Status spomenika -> Nacionalni spomenik
Objavljeno u “Službenom glasniku BiH”, broj 62/10.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 7. do 13. jula 2009. godine, donijela je
O D L U K U
I
Kulturni krajolik – selo Lukomir (Gornji Lukomir), općina Konjic, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik čine objekti smješteni u selu Lukomir (96 objekata, od čega 46 stambenih objekata, 49 gospodarskih objekata i objekat bivše škole), nekropola sa 18 stećaka na lokalitetu Vlaško groblje i nekropola sa devet stećaka na lokalitetu Jezerine.
Nacionalni spomenik se nalazi na prostoru koji obuhvata k.č. 163, z.k. uložak broj 1; k.č. 75/1 i 126, z.k. uložak broj 4; k.č. 39, z.k. uložak broj 7; k.č. 55/2, z.k. uložak broj 9; k.č. 105, z.k. uložak broj 10; k.č. 55/1 i 175, z.k. uložak broj 12; k.č. 32, 77/1 i 138/1, z.k. uložak broj 14; k.č. 28, 77/2 i 134, z.k. uložak broj 15; k.č. 135, z.k. uložak broj 16; k.č. 131 i 159, z.k. uložak broj 18; k.č. 74/2 i 143/2, z.k. uložak broj 20; k.č. 101, 127 i 128, z.k. uložak broj 21; k.č. 78/1, 142 i 144, z.k. uložak broj 22; k.č. 152/1, z.k. uložak broj 24; k.č. 50, z.k. uložak broj 25; k.č. 84 i 155/1, z.k. uložak broj 26; k.č. 20, 29 i 38, z.k. uložak broj 27; k.č. 133 i 138/2, z.k. uložak broj 29; k.č. 75/2, 123, 124, 129 i 156, z.k. uložak broj 31; k.č. 33, z.k. uložak broj 35; k.č. 52, 95/1 i 177, z.k. uložak broj 36; k.č. 54, z.k. uložak broj 37; k.č. 96 i 97, z.k. uložak broj 38; k.č. 16 i 114, z.k. uložak broj 39; k.č. 47, z.k. uložak broj 40; k.č. 17/1, 17/3, 42, 118, 143/4 i 166, z.k. uložak broj 41; k.č. 49, 86, 98 i 104, z.k. uložak broj 42; k.č. 62, 76 i 102, z.k. uložak broj 43; k.č. 87 i 88, z.k. uložak broj 44; k.č. 74/1 i 143/3, z.k. uložak broj 45; k.č. 115 i 164, z.k. uložak broj 46; k.č. 108, 111, 173 i 174, z.k. uložak broj 47; k.č. 103, z.k. uložak broj 49; k.č. 14/1, 146/1 i 167/2, z.k. uložak broj 50; k.č. 116 i 119, z.k. uložak broj 51; k.č. 17/2, 17/4, 43, 125, 145 i 165, z.k. uložak broj 53; k.č. 19, 120, 121, 130, 168/1 i 169/1, z.k. uložak broj 54; k.č. 22 i 36, z.k. uložak broj 56; k.č. 137, 139 i 140, z.k. uložak broj 58; k.č. 21 i 30, z.k. uložak broj 59; k.č. 25 i 37, z.k. uložak broj 60; k.č. 27 i 31, z.k. uložak broj 61; k.č. 80, 85 i 112, z.k. uložak broj 62; k.č. 81 i 151, z.k. uložak broj 63; k.č. 23 i 113, z.k. uložak broj 65; k.č. 18, 34, 153, 168/2 i 169/2, z.k. uložak broj 66; k.č. 82, 83, 110 i 154, z.k. uložak broj 67; k.č. 78/2, 99 i 157, z.k. uložak broj 68; k.č. 155/2, z.k. uložak broj 70; k.č. 15, 122, 146/2 i 167/1, z.k. uložak broj 71; k.č. 109, z.k. uložak broj 72; k.č. 73, 132 i 136, z.k. uložak broj 73; k.č. 53, 95/2 i 176, z.k. uložak broj 74; k.č. 117, 147 i 162, z.k. uložak broj 75; k.č. 149, z.k. uložak broj 76; k.č. 51 i 150, z.k. uložak broj 77; k.č. 13, z.k. uložak broj 79; k.č. 41/3, 44 i 61, z.k. uložak broj 80; k.č. 35, 69, 79 i 143/1, z.k. uložak broj 81; k.č. 141, z.k. uložak broj 83; k.č. 178, z.k. uložak broj 84; k.č. 64 i 94, z.k. uložak broj 100; k.č. 63, 92, 93 i 106, z.k. uložak broj 102; k.č. 171 i 172, z.k. uložak broj 105; k.č. 160, z.k. uložak broj 107; k.č. 26, 41/1, 46 i 72, z.k. uložak broj 107; k.č. 41/2, z.k. uložak broj 108; k.č. 45 i 161, z.k. uložak broj 111; k.č. 24, 89 i 107, z.k. uložak broj 114; k.č. 68, 70 i 90, z.k. uložak broj 116; k.č. 40, 48, 148 i 158, z.k. uložak broj 118; k.č. 66 i 71, z.k. uložak broj 121; k.č. 65, 67 i 91, z.k. uložak broj 122; k.č. 170, z.k. uložak broj 123 (novi premjer), k.o. Lukomir, općina Konjic, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02, 27/02, 6/04 i 51/07).
II
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, restauraciju, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III
U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika, utvrđuju se sljedeće mjere zaštite koje se odnose na prostor definiran u tački I stav 3. ove odluke:
- Na nacionalnom spomeniku su dopušteni isključivo konzervatorsko-restauratorski radovi, radovi na rekonstrukciji izvornih objekata ili njihovih izvornih dijelova, radovi na redovnom održavanju objekata, radovi koji imaju za cilj osigurati održivu upotrebu objekata, radovi koji su neophodni za održavanje ruralne ekonomije, uključujući i one radove čiji je cilj prezentacija nacionalnog spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) i uz stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);
- Zabranjeno je izvođenje svih infrastrukturnih radova bez odobrenja nadležnog ministarstva;
- U cilju osiguranja održive budućnosti sela i njegove okoline (objekata, životinjskog svijeta i dugoročne ekonomske sigurnosti i kvaliteta života stanovnika sela) neophodna je hitna izrada plana konzervacije (koji će uključivati nepokretno, pokretno i nematerijalno naslijeđe) i plana održivog ekonomskog razvoja (u potpunosti uzimajući u obzir sve postojeće prijedloge za proglašenje šireg krajolika područjem od izuzetnog nacionalnog interesa), kao i provođenje faze finansiranja i planiranja te tekućih konzervacijskih i sanacijskih radova iz javnih i privatnih izvora (kako bi se pomoglo financsiranje ove procjene i tekućih mjera konzervacije i sanacije);
- Izraditi program i plan održavanja kulturnog krajolika kojim će, između ostalog, biti definirane organizacije ili institucije koje će biti zadužene za provođenje navedenog programa;
- Izraditi snimak postojećeg stanja sa preliminarnom tehničkom procjenom kojim će se utvrditi oštećenja na objektima kulturnog krajolika koja mogu dovesti do gubitka pojedinih objekata ili njihovih dijelova, kao i utvrditi nelegalno izvedene intervencije kojima je narušen izgled pojedinačnih objekata i vrijednosti kulturnog krajolika;
Utvrđuju se hitne mjere zaštite nacionalnog spomenika:
- Izvršiti sanaciju i konsolidaciju objekata ugroženih obrušavanjem zidova i krovne konstrukcije (rekonstrukcija krovne konstrukcije i pokrivača (upotreba šimle), konzervacija zidova i druge potrebne intervencije);
- Izvršiti sanaciju krovnog pokrivača – šimle na svim objektima.
Graditeljsko naslijeđe sela Lukomir:
- Nije dopušteno izvođenje radova koji bi mogli ugroziti nacionalni spomenik (nadogradnja, proširivanje, rušenje postojećih objekata s ciljem izgradnje novih na njihovom mjestu i slično), kao ni postavljanje privremenih objekata ili stalnih struktura čija svrha nije isključivo zaštita i prezentacija nacionalnog spomenika;
- Za sve objekte koji se nalaze u sastavu nacionalnog spomenika potrebno je izvršiti statičku analizu konstrukcije, izraditi detaljan projekat postojećeg stanja koji će sadržavati podatke o svim oštećenjima i izmjenama i izraditi individualne projekte restauracije i konzervacije kojima će biti definirane sve potrebne intervencije na objektu, kao i mogućnosti adaptacije objekta savremenim uvjetima života;
- Svi srušeni ili urušeni izvorni objekti se trebaju restaurirati ili rekonstruisati;
- Prilikom restauracije, konzervacije i adaptacije objekata obavezno sačuvati ili vratiti tradicionalni izgled objekata (horizontalne i vertikalne gabarite, broj, veličina i raspored otvora, arhitektonske detalje, oblik i nagib krova), koristiti izvorne materijale (kamen, drvo i šimla) i primjenjivati izvorne metode obrade materijala i veznih elemenata i njihove ugradnje;
- Izvršiti izmjenu elemenata na objektima koji su nastali kao rezultat naknadnih intervencija, a u neskladu su sa ambijentom (dvovodni krovovi, betonski elementi i zidove od blok opeke i sl.);
- Dopuštena je unutrašnja adaptacija postojećih objekata u cilju prilagođavanja savremenim uvjetima stanovanja, ali prilikom adaptacije se moraju poštivati izvorni materijali od kojih su građeni objekti, kao i osobenosti koje će biti utvrđene detaljnom procjenom historijskog značaja enterijera koju je potrebno uraditi. Promjene u unutrašnjosti se ne smiju odraziti niti ugroziti vanjski izgled objekata (krovovi bez dimnjaka, nagib krovova, raspored i veličina otvora, zidovi bez istaka i sl.);
- Dopuštena je izgradnja novih objekata, uz odobrenje nadležnog ministarstva, uz primjenu tradicionalnih materijala (kamen, drvo i šimla) i oblikovanje u skladu sa ambijentom (poštivanje horizontalnih i vertikalnih gabarita, nagiba i oblika krova, rasporeda i veličine otvora) kao i na takav način da ne dođe do promjene u sveukupnoj gustini izgrađenosti sela niti morfologiji (rasporedu objekata) sela i njegovog okruženja;
- Nije dopuštena izgradnja novih objekata na mjestu srušenih izvornih objekata.
Nekropole sa stećcima:
Vlada Federacije je dužna posebno osigurati izradu Projekta sanacije, restauracije i konzervacije nekropola, koji treba sadržavati:
- arheološko istraživanje;
- čišćenje stećaka od lišaja i mahovine i saniranje oštećenja;
- uređenje nekropola sa uklanjanjem samonikle vegetacije;
- izradu i provedbu programa prezentacije nacionalnog spomenika.
Prirodno naslijeđe:
- dopušteno je uređenje staze za bezbjedan pristup nekropoli;
- dopušteno je postavljanje klupa, korpi za otpatke, putokaza, oznaka za kretanje i sl.;
- nije dopuštena sječa šume, osim sanitarne;
- nije dopušteno odlaganje smeća na otvorenom.
Utvrđuje se zaštitni pojas koji prati granice navedene u Odluci o utvrđivanju Igmana, Bjelašnice, Treskavice i kanjona Rakitnice (Visočica) područjem posebnih obilježja od značaja za Federaciju Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije BiH, broj 8), a mjere navedene u tom dokumentu primjenjuju se na zaštitni pojas nacionalnog spomenika. Na tom prostoru utvrđuju se sljedeće mjere zaštite:
- Nije dopuštena eksploatacija kamena, sječa šume, izuzev sanitarne sječe, izgradnja industrijskih objekata i magistralne infrastrukture i svih objekata koji u toku izgradnje ili u toku eksploatacije mogu da ugroze nacionalni spomenik i zaštićeno područje;
- Nalaže se identificiranje potencijalnih zagađivača okoline u skladu sa utvrđenim propisima, njihova sanacija i izrada plana upravljanja otpadom, otpadnim vodama, okolišem i prirodnim resursima.
IV
Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski akti u dijelu u kojem su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.
V
Svako, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantonalne i opštinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.
VI
Ova odluka dostavlja se Vladi Federacije, nadležnom ministarstvu, nadležnoj službi zaštite i općinskim organima uprave nadležnim za poslove urbanizma i katastra radi provedbe mjera utvrđenih u tač. II-V ove odluke, te nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.
VII
Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web stranici Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).
VIII
Prema članu V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.
IX
Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u «Službenom glasniku BiH».
Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo.
Broj: 02-2-40/09-47
9. juli 2009. godine
Sarajevo
Predsjedavajuća Komisije
Amra Hadžimuhamedović
O b r a z l o ž e n j e
I – UVOD
Na osnovi člana 2. stav 1. Zakona o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom, u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.
Općina Konjic – Služba za opću upravu, društvene djelatnosti i inspekcijske poslove, podnijela je dana 12.12.2007. godine prijedlog/peticiju za proglašenje dobra selo Lukomir, općina Konjic nacionalnim spomenikom.
U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovi člana V stava 4. Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.
Izjava o značaju dobra
Kulturni krajolik sela Lukomir (Gornji Lukomir) nastao je djelovanjem čovjeka u izrazito negostoljubivim visokim planinskim predjelima. Sagrađeno na nadmorskoj visini od oko 1472 m, tokom 6 mjeseci u godini zbog snježnih nanosa selo Lukomir predstavlja jedno od najizolovanijih sela u Bosni i Hercegovini.
Selo Gornji Lukomir je smješteno na planini Bjelašnici, u krajoliku izuzetne ljepote, te sa visokim stepenom biodiverziteta flore i faune.
O kontinuitetu života u ovom kraju svedoči 27 stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika.
Najznačajnija karakteristika sela Lukomir jeste njegova vernakularna arhitektura – nastala pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka a po sasvim nepromijenjenom uzoru kuća iz znatno ranijeg vremena koja odražava činjenicu da se način života, obrade zemljišta i uzgajanja stoke, nije uopće značajnije promijenio u selu sve do rata 1992. godine.
Promjene koje počinju nakon rata 1995. godine i ubrzavaju se sa svakim novim ljetom, vode ka potpunom uništenju upravo onih vrijednosti sela koje ga čine jedinstvenim u Bosni i Hercegovini – očigledna veza čovjeka i prirode od načina korištenja zemljišta do oblikovanja životnog prostora, kao i specifičnosti vezane za izgradnju samog sela.
