početna stranica    
 
Odluke o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima

ODLUKU
o izmjeni odluka o proglašenju nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine donesenih zaključno sa 50. sjednicom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika


Privremena lista nacionalnih spomenika

Privremena lista nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine
KOMPLETNA


O privremenoj listi

Odluka o brisanju spomenika sa Privremene liste

Lista peticija za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima

Odluke o odbijanju prijedloga za proglašenje nacionalnim spomenikom

Ugroženi spomenici

Odluke donesene na posljednjoj sjednici

Online peticije

Pokretno

Nepokretno

MANAGEMENT PLAN
Nomination of the Properties for Inscription on the World Heritage List
Mehmed pasha Sokolovic Bridge in Višegrad
Bosnia and Herzegovina


Nekropola sa stećcima u Glavatičevu, lokalitet Gajine, historijsko područje

galerija nazad

Status spomenika -> Nacionalni spomenik

Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 12/09.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 4. do 10. novembra 2008. godine, donijela je

 

O D L U K U

 

I

 

Historijsko područje – Nekropola sa stećcima u Glavatičevu, lokalitet Gajine, općina Konjic, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik čini nekropola sa 15 stećaka.

Nacionalni spomenik nalazi se na prostoru koji obuhvata dio k.č 166/1, ZK izvadak broj 89, k.o. Glavatičevo, općina Konjic, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02, 27/02, 6/04 i 51/07).

 

II

 

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

 

III

 

U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika, na prostoru definiranom u tački I stav 3. ove odluke, primjenjuju se sljedeće mjere zaštite:

-          dopušteni su isključivo istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi, uključujući i one koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);

-          prostor spomenika bit će otvoren i dostupan javnosti, a može se koristiti u edukativne i kulturne svrhe;

-          dopušteno je obavljanje radova na infrastrukturi samo uz odobrenje nadležnog ministarstva i stručno mišljenje nadležne službe zaštite;

-          zabranjeno je odlaganje svih vrsta otpada.

Vlada Federacije dužna je posebno osigurati izradu Projekta sanacije, restauracije i konzervacije nacionalnog spomenika, koji treba sadržavati:

-          arheološko istraživanje;

-          čišćenje stećaka od lišaja i mahovine i saniranje oštećenja;

-          uređenje nekropole sa uklanjanjem samonikle vegetacije;

-          izradu i provedbu programa prezentacije nacionalnog spomenika.

 

IV

 

Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

 

V

 

Svako, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe, suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.

 

VI

 

Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, nadležnom ministarstvu, nadležnoj službi zaštite i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, radi provedbe mjera utvrđenih u tač. II - V ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.

 

VII

 

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web stranici Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).

 

VIII

 

Prema članu V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.

 

IX

 

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom  glasniku BiH».

 

Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović i  Ljiljana Ševo.

 

Broj: 02-02-264/08-5

5. novembar 2008.godine

Sarajevo

 

Predsjedavajući Komisije

Dubravko Lovrenović

 

O b r a z l o ž e n j e

 

I – UVOD

Na osnovu člana 2. stav 1. Zakona o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini,“nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V. i VI. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.

Općina Konjic je, dana 27. oktobra 2008. godine, uputila prijedlog/peticiju za proglašenje Nekropola stećaka na lokalitetu zv. Gajine u naseljenom mjestu Glavatičevo, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

       

II - PRETHODNI POSTUPAK

U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u:

-          dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak),

-          podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.,

-          historijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.

Na osnovu uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:

 

1. Podaci o dobru

Lokacija

Naselje Glavatičevo je smješteno u gornjem toku rijeke Neretve na njenoj lijevoj obali, od grada Konjica je udaljeno oko 20 km zračne linije u pravcu jugoistoka. U zaseoku Karlušići, oko 1 km sjeverozapadno od Glavatičeva, na lokalitetu Gajine, smještena je nekropola sa 15 stećaka (11 sanduka i 4 sljemenjaka).

Nacionalni spomenik nalazi se na lokaciji koja obuhvata dio k.č. broj 166/1, upisan u ZK izvadak broj 89, k.o. Glavatičevo, općina Konjic, Federacija Bosne i Hercegovine Bosna i Hercegovina.

Pravo raspolaganja zemljišnom parcelom 1/1, posjeduje Didik (Bećira) Huso.

Historijski podaci

Područje oko gornje Neretve nalazi se na granici dviju regija. Još od prahistorije dolinom rijeke Neretve i njenih rubova vodile su komunikacije koje su povezivale srednju Bosnu sa Jadranskim primorjem. Uz korekcije i prilagođavanja trase, ovuda su prolazile važne komunikacije u antičko, srednjovjekovno i osmansko doba, sve do probijanja puta kroz kanjon Neretve od Jablanice na jug osamdesetih godina XIX stoljeća. Srednjobosansko rudogorje, plodna zemlja u dolini Neretve i bogate planinske ispaše doprinijeli su da se na velikom koljenu Neretve, između planinskih masiva Bitovnje, Bjelašnice i Visočice na sjeveru, te Prenja i Čvrsnice na jugu, formiraju brojna naselja u svim periodima, shodno uslovima i zahtjevima vremena u kojem su nastajala(1).

