Status spomenika -> Nacionalni spomenik
Objavljeno u “Službenom glasniku BiH”, broj 1/10.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 9. do 15. septembra 2008. godine donijela je
O D L U K U
I
Stambene graditeljske cjeline – kuće porodice Behmen, u sklopu mahale Behmenluk u Stocu, proglašavaju se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik čine stambeni kompleksi: stambeni kompleks Hatidže Behmen i stambeni kompleks hadži Saliha Behmena, koji su smješteni na prostoru označenom kao k.č. 165, 166, 167 i 168, k.o. Stolac, općina Stolac, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o provođenju odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (»Službene novine Federacije BiH« br. 2/02, 27/02, 6/04 i 51/07).
II
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je da osigura pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju, restauraciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione table sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III
S ciljem trajne zaštite nacionalnog spomenika utvrđuju se sljedeće mjere zaštite koje se odnose na prostor definiran u tački I stav 2. ove odluke:
- Dopušteni su isključivo radovi rehabilitacije, konzervacije, restauracije i prezentacije spomenika;
- Neophodno je izraditi projekat rehabilitacije u okviru kojeg treba predvidjeti: konzervaciju i restauraciju graditeljske cjeline, pojedinačnih elemenata unutar cjeline, kao i rekonstrukciju nedostajućih dijelova u izvornom obliku, iste veličine, od istog ili istovrsnog materijala, primjenom istih tehnoloških pristupa u najvećoj mogućoj mjeri. Sve primijenjene metode i stepeni intervencije moraju biti prepoznatljivi, a njihova izvedba moguća je samo na osnovu odobrene dokumentacije;
- S ciljem zaštite i osiguranja uvjeta za rehabilitaciju, utvrđuju se dvije faze izvođenja radova:
I faza – Hitna zaštita od daljnjeg propadanja:
- Detaljno snimanje postojećeg stanja,
- Konzervacija zidova,
- Demontiranje dijelova koji se obrušavaju, njihovo obilježavanje i rekognosciranje,
- Sanacija i statička konsolidacija zidova.
II faza – Rehabilitacija cjeline:
- Na osnovu raspoloživih fotografija i arhitektonskih snimaka stanja objekata uraditi projekat rekonstrukcije i restauracije,
- Sve dijelove za koje ne postoji pouzdana dokumentacija riješiti u sklopu projekta na način kojim će se osigurati čitljivost njihovog interpoliranja.
- Zadržati izvornu namjenu objekata u najvećoj mogućoj mjeri. Izuzetno, dopuštena je promjena namjene u ugostiteljske, edukativne ili kulturne svrhe na način da izvornost graditeljske cjeline ne bude ugrožena;
- Svi radovi na nacionalnom spomeniku moraju se izvoditi na osnovu odobrenja federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje i uz stručno nadziranje nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine;
- Izvršiti hortikulturno uređenje avlija i bašči uz primjenu autohtonog rastinja;
- Izraditi i provesti program prezentacije nacionalnog spomenika;
- Izraditi i provesti projekat elektroiluminacije nacionalnog spomenika;
- Na parcelama k.č. broj: 156, 157, 158, 159, 160, 161, 162, 163, 164, 169, 170, 171, 172, 173, 174, 175, 176, 177, 178, 179, 180, 181, 182, 183, 184, 185, 186, 187, 188, 189, 190, 191, 192, 193, 194, 208, 209, 212 i 213, k.o. Stolac, koje graniče sa zaštićenim prostorom, zabranjena je izgradnja novih objekata i promjena dimenzija i visina postojećih objekata; dopušta se sanacija i adaptacija postojećih objekata uz zadržavanje postojećih gabaritnih dimenzija i visina (svi objekti na kojim se vrše radovi sanacije i adaptacije moraju da poštuju građevinsku liniju susjednih objekata i u prizemlju i na spratovima); mjerilom i koloritom objekti ne smiju da odudaraju od objekata sa ambijentalnim vrijednostima; zabranjuje se podizanje reklamnih tijela, oglasa i oznaka koje mogu narušiti cjelokupan izgled graditeljske cjeline, pojedinačnih objekata unutar nje i okolnog ambijenta.
IV
Stavljaju se izvan snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski akti koji su suprotni odredbama ove odluke.
V
Svako a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe suzdržat će se od preduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu da oštete nacionalni spomenik ili dovedu u pitanje njegovu zaštitu.
VI
Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, federalnom ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje, nadležnoj službi zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra radi provođenja mjera utvrđenih u tač. II - V ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.
VII
Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web-stranici Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).
VIII
Prema članu V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.
IX
Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objave u »Službenom glasniku BiH«.
Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo.
Broj: 07.1-02-75/07-12
12. septembar 2008. godine
Sarajevo
Predsjedavajuća Komisije
Ljiljana Ševo
O b r a z l o ž e nj e
I – UVOD
Na osnovi člana II stava 1 Zakona o provođenju odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom u skladu sa članovima V i VI Aneksa 8 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 33/02) sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za šta ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira na to da li je za navedeno dobro podnesen zahtjev.
Komisija je primila peticije: 13.04.2008. godine, od Sulejmana Behmena, za stambenu cjelinu – kuće hadži Saliha Behmena, i 25.02.2008. godine od Udruženja za obnovu građanskog povjerenja Stolac i Foruma mladih Stolac, za mahalu Behmenluk.
U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovi člana V stav 4 Aneksa 8 i člana 35 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila provođenju postupka za donošenje konačne odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
II – PRETHODNI POSTUPAK
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:
- podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući opis i fotografije
- dokumentaciju o lokaciji imovine
- historijsku i drugu dokumentarnu građu o dobru koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke.
Na osnovi uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:
1. Podaci o dobru
Lokacija
Stambeni kompleksi porodice Behmen se nalaze na lijevoj obali Bregave, u samom centru naselja, naslanjajući se na glavnu saobraćajnicu (bivša Ulica 29. novembra) koja prati tok Bregave, u neposrednoj blizini i sjeveroistočno od stolačke čaršije i objekta sadašnje osnovne škole, na lokaciji označenoj kao k.č. br. 165, 166, 167 i 168, k.o. Stolac, Općina Stolac, Federacija Bosne i Hercegovine.
Građevinska cjelina se sastoji iz dva dijela: stambeni kompleks Hatidže Behmen i stambeni kompleks hadži Saliha Behmena.
Kompleksima se pristupa sa zapadne strane iz bivše Ulice 29. novembra. Ulaz u avlije oba stambena kompleksa je sa jugozapadne strane, iz pristupnog sokaka.
Historijski podaci
Stolac je, kao i mnogi drugi gradovi u BiH, za vrijeme osmanske uprave imao jezgru – čaršiju grupisanu oko Čaršijske džamije sa dućanima i magazama, i stambene zone – mahale, koje su predstavljale stambene prostore koncentrirane oko svetog mjesta – džamije, a koje su u pravilu još sadržavale i ulicu, pekaru, dućan i brijačnicu.