II – PRETHODNI POSTUPAK
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u:
- dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjim vlasnicima i korisnicima dobra,
- podatke o dosadašnjoj zakonskoj zaštiti dobra,
- podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobara, uključujući i opise i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji i drugoj vrsti radova na dobru, itd.,
- historijsku, arhitektonsku i drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke(1).
Na osnovi uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:
1. Podaci o dobru
Lokacija
Planina Bjelašnica, jedna od najviših planina u Bosni i Hercegovini, smještena je jugozapadno od Sarajeva. Najviša tačka Bjelašnice doseže nadmorsku visinu od 2067 m. Ova planina – visoravan krečnjačkog sastava pruža se u pravcu sjeveroistok-jugozapad i karakterišu je strmi i visoki grebeni. Njen geološki sastav učinio ju je golom i bezvodnom planinom koja mjestimično obiluje pašnjacima(1), te je kao takva pogodna za stočarstvo.
Na Bjelašnici, u predjelu izvorišnog i gornjeg toka rijeke Rakitnice smješteno je nekoliko stalnih naselja; Brda, Umoljani, Milišići, Bobovica, Kramari, Lukavac, Šabići, Rakitnica, Gornji Lukomir, Gornja i Donja Tušila(2).
Selo Lukomir udaljeno je od Sarajevo oko 50 km. Smješteno je na litici kanjona rijeke Rakitnice na nadmorskoj visini od 1472 m, između dva vrha, Lovnica (1856 m nv) i Obalj (1896 m nv).
Historijski podaci
Selo Lukomir
Najčešće pominjanje planine Bjelašnice u etnološkoj literaturi vezuje se uz stočarska kretanja. Osnovni razlog nastanka stočarskih kretanja bio je nedostatak stočne hrane, a negdje i vode tokom ljetnjih, odnosno zimskih mjeseci(3). Pod stočarskim kretanjima se prvenstveno podrazumijeva kretanje ovaca (ranije i koza) i takvo kretanje predstavlja ostatak nekadašnjeg nomadskog stočarenja.
Stočarstvo, koje je na ovim prostorima imalo ekstenzivan karakter, bilo je jedna od najstarijih i najvažnijih grana privređivanja o čemu svjedoče brojni toponimi kao što su Katun, Katunište, Varda, Vardište, Stan, Stanovi(4). Stočarstvom su se u ovim krajevima bavili pripadnici ilirskih plemena, a potom Slaveni i Vlasi(5). Zabilježeno je da su u periodu srednjeg vijeka stočari dinarskih planina sa svojim stadima zimovali u dalmatinskom primorju, dolini Neretve i Posavini, dok su stočari iz Crne Gore, Raške i Pazara koristili pašnjake u dolini rijeke Trebišnjice, te u Semberiji i Posavini(6). Ista kretanja zadržana su tokom osmanskog perioda. U ovom periodu povećava se broj stanovništva koji se bavi stočarstvom. Razlog tome je ukupna društvena situacija, ali i visina stočarskih pristojbi koje su bile manje od ratarskih(7). Međutim, oskudica u pašnjacima koja se kasnije pojavila nije nastala zbog povećanja broja stočara ili dijeljenja porodičnih zadruga, već je bila posljedica upropašćivanja postojećih pašnjaka neracionalnom i prekomjernom upotrebom. Stočari su krčili i palili šume na planini kako bi dobili ziratnu zemlju i na taj način stvorili preduvjete za podizanje stalnih naselja, a ne samo onih privremenih, naseljenih tokom ljetnjih mjeseci. Ovaj proces je nastajao posebno nakon dolaska austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Povećanje zasijanih površina na planini išlo je na račun pašnjaka, pa se srazmjerno tome smanjivao broj stoke. Kako je broj stoke od kraja XIX vijeka bio u stalnom opadanju, potreba za stočarskim kretanjima se smanjivala. Međutim i pored ovakovog trenda, stočarstvo je na planini i dalje ostalo glavna privredna grana.
Svojina nad pašnjacima je bila dvojaka. Sa jedne strane pašnjaci su pripadali državnoj svojini, a sa druge strane bili su izdvojeni iz državne svojine i ustupljeni stanovništvu na korištenje za ispašu stoke. Pravo paše na planini sticalo se uz određene uvjete. Postojale su porodice koje su to pravo uživale kao starinci, od uvijek, te one koje su pašnjake dobile na osnovu fermana u osmanskom periodu. Također, pravo na ispašu se moglo kupiti od age, bega ili paše, ali isto tako, oni koji nisu mogli to pravo kupiti, svoju stoku su uz određenu nadoknadu davali onima koji su imali pravo ispaše. Poslije Drugog svjetskog rata šume i visoki pašnjaci su proglašeni općenarodnom imovinom, te su time brojne porodice stočara izgubile svoja vjekovna prava na ispašu. Da bi se mogli nastaviti baviti stočarstvom, stočari su morali plaćati takse šumarskim upravama i zadrugama, a kasnije šumskim gazdinstvima(8).
U Bosni i Hercegovini do Drugog svjetskog rata postojale su četiri vrste stočarskih kretanja:
1. kretanje na ljetnje paše, i to:
a) izdig(9) i zdig bez zadržavanja,
b) zdig(10) sa zadržavanjem,
2. etapna kretanja,
3. kretanja na zimovanje,
4. proljetnja i jesenja spuštanja u župu(11).
Početkom XX vijeka planina Bjelašnica bila je podijeljena između dvije banovine;
- Primorskoj banovini je pripadao hercegovački dio Bjelašnice. Sastojao se iz osam mahala(12): Kekuše, Hrupe, Razošlje, Hajvazi, Raški do, Jasen, Zelene njive i Lovnica.
- Drinskoj banovini je pripadao bosanski dio Bjelašnice(13). Sastojao se iz sedam mahala: Karamustafini čairi, Pazarićka mahala, Mrtvanje, Opančak, Stanine, Krošnje i Gola kosa (brdo)(14).
Većina stanovnika Bjelašnice je porijeklom iz Hercegovine(15) i to iz tri sreza, nevesinjskog, mostarskog i ljubuškog. Stočari su oko Đurđev-dana (06. maj), tačno utvrđenim putevima polazili na planinu, a sa planine su se vraćali oko Lučin-dana (31. oktobar). Iz nevesinjskog sreza dolazili su stočari iz tri sela: Kamene, Žulja i Gornje i Donje Rabine. Iz mostarskog sreza dolazili su stočari iz sela iz okoline Mostara i sela reona Podveleži. Iz reona Mostara dolazili su stočari iz sljedećih sela: Bivolje brdo, Gubavica, Dračevice, Gnojnica, Hodbina, dok su iz reona Podveleži dolazili stočari iz sela Svinjarine, Banj Dol, Opina, Dobrača, Dračevica. Iz ljubuškog sreza na Bjelašnicu su dolazili stočari iz sela Gracka(16). Neki od ovih stočara vremenom su se na Bjelašnici trajno nastanili i formirali sela Blaca, Čuhovići, Lukomir, Umoljani, Rašumovci, Kramari, Milešići, Brda, Šabići.
Manji broj stanovnika Bjelašnice je porijeklom iz Bosne – stanovnici sela Lukavca i Rakitnice(17). U bosanski dio Bjelašnice dolazili su stočari iz sarajevskog sreza, iz sela Kasatići, Lokve, Pazarić, Budimlići, Bioča i Korča(18).
Početkom XX vijeka osnovno zanimanje stanovnika trajno naseljenih na Bjelešnici bilo je stočarstvo (ovčarstvo), prikupljanje i prerada mlijeka, te proizvodnja mliječnih proizvoda i prerada vune. U jednoj mahali tridesetih godina XX vijeka bilo je oko 4000 ovaca, odnosno ukupno oko
60 000 ovaca(19), dok je šezdesetih godina XX vijeka bilo na istom prostoru oko 20 000 ovaca(20). Ratarstvo je bilo slabo razvijeno i obuhvatalo je proizvodnju krompira i žitarica kao što su pšenica, ječam, zob i raž. Trajno naseljeni stanovnici u bjelašničkim selima stoku(21) su počinjali puštati na pašu u aprilu, i to na popasak(22) i na vazdanak(23). Ispaša je trajala sve dok ne padne snijeg. U tom periodu, ako je dobra godina(24), ovca je mogla dati i do ¾ litra mlijeka na dan. Kod kuće se mlijeko prerađivalo u kajmak, maslo, urdu (najslabija vrsta sira) i sir. Dio proizvedenih mliječnih proizvoda stočari su zadržavali za svoje potrebe, a većinu su prodavali. Osim mlijeka, od ovaca i janjadi dobijali su vunu. Po ovci su mogli dobiti oko kilogram neoprane vune, a od janjeta oko četvrtine kilograma. Ovce su šišali oko Petrova-dana (12. jul), a janjad između Ilin-dana i Velike Gospojine (2. do 28. avgust). Vunu su upotrebljavali najviše za kućne potrebe, kao sirovinu za proizvodnju tkanina za odijela i pokrivače.
Početkom XX vijeka selo Gornji Lukomir pominje se kao ljetnje selo, mjesto gdje stanovnici Donjeg Lukomira tokom ljetnjih mjeseci svoju stoku dovode na ispašu(25). Udaljenost između ova dva mjesta je oko 300 metara vazdušne linije. Selo su naseljavali pripadnici dvije porodice, porodice Čomor i porodice Masleša. Pedesetih godina prošlog vijeka stanovnici sela Donji Lukomir sele se u Gornji Lukomir. Zabilježeno je da su 1956. godine u Donjem Lukomiru ostale stalno živjeti tri porodice(26). Današnji stanovnici Gornjeg Lukomira sjećaju se preseljenja i kao uzrok selenja navode bolju saobraćajnu povezanost Gornjeg Lukomira sa općinom Konjic, ali i drugim selima na Bjelašnici. Po riječima stanovnika Gornjeg Lukomira kuće su gradili tokom šezdesetih(27) i sedamdesetih godina XX vijeka. Do tada su živjeli u ljetnjim kolibama koje su koristili prilikom ispaše stoke dok su živjeli u Donjem Lukomiru(28). Posljednji stanovnici prestali su zimovati u Donjem Lukomiru u sedmoj deceniji XX vijeka. Etnološko odjeljenje Zemaljskog muzeja u Sarajevu je tokom istraživanja 1985. godine zabilježilo postojanje 43 stalno naseljena domaćinstva u Gornjem Lukomiru, dok je Donji Lukomir bio trajno napušten. Električna energija i telefon u selo su uvedeni nekoliko godina prije rata od 1992. do 1995. godine.
Po kazivanju Muhameda Čomora (oko 70 godina) iz sela Gornji Lukomir, porodica Čomor se na Bjelašnicu trajno naselila prije više od sto godina. Doselili su se iz okoline Stoca ili iz sela Vranjevića u Podveležju. Na Bjelašnicu, u selo Donji Lukomir došla su tri brata Salih, Omer i Meho kome je nadimak bio Šanja. Ova prvobitna porodica se kasnije proširila na četrdesetak kuća. G-din Muhamed Čomor vodi porijeklo od Saliha(29). Supruga g-dina Muhameda Čomora je iz sela Rakitnica, ali po njegovim riječima većina seljana su se do skora ženili među sobom, pa tako i njegova tri sina koji su svoje supruge pronašli „iz Čomora“.
Trajno naseljavanje sela Gornji Lukomir se odvija u periodu od pedesetih do polovine sedamdesetih godina 20. vijeka. Razlog prelaska stanovnika iz Donjeg u Gornji Lukomir jeste bolja saobraćajna povezanost lokaliteta Gornji Lukomir sa ostalim selima u Bjelašnici kao i činjenica da je lokalitet Gornjeg Lukomira bogat pitkom vodom.
U navedenom periodu se grade kuće, škola i džamija (prve kuće su, ovisno o kazivanju seljana, napravljene između 1952. i 1955. godine; zadnja kuća, prema kazivanju seljana, sagrađena je 1974. godine). Dinamika izgradnje kuća ovisila je o ekonomskoj moći vlasnika.
Do rata je osnovnu školu u Lukomiru pohađalo oko 40 do 50 djece.
Danas u selu tokom cijele godine žive sljedeće porodice:
- Čomor Salih sa sinom i snahom,
- Čomor Nura,
- Čomor Ismet sa ženom,
- Čomor Salem sa ženom i sinom,
- Čomor Vejsil sa ženom,
- Čomor Halil sa ženom, djetetom i majkom,
- Masleša Hamid sa ženom, dva sina i snahom.
Po kazivanju g-dina Muhameda Čomora veće iseljavanje mladog svijeta iz Gornjeg Lukomira odvijalo se tokom devedesetih godina XX vijeka, odnosno u poslijeratnim godinama (rat 1992. do 1995. godine). Mladi ljudi sa djecom tada napuštaju selo i naseljavaju se u napuštene kuće srpskog stanovništva u Pazariću, Hadžićima, Vlakovu, da bi ih u vrijeme deložacije morali napustiti. Krajem devedesetih godina XX vijeka u tim mjestima uglavnom kupuju zemlju i trajno se naseljavaju. Uglavnom se više ne bave uzgojem stoke, a ljeti na Bjelašnicu dolaze da pokose travu i prodaju sijeno. Neki od njih se bave sakupljanjem ljekovitog bilja. Ljetnje mjesece u Gornjem Lukomiru provode stariji ljudi sa snahama i unucima.
2. Opis dobra
Razvijajući se u dugom vremenskom razdoblju u specifičnim prirodnim, društveno-ekonomskim i kulturnim uvjetima, tradicionalne stambene zgrade seoskog stanovništva bosanskohercegovačkog prostora poprimile su posebna obilježja po kojima se uvršćuju većim dijelom u nastambe dinarskih oblika.
U njihovim drevnim korjenima inkorporirani su stare balkanske i slavenske tradicije, zapadno i istočnoevropske tradicije, kao i orijentalne i mediteranske tradicije.
Primarni tradicionalni seoski stambeni objekti – kuće, raznovrsni po primijenjenom građevinskom materijalu i tehnikama gradnje, oblikovnom izrazu, te prostornoj strukturi i koncepciji, vremenom su se iskristalizirali u više tipova, vrsta i varijanti, užeg ili šireg rasprostranjenja, s tim da se teritorija rasprostranjenja samo nekih od njih uklapala isključivo u današnje granice Bosne i Hercegovine.