Javne komunikacije su uvijek bile indikator životnih tokova jednoga kraja. Za Konjic je važan prirodni, a od rimskih vremena i umjetno građeni put, koji je povezivao Humsku zemlju, njeno Primorje i Dubrovnik sa srednjom i sjevernom Bosnom te jednim dijelom Panonije. Određenu dokumentaciju za važnije putne pravce srednjega vijeka čuvaju i nazivi ''Vlaški put'', npr. za dionicu starog puta od Zaborana do Glavatičeva. Poznato je da tzv. ''Vlaški putevi'' po Hercegovini označavaju trase periodičnih kretanja polunomadskih stočara (uglavnom vlaškog porijekla) (P. Anđelić, 1982, 90, 91).

Na području današnje općine Konjic u doba ranoga srednjeg vijeka postojala je samo jedna teritorijalno politička organizacija klasičnog tipa župe – župa Neretva.

U sastav općine Konjic, sticajem okolnosti, danas je uključen i jedan dio župe Zagorja (Bjelimići), te predio Župa oko Glavatičeva, koji se nekada zvao Kom ili Komska župa.

Prema historijskim podacima područje (Komske) Župe često se veže za Nevesinje. Naime, aktivnost Sankovića često je vezana za Nevesinje, već od vremena iz kojih se znaju prve vijesti o njima, a karakteristično je da se i dvor vojvode Radiča Sankovića nalazio u Zaboranima, koji bez sumnje pripadaju širem području Nevesinja. Iz toga je opravdano zaključiti da je u ranom feudalizmu, odnosno u vrijeme funkcioniranja cjelovitog župskog sistema, Komska župa pripadala Nevesinju isto onako kao što je Viševa spadala u Zagorje. Neophodno je napomenuti da se Kom (Župa) vrlo rano izdvojila iz okvira Nevesinja i formirala kao posebna upravno-politička jedinica, koja se bar nominalno zvala župa. Za župu Kom se zna da je ona čitavo XIV stoljeće spadala u feudalnu oblast Sankovića. Od početka XV stoljeća zajedno sa humskim dijelom Neretve ona je u feudalnoj oblasti Kosača (P. Anđelić, Ibidem, 111, 112).

Granice župe Neretve na zapadu sačinjavao je: kanjon Neretve od Prenja do ušća Rame, planina Bokševica i kanjon rječice Banje Lučice. Zapadno od te granične linije prostirala se župa Rama.

Na Zec-planini župa Neretva je graničila sa teritorijem srednjovjekovne župe Uskoplja. Počevši od Zeca, preko Pogorelice i Bitovnje do Ivan-planine – župa Neretva je graničila sa nekadašnjom župom Lepenicom. Na obroncima planine Bjelašnice, župa Neretva je graničila sa područjem župe Vrhbosne. Na istoku granična linija između župe Koma i Neretve prostirala se Boračkim jezerom te kanjonom rijeke Šištice i Rakitnice. Na jugu granicu župe Neretve čine lanac najviših prenjskih visova: Otiš, Zelena glava, Kantar i Cetina. Najstariji spomen župe Neretve zabilježen je u Ljetopisu popa Dukljanina, pisanom polovinom XII stoljeća, prema kojem je ona sastavni dio oblasti Podgorja, koja zajedno sa Humskom zemljom, Trebinjem i Zetom sačinjava tzv. tetrarhiju ili federaciju od četiri oblasti od kojih svaka ima status polusamostalne zemlje – države. Tako su pored župe Neretva u oblast Podgorja ulazile i župe: Onogošt, Morača, Komarnica, Piva, Gacko, Nevesinje, Viševa, Kom i Rama. Pretpostavlja se da je već polovinom XI stoljeća župa Neretva (sporazumno – putem političkih akcija) bila priključena bosanskoj državi i imala poseban status sve do dolaska bana Tvrtka na vlast 1353. godine (P. Anđelić, Ibidem, 108-110).

Najstariju pisanu vijest o vladarskoj domeni u tzv. bosanskoj Neretvi daje pismo bana Tvrtka, izdato 1356 godine in curia nostra in Nerethva. Izraz curia govori o dvoru koji je bio podignut za potrebe vladara. (P. Anđelić, Ibidem, 103).

Od polovine XIV stoljeća u župi Neretvi može da se prati intenzivnija ekonomska i politička aktivnost bosanskih vladara. Početkom XV stoljeća došlo je do razgraničenja kasnije “Kraljeve zemlje” i feudalne oblasti Kosača. Od 1404. godine do 1463. godine bosanski dio župe Neretve pripada "Kraljevoj zemlji", a humska Neretva i Kom pripadaju feudalnoj oblasti Kosača. Granica ovih dviju oblasti je bila rijeka Neretva, od granica župe Kom do granica župe Rame. Područje koje se nalazilo na lijevoj obali Neretve pripadalo je Kosačama, a ono na desnoj obali rijeke "Kraljevoj zemlji".

