Status spomenika -> Nacionalni spomenik

             Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 32/09. 

             Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 20. do 26. siječnja 2009. godine je donijelo

O D L U K U

I.

            Arheološko područje – Prapovijesna „Velika gradina“ u Vidošima, općina Livno, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik se nalazi na prostoru koji obuhvata k.č. 301/51, zk. uložak broj 17 i dio k.č. 301/1 (u radijusu od 100 m od gradine), zk. uložak broj 17, k.o. Smričani, općina Livno, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini („Službene novine Federacije BiH” br. 2/02, 27/02, 6/04 i 51/07).

II.

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati financijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

III.

U svrhu trajne zaštite nacionalnog spomenika na prostoru definiranom u točki I. stavak 2. ove odluke utvrđuju se sljedeće mjere zaštite:

- dopušteni su isključivo istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi, uključujući i one koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine;

- nije dopušteno odlaganje otpada;

- zona je potencijalno arheološko nalazište, te stoga nije dopušteno izvođenje bilo kakvih radova koji bi na bilo koji način utjecali na izmjenu područja i ugrožavanje spomenika, bez nadzora nadležnih službi zaštite i prisustva arheologa;

- prostor nacionalnog spomenika bit će očišćen, otvoren i dostupan javnosti i može se koristiti u edukativne i kulturne svrhe.

IV.

            Stavljaju se izvan snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski spisi koji oprečni odredbama ove odluke.

V.

Svatko, a posebice nadležna tijela Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih postupaka koji mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.

VI.

Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, federalnom ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje, nadležnoj službi zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine i općinskom tijelu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra u svrhu provedbe mjera utvrđenih u toč. II. – V. ove odluke i nadležnom općinskom sudu u svrhu upisa u zemljišne knjige.

VII.

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom koje je dostupno na uvid zainteresiranim osobama u prostorijama i na web stranici Povjerenstva (http://www.aneks8komisija.com.ba).

VIII.

Prema članku V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Povjerenstva su konačne.

IX.

  Ova odluka stupa na snagu narednoga dana od dana objave u „Službenom glasniku BiH“.

  Ovu odluku Povjerenstvo je donijelo u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo.

Predsjedatelj Povjerenstva

                                                                                              Dubravko Lovrenović

Broj: 05.1-02-40/09-4

21. siječnja 2009. godine

Sarajevo

O b r a z l o ž e n j e

I – UVOD

  Na temelju članka 2. stavak 1. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, „nacionalni spomenik” je dobro koje je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V. i VI. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.

Franjevački muzej i galerija Gorica – Livno (FMGG-Livno) dostavio je Povjerenstvu, dana 18. 6. 2008. godine prijedlog/peticiju za proglašenje arheološkog područja – Velika gradina u Vidošima, općina Livno, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

U skladu sa odredbama Zakona, a na temelju članka V., stavak 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je pristupilo provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

II – PRETHODNI POSTUPAK

            U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:

• dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra

 (kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak),

• podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima tijekom rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.,

• povijesnu, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.

            Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra utvrđeno je

sljedeće:

1.     Podaci o dobru

Lokacija

            Gradina u Vidošima je locirana na jednoj isturenoj kosi sjeverno od kote 832, na nadmorskoj visini 847 m, zemljopisnoj dužini 43°46.560', zemljopisnoj širini 17°01.803' a iznad sjeveroistočnog ruba sela. U selu Vidošima i okolnim naseljima lokalitet je poznat pod topografskim nazivom Velika gradina (Benac, 1983., str. 94.).

Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji koja obuhvaća k.č. 301/51, upisan u zk. ul. 17 i dio k.č 301/1, upisan u zk. ul. 17, k.o. Smričani, općina Livno, Federacija BiH, Bosna i Hercegovina.

Povijesni podaci

            Plodno Livanjsko polje od najstarijih vremena bilo je pogodno za razvoj zemljoradnje i stočarstva. Okružuje ga četrdesetak ilirskih gradina, vizuelno dobro povezanih i branjenih, koje u slučaju opasnosti mogu poslužiti kao refugiji. (D. Periša, 1994.,19,24 ).