Osnovni oblik porodične stambene zgrade (kuće) bosanskohercegovačkog seoskog stanovništva, koliko različit po etničkoj i vjeroispovijesnoj strukturi, toliko je i povezan životnim prostorom i prošlošću.
Tipovi seoskih kuća ovise o regiji u kojoj se javljaju, razvojnom stadiju i konstruktivnom rješenju. Također na njihovo oblikovanje utiče način života njihovih stanara, društveno-politički status, materijalne mogućnosti, a u određenoj mjeri i vjersko-etnička pripadnost(30).
Urbanistička koncepcija Lukomira
Selo Lukomir je formirano od strane stanovika, seljana koji su oblikovali njegovu morfologiju prilagođavajući se uvjetima terena, vlastitim finansijskim mogućnostima kao i surovim zimskim mjesecima.
Posmatrajući morfologiju Lukomira uočava se da je selo formirano na brežuljkastom terenu između kotline na jugu i brda na zapadu i istoku.
Uvjetovano konfiguracijom terena na kojem je formirano, objekti u selu su grupisani u četiri cjeline postavljene na četiri brežuljka. Cjeline su međusobno povezane seoskim stazama, uskim zemljanim putevima koji su formirani naizgled nasumičnim postavljanjem stambenih i ekonomskih objekata. Kuće u selu su građene neposredno uz ekonomske objekte – štale, čineći s njima jedinstvenu i neodvojivu cjelinu.
Pored grupisanja objekata u manje cjeline, ono što karakteriše kuće u selu jeste da dvorišta u pravilu nisu ograđena. Na nekoliko kuća se javlja drvena ograda kojom je ograđena samo ulazna avlija. Objekti štala također nisu ograđeni. Nepostojanje ograde i preplitanje prostora za život, držanje stoke i komunikaciju govori o načinu života u selu.
U slici sela se, svojim oblikovanjem, funkcijom i smještajem u prostoru jasno ističu objekat džamije, na zapadnom kraju sela, objekat škole, groblje i nekropola sa stećcima na jugoistočnom dijelu sela. Navedeni objekti i lokalitet groblja su smješteni na samom rubu sela.
Sliku sela karakterišu male kamene kuće pokrivene visokim četverovodnim krovovima, smještene između zelenih i stjenovitih brda.
U selu Lukomir nema asfaltnih puteva. Infrastruktura (vodovod, kanalizacija i električna energija) su provedene kroz selo u drugoj polovini osamdesetih godina 20. vijeka.
Arhitektura kuća Lukomira
Govoreći o nastambama stočara Hercegovaca Bjelašnice početkom tridesetih godina XX vijeka, Popović navodi da su to uglavnom jednodijelne kamene, a samo ponegdje drvene građevine. Razlog upotrebe kamena kao građevinskog materijala Popović vidi u nedostatku šume na ovoj planini, ali i činjenici da hercegovački stočari koji naseljavaju ovu planinu nisu imali pravo na besplatnu sječu državnih šuma.
Isti autor navodi da je širina suhozida kamenih koliba iznosila 30 do 40 cm, dok je visina zida od zemlje do krova bila od 120 do 140 cm. Iste visine su bila vrata koja su ujedno jedini otvor u kolibi. Osnova ovih nastambi iznosila je 5 do 6 m x 3,5 do 4 m. Ukupna visina kolibe sa krovom je iznosila oko 3 m.
Bočni, postarni i prednji, čeoni zidovi ovakvih nastambi mogli su biti izvedeni na lastavicu(31) ili na somić(32). Na kamene zidove polagala se greda, atula ili vjenčanica. Grede koje su polagali na duže zidove nazivali su duge atule ili duge vjenčanice, a grede koje su postavljali na kraće zidove nazivali su kratke atule ili kratke vjenčanice. Popović dalje navodi: „za atule se vežu rožnici rogovi ili glave. Dva i dva rožnika vežu pante. Po rogovima udaraju žioke ili baskije, a po ovima dođe krov.“(33) Krovovi koliba u bjelašničkim selima pokrivani su šimlom(34), daskom(35) ili kaplamom(36). Isti autor navodi da su u nekim mahalama (Raški do, Jasen, Zelene njive i Gola kosa) kolibe bile pokrivane slamom(37).
Unutrašnji dio koliba zvao se kuća(38). To je bila jedinstvena prostorija(39). Kuća je imala zemljani pod i bila je bez tavana tako da je krovna konstrukcija bila otvorena za posmatrača. Na krovu se nalazio otvor, badža kroz koji je prolazio dim. Na sredini kuće stajalo je otvoreno ognjište. S obje strane ognjišta, uzdignuto od zemlje, bili su postavljeni kreveti, prostirke za spavanje. Kreveti su bili napravljeni od debelih dasaka, uzdignuti od poda oko 15 cm. Širina kreveta je iznosila oko 100 cm, a dužina oko 150 cm. Daske su bile zastrte vunenim gunjevima. Spavalo se odjeveno. Nad ognjištem je bila okačena verignjača sa verigama, a od posuđa su koristili: kotao za kuhanje mlijeka, sadžak, saksiju i sač, ćusegije ili mašice, ibrike i fildžane za kavu, burilo(40) za vodu, kablić za mužu, sirišnjak, naćve, škip, kajmačnu kacu, sirnu kacu i stap, te kašike, sahane, tepsije, tave, ćase i drvene čanke i bukare. Jelo se na siniji. Viljuške i noževe nisu imali jer su u ishrani preovladavali mliječni proizvodi i pura – kukuruzna kaša.
Stvaranjem uvjeta za stalan boravak na planini, formiranjem ziratnog zemljišta, kao i poboljšanim ekonomskim prilikama, kuća se dijeli na dva dijela; kuću i sobu. Kuća zadržava istu funkciju, i dalje je to prostor u kojem se kuha i spava, dok soba uglavnom služi za spavanje mlađih bračnih parova ili gostiju(41).
Oko kuće su podizani torovi za stoku okruglog oblika – struge, torarice. Tor je pravljen od suvozidine.
Šezdesetih godina XX vijeka dolazi do masivnijeg vertikalnog raščlanjivanja unutrašnjosti kuće pregrađivanjem dijela potkrovlja u prostorije namijenjene stanovanju ili odlaganju predmeta(42). Ovakve kuće nazivaju se kućama sa čardakom i karakteristične su za bjelašnička i podbjelašnička sela, ali i za druge krajeve u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji(43). Građene su na strmom terenu i dužinom su postavljane okomito na izohipse. U jednom dijelu imaju tri etaže (podrumski prostor nastao iskorištavanjem kosine terena, sprat i čardak koji se proteže samo u jednom dijelu tavanskog prostora), dok u drugom postoji samo jedna etaža (kuća).
S obzirom na vertikalnu razvijenost tradicionalne seoske stambene zgrade se mogu svrstati u prizemnice bez podruma, prizemnice s podrumom, prizemnice s potkrovnom sobom i jednospratnice. U prvoj polovini 20 vijeka u brdsko-planinskom dijelu Bosne najbrojnija je i najšire rasprostranjena od njih bila prizemnica s podrumom pod jednim dijelom, dužinom postavljena niz pad terena. U nešto manjem broju ovakav oblik zgrade uskog dvoetažnog pročelja, tipičan za kuću dinarskog kulturnog areala, pojavljivao se u sjevernoj Hercegovini, dok je u ostalim dijelovima Hercegovine bio rjeđi(44).
U horizontalnom smislu, u prvo vrijeme, kuća nije doživjela transformaciju. Zadržale su se dvije prostorije: kuća – prostorija sa ognjištem i soba – prostorija smještena iznad podrumske prostorije, magaze.
U nekim slučajevima ovako prostorno organizovana kuća, nakon diobe između dva brata može biti podijeljena podužnim pregradama na dva jednaka dijela tako da svaki dobije polovinu kuće, sobe, magaze i čardaka.
Prilikom obilaska lokaliteta, juli 2008. godine i maj 2009. godine u selu Lukomiru je identificirano 100 objekata, od čega 46 stambenih objekata, 49 štala, bivša škola, džamija, jedan srušeni i jedan objekat u izgradnji te jedan izdvojeni poljski WC.
Iako se objekti u Lukomiru razlikuju po svojoj funkciji i tipologiji, sve ih karakterizira sljedeće:
- Izuzevši nekoliko objekata u samom centru naselja, objekti su građeni na terenu u nagibu i dužom stranom su postavljeni okomito na izohipse;
- Objekti su u potpunosti ili većim dijelom temeljeni na stijeni;
- Objekti su građeni od kamena;(45)
- Objekti su završeni visokim, najčešće četverovodnom krovom koji dominira u slici sela;
- Objekti su izvorno bili pokriveni šimlom čiji tragovi su i danas vidljivi na krovovima ili ispod limenog pokrova.
Objekti štala
Među objektima sagrađenim u selu najbrojniji su objekti štala.
Objekat štale je građen kao prizemnica ako je građen na ravnom terenu, odnosno kao prizemnica sa podrumom ako je građen na terenu u nagibu. U slučaju da je štala građena kao prizemnica sa podrumom, onda, zbog postavke objekta na terenu, fasada se sa jedne strane javlja kao dvospratna a sa druge kao jednospratna.
Bez obzira na tip objekta, štale su pravougaonog tlocrtnog oblika, građene od neobrađenog kamena u krečnom malteru. Uglovi objekta su izvedeni od većih blokova pritesanog kamena. Ulaz u objekat je moguć i iz podruma i iz prizemlja, kroz jednokrilna drvena vrata. Na štalama građenim na izrazito strmom terenu, izgrađen je još jedan ulaz u objekat. Smješten je na zabatnom zidu, na jednospratnom dijelu objekta i uzdignut je od zemlje za oko 60 cm. Pristup je omogućen malom drvenom rampom. Ulaz je odignut od terena da omogući pristup objektu za vrijeme visokih snjegova.
Pored ulaznih otvora na objektu se nalaze i prozorski otvori. Mali kvadratni otvori su definirani pritesanim blokovima kamena.
Objekti štala su pokriveni visokim četverovodnim krovom kod kojeg, na pojedinim objekatima, slivne površine – vode na zabatnim stranama su manje ili više kraće od voda na podužnim stranama objekta.
U slučaju da su objekti štala građeni kao prizemnice sa podrumom, onda se u podrumskom dijelu drži stoka a u prostoru iznad sijeno.
Objekti kuća
Sljedeći po brojnosti su stambeni objekti – kuće.
Kuće Lukomira je teško svrstati u jedan određeni tip kuće jednako kako je teško pratiti njihov razvoj i prelazak iz jednog razvojnog oblika u drugi. Razlog ovome leži u činjenici da selo nastaje relativno kasno, šezdesetih godina 20. vijeka na mjestu prijašnjeg ljetnog staništa seljana. Izvorne kuće, „ljetnice“, jednostavne prizemne i jednodjelne kamene kuće nestaju u požarima ili bivaju pretvorene u štale. Oblik i tlocrtna dispozicija novih kuća je uvjetovana prethodnim iskustvom i znanjem seljana i njihovim tadašnjim potrebama. Samim tim, nema izmjena na izvornim kućama; one odmah bivaju građene upravo ovakvim kakvim ih i danas zatičemo(46).
Razvojni elementi se ovdje prepliću i nisu dosljedno praćeni. Oblik i tloctrnu dispoziciju kuće u Lukomiru prvenstveno uvjetuju klimatski uvjeti, dostupni materijal, potreba i način života vlasnika.
Kuća u Lukomiru po svom oblikovanju i tlocrtnoj dispoziciji ne predstavlja najelementarniji oblik kuće; tačnije ona predstavlja jedan od razvijenijih oblika arhitektonske koncepcije.
Posmatrano prema tlocrtnoj dispoziciji, sve kuće u selu Lukomir su sagrađene kao dvodjelne(47), odnosno sastoje se od „kuće“ i sobe. Ovaj tip tlocrtne dispozicije nastaje pregrađivanjem prvobitne, jednodjelne stalne nastambe, najelementarnije seoske kuće(48).
Po tlocrtnoj dispoziciji, dalje razlikujemo jednoporodične kuće i tzv. izdijeljene kuće - kuće za dvije porodice.
Posmatrano po vertikalnom razvoju(49), kuće u Lukomiru su pretežno građene kao poluspratnice(50) (tipologija prema Kadiću), odnosno kao prizemnice sa podrumom (tipologija prema Bugarski). Kako Kadić navodi, elementi poluukopane magaze i sobe nad njom su bili nametnuti samom konfiguracijom terena, često i bez ljudskog htijenja(51). Osim poluspratnica zatičemo i kuće sa čardakom među rogovima (tipologija prema Kadiću), odnosno kuće sa sobom u potkrovlju (tipologija prema Bugarski) (52).
Kuće sa čardakom među rogovima se javljaju kao sljedeći razvojni oblik, posmatrano prema vertikalnom razvoju kuće(53). Ovaj tip kuće nastaje usljed izražene težnje da se što bolje iskoristi velika zapremina krovnog prostora. Čardak među rogovima na kućama u selu Lukomir nije oblikovan kao klasični bosanski čardak, kojeg odlikuje podjela površine čeone strehe krova u dva dijela po visini. Kuće sa čardakom među rogovima u selu Lukomir su u oblikovanju čardaka sličnije ostalim tipovima brdske kuće uopće. Čardak je oblikovan tako da je čeoni zid kuće jednostavno produžen kao zabat(54). Krov na tim kućama je riješen kao tzv. „krov na romak“, odnosno kao četverovodni gdje su strehe na čeonim stranama izvedene samo kao začetak krovne ravnine(55). Na zabatnom zidu se javlja obično samo jedan prozor čardaka. Ono što je karakteristično jeste da je prozor čardaka na zabatnom zidu manji od ostalih prozora na kući a na velikom broju kuća je zatvoren ili čak i naknadno zazidan. Na velikom broju kuća sa čardakom među rogovima prostor čardaka ima funkciju ostave.
Kako iznosi Astrida Bugarski, prema predanju, vertikalni razvoj kuće u ovom kraju otpočeo je time što je ispod jednog dijela prizemnice dodata podrumska prostorija, tzv. magaza, a pojava prostorije u potkrovlju uslijedila je tek kao druga faza u vertikalnom razvoju. Pregrađivanje dijela potkrovlja u prostorije namijenjene stanovanju je veoma česta pojava kod kuće planinskih krajeva. Ova pojava ima široke razmjere jer se velika zapremina potkrovnog prostora; nastala pod visokim i strmim krovom ove kuće, pokazala najpodesnijom da se uveća broj prostorija a da se pri tome ne unose nikakve izmjene u već postojeće kućne dimenzije. Planinske kuće sa prostorijama u potkrovnoj etaži najčešće imaju dvoslivan krov sa začecima krila iznad zabata ili bez njih(56).
