graditelja. Stih ispisan u kamenu na sredini mosta  kaže da je to „most kakav se nigdje u svijetu ne može naći”.

Svakom promatraču mosta, bez obzira na njegovo poznavanje historije, umjetnosti i književnosti, jednostavno je vidjeti na prvi pogled da most u Višegradu odražava umijeće vrhunskog graditelja. Graditelj Višegradskog mosta je Mimar Koça Sinan ibn Abd al-Mannan, najznamenitiji među graditeljima u Osmanskom carstvu i jedan od najvećih graditelja svijeta. Most u Višegradu je jedna od njegove dvije najpoznatije građevine te vrste. Jedinstvenost mosta vezana je uglavnom s njegovim oblikom – smjela blago povijena struktura sa jedanaset svodova koji premošćuje Drinu i sa rampom na četiri svoda pomoću koje se most pod pravim uglom spušta na lijevu obalu Drine, slijedeći prirodni nagib zemljišta.  Taj oblik koji je most imao nakon svoje izgradnje u najvećem je dijelu sačuvan u svom izvornom iskazu do danas.

Ono što Višegradski most čini jedinstvenim i izuzetnim jeste da ili izražava ili svoj odraz nalazi u moći, umijeću i sposobnostima tri značajne historijske ličnosti –  njegovog utemeljitelja – velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, njegovog graditelja – najvećeg graditelja u Osmanskom carstvu, Koça mimarbaše Sinana i njegovog „životopisca” – dobitnika Nobelove nagrade, Ive Andrića, pisca poznatog romana „Na Drini ćuprija”. Na taj način se njegove graditeljske, historijske i simboličke vrijednosti stapaju u izuzetnost izraza jedne od nekoliko slika koje su amblemi Bosne i Hercegovine. 

U simbolici svoje funkcije – da povezuje ljude, da osigura prijelaz s jedne strane na drugu, da bude spona različitih puteva koji vode iz udaljenih dijelova svijeta – most u Višegradu je u samoj  zamisli o njemu povezao ljude s jedne i druge obale Drine sa njihovim zemljakom u dalekom Carigradu, sa velikim carskim graditeljem, sa piscima, čitateljima i slikarima iz cijelog svijeta. On je odraz različitosti, koje su u toj građevini postigle iskaz  sklada i trajnost pamćenja.

Most je sagrađen u doba najvišeg uzleta moći i slave Osmanskog carstva, u razdoblju kad je nekoliko osoba  koje vode porijeklo iz Bosne imalo utjecaj i vlast u samom srcu Carstva. Njihov utjecaj u carstvu doprinio je da u njihovom zavičaju budu sagrađene znamenite zadužbine. Mehmed-paša Sokolović bio je najpoznatiji među njima, a njegova zaklada je bila ogromna. Međutim, most preko rijeke u njegovom rodnom kraju – most u Višegradu – zapravo jeste njegova najznamenitija zadužbina.

Most je slavljen u narodnom predanju i narodnom pjesništvu; veličali su ga historiografi i pisci, umjetnici i posjetitelji više nego ijedno djelo ljudskih ruku u Bosni i Hercegovini.

Most Mehmed-paše Sokolovića svi u Bosni i Hercegovini, pojedinačno i  skupno, prihvataju kao vlastiti dragocijeni polog. U tome je moguće naći odgovor na pitanje kako je ostao neoštećen u ratu 1992-1996. godine, kada je naslijeđe Bosne i Hercegovine bilo predmet sustavnog i ciljanog razaranja.

Most je  vezan uz značajne događaje iz različitih razdoblja bosanskohercegovačke historije. On je mjesto koje građani Bosne i Hercegovine povezuju sa sjećanjima na historijska i društvena previranja, pobune, ratove, progone civila – što toj staroj građevini, podignutoj 1551-1557. godine, daje novu simboličku i semantičku razinu, koja kao osnovna i prevlađujuća vrijednost odlikuje neke spomenike svjetskog naslijeđa. Naime, kada je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika obznanila namjeru države Bosne i Hercegovine da most bude okrunjen naslovom svjetske baštine, shvatili smo da je znanje o mostu i vezanost za njega prisutna u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Samo je jedno pismo, koje su potpisale žene - žrtve rata u Bosni i Hercegovini, iskazivalo neslaganje sa namjerom da bude dodatno potvrđena historijska, dokumentarna, graditeljska i simbolička vrijednost mosta. Podsjećajući na višegradske žrtve u toku 1992. godine(1), žene koje su živi svjedoci suvremenosti u kojoj je vrhunsko djelo velikog graditelja i raskošna zaklada velikog utemeljitelja bilo pretvoreno u stratište, kazivale su da je prema mostu usmjeren njihov strah, i da u njimu vide simbol svoje obespravljenosti, progona i poniženja, koji ne treba biti slavljen i čuvan. Tim pismom je dodatno potvrđeno kako nematerijalno značenje graditeljskog naslijeđa preovlađuje nad njegovim pojavnim i fizičkim vrijednostima.

Ali, koliko su slava i raskoš, ponos i pravda dio naslijeđa koje nas potiče na velika djela, toliko su i sram i poniženja, okrutnost i zločin dio naslijeđa koje opominje na posljedice zla. Kada je Komitet za svjetsku baštinu 1979. godine donio odluku  da na Listu svjetske baštine uvrsti najveći nacistički sabirni i istrebljivački logor, Auschwitz-Birkenau u Poljskoj, gdje je oko 1,5 miliona ljudi sustavno mučeno i ubijeno,  potvrđena je potreba čovječanstva da zabilježi u pamćenje i okrutnost koju su ljudi počinili ljudima.

U nadi da ljepota mosta i velika zamisao koja je rukama Višegrađana prije pola milenijuma pretvorena u kamenu građevinu nikada više neće biti zasjenjene zločinom, uvjereni smo da je važno očuvati most za pokoljenja koja dolaze, ne zanemarujući ni jedan dio njegovog značenja: kao vrhunsko djelo graditeljstva, kao istinit dokument historije, kao izvor razvojnih mogućnosti Višegrađana, ali, prije svega, kao MOST, vezu među ljudima koji ljepotu gledaju s jednakom radošću, a zločin zovu istim imenom. Ohrabruje da isti stav iskazuju svi okupljeni oko projekta Prijedloga Mosta Mehmed-paše Sokolovića za upis na Listu svjetske baštine – od lokalnih vlasti, nevladanih organizacija do stručnjaka i najviših državnih zvaničnika u Bosni i Hercegovini.

(1) Prema dokumentima Međunarodnog suda pravde, srpske paramilitarne snage su ubile oko 3 000 Bošnjaka u Višegradu, uključujući oko 600 žena i 119 djece, a većina muškaraca su bili civili. Paravojne snage su bacale tijela sa starog mosta na Drini. (Damir Kaletović za ISN Security Watch, 6. septembra 2005); vidjeti također, npr. The Guardian, the guardian foreign page; Str.. 9, 11. mart 1996.