Posjetivši grad 1664. godine, turski putopisac Evlija Čelebija o Stocu piše: “To je mjesto središte kadiluka. Sa sve četiri strane opkoljeno je kršem. To je lijepa kasabica, ima džamiju, tri mesdžida, malo javno kupatilo (hamam), svratište (han), dvadeset dućana i do 280 pločom pokrivenih kuća koje imaju bašče, vinograde i svoje vode. Zbog straha od neprijatelja sve kuće zidane su od tvrdog materijala, a neke imaju četverougaone kule s gvozdenim vratima (demir-kapije). Naime, ćeremit je u ovim krajevima rijedak. Sve su kuće okrenute prema zapadu. Kako se na ušću potoka Dola u Bregavu nalazi deset vodenica ove kasabe, njih pokreće voda potoka Dola.” (Čelebi, 1996, 419)
„U Stocu je za vrijeme turske uprave sagrađeno više od 350 stambenih zgrada koje su bile locirane po svim mahalama.“(1) Po prvi put se imena stolačkih mahala službeno pominju u popisu stanovništva iz 1895. godine: Uzunovići, Bokulja, Podgrad, Zagrad, Behmenluk, Luka, Brade, Pogleđe, Kukavac, Propa, Poplašići i Todorovići. (Poljarević, 1988, 42)
Stambeni kompleks porodice Behmen, smješten u mahali Behmenluk, na osnovi tipologije tretiranih objekata može se datirati u dva perioda i to: kompleks kuće Hatidže Behmen, kraj 16. stoljeća, dok se stambeni kompleks hadži Saliha Behmena može datirati u drugu polovinu 19. stoljeća. Godina izgradnje kompleksa je ustanovljena na osnovi natpisa, analogija i stilskih odlika.
Porodica Behmen spada među najstarije i najznamenitije muslimanske porodice u Hercegovini, i u stolačkom kraju, zajedno sa porodicama Šarića, Mehmedbašića, Rizvanbegovića, Čengića, Resulbegovića, Redžepašića, Gavrankapetana i dr. Šarići su gospodari Stoca u prvoj, a Rizvanbegovići u drugoj polovini XVIII vijeka. (Kapidžić, 1997, 63)
Pored navedenog, i činjenice da su članovi porodice Behmen bili poznati intelektualci, revolucionari, kolekcionari i sl., o vlasnicima ovih objekata nema puno pisanih podataka. Jedino za hadži Saliha Behmena postoji pisani trag da je 1909. godine pred Carevom džamijom sagradio šadrvan iz oporuke (vasijjet) hadži Mahmud ef. Behmena. (Hasandedić, 1990, 49)
Stambeni kompleks nosi naziv prema imenu svog prvog osnivača i vlasnika, Hadži Salih-age Behmena. Kuća Saliha Behmena predstavlja jedan od najvećih i najmonumentalnijih objekata stambene arhitekture iz osmanskog perioda, ne samo Stoca već i na području Hercegovine i, zajedno sa Đulhanuminom kućom u Stocu i Muslibegovića kućom u Mostaru, predstavlja jedine primjerke razvijenog tipa troetažne stambene kuće sa kraja 19. stoljeća, pred sami kraj razvoja i utjecaja osmanske arhitekture u Hercegovini.
Kroz historiju kompleksi su zadržali izvornu stambenu namjenu i vlasništvo.
Prema riječima Amine Hadžiavdić(2) stambeni kompleks Hatidže Behmen je zapaljen i uništen nakon ratnih razaranja 1996. godine, dok je stambeni kompleks Saliha Behmena razrušen i zapaljen 25. jula 1993. godine. (Jaliman, Mičijević, 2005, 226)(3) U požaru je također stradalo i sve pokretno naslijeđe kojeg čini privatna kolekcija namještaja, pokućstva, ćilima, knjiga i rukopisa na arapskom, turskom, perzijskom i jedan manji dio na bosanskom jeziku. Orijentalni rukopisi u Bosni i Hercegovini su dugo vremena skupIjani, prepisivani i proučavani u obrazovanijim muslimanskim porodicama. Privatna zbirka djela porodice Behmen sakupljana je duže vremena sa posebnim afinitetom prema djelima iz prava, arapske gramatike i teologije, književnosti, historije i filozofije. Slična zbirka dijela se nalazi u kući Junuza i Habibe Mehmedbašić u Stocu.
Nakon razaranja na objektima nisu rađene aktivnosti na njihovoj sanaciji.
2. Opis dobra
Stambeni kompleksi porodice Behmen se nalaze u mahali Behmenluk, na lijevoj obali Bregave, u centru stolačkog naselja tako da funkcionalno i morfološki predstavlja njegov homogeni dio smješten na jednom od tri kraka gradske planske osnove koji se širi sjeveroistočno od stolačke čaršije, naslanjajući se na glavnu saobraćajnicu koja prati tok Bregave.
Sa urbanističkog aspekta, mahala Behmenluk je formirana u skladu sa postulatima razvoja naselja iz perioda osmanske uprave, u kojem se uočava poštivanje odnosa izgrađenih struktura prema prirodnom terenu i u skladu sa potrebama za intimom svake porodice (formiranje zaštićene porodične teritorije) uz uvažavanje susjednih kuća i kompleksa.
U mahali Behmenluk se nalazi više stambenih cjelina, oko njih desetak, od kojih su jedino tri stambene cjeline očuvale, manjim ili većim dijelom, osnovne originalne karakteristike stambenih cjelina nastalih u osmanskom periodu. Radi se o stambenim cjelinama: stambeni kompleks Hatidže Behmen i stambeni kompleks hadži Saliha Behmena smješteni na lokaciji označenoj kao k.č. br. 165, 166, 167 i 168, k.o. Stolac i kompleksu Saltihanumine kuće čiji ulaz u kompleks je smješten na suprotnoj strani sokaka, preko puta stambenih kompleksa porodice Behmen.
Sokaku mahale Behmenluk se pristupa sa zapadne strane iz bivše Ulice 29. novembra. Ulazi u avlije građevinske cjeline – oba stambena kompleksa porodice Behmen su sa jugozapadne strane, iz pristupnog sokaka.
Stambeni kompleks Hatidže Behmen
Nepravilan oblik stambenog kompleksa, opasanog visokim kamenim avlijskim zidom, uvjetovan je položajem parcele u odnosu na pristupni sokak i glavnu ulicu, i susjedne parcele. Komplicirana trenutna dispozicija uvjetovana je naknadnim intrevencijama – podjelom kompleksa na dvije zasebne stambene cjeline duž osovine istok-zapad čime su se dobile dvije fizički odvojene stambene jedinice (sjeverna i južna) unutar jednog objekta sa pripadajućim dvorištima i pomoćnim prostorima. Vanjski izgled stambenog kompleksa Hatidže Behmen nije doživio promjene dok su intervencije u dispoziciji vidljive već od samog ulaza.
