početna stranica    
 
Odluke o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima

ODLUKU
o izmjeni odluka o proglašenju nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine donesenih zaključno sa 50. sjednicom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika


Privremena lista nacionalnih spomenika

Privremena lista nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine
KOMPLETNA


O privremenoj listi

Odluka o brisanju spomenika sa Privremene liste

Lista peticija za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima

Odluke o odbijanju prijedloga za proglašenje nacionalnim spomenikom

Ugroženi spomenici

Odluke donesene na posljednjoj sjednici

Online peticije

Pokretno

Nepokretno

MANAGEMENT PLAN
Nomination of the Properties for Inscription on the World Heritage List
Mehmed pasha Sokolovic Bridge in Višegrad
Bosnia and Herzegovina


Crkva sv. Ilije sa prahistorijskom grobnom gomilom (tumulusom) i nekropolom sa stećcima u Mesarima, historijsko područje

galerija nazad

Status spomenika -> Nacionalni spomenik


Objavljeno u „Službenom glasniku BiH“, broj 53/08.


 

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4 Aneksa 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39 stav 1 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 29. januara do 4. februara 2008. godine, donijela je

 

O D L U K U

 

I

 

Istorijsko područje – Crkva sv. Ilije sa praistorijskom grobnom gomilom (tumulusom) i nekropolom sa stećcima u Mesarima, opština Trebinje, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: nacionalni spomenik).

            Nacionalni spomenik čine: crkva sv. Ilije, praistorijska grobna gomila (tumulus), nekropola sa  8 stećaka i 31 krstača.

Nacionalni spomenik se nalazi na prostoru označenom kao k.č. 456/1 i 456/2 (stari premjer),  posjedovni list 93, z.k. izvadak broj 25, k.o. Mesari, opština Trebinje, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, ustanovljene u skladu sa Aneksom 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 9/02).

 

II

 

Vlada Republike Srpske dužna je da obezbijedi pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljem tekstu: Komisija) utvrdiće tehničke uslove i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione table sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

 

III

 

Radi trajne zaštite nacionalnog spomenika, na prostoru definisanom u tački I stav 3 ove odluke, primjenjuju se sljedeće mjere zaštite:

-          dozvoljeni su isključivo istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi, radovi na tekućem održavanju, uključujući i one radove koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, uz odobrenje ministarstva nadležnog za prostorno uređenje u Republici Srpskoj (u daljem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručno nadziranje nadležne službe zaštite nasljeđa na nivou Republike Srpske (u daljem tekstu: nadležna služba zaštite);

-          nije dozvoljeno obavljanje radova na infrastrukturi, osim uz odobrenje nadležnog ministarstva i stručno mišljenje nadležne službe zaštite;

-          nije dozvoljena nikakva izgradnja, niti izvođenje radova koji bi mogli uticati na izmjenu područja, kao ni postavljanje privremenih objekata ili stalnih struktura čija svrha nije isključivo zaštita i prezentacija nacionalnog spomenika;

-          nije dozvoljeno prekopavanje na prostoru grobne gomile;

-          nije dozvoljeno izmještanje niti pomjeranje stećaka;

-          nije dozvoljeno sahranjivanje na udaljenosti manjoj od pet metara od praistorijske grobne gomile i stećaka.

Vlada Republike Srpske je dužna da obezbijedi izradu Programa sistematskog, arheološkog istraživanja nacionalnog spomenika, Projekta sanacije, restauracije i konzervacije i Programa prezentacije nacionalnog spomenika.

 

IV

 

Stavljaju se van snage svi sprovedbeni i razvojni prostorno-planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

 

V

 

Svako, a posebno nadležni organi Republike Srpske, gradske i opštinske službe suzdržaće se od preduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu da oštete nacionalni spomenik ili dovedu u pitanje njegovu zaštitu.

 

VI

 

Ova odluka dostaviće se Vladi Republike Srpske, nadležnom ministarstvu, nadležnoj službi zaštite i opštinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, radi sprovođenja mjera utvrđenih u tač. II - V ove odluke i nadležnom opštinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.