Prema materijalu upotrijebljenom za gradnju kuća sve kuće u Lukomiru pripadaju mješovitom tipu, s obzirom da su građene na način da su zidovi izvedeni od kamena a krovni pokrivači od drveta. Samo na nekoliko kuća izvedenih kao poluspratnice, odnosno kao prizemnice sa podrumom, zid sobe nad magazom je izveden od drvenog skeleta sa drvenom ispunom.
Kao krovni pokrivač je korištena šimla, vrsta drvenog pokrivača koju karakteriše način cijepanja i postavljanja. Naime, šimla se cijepa klinasto prema centru. Prilikom pokrivanja šimle se polažu jedna uz drugu, a ispod sljubnice se polažu podvačci da se spriječi zaticanje kišnice. Trajnost drvenog krovnog pokrivača je omogućavao dim s ognjišta koji je djelovao kao konzervans; dim odvođen direktno od ognjišta pod krov impregnirao je krovni pokrivač raznim sastojcima dima i čađi(57).
Analizirajući strane uticaje na formiranje tipova seoske kuće, Kadić navodi da je krovni pokrivač „šimla“ zajedno sa nazivom u naše krajeve došao vjerovatno s Alpa, preko Like(58).
Sve kuće u selu su građene kao prizemnice sa podrumom ili kao prizemnice sa podrumom i sobom u potkrovlju. Prema razgovoru sa nekoliko stanovnika sela Lukomir, kuće nisu pregrađivane iz prizemnice sa podrumom u prizemnicu sa podrumom i sobom u potkrovlju, već su kao takve građene. Također, soba u potkrovlju nikada nije imala stambenu funkciju. Rat i odseljavanje stanovništva su zaustavili razvoj kuće.
Kuće su građene u periodu od 1952. ili 1955. godine (ovisno o kazivanju stanovnika) do polovine sedamdesetih godina 20. vijeka (zadnja kuća je sagrađena 1974. godine).
Kuće su postavljene na strmom terenu, dužom stranom okomito na izohipse. S obzirom na postavku na terenu, posmatrano s bočnih fasada, kuće građene kao prizemnice sa podrumom i kao prizemnice sa podrumom i potkrovnom prostorijom u jednom dijelu imaju tri etaže a u drugom samo jednu.
U kući je dužom stranom postavljenom niz pad terena s uskim pročeljem u njenom prvom vertikalnom nivou izgrađena podrumska prostorija, tzv. podrum, magaza, izba. Ova prostorija u prvom redu ima gospodarsku funkciju, odnosno koristi se kao ostava.
Magaza, odnosno podrumska prostorija u bjelašničkim selima nije nikada ili je veoma rijetko služila kao mjesto za smještaj stoke. Ponekad je u ovoj prostoriji spavao mlađi bračni par, a u većini slučajeva magaza je imala funkciju spremišta: u njoj se drži krompir, kupus, mliječni proizvodi i drugi prehrambeni artikli. Također u magazi su se držali sanduci sa tekstilnim pokućstvom, a tokom ljetnjih mjeseci u ovu prostoriju se unosio tkalački stan(59).
Stanovnici sela Lukomir nikada prostor magaze nisu koristili za stanovanje. I danas se u ovoj prostoriji drže prehrambeni artikli (krompir, žito, itd.), hrana za stoku i pomoćne alatke za obrađivanje zemlje.
Sljedeći, vertikalno postavljeni nivo kuće predstavlja prostor za stanovanje. Prostorije za stanovanje su postavljenje dijelom izravno na terenu a dijelom nad podrumskom prostorijom. Prostorije za stanovanje u pravilu čine dvije prostorije od kojih je prostorija s otvorenim ognjištem – „kuća“, vatrišće, postavljena na terenu, a druga, najčešće po funkciji soba i nazivana sobom, izgrađena nad podrumskom prostorijom.
Pod „kuće“ se pokriva daskama na koje se postavlja sintetički tepih, a preko njega tkani ćilim. U kući se najviše boravi, ovdje se jede i spava. Krajem XX vijeka u kuću ulaze novi predmeti poput kauča (jedan ili dva), pored sinije se upotrebljava niski pravougaoni stol, a nezaobilazni predmeti su televizor i radio(60).
Pod sobe je prekriven daskama na koje su obično postavljeni tkani ćilimi. Dnevno svjetlo u sobu ulazi kroz dva ili više prozora. Vatra je ložena u zemljanoj peći sa lončićima. U prvo vrijeme peć je ložena iz kuće, a poslije iz sobe. Ove peći su nešto kasnije zamijenjene tzv. pećima fijakerima. Drugi značajan element enterijera sobe je banjica – kvadratično plitko, u prvo vrijeme drveno, a kasnije betonsko korito odignuto od poda cca 20-30 cm sa ugrađenim odvodom. Banjica je najčešće postavljana u uglu sobe, pored pregradnog zida kuće. Dugo vremena soba je bila bez ikakvog namještaja, izuzev sanduka za smještaj tekstilnih predmeta, da bi se od osamdesetih godina XX vijeka koristili kreveti i eventualno ormari(61) industrijske proizvodnje.
Kod kuća sa potkrovnom sobom, u trećem vertikalnom nivou kuće izgrađena je soba u potkrovlju, smještena iznad sobe u prizemlju kuće. Soba u potkrovlju predstavlja zapravo tavanski prostor koji, preme kazivanju stanovnika sela, nikada nije korišten u funkciji stanovanja. Tavanski prostor je korišten kao dodatni skladišni prostor za namirnice (ječam) i prostor za sušenje mesa. Međuspratna konstrukcija između stambenog prostora kuće i tavanskog prostora se, prema izjavama stanovnika sela, počinje zatvarati sedamdesetih godina 20. vijeka, zamjenom otvorenog ognjišta sa šporetom(62). Dim, sada iz sulunara i dalje ide u tavanski – potkrovni prostor, sušeći meso i impregnirajući krovnu konstrukciju.
Mokri čvor je izgrađen kao posebna prostorija u dvorištu kuće.
Ulaz u kuću je neposredno sa terena, eventualno s dodatog kameno-zemljanog nasipa ili putem par kamenih stepenika, a vodi u prostoriju s otvorenim ognjištem iz koje se ulazi u sobu.
Po dva prozorska otvora su smještena na bočnoj fasadi kuće, u prostorijama sobe i sobe u potkrovlju. Jedan prozorski otvor, u prostoriji sa otvorenim ognjištem je smješten na dužoj fasadi kuće.
Mali prozorski otvori, smješteni na zabatnim zidovima tavanskog prostora, služe njegovom provjetravanju.
Osamdesetih godina XX vijeka dolazi do izmjene u enterijeru kuće, odnosno prostorija sa otvorenim ognjištem – „kuća“ biva pregrađena, čime su ostvarene nove prostorne koncepcije. Pregrađivanjem se dobija nova prostorija koja uglavnom ima komunikacijsku funkciju – povezivanje „kuće“, sobe i potkrovne prostorije.
„Kuća“ je izdijeljena podužnom ili poprečnom pregradom. Pri podjeli podužnom pregradom nastala su dva po veličini nejednaka prostora. Uža prostorija je hodnik i ima prevashodno komunikativnu funkciju. Ako je pregrađivanje „kuće“ izvedeno poprečnom pregradom, nastale su dvije prostorije gotovo iste veličine. Centralna prostorija ima uglavnom komunikativnu funkciju i zadržava naziv „kuća“.
U istom periodu javlja se i pojava dograđivanja nove prostorije. Prostorija se obično dograđivala uz prostor „kuće“, uz ulazna vrata, tako da kuća postaje centralna prostorija. Ovaj prostor obično je služio za pripremu hrane. Pod ove prostorije najčešće je bio prekriven daskama, a opreman je štednjakom(63) (danas se često uz štednjak na drva koristi električna peć, kao i frižider), te pojedinim komadima kuhinjskog namještaja seoske izrade (danas industrijske).
Kuća zadržava prvobitnu funkciju(64).
U Lukomiru je izgrađeno više tzv. izdijeljenih kuća. Izdijeljena kuća zapravo predstavlja dvije spojene jednoporodične kuće i u potpunosti je simetrična po dužoj osovini. Kuća ima dvije odvojene podrumske prostorije i dva odvojena dijela za stanovanje. Ulazi su također razdvojeni.
Unutar kuće raspored prostorija je u svemu jednak jednoporodičnim kućama.
Izdijeljene kuće su obično gradila dva brata.
Kuće u Lukomiru su u potpunosti građene od grubog ili pritesanog kamena sa uglovima definiranim obrađenim većim kamenim blokovima. Zid („duvar“) nema izrazitih horizontalnih spojnica ni slojeva. Na pojedinim objektima su vidljivi manji ili veći ostaci malterisanja krečnim malterom. Na većini objekata malter je otpao ostavljajući vidljivom strukturu zida.
Aneksi objekata su u potpunosti građeni od drveta(65).
Kuće su pokrivene visokim četverovodnim krovovima kod kojih slivne površine – vode na zabatnim stranama su manje ili više kraće od voda na podužnim stranama objekta. Zabatne strane krova su skraćene ili izlomljene zbog uklapanja zidnog platna potkrovne prostorije. Zbog dužine slivnih površina na zabatnim strana pojedini krovovi se mogu svrstati i u dvovodne.
Na većini krovova se nalaze badže za prolazak dima(66).
Osnov krovne konstrukcije čine četiri grede vjenčanice („podrožne hatule“), četiri grede grebenjače („mahije“) i više pari rogova. Na čeonoj krovnoj strani nosioci krovne plohe su jedan rog i više skraćenih rogova („dumenjaci“) ili samo više skraćenih rogova. Rogovi, grebenjače i skraćeni rogovi donjim krajevima su oslonjeni na vjenčanice postavljene po obimnim zidovima objekta. Svaki par rogova u sljemenu je vezan na pero i žljeb, a negdje oko polovine dužine ukrućen je raspinjačom („pantom“)(67).
Na pojedinim kućama su vidljive duple grede vjenčanice, postavljene jedna na drugoj.
Krovni pokrivač kuće sa čardakom čine daščice, šimle klinastog poprečnog presjeka sa perom i utorom složene u horizontalne nizove. Dimenzije daščice iznose 60-100 cm, širina 10-30 cm, debljina 0,2-3 cm, s tim da tanja strana (nož, podvlak) može biti od 0,2 do 0,5 cm, a deblja strana (arka, oblica) od 1,5 do 3 cm(68). Pokrivanje krova šimlom počinje iz donjeg desnog ugla. Daščice se međusobno preklapaju za 2 do 3 cm, s tim da se pod deblju stranu daščice (arku) koja je ujedno i lijeva daščica, podvlači tanja strana daščice (nož) koja je ujedno desna strana susjedne daščice(69).
Područje podbjelašničkih sela, mora se naglasiti, jedno je od rijetkih krajeva gdje je još uvijek rasprostranjena daščica klinastog poprečnog presjeka sa perom i utorom, tzv. šimla. Pokrov od ove vrste krovnih daščica pruža izvanrednu zaštitu objektu u surovoj klimi koja vlada na području Bjelašnice u toku zimskih mjeseci(70).
Krajem osamdesetih godina stanovnici Lukomira šimlu nastoje zaštititi od atmosferilija pričvršćivanjem limenih ploča(71).
U selu Lukomir, svojom funkcijom i oblikom se izdvajaju dva objekta, objekat bivše škole i džamija.
Objekat škole je sagrađen 1958. godine. Školu je do rata pohađalo između 40 i 50 djece. Nakon rata 1992-1995 godine u selu nije više bilo djece koja bi išla u školu pa samim tim niti potrebe za objektom škole. Objekat je restauriran i adaptiran novoj namjeni kao Međunarodni edukacioni centar. Objektom upravlja GEA+ - Fondacija za održivi razvoj i zaštitu okoliša.
Objekat bivše škole se od ostalih objekata ističe svojim volumenom. Značajno veća od ostalih objekata u selu, škola je izgrađena kao prizemnica sa stambenim prostorijama u potkrovlju. Svojim oblikovanjem objekat je u potpunosti prilagođen ambijentu u kojem je sagrađen.
Prizemlje objekta je podijeljeno na dva dijela sa dva odvojena ulaza. U jednom dijelu je smještena učionica. Drugi dio prizemlja služi za stanovanje i iz njega se stepenicama pristupa na sprat. U visokom potkrovlju su smješteni stambeni prostori.
Objekat je izveden od kamena sa drvenim doksatom na spratu. Pokriven je viševodnim krovom sa šimlom.
Objekat džamije, smješten na zapadnom rubu sela je svojim volumenom prilagođen ambijentu. Džamija je sagrađena 1968. godine, a svečano otvorena 1970. godine.
Nad kubusom objekta je podignut četverovodni krov sa šimlom kao pokrovom.
Džamija je sagrađena od neobrađenog kamena. Uglovi objekta su naglašeni pritesanim velikim blokovima kamena. Struktura zida je ostavljena vidljiva.
Nad ulazom u džamiju je postavljen veliki kameni dovratnik.
Munara je sagrađena uz džamiju, odvojena od objekta za oko 70 cm. Baza munare je izvedena kao četverostrana, od kamena. Okruglo tijelo munare je izvedeno od drveta.
Džamija je restaurirana nakon rata 1992-1995 godine i u redovnoj je upotrebi.
Groblje nije smješteno uz džamiju već na drugom kraju sela.
Nekropole sa stećcima
Na današnjoj teritoriji planinskih visoravni Bjelašnice i Visočice živjela je velika skupina Vlaha katunara kao stalni naseljenici u okviru katuna koji su bili pandan seoskih (zemljoradničkih) slavenskih općina. Geografski položaj područja gdje su konstatirani tragovi Vlaha govore o tome da je njihovo osnovno zanimanje bilo stočarstvo. Okolnost da je vlaška toponomastika vezana za određena područja svjedoči da je ona mogla nastati u vrijeme kada su vlaška naselja dobila karakter barem relativne stalnosti(72).