S obzirom da nisu dostupni pisani podaci niti tehnički ni foto snimci kompleksa prije intervencija za pretpostaviti je da je cijeli kompleks predstavljao jedinstvenu stambenu cjelinu podijeljenu na više podcjelina:
- muška avlija sa česmom, smještena lijevo (sjeverno) od glavnog ulaza u kompleks, iz koje se preko trijema ulazilo u stambeni objekat (kamene baze drvenih stubova vidljive su i danas). Kroz stambeni objekat se ulazilo u prostor tzv. gornje avlije – bašče;
- stambeni objekat je predstavljao jednospratnu stambenu građevinu pokrivenu dvovodnim kosim krovom, sa karakterističnim visokim zabatnim zidovima, podužnim, natkrivenim trijemom (hajatom) iznad koje se nalazila galerija. Za pretpostaviti je da je izvorni gabarit samog objekta bio L forme. Objekat je vanjskih dimenzija (sa trijemom) 13,25 x 9,00 m činio pravougao. Nagib krova je 30o i bio je pokriven crijepom. Dva puna, podužna i zabatni zidovi objekta su rađena od lomljenog i pritesanog kamena u punoj visini. Klesani kamen je upotrijebljen za izradu uglova objekta, okvira prozora i vrata. Ostali zidovi prostorija prizemlja rađeni su također od kamena iste vrste i na isti način, dok su im gornji dijelovi rađeni od drvene čatme. Svi unutrašnji zidovi objekta su bili malterisani i bojeni dok su zidovi iznad tavanske konstrukcije bez maltera, vidljive kamene strukture (lomljeni i pritesani kamen sa krečnim malterom kao vezivnim sredstvom). Prema ostacima otvora za grede u zidovima objekta, za pretpostaviti je da je sva međuspratna i tavanska konstrukcija bila drvena koju su činile drvene grede koje su nosile drveni pod sprata. Dvovodni krov nagiba 30o nosila je drvena krovna konstrukcija sa pokrovom od crijepa. Ženska avlija, sa posebnim ulazom, smještena je desno (istočno) od glavnog ulaza, sa mutvakom u istočnom dijelu kompleksa, pored koje se nalazio vanjski wc – ćenifa.
Kuće sa dvovodnim krovom su najstariji oblik stambenih građevina u Stocu. Najveći broj tradicionalnih stolačkih kuća pripada toj skupini.
Kuća Hatidže Behmen (kuća Alage Behmena) pripada tipu kamene kuće na sprat, koja je evoluirala u Stocu iz kamene jednoćelijske prizemnice izgradnjom jednog sprata.
Poseban doprinos stilskom određenju stolačke stambene arhitekture sadržan je u gradnji kuća koje su svojim zabatnim zidom okrenute prema ulici. Takve stolačke kuće uvijek predstavljaju dio stambene cjeline sa jednim ili dva dvorišta. Najčešće imaju podužni hajat (uvučeni trijem) i krilo (galeriju iznad trijema), ali ponekad imaju i tlocrt u obliku slova L. Avlijski zid je visok, kameni, slagan na isti način kao i zidovi kuće i oblikovno predstavlja jedinstvenu strukturu sa zabatnim zidom kuće koji je okrenut prema ulici. Zid kuće koji je okrenut prema ulici nema otvora u prizemlju, a na spratu se pojavljuju najčešće četiri ravnomjerno postavljena prozora sa vanjskim četverougaonim oblikom. (Hadžimuhamedović, 2007, 296)
Ti se prozorski otvori šire kroz dubinu zida prema unutarnjosti prostorije, a iznad svakog je udubljena polukupola. Kameni zidovi kuće i avlije, jedini dio graditeljske cjeline koji je sagledljiv iz javnog prostora ulice su visoki, jednostavni, bez ritmičnih promjena. Iza zidova se samo naslućuju raskošno razvijena arhitektura kuće i cvjetnjaka ispred nje. Ali struktura kamenog zida i prijelazi čistih geometrijskih formi trokuta i kvadrata u zakrivljene fraktalne oblike avlijskog zida koji teče, dijeleći ulicu i avliju, predstavljaju najčišću organsku arhitekturu. Avlijski zidovi slijede reljef i oblike drugih kuća. Oni grade i određuju prostor grada. (Hadžimuhamedović, 2007, 297)
S obzirom na nedvojbenu oblikovnu vezu Čelića kuće sa starijim uzorima(4), moguće je tvrditi da je stolačka kuća sa dvovodnim krovom i zabatnim licem derivat starog, kasnoantičkog načina građenja, sačuvanog vjerovatno i u srednjevjekovnim oblicima kuća. Taj osnovni oblik transponiran je u novi stilski izraz promjenom orijentacije i preovladavajućom zamjenom kamenih arkada drvenim stupovima.
Jedina poznata kuća izvan Stoca sa sličnim oblikovnim karakteristikama je konak kule Hadžihasanovića u Mostaćima kod Trebinja. U tom primjeru trebinjske stambene cjeline kombinirana su dva tipa, kroz čije postojanje u Stocu ukazujemo na duboku autohtonost stolačke arhitekture.
Najljepši primjeri kuće sa zabatnim licem su, osim Čelića kuće, kuća Hatidže Behmen na početku stambene cjeline Behmenluk, Opijačeva kuća u Adi, Sarajlića kuća iza hamama, više kuća u Rizvanovića strani Zagradom i druge. (Hadžimuhamedović, 2007, 303, 306)
Uvidom u trenutno stanje stambene cjeline konstatirano je sljedeće: Prostor ulaza nepravilnog je oblika i smješten je sa jugozapadne strane kompleksa. Pristupa mu se iz sokaka preko drvene dvokrilne kapije sa nadstrešnicom (trenutno nema ulaznih vrata, već su postavljena privremena vrata u vidu daščanog pokova). Ovaj prostor sada čini zasebnu cjelinu iz koje se preko dvije odvojene kapije (za pretpostaviti je kroz dvokrilna, drvena vrata) pristupa odvojenim stambenim jedinicama – sjevernoj i južnoj.
Sjeverna stambena jedinica sastoji se od prostora bivše muške avlije, sjevernog dijela stambenog objekta sa ulaznim hajatom, po tri prostorije u prizemlju i na spratu objekta i bašče.
Muška avlija je sa zapadne strane opasana avlijskim zidom nepravilnog oblika, promjenjive visine koji prati organsku liniju ulice i sokaka u osnovi. U odnosu na pretpostavljeno izvorno stanje muška avlija je nešto manjih dimenzija – za površinu sadašnjeg ulaznog dijela kompleksa. U sjevernom dijelu avlijskog zida smještena je česma sa betonskim koritom. Od česme, a prema ulaznoj kapiji, duž zida, u širini od cca 50 cm nalazi se plitko korito za cvijeće i rastinje. Cijeli prostor muške avlije je kaldrmisan.