Na Livanjskom polju ima više primjera razvijenih gradinskih naselja. Gradina u Vašarovinama posjeduje sve elemente velike, izdiferencirane aglomeracije: tri utvrđenja, naseljeni prostor i nekropolu u podnožju. Svakako je ovdje bilo jedno od najznačajnijih naselja u Livanjskom polju. Razvijenim gradinama ovog područja pripadaju i gradine u Vidošima, Begovača, Veliki i Mali Kablići, Grkovci, Prisoje, Korita itd. (Govedarica, 1983., str. 58.).

Livanjski kraj imao je neraskidivu sponu s bližim delmatskim prostorom još od kraja bakrenog i početka brončanog doba kada se na ovim prostorima formira cetinska kultura (1) – (A. Milošević, 1999. 7)

Potonja kultura imala je značajan utjecaj na kulturni razvoj ilirskih plemena, a u kasnijem razvoju, naročito u starije željezno doba, imala je upliva u oblikovanju delmatske zajednice ovog područja.

Livanjsko i susjedna polja jugozapadne Bosne i Dalmacije, bila su matična područja Delmatima, odakle se širi kulturni i gospodarski utjecaj na dijelove srednje Dalmacije. Grčki povjesničar Polibije (oko 200.-130. pr. Kr.) daje prvi pisani trag o Delmatima, koji su u prvoj pol. 2. stoljeća ojačali i napali zemlju Isejaca, gradove Tragurij (Trogir) i Epetij (Stobreč), te su ugrožavali susjedne Daorse, namećući im danak u žitu i stoci (M. Zaninović, 1994. str. 46.).

Nakon Batonovog ustanka (6.–9. g. AD.) i poraza Delmata započinje proces romanizacije. U komunikacijskom smislu Livanjsko polje imalo je oduvijek veliku važnost kao veza između unutrašnjosti s jadransko-mediteranskim zaleđem. Upečatljiv trag procesa romanizacije su svakako i rimske ceste.

Rimska postaja Pelva (Lištani) na cesti između Aequuma (Čitluk pored Sinja) i Salviuma (Vrba, Glamočko polje) smještenim u Lištanima i Bariduuma, najvjerojatnije područje grada Livna, bila je jedna od spona gore pomenutih područja. Cestu koja ide iz Lištana u dužini od 4 km do Strupnića pod Golijom, pratile su i manje mjesne prometnice, spajajući pojedina naselja. Glavna rimska cesta koja je prelazila preko Livanjskog polja povezivala je Salonu i Servitium (Bos. Gradiška).

Zadržavajući svoja delmatska imena, o čemu svjedoče natpisi pretežno na nadgrobnim spomenicima, populacija prihvaća incinereraciju (2), koristeći urne koje oponašaju oblik kuće ili hrama, da bi se inhumacija (3) ponovo uvriježila od polovice II. stoljeća. Iz perioda rimske dominacije postoje mnogobrojni materijalni dokazi, od kojih je većina smještena u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica - Livno.

Period kasne antike i nemirna vremena seobe naroda (Huna, Gota i drugih naroda) prisiljavaju stanovnike polja da nađu utočište u refugijima (Gradina na vrelu Bastašice, na Gracu u Potočanima, Tabiji i Podgradini i na Gradini u Grkovcima).

Sistematska istraživanja lokaliteta Lištani–Podvornice uvelike pomažu rasvjetljavaju kasnoantičkog perioda, jer su lokacije do sada poznate na livanjskom području većim dijelom neistražene (moguće lokacije: Bastasi, Podgradina, Suhača, Donji Rujani, Lištani), izuzev nalazišta Podgradina – Rešetarica i sv. Ive u Livnu (Petrinec, 1999., str. 30.).

Sakupljeni keramički materijal govori u prilog zaključku da gradina u Vidošima nije mogla nastati prije V. stoljeća prije pr. Kr., ali se također mora istaći da u tipološkom smislu ona traje vrlo dugo i dopire do rimskog perioda. Ovaj zaključak treba da stoji i u dijelu o povijesti dobra Prema tome keramika je za posljednja četiri stoljeća pr. Kr., kronološki neosjetljiva i ne može služiti za precizno datiranje. Uzimajući u obzir paralele s drugim gradinama na Livanjskom, Duvanjskom i Glamočkom polju, može se pretpostaviti da je Velika gradina u Vidošima u prvom obliku sagrađena u IV. stoljeću pr. Kr., što se odnosi na centralnu utvrdu. Pobočna utvrda B izgrađena je onda kada je došlo do potrebe da se centralna ojača. Velika opasnost za cijelo ovo područje pojavila se u II. stoljeću pr. Kr., kada je Rim svoje osvajačke pohode usmjerio prema Balkanu, a interesi Rima i saveznih delmatskih plemena su se sukobili, te je vjerojatno tada došlo do proširenja gradine i izgradnje pobočnih dijelova utvrde.

