Institucionalna reforma i nova uloga privatnih vlasnika, firmi i njihovih profesionalnih savjetnika u Bosni i Hercegovini
I
Riječ reforma danas je u Bosni i Hercegovini jedna od najčešće korištenih riječi. Reformira se i modernizira sve: od državnih i entitetskih institucija do obrazovnog i poreznog sistema, vojske i policije. Cilj je reformi stvaranje novih, funkcionalnih struktura, kompatibilnih s europskim i priključenje Bosne i Hercegovine Europskoj uniji.
Reformi nije moglo izbjeći ni zakonodavstvo koje se tiče kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Sukladno instrukcijama Vijeća Europe, ali i općem stanju kulturne baštine BiH koje je, usprkos vidljivih pomaka na njezinu očuvanju, rekonstrukciji i rehabilitaciji učinjenih tokom nekoliko zadnjih godina daleko od toga da se može označiti zadovoljavajućim, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH – ustanovljena aneksom 8 općeg mirovnog sporazuma za mir u BiH – pokrenula je proceduru za donošenje novog državnog zakona za očuvanje kulturne baštine BiH. Nakon osnivanja same Komisije to ti trebao biti najznačajniji korak poslijeratne BiH na očuvanju njezine kulturne baštine.
U tom cilju uspostavljena je radna grupa sačinjena od predstavnika oba entiteta (Federacije BiH i Republike Srpske), distrikta Brčko, Ministarstva civilnih poslova Ministarskog vijeća BiH te same Komisije. Radna grupa je pripremila prvu verziju teksta zakona na koji svi zainteresirani u BiH i izvan nje mogu dati svoje sugestije u cilju njegove dorade i poboljšanja prije nego rasprava o zakonu postane predmet parlamentarne procedure. U tom smislu, osim drugih međunarodnih institucija angažiranih na provedbi Općeg okvirnog sporazuma za BiH, očekujemo snažnu podršku Vijeća Europe.
Između ostalog, u prilog tome govori aktualno stanje zakonodavstva vezanog za kulturnu baštinu BiH koje se, generalno govoreći, može označiti stanjem zakonodavne hiperinflacije i gotovo nikakve učinkovitosti, o čemu zorno svjedoči današnje rapidno propadanje spomenika kulture od najviše svjetske vrijednosti. Da bi se to ilustriralo dovoljno je navesti podatak da je između 1993. i 2004. doneseno 19 različitih zakona i odluka koji regulišu oblast zaštite kulturnog nasljeđa u BiH na entitetskom i kantonalnom nivou, a da za sve to vrijeme nije postojala niti postoji zakonska obaveza ni jedne razine vlasti o izdvajanju novčanih sredstava u istom cilju.
Sljedeća karakteristika aktualnog zakonodavstva koje regulira ovo području jest nepostojanje hijerarhije zakonodavstva, odnosno hijerarhijske odgovornosti različitih razina vlasti. Interesi entiteta i kantona na jednoj i države na drugoj strani nerijetko su suprotstavljeni, a nepostojanje političke volje koči svaki produkivan napor da se ovakvo stanje legalizirane anarhije nadiđe.
Nepostojanje ministarstva kulture na državnoj razini sljedeći je otežavajući faktor koji koči uspostavu efikasnijih mehanizama u zaštiti nasljeđa, a sam taj proces ostavlja na volju pojedinaca. To se najbolje pokazalo u Vladi Federacije BiH koja je od marta 2001. kao jedina relevantna institucija započela sustavna izdvajanja novca u ovoj oblasti. Od tada do danas federalna Vlada je izdvojila između 5 i 6 miliona KM za zaštitu nasljeđa. Vlada Republike Srpske tek je u budžetu za godinu 2004. planirala sumu od 500 000 KM za zaštitu nasljeđa, ali se pri raspodjeli sredstva nije držala liste prioriteta koju je uspostavila Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH kao državna institucija, što je uglavnom slučaj i sa federalnim ministarstvom.
Osim međunarodnih organizacija i vlada pojedinih država, najznačajnija sredstva u obnovi i rehabilitaciji nasljeđa od kraja rata do danas uložile su vjerske zajednice BiH, ujedno i najveći vlasnici kulturnih dobara. Pri tome su, međutim, u pojedinim slučajevima učinjene takve greške koje su neke spomenike potpuno degradirale i oduzele im status zaštićenih dobara.
To bi, u najkraćem, bio opis stanja u kojemu je rođena inicijativa za izradu novog državnog zakona za zaštitu nasljeđa BiH, zakona koji bi trebao donijeti strukturalni zaokret u ovoj oblasti.
II
U traženju konkretnih zakonskih rješenja o ulozi privatnih vlasnika kulturnih dobara u novom zakonu, Komisija se rukovodila činjenicom da još uvijek ne postoji Zakon o vlasništvu u BiH, odnosno da, generalno govoreći, još uvijek nije završen proces prelaska sa tzv. društvene na privatnu svojinu. To znači da u ovom trenutku ne postoje kulturna dobra čiji vlasnik je država BiH, tako da su prava vlasništva raspoređena na općine, kantone, entitete, distrikt Brčko i vjerske zajednice. Tek manjim dijelom su neka kulturna dobra prešla u privatno vlasništvo, ali je taj proces u “povoju” a novi zakon bi mu trebao dati dodatni stimulans. To ujedno znači da novi zakon tek treba definirati sve pojedinosti vezane za privatno pravo vlasništva nad kulturnim dobrima. Paralelno s ovim procesom, trebalo bi precizirati u kojem su procentu danas kulturna dobra uopće u privatnom vlasništvu. Na osnovi popisa graditeljske baštine kojeg je 1986. obavio Savezni zavod za statistiku u BiH je "od ukupnog broja zaštićenih dobara njih 349 (48%) bilo u društvenom vlasništvu, 195 u vlasništvu tzv. građansko-pravnih lica, dok je samo 114 (15,8%) bilo u privatnoj svojini."