Osim vladarskih dinastija Kotromanića i Kosača na području Konjica, aktivno su djelovala i tri vlasteoska (feudalna) roda: Purčići, Sankovići i Obrinovići. Ovi rodovi su nasljedni članovi velikaškog zbora, odnosno državnog vijeća srednjovjekovne Bosne, koje je i najviši organ vlasti u državi. Oni su bili i gospodari feudalnih oblasti i neposredni  vazali vladara. Pored njih Čemerovići i Paštrovići su također, vlastela srednjega vijeka koji su ostavili traga u Donjem Selu, Lisičićima, Bukovici (Goranima) i Glavatičevu (P.Anđelić, Ibidem, 94).

Pomoćna osmanska vojska pod vodstvom Mahmut-paše Anđelovića u ljeto 1463. godine osvojila je obje Neretve i Kom. U protivakciji hercega Stjepana, od jula do septembra iste godine, oslobođena je tzv. humska Neretva, osim grada Borovca, i zapadni dio bosanske Neretve. Ovi krajevi su definitivno osvojeni sredinom 1465. godine prodorom bosanskog sandžak-bega Isa-bega Ishakovića u hercegovu zemlju (P. Anđelić, Ibidem, 116).

Ulazak bosanskih i humskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – popularno nazvanih stećcima – u svijet nauke nije se odigrao u najsretnijim okolnostima. To se desilo stotinama godina nakon što je ovaj kulturološki fenomen postao reliktom jedne historijske epohe, odnosno na prijelazu iz XVIII u XIX stoljeće kada su u zapadni svijet počele prodirati vijesti o postojanju jedne neobične umjetnosti na nadgrobnim spomenicima iz Bosne i Hercegovine i Dalmacije. To su najprije bile putne zabilješke nedovoljno dokumentirane da bi na Zapadu pobudile značajniji odjek, posebno jer je zapadna nauka tada bila zauzeta analizom potpuno drukčijih umjetničkih djela, tako da realistični pa i nezgrapni prizori sa stećaka tada nisu mogli izazvati ni pažnju ni oduševljenje. S druge strane, u tadašnjoj osmanskoj Bosni nije bilo snaga sposobnih za samostalno proučavanje i prezentiranje ovog umjetničkog blaga (A. Benac, 1963, XVII, XXIX). U takvim su okolnostima već od sredine XIX st., kada su se zahuktavali procesi modernih nacionalnih integracija, a pitanje čija je Bosna sve više poprimalo političko pa i apokaliptičko značenje, istraživači su bili skloni umjetnost stećaka tumačiti kao posljedicu bogumilskog učenja (A. Benac, 1963, XXIX). Nisu, također, izostali ni pokušaji da se na stećke utisne čisto srpski i hrvatski nacionalni žig (V. Glušac, 1924, 31-35, 36-37, 50; Südland, 1990, 95, 96). Od sredine XX stoljeća u nauci je postupno prevladalo mišljenje da se stećci ne mogu objasniti bogumilizirajućom kao ni bilo kojom isključivo nacionalnom teorijom nego da ih treba vratiti u njihov izvorni svijet u kojem su nastali, razvijali se i, s nestankom srednjovjekovne bosanske države, koncem XV stoljeća doživjeli svoj kraj.

Bosanski kontekst pojave stećaka određen je naraslim ekonomskim snagama bosanskog feudalnog društva XIV stoljeća, otvaranjem rudnika i urbanizacijom, odnosno željom pojedinaca da vanjskim znakom na grobu afirmiraju svoj ugled i svoju moć. Veći broj grobova i grobalja bez stećaka upućuje na duboku klasnu diferenciranost tog istog društva, što znači da su stećci u hronološkom pogledu pratili razvoj pa i propast feudalizma, odnosno razvoj gradova i građanske klase.

Domovina stećaka oblast je Hercegovine (Đ. Basler, 1990, 130), gdje je njihova umjetnost dosegnula i svoje vrhunce. Grobne ploče trebinjskih župana Grda (1151-1178) i Pribilše iz 1241, koje se mogu smatrati prvim poznatim stećcima, ne govore u prilog o njihovom navodnom bogumilskom karakteru. Oba trebinjska župana živjela su u vrijeme kada su Humom i Travunijom upravljali pravoslavni srpski vladari i kada o Crkvi bosanskoj ovdje nije moglo biti ni govora (M. Vego, 1963, 196). Otvaranje rudnika i urbanizacija srednjovjekovne Bosne predstavljaju okvir za pojavu stećaka kao novog izraza označavanja grobova koji u Evropi započinje u XII i XIII stoljeću upravo sa razvojem gradova i građanske klase. Srednjovjekovni kameni nadgrobni spomenici karakteristični su za područje stare Bosanske države (Š. Bešlagić 1982, 32). Stećci se javljaju kao dio neprekinutog sepulkralnog kontinuiteta na bosanskom području čiji korijeni sežu duboko u prahistorijsko vrijeme, gdje se uočava njihova vezanost za lokalitete starijih epoha – prahistorijska naselja i kultna mjesta, antičke aglomeracije i groblja, kasnoantičke i ranosrednjovjekovne crkve i utvrđene gradove. Rašireni su po čitavoj Bosni i Hercegovini (osim Posavine i zapadnog dijela Bosanske Krajine), u manjem broju ima ih na prostorima zapadne Srbije i Crne Gore, zatim u Dalmaciji i mjestimično u Lici.