U prilog ranije naseljenosti sela Lukomir upućuje lokalitet Divča, koji po svom nazivu, geografskom položaju i narodnim vjerovanjem odgovara kultu ženskog božanstva pod nazivom Diva, Deva, Djeva zastupljenom kod Slavena. Za ovu vrstu lokaliteta karakterisične su visoke, bar s jedne strane okomito odsječene kraške stijene, izvan naselja, ali ne mnogo udaljeni od njih. Prema narodnom vjerovanju sa takvih mjesta bacila se djevojka kojoj se htjela oduzeti nevinost(73).
Ulazak bosanskih i humskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – popularno nazvanih stećcima – u svijet nauke nije se odigrao u najsretnijim okolnostima. To se desilo stotinama godina nakon što je ovaj kulturološki fenomen postao reliktom jedne historijske epohe, odnosno na prijelazu iz XVIII u XIX stoljeće kada su u zapadni svijet počele prodirati vijesti o postojanju jedne neobične umjetnosti na nadgrobnim spomenicima iz Bosne i Hercegovine i Dalmacije. To su najprije bile putne zabilješke nedovoljno dokumentirane da bi na Zapadu pobudile značajniji odjek, posebno jer je zapadna nauka tada bila zauzeta analizom potpuno drukčijih umjetničkih djela, tako da realistični pa i nezgrapni prizori sa stećaka tada nisu mogli izazvati ni pažnju ni oduševljenje. S druge strane, u tadašnjoj osmanskoj Bosni nije bilo snaga sposobnih za samostalno proučavanje i prezentiranje ovog umjetničkog blaga(74).
U takvim su okolnostima već od sredine XIX st., kada su se zahuktavali procesi modernih nacionalnih integracija, a pitanje čija je Bosna sve više poprimalo političko pa i apokaliptičko značenje, istraživači su bili skloni umjetnost stećaka tumačiti kao posljedicu bogumilskog učenja(75). Nisu također izostali ni pokušaji da se na stećke utisne čisto srpski i hrvatski nacionalni žig(76).
Od sredine XX. stoljeća u nauci je postepeno prevladalo mišljenje da se stećci ne mogu objasniti bogumilizirajućom kao ni bilo kojom isključivo nacionalnom teorijom nego da ih treba vratiti ih u njihov izvorni svijet u kom su nastali, razvijali se i, s nestankom srednjovjekovne bosanske države, koncem XV stoljeća doživjeli svoj kraj(77).
U jugozapadnom dijelu naselja na brežuljku (lokalitet Vlaško groblje) pokraj puta, koji je razdvojio nekropolu nalazi se 18 stećaka (17 sanduka i 1 sljemenjak)(78). Nekropolu dijeli ograda aktivnog muslimanskog groblja unutar kojeg je smješteno 7 stećaka dok se njih 11 nalazi se izvan ograde spomenutog groblja. Orijentacija stećaka je u pravcu sjeveroistok – jugozapad. Ukrašeno je šest primjeraka, a kao reljefni motivi evidentirana su simbolička obilježja (linije rađene u vidu udubljenja, stilizirani križ, mačevi, štit i svastika).
Stanje stećaka:
Stećak br. 1. – sanduk bez postolja i ukrasa, grubo obrađene površine, obrastao lišajevima; dimenzije stećka su: 200x95x36 cm.
Stećak br. 2. – sanduk bez postolja i ukrasa, dio stećka nedostaje sa sjeveroistočne strane; dimenzije stećka su: 168x80x34 cm.
Stećak br. 3. – sanduk sa ukrasom, oštećena gornja površina stećka i utonuo; dimenzije stećka su: 122x67x34 cm.
Na gornjoj površini stećka kao ukras evidentiran je štit, koji je oštećen i nedostaje donji dio ukrasa. Ukras je rađen tehnikom reljefnog ispupčenja.
Stećak br. 4. – sanduk bez ukrasa, utonuo i obrastao travom; dimenzije stećka su: 116x63x24 cm.
Stećak br. 5. – sanduk bez postolja i ukrasa, obrastao lišajevima, travom i utonuo; dimenzije stećka su:163x72x13 cm.
Stećak br. 6. – sanduk bez postolja i sa ukrasom, obrastao lišajevima i dijelom utonuo; dimenzije stećka su: 183x116x41 cm.
Na površini stećka nalaze se dva dugačka i prava mača, sa krsnicama i drškama koje se završavaju kao krug. Ukrasi su rađeni tehnikom udubljivanja. Između mačeva, sredinom spomenika se pruža linija, također u vidu udubljenja, koja nagovještava da se radi o dvojnom grobu.
Stećak br. 7. – sanduk bez postolja i ukrasa, grubo obrađene površine, obrastao lišajevima; dimenzije stećka su: 132x84x32 cm.
Stećak br. 8. – sanduk bez postolja i ukrasa, obrastao lišajevima, travom i utonuo; dimenzije stećka su: 169x84x72 cm.
Stećak br. 9. – sljemenjak bez postolja i ukrasa, fino obrađen i utonuo sa čeone sjeveroistočne strane, obrastao lišajevima i travom; dimenzije stećka su: 177x90x112 cm.
Stećak br. 10. – sanduk bez postolja i sa ukrasom, fino obrađen i utonuo sa čeone sjeveroistočne strane, obrastao lišajevima i travom, oštećen je dio ukrasa (nedostaje dio kruga gornjeg vertikalnog kraka); dimenzije stećka su: 165x88x67 cm.
Na površini spomenika nalazi se križ, čiji su horizontalnih krakovi jednakih dimenzija, gornji uspravni krak se završava u obliku kruga, dok je vertikalni donji krak duži i pri dnu se širi. Ukras je rađen tehnikom reljefnog ispupčenja.
Stećak br. 11. – sanduk bez postolja i sa ukrasom, utonuo, obrastao lišajevima, travom i trnjem; dimenzije stećka su: 176x76x33 cm.
Na površini spomenika nalazi se ukras stiliziranog križa, rađen kombinacijom tehnike udubljivanja i reljefnog ispupčenja.
Stećak br. 12. – sanduk sa ukrasom, utonuo, obrastao lišajevima i travom, nalazi se unutar groblja; dimenzije stećka su: 199x139x40 cm.
Spomenik je rađen u obliku pravougaonika čija jugozapadna čeona strana je skošena i nema oštrih ivica. Prema klasifikaciji Š. Bešlagića to su vrste spomenika čija se čeona strana završava na svod ili luk(79).
Na površini stećka nalazi se ukras svastike (sanskrit: svástika - dobrobit) je ekvilateralni krst sa kracima iskrivljenim pod pravim uglom u lijevu ili u desnu stranu. Naziva se još i kukasti krst ili tetra-gamadion, u mnogim prahistorijskim i kultovima historijskih civilizacija je astralni simbol. Rađen je tehnikom udubljivanja.
Stećak br. 13. – sanduk sa ukrasom, utonuo, obrastao lišajevima i travom, nalazi se unutar groblja; dimenzije stećka su: dužina 175 x širina 100 cm.
Preko sredine njegove gornje površine pruža se linija rađena u vidu udubljenja, koja nagovještava da se radi o dvojnom grobu.
Stećak br. 14. – sanduk bez ukrasa, utonuo, obrastao lišajevima i travom, nalazi se unutar groblja; dimenzije stećka su: 180x75x10 cm.
Stećak br. 15. – sanduk bez ukrasa, utonuo, obrastao lišajevima i travom, nalazi se unutar groblja; dimenzije stećka su: 160x68x15 cm.
Stećak br. 16. – sanduk bez ukrasa, utonuo, obrastao lišajevima i travom, nalazi se unutar groblja; dimenzije stećka su: 156x83x36 cm.
Stećak br. 17. – sanduk bez ukrasa, utonuo, obrastao lišajevima i travom, nalazi se unutar groblja; dimenzije stećka su: 148x87x16 cm.
Stećak br. 18. – sanduk bez ukrasa, utonuo, obrastao lišajevima i travom, nalazi se unutar groblja; dimenzije stećka su: 170x83x43 cm.
Stećci na lokalitetu Jezerine(80)
Na udaljenosti oko 100 m zračne linije od lokaliteta Vlaško groblje u pravcu sjeverozapada, nalazi se lokalitet Jezerine, na kojem je smješteno 9 stećaka u formi sanduka. Spomenici su raspoređeni na zemljišnim parcelama označenim kao k.č. broj 22, 23, i 25. Orijentacija stećaka je u pravcu sjeveroistok – jugozapad.
Stećak br. 1. – sanduk bez postolja i ukrasa, utonuo, obrastao lišajevima i travom; dimenzije stećka su: 166x75x25 cm.
Stećak br. 2. – sanduk bez postolja i ukrasa, upotpunosti utonuo, vidljiv dio i obrisi stećka.
Stećak br. 3. – sanduk bez postolja i ukrasa, utonuo, obrastao lišajevima i travom; dimenzije stećka su: 130x46x11 cm.
Stećak br. 4. – sanduk bez postolja i ukrasa, utonuo, obrastao lišajevima i travom; dimenzije stećka su: 174x64x15 cm.
Stećak br. 5. – sanduk bez postolja i ukrasa, obrastao lišajevima, travom i utonuo; dimenzije stećka su:194x94x24 cm.
Stećak br. 6. – sanduk bez postolja i ukrasa, obrastao lišajevima, travom i utonuo; dimenzije stećka su: 172x70x6 cm.
Stećak br. 7. – sanduk bez postolja i ukrasa, prekriven zemljom i obrastao travom; dimenzije stećka su: dužina 179 x širina 100 cm.
Stećak br. 8. – sanduk bez postolja i ukrasa, utonuo i obrastao travom; dimenzije stećka su: dužina 119 x širina 33 cm.
Nastanak navedenih nekropola datira se u kasni srednji vijek (druga polovina XIV i prva pol. XV stoljeća).(81)
Prirodno naslijeđe
Planinski masiv Bjelašnice i Igmana pripada centralnom dijelu Dinarskog planinskog sistema, i to oblasti visokih planina Površi i Brda, a u geotektonskom pogledu zoni mezozojskih krečnjaka i dolomita sa srednjobosanskim škriljavim planinama u jezgru(82). U zoni od 1.300 do 2.000 m n.v. dominiraju rendzine. Ove geomorfološke karakteristike uticale su, skupa sa klimatskim prilikama, na razvoj veoma heterogenog zemljišnog i biljnog pokrivača(83).
Geografski položaj, te orografski sklop uvjetovali su i specifičnu klimu. Naime, ovaj planinski masiv razdvaja područje izrazito mediteranske od područja kontinentalne klime. Generalno posmatrano, ovdje se uočavaju dva klimata- planinski, zastupljen na nižim dijelovima visoravni, i alpski, u višim planinskim dijelovima(84). Najhladniji mjesec je mjesec februar (Bjelašnica -7,4), a najtopliji mjesec juni (Bjelašnica 10,1 °C). Srednja mjesečna, odnosno godišnja temperatura vazduha na području Bjelašnice iznosi 1 °C. Najviše padavina na istom je registrirano u IX, X i XI mjesecu što ukupno iznosi 382 mm. Snježni pokrivač se javlja od septembra i traje do kraja maja ili polovine juna, a nije rijedak slučaj da se na Bjelašnici pojavi u toku ljeta. Na istoj planini se smjenjuju vjetrovi koji pušu od mora (jugo) i sa kopna (sjever), i jaki vjetrovi pušu skoro svaki treći dan(85).
Potok Pločnik u podnožiju vrha Lovnica, zapadnom stranom sela, teče sa sjevera ka jugu, te se spušta niz kanjon i ulijeva u rijeku Rakitnicu. Ovaj dio potoka mještani nazivaju 'Koto,' dok mogući ogranak ovog potoka (koji ljeti presuši) sa sjeverne strane sela ili samostalno vrelo nazivaju 'Vodene glavice.' Na istočnoj strani lokaliteta Gornji Lukomir, na padini vrha Obalj, su uočena 2 kaptirana vrela; jedno od njih vodom opskrbljuje glavnu česmu u selu. Sa suprotne strane vrha Obalj, teče potok Peruće, koji prolazi kroz Donji Lukomir i ulijeva se u rijeku Rakitnicu. Prirodno bogatstvo vode je jedan od razloga zašto je ova specifična lokacija podobna za život tokom cijele godine.
U zavisnosti od gore navedenih abiotičkih faktora a uz značajno učešće i zooantropoloških, na Bjelašnici se razvila specifična flora i vegetacija(86).
Lokalitet Gornji Lukomir je pretežno prekriveni niskim rastinjem. Padina vrha Lovnica na zapadnoj strani sela sa lijeve strane nema rastinja, dok je sa desne strane obrasla bukovom šumom. Vrh Obalj na istočnoj strani sela pokazuje suprotnu sliku sa istim rastinjem. Na oba vrha, ispod granice šume vidljive su parcele koje su ručno obilježene kamenjem. One su moguće služile kao njive krompira i ječma, rijetke poljoprivredne biljke za koje mještani kažu da uspijevaju u Gornjem Lukomiru. Ove parcele obilježene ljudskom rukom, u sklopu planinskog ambijenta, odražavaju sklad prirode i žitelja ovog mjesta, pošto se potpuno utapaju u krajolik, dok mu istovremeno daju karakterističan izgled i funkciju.
Okolna brda i planinski vrhovi koji se prostiru u širem krugu sela, te padine kanjona rijeke Rakitnice, imaju ili slično rastinje, ili prisustvo izraženo gustih mješanih izdanačkih šuma. Lokalitet Gornji Lukomir, te vrhovi, okolna brda i kanjon na koji se pruža pogled, sačinjavaju jedan prirodni, kulturni krajolik izuzetne ljepote. Ovo selo je selo koje se nalazi na najvišoj nadmorskoj visini u Bosni i Hercegovini(87).
Dinarske šumske zajednice bukve i jele (sa smrčom) neutrofilnog karaktera koje predstavljaju snažan pojas šumske vegetacije formirale su se na krečnjačkim zemljištima, dolomitiziranim krečnjacima i morenskim nanosima. Ova zajednica spada među šumske zajednice najbogatije biljnim vrstama na Bjelašnici, među kojima dominantan udio imaju mezofilno-neutrofilno-bazifilne vrste. Dominantne vrste drveća su bukva, jela i smrča koja izostaje unutar područja koja se nalaze pod uticajem submediteranske klime. U sloju grmlja nalazimo: Evonimus latifolia, Lonicera alpigena, Lonicera xylosteum, Lonicera nigra, Rhamnus fallax... U sloju prizemne flore nalazimo sljedeće vrste: Asarum europaeum, Pulmonaria officinalis, Lilium martagon, Paris quadrifolia, Cardamine ennephyllos...