Iako se u svojem radu ne rukovodi političkim motivima, Komisija je morala voditi računa i o aktualnoj političkoj situaciji u BiH odnosno nepostojanju političke volje da se stanje zakonodavstva uredi na način koji bi jačao centralne na račun entitetskih institucija i ingerencija. Izravno povezana s ovom jest činjenica da ne postoji Zakon o restituciji što koči privatnu inicijativu i odlaže propisivanje rješenja u oblasti zaštite kulturnih dobara uključujući financijske i druge mjere. Osim toga, ni starim Zakonom o zaštiti kulturnog nasljeđa iz 1986. pitanje prava i obaveza privatnih vlasnika kulturnih dobara nije detaljnije razrađeno. To znači da u ovom području, kao i u brojnim drugim, BiH kreće gotovo od nule. S jedne strane to predstavlja hendikep i opterećenje s druge, međutim, stanovitu prednost jer pruža mogućnost za donošenje dugoročnih i efikasnih rješenja.
Od ukupno 102 člana novoga zakona, odjeljak o pravima i obavezama vlasnika zaštićenog dobra obuhvaća članove od br. 77 do 96. Unutar ovog dijela zakona propisane su mjere u sljedećim oblastima:
1. Vlasništvo na zaštićenom dobru
2. Ograničenje prava vlasništva
3. Eksproprijacija (oduzimanje vlasništva) na zaštićenom dobru
4. Pitanje koncesija
Uzimajući u obzir činjenicu da europska iskustva u ovoj oblasti variraju od zemlje do zemlje, smatram da bi u daljnjoj razradi ovog dijela zakona između ostalog pažnju trebalo posvetiti uvođenju takvih pravnih i financijskih mjera koje bi vlasnike kulturnih dobara - fizička i pravna lica podjednako - stimulirale u njihovu održavanju, obnavljanju, rekonstrukciji i rehabilitaciji, te stavljanju u edukativne i turističke svrhe. Generalno govoreći, riječ je o tome da kulturna baština BiH kao značajan ekonomski resurs postane faktor razvoja.
U tom cilju potrebno je razraditi i u zakon uvesti sljedeće mehanizme:
1. Stimuliranje donatora kroz specifične vidove oporezivanja, posebno malih poduzeća ili grupe sponzora. Ovo je naročito važno za BiH jer aktualna porezna politika mnogo više ohrabruje investiranje u nove zgrade i privredne objekte nego u spomeničku baštinu. Time bi se istovremeno ohrabrilo pokretanje biznisa u jednoj ekonomski zaostaloj zemlji koja je devet godina nakon završetka rata dostigla tek 40% prijeratnog brutonacionalnog dohotka.
2. Stimuliranje udruživanja različitih partnera za očuvanje nasljeđa, priznavanjem njihova zakonskog statusa uključujući njihovu financijsku autonomiju i porezne olakšice.
3. Unapređivanje procesa konzervacije starih objekata putem koncesije i njihova stavljanja u aktivnu funkciju samoodrživosti.
4. Stimuliranje međunarodnih i domaćih financijskih institucija na kreditiranje procesa obnove i rahabilitacije kulturnog nasljeđa.
5. Svi ovi mehanizmi mogu uključiti pojedinačne spomenike ili grupu spomenika odnosno zaštićena područja posebne kulturne vrijednosti.
6. Aktiviranje revolving mehanizama koji su se u vrlo kratkom vremenom periodu već pokazali efikasnim u Fondacijama za izdavaštvo i filmsku umjetnost pri Vladi Federacije BiH.
7. Stimuliranje investitora kroz proces reinvestiranja profita kroz korištenje kulturnog dobra kao poslovnog ili ugostiteljskog prostora, odnosno korištenje prostora za multimedijalne prezentacije (izložbe, kazališne predstave, predavanja, koncerte, literarne večeri, znanstvene simpozije itd).
8. Aktiviranje sistema izdavanja kulturnih spomenika u najam (“kiriju”) na određeni vremenski period nakon čijeg isteka bi se ponovno vratio starom vlasniku s mogućnošću obnavljanja ugovora o profitabilnom korištenju.
9. Usuglašavanje postojećih entitetskih i kantonalnih propisa sa državnim zakonom, odnosno kreiranje takvog zakonodavstva čije se odredbe međusobno neće sudarati i potirati.
Ove i druge mjere vezane za pitanje vlasništva nad kulturnim dobrima trebalo bi propisati Vijeće Europe, kao autoritet koji se ne može dovoditi u pitanje. U suprotnom može se desiti da u parlamentarnoj proceduri predloženi tekst zakona pretrpi takve izmjene koje će najvećim dijelom umanjiti njegovu efikasnost i svesti ga na “salonsku” razinu.
III
Za efikasnu implementaciju svih predloženih i drugih mjera koje definiraju pitanje privatnog i drugog vlasništva nad kulturnim dobrima u Bosni i Hercegovini, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH očekuje snažnu podršku Vijeća Europe, OHR-a, Međunarodnog Monetarnog Fonda, Svjetske Banke – dakle onih međunarodnih institucija koje bitno utječu na kreiranje budžeta svih nivoa vlasti i njihovu namjensku upotrebu. Svi članovi Komisije (tri domaća i dva međunarodna eksperta) bezrezervno su opredijeljeni za donošenje takvog zakona koji će u postojećim ali i uvjetima koje tek treba stvoriti osigurati efikasnu zaštitu kulturne baštine Bosne i Hercegovine kao integralnog dijela europskog i svjetskog kulturnog nasljeđa.
|