Prema svjedočanstvima natpisa postoje sljedeći nazivi, koji se preklapaju i paralelno koriste za obilježavanje stećaka: bilig, kâm (kamen), zlamen, kuća i vječni dom.

Nazivi ukorijenjeni u narodu su: mramorje, mašeti, grčki grobovi, stare grobnice, kaursko groblje, divovsko kamenje.

Najčešće korišten naziv u literaturi je stećak, čije ime dolazi od njegove glavne namjene da stoji iznad groba kao spomenik. To je particip prezenta od glagola stajati - stojeći ili, kako se ranije govorilo steći.

Jedno od prvih značenja stećaka je razvoj, rast i metamorfoza od jednostavnijih i manjih ka složenijim i većim oblicima. Iako sistematizacija stećaka još nije razrađena do kraja, može se poći od ukupno devet njihovih različitih oblika zastupljenih u Radimlji kod Stoca, što znači od ploče, ploče s postoljem, sanduka, sanduka s postoljem i visokoga sanduka do visokoga sanduka s postoljem, sarkofaga (sljemenjaka) te sarkofaga s postoljem i križa.

Osnovni oblici stećaka su položeni i uspravni kameni monoliti. Među uspravnim kamenim monolitima raspozanaju se sljedeće varijante: stela, stup (obelisk) i nišan. Spomenici ove vrste u većem broju nalaze se u sjeveroistočnoj Bosni (okolina Srebrenice i Zvornika), dok se u drugim predjelima Bosne i Hercegovine pojavljuju pojedinačno. Najveći broj stećaka pripada vrsti položenih monolita, koji se pojavljuju u tri forme: ploča, sanduk i sarkofag (sljemenjak).

Po zastupljenosti najbrojniju skupinu čine ploče, zatim sanduci, a najmanji broj je sljemenjaka. Položeni spomenici predstavljaju primarnu i glavnu formu stećaka i zastupljeni su na čitavom području njihova rasprostiranja.

Umjetničko oblikovanje stećaka očituje se u formi i ukrasu. Osim čiste funkcije trajnog obilježavanja groba, stećak ima zadatak da kod gledaoca probudi osjećanje lijepoga, čija se estetska tendencija ogleda u formama sljemenjaka (sarkofaga) i tzv. visokih sanduka.

Osnovni umjetnički kvalitet stećaka predstavljaju ukrasi izvedeni u dvije klesarske tehnike. Najčešća tehnika je plitki reljef, ali nisu rijetki ni gravirani klesarski crteži.

Među ukrasnim motivima na stećcima, uz njihov naglašeni simbolizam svojstven srednjovjekovnoj umjetnosti, raspoznaje se pet grupa koje se međusobno prepliću i upotpunjuju: socijalni i religiozni simboli, predstave posmrtnih kola, figuralne predstave i tzv. čisti ornamenti.

Postoji i šesta grupa tzv. neklasificiranih motiva – motivi simbolične funkcije, znakovi geometrijskog oblika, predstave nekih neobičnih predmeta i oštećeni motivi čije značenje nije moguće odgonetnuti(2). 

Općenito uzevši, ornamentika stećaka otkriva shvaćanja i osjećanja cijele jedne epohe, kako ljudi koji su učestvovali u njihovoj izradi tako i pokojnika koji su tu našli svoja zadnja odredišta, po čijoj su želji – kako kažu pojedini natpisi – stećci i klesani(3).

Po brojnosti stećaka prvo mjesto zauzimaju hercegovačke općine Nevesinje i Konjic sa 3000 do 4000 primjeraka, dok se od bosanskih općina sa 2628 stećaka ističe Rogatica. I brojnost stećaka na pojedinim nekropolama važan je pokazatelj kretanja u društvu srednjovjekovne Bosne XIV i XV st.