Sjeverna stambena jedinica, koja se sastoji od tri prostorije u prizemlju i četiri na spratu objekta (tri prostorije i zatvorena divanhana) je preko otvorenog hajata (nepravilnog oblika – dimenzija 4,07x2,90x3,30 m sa podom od keramičkih pločica) povezana sa prostorom muške avlije.
Stambeni prostori prizemlja i sprata su međusobno povezani drvenim stepeništem (basamacima) L oblika čija su prva tri kamena stepenika i danas vidljiva. U liniji ulaza prostora hajata uz sjeverni i južni zid vidljivi su ostaci kamenih baza drvenih stubova (konstrukcija nekadašnjeg trijema).
Iz hajata se, kroz otvor u sjevernom zidu pristupalo sjevernoj prostoriji (približno kvadratne forme, dimenzija cca 3,50x3,60 m) čija najmena je, po pretpostavci, bila stambeni prostor sa priručnim kupatilom. Na njenom istočnom zidu u prizemlju vidljivi su ostaci pravougaonog dolafa, dok je prostorija na zapadnom zidu imala dva prozorska otvora prema avliji. Prema ostacima, za pretpostaviti je da su se iznad otvora nalazile rastretne niše u vidu polukupole.
Kroz otvor u istočnom zidu, iz hajata se pristupalo „centralnoj“ prostoriji (približno kvadratne forme dimenzija cca 3,30x3,70 m) a koja je imala namjenu kuhinje i blagovaonice. Na istočnom, vanjskom zidu prostorije nalazio se otvor vrata i prozora kroz koji je omogućena komunikacija sa baščom. Ova prostorija je povezana i sa nešto manjom prostorijom nepravilnog pravougaonog oblika (dimenzija cca 2,40x4,00 m) čija namjena nije poznata, a koja je također imala prozor prema bašči. Kroz otvor na južnom zidu „centralne“ prostorije, u prizemlju, moglo se pristupiti drugoj, južnoj stambenoj jedinici.
Prostorije sprata su iste dispozicione osnove i dimenzija sa nešto drugačijom materijalizacijom obrade zida i otvorima.
Sa dijela galerije koji pripada sjevernoj stambenoj jedinici pristupalo se prostoriji (približno kvadratne forme, dimenzija cca 3,50x3,60 m) čija najmena je bila stambeni prostor. Na njenom istočnom zidu vidljivi su ostaci pravougaonog dolafa nešto većih dimenzija, dok je prostorija na svom sjevernom (avlijskom) zidu imala dva pravougaona prozorska otvora prema ulici. Također, na ovom zidu su vidljivi i ostaci pravougaonog kamenog dimnjaka. Na svom zapadnom zidu, prema avliji, koji je u prostoru sprata bio rađen od čatme i čiji ostaci nisu sačuvani, prostorija je imala i dva pravougaona prozora, što je vidljivo sa starih fotografija.
Kroz otvor u istočnom zidu, sa galerije se pristupalo prostoriji (približno kvadratne forme dimenzija cca 3,30x3,70 m) čija namjena nije poznata. Na istočnom, vanjskom zidu prostorije nalazi se otvor prozora gotovo kvadratnih dimenzija. Bočni zidovi ove prostorije (sjeverni i južni) su rađeni od čatme i njihovi dijelovi nisu očuvani. Ova prostorija je povezana i sa nešto manjom prostorijom nepravilnog pravougaonog oblika (dimenzija cca 2,40x4,00 m) čija je namjena, za pretpostaviti, stambeni prostor. Ova prostorija ima prozor prema bašči (na istočnom zidu) i dva pravougaona prozora na sjevernom (avlijskom) zidu kompleksa, koji zajedno sa još dva prozora zapadne prostorije čine tipološku odrednicu cjelokupnog kompleksa – ritmički niz od četiri pravougaona prozorska otvora na avlijskom zabatnom zidu objekta.
Južna stambena jedinica sastoji se od prostora bivše ženske avlije; južnog dijela stambenog objekta sa dijelom ulaznog hajata, po jednom prostorijom u prizemlju i spratu objekta, galerijom iznad hajata, po tri prostorije u prizemlju i spratu objekta; objektom mutvaka u istočnom dijelu kompleksa sa prilaznom avlijicom i ćenifom (zahodom) smještenom u jugoistočnom uglu kompleksa.
Prostoru ove stambene jedinice se pristupa sa istočne strane preko otvora za dvokrilna vrata, čiji ostaci nisu očuvani.
Prostor ulaznog hajata (poluotvoreni prostor nepravilnog pravougaonog oblika dimenzija cca 2,60x5,50 m) je popločan kaldrmom i stilski i oblikovno predstavlja jedinstveni dio sa prostorom hajata sjeverne stambene jedinice koji je nekada činio otvoreni podužni trijem stambenog objekta iznad kojeg se nalazila otvorena galerija. Kao što je već rečeno, ovaj jedinstveni prostor u prizemlju i na spratu objekta je naknadnom intervencijom podijeljen i omeđen kamenim zidom. Kao i kod prethodnog, stambeni prostori prizemlja i sprata su međusobno povezani drvenim stepeništem (basamacima) L oblika čija su prva tri kamena stepenika i danas vidljiva. Također, vidljiva je i kamena baza drvenog stuba nekadašnjeg trijema.
Sa prostora hajata u prizemlju se pristupalo stambenoj prostoriji pravougaonog oblika dimenzija 5,0x4,0 m. Istočni zid ove prostorije u prizemlju, koji gleda prema prostoru zadnje avlije i mutvaka, nema nikakvih otvora. Jedino se u južnom dijelu ovog zida mogu uočiti ostaci pravougaone niše – dolafa dok se u njegovom sjevernom čošku vide ostaci niše za banjicu – hamamdžik. Ovaj zid u nivou sprata prema mutvaku ima jedan pravougaoni prozorski otvor sa rasteretnom polukružnom nišom, pravougaoni dolaf i također nišu za banjicu u svom sjevernom čošku. Južni zid (zabatni zid objekta) ove prostorije se trenutno nalazi u dosta ruševnom stanju tako da su uočljivi ostaci jedino dva pravougaona prozorska otvora u zoni prizemlja sa rasteretnom polukružnom nišom, dok je za pretpostaviti da su se isti takvi otvori nalazili i u zoni sprata. Sjeverni zid ove prostorije u zoni prizemlja ima samo jedan otvor za vrata koji povezuje sjeverne i južne stambene jedinice, dok u zoni sprata nema nikakvih otvora. Na vrhu ovog zida vidljivi su ostaci kamenog dimnjaka kružne forme. Zapadni zid prostorije, koji gleda prema hajatu je i u zoni prizemlja i sprata rađen od kamena (za pretpostaviti je da je to rezultat naknadne intervencije s obzirom da su vidljive promjene i u strukturi i obliku prozorskih otvora u odnosu na ostale na objektu). U prizemlju ove prostorije oba prozorska otvora su naknadnim intervencijama pretvoreni u otvore vrata, dok su otvori u zoni sprata ovog zida zazidani, tako da se umjesto jednog prozorskog otvora nalazi pravogaona niša – dolaf.