Iznad ovih sastojina nadovezuje se pojas subalpinske bukve (Aceri-Fagetum subalpinum Horv. et al. 1974) karakterističnog sabljastog habitusa sa relativno kratkim vegetacionim periodom. Usljed ekstremnosti klimatskih uvjeta koji se povećavaju na gornjoj granici šume ove sastojine imaju prvenstveno zaštitnu ulogu. U sloju drveća i grmlja nalazimo sljedeće vrste: Fagus sylvatica, Acer pseudoplatanus, Rhamnus fallax, Salix silesiaca, Lonicera barbasiama, Ribes alpinum, Rubus saxatilis... U sloju prizemne flore nalazimo: Adenostylles alliariae, Cirsium erisithales, Ranunculus platanifolius, Valeriana montana, Valeriana tripteris... Granicom ovoga pojasa i sa granicom bora krivulja nalazimo male skupine na padinama Hranisave (Mugo-Pinetum leucodermis Fuk. 1966). Ovo su reliktne sastojine koje su uništavane pašarenjem i predstavljaju ugroženi prirodni fenomen koji treba zaštititi. Unutar ove zajednice nalazimo termofilne vrste: Scabiosa leucophylla, Erica carnea, Bracypodium pinnatum, Calamagrostis varia...
Unutar kanjona Rakitnice na strmim padinama i liticama na plitkim tlima i pod snažnim uticajem submediteranske klime nalazimo termofilne zajednice medunca i crnog graba (Querco-Ostryetum carpinifoliae Horv. 1938, s.lat) te crnoga jasena i crnoga graba (Ostryo-Ornetum Fuk. et Stef. 1958). Vrste drveća koje nalazimo unutar ovih zajednica su: Quercus pubescens, Ostrya carpinifolia, Fraxinus ornus, Sorbus torminalis...; grmova: Cornus mas, Rhamnus cathartica, Viburnum lantana, Cotinus coggygria, Amelanchier ovalis, Cotoneaster tomentosa... U sloju prizemne flore nalazi se veliki broj vrsta kojima pogoduje svjetlo: Chrysanthemum corymbosum, Teucrium chamaedrys, Mercurialis ovata, Galium lucidum, Stachys recta, Thymus serpyllum.(88)
Endemične vrste planinskih rudina:
- Sesleria juncifolia
- Sesleria coerulens
- Festuca panciciana
- Festuca bosniaca
- Senesio bosniacus
- Veronica satureoides
- Gentiana dinarica
- Gentiana symphyandra
- Gentianella crysparta
Glacialni relikti:
- Dryas octopetala
- Poligonum viviparum
- Gentiana kochiana
- Nigritella nigra
- Potentila clusiana
- Arnica montana
- Jasione orbiculata
- Achillea lingulata
- Lilium bosniacum
Visokoplaninska flora alpskih pašnjaka stjenjara i kanjona Rakitnice
U glacijalnim cirkovima Bjelašnice nalazimo biljne zajednice koje pripadaju endemičnoj vezi Amphoricarpion autariati kao i zajednice na krečnjaku kanjona Rakitnice i dolomitima na kojima je registrirana specifična flora kako slijedi:
- Endraianthus serpyllifolius
- Saxifraga cariyophylla
- Minuartia clandestine
- Silene pussila
- Alchemilla velebitica
- Cerastium dinaricum
Na krečnjacima nalazimo sljedeće specifične biljne vrste:
- Dripis linneana
- Arabis alpine,
- Heracleum balcanicum,
- Stachis recta… (89)
Ihtiopopulacija u Rakitnici je isključivo salmonidna(90).
Reptili uključuju globalno ugroženu livadsku jamičarku (Meadow Viper) Vipera ursini macrops klasificiranu od strane IUCN kao Ugroženu, dok su ostale jamičarke V. berus bosniaca, V. amodites, druge zmije uključujući Coronella austriaca, Coluber sp., beznogi gušter Anguis fragilis, gušteri Lacerta vivipara, L. viridis, L. fragilis, L. muralis, i žabe Hyla arborea i Rana agilis zabilježene.
Da je područje također bogato beskičmenjacima može se zaključiti iz činjenice da je 127 vrsta leptira (Lepidoptera) i 29 vrsta skakavaca (Orthoptera) zabilježeno te da u području obitavaju 24 na evropskom nivou ugrožene vrste.
Evropske-ugrožene vrste beskičmenjaka prisutne na području Igman-Bjelašnica-Treskavica-Visočica
- Ugrožene: Maculinea nausithous (leptir), Maculinea teleius (leptir), Apatura metis (leptir);
- Ranjive: Dolomedes plantarius (pauk), Saga pedo (cvrčak), Hyles hippophaes (ljiljak);
- Rijetke: Helix pomatia (gastropod - puž), Troglophantes gracilis (pauk), Troglophantes similes (pauk), Troglophantes spinipes (pauk), Parnassius apollo (leptir), Erebia ottomana (leptir), Epimyrma ravouxi (mrav);
- Nedovoljno poznate: Microcondylae compressa (slatkovodna dvokrilna školjka), Unio elegantus (slatkovodna dvokrilna školjka), Hirudo medicinalis (pijavica), Leucorrhinia pectoralis (jednokrilac), Myrmeleon formicarius (mrežokrilac), Syrichtus tesselum (leptir), Papilio alexanor (leptir), Zerynthia polyxena (leptir), Erebia calcari (leptir).
Od ptičije populacije ukupno je prisutno nekih 110 vrsta u široj okoilini, a od grabljivica, prisustvo Orla surog (Aquila chrysaetos), te Orla zmijara (Circaetus gallicus), Sivog sokola (Falco peregrinus), Vjetruše kliktavke (Falco tinninculus), Jastreba kokošara (Accipiter gentilis), Kopca ptičara (Accipiter nisus) i Kratkoprstog kopca (Accipiter brevipes) može biti potvrđeno. Iz 2006 IUCN Crvene liste Ugroženih vrsta, u području se nalazi samo jedna, globalno Ranjiva: Kosac (Crex crex)(91).
Što se vrsta sisara tiče, u području su prisutne ključne vrste, naime divokoza (Rupicapra rupicapra balcanica L.), te u širom okruženju, medvjed mrki (Ursus arctos L.) i vuk (Canis lupus L.). Pored ovih, stanište koriste jos nekih 60 vrsta sisavaca. Od krupnijih životinjskih vrsta značajnije su srna (Capreolus capreolus), divlja svinja (Sus scrofa), kuna zlatica (Martes martes), koja je već ozbiljno prorijeđena, hermelin (Mustela erminea), divlja mačka (Felis silvestris) i ris (Lynx lynx)(92).
Antropogeni karakter lokacije je očit iz spomenika koji potiču još iz srednjeg vijeka, ali i kontinuitetu življenja u selima Donji i Gornji Lukomir. Na planini Bjelašnici se pored stočarstva, žitelji i članovi lovačkih udruženja, bave lovom na veće sisare i ptice. Lov često predstavlja prijetnju ključnim sisarima poput divokoze, koja koristi lokaciju Gornji Lukomir kao dio svoje teritorije(93). Lokacija se u širem krugu također koristi za ispašu sitne stoke.
Dodatni problem ovog kulturnog krajolika je neadekvatno riješen problem odlaganja smeća. Tokom posjete lokaciji Gornji Lukomir 26. maja 2009. godine ustanovljeno je da se ne vrši odvoz smeća iz sela. Smeće koje se skupi se većinom reciklira, zapali ili odloži na otvorenom mjestu ’kako bi ga vjetar odnio’, citirajući mještane. Problem odlaganja smeća na otvorenom mjestu je moguća akumulacija otpada, a posebno plastike, u prirodi, a posebno u rijekama. Zagađenje okoliša i rijeka prijeti svim živim organizmima. S obzirom da je selo Gornji Lukomir selo koje često posjećuju turisti, koji nerijetko donose plastiku u raznim oblicima, ovaj specifičan problem se treba adekvatno riješiti na svestrano zadovoljstvo.
Također, tokom razgovora sa mještanima se ispostavilo da se drva za loženje peći i grijanje ne sijeku sa padina neposredno oko sela, nego sa sjeverne strane brda Lovnica. Ova sječa je nekontrolirana, ali je za lične potrebe žitelja. Ukoliko dođe do velikog rasta broja žitelja, posebno onih koji ostaju u selu preko zime, ova vrsta sječe može predstavljati problem i dovesti do erozije zemljišta.
3. Dosadašnja zakonska zaštita
Objekat nije bio upisan u Registar nepokretnih spomenika kulture i nije uživao režim zaštite.
Općina Konjic – Služba za opću upravu, društvene djelatnosti i inspekcijske poslove, podnijela je dana 12.12.2007. godine peticiju za proglašenje dobra Selo Lukomir, općina Konjic nacionalnim spomenikom.
U Prostornom planu BiH do 2000. godine na području općine Konjic kao spomenik III kategorije uvršteno je 69 lokaliteta, nekropola sa stećcima (3018 stećaka) bez preciznije identifikacije(94).
4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
Konzervatorsko-restauratorski radovi na objektima u Lukomiru nisu vršeni pod stručnim nadzorom službe zaštite naslijeđa.
U selu je nakon rata 1992-1995 godine izvedena obnova i adaptacija novoj namjeni objekta škole i obnova objekta džamije.
Ostali objekti su obnovljeni od strane vlasnika.
Istraživačke radove u smislu evidentiranja i prikupljanja podataka o stećcima vršili su Pavao Anđelić i Šefik Bešlagić te publicirali 1975. i 1971. godine.
Konzervatorsko – restauratorski radovi na stećcima nisu poduzimani.
5. Sadašnje stanje dobra
Sadašnje stanje sela Lukomir je uvjetovano načinom života u selu, načinom korištenja objekata, kao i finansijskom situacijom vlasnika objekata.
Najznačajnije i najveće promjene na stambenim kućama sela Lukomir se dešavaju upravo danas i posljedica su masovnog iseljavanja stanovništva nakon rata 1992 – 1995 godine.
Mladi ljudi su otišli iz sela nakon 1995. godine i trajno se naselili u selima i manjim gradovima u okolini Sarajeva.
Trenutno u Lukomiru tokom svih 12 mjeseci u godini boravi samo 7 porodica. Sve ostale kuće se danas koriste isključivo za vrijeme ljetnih mjeseci kada njihovi vlasnici dolaze da tu provedu godišnji odmor ili da obrađuju zemlju. Većina porodica ne provodi više od 15 – 20 dana godišnje u selu. Jedine osobe koje duže borave u selu jesu starije osobe.
Zbog izmijenjene starosne strukture stanovništva u selu dolazi do promjena u načinu korištenja zemljišta. Također, posljedica je i da većina kuća nema redovno održavanje.
Pored navedenog, većina vlasnika se nalazi u nezavidnoj finansijskoj situaciji tako da nisu u mogućnosti popraviti svoje kuće. S ciljem osiguranja osnovnih uvjeta ali i usljed nerazumijevanja donatora, na većini kuća je u periodu nakon rata 1992-1995 godine ugrađen beton ili blok opeka. Također, na zidovima su vidljivi tragovi cementnog maltera.
Pored uvođenja novih materijala na postojeće objekte, sve su češće i izmjene na njima. Doziđivanje još jednog sprata kuće, promjena oblika krovova, ukidanje „ognjišta“, razdvanje jedinstvenog prostora kuće i potkrovlja, nestanak badža na krovovima i izgradnja dimnjaka, čak i pojava vanjskog stepeništa – sve su ovo promjene koje nastaju u zadnjih desetak godina.
U slici sela se počinju pojavljivati novi objekti, sagrađeni bez poštivanja postojećeg ambijenta. Ova promjena je najizražajnija na oblikovanju krovova - visoki i izrazito strmi krovovi sa šimlom kao krovnim pokrivačem bivaju zamijenjeni dvovodnim krovovima blažih nagiba sa crijepom.
Pojedini objekti su sasvim napušteni i prepušteni zubu vremena. Usljed nekorištenja, a samim tim i neodržavanja, objekti ubrzano nestaju.
Prilikom obilaska terena, juli 2008. godine, identificirano je sljedeće stanje u selu:
- Srušeno je ili se nalazi u ruševnom stanju 7 objekata, od toga 5 štala;
- Na nekoliko objekata je primjetno obrušavanje vanjskog sloja zida ili čak nestajanje dijela zida;
- Na velikom broju objekata je „nestalo“ maltera u zidu(95);
- Na svim objektima su uočene manje pukotine na zidovima;
- Za popravak zidova se koristi cementni malter;
- Kod većih oštećenja zidova objekta za sanaciju i dogradnju nedostajućih dijelova zida upotrijebljena je blok opeka, a na nekim su ugrađeni i armiranobetonski serklaži;
- Za izgradnju ili obnovu aneksa uz pojedine objekte je korišten beton;
- Objekti koji su bili značajnije oštećeni tokom rata 1992-1995 godine (srušen krov ili dio objekta) su obnovljeni i nadograđeni uz upotrebu betona i blok opeke;
- Na pojedinim objektima su izgrađeni dimnjaci i uklonjene badže na krovovima;
- Na pojedinim objektima je primjetno ulegnuće krovne konstrukcije;
- Jedini objekti u potpunosti pokriveni šimlom jesu objekat škole i džamije zahvaljujući tome što su obnovljeni nakon rata 1992-1995 godine; na svim ostalim objektima preko šimle je u potpunosti ili djelimično postavljen ravni ili rebrasti lim koji je u većini slučajeva vremenom korodirao;
- Sanacija prozorskih otvora je vršena cementnim malterom i pur-pjenom koja je ostavljena vidljiva na fasadi;
- U selu je trenutno u izgradnji jedan novi objekat; objekat na sjevernoj granici sela se izvodi od blok opeke;
- Jedan novi objekat, na južnoj granici sela, predstavlja objekat manjim dijelom sagrađen na temeljima starog; objekat je izveden od blok opeke;
- Objekat škole, usljed odlaska djece iz sela, je obnovljen i pretvoren u kulturni dom.
Prilikom obilaska terena u maju 2009. godine konstantirane su sljedeće izmjene u selu koje su se desile u periodu od jedne godine:
- Objekat na sjevernoj granici sela koji je bio u izgradnji je u potpunosti završen. Oblikovanjem krova, visinom kao i materijalima upotrijebljenim za gradnju objekat se u potpunosti izdvaja iz ambijenta sela;
- Tri objekta za koja je prethodno bilo utvrđeno da su napuštena su pretrpjela značajnija oštećenja. Krovna konstrukcija prijeti kolapsom ili je već pala kao posljedica zime i nedostatka redovnog održavanja.