S obzirom da najveći broj nekropola sadrži manje od 10 stećaka, a da je broj nekropola sa 300 i više primjeraka koje pripadaju većim zajednicama izniman, mala se groblja općenito mogu smatrati porodičnim što govori o poodmaklom procesu rastakanja starog rodovskog društva i izdvajanju malih porodičnih zajednica koje, kao znak «novoga» identiteta, organiziraju svoja vlastita groblja (P. Anđelić, 1966, 455 – 495). Promjena u srednjovjekovnoj konceptualizaciji smrti nastupila je u zapadnoj Evropi s protestantskim reformatorima koji su svoje ideje bazirali jedino na Bibliji, a ne na kombinaciji Biblije i tradicije građene stoljećima (Daniell, 1997, 196-199). Pogrebna praksa personificirana u stećcima, nakon kraćeg prijelaznog perioda obilježenog pojavom jedne varijante stećka-nišana, gasi se u decenijama nakon uspostave osmanske vlasti u Bosni i Humu kada grobna obilježja poprimaju različite konfesionalne oznake.

 

2. Opis dobra  

Prema statistici Š. Bešlagića područje konjičke općine – sa 3018 registriranih spomenika – spada u teritorije koji imaju najveći broj stećaka u Bosni i Hercegovini. Prema formi izrade najbrojniji su sanduci, dok su sljemenjaci i ploče gotovo podjednako zastupljeni. Način grupisanja stećaka omogućavaju da se na terenu prate i dokumentiraju važne historijske pojave, procesi i odnosi. Po smještaju velikih nekropola mogu se pouzdano ubicirati središta nekadašnjih kultnih i političkih zajednica. Također, po smještaju srednje veličine nekropola mogu se pratiti procesi razvoja tzv. rodovskih sela, dok se kod manjih grupa prati odraz intenzivne feudalizacije i socijalnog diferenciranja, tj. kada pojedini rodovi se više ne pokopavaju sa svojim susjedima, već se izdvajaju i stvaraju porodične nekropole. Stećci u okolini Konjica mogu bitno doprinijeti i rješavanju problema porijekla stećaka, kako u etničkom smislu tako i u smislu postanka njihove osnovne forme. Sankovića nekropola u Biskupu izrazit je primjer kako, kroz čitavo XIV stoljeće, stećke kao nadgrobne spomenike upotrebljava najmoćniji vlasteoski rod u čitavoj Humskoj zemlji, a Bogopanci – Draživojevići – Sankovići su bez sumnje slavenskog porijekla i kulture, a ne Vlasi. Treba imati u vidu da još u XIV stoljeću Vlasi pripadaju socijalnim strukturama nižeg reda i da nikako nisu bili u stanju svoje običaje – pogotovo način obilježavanja grobova pokojnika – nametnuti svojim gospodarima. Stoga teorija o vlaškom porijeklu stećaka ne može imati opravdanja iako u okolini Konjica ima nekoliko i to možda najljepših nekropola koje se i mogu pripisati Vlasima.

Ukrašavanje stećaka uzima maha tek početkom XIV ili krajem XV stoljeća. Na bliže oblikovanje stećaka svakako su utjecali i terenski uvjeti, odnosno geološki sastav stijena iz kojih je uziman kamen za izradu stećaka. Upadno je velika razlika u kvalitetu izrade stećaka iz doline Neretvice, gdje nema pogodnog materijala i onih kraških predjela oko Glavatičeva i Bjelimića. Ipak, čini se da to nije i jedini uzrok razlikama, jer u okolini Jablanice ima dobrog materijala, ali ipak nema naročito razvijenh formi i ukrasa. Od utjecaja susjednih oblasti treba naročito ukazati na upliv južne Hercegovine, odnosno starog Huma, koji se jasno očituje na čitavom području istočno od Konjica. U Bradini su niski sljemenjaci očito imali uzore u susjednim oblastima centralne Bosne. Natpisi imaju posebnu vrijednost na stećcima. Pisani su slovima bosanske ćirilice, a potječu iz samog kraja XIV, početka ili druge polovine XV stoljeća  (P. Anđelić, 1975, 223-225).

U zaseoku Karlušići oko 1 km sjeverozapadno od Glavatičeva na lokalitetu Gajine, s lijeve strane ceste, iz pravca Glavatičeva prema Konjicu, na zemljišnoj parceli označenoj kao k.č. broj 166/1, k.o. Glavatičevo, smještena je nekropola sa 15 stećaka(4). Obrada stećaka je dobra, ali pojedini primjerci okrnjeni i utonuli u zemlju. Nakon tehničkog snimanja nekropole i pozicioniranja stećaka utvrđeno je da nedostaju dva stećka. Stećci su orijentirani u pravcu sjeverozapad – jugoistok i jugozapad – sjeveroistok. Ukrasni ornamenti evidentirani su na sedam (7) spomenika (3 sanduka  – br. 1, 4 i 7; 4 sljemenjaka – br. 2, 3, 6 i 14). Njihovi ukrasni motivi su: tordirana traka, friz od povijene lozice sa trolistovima, tordirani vijenac, arkade, dvostruka spirala, djedovski štap i paralelna rebra.