 Delmati su s Rimljanima vodili oružanu borbu jedno i pol stoljeće. Čini se da Vidoška gradina nije propala već 155. godine pr. Kr., kada je osvojen centar Delmata – Delminijum, nego se održala i u kasnijem vremenu. Smještena nešto po strani od glavnih komunikacijskih pravaca, ona je sigurno služila i u kasnijim obrambenim sistemima Delmata. Može se pretpostaviti da je gradina u Vidošima definitivno izgubila svoju odbrambenu funkciju za vrijeme Augusta, a to znači tek pri kraju I. stoljeća pr. Kr. Ovo bi značilo da je ova utvrda služila svojoj svrsi negdje oko tri stoljeća ili nešto više istorija. (Benac, 1983., str. 99.).

2. Opis dobra

Dva su osnovna vida ostataka materijalne kulture Delmata: naselja i nekropole (Govedarica, 1983, str. 56.). Naselja, tzv. „gradine“, su posebno značajna za proučavanje ovog područja. Smještene su na zadnjim izdancima brda uz rub polja i to najčešće na uzdignutim, prirodno zaštićenim i strategijski pogodnim mjestima. Utvrđeno je da su gradine na Livanjskom polju primarno služile kao mjesta za stanovanje i tvrđave za odbranu. Do sada nema ni jednog lokaliteta koji je bio namijenjen isključivo ili u većoj mjeri kultnim i drugim manifestacijama duhovne prirode, mada na širem području ima ovakvih objekata (4). Za gradine Livanjskog polja moglo bi se reći da su, uz navedene primarne funkcije, imale određeni, manji ili veći prostor, koji je predstavljao lokalno svetište.

Kod razvijene gradinske aglomeracije mogu se jasno razlučiti dva dijela: primarni i sekundarni prostor (Govedarica, 1983., str. 56.). Primarni predstavlja fortificirani strateški plato, koji služi kao tvrđava za odbranu (refugij) i religijsko središte naselja, dok stambeni aspekt ovog dijela gradine dolazi tek na treće mjesto. Sekundarni prostor nije bio zaštićen bedemima, prostorno (površinski) je dosta veći od primarnog i najčešće se nalazi neposredno uz zidine ili na strani brda i u podnožju, u samom polju, i služio je isključivo za stanovanje. Zbog nedostatka čvršće arhitekture ovaj dio gradine je teže primjetan na prvi pogled, jedino mase keramičkih fragmenata u podnožju indiciraju da je u strani nekad bilo naselje.

Delmati su živjeli u plemenima, te su gradinska utvrđenja bila bastioni u sistemu koliko-toliko organizirane odbrane u slučaju razmirica s neposrednim susjedima (Govedarica, 1983., str. 56.).

Kada je riječ o Velikoj gradini u Vidošima treba istaći da se radi o trostrukoj gradini, što povećava njen značaj. Najveći i najvažniji je njen centralni dio (A), koji ima donekle kružan oblik, dok dva dodatna dijela na južnoj (B) i sjeverozapadnoj strani (C) imaju nepravilan ili izdužen oblik. (Benac, 1983., str. 94.)

 Centralni dio Velike gradine u Vidošima (A) čini glavno utvrđenje, koji je opkoljen s istočne, sjeverozapadne i jugozapadne strane masivnim kamenim nasipom. Daleko najjači dio nasipa, pa i ostalih nasipa na gradini, je njegov istočni dio, visine oko 11 m, širine oko 51 m, koji predstavlja tzv. limitni tumulus - najistaknutiju točku na utvrđenoj gradini. Za formiranje ovog segmenta centralne utvrde korištena je prirodna, nešto uzvišena glavica, koja je ojačana kamenim nasipom, a koji se dalje produžavao prema sjeverozapadnoj i jugozapadnoj strani. Očito je da je čitava utvrda bila okrenuta prema istoku i da je s te strane branila pristup gradini. S te strane bio je i najlakši pristup prema ovoj obrambenoj točki.