Promjene u selu koje počinju nakon rata 1995. godine i ubrzavaju se sa svakim novim ljetom, vode ka sporom ali sigurnom uništenju upravo onih vrijednosti sela koje ga čine jedinstvenim u Bosni i Hercegovini – očigledna veza čovjeka i prirode od načina korištenja zemljišta do oblikovanja životnog prostora kao i specifičnosti vezane za izgradnju samog sela.
Uvidom na licu mjesta, dana 27. juna 2008. godine i 26. maja 2009. godine, ustanovljeno je sljedeće:
- Stećke na lokalitetu Vlaško groblje razdvojio je put, tako da se dio stećaka nalazi unutar aktivnog muslimanskog groblja, a drugi dio izvan groblja na udaljenosti od 5 do 15 m. Lokaciji sa stećcima koji se nalaze izvan groblja prijeti proklizavanje zbog moguće erozije zemljišta koja nastaje kopanjem zemlje od strane mještana neposredno ispod ove lokacije;
- Stećci na lokalitetu Jezerine su gotovo upotpunosti utonuli i prilikom prvog obilaska evidentirano ih je pet, međutim, pri drugoj posjeti lokalitetu pored navedenih pet stećaka evidentirano je postojanje još četiri. Lokalitet sa stećcima nalazi se na zemljišnim parcelama koje vlasnici koriste za obrađivanje;
- Pojedini stećci su okrnjeni, oštećeni, prevrnuti, dijelom ili upotpunosti utonuli u zemlju;
- Stećci su izloženi ubrzanom propadanju uslijed nedostatka redovnog održavanja;
- Na stećcima se nalaze biljni organizmi (lišajevi i mahovina) u većoj ili manjoj mjeri;
- Prilikom druge posjete lokalitetima u Lukomiru u razgovoru sa lokalnim stanovništvom dobili smo informacije da se negdje između 10 do 15 stećaka nalazi i u Donjem Lukomiru. U naknadnom pregledu literature navedeni stećci nisu evidentirani;
- Ne postoji adekvatan sistem za odlaganje smeća.
6. Specifični rizici
- Izmjena objekata nadograđivanjem ili upotrebom savremenih materijala;
- Propadanje i urušavanje objekata usljed nekorištenja;
- Uvođenje urbanog načina života u naselje.
III – ZAKLJUČAK
Primjenjujući Kriterije za proglašenje dobara nacionalnim spomenikom («Službeni glasnik BiH», br. 32/02 i 15/03), Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:
A. Vremensko određenje
B. Historijska vrijednost
C. Umjetnička i estetska vrijednost
C. i. Kvalitet obrade,
C. ii. Kvalitet materijala,
C. iii. Proporcije,
C. iv. Kompozicija,
C. v. Vrijednost detalja.
D. Čitljivost
D. i. Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim historijskim razdobljima,
D. ii. Svjedočanstvo o historijskim mijenama,
D. iv. Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru,
D. v. Svjedočanstvo o tipičnom načinu života u određenom razdoblju.
E. Simbolička vrijednost
E. iii. Tradicionalna vrijednost,
E. v. Značaj za identitet grupe ljudi.
F. Ambijentalna vrijednost
F. i. Odnos oblika prema ostalim dijelovima cjeline,
F. ii. Značenje u strukturi i slici grada,
F. iii. Objekat ili grupa objekata je dio cjeline ili područja.
G. Izvornost
G. i. Oblik i dizajn,
G. ii. Materijal i sadržaj,
G. iii. Namjena i upotreba,
G. iv. Tradicija i tehnike,
G. v. Položaj i smještaj u prostoru,
G. vi. Duh i osjećanja,
G. vii. Drugi unutarnji i vanjski činitelji.
H. Jedinstvenost i reprezentativnost
H. i. Jedinstven ili rijedak primjerak određenog tipa ili stila.
Sastavni dio ove odluke su:
- kopija katastarskog plana,
- posjedovni list,
- foto-dokumentacija,
- grafički prilozi,
- fotodokumentacija Komisije snimljena u junu i julu mjesecu 2008. godine i maju 2009. godine.
Korištena literatura
U toku vođenja postupka proglašenja Kulturnog krajolika – Selo Lukomir (Gornji Lukomir), općina Konjic, nacionalnim spomenikom BiH korišćena je sljedeća literatura:
1908. Jefto Dedijer, „Vrste nepokretne svojine u Hercegovini“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, knj XX, 1908.
1909. Jefto Dedijer, „Hercegovina“, Srpska kraljevska akademija, Etnografski zbornik, knj. 12, Naselja srpskih zemalja, knj. VI, Beograd, 1909.
1914. Jefto Dedijer, „Stočarske zone u planinama dinarskog sistema“, Glasnik Srpskog geografskog društva, god. III, sv. 3 i 4, Beograd, 1914.
1918. Petar Skok, „Češka knjiga o vlaškom pravu“, Glasnik Zemaljskog muzeja XXIX, 1917, Sarajevo, 1918.
1922. Jovan Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje, knj. I, Beograd, 1922.
1924. Glušac, Vaso, „Srednjovekovna ‚bosanska crkva’“, u: Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, IV, Beograd, 1924.
1932. Špiro Soldo, Tipovi kuća i zgrada u pređašnjoj Bosni i Hercegovini, Posebna izdanja Geografskog društva, sv.13, Beograd, 1932.
1932. Jovo Popović, „Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, sv XLIV, 1931.
1958/9 Hamid Hadžibegić, „Porez na sitnu stoku i korišćenje ispaša“, Prilozi za orijentalnu filologiju, VIII-IX, Sarajevo, 1958/9.
1963. Benac, Alojz, Stećci, Prosveta, Beograd, 1963.
1966. Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić, „Nošnja na Bjelašnici“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, sv XX/XXI, 1966.
1967. Muhamed Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, Biblioteka kulturno naslijeđe, Sarajevo, 1967.
1971. Astrida Bugarski, „Daščani krovovi u Bosni“, Glasnik Zemaljskog muzeja, sv XXVI, Sarajevo, 1971.
1971. Bešlagić, Šefik, Stećci-kataloško-topografski pregled, IP „Veselin Masleša”, Sarajevo, 1971.
1972/73. Astrida Bugarski, „Kuća sa ‚čardakom’ u Podbjelašničkim selima“, Glasnik Zemaljskog muzeja, sv XXVII/XXVIII, Sarajevo, 1972/73.
1975. Anđelić, Pavao, Historijski spomenici Konjica i okoline, Konjic, 1975.
1980. Grupa autora, Prostorni plan Bosne i Hercegovine, faza b – valorizacija, prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakultet u Sarajevu i Urbanistički zavod za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo, Sarajevo, 1980.
1980/81. Nikola Pavković, „Društveni život stočara na letnjim stanovima u Bosni“, Glasnik Zemaljskog muzeja N.S. sv 35/36, Sarajevo, 1980/81.
1982. Bešlagić, Šefik, Stećci, kultura i umjetnost, IP „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1982.
1988. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1988.
1989. Astrida Bugaski, “Nastambe stočara u sezonskim naseljima Bosne i Hercegovine”, Glasnik Zemaljskog muzeja, sv 43/44, Sarajevo, 1989.
1990. Südland, L. V. (Ivo Pilar), Južnoslavensko pitanje, Prikaz cjelokupnog pitanja, Varaždin, Naslov originala: L. v. SÜDLAND, Die Südslawische Frage und der Weltkrieg. Übersichtliche Darstellung des Gesamt-Problems, Wien 1990.
1991. Tabaković-Tošić, Mara et.al., “Prilog poznavanju faune carabidae (Coleoptera) planinskog masiva Igman-Bjelašnica”, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH - Prirodne nauke, Sarajevo, 1991.
1992/1995. Astrida Bugarski, “Savremene promjene u kulturi stanovanja seoskog stanovništva u Bosni i Hercegovini”, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo,NS 47, Sarajevo, 1992/95.
2000. Astrida Bugarski, “Organizacija počivanja u tradicionalnoj kulturi ruralnog stanovništva Bosne i Hercegovine”, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, NS 48/49, Sarajevo, 2000.
2001. Astrida Bugarski, Sjećanje na korijenje - Tradicionalne stambene zgrade Hrvata Bosne i Hercegovine u drugoj polovici XIX i prvoj polovici XX stoljeća, Matica Hrvatska, Sarajevo, 2001.
2004. Brown, Jessica, Mitchell, Nora and Beresford, Michael (Eds.), The Protected Landscape Approach: Linking Nature, Culture and Community, IUCN, Gland, Switzerland and Cambridge, UK, 2004.
2004. Bešlagić, Šefik, Leksikon stećaka, Sarajevo, 2004.
2005. Mušeta-Aščerić, Vesna, Sarajevo i njegova okolina u 15. stoljeću
2005. Gomez, Matias, Zaboravljena Ljepota, Sarajevo, 2005.
2006. Karović, Elma; Kunovac, Saša, „Područje sa posebnim karakteristikama: Igman-Bjelašnica-Treskavica i Kanjon Rakitnice (Visočica)“, Sarajevo, 2006.
2006. Berilo, Zejnil, “Aktuelno stanje populacije Velikog Tetrijeba u planinskom kompleksu Igmana i Bjelašnice”, Sarajevo, 2006.
(1) Zbog velikog broja vlasnika kao i nemogućnosti da saradnici Komisije obavijeste svakog vlasnika ponaosob (s obzirom da je veći broj kuća nastanjen samo povremeno), u postupku pripreme odluke je upućen dopis općini Konjic sa molbom da predstavnici općine o pokrenutoj proceduri za proglašenje kulturnog krajolika – sela Lukomir nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine upoznaju sve vlasnike. Komisija u roku od 15 dana nije dobila stav vlasnika o pokrenutoj proceduri te se, u skladu sa dopisom, smatra da su vlasnici saglasni sa procedurom.
Bjelašnicu karakteriše trava Nardus stricta, Festuca varia var. Punges. Agrostis vulgaris, Phleum alpinum, Phleum Michelii, Poa annua i Poa pratenisis (Popović, 1932, 56).
(2) Beljkašić Hadžidedić, Ljiljana, „Nošnja na Bjelašnici“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, sv XX/XXI, 1966, 118.
(3) Bosnu karakteriše nedostatak hrane za stoku tokom zimskih mjeseci jer ljeti ima dovoljno paše oko sela ili na obližnjim planinama, dok je u Hercegovini obrnuto: nedostatak hrane tokom ljetnjih mjeseci jer sunce sprži travu, a izvori presuše. (Popović, 1963, 107).
(4) Manje drvene ili kamene zgrade izgrađene na ljetnjim pašnjacima zovu se kolibe ili stanovi.
(5) Naziv vlah vremenom je postao sinonim za termin planinski stočar. (Skok, 1918, 298).
(6) Cvijić, Jovan, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje, Knj.I, Beograd, 1922, 281-282.
(7) Hadžibegić, Hamid, „Porez na sitnu stoku i korišćenje ispaša“, Prilozi za orijentalnu filologiju, VIII-IX, Sarajevo 1958/9.
(8) Dedijer, Jefto, „Vrste nepokretne svojine u Hercegovini“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, knj XX, 1908, 392 i Pavković, Nikola, „Društveni život stočara na letnjim stanovima u Bosni“, Glasnik Zemaljskog muzeja N.S. sv 35/36, Sarajevo, 1980/81, 94.
(9) Termin izdig označava izgon stoke na planinu. (Popović, 1963, 108)
(10) Termin zdig označava vraćanje stoke sa planine. (Popović, 1963, 108)
(11) Popović, Jovo, „Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, sv XLIV, 1931, 107-108.
(12) Više stanova – grupisanih zgrada na pašnjaku čini mahalu, ali ujedno mahala može označavati i dio pašnjaka (Pavković, 1980/81, 88).
(13) Stanovnici Bjelašnice Bosnom nazivaju predjele smještene na sjevernim obroncima Bjelašnice, kao i sela koja se nalaze ispod planina Treskavice i Hojte. Popović, Jovo, „Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, sv XLIV, 1931, 59.
(14) Na ove mahale svoju stoku su izvodili na ispašu stanovnici sarajevskog sreza, i to iz sela Kastići, Lokve, Pazarić, Budimlići, Bioča i Korča. Ova sela pripadala su planinskom tipu sela. Nalaze se na nadmorskoj visini od 600-900 metara, međutim, stanovništvo se u njima bavilo prvenstveno zemljoradnjom, pa tek onda stočarstvom. Popović, Jovo, „Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, sv XLIV, 1931, 77.
(15) Popović ove stočare naziva Humnjacima.
(16) Popović, Jovo, „Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, sv XLIV, 1931, 69-76.
(17) Popović, Jovo, „Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, sv XLIV, 1931, 59.
(18) Popović, Jovo, „Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, sv XLIV, 1931, 77.
(19) Popović, Jovo, „Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, sv XLIV, 1931, 58.
(20) Popović, Jovo, „Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, sv XLIV, 1931, 114
(21) Stočni fond sastojao se od ovaca, a krupnija stoka poput konja i krava je bila u manjem broju.
(22) Popasak označava odlazak stoke na pašu ujutro oko 8 sati gdje se zadržavaju do iza podne kada se stoka vraća u tor na mužu. Dok traje popasak (do kraja juna mjeseca), ovce se muzu tri puta dnevno, ujutro, iza podne i naveče.
(23) Vazdanak označava odlazak stoke na pašu nakon poslijepodnevne muže. Na paši stoka ostaje do šest sati.
(24) Dobra godina se smatra ona u kojoj ima dovoljno kiše.
(25) Dedijer, Jefto, „Stočarske zone u planinama dinarskog sistema“, Glasnik Srpskog geografskog društva, god. III, sv. 3 i 4, Beograd 1914, 52.
(26) Bugaski, Astrida, „Nastambe stočara u sezonskim naseljima Bosne i Hercegovine“, Glasnik Zemaljskog muzeja, sv 43/44, Sarajevo, 1989, 71.
(27) Govoreći o kućama sa čardakom, tipičnim za južne padine planinskog masiva Bjelašnice, Astrida Bugarski navodi da su građene šezdesetih godina XX vijeka, a da su najstarije očuvane kuće sa čardakom građene unazad 150 godina. Ne zna se kada su ovakave kuće počele da se grade u ovim krajevima, ali početkom XX vijeka imali su ih samo imućniji ljudi. (Bugarski, 1972/73, 233)
(28) U selu je sačuvana jedna kuća starijeg tipa – ljetnja koliba. Kuća je u vlasništvu Čomor Nure (oko 75 godina).