Naziv lokaliteta Gajine sam po sebi je karakterističan. Naime prema Vl. Mažuraniću, gaj je ''lucus, zagajena šumica, čuvana od štete, ljudskim marom odgojena''. Pri određivanju pojma gaj bitna su dva elementa:

a)       radi se o šumskom zemljištu,

b)       to zemljište je podvrgnuto posebnom režimu u pogledu uzgoja i korištenja.

P. Anđelić je na prostoru Neretve evidentirao preko pedeset toponima s osnovom gaj (oblici su: Gaj, Gajevi, Gajine, Gajić i sl.). O karakteru gajeva u Bosni i Humu u srednjem vijeku nema direktnih podataka. Međutim, zemljište označeno takvim imenom spada isključivo u vlasništvo manje ili veće grupe pojedinaca – privatnika. Kvalitet zemljišta je drugorazredan, a kultura – livade, pašnjaci i oranice. U nekoliko slučajeva na Gajevima su smještena naselja, čija se veličina kreće od jednog do deset hektara, a granice su redovno tačno fiksirane. Toponomastika je sačuvala uspomenu na jednu vrstu kolektivnog vlasništva nad nekretninama. Proces rastakanja kolektivnog vlasništva nad gajevima izvršen je u potpunosti, vjerovatno još prije dolaska Osmanlija. S toga nijedan gaj koji je evidentirao P. Anđelić nije bio kolektivno vlasništvo, naprotiv svi su bili privatni posjedi (P. Anđelić, 1975, 270, 271).

Pored veoma bogato ukrašenih stećaka, karakteristika ove nekropole je što se na jednom stećku na njegovoj sjeverozapadnoj strani nalaze ''znakovi koji podsjećaju na neko nepoznato pismo'', dok se na čeonoj jugozapadnoj strani nalazi predstava ''djedovskog'' štapa u formi slova T, a na njegovoj gornjoj površini plastična paralelna rebra (P. Anđelić, Ibidem, 265).

Stanje stećaka

Stećak br. 1 – sanduk sa ukrasom, obrastao lišajevima, mahovinom i travom, orijentiran u pravcu sjeverozapad – jugoistok; dimenzije stećka su: 216x120x59 cm.

Na njegovim bočnim stranama evidentirani su tordirana vrpca i friz od povijene lozice sa trolistovima.

Stećak br. 2  – sljemenjak sa ukrasom, obrastao lišajevima, mahovinom i travom, orijentiran u pravcu sjeverozapad – jugoistok; dimezije stećka su: 181x70x58 cm.

Na njegovoj čeonoj jugoistočnoj strani nalazi se ukras dvostruke (naočaraste) spirale čiji je gornji završni dio oblikovan kao krug.

Stećak br. 3 – sljemenjak sa ukrasom, obrastao lišajevima, mahovinom i travom, orijentiran u pravcu sjeverozapad – jugoistok; dimezije stećka su: 165x62x70 cm.

Na njegovoj čeonoj jugoistočnoj strani nalazi se ukras dvostruke (naočaraste) spirale čiji je gornji završni dio oblikovan kao krug, iznad kojeg se nalazi u poprečnom smjeru pružena tordirana vrpca.

Stećak br. 4 – sanduk sa ukrasom, obrastao lišajevima, mahovinom i travom, orijentiran u pravcu jugozapad – sjeveroistok; dimezije stećka su: 218x100x101 cm.

Sa sve četiri strane stećka nalaze se identični ukrasni motivi – arkade sa polukružnim lukovima. Lukovi dopiru do pružene linije, koja ih razdvaja od vrha stećka, dok su ivice niša jednostavne i dvolinijski naznačene.

Stećak br. 5 – sanduk bez ukrasa, obrastao lišajevima, mahovinom i travom, orijentiran u pravcu jugozapad – sjeveroistok; dimenzije stećka su: 183x100x60 cm.

Stećak br. 6 – sljemenjak sa ukrasom, obrastao lišajevima, mahovinom i travom, orijentiran u pravcu jugozapad – sjeveroistok; dimezije stećka su: 190x69x122 cm.

Stećak je ukrašen sa sve četiri strane. Na njegovim čeonim stranama nalaze se različiti ukrasi. Naime, na čeonoj jugozapadnoj strani nalazi se stilizovana predstava stabla sa dva para spiralnih zavoja. Iznad gornjih spiralnih zavoja u poprečnom pravcu pruža se tordirana vrpca. Sa obje strane stabla dužinom stećka pružaju se dva vertikalna ''štapa''. Na sjeveroistočnoj strani nalaze se samo dva vertikalna ''štapa'', iznad kojih se pruža ispupčena linija.

Na bočnim stranama nalaze se identični ukrasni motivi – arkade sa polukružnim lukovima. Između vrha krovne plohe i arkade pruža se vrpca u obliku loze sa trolistovima. Motivi su rađeni u kombinaciji reljefnog (plastičnog) ispupčenja i udubljenja.

Stećak br. 7 – sanduk sa ukrasom, obrastao lišajevima, mahovinom i travom, utonuo u zemlju, orijentiran u pravcu jugozapad – sjeveroistok; dimezije stećka su: dužina 140x visina 40 cm.