Jugozapadni dio nasipa centralne utvrde je također vrlo masivan, mjestimično širine oko 25 m, visine 5–6 m, a neposredno se naslanja na navedeni „limitni tumulus“. Na južnoj padini nasipa i bez arheološkog istraživanja, mogao se konstatirati potporni zid, načinjen od krupnog i neobrađenog kamena, koji je služio za formiranje čvrstog nasipa od kamena. Sasvim je vjerojatno da je takav zid postojao i s unutrašnje strane nasipa i da se sastojao iz dva reda različitih zidova, između kojih je bilo nabacano kamenje u jezgro nasipa. S obzirom da kod izrade ovih potpornih zidova nije bila upotrijebljena neka vezivna masa, oni su se kasnije rušili i preko njih je padala masa kamenog jezgra nasipa, te se činilo da je nasip nastao prostim nabacivanjem kamena (Benac, 1983., str. 96.). Ovi potporni zidovi su, inače, morali ličiti kamenim zidovima kojima se ograđuje zemljište u kraškim područjima (samo s upotrebom masivnog kamena na nasipima gradina). Ovo ne znači da nisu postojali i nasipi bez vanjskih zidova, no oni su sigurno postojali, jer je to i konfiguracija terena zahtijevala.

Nešto je niži nasip na sjeverozapadnoj strani centralne utvrde i on u luku zatvara unutrašnji prostor ovog dijela gradine, koji je zajedno s „limitnim tumulusom“ i ostalim dijelovima nasipa, činio jedinstven utvrdni sistem i pružao solidnu zaštitu stanovnicima i braniteljima gradine.

Na zapadnoj strani centralne utvrde teren se dosta strmo spušta pa na ovoj strani nije postojao zaštitni nasip.

Navedeni nasipi su zatvarali jedan dosta velik plato (veličine 71 x 46 m), neznatno nagnut prema zapadnoj strani. Kulturni sloj na određenim mjestima sadrži veći broj keramičkih fragmenata, a takav materijal i drugi ostaci mogli su se naći i po nasipu i ispod njega, što je sasvim jasan znak da je gradina bila nastanjena i da nije služila samo kao utvrdna postaja. Ulaz na stambeni plato nalazio se na mjestu gdje južni dio nasipa dopire do zapadnog ruba gradine. Tu su vjerojatno bila načinjena i posebna, čvrsta i dobro branjena vrata.

Značajan podatak predstavlja činjenica da su gornji rubovi ovih nasipa posuti mnoštvom ostataka bijelog, dosta čistog maltera. Na mnogim dijelovima nasipa vidljivi su ostaci zidova načinjeni od grublje obrađenog kamena vezanog malterom. Dakle, ovi zidovi nemaju nikakve veze s naprijed pomenutim potpornim zidovima, rađenim bez vezivne mase (Benac, 1983., str. 98.). Na sjeverozapadnom nasipu centralne utvrde moglo se vidjeti da je ovaj kasniji zid bio širok 0,85–0,95 m, da je s obje strane imao kameni plašt vezan malterom, da je unutrašnji dio bio popunjen grubljim, neobrađenim kamenom. Karakter maltera upućuje na period kasnog antičkog perioda, iako se bez većih sistematskih arheoloških istraživanja ne može sasvim točno odrediti vrijeme nastanka ovog novog zida. Neosporno je da je jaki nasip centralne utvrde ove prapovijesne gradine bio naknadno iskorišten, da je po njegovom vrhu bio napravljen novi zid i na taj način sagrađena nova utvrda istog opsega kao i prapovijesna. Da se radi o kasnom antičkom dobu (IV.–VI. stoljeće) govore nalazi odgovarajuće keramike iz tog perioda (fragmenti sa širokim unutarnjm kanelurama i s posebnom fakturom).

 Južni, drugi dio gradine (B), naslanja se na centralnu utvrdu. Nasip ovog dijela polazi od navedenog „limitnog tumulusa“ i u blagom luku zatvara novi plato s njegove istočne strane. Na sjeveroistočnoj strani nasipa je bio fiksiran ulaz, osiguran s dva produžna kraka nasipa, a na zapadnoj strani nasip je bio pojačan, pa djeluje kao novi „limitni tumulus“.

Plato južnog dijala gradine je manji od centralnog i obuhvata kameni teren, širine oko 55 m. Na njemu nije bio zapažen kulturni sloj, te je teško utvrditi da li je bio nastanjivan. Vjerojatno je imao samo obrambenu ulogu uz centralnu utvrdu.

 Treći prostor (C), ograđen nasipom, nalazi se na suprotnoj strani od pobočne utvrde B. Nasip ovog dijela gradine je znatno niži i slabiji od prethodnih. Ni na njemu nema tragova naknadnog graditeljstva.

Na prostoru izvan gradine, od ulaza u pobočnu uitvrdu B do sredine „limitiranog tumulusa“, nađene su izvjesne količine željezne zgure, što upućuje na zaključak da se tu talila željezna rudača i dobijalo željezo.

  Iz svega navedenog mogu se dati sljedeći preliminarni zaključci:

- gradina u Vidošima se sastojala iz tri dijela, i u tom smislu ona zauzima posebno mjesto među gradinama Livanjskog polja,

- centralna utvrda A je bila opasana jakim nasipom, a unutrašnji plato je bio naseljen,

- centralna utvrda je bila korištena i u kasnom antičkom dobu, kada je preko kamenog nasipa izgrađen novi zid, uz upotrebu maltera,

- pobočni dijelovi gradine (B i C) nisu bili korišteni u kasno antičko doba. Jugozapadni dio predstavljao je snažno pojačanje centralnoj utvrdi, a u njegovom nasipu nalazio se i glavni ulaz u gradinu. Sjeverozapadni dio (C) bio je znatno slabije utvrđen i mogao je eventualno poslužiti za zatvaranje stoke unutar gradine.

Bez ikakvih arheoloških iskopavanja dosta je teško dati precizne podatke o vremenu kada je izgrađena utvrđena gradina, za što nedostaju metalni nalazi (i eventualni nalazi importirane keramike) koji mogu biti u tom pogledu dosta sigurni pokazatelji. Sakupljeni keramički materijal govori u prilog zaključku da gradina u Vidošima nije mogla nastati prije V. stoljeća prije pr. Kr., ali se također mora istaći da u tipološkom smislu ona traje vrlo dugo i dopire do rimskog perioda. Prema tome keramika je za posljednja četiri stoljeća pr. Kr., kronološki neosjetljiva i ne može služiti za precizno datiranje. Uzimajući u obzir paralele s drugim gradinama na Livanjskom, Duvanjskom i Glamočkom polju, može se pretpostaviti da je Velika gradina u Vidošima u prvom obliku sagrađena u IV. stoljeću pr. Kr., što se odnosi na centralnu utvrdu. Pobočna utvrda B izgrađena je onda kada je došlo do potrebe da se centralna ojača. Velika opasnost za cijelo ovo područje pojavila se u II. stoljeću pr. Kr., kada je Rim svoje osvajačke pohode usmjerio prema Balkanu, a interesi Rima i saveznih delmatskih plemena su se sukobili, te je vjerojatno tada došlo do proširenja gradine i izgradnje pobočnih dijelova utvrde.

Delmati su s Rimljanima vodili oružanu borbu jedno i pol stoljeće. Čini se da Vidoška gradina nije propala već 155. godine pr. Kr. kada je osvojen centar Delmata - Delminijum, nego se održala i u kasnijem vremenu. Smještena nešto po strani od glavnih komunikacijskih pravaca, ona je sigurno služila i u kasnijim obrambenim sistemima Delmata. Može se pretpostaviti da je gradina u Vidošima definitivno izgubila svoju odbrambenu funkciju za vrijeme Augusta, a to znači tek pri kraju I. stoljeća pr. Kr. Ovo bi značilo da je ova utvrda služila svojoj svrsi negdje oko tri stoljeća ili nešto više. (Benac, 1983., str. 99.).

3. Dosadašnja zakonska zaštita

Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika Bosne i Hercegovine, br. 05/13-504-1/66 od 8. 4. 1966. godine Vidoška gradina, prapovijesno utvrđenje, registrirana je kao spomenik kulture.

U Prostornom planu Bosne i Hercegovine, faza „B“- valorizacija, Prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, do 1980. godine, gradna u Vidošima se štiti kao spomenik I. kategorije (nacionalni značaj), pod rednim brojem 111, a u sklopu Ambijentalne cjeline Livanjskog polja.

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

Na prostoru Livanjskog polja, a posebno na njegovim rubnim dijelovima, smješten je veći broj gradinskih lokaliteta koji predstavljaju najvažniji fond prapovijesnih nalazišta na ovom području.

Tijekom 1976. i 1977. godine ekipa iz Centa za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, uz suradnju prof. Dušana Nikića iz (tadašnjeg) Zavičajnog muzeja u Livnu, izvršila je sistematsko ispitivanje prvog i drugog stupnja gradina i prikupila značajan broj podataka o istima. Prvi stupanj istraživanja podrazumijevao je identificiranje gradina kao arheoloških lokaliteta i povijesnih spomenika, dok je drugi uključivao njihov opis, fotosnimanje, te geosnimanje i sondažno istraživanje na određenom broju gradina (Benac, 1983., str. 93.).

 5. Sadašnje stanje dobra

Uvidom na lokalitetu, dana 31. 7. 2008. godine ustanovljeno je sljedeće:

Dio gradine je ograđen žičanom ogradom. Pedesetak metara s istočne strane od gradine, nalazi se lokalni asfaltni put, a s južne (podnožje gradine) i jugozapadne strane, smješteno je selo Vidoši.

            S južne strane ulazi se u (atomsko) sklonište, koje je služilo kao vojna bolnica u ratnom periodu od 1992.-1995., smještenu ispod gradine (inkorporirana u gradinu). Pristup skloništu je slobodan, a prostor istog je zapušten. Ispred ulaza, s desne strane, nalazi se napuštena, devastirana kamena kuća, a s lijeve, izvor rijeke Sturbe. Naseljene kuće smještene su u podnožju gradine (južna strana), tridesetak metara od iste.

III – ZAKLJUČAK

 Primjenjujući Kriterije za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima („Službeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo donosi odluku kao u dispozitivu. Odluka je utemeljena na sljedećim kriterijima:

A) Vremensko određenje

B) Povijesna vrijednost

D) Čitljivost (dokumentarna, znanstvena, obrazovna vrijednost)

i. Svjedočanstvo o povijesnim mijenama

iv. Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili maniru

G) Izvornost     

i. Oblik i dizajn

v. Položaj i smještaj u prostoru

H) Jedinstvenost i reprezentativnost

i. Jedinstven i rijedak primjerak određenog tipa ili stila

  Sastavni dio ove odluke su:

- kopija katastarskog plana,

- fotodokumentacija,

- grafički prilozi.

Korištena literatura     

Tijekom vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom BiH, korištena je sljedeća literatura:

1983. Benac, Alojz, „Gradina u Vidošima“, Arheološka problematika zapadne Bosne, Arheološko društvo BiH, Zbornik, knjiga I, Sarajevo 1983.

1983. Govedarica, Blagoje, „Iz najstarije prošlosti Livanjskog polja“, Arheološka problematika zapadne Bosne, Arheološko društvo BiH, Zbornik, knjiga I, Sarajevo 1983.

1994. Periša, Darko, „Livno u prethistorijsko doba“, Livanjski kraj u povijesti, Split-Livno, 19-26.

1994. Zaninović, Marin, „Livanjsko polje u antici kao primjer delmatske zajednice“, Livanjski kraj u povijesti, Split- Livno1994., 45-55.

1999. Milošević, Ante, „Predgovor“, Arheološka zbirka Franjevačkog muzeja u Livnu, Split,1999., 7-8.

1999. Petrinec, Maja, „Kasnoantičko razdoblje“, Arheološka zbirka Franjevačkog muzeja u Livnu, Split,1999., 29 - 31

(1)     Cetinska kultura, rasprostranjena u Dalmaciji, Hercegovini, južnoj i jugoistočnoj Bosni. 1. faza pripada prelazu iz eneolitika u rano brončano doba, 2. faza je u okviru ranog brončanog, a 3. pripada prelazu iz ranog u srednje brončano doba (Arheološki leksikon BiH, str. 66, 1988.)

(2)     Ritus spaljivanja pokojnika

(3)     Ukop pokojnika u zemljanu raku

(4)     Radi se o Mandinoj gradini u Duvanjskom polju, koja je mogla biti religijsko središte šireg značaja i gradina na Velikom Obljaju u Glamočkom polju, gdje je po svoj prilici gradinski kompleks posvećen umrlima (Govedarica, 1983., str. 56.)