Desno (južno) od stambenog objekta nalazi se dio avlije – prolaz prema zadnjoj avlijici, mutvaku i ćenifi. Od objekta mutvaka ostali su očuvani dijelovi sjevernog i zapadnog zida u visini od par cm od nivoa terena, dok su na istočnom (avlijskom) zidu vidljivi ostaci višebrojnih otvora čija namjena nije poznata, ali se može pretpostaviti da su služili za odlaganje stvari. Prema ostacima zidova vidljivo je da je objekat mutvaka predstavljao prizemnu građevinu sa jednovodnim krovom pokrivenim crijepom.
Sjeverni zid ove stambene cjeline ujedno predstavlja i zid koji dijeli jednu od druge stambene cjeline, i za koji se sa sigurnošću može reći da je nastao naknadnim intervencijama (prema ostacima kanatnih dijelova i načina slaganja kamena). Negdje oko sredine dužine zida nalazi se otvor kojim se moglo pristupiti i jednoj i drugoj stambenoj jedinici. Usljed neodržavanja i zapuštenosti dio zida iznad otvora se počeo intenzivno urušavati.
U jugoistočnom čošku ove stambene jedinice nalazi se i prostor ćenife – zahoda.
Iako je za pretpostaviti da je kuća bila ukrašena u enterijeru i da su se u svakoj prostoriji nalazili elementi rađeni od drveta – musandera(5) i hamamdžik(6), dolafi i rafe, šašavci i šiše itd. njihovi ostaci nisu očuvani niti u fragmentima i nije dostupan njihov opis niti u pisanim dokumentima niti na starim fotografijama, tako da se o njima može samo nagađati.
Stambeni kompleks hadži Saliha Behmena
Cjelokupni stambeni kompleks hadži Saliha Behmena je podijeljen na tri zasebne cjeline i to: ulazni dio – ekonomska avlija; srednja (muška) avlija sa glavnim stambenim objektom zauzima centralni dio kompleksa; kroz glavni objekat se prolazi do ženske avlije sa mutvakom, preko koje je omogućen pristup do zadnjeg dijela kompleksa – bašče.
Ekonomska avlija je činila ulazni dio kompleksa u koji se ulazilo sa zapadne strane, iz sokaka, kroz drvena dvokrilna vrata sa nadstrešnicom. U okviru ovog prostora nalaze se dva prateća prizemna objekta smještena bočno, desno i lijevo od ulazne kapije (uz sjeverni i južni zid kompleksa). Prolaz iz ekonomske u porodičnu avliju je bio kroz široka (za pretpostaviti je dvokrilna) drvena vrata smještena na istočnom zidu.
Srednja (muška) avlija. Na ulaznom zidu u mušku avliju desno (istočno) od vrata nalazi se niša u zidu koja je služila za ostavljanje svjetiljki. Lijevo (zapadno) od vrata nalazi se česma sa koritom rađena od betona. Od česme, a duž čitavog avlijskog zida sa obje strane u širini i visino od 50 cm nalazi se korito za cvijeće i rastinje. U vrhu avlije, smješten je glavni stambeni objekat koji zauzima njenu cijelu istočnu stranu.
Glavni objekat stambenog kompleksa predstavlja troetažnu građevinu, vanjskih dimenzija 13,15 x 6,15 m, i pripada centralnom tipu stambene kuće sa središnjom pozicijom hajata. Karakterizira ga simetričan tlocrt: soba – hajat-soba i simetričan iskaz na fasadi. Organizacija prizemlja se ponavlja i na spratovima. Istom tipu pripadaju i Đulhanumina kuća u Stocu i Muslibegovića kuća u Mostaru.
Plan kuće sa centralnim holom predstavlja posljednju fazu u razvoju plana kuće i najvrjednije rješenje dispozicije, jer je hol najmanje izložen spoljnim utjecajima. Prema S. H. Eldemu, plan kuće sa unutrašnjim i centralnim holom počeo se primjenjivati u 18. stoljeću, ali se šire upotrebljavao tek u 19. vijeku. Šira upotreba ovih planova kuće je počela uslijed sve veće prenaseljenosti grada, što je dovelo do stvaranja manjih i skupljih građevinskih parcela, a manjim dvorištima je bila potrebna prostranost unutar same kuće. Želja za komfornijim životom, bez izlaganja prašini i hladnoći, kao i potreba da se hol koristi tokom cijele godine su bili sociološki razlozi za širu upotrebu ovog tipa plana kuća. Ovako kompaktan plan je omogućio da se u prostor smjesti više soba, postavljenih jedna uz drugu, čime se eliminirala potreba za brojnim zidovima, što je vodilo ekonomičnosti u izgradnji. Drugo objašnjenje za primjenu plana kuća sa unutrašnjim i centralnim holom koje Eldem navodi jeste da se plan kuće sa centralno postavljenim holom koristio još u anadolsko-turskoj arhitekturi u kojoj je bio korišten za medrese, džamije i velike građevine. Od 18. vijeka ovaj tip se revitalizirao i počeo primjenjivati prvo u kućama vladara, a zatim i među građanstvom.
Kuće sa složenom osnovom i višestrešnim krovištem počinju se pojavljivati u Stocu u drugoj polovini 18. vijeka – počinju se pojavljivati sve veće stambene cjeline, kuće dobijaju složenu osnovu i dobijaju doksate i krila zatvorena mušepcima. Pojavljuju se polihromne rezbarije u unutrašnjosti na skoro svim drvenim dijelovima, dok se drveni dijelovi prozora i krila također boje. Složeni višestrešni krovovi blagog nagiba se pokrivaju pločama škriljca. Strehe su duboke, pridržane dugim, brojnim kosnicima, koji se doimaju i kao dekorativni element na fasadama građevina. Takve razvijene kuće se obično povlače u unutrašnjost avlije omeđene visokim avlijskim zidovima. Prva kuća tog tipa je kuća Ismail-kapetana Šarića, sagrađena uz Čaršijsku džamiju i u cjelosti okrenuta prema njoj.