Na njegovoj čeonoj jugozapadnoj strani nalazi se predstava štapa, u formi slova T. P. Anđelić je mišljenja da se radi o djedovskom štapu (P. Anđelić, 1975, 204). Sa bočne sjeverozapadne strane nalaze se zagonetni znakovi koji P. Anđelića ''podsjećaju na neko nepoznato pismo'' (P. Anđelić, Ibidem, 265), dok je gornja površina ukrašena paralelnim plastičnim prugama (rebrima).

Stećak br. 8 – sanduk bez ukrasa, obrastao lišajevima, mahovinom, travom i niskim raslinjem, orijentiran u pravcu sjeverozapad – jugoistok; dimezije stećka su: 187x80x72 cm.

Stećak br. 9 – ploča bez ukrasa, obrasla lišajevima, mahovinom, travom i niskim raslinjem, orijentirana u pravcu jugozapad – sjeveroistok; dimezije stećka su: 180x105x25 cm.

Stećak br. 10 – sanduk bez ukrasa, obrastao lišajevima, mahovinom, travom i niskim raslinjem, utonuo sa jugoistočne strane, orijentiran u pravcu jugozapad – sjeveroistok; dimezije stećka su: 130x55x53 cm.

Stećak br. 11 – sanduk bez ukrasa, obrastao lišajevima, mahovinom, travom i niskim raslinjem, orijentiran u pravcu sjeverozapad – jugoistok; dimezije stećka su:180x82x42 cm.

Stećak br. 12 – sanduk bez ukrasa, obrastao lišajevima, mahovinom, travom i niskim raslinjem,  orijentiran u pravcu sjeverozapad – jugoistok; dimezije stećka su: 164x77x56 cm.

Stećak br.13 – sanduk bez ukrasa, utonuo, obrastao lišajevima, mahovinom, travom i niskim raslinjem, orijentiran u pravcu sjeverozapad – jugoistok; dimezije stećka su: 183x89x28 cm.

Stećak br. 14 – sljemenjak sa ukrasom, obrastao lišajevima, mahovinom, travom i niskim raslinjem, utonuo na jugoistočnu stranu, orijentiran u pravcu sjeverozapad – jugoistok; dimenzije stećka su: 188x55x100 cm.

Na negovim čeonim i bočnim stranama kao ukrasni motiv nalazi se friz od povijene lozice sa trolistovima.

Stećak br. 15 –sanduk bez ukrasa, utonuo, obrastao lišajevima, mahovinom, travom i niskim raslinjem, orijentiran u pravcu sjeverozapad – jugoistok; dimezije stećka su: 126x40x30 cm.

 

3. Dosadašnja zakonska zaštita

U Prostornom planu BiH do 2000. godine na području općine Konjic kao spomenik III. kategorije uvršteno je 69 lokaliteta, nekropola sa stećcima (3018 stećaka) bez preciznije identifikacije.

 

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

Istraživačke radove u smislu evidentiranja i prikupljanja podataka o stećcima vršio je Pavao Anđelić i publicirao 1975. godine.

Konzervatorsko – restauratorski radovi nisu poduzimani.

 

5. Sadašnje stanje dobra

            Uvidom na licu mjesta, dana 23. septembra 2008. godine, ustanovljeno je sljedeće:

-          Stećci su izloženi ubrzanom propadanju uslijed nedostatka redovnog održavanja:

-          Pojedini stećci su okrnjeni, oštećeni, prevrnuti, dijelom utonuli u zemlju;

-          Lokalitet sa stećcima nalazi se na zemljišnoj parceli koja nije ograđena, što omogućava lokalnom stanovništvu da navedenu parcelu koristi za obrađivanje;

-          Na stećcima se nalaze biljni organizmi (lišajevi i mahovina) u većoj ili manjoj mjeri;

-          Uglavnom gornje plohe spomenika (sanduka i ploča) su u većoj ili manjoj mjeri oštećene (pukle, napukle, plitko popucale);

-          Od 4 evidentirana sljemenjaka 2 su utonula (br. 2 i 3), br. 6 je oštećen sa sjeveroistočne bočne strane, a br. 14 je nagnut na jugoistočnu stranu.

 

6. Specifični rizici

-          dezintegracija nekropole zbog dugogodišnjeg neodržavanja,

-          nepovoljni utjecaji atmosferilija,

-          samonikla vegetacija.

 

III - ZAKLJUČAK

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, br.33/02 i 15/03), Povjerenstvo donosi odluku kao u dispozitivu. Odluka je utemeljena na sljedećim kriterijima:

A.         Vremensko određenje

B.         Historijska vrijednost

C.         Umjetnička i estetska vrijednost

i.          Kvalitet obrade

v.          Vrijednost detalja

iii.         Proporcije

D.         Čitljivost (dokumentarna, naučna, obrazovna vrijednost)

i.          Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim historijskim razdobljima

E.         Simbolička vrijednost

v.          Značaj za identitet grupe ljudi

G.        Izvornost

i.          Oblik i dizajn

ii.         Materijal i sadržaj

iv.         Tradicija i tehnike

 

Sastavni dio ove odluke su:

-          kopija katastarskog plana,

-          zemljišnoknjižni izvadak,

-          fotodokumentacija sa terena.