(29) Razlog trajnog naseljavanja porodice Čomor na Bjelašnici, prema porodičnoj usmenoj predaji, bilo je ubistvo – jedan od braće je lovio ribu mrežom i neko od komšija mu je stalno krao ulov. Došlo je do svađe, a potom i do ubistva. Da bi izbjegli kaznu, pripadnici porodice Čomor pobjegli su iz svog kraja u drugi srez kako bi onemogućili potragu. Odabrali su nepristupačan predio, selo Donji Lukomir. Kazivač Muhamed Čomor nije znao da li su se prije dolaska na Bjelašnicu njegovi preci bavili stočarstvom i da li su dolazili na Bjelašnicu ranije sa stokom pa su zbog toga odabrali Donji Lukomir kao mjesto prebivanja ili je odabir bio slučajan.
(30) Bugarski, Astrida, Sjećanje na korijenje - Tradicionalne stambene zgrade Hrvata Bosne i Hercegovine u drugoj polovici XIX i prvoj polovici XX stoljeća, Matica Hrvatska, Sarajevo, 2001.
(31) Termin na lastavicu označava izgradnju kamenog zida do pod krov.
(32) Termin na somić označava način gradnje gdje je prostor između kamenog zida i krova zatvoren daskom.
(33) Jovo Popović, „Ljetni stanovi (mahale) na planini Bjelašnici“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, sv XLIV, 1931, 89.
(34) Šimla je pravougaona daska. Jedna strana joj je užljebljena, a druga zatesana. (Popović, 1932, 89)
(35) Daska je pravougaoni komad drveta jednako zatesana s obje strane. Daske su se postavljale jedna pored druge, a ispod svakog sastava dasaka se uvlačio podvlačak. (Popović, 1932, 89)
(36) Kaplama je daska koja ima jedan uži, a drugi širi brid. Prilikom postavljanja podvlačila se jedna pod drugu. (Popović, 1932, 89)
(37) Rogovi su prekrivani bukovim daskama, protescima koje su na jednom dijelu deblje, a na drugom tanje. Protesci se postavljaju jedan pored drugog, a preko njih se postavljala slama. Na nju su se stavljale kamene ploče da ih vjetar ne oduva. (Popović, 1932, 89)
(38) Iako je kuća u prvo vrijeme bila jednodijelna prostorija, prostor joj je funkcionalno bio podijeljen na dva osnovna dijela: na prostor za sjedenje i spavanje i prostor za preradu mlijeka i čuvanje mliječnih proizvoda.
(39) U Hercegovini je preovladavala jednozgradna organizacija počivanja u porodičnom naselju. Njoj su se u prvom redu priklonili stočari – dio stanovništva koji je najmanje polagao na udobnost stanovanja. (Bugarski, 2000, 109)
(40) Bačva
(41) Astrida Bugarski navodi da je krajem osamdesetih godina XX vijeka boravila u Gornjem Lukomiru u imućnijoj porodici. Stanovalo se u stiješnjenom stanu opremljenom pokućstvom tradicionalnog oblika, te starije zanatske i fabričke proizvodnje. Domaćin i domaćica su spavali u kuhinji (kući), a sin i snaha sa djecom u sobi. (Bugarski 1992/95, 232)
(42) Ova pojava imala je široke razmjere jer se velika zapremina potkrovnog prostora, nastala pod visokim i strmim krovom planinske kuće, pokazala najpodesnijom da se uveća broj prostorija a da se pri tom ne unose nikakve izmjene u već postojeće kućne dimenzije.
(43) Bugarski, Astrida, „Kuća sa ‘čardakom’ u Podbjelašničkim selima“, Glasnik Zemaljskog muzeja, sv XXVII/XXVIII, Sarajevo, 1972/73, 232.
(44) Bugarski, Astrida, Sjećanje na korijenje - Tradicionalne stambene zgrade Hrvata Bosne i Hercegovine u drugoj polovici XIX i prvoj polovici XX stoljeća, Matica Hrvatska, Sarajevo, 2001.
(45) U periodu obnove objekata nakon rata 1992-1995 godine kao materijal za obnovu pojedinih objekata je korišten beton ili, češće, betonska blok opeka.
(46) Nažalost, izgled kuća sela Lukomir danas se ubrzano mijenja, dograđivanjem, rušnjem i gradnjom novih kuća.
(47) Naziv dvodjelna je uveo Cvijić. Prema Kadiću ovaj tip kuće bi opravdanije bilo zvati dvotraktna, posmatrano sa arhitektonskog i konstruktivnog gledišta. Kadić, dr. Muhamed, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, Biblioteka Kulturno nasljeđe, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1967, 23.
(48) Tvrdnju o nastajanju dvodjelne kuće pregrađivanjem a ne prigrađivanjem zastupa Kadić. Kadić, dr. Muhamed, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, Biblioteka Kulturno nasljeđe, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1967, 23.
(49) Prilikom opisa tipologije kuća daju se nazivi koje je uveo Kadić i nazivi koje je uvela Bugarski. Osim u nazivu nema razlike između opisanih tipova kuća.
(50) „Prvi korak u tom razvoju po vertikali predstavlja dodavanje stanovitih prostora ispod ili iznad prvobitne prizemnice. Ispod prizemne brvnare se pojavljuje ‘magaza’ a ispod kamene prizemnice ‘konoba’. Iznad njih se pojavljuje tzv. ‘čardak’. Ni u jednom ni u drugom slučaju još se ne može govoriti o stvaranju potpuno novog sprata, nego o stanovitim visinskim dodacima prvobitnoj prizemnoj koncepciji. Zato te kuće nazivamo poluspratnicama.“ Kadić, dr. Muhamed, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, Biblioteka Kulturno nasljeđe, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1967, 45.
(51) Kadić, dr. Muhamed, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, Biblioteka Kulturno nasljeđe, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1967, 117.
(52) Tip kuće sa sobom koja nastaje u potkrovlju bez obzira na oblikovanje krova Kadić naziva kućom sa čardakom. Bugarski razlikuje, ovisno o oblikovanju krova kuće sa čardakom i kuće sa sobom u potkrovlju.
(53) Kadić, dr. Muhamed, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, Biblioteka Kulturno nasljeđe, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1967, 50.
(54) Upravo zbog ovakvog načina oblikovanja prostorije u potkrovlju, bez izmjena u konstrukciji krova, Bugarski ovaj tip kuće naziva prizemnica sa podrumom i potkrovnom sobom.
(55) Opisujući oblikovne karakteristike kuće sa čardakom Kadić navodi da su kuće na kojima nije izveden klasično oblikovani bosanski čardak među rogovima zapravo novije i sagrađene pod snažnim uticajima stranih uzora preuzetih od željezničkih stanica i žandarmerijskih kasarni. Kadić, dr. Muhamed, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, Biblioteka Kulturno nasljeđe, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1967, 55.
(56) Bugarski, Astrida, „Kuća sa ‘čardakom’ u Podbjelašničkim selima“, Glasnik Zemaljskog muzeja, sv XXVII/XXVIII, Sarajevo, 1972/73.
(57) Kadić, dr. Muhamed, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, Biblioteka Kulturno nasljeđe, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1967, 100-101.
(58) Kadić, dr. Muhamed, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, Biblioteka Kulturno nasljeđe, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1967, 132.
(59) Bugarski, Astrida, „Kuća sa ‘čardakom’ u Podbjelašničkim selima“, Glasnik Zemaljskog muzeja, sv XXVII/XXVIII, Sarajevo, 1972/73, 242-244.
(60) Bugarski, Astrida, „Savremene promjene u kulturi stanovanja seoskog stanovništva u Bosni i Hercegovini“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, NS 47, Sarajevo, 1992/95, 223-244.
(61) Zbog neuobičajene visine prostorije ormari nikada nisu postali standardni namještaj.
(62) Prema kazivanju pojedinih stanovnika sela, kuće građene sedamdesetih godina nisu građene sa otvorenim ognjištem, odnosno, šporet je odmah uvođen u prostor kuće.
(63) Upotreba otvorenog ognjišta, vatre je zabranjena 1959. godine, ali je u selima smještenim na visokim planinama upotreba ognjišta održana mnogo duže.
(64) Bugarski, Astrida, „Savremene promjene u kulturi stanovanja seoskog stanovništva u Bosni i Hercegovini“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, NS 47, Sarajevo, 1992/95, 223-244.
(65) Do danas je ostalo samo nekoliko aneksa sa vidljivom drvenom konstrukcijom. Neki su prekriveni limom a neki su sagrađeni od betona.
(66) Na pojedinim kućama u selu su ugrađeni dimnjaci i zatvorene badže.
(67) Bugarski, Astrida, „Kuća sa ‘čardakom’ u Podbjelašničkim selima“, Glasnik Zemaljskog muzeja, sv XXVII/XXVIII, Sarajevo, 1972/73.
(68) Bugarski, Astrida, „Daščani krovovi u Bosni“, Glasnik Zemaljskog muzeja, sv XXVI, Sarajevo, 1971, 96.
(69) Bugarski, Astrida, „Daščani krovovi u Bosni“, Glasnik Zemaljskog muzeja, sv XXVI, Sarajevo, 1971, 98.
(70) Bugarski, Astrida, „Kuća sa ‘čardakom’ u Podbjelašničkim selima“, Glasnik Zemaljskog muzeja, sv XXVII/XXVIII, Sarajevo, 1972/73.
(71) Na nekim kućama je vidljivo da je lim bačvi iskorišten kao pokrivač.
(72) Anđelić, Pavao, Historijski spomenici Konjica i okoline, Konjic, 1975, 266, 267.
(73) Anđelić, Pavao, Historijski spomenici Konjica i okoline, Konjic, 1975, 287 – 288.
(74) Benac, Alojz, Stećci, Prosveta, Beograd, 1963, XVII, XXIX.
(75) Benac, Alojz, Stećci, Prosveta, Beograd, 1963, XXIX.
(76) Glušac, Vaso, „Srednjovekovna ‘bosanska crkva’“, u: Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, IV, Beograd 1924, 31-35, 36-37, 50 i Südland, L. V. (Ivo Pilar), Južnoslavensko pitanje, Prikaz cjelokupnog pitanja, Varaždin. Naslov izvornika: L. v. SÜDLAND, Die Südslawische Frage und der Weltkrieg, Übersichtliche Darstellung des Gesamt-Problems, Wien 1990, 95, 96.
(77) Opširnije o stećcima vidjeti u Odluci Komisije o proglašenju Historijskog područja – Nekropola sa stećcima „Mramorje“ i starim nišanima u Lavšićima, općina Olovo, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, broj: 02-02-228/07-9, od 5. novembra 2008. godine i na web adresi Komisije: www.aneks8komisija.com.ba
(78) P. Anđelić i Š. Bešlagić na lokalitetu Vlaško groblje u Lukomiru Gornjem evidentirali su 22 stećka (21 sanduk i 1 sljemenjak). P. Anđelić navodi i konstataciju da je na području Gornjeg Lukomira, Vaclav Radimsky evidentirao 39 stećaka i 1 križ. (P. Anđelić, 1975, 211; Š. Bešlagić, 1971, 330).
(79) Bešlagić, Šefik, Stećci, Kultura i umjetnost, IP „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1982, 87.
(80) P. Anđelić i Š. Bešlagić na lokalitetu Jezerine u Lukomiru Gornjem evidentirali su 7 stećka u formi sanduka. (P. Anđelić, 1975, 211; Š. Bešlagić, 1971, 330).
(81) Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1988, 217, 225.
(82) Tabaković-Tošić, Mara et.al., „Prilog poznavanju faune carabidae (Coleoptera) planinskog masiva Igman-Bjelašnica“, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine - Prirodne nauke, Sarajevo, 1991, 139.
(83) Berilo, Zejnil, „Aktuelno stanje populacije Velikog Tetrijeba u planinskom kompleksu Igmana i Bjelašnice“, Sarajevo 2006, 6-7.
(84) Tabaković-Tošić, Mara et.al., „Prilog poznavanju faune carabidae (Coleoptera) planinskog masiva Igman-Bjelašnica“, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine - Prirodne nauke, Sarajevo, 1991, 140.
(85) Berilo, Zejnil, „Aktuelno stanje populacije Velikog Tetrijeba u planinskom kompleksu Igmana i Bjelašnice“, Sarajevo 2006, 8-9.
(86) Tabaković-Tošić, Mara et.al., „Prilog poznavanju faune carabidae (Coleoptera) planinskog masiva Igman-Bjelašnica“, Glasnik Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine - Prirodne nauke, Sarajevo, 1991, 140.
(87) Gomez, Matias, Zaboravljena Ljepota, Sarajevo 2005, 115.
(88) Karović, Elma; Kunovac, Saša, „Područje sa posebnim karakteristikama: Igman-Bjelašnica-Treskavica i Kanjon Rakitnice (Visočica) “, Sarajevo, 2006, 10-12.
(89) Karović, Elma; Kunovac, Saša, „Područje sa posebnim karakteristikama: Igman-Bjelašnica-Treskavica i Kanjon Rakitnice (Visočica) “, Sarajevo, 2006, 8-9.
(90) Grupa autora, Prirodna baština, 2008, 116.
(91) Karović, Elma; Kunovac, Saša, „Područje sa posebnim karakteristikama: Igman-Bjelašnica-Treskavica i Kanjon Rakitnice (Visočica) “, Sarajevo, 2006, 28.
(92) Karović, Elma; Kunovac, Saša, „Područje sa posebnim karakteristikama: Igman-Bjelašnica-Treskavica i Kanjon Rakitnice (Visočica) “, Sarajevo, 2006, 31.
(93) Karović, Elma; Kunovac, Saša, „Područje sa posebnim karakteristikama: Igman-Bjelašnica-Treskavica i Kanjon Rakitnice (Visočica) “, Sarajevo, 2006, 28-39.
(94) Grupa autora, Prostorni plan Bosne i Hercegovine, faza b – valorizacija, prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakultet u Sarajevu i Urbanistički zavod za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo, Sarajevo 1980, 52.
(95) Na većini objekata je potrebno izvršiti čišćenje spojnica kamena u zidu, ponovno malterisanje i sanaciju rastrešenih dijelova zidova.
|