Karakteristični primjeri razvijenih oblika tog tipa su: druga Šarića (Žujina) kuća uz Bregavu na Ćupriji, dvije kuće u Behmenluku, kuća Aiše Rizvanbegović (plava kuća), pet kuća u Begovini, Mustajbegov konak u cjelini Đulhanumine kuće, kuće Jašarbegovića u Adi, Mehmedbašića kuća. (Hadžimuhamedović, 2007, 309, 312)
Kuće simetričnog iskaza na tri etaže – iako je moguće pokazati da Đulhanumina kuća i kuća hadži Saliha Behmena pripadaju tipu stolačkih kuća sa razvijenom osnovom i složenim višestrešnim krovištem, s obzirom na njihovu razlikovnost prikazujemo ih kao podtip, ili, kako to Dž. Čelić kaže, prijelazni tip. Obje kuće su trospratne, što ih veže sa starim stolačkim kulama. Imaju središnji hajat, iznad njega holski prostor na obje nadzemne etaže, doksat na trećoj etaži. Sve prostorije u kući razvijaju se simetrično u odnosu na hajat. Ta simetričnost čitljiva je i na fasadama. Na kući Saliha Behmena prisutna je potpuna simetričnost. U unutarnjosti i jedne i druge kuće bile su raskošne rezbarije na svim drvenim dijelovima. Obje kuće su građene u kasnoj drugoj polovici 19. stoljeća. Isti arhitektonski izraz i organizaciju prostora ima Muslibegovića kuća u Mostaru. Iako su Đulhanumina i Behmenova kuća jedina dva poznata primjera takve arhitekture u Stocu, prije njih je u stolačkoj tvrđavi u 19. vijeku, u doba Zulfikara Rizvanbegovića sagrađena kapetanska kuća, koja je imala tri sprata, simetričnu organizaciju prostora i doksat na trećoj etaži iznad ulaza u kuću. Ta kuća nije sačuvana. O njenom postojanju svjedoče fotografije tvrđave Stari Grad iz vremena prije uspostave austrougarske uprave. (Hadžimuhamedović, 2007, 312)
Cjelokupan prostor glavnog stambenog objekta je horizontalno podijeljen na tri etaže.
Prostor prizemlja čini jedinstvenu i samostalnu prostornu cjelinu čija je primarna funkcija korištenja vezana za zimski period. Prizemlje je nešto odignuto u odnosu na teren (za visinu od dva stepenika) i ima tri izdvojena prostorna segmenta čiji centralni dio čine zatvoreni hajat (predsoblje – dimenzija 5,5 x 4,0 m sa podom od keramičkih pločica čiji su ostaci još vidljivi uz rubove prema bočnim zidovima) i bočne prostorije. Sa prednje, ulazne strane hajat je bio zatvoren drvenom, ostakljenom pregradom u ravni zida kuće koja je omogućavala povezivanje i preplitanje prirode i dvorišta sa unutrašnjim prostorom. Desno od ulaza (na južnom zidu hajata) nalazilo se drveno jednokrako stepenište – basamaci (prvi, kameni stepenik je i danas vidljiv) koje je vodilo u prostor divanhane sprata. Na desnom zidu hajata neposredno iznad prvog stepenika nalazi se dolaf (kvadratna niša). Na zadnjem zidu hajata vidljiv je nešto širi otvor za vrata prema ženskoj avliji, sa čije lijeve strane se nalazi dolaf (kvadratna niša). Iz prostora hajata, ulazi se u dvije veće i jednu manju prostoriju. Bočno, sa desne strane hajata nalazio se prostor halvata (soba u kojoj se zimuje), dok se sa lijeve strane nalazila prostorija koja je naknadnom intervencijom podijeljena na dva dijela (jedinstven prostor je pregrađen i međusobno povezanim prozorskim otvorima i vratima) tako da je zadnja prostorija (smještena uz istočni zid objekta) imala funkciju mutvaka (kuhinje), koja je imala i zaseban, direktni ulaz iz hajata (iz strukture zida vidljivo je da je ovaj otvor naknadno probijen, vjerovatno prilikom intervencije podjele prostora) i prozorski otvor manjih dimenzija koji je gledao na žensku avliju. Obje glavne bočne prostorije su imale po dva pravougaona prozorska otvora prema glavnoj avliji, smještena simetrično u odnosu na ravan zida. Poseban vizuelni akcent na glavnoj fasadi objekta u prizemlju je bio na stubu koji je nosio poprečnu gredu na koju se oslanjao pod jazluka prvog sprata.
Ljetni period ukućani su provodili na prvom i drugom spratu.
Drveno stepenište je vodilo u prostor divanhane na prvom spratu, koja preuzima funkciju hajata i koja je proširena nešto povišenim ostakljenim prostorom jazluka – prostor za okupljanje porodice. Jazluk prvog sprata je zatvoren kanatnim zidom (čatmom) sa nizom od tri prozora. U prostornom konceptu prvog sprata divanhana zauzima centralni dio i vizuelno komunicira sa ženskom avlijom na istočnoj strani putem jednog prozorskog otvora centralno smještenog u odnosu na plohu zida sa čije su lijeve i desne strane smješteni dolafi (kvadratne niše). Iz divanhane se ulazilo u dvije bočne prostorije – sobe. Prema ostacima na zidovima objekta za zaključiti je da su se u svakoj sobi nalazile musandere(7) sa hamamdžikom(8) smještene na istočnom zidu, po jedan dolaf, rafa (polica) postavljena duž tri slobodna zida sobe i odžak (tragovi naknadno zazidanog kamina vidljivi su u sjevernoj bočnoj prostoriji; analogijom, mada nije vidljivo na ostacima zidova, za pretpostaviti je da je i bočna južna prostorija prvog sprata imala kamin).
Prostor drugog sprata funkcionalno i namjenski odgovara prostoru prvog sprata. Drugi sprat objekta se sastojao od dvije veće odaje sa obje strane tavana. Centralni prostor divanhane ima prozor u leđnom, istočnom zidu, dok je prednja, zapadna strana završena u vidu jazluka. Prostor jazluka na drugom spratu proširen je ćoškom (doksatom) sa nizom od četiri prozora sa prelomljenim lukovima koji pružaju pogled na mušku avliju. U obje odaje na ovom spratu vidljivi su ostaci – rafa (polica) postavljena duž zidova sobe, dolafi i odžaci. Na osnovi ostataka zidova i maltera ne može se zaključiti da li su se u ovim prostorijama nalazile musandere, jer se nikakvi tragovi njihovih konstrukcija, za razliku od prvog sprata, ne vide. U sjevernoj prostoriji tavana u sjevernom, vanjskom zidu vidljivi su ostaci jedinog preostalog kamenog kamina. Kamin se sastojao od dva dijela – postolja za loženje (nešto izdignutog u odnosu na ravan poda) i kape kamina. Tijelo kamina predstavljala je polukružna niša iznad koje je smještena kupasta forma kape kamina koja izlazi u prostor. Desno i lijevo od kamina nalaze se pravougaone niše – dolafi, smještene simetrično u odnosu na poziciju kamina na zidu. Trag naknadno zazidanog kamina vidljiv je u južnoj bočnoj prostoriji. Na oba vanjska bočna zida objekta vidljivi su produžeci dimnjaka rađenih u opeci (pretpostavka je da su naknadno prezidani). Položaji postojećeg i vidljivih ostataka zazidanih kamina upućuju na zaključak da je po jedan kamin bio ’priključen’ na svaki pojedinačni dimnjak i to po rasporedu: kamini gornjeg sprata na lijevi, prednji odvod, a kamini prvog sprata na desni, zadnji odvod dimnjaka.