 

Korištena literatura

U toku vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom BiH, korištena je sljedeća literatura:

 

1924.    Glušac, Vaso, "Srednjovekovna 'bosanska crkva'", u: Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, IV, Beograd, 1924.

 

1963.    Benac, Alojz, Stećci, Prosveta, Beograd, 1963.

 

1963.    Vego, Marko, "Patarenstvo u Hercegovini u svjetlu arheoloških spomenika", GZM, NS (A), XVIII, Sarajevo, 1963.

 

1966.    Anđelić, Pavao, "Doba srednjovjekovne bosanske države", u: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do početka turske vladavine, Sarajevo, 1966.

 

1975.    Anđelić, dr. Pavao, Historijski spomenici Konjica i okoline, I, Skupština opštine, Konjic, 1975.

 

1980.    Grupa autora, Prostorni plan Bosne i Hercegovine, faza B – valorizacija, prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakultet u Sarajevu i Urbanistički zavod za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo, Srajevo, 1980, 51.

 

1982.    Anđelić, dr. Pavao, "Teritorijalnopolitička organizacija srednjovjekovne župe Neretve i njezino mjesto u širim političkim okvirima" u: Studije o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1982.

 

1982.    Bešlagić, Šefik, Stećci – kultura i umjetnost, Sarajevo, 1982.

 

1990     Basler, Đuro, Kršćanska arheologija, II. izdanje, Crkva na kamenu, Mostar, 1990.

 

1990.    Südland, L. V. (Ivo Pilar), Južnoslavensko pitanje. Prikaz cjelokupnog pitanja, Varaždin. Naslov izvornika: L. v. SÜDLAND, Die Südslawische Frage und der Weltkrieg. Übersichtliche Darstellung des Gesamt-Problems, Wien, 1990.

 

1997.    Daniell, Christopher, Death and burial in medieval England 1066-1550, Routledge, London and New York 1997.

 


(1) Tekst preuzet iz Odluke o proglašenju nacionalnim spomenikom:Arheološki spomenici u sklopu Parka na Vardi ispod Društvenog doma u Konjicu.

(2) Svijet bosanskih i humskih stećaka, prebogat je simbolima, ispunjen križevima, polumjesecima, solarnim krugovima, svastikama i zvijezdama, scenama razigranih kola, predstavama turnirskih dvoboja, povorkama konjanika, bojnim oružjem, štitovima i arkadama, lozama i grozdovima, stiliziranim ljiljanima i rozetama, jelenima i veprovima, grbovima, mačevima i kopljima, portretima pokojnika s uzdignutom desnicom neproporcionalno uvećanog dlana i knjigama, krovovima i predstavama kuća.

(3) Uz specifične političke, ekonomske i kulturne prilike pojedinih regija, umijeće klesanja stećaka dovelo je do formiranja posebnih lokalnih stilova. Vodeće mjesto među njima pripada klesarskoj radionici na području Hercegovine, sa središtima u okolini Stoca, na području Trebinja i Bileće, zatim Gacka i Nevesinja. Četvrta radionica djelovala je u široj oblasti Konjica, a peta u okolini Lištice. Glavni klesarski centri u zapadnoj Bosni pokrivali su područje između Kupresa i Duvna, a u centralnoj Bosni okolinu Travnika. U istočnoj Bosni zapaženo je djelovanje četiriju radionica – jedne između Kladnja, Olova i Ilijaša, druge oko Zvornika, treće na Ludmeru i četvrte u okolini Rogatice. Slično klesarskim postojala su i pisarska središta među kojima je, vjerovatno s nekoliko centara ili radionica, vodeće mjesto pripadalo hercegovačkoj školi. Snažan centar ove epigrafske pismenosti nalazio se u okolini Stoca sa Semoradom kao najistaknutijom figurom (Š. Bešlagić, 1982, 479-482).

(4) P. Anđelić je na navedenom lokalitetu evidentirao 17 stećaka (1 ploča, 12 sanduka i 4 sljemenjaka)(P. Anđelić, 1975, 204), dok je Š. Bešlagić evidentirao 15 stećaka (11 sanduka i 4 sljemenjaka). (Š. Bešlagić, 1971, 332).



Nekropola sa stećcima u Glavatičevu, lokalitet GajinePlan nekropoleNekropola sa stećcima u GlavatičevuPogled sa zapada na nekropolu
Stećak br. 3Stećak br. 4Stećak br. 6Stećak br. 6
Stećak br. 14   


ENGLISH 
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika © 2003. Razvoj i dizajn: