Status spomenika -> Nacionalni spomenik
Objavljeno u “Službenom glasniku BiH”, broj 97/09.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4 Aneksa 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39 stav 1 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 7. do 13. jula 2009. godine je donijela
O D L U K U
I
Istorijsko područje – memorijalni kompleks Bitka za ranjenike na Neretvi u Jablanici proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik se sastoji od prostora i objekata koji obilježavaju Bitku na Neretvi, i to: zgrada Muzeja, manifestacioni prostor sa otvorenom scenom i zborište na desnoj obali Neretve, ostaci mosta sa prilaznim pješačkim stazama na obje obale, stara lokomotiva „serija 73“ na desnoj obali i zgrada Bunkera na lijevoj obali Neretve.
Nacionalni spomenik se nalazi na prostoru označenom kao k.č. br. 1968/1 i 1968/3 (novi premjer), katastarsko-knjižni uložak broj 550, K.O. Jablanica, k.č. 11/1, 12, 13, 14 i 15 (novi premjer), katastarsko-knjižni uložak broj 190, K.O. Lug, i i dio rijeke Neretve, k.č. 2311 (novi premjer) sa porušenim željezničkim mostom, od novog saobraćajnog mosta na sjeveroistoku prema donjem toku Neretve u dužini od 330 m, opština Jablanica, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene shodno Aneksu 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/02, 27/02, 6/04 i 51/07).
II
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vlada Federacije) dužna je da obezbijedi pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju, restauraciju, rehabilitaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljem tekstu: Komisija) će utvrditi tehničke uslove i obezbijediti finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione table sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III
Radi trajne zaštite nacionalnog spomenika, utvrđuju se sljedeće mjere zaštite za prostor definisan u tački I stav 3 ove odluke:
- dozvoljeni su konzervatorsko-restauratorski radovi, uključujući i one radove čiji je cilj prezentacija nacionalnog spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje (u daljem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručno nadziranje nadležne službe zaštite nasljeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: nadležna služba zaštite);
- dozvoljeno je korišćenje i prezentacija nacionalnog spomenika u kulturne i obrazovne svrhe;
- dozvoljeno je korišćenje objekta bunkera u ugostiteljske svrhe (kafe slastičarna, restoran), ali samo u službi muzeja (za ostvarivanje prihoda za održavanje muzeja);
- izvršiti uklanjanje nadstrešnice uz objekat bunkera i ostalih neadekvatnih intervencija u enterijeru, koji narušavaju izvorni izgled nacionalnog spomenika;
- dozvoljeni su radovi na redovnom održavanju koji će obezbijediti održivu upotrebu nacionalnog spomenika, uz odobrenje nadležnog ministarstva i stručno nadziranje nadležne službe zaštite;
- nije dozvoljeno izvođenje radova koji bi mogli ugroziti nacionalni spomenik, kao ni postavljanje privremenih objekata ili stalnih struktura čija svrha nije isključivo zaštita i prezentacija nacionalnog spomenika.
Utvrđuju se sljedeće mjere zaštite za pokretno nasljeđe u sastavu nacionalnog spomenika (u daljem tekstu: pokretno nasljeđe):
- Vlada Federacije obezbijediće odgovarajuće fizičke i tehničke uslove za čuvanje pokretnog nasljeđa;
- izlaganje i ostali vidovi prezentacije pokretnog nasljeđa na području Bosne i Hercegovine vršiće se na osnovu uslova koje utvrdi federalno ministarstvo nadležno za kulturu;
- nadzor nad sprovođenjem mjera zaštite pokretnog nasljeđa vrši federalno ministarstvo nadležno za kulturu.
IV
Stavljaju se van snage svi sprovedbeni i razvojni prostorno-planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.
V
Svako a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i opštinske službe suzdržaće se od preduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.
VI
Iznošenje pokretnog nasljeđa iz Bosne i Hercegovine nije dozvoljeno.
Izuzetno od odredbe stava 1 ove tačke, dozvoljeno je privremeno iznošenje pokretnog nasljeđa iz Bosne i Hercegovine radi prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini.
Odobrenje u smislu prethodnog stava daje Komisija, ukoliko bude nedvosmisleno utvrđeno da to neće ni na koji način ugroziti nacionalni spomenik.
Komisija u svom o odobrenju za privremeno iznošenje pokretnog nasljeđa iz Bosne i Hercegovine utvrđuje sve uslove pod kojima se to iznošenje može izvesti, rok za vraćanje dobra u zemlju, kao i zaduženja pojedinih organa i institucija za obezbjeđenje tih uslova, te o tome obavještava Vladu Federacije BiH, nadležnu službu bezbjednosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost.
VII
Ova odluka dostaviće se Vladi Federacije, federalnom ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje, federalnom ministarstvu za kulturu, nadležnoj službi zaštite i opštinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, radi sprovođenja mjera utvrđenih u tački II - V ove odluke i nadležnom opštinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.
VIII
Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom koje je dostupno na uvid zainteresovanim licima u prostorijama i na web-strani Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).
IX
Shodno članu V stav 4 Aneksa 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.
X
Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku BiH“.
Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo.
Broj: 02-2-40/09-42
8. jula 2009. godine
Sarajevo
Predsjedavajuća Komisije
Amra Hadžimuhamedović
O b r a z l o ž e nj e
I – UVOD
Na osnovu člana 2 stav 1 Zakona o sprovođenju odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene shodno Aneksu 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, „nacionalni spomenik” je dobro, koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom u skladu sa članovima V i VI Aneksa 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 33/02) sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za šta ne postoji vremensko ograničenje, i bez obzira na to, da li je za navedeno dobro podnesen zahtjev.
Ćamil Cero, direktor JU Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi“ iz Jablanice, podnio je dana 6. 1. 2009. godine peticiju za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom. U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovu člana V stava 4 Aneksa 8 i člana 35 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila sprovođenju postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.
Izjava o značaju dobra
Istorijski kulturni pejzaž u kojemu je danas smješten Muzej „Bitke za ranjenike na Neretvi u Jablanici“, predstavlja spomen-kompleks vezan za tzv. četvrtu ofanzivu - događaj koji se desio u februaru i martu 1943. godine, kom prilikom su pripadnici jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije spasili preko 4000 ranjenika i bolesnika uprkos združenom napadu sila Osovine. Ovaj lokalitet ima veliku simboličku i istorijsku važnost. On danas obuhvata graditeljsku cjelinu Muzej „Bitke za ranjenike ili Bitke na Neretvi“ u Jablanici, koji predstavlja memorijalni kompleks zgrade Muzeja (oblikovana u duhu savremene arhitekture) sa izložbenom postavkom. Spomen-most je najvredniji muzejski eksponat kao svjedočanstvo specifične taktike partizanskog ratovanja i jedne od najhumanijih bitki u Drugom svjetskom ratu. Sam Muzej projektovali su arhitekti Branko Tadić, Zdravko Dunđerović i Mustafa Ramić (i u to vrijeme smatran je važnim primjerom modernističkog brutalizma), a otvorio ga je Josip Broz Tito 12. novembra 1978. godine povodom obilježavanja 35. godišnjice bitke.
II – PRETHODNI POSTUPAK
U toku vođenja postupka izvršen je uvid u:
- podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući opis i fotografije;
- uvid u sadašnje stanje dobra;
- kopije katastarskog plana;
- zemljišno-knjižne izvatke;
- istorijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korišćene dokumentacije u okviru ove odluke.
Na osnovu uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra utvrđeno je sljedeće:
1. Podaci o dobru
Lokacija
Nacionalni spomenik nalazi se u Jablanici, na desnoj obali Neretve uz porušeni željeznički most na Neretvi. Prema kompleksu vodi saobraćajnica koja se odvaja od magistralnog puta Konjic-Mostar prema jugoistoku. Interna saobraćajnica vodi do parkinga za automobile na površini od 1.850 m2. Saobraćajnicom koja se odvaja od parkinga prema jugu, dolazi se do ekonomskog ulaza u objekat muzeja na jugozapadu. Od parkinga prema istoku vode pješačke staze sa stepeništima i rampama, koje vode do ulaza u veliku dvoranu na sjeverozapadu, ulaza u muzej na sjeveroistoku objekta Muzeja „Bitka za ranjenike na Neretvi“.
Od pješačkog prilaza za muzej odvaja se pješačka staza prema sjeveroistoku koja vodi do manifestacionog prostora sa pozornicom i dalje do zborišta i vječne vatre. Od vječne vatre prema jugoistoku, niz desnu obalu Neretve rekonstruisane su pješačke staze kojima se dolazi do mjesta na kojem je bio drveni most preko kojeg su prelazili borci i ranjenici u martu 1943. godine.
Uz sjeveroistočnu granicu manifestacionog prostora, prema jugoistoku pruža se pješačka staza koja vodi do ostataka porušenog mosta na desnoj obali Neretve, sa ostacima pruge.
Na padini lijeve obale Neretve nalaze se ostaci porušenog željezničkog mosta. Sa sjeveroistočne strane ostataka mosta na lijevoj obali Neretve nalazi se bunker s početka XX vijeka. Nacionalnom spomeniku pripada i stari željeznički tunel na lijevoj obali Neretve, nedaleko od ostataka mosta.
Istorijski podaci
Bitki na Neretvi koja je vođena u februaru i martu 1943. godine, prethodilo je više vojno-političkih događaja i operacija. Naime, od ljeta 1941. godine, organizovanjem i jačanjem Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) sa Josipom Brozom Titom na čelu, Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ)(1) otvoren je novi, nepredviđeni front u Evropi.
Različitim vojnim operacijama, do kraja 1942. godine Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, uspjela je da potisne fašističke jedinice iz Bihaća(2) i formira slobodnu teritoriju na oko 48 000 km2 (od Banjaluke do Rijeke i od Imotskog do prilaza Zagrebu). Prema Hitlerovoj procjeni, jedinice sila Osovine trebale su obezbijediti glavne balkanske saobraćajnice radi lakše komunikacije među njima i radi rasparčavanja dijelova slobodnog teritorija pod kontrolom jedinica NOV-a.
Smatrajući da su jedinice NOV-a ozbiljna prijetnja, Hitler je već u novembru 1942. godine sazvao hitni sastanak sa njemačkim komandantom Balkana, general-pukovnikom Aleksandrom fon Lerom i Antom Pavelićem radi organiziranja velike zimske ofanzive protiv partizana. Zaključak sastanka održanog u Vinici (Slovenija) bio je sljedeći: cilj je uništiti jedinice NOV i POJ, a stanovništvo sa slobodne teritorije odvesti u koncentracione logore i uništiti sve izvore života.(3)
Detalji ofanzive protiv partizana dogovoreni su na nizu sastanaka koji su potom uslijedili. Hitler u Rastenburgu (istočna Pruska), 18. i 19. decembra, zasjeda sastankom kome prisustvuju ministri inostranih poslova i načelnici general-štabova Njemačke i Italije. Zaključak je da njemačke i italijanske jedinice pokrenu vojne akcije protiv Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Narednom sastanku, održanom 3. januara 1943. godine u Rimu, prisustvuju Musolini, maršal Kavalerio (načelnik Musolinijevog generalštaba), njemački komandant jugoistoka Ler, komandant Druge italijanske armije u Jugoslaviji general Roata, te visoko pozicionirani njemački i italijanski oficiri. Na ovom sastanku je dogovoreno da će se ofanziva provesti u zimu 1943. godine, u tri faze. Nijemci su im dali šifrirane nazive: VAJS I, VAJS II, i VAJS III. U vojnim operacijama koje će se poduzeti u fazi VAJS I i VAJS II, predviđeno je da se u koncentričnim udarima unište glavne snage NOVJ na teritoriji Bosanske krajne i Hrvatske. Operacija VAJS III, kojom je bilo predviđeno razoružavanje četnika u Hercegovini i Crnoj Gori pod italijanskom komandom, nikada nije sprovedena. Nijemci su smatrali da se četničke formacije, u tim krajevima mogu, u slučaju savezničke invazije, od suradnika sila osovine pretvoriti u saveznike anglo-američkih snaga. Od te svoje zamisli Nijemci su odustali i zajedno s tim četnicima pokušali uništiti snage NOVJ na Neretvi.(4)
Pred početak operacije VAJS I, 9. januara 1943. godine u Zagrebu su se, radi utvrđivanja završne strategije, sastali njemački i italijanski komandanti, Ler i Roata. Ofanziva protiv NOVJ trebala je početi 15. januara, ali je njezin početak iz nepoznatih razloga pomjeren za 20. januar. Ujedinjene sile Osovine predvođene njemačkim generalom Litersom(5) i italijanskim generalom Glorijom trebale su za dva dana uništiti partizanske jedinice na području Karlovac – Ogulin – Gospić – Knin – Ključ – Sanski Most – Kostajnica – Glina. Nakon uništenja partizanskih jedinica uslijedilo bi razdvajanje slobodnog teritorija na pravcu Karlovac – Slunj – Bihać – Bosanski Petrovac i „pročišćavanje“ terena.
Naime, od početka IV neprijateljske ofanzive, kako se još nazivaju operacije protiv NOVJ, na teritoriju zapadne Bosne i Hrvatske tokom 1942. godine osnovana su četiri stacionarna bolnička centra sa više objekata, različite veličine i namijene. Objekti su podizani od trošne drvene građe, kao barake, na skrovitim mjestima, uglavnom u šumi.(6) Dva bolnička stacionara nalazila su se u Bosanskoj krajini(7), a po jedan u Lici i na Kordunu.
Pred početak operacije Vajs 1 u ova četiri stacionara bilo je smješteno više od 3.000 ranjenika i bolesnika. Kako je bilo izvjesno da će njemačke i italijanske jedinice napasti ovaj teritorij, s posebnom brigom pristupilo se izradi plana o općoj evakuaciji svih ranjenika i bolesnika, koji bi u suprotnom nastradali.
Četiri dana nakon početka ofanzive, 24. januara 1943. godine, prema direktivama vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita, otpočeta je evakuacija pojedinih bolnica prema području Drvara. Sa teritorija Drvara i Mliništa kolone s ranjenicima trebale su se preko Glamočkog polja uputiti dalje prema Livanjskom polju i stići u Prozorsku kotlinu. Nakon što je u Drvar pristigla prva grupa ranjenika i bolesnika, koncem mjeseca (30. januara) Josip Broz Tito donosi odluku da se evakuirani ranjenici kreću u pravcu Glavne operativne grupe koja se kretala prema Hercegovini.
Sa druge strane, Vrhovni štab je početkom 1943. godine prikupio informacije o koncentrisanju njemačkih i italijanskih jedinica na području Karlovca i Knina i okupljanju četnika u Hercegovini. Kako su prikupljene informacije nedvojbeno upućivale na mogućnost skorijeg napada (Vajs 1) pristupilo se izradi protuofanzivnog plana. U dva dana, 24. i 25. januara, sjedište Vrhovnog štaba izmješteno je s Ostrošca (kod Bihaća) u Drvar. Odatle je već 27. januara Josip Broz Tito izdao prva pripremna naređenja za protuofanzivu. U periodu od 28. januara do 1. februara, na sastancima kojima su prisustvovali predstavnici Centralnog komiteta KPJ i Vrhovnog štaba, razrađene su i prihvaćene sve etape protuofanzive. Suština plana bila je da 1. bosanski i 1. hrvatski korpus brane slobodnu teritoriju, zadržavaju i usporavaju njemačke i italijanske trupe. To bi omogućilo Glavnoj operativnoj grupi da pređe u protuofanzivu prema Hercegovini, Crnoj Gori i najzad ka Srbiji.(8) Takođe, kako bi se proširio koncentracijski prostor s koga je trebala otpočeti protuofanziva, početkom februara 1943. godine, 1. i 3. diviziji upućeno je naređenje da se pregrupišu s teritorija na kome su ratovale (Teslić – Prnjavor – Kotor Varoš, odnosno iz dolina rijeka Bosne i Lašve) ka području Gornjeg Vakufa i Prozora.
Dana 8. februara, dok se u Beogradu održavao sastanak o dovršavanju operacije Vajs 1 i početku operacije Vajs 2 (između njemačkog i italijanskog generala, Lera i Robotia), u Drvaru je Tito sazvao sastanak 1., 2., i 3., štaba i izložio im plan protuofanzive. Na sastanku je dogovoreno da se protuofanziva izvede u tri etape. Prvom etapom trebao je biti napravljen proboj do Neretve, drugom do Drine i naposljetku do Lima. Protuofanzivu je predvodila Glavna operativna grupa koju su činile 1., 2., 3., 7., i 9., divizija.(9)
Operacija Vajs 1 neuspješno je završena 17. februara 1943. godine kada su snage NOV onemogućile podjelu slobodnog teritorija na dva dijela i njegovo „čišćenje“. Po završetku operacije Vajs 1, njemačke jedinice povlače se sa Grmeča i otpočinju pregrupisavanje za operaciju Vajs 2.
Predviđeno je da operacija Vajs 2 započne 25. februara i traje do 20. marta 1943. godine. Međutim, želeći izbjegnuti bilo koju nepredviđenu situaciju koja je mogla ugroziti tok operacije, vojni udari započinju nekoliko dana ranije.
U narednim danima, ujedinjene njemačke i italijanske trupe uspjele su zauzeti važne strateške položaje. Dana 22. februara, njemačka grupa Fogl zauzela je Gornji Vakuf, a grupa Anaker osvaja položaje na Ivan-Sedlu. Bez obzira što su u nekoliko navrata uspješno odbranile napade njemačkih i italijanskih jedinica, posebno loše stanje koje je ugrožavalo položaj Glavne operativne grupe NOVJ bio je pravac od Bosanskog Petrovca prema Ključu, Mrkonjić Gradu, Jajcu do Livna. Grupa Fogl i dalje je napredovala, te je u periodu od 27. do 28. februara uspjela zauzeti Karaulicu i počela spuštanje prema teritoriju Dreševa gdje su se nalazili evakuirani ranjenici.
Prema naređenju koje je Josip Broz Tito izdao inžinjerskoj četi Vrhovnog štaba, od 1. do 4. marta porušeni su svi mostovi na Neretvi i Rami od Karaule do Ostrošca. Među posljednjim srušenim mostovima bio je i jablanički. U bilješkama inžinjera koji su pripremali rušenje mosta zapisano je sljedeće: „jablanički most, dug 80 metara, bio je veoma visok, preko 35 m, a njegova stara i staromodna konstrukcija, tzv. „riblji trbuh“, već po svojoj koncepciji bila je laka za rušenje. Poslije kraćeg računanja, odlučio sam da za ramski most ostavimo samo 12 kilograma kaminktita, a da za jablanički odvojimo sav trotil i ostatak kaminktita.“ (10)
Po završetku proračuna, grupa inžinjera, minera i vojnika u noći između 5. i 6. marta na konstrukciji mosta postavila je i aktivirala nekoliko eksploziva. Kako navodi autor Gojko Jokić, prema sjećanju jednog od sudionika „eksplozija je bila tipično barutna, sa mnogo crnog dima i slabim zvukom, ali je ipak bila dovoljna da se konstrukcija prelomi i stropošta u Neretvu, koja je silinom svoga toka gurnula višetonsku konstrukciju nekoliko metara nizvodno.“(11)
Operativni plan forsiranja Neretve započet 6. marta sadržavao je sljedeće akcije:
- Druga proleterska divizija sa Prvom proleterskom brigadom, divizijom haubica i tenkovima izvršit će forsiranje Neretve;
- Treća divizija osigurat će lijevi bok, s tim što će odbaciti 718. njemačku diviziju ka Konjicu a Neretvu prijeći kod Ostrošca;
- Sedma banijska divizija u početku će obezbjeđivati desnu stranu udarnog ešalona, a poslije toga s Desetom hercegovačkom prodrijeti će u Nevesinjsko polje;
- Deveta dalmatinska divizija štitit će južne i jugoistočne prilaze Jablanici;
- Prva proleterska divizija osiguravat će pravac Gornji Vakuf – Prozor i Ravno – Prozor.(12)
U večeri između 6. i 7. marta, preko srušenog jablaničkog mosta prelaze jedinice NOVJ. Jedinice se sukobljavaju s jakim četničkim grupacijama na lijevoj strani koje su raspoređene u dvije dobro utvrđene borbene linije (u blizini porušenog mosta nalazio se bunker s četničkim jedinicama). Poslije oštrih sukoba, četnici su razbijeni i potisnuti, a u daljini od oko 8 kilometara partizanske jedinice uspostavljaju ubrzo, istog dana snažan mostobran.(13)
Dana 7. marta u 20 sati, inženjerska četa Vrhovnog štaba koju je činilo 35 ljudi započela je postavljanje drvenog improviziranog mosta uz konstrukciju porušenoga.(14) Za samo 18 sati, 8. marta 1943. godine u 3 sata ujutro drveni improvizirani most dugačak 56, a širok 2,5 m je završen.
Osmog marta na lijevu obalu Neretve prešle su Druga proleterska i Sedma banijska divizija, koje su učvrstile odbranu i omogućile prelazak kolone s ranjenicima (oko 4 000), izbjeglica, vojnika, a potom i Vrhovnog štaba. Prelazak Neretve počeo je 8. marta: „Pod svjetlošću desetak zapaljenih automobilskih guma neprekidna kolona se kretala preko Neretve i dalje stazom prema ciljevima. Član CK KPJ Krsto Popivoda je sa inženjercima rukovodio prelazom preko mosta. Te noći je počelo prenošenje teških ranjenika. Usječena strma staza se u cik-cak spuštala do mosta, pa su jedna nosila na rukama nosila dvojica Italijana i Banijaca. [...] Od njega (mosta, op. a.) je staza bila usječena u liticu ili je išla preko mokrog stijenja iznad same rijeke. Da bi prevalili tih nekoliko stotina metara i popeli se uza strmu stranu do tunela, nosačima ranjenika je bilo potrebno nešto više od pola časa. Pratioci, bolničarke i ljekari su išli pored nosila i pomagali, strepeći da se ranjenici ne strovale u rijeku.“ (15)
Sa druge strane, njemačke su trupe 10. marta osvojile Prozor napredujući dalje prema Jablanici koju osvajaju 17. marta. Posljednje borbe za ranjenike u bici na Neretvi, od 15. do 21. marta, vodile su brigade 1. proleterske divizije: 3. sandžačka i 3. i 7. krajiška. Upornom odbranom i naporima one su, iako sasvim iscrpljene i izgladnjele, zaštitile evakuaciju začelnih bolničkih ešelona od nasrtanja njemačkih, italijanskih i četničkih jedinica iz Konjica i Jablanice. U isto vrijeme su prikupile i prenijele sve zaostale žive ranjenike a tijela mnogih poginulih i umrlih boraca sahranile. Kad su se povukle do boračkog jezera, iza njih neprijatelj nije našao nijednog živog borca NOVJ.(16) Komandant za Balkan, pukovnik Ler, po ulasku u Jablanicu, u svom je izvještaju zapisao sljedeće: „Partizanima je uspjelo da se prebace preko Neretve i da se do posljednjeg čovjeka povuku u sjeverni dio Crne Gore. Oni su se probili na odsjeku fronta koji su držali Italijani i četnici. Nije bilo nikakvog plijena ni zarobljenika. Ni jedan partizanski ranjenik, pa čak ni poginuli nije pronađen, iako su, sudeći po našim krvavim gubicima, morali imati gubitke u većem broju.“(17)
Takođe, prije prelaska partizani su uništili teško naoružanje (u Neretvu su bačeni topovi, tenkovi i kamioni).
Završnu etapu Bitke na Neretvi predstavlja poraz četnika. Iako je Draža Mihajlović mobilizirao veliki broj četnika (oko 18 000), u borbama 17. i 18. marta, njegove su jedinice poražene u pravcu Lipeta – Krstac – Zaborani.
Oslobađanjem Nevesinja, Kalinovika i područja između tih dviju varošica završila se bitka na Neretvi. U to vrijeme je bolnica izvučena na bezbjednije područje u gornju Neretvu, gdje je sanitet bio u mogućnosti da u relativnom miru liječi ranjenike i bolesnike. (18)
2. Opis dobra
Na istorijskom području Nacionalnog spomenika nalaze se zgrada muzeja „Bitka za ranjenike na Neretvi“ sa pratećim sadržajima, manifestacioni prostor sa otvorenom scenom i zborište na desnoj obali Neretve, ostaci mosta sa prilaznim pješačkim stazama na obje obale i zgrada Bunkera na lijevoj obali Neretve. Nacionalni spomenik na desnoj obali Neretve zauzima površinu od 4 17 42 ha, a na lijevoj obali 1 10 55 ha, sa tokom rijeke Neretve od 300 m nizvodno od mosta.
Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi“ je objekat sa podrumom, prizemljem i spratom. Projektanti muzeja su arhitekti: Branko Tadić, Zdravko Dunđerović i Mustafa Ramić. Ukupna površina muzeja na sve tri etaže iznosi 4.873 m2. Muzej je svečano otvorio Josip Broz Tito 12. 11. 1978. godine. Zgrada je u eksterijeru oblikovana u vidu razigranih, međusobno isprepletenih kubusa.
Muzej ima tri glavna ulaza: u podrumu ekonomski ulaz objekta na jugozapadu; u prizemlju glavni ulaz u veliku dvoranu na sjeverozapadu i glavni ulaz u muzej na sjeveroistoku. Objekat ima i servisni ulaz u ostavu bifea u prizemlju na sjeveroistoku i ulaz u poslovni prostor na sjeverozapadu. Izlaz za nuždu nalazi se na jugozapadu i vodi ka ekonomskoj saobraćajnici.
U podrumu su smješteni pomoćni i pogonski sadržaji kao što su; kotlovnica sa klima uređajima, sobe ložača i radionice, radionice pozornice, fotolaboratorije sa komorom, sobe domara i ekonoma, sanitarije za osoblje i sanitarije za goste velike dvorane.
Površina podruma je 1.063 m2.
U prizemlju su smješteni muzejska postavka i velika dvorana sa pratećim sadržajima.
Ulaz u muzej nalazi se na sjeveroistočnoj strani objekta. Uz ulaz, na vanjskom trijemu napravljena je vještačka vodena površina, a preko nje drveni most kojim se prilazi ulaznom vjetrobranu. Uz vodenu površinu postavljena je maketa bitke na Neretvi i fontana. Kroz ulazni vjetrobran ulazi se u hol muzeja. U ulaznom prostoru nalazi se i kancelarija portira i spiralno stepenište koje vodi u podrum i na sprat u prostorije uprave. Iz ulaznog hola ulazi se u izložbeni prostor na jugoistoku. Izložbeni prostor muzeja ima tri nivoa: prvi na koti -1'25, drugi na -1'88, i treći na -2'50. Nivoi su međusobno povezani stepeništima. Sjeveroistočni i jugoistočni zid izložbenog prostora muzeja je cio ostakljen, sa vizurama prema spomen-mostu. Prema jugoistoku uz izložbeni prostor je lođa. Sa srednjeg nivoa izložbenog prostora ulazi se u malu dvoranu na njen treći nivo koji je na koti -1'88. Sa po jednom stepenicom penje se na drugi nivo na koti -1'56 i na prvi na koti -1'25. U malu dvoranu se može ući i iz ulaznog hola. Mala dvorana može primiti cca 100 posjetilaca.
Iz ulaznog hola se ulazi u prostoriju za posebne prijeme na sjeveroistoku. Prostorija za posebne prijeme povezana je sa bifeom kliznim vratima. Ulazni hol muzeja povezan je sa ulaznim holom velike dvorane ostakljenom pregradom sa vratima. Ovaj dio ulaznog hola velike dvorane je na takođe na koti -1'25. Iz njega se ulazi u bifea ostavom i WC-om prema sjeveroistoku. Poseban ekonomski ulaz vodi do ulaza u ostavu uz bife.
Ulaz u hol velike dvorane nalazi se na sjeverozapadnoj strani objekta. Uz natkriveni trijem smještene su biletarnica sa prostorijom za informacije i glavni ulaz u hol velike dvorane. Ulaz i hol velike dvorane smješteni su na koti 0'00. Sa natkrivenog trijema se kroz vjetrobran ulazi u ulazni hol velike dvorane. Iznad vjetrobrana i dijela ulaznog hola velike dvorane je vazdušni prostor, natkriven prostornom rešetkom. Iz vjetrobrana se takođe ulazi u prostoriju sa spiralnim čeličnim stepeništem koje vodi na 1. sprat u prostorije biblioteke. Na koti +1'20, na sjeverozapadnu nalazi se poslovni prostor (48 m2) sa ulazom izvana i malim sanitarijama.
Glavni ulaz u veliku dvoranu je iz ulaznog hola na sjeveroistoku, kroz dvokrilna vrata na koti 0'00. Bočni ulazi u veliku dvoranu su istočno i zapadno od glavnog ulaza, na koti -1'25. Uz zapadni ulaz nalazi se terasa. U ulaznom holu velike dvorane smještene su garderobe za posjetioce. Garderoba na sjeverozapadu povezana je sa biletarnicom. Druga garderoba je na sjeveroistoku, prema nižem dijelu hola predviđenom za izložbe, koji je i direktna veza hola velike dvorane sa holom muzeja. Uz garderobu na sjeverozapadu nalazi se prostorija sa spiralnim čeličnim stepeništem, kojim se silazi u podrum u sanitarije posjetilaca.
Velika dvorana ima cca 500 mjesta za posjetioce. Dvorana ima tri nivoa na kotama 0'00, -1'25 i -2'50, između kojih su kose ploče u vidu rampi koje formiraju gledalište. Na jugu dvorane postavljena je pozornica. Sastavni dio pozornice je i bočna pozornica prema jugozapadu, koja je spiralnim stepeništem vezana za radionice pozornice. Iz bočne pozornice ulazi se u hodnik koji vodi do garderoba izvođača, čajne kuhinje sa klubom i ostave kostima. Na pozornicu se izlazi iz jugoistočnog kraka hodnika na koji se veže i dvokrako stepenište za izvođače koje vodi do ekonomskog dvorišta u podrum. Na pozornicu se izlazi i iz hodnika uz prostoriju kontrole. Ovaj hodnik povezuje pozornicu i malu dvoranu. Na jugozapadu velike dvorane, odmah uz pozornicu nalazi se izlaz za nuždu. Velika dvorana i pozornica imaju veću svijetlu visinu koja se proteže kroz dvije etaže objekta.
Površina prizemlja iznosi 3.155 m2.
Iz ulaznog hola muzeja spiralnim čeličnim stepeništem penje se na 1. sprat objekta (kota +3'12) gdje se nalaze prostorije uprave: tri kancelarije kustosa, kancelarija direktora sa terasom prema jugoistoku, kancelarija administracije, sanitarije i komunikacije.
Stepeništem za biblioteku, na sjeverozapadu, dolazi se do biblioteke na 1. spratu (kota +3'12). U sklopu biblioteke smješteni su prostor za izdavanje knjiga, čitaonica, magacin, prostorija za časopise, fonoteku, sanitarije i komunikacije. Čitaonica biblioteke ima izlaz na vanjsku terasu prema jugoistoku. Južno od prostorija biblioteke nalazi se projekciona bioskopska kabina i komanda rasvjete iznad velike dvorane.
Konstrukcija objekta muzeja je kombinovani sistem armirano-betonskog skeleta i čelične konstrukcije. Krovna konstrukcija iznad muzeja je čelična prostorna rešetka tipa »MERO« a oslonjena je na armirano-betonske grede koje idu idu po obodu objekta, na rasponu 22,5 m. Iznad ulaznog hola velike dvorane je takođe čelična prostorna rešetka tipa »MERO« na rasponu 9,8 m. Iznad velike dvorane je čelična plošna rešetka. Ostali konstruktivni elementi su armirano-betonski skelet ploča i greda, zidova i stubova. Stepeništa su spiralna čelična. Temeljenje je riješeno na temeljnim trakama i temeljima samcima. Konstrukcija svjetlarnika je od čeličnih valjanih profila preko kojih se oslanjaju table od stakla.
Podovi objekta su kamene ploče (ulazni hol i muzeju), tekstilna obloga (velika dvorana), parketi i brodarski pod kao i keramičke pločice. Zidovi muzeja, ulaznog bifea obloženi su kamenim pločama. Zidovi velike dvorane obloženi su drvenom lamperijom sa akustičkim izolatorom.
Fasada objekta malterisana je pranim kulirom sa riječnim agregatom.
Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi“ u svom arhivu posjeduje originalne i kopije fotografija, karta i dokumenta vezanih za bitku. Dio eksponata muzeja (puške, uniforme, makete aviona, bombe, šljemovi i dr.) uzeti su na revers od Historijskog muzeja u Sarajevu.
U izložbenom prostoru Muzeja „Bitka za ranjenike na Neretvi“ nalaze se dvije slike posvećene nošenju ranjenika.
Ismet Mujezinović (Tuzla 2. 12. 1907. – Tuzla 7. 1. 1984.), Nošenje ranjenika, ulje na platnu, 172 x 128 cm. Jablanica: Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi“ (izvorni smještaj: Sarajevo, Istorijski muzej).
Format kompozicije s prikazom Nošenja ranjenika, pravougle je osnove, ravno zaključen. Iako zahvata djeliće pejzaža, kompozicija tretira krupni kadar s prikazom dvije ljudske figure u cjelosti. Umjetnik vješto oslikava ljudsko tijelo pod naporom, ispitujući njegove krajnje granice. U prvome planu iz tamnine kompozicije isijavaju bijele haljine i mladoliko žensko lice. Njeno je tijelo pognuto, opterećeno dvostrukim teretom – ranjenikom koga nosi na leđima i puškom sprijeda. Tijelo ranjenika obavija se u nesagledivom vrtlogu djevojčina tijela i haljina te ih na trenutak nije moguće razlučiti. Iako snažnim raskorakom ostvaruje potpunu ravnotežu, grabeći novi komad zemlje, njene krupne crne oči, umornog su pogleda, usmjerenog ka obalama Neretve. Na desnom djevojčinom ramenu zaklopljenih očiju, počiva ranjenikova glava, smirena u svojoj nemoćnosti.
S. Gavrilović, Nošenje ranjenika, 1950., ulje na platnu, 161 x 126 cm. Jablanica: Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi“ (izvorni smještaj: Sarajevo, Istorijski muzej).
U pravouglom, ravno zaključenom formatu kompozicije oslikana je ista tema – Nošenje ranjenika, ali je za razliku od Mujezinovićeve slike ovdje riječ o grupi ranjenika koji prodiru iz gornjeg okvira slike opterećavajući obale Neretve. U nepreglednom ali povezanom nizu raštrkane su žene i ranjenici na nosilima. Ovakva organizacija kompozicije s jedne strane doprinosi njenoj nečitljivosti, a s duge prisiljava promatrača da sagleda svaki pojedini element. Kolonu predvode dvije žene prikazane u prednjem planu kompozicije. Kadar siječe njihova tijela do pojasa u trenutku kada s ranjenikom na nosilima napuštaju kompoziciju. Oslanjajući se na nasljeđe kubizma, umjetnik gradi kompoziciju smjenom oštrih crnih kontura ljudskih likova i prirode.
Umjetnik je potpisao i datirao kompoziciju u donjem lijevom kutu: SGavrilović/1950.
Manifestacioni prostor se nalazi sjeveroistočno od muzeja, uz ulaznu muzejsku sekvencu. Služi za prigodne manifestacije i okupljanje većeg broja ljudi, te predstavlja i otvoreni foaje objekta muzeja. U njega je ukomponovana otvorena scena, izrađena od kamenih ploča bijele boje i stepenasto gledalište na pet nivoa, sa tri strane koje se spušta prema pozornici. Površina manifestacionog prostora sa pozornicom iznosi 1.480 m2. Sama pozornica je površine 200 m2.
Zborište se nalazi sjeveroistočno od manifestacionog prostora. Simbolički predstavlja prostor na kojem su se okupljali borci i ranjenici prije prelaska Neretve. Na njemu je postavljena vječna vatra sa površinom za polaganje vijenaca i jarbola za zastave. Zborište je popločano kamenim pločama. Od zborišta kreće rekonstruisana pješačka staza kojom su se kretali ranjenici i borci preko porušenog mosta na drugu obalu Neretve. Površina zborišta iznosi 180 m2. Pješačka staza na desnoj obali do mjesta sa kojeg su borci i ranjenici prešli Neretvu široka je 1,20 m a duga 180 m. Pješačka staza na lijevoj obali ide od mosta pa se penje ka jugu. Širina staze je 1,20 m a dužina 150 m.
Spomen-most je simbol Bitke na Neretvi i Bitke za ranjenike i predstavlja centralni spomenik cijelog kompleksa.
Most, koji je srušen u martu 1943. godine tokom bitke za ranjenike, sagrađen je 1888. godine. Konstrukcija mosta bila je linijska rešetka sa obrnutim lukom na donjoj strani mosta. Raspon obrnutog luka bio je 78 m a strijela luka 10 m. Bio je oslonjen na kamenom zidane oslonce na obje obale. Visina rešetke mosta na osloncima iznosila je 3 m.
U avgustu 1943. godine Nijemci su izgradili novi most na mjestu srušenog. Konstrukcija ovog mosta bila je prostorna rešetka, pravougaonog poprečnog presjeka. Raspon mosta bio je 78 m a visina rešetke 8 m. Širina mosta bila je 5 m. Most se oslanjao na postojeće kamenom zidane oslonce. Visina rešetke pri osloncima bila je manja i iznosila 5 m na obje strane mosta.
Ovaj most je ponovno srušen 1968. godine za vrijeme snimanja filma „Bitka na Neretvi“ reditelja Veljka Bulajića.
U sklopu projekta za spomen-muzej „Bitka za ranjenike“ u Jablanici urađen je projekat obnove Spomen-mosta u maju 1977. godine. Svečano otvorenje muzeja i pripadajućih sadržaja održano 1978. godine. Prilikom obnove urađeno je sljedeće:
- Postojeća rešetkasta konstrukcija porušenog željezničkog mosta, koja je poslije rušenja 1968. godine ostala da leži na lijevoj obali Neretve ostaje na tom mjestu sa potrebnim osiguranjima od daljeg rušenja;
- Premoštenje Neretve do postojećeg mosta i između pješačkih staza radi se konstrukcijom istog tipa koju ima postojeći dio mosta. Novi dio mosta postavljen je skoro horizontalno sa blagim zakošenjem prema dijelu mosta na lijevoj obali. Ovaj novi dio mosta pričvršćen je na nove temelje u koritu Neretve i na padini;
- Uz novi dio mosta, uzvodno postavljene su drvene poprečne oblice, preko kojih je išao pod drvenog mosta. Ovaj most je korišćen za prelaz sa desne na lijevu obalu kao sjećanje na bitku;
- Na desnoj obali Neretve, kao eksponat je postavljena lokomotiva „serije 73“ (brzi putnički voz), koja je jedini sačuvani primjerak te serije u Bosni i Hercegovini.
Bunker na lijevoj obali Neretve sagrađen je početkom XX stoljeća. To je jednoprostorni objekat pravougaone osnove, sa zasječenim uglovima stranica. Dimenzije stranica objekta u osnovi su 10 x 6 m. Zasjek na spoju stranica objekta je dužine 2 m. Zidovi bunkera visoki su cca 6 m. Bunker je pokriven osmovodnim krovom. U objekat se ulazi kroz lučno završena vrata na jugozapadnoj fasadi. Na ovoj fasadi objekat ima jedan prozor zapadno od vrata i tri prozora ispod nivoa krova. Na jugoistočnoj fasadi bunker ima tri prozora pri dnu objekta i četiri ispod nivoa krova a na sjeverozapadnoj pri dnu objekta dva manja prozora i jedan veliki prema jugu a ispod krova pet malih prozora. Na sjeveroistočnoj fasadi bunker ima jedan mali i jedan veliki prozor pri dnu objekta i tri prozora ispod nivoa krova. Na zasječenim fasadama, bunker ima dva prozora, jedan pri dnu a drugi ispod krova objekta.
Prozori pri dnu bunkera su pravougaoni odnosa stranica 1:2 na spoljašnjoj fasadi a unutar objekta se vertikalno sužavaju prema gore na kvadratni otvor. Prozori ispod krova su odnosa stranica 1:1,5 na spoljašnjoj fasadi i takođe se sužavaju prema gore unutar objekta. Svi prozorski otvori imaju plastično naglašen okvir na fasadi koji ima pravougaonu zonu ispod prozora a završen je okvirom koji imitira kamerni luk. Ulazna vrata u bunker takođe su završena okvirom koji imitira kamerni luk.
Bunker je zidan punom opekom, sa uglovima od provezanih kamenih klesanaca. Fasade bunkera su malterisane.
3. Dosadašnja zakonska zaštita
Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi“ imao je status državne institucije u sastavu Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine (bivši Muzej revolucije) do 1997. godine.
Od 1997. godine djeluje kao samostalna JU „Muzej Bitka za ranjenike na Neretvi“, Jablanica.
4. Istraživački i konzervatorski radovi
Nema podataka o istraživačkim i konzervatorskim radovima vršenim na istorijskom području niti na pojedinačnim objektima.
5. Sadašnje stanje dobra
Objekti i sadržaji Graditeljske cjeline Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi“, u Jablanici očuvali su svoju izvornost u ograničenom obimu, što zavisi od dijela kompleksa.
Zgrada Muzeja „Bitka za ranjenike na Neretvi“ nije pretrpjela značajna oštećenja. Ravni krov je dotrajao, te ga je potrebno sanirati. Ostali dijelovi objekta su u relativno dobrom stanje, s obzirom na njegovo ograničeno korišćenje i osiromašenu muzejsku postavku.
Manifestacioni prostor i zborište su u dobrom stanju, s tim da se ograničeno koriste za svoju izvornu namjenu.
Ostaci Spomen-mosta na obalama: ležište mosta na desnoj obali i ostaci mosta na lijevoj obali su u dobrom stanju. Horizontalni dio Spomen-mosta (čelična rešetka i drveni horizontalni most za pješake), dodat rekonstrukcijom 1978. godine se usljed pritiska plavnog vala okrenuo za 90 stepeni i polomio. Ovaj dio mosta još uvijek je vezan za vertikalnu čeličnu rešetku na lijevoj obali, ali se ne može vratiti na izvorno mjesto. Predviđa se izrada replike horizontalne čelične rešetke i drvenog pješačkog mosta koji je bio sastavni dio spomen-mosta.
Objekat Bunkera danas nije dio cjeline. Dat je na korišćenje privatnom vlasniku koji je u objektu otvorio restoran i izgradio nadstrešnicu sa tri strane. Unutar objekta izvršene su reverzibilne izmjene. Sadašnji korisnik izgradio je horizontalnu konstrukciju unutar objekta, što narušava izvorni izgled objekta.
III – ZAKLJUČAK
Primjenjujući Kriterijume za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom („Službeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03), Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:
B. Istorijska vrijednost (veza građevine, cjeline ili područja sa istorijskom ličnošću ili značajnim događajem u istoriji)
D. Čitljivost (dokumentarna, naučna, obrazovna vrijednost)
i. Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim istorijskim razdobljima,
ii. Svjedočanstvo o istorijskim mijenama.
E. Simbolička vrijednost
v. Značaj za identitet grupe ljudi.
F. Ambijentalna vrijednost
iii. Objekat ili skup objekata je dio cjeline ili područja.
Sastavni dio ove odluke su:
- fotodokumentacija,
- grafički prilozi.
Korišćena literatura:
1985. Krzović, Ibrahim. Ismet Mujezinović. Galerija jugoslovenskog portreta Tuzla, Tuzla: 1985
1977. Institut za arhitekturu i urbanizam Arhitektonsko-urbanističkog fakulteta Sarajevo. Idejni projekat: Spomen kompleks Jablanica. Projektanti: Branko Tadić, dia; Zdravko Dunđerović, dia; i Mustafa Ramić, dia; 1977
1977. Institut za arhitekturu i urbanizam Arhitektonsko-urbanističkog fakulteta Sarajevo. Izvedbeni projekat: Spomen kompleks Jablanica – Spomen muzej. Projektanti: Branko Tadić, dia; Zdravko Dunđerović, dia; i Mustafa Ramić, dia; 1977
1977. Institut za arhitekturu i urbanizam Arhitektonsko-urbanističkog fakulteta Sarajevo. Idejni projekat enterijera: Spomen kompleks Jablanica – Spomen muzej. Projektanti: Branko Tadić, dia; Zdravko Dunđerović, dia; 1977
1977. Energoinvest Sarajevo. Idejna rješenja: Spomen most u Jablanici. Miloš Janjić dipl. inž.; 1977
1977. Energoinvest Sarajevo. Glavni građevinski projekat: Spomen most u Jablanici. Miloš Janjić dipl. inž; 1977
1979. Đonlagić, Ahmed. Bitka na Neretvi, drugo izdanje. Muzej revolucije Bosne i Hercegovine Sarajevo; NIU „Narodna armija“ Beograd, 1979.
1979. Jokić, Gojko. „Neretva-Makljen Jablanica-Prozor“, Turistički vodič Spomenici revolucije. Muzej revolucije Bosne i Hercegovine Sarajevo i NIŠRO Turistička štampa Beograd; BIGZ, 1979.
www.muzej-jablanica.com
(1) Od jeseni 1942. godine u sastavu NOV-a i POJ-a osnovane su nove brigade, divizije, korpusi i vojnopozadinske ustanove i jedinice. Ahmed Đonlagić. Bitka na Neretvi. Sarajevo: Muzej revolucije Bosne i Hercegovine, 1979., 5.
(2) Nakon oslobođenja, u Bihaću je od 26. do 27. novembra 1942. godine održano Prvo zasjedanje narodnih predstavnika na kojem je konstituisano Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ).
(3) Gojko Jokić. “Neretva – Makljen. Jablanica – Prozor” u Turistički vodič Spomenici revolucije. Sarajevo: BIGZ, 1979., 7.
(4) Ahmed Đonlagić. Bitka na Neretvi. Sarajevo: Muzej revolucije Bosne i Hercegovine, 1979., 10.
(5) Ofanzivu su trebale predvoditi 7. SS divizija Princ Eugen, 369. legionarska divizija ojačana s jednim pukom 187. divizije i 3. brdskom domobranskom brigadom, 714. i 717. divizija s 2. brdskom domobranskom brigadom i 2. tenkovskim bataljonom pod vođstvom njemačkog generala Litersa, te divizije Lombardija, Re, Sasari, sedam ustaških bataljona i četnici pod vođstvom italijanskog generala Glorije.
(6) Postojale su specijalne jedinice njemačke vojske koje su tragale za skrivenim bolnicama u cilju njihova uništenja i pogubljenja ranjenika.
(7) Krajem 1942. godine samo bolnički centar u Bosanskom Petrovcu i okolini imao je 1 200 ranjenika. Bolnički centri postojali su u Grmeču, Lici, Baniji, na Kordunu, a bolesnici i ranjenici liječeni su i u oslobođenim gradovima. Gojko Jokić. “Neretva – Makljen. Jablanica – Prozor” u Turistički vodič Spomenici revolucije. Sarajevo: BIGZ, 1979., 7.
(8) Gojko Jokić. “Neretva – Makljen. Jablanica – Prozor” u Turistički vodič Spomenici revolucije. Sarajevo: BIGZ, 1979., 10.
(9) Prema naređenju koje je izdao Tito u Drvaru, svaka divizija imala je precizna zaduženja:
- Prva divizija zauzeće neprijateljska uporišta između Ivan-Sedla i Konjica i tako zatvoriti pravac od Sarajeva;
- Druga divizija osigurava južni pravac od Mostara likvidirajući neprijatelja od Mostara prema Jablanici;
- Treća divizija zauzeće Prozor, Ramu, Ostrožac i Konjic i obezbijediti prelaz preko Neretve;
- Sedma divizija štiti od pravca Bihać – Bosanski Petrovac – Drvar – Livno – Prozor i
- Deveta divizija štiti desni bok glavnih snaga na Neretvi, dejstvujući iz pravca Imotskog prema Vrlici i Ljubuškom.
Gojko Jokić. “Neretva – Makljen. Jablanica – Prozor” u Turistički vodič Spomenici revolucije. Sarajevo: BIGZ, 1979., 11.
(10) Gojko Jokić. “Neretva – Makljen. Jablanica – Prozor” u Turistički vodič Spomenici revolucije. Sarajevo: BIGZ, 1979., 16.
(11) Gojko Jokić. “Neretva – Makljen. Jablanica – Prozor” u Turistički vodič Spomenici revolucije. Sarajevo: BIGZ, 1979., 17.
(12) Gojko Jokić. “Neretva – Makljen. Jablanica – Prozor” u Turistički vodič Spomenici revolucije. Sarajevo: BIGZ, 1979., 18.
(13) Gojko Jokić. “Neretva – Makljen. Jablanica – Prozor” u Turistički vodič Spomenici revolucije. Sarajevo: BIGZ, 1979., 18.
(14) Autor Ahmed Đonlagić dalje navodi: „Smirnov je u stvari izgradio jednu dugu drvenu terasu, zakačenu telefonskim stubovima za porušenu željeznu konstrukciju mosta. Preko te terase su pokuljale kolone jedinica, a uskoro i ranjenika.“ Ahmed Đonlagić. Bitka na Neretvi. Sarajevo: Muzej revolucije Bosne i Hercegovine, 1979., 82.
(15) Ahmed Đonlagić. Bitka na Neretvi. Sarajevo: Muzej revolucije Bosne i Hercegovine, 1979., 92.
(16) Ahmed Đonlagić. Bitka na Neretvi. Sarajevo: Muzej revolucije Bosne i Hercegovine, 1979., 97.
(17) Gojko Jokić. “Neretva – Makljen. Jablanica – Prozor” u Turistički vodič Spomenici revolucije. Sarajevo: BIGZ, 1979., 19.
(18) Ahmed Đonlagić. Bitka na Neretvi. Sarajevo: Muzej revolucije Bosne i Hercegovine, 1979., 101.
|