Lokalni lomljeni kamen je korišten kao konstruktivni element za zidove objekta, koji su malterisani izvana i krečeni iznutra. Klesani kamen je upotrijebljen za izradu uglova objekta, okvira prozora i vrata. Zidovi spratova u potpunosti se vežu na zidove prizemlja i podruma. Spoljni zidovi objekta su debljine od 65 cm do 70 cm, a unutrašnji nosivi zidovi raspoređeni u oba pravca, koji dijele sobe i hol, debljine su od 50 cm do 55 cm. Pregradni zidovi su znatno tanji, oko 20 cm.
Drvo je korišteno za stepenište, međuspratnu i krovnu konstrukciju, u konstrukciji doksata, za ukrutu zidova – hatule, za građevnu stolariju, pregrade između hola i jazluka, u enterijeru, za izradu – musandera, obloge zidova, šiša, sanduka i sl., kao i za vrata i prozore. Stropnu i međuspratnu konstrukciju kuće su činile drvene grede koje su nosile drveni pod sprata sa šašavcima s donje strane (pretpostavka utemeljena na analogiji sa drugim objektima istog tipa s obzirom da ostaci ovog dijela konstrukcije nisu očuvani).
Slobodno stojeći objekat ima samo jednu glavnu, zapadnu fasadu na kojoj je vidljiva potpuna simetričnost objekta i u njenoj kompoziciji nema pretjerane razigranosti volumena. Kuća je vizuelno podijeljena po horizontalnim nivoima – prizemlje i spratovi naznačeni su i razdvojeni plitkim istacima. Kuću, ali i fasadu, odlikuje potpuna simetrija po zamišljenoj vertikalnoj osi. Volumen objekata čini samo jedan kubus iz kog se izdvaja, na kamenom stubu oslonjen prostor hajata, jazluka i doksata, urađenih u drvetu koje je na spratovima malterisano izvana (nije vidljivo).
Na malterisanoj, bijelo bojenoj fasadi kuće ističu se prozorski otvori. Svi prozori na sobama su pravougaoni, drveni, dvokrilni, izdijeljeni na šest polja. Prozori prvog i drugog sprata imaju rasteretnu nišu sa unutrašnje strane, dok se prozori u prizemlju ravno završavaju. Objekat nema otvore na na bočnim fasadama. Prozori prvog sprata, i oni smješteni na jazluku i prozori na bočnim sobama, su istih dimenzija kao i prozori prizemlja, od kojlih se razlikuju jedino u broju – na prvom spratu je bilo devet prozora, dok su ih u prizemlju bila četiri, po dva sa obje strane ulaza u hajat. Prozori drugog sprata su većih dimenzija, na manjem su osovinskom razmaku i imaju završetak u obliku prelomljenog luka. Na ovoj etaži je smješten veći broj prozora i to tako da su se sa obje strane doksata nalazila po četiri prozora, na prednjoj, glavnoj strani doksata četiri prozora, a na njegovim bočnim stranama još po jedan. Prozori smješteni na doksatu su veličinom i oblikom isti kao i ostali prozori na sobama ovog sprata. Promjena veličine prozora, njihovog ritma razmještaja po vertikali i horizontali, gustine slaganja i promjene oblika glavnoj fasadi objekta daju razigranost i predstavljaju glavni dekorativno-funkcionalni element čitavog objekta.
Prema ostacima završetka zidova može se zaključiti da je objekat bio natkriven dvovodnim krovom blagog nagiba sa istakom krovišta iznad doksata. Jednostavna nosiva konstrukcija krova je rađena u drvetu i predstavljala je standardno rješenje sastavljeno od hatula, rogova, rožnjače, podrožnjače i direka.
Ženska avlija – smještena je sa zadnje (istočne) strane glavnog objekta i omeđena je sa obje bočne strane visokim avlijskim zidom visine oko 3 m. Na sjevernom avlijskom zidu vide se ostaci manjih otvora za gredice jednovodnog krova smještenih uz gornju ivicu avlijskog zida čitavom njegovom dužinom. Na razmaku od oko 1,50 m od ravni zida vidljivi su ostaci tri kamene stope stupova za koje se pretpostavlja da su nosili krovnu konstrukciju nadstrešnice. U centralnom dijelu zida, na visini od oko 50 cm od nivoa terena u dužini od oko 3 m, vidljivi su otvori za drvene grede, tako da se pretpostavlja da se na tom mjestu nalazio neki vid podesta (pretpostavka je da je služio za sećiju i odmor). S obzirom da su vidljivi i ostaci kamenih stopa smještenih na istom rasteru kao i stope stupova pretpostavka je da se radilo o stopama na kojima je bila oslonjena potkonstrukcija (drveni roštilj) za podest.
Okomito na sjeverni avlijski zid je postavljen pomoćni objekat mutvaka – ljetne kuhinje (kuća kuhaća) sa ćirelom (mala soba za sluge) vanjskih dimenzija 4,00 x 8,70 m. Mutvak pored prizemne ima i spratnu etažu, bez otvora (pretpostavka je urađena na osnovi vanjskog izgleda objekta, jer se u unutrašnjost objekta nije moglo pristupiti). Objekat mutvaka sagrađen je od kamena, iznutra krečen. Uglovi objekta kao i ugaono kamenje oko prozora urađeni su pravilnim klesancima. Vanjski zidovi objekta su debljine 45 cm. Jedine otvore na objektu predstavljaju simetrično postavljena dvoja vrata i dva prozora orijentirani na prostor ženske avlije. Objekat je prekriven dvovodnim krovom sa crijepom kao pokrovom.
Desno od objekta mutvaka, smješten uz južni avlijski zid, nalazio se zahod.
Kroz uski prolaz između zahoda i mutvaka prolazilo se do omanje bašče smještene na samom istočnom rubu kompleksa.
3. Dosadašnja zakonska zaštita
Nema dostupnih podataka o dosadašnjoj zakonskoj zaštiti stambene cjeline Behmenluk niti pojedinačnih objekata unutar nje.
4. Istraživački i konzervatorsko-restauracijski radovi
Podaci nisu dostupni.
5. Sadašnje stanje dobra
- Sačuvani su samo zidovi do početka krovne konstrukcije;
- Cjelokupan prostor graditeljske cjeline je gotovo u potpunosti zarastao u rastinje koje onemogućava pristup objektima;
- Nikakvi radovi na zaštiti, konzervaciji i sanaciji objekata nisu preduzimani nakon njegove destrukcije, što je izazvalo ubrzano propadanje čitave cjeline;
- Područje je izloženo specifičnim rizicima (atmosferilije, zagađenje, saobraćaj).
III – ZAKLJUČAK
Primjenjujući Kriterije za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03), Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu.
Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:
A. Vremensko određenje
B. Historijska vrijednost (veza građevine sa historijskom ličnošću)
C. Umjetnička i estetska vrijednost
i. Proporcije,
ii. Kompozicija.
D. Čitljivost (dokumentarna, naučna, obrazovna vrijednost)
iii. Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru,
iv. Svjedočanstvo o tipičnom načinu života u određenom periodu.
E. Simbolička vrijednost
v. Tradicionalna vrijednost.
F. Ambijentalna vrijednost
vi. Značaj u strukturi i slici grada,
vii. Objekat ili grupa objekata je dio cjeline ili područja.
G. Izvornost
i. Oblik i dizajn,
ii. Materijal i sadržaj,
iii. Namjena i upotreba,
iv. Tradicija i tehnika,
v. Položaj i smještaj u prostoru.
H. Jedinstvenost i reprezentativnost
i. Jedinstven ili rijedak primjerak određenog tipa ili stila.
I. Cjelovitost (cjeline, područja, zbirke)
i. Fizička cjelovitost (kompaktnost),
ii. Homogenost,
iii. Zaokruženost (kompletnost).
Sastavni dio ove odluke su:
- fotodokumentacija,
- grafički prilozi.
Korištena literatura
1988. Poljarević, Ale, Arhitektura povijesne jezgre Stoca, magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu – Centar za postdiplomski studij Dubrovnik, Stolac, 1988.
1990. Hasandedić, Hivzija. Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini. Sarajevo: El Kalem, 1990.
1996. Čelebi, Evlija. Putopis – odlomci o jugoslovenskim zemljama. Sarajevo: Sarajevo Publishing, 1996.
1997. Kapidžić, Hamdija. “Stolac u XVIII vijeku”, Slovo Gorčina. Mostar: 1997.
2005. dr. Jaliman, Salih i Mičijević, Senad. Stolac od najstarijih vremena. Mostar: Udruženje „Troja“ Stolac, 2005.
2007. Hadžimuhamedović, Amra. Rekonstrukcija graditeljskog naslijeđa – Studija slučaja: poslijeratna rekonstrukcija, s posebnim osvrtom na slučaj Stoca, doktorska teza. Sarajevo: Arhitektonski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2007.
2007. Riedlmayer, András J. Crimes of War, Crimes of Peace: Destruction of Libraries during and after the Balkan Wars of the 1990s, Library Trends - Volume 56, Number 1, Summer 2007, 107-132
(muse.jhu.edu/journals/library_trends/v056/56.1riedlmayer.html)
(http://www.ex-yupress.com/feral/feral31.html)
(1) Hasandedić, Hivzija, Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini, Sarajevo: El Kalem, 1990, 56.
(2) Voditelj postupka Orjana Lenasi je intervjuirala jednog od potomaka i vlasnika stambenog kompleksa Hatidže Behmen – Aminu Hadžiavdić, prema čijim je riječima objekat zapaljen i uništen nakon ratnih razaranja. S obzirom da pisani podaci, niti bilo kakvi dokumenti o ovom kompleksu u datom periodu nisu dostupni, ovo je jedini podatak koji se može smatrati kao trenutno referentni.
(3) Podaci o razaranju stambenog kompleksa hadži Saliha Behmena sa pokretnim dobrom mogu se također naći i u djelu András J. Riedlmayer-a - Crimes of War, Crimes of Peace: Destruction of Libraries during and after the Balkan Wars of the 1990s (Stolac_Riedlmayer561.pdf - page 188.)
(4) Vila u Rankovićima kod Travnika – Jednospratna sa izduženom pravokutnom osnovom. Tri prostorije u prizemlju povezane su trijemom sa tri kamena stupa i četiri polukružna luka. (Hadžimuhamedović, 2007, 303)
(5) Musandere su ugrađeni elementi namještaja koji se postavljaju uz ulazni zid sobe, suprotno od prozora, i u njih su uklopljena sobna vrata. S obzirom na to da ne raspolažemo podacima o izgledu musandera u ovom objektu, analognim postupkom, u odnosu na formu i konstrukciju musandera u hercegovačkim kućama istog tipa i perioda izgradnje, moguće je opisati njenu konstrukciju i izgled. U musanderi su smješteni: ulazni prostor sa vratima (međuvrata), lukom (ojm) i rafama (police); do ulaznog prostora nalazi se dolaf (ormar) sa jednokrilnim vratima u koji se smještaju sitni predmeti; do dolafa se nalazi dušekluk (prostor za posteljinu); do njega, u samom uglu, nalazi se hamamdžik (banjica). Neposredno uz banjicu je peć koja grije prostoriju.
(6) U desnoj, južnoj prostoriji vidljivi su ostaci lukova u plitkim nišama u uglu koji čine istočni i južni zid sobe iznad kojeg se, pretpostavka, nalazio svod. Ispod ovog prostora hamamdžika je betonska ploča naslonjena na kameni postament koji se proteže kroz čitavu visinu prizemlja. U lijevoj, sjevernoj prostoriji vidljivi su ostaci pravougaone niše na istočnom zidu objekta. Ispod i ovog prostora nalaze se ostaci betonske ploče bez kamenog postamenta (konzolno izlazi iz ravni zida).
(7) Musandere su ugrađeni elementi namještaja koji se postavljaju uz ulazni zid sobe, suprotno od prozora, i u njih su uklopljena sobna vrata. S obzirom na to da ne raspolažemo podacima o izgledu musandera u ovom objektu, analognim postupkom, u odnosu na formu i konstrukciju musandera u hercegovačkim kućama istog tipa i perioda izgradnje, moguće je opisati njenu konstrukciju i izgled. U musanderi su smješteni: ulazni prostor sa vratima (međuvrata), lukom (ojm) i rafama (police); do ulaznog prostora nalazi se dolaf (ormar) sa jednokrilnim vratima u koji se smještaju sitni predmeti; do dolafa se nalazi dušekluk (prostor za posteljinu); do njega, u samom uglu, nalazi se hamamdžik (banjica). Neposredno uz banjicu je peć koja grije prostoriju.
(8) U desnoj, južnoj prostoriji vidljivi su ostaci lukova u plitkim nišama u uglu koji čine istočni i južni zid sobe iznad kojeg se, pretpostavka, nalazio svod. Ispod ovog prostora hamamdžika je betonska ploča naslonjena na kameni postament koji se proteže kroz čitavu visinu prizemlja. U lijevoj, sjevernoj prostoriji vidljivi su ostaci pravougaone niše na istočnom zidu objekta. Ispod i ovog prostora nalaze se ostaci betonske ploče bez kamenog postamenta (konzolno izlazi iz ravni zida).
|