 

VII

 

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresovanim licima u prostorijama i na web stranici Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).

 

VIII

 

Prema članu V stav 4 Aneksa 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.

 

IX

 

Danom donošenja ove odluke, sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 79/02, «Službene novine Federacije BiH», broj 59/02 i «Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 4/03) briše se nacionalni spomenik upisan pod rednim br. 707 i 708.

 

X

 

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objaviće se u «Službenom  glasniku BiH».

 

Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

 

Broj: 02-2-221/07-3

29. januar 2008.godine

Sarajevo

 

Predsjedvajuća Komisije

Amra Hadžimuhamedović

 

O b r a z l o ž e n j e

 

I – UVOD

Na osnovu člana 2 stav 1 Zakona o sprovođenju odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, ustanovljene prema Aneksu 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini,“nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za navedeno dobro podnesen zahtjev.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela je odluku o stavljanju Praistorijske gradine s tumulom i utvrđenjem Ilijino brdo i Crkve sv. Ilije i srednjovjekovno groblje u selu Mesari, opština Trebinje, pod rednim br. 707 i 708 na Privremenu listu nacionalnih spomenika.

U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovu člana V stav 4 Aneksa 8 i člana 35 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila sprovođenjui postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

       

II - PRETHODNI POSTUPAK

U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u:

-          dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak),

-          podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.,

-          istorijsku, arhitektonsku i drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korišćenja dokumentacije u sklopu ove odluke.

Na osnovu uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:

 

1. Podaci o dobru

Lokacija

Na putnom pravcu iz Mostara ka Trebinju, sjeverno od ceste smješteno je selo Mesari. Od Trebinja je udaljeno 17 kilometara vazdušne linije prema sjeverozapadu. Oko 1,5 kilometara južno od sela diže se manje brdo sa nadmorskom visinom 351 m, geografskom širinom 42º 46' 47" i geografskom dužinom 18º 11' 19.8", koje se zove Ilijino brdo ili Ilijina glavica.

Na samom vrhu brežuljka situirana je praistorijska grobna gomila (tumulus), srednjovjekovna nekropola sa stećcima, pravoslavna crkva sv. Ilije i savremeno groblje za stanovnike sela Mesara, Kovačina i Žulja.

Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji označenoj kao k.č. broj 456/1 i 456/2 po starom premjeru, broj posjedovnog lista 93, broj z.k. izvadka 25, k.o. Mesari, opština Trebinje, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina.

Istorijski podaci

Trebinje sa svojom okolinom obiluje brojnim arheološkim lokalitetima iz različitih perioda istorije. Iz praistorijskog doba ima ih dosta, ali su u nedovoljnoj mjeri ispitani.

Tipične ostatke praistorije, predstavljaju tumulusi (gomile), gradine i pećine, čiji je topografski prikaz na području opštine Trebinje sačinio Đorđo Odavić. (Tribunia br. 4. 1978., str. 149.-154.). Najstariji istorijski podaci govore o prisustvu Ilira na tom prostoru od kraja X vijeka p. n. e. (Š. Bešlagić, 1966., str. 9.)

U istočnoj Hercegovini u njenim prirodnim granicama od vododijelnice na sjeveru pa do Neretve i Trebišnjice, osim Daorsa i Plereja u predrimsko doba živjelo je i nekoliko manjih plemena: Ozuaei (Oxyaioi) – istočni dio Popovog polja, Parteni (Partheenatai) – oko Ljubinja, kao i Hemasini, Arthitae i Arinistae, čije teritorijalno određenje je teže odrediti. U jugoistočnoj Hercegovini u svojim autonomnim peregrinskim župama, osim već spomenutih Daorsa, Plereja i manjim dijelom Ardijejaca, živjela su još tri plemena: Deraemistae sa XXX dekurija, Glinditiones (XLIIII) i Melcumani (XXIIII). Njihove granice teritorija smještaju se sjevernije od Trebišnjice, dakle u Nevesinjsko i Gatačko polje s nizom manjih kraških poljana. (I. Bojanovski, 1985., str. 9. – 11.).

Daorsi su držali krajeve zapadno i sjeverozapadno od Popova, ali nije isključeno da su bili i u jednom dijelu Popova. O periodu prisustva navedenih plemena svjedoče brojne gradine i gromile (Kotezi, Drijenjani, Hutovo, Poljice, Ravno, Zavala i dr.).

U II v. Rimljani su zauzeli ovo područje. Na više lokaliteta nađeni su arheološki ostaci iz ovog perioda – Vjetrenica, Trebimlja-municipij Diluntum, ostaci rimskih građevina u blizini Sedlara, Veličana i drugih naselja –. (Š. Bešlagić, 1966., str. 9.).

Osim navedenih lokaliteta utvrđeno je da se na mjestu sadašnjeg Trebinja konkretno u Policama s Crkvinom, nalazio ilirski i rimski Asamum - ime putne stanice na rimskoj cesti Ad Zizio – Asamo – Epitauro, dok je putna stanica Ad Zizio bila u Ukšićima na Ljubomirskom polju.(I. Bojanovski, 1983., str. 32.).

Rani srednji vijek obilježen je doseljavanjem Slovena na Balkanski poluotok, gdje je na ovom području formirana jedna od prvih teritorijalno-političkih jedinica – Travunija ili Trebinjska oblast.

Prve vijesti o Trebinju nalazimo kod vizantijskog vladara Konstantina VII Porfirogeneta (De administrando imperio), gdje za ovu oblast koristi naziv – Trebunia. Isprva je to bilo malo župsko mjesto, a kasnije, okupivši oko sebe poznatije župe: Konavle, Žrnovnicu, Risan, Kruševicu, Dračevicu, Vrsinje (Zupce), Vrm (Korjeniće), Rudine, Ljubomir, Fatnicu, Pivu, Komarnicu i Popovo – preobrazilo se u središte prostrane i po njemu prozvane Trebinjske oblasti ili Travunije. U sklopu ove političke jedinice župa Trebinje se najprije nalazila pod upravom travunijskog župana (do pod kraj X vijeka) pa u sastavu dukljanske države (do pod kraj XII vijeka), zatim u sklopu nemanjićke Srbije (do 1377.), a potom pod vlašću bosanske države (do pada pod vlast Osmanlija 1465. godine). (Đ. Tošić, 1998., str. 13, 46.).

Stariji stanovnici Popova, sebe najčešće nazivaju Popovcima i pripovijedaju da se u „stare vakte“ njihovo mjesto u kojem žive nije zvalo Popovo, nego “Kriva – luka“ ili “Kriva – luka pokraj Dubrovnika“, a tek sa dolaskom Osmanlija u Hercegovinu da je dobilo naziv Popovo po jednom popu-vojvodi, koji je stanovao na Vjetrenici u Zavali. Sa dolaskom Austro-Ugarske na prostor Bosne i Hercegovine, pridodato je ovom imenu „polje“(H. Mihajlović, 1889., str. 15.-16.).

Prvi podaci o Popovu potiču iz XII vijeka, kada se spominje kao župa u Humskoj zemlji. U Ljetopisu popa Dukljanina XXX glava navodi se devet humskih županija – Stantantia (Primorije), Papava (Popovo), Yabsko (Žaba), Luca (Luka), Vellica (Veljaci), Gorimita (Gorska), Vecenike (Večerić), Dubrave i Debre (Dabar). Popovo se spominje i kao župa u povelji srpskog kralja Uroša I (1254-1264), kojom je potvrđena ranija darovnica humskog kneza Miroslava. U XIII vijek datira se pismo «popovske opštine» u kojem se Dubrovčani pozivaju na stanak u Zaton iz čega proizilazi da je postojala popovska «opština» kao i institucija stanka na kojem je ova politička zajednica rješavala sporove sa susjedima. Od sredine XIII vijeka u Popovu se kao župani pojavljuju potomci humskog kneza Andrije: Bogdan, Tvrtko, Bogdan, Tvrtko, Nikola. Iako nose titulu župana, po karakteru svoje vlasti više predstavljaju feudalne, zemaljske gospodare. U vrijeme prevlasti Sankovića Draživojevića u Humu i Trebinju, nasljedni župani u Popovu bili su Čihorići-Dragunovići, čija je zemlja bila u Veličanima. Osamdesetih godina XIII vijeka u graničnim predjelima između Dubrovačke republike i humskih župa Primorja i Popova javlja se župan Tvrtko, međutim iz samih tekstova teško je utvrditi da li je bio samo primorski ili popovski župan ili je gospodario objema župama u isto vrijeme. Godine 1312. popovski župan je Tvrtko, a 1319. godine njegov sin Bogdan. Iz ovog pravila da unuk dobiva djedovo ime, proizilazi i zaključak da je i otac starijeg Tvrtka nosio ime Bogdan, što odgovara po vremenu da bi to mogao biti jedan od sinova kneza Andrije, spomenut u povelji od 1247 – 1249. godine. (P. Anđelić, 1983., str. 61. – 75.).

Nešto kasnije kao župan spominje se Nikola, potomak Bogdana, od kojeg potiču Nikolići, koji su dugo gospodarili župom Popovo. (Š. Bešlagić, 1966., str. 10.).

Krajem XIV i početkom XV vijeka vlastelom Radića Sankovića i (kasnije) Nikolića, spominje se i župan Božićko Brlić. Posjedi vlastele Brlića i zemlje Božićkove žene Vladne, nalazili su se u Raptima, Sitnici i Mravincu, područje distrikta Površi, kasnije prozvano Nahija ili Bobani. (P. Anđelić, 1983., str. 76.).

Tokom druge četvrtine XIV vijeka oblasti Huma počele su da ulaze u sastav srednjovjekovne bosanske države. Popovska župa se spominje u velikom broju pisanih izvora XIV i XV vijeka ali tako što nije izričito spomenut termin župa, nego samo pojam Popovo. (P. Anđelić., 1983., str. 63.).

Najstariji poznati kultni centar popovske župe je Zavala, smješten na prirodnom putu koji spaja unutrašnjost Huma sa Primorjem, čija je funkcija političkog centra do izražaja došla u prvoj polovini XV vijeka. U to vrijeme je u brdima iznad mjesta podignut utvrđeni grad na lokalitetu Klisuri, u izvorima nazvan Popovski (grad – 1444. godine). Karakterističnost ove župe je što nigdje u srednjem vijeku nije došlo do formiranja naselja koje bi imalo karakter trgovišta ili varoši. Manji lokalni centar nalazio se i u Veličanima, na sjevernoj strani polja. Glavni karavanski putevi između Dubrovnika i Huma u srednjem vijeku vodili su kroz dijelove Popova. (P. Anđelić., 1983., str. 71 – 74).

U prvoj podjeli Hercegove zemlje na kadiluke (1468 – 1469) Popovo je pripalo blagajskom kadiluku, zajedno sa Trebinjem, Vidoškom nahijom, Dabrom, Mostarom i dr. Početkom 1485. godine Popovo je priključeno novoosnovanom kadiluku Novom i tretira se kao nahija – upravna jedinica stvorena još od ranije. Važno je spomenuti da su u okvirima te nahije funkcionisale i neke strukture starog upravnog sistema. To je bilo vrijeme (1476-1477) kada je Popovo sa Trebinjem bilo pod upravom Heraka Vraneša. (P. Anđelić., 1983., str. 63.).

Područje koje je u srednjem vijeku nosilo naziv Popovo na jugu i jugozapadu imalo je granicu koja se poklapa sa državnom granicom između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. U ranom srednjem vijeku to je granica prema (župi) humskom Primorju, a od kraja XIV do početka XIX vijeka – granica prema dubrovačkoj knežiji slanskom Primorju. Na zapadu i sjeverozapadu popovska župa je graničila sa župama Dubrave i Žabe. Na sjeveru granicu su činile planine Sitnica i Kulaš, što je ujedno i stara granica između humskih župa Popova i Dabra. Istočna granica je ujedno i granica između ranofeudalnih država Huma i Trebinja. (P. Anđelić, 1983., str. 68. – 69.).

Nakon pada Jajca i drugih gradova Bosne pod osmansku vlast 1463. godine, opasnost je zaprijetila i Hercegovini. Krajem 1465. godine Popovo je već bilo pod vlašću Osmanlija. Kod prvog osmanskog popisa stanovništva ovog kraja 1469. godine Popovo je upisano pod imenom Popovska. Već 1470. godine osnovan je Hercegovački sandžak sa sjedištem u Foči, a Popovo, Lug, Šuma i područje južno od Trebinja predstavljali su pogranični predio tog sandžaka prema Hercegovini kojom je vladao Vlatko Hercegović (sin Stefana Vukčića Kosače), odnosno tu je bila uska granica između Dubrovnika i Osmanskog carstva sve do 1482. godine. Pored predstavnika osmanske vlasti, u Popovu su i dalje postojali narodni glavari-knezovi, pa čak i vojvode, a bilo je i spahija-hrišćana (Š. Bešlagić, 1966., str. 14. – 15.).

Popovske vojvode, najprije hrišćani, a zatim i muslimani, spominju se sve do kraja XVI vijeka. Tek od tog vremena područje Popova se potpuno integriše u redovni sistem osmanske lokalne uprave, a sjedište kadiluka postaje Ljubinje. Takvo stanje ostaje do kraja osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, što je prihvatila i Austro-Ugarska, a kasnije i stara Jugoslavija. U SFR Jugoslaviji dio stare župe Popova pripadao je opštini Ljubinje, dok je drugi dio pripadao Trebinju. (P. Anđelić, 1983., str. 63. – 64.). Danas to područje gravitira opštinama Trebinje i Ravno.

O relativno dobroj naseljenosti Popova u srednjem vijeku, a naročito u XIV, XV i XVI stoljeću, saznajemo putem istorijskih podataka, brojnih naselja, dokumenata materijalne kulture, kao i nekropola sa stećcima koje su vezane upravo za taj period (Š. Bešlagić, 1966., str. 17.).

Crkva sv. Ilije u Mesarima obnovljena je 1897 godine. Pretpostavlja se da je nastala na mjestu nekog starijeg objekta na šta ukazuju njen položaj (blizina tumulusa, srednovjekovne nekropole sa stećcima) i njen trikonhalni oblik karakterističan je za preromaničko graditeljstvo IX – XI vijeka u Jadranskom primorju. (G. Subotić, 1963. str. 11. – 13.).

Do 70-ih godina XX vijeka nije se znala tačna datacija njenog podizanja ili obnavljanja. Nakon proučavanja i istraživanja Ljubomir Sparavalo je došao do zaključka da natpis koji je uklesan na kamenom krstu(1) sa ćirilskim natpisom IC XC NH KA(2), a koji je vezan za gradnju ili obnovu crkve, predstavlja.1494. godinu. Međutim, isti tekst različito definiše Ljiljana Ševo. Dok Sparavalo na krstu pronalazi natpis "ψB", Ljiljana Ševo je natpis identifikovala kao "aψB" (1702). Svoje tumačenje Ljiljana Ševo potkrepljuje činjenicom da se u zemljama vizantijskog kruga, sve do XVIII vijeka godina 7002. pisala u formi zb ̉sa apostrofom ispred Z, što bi broju 7 dodalo vrijednost hiljada) i da joj nije poznat primjer da se 7000 bilježi znakom ψ, stoga "ψB" nije 7002, već 702., kao i činjenica da se od XVIII vijeka datumi na Balkanskom poluostrvu mnogo češće bilježe od Hristovog rođenja, a ne od postanka svijeta (5508/09 godina prije Hristovog rođenja).

U slučaju da je čitanje Ljiljane Ševo tačno, znači da ne postoji pisani trag koji bi svjedočio o postojanju crkve 1494. što ne umanjuje mogućnost da crkva jeste građena krajem XV ili početkom XVI vijeka (ili je ova iz 1702. podignuta na mjestu starije, ili je 1702. prvobitna građevina u nekoj obnovi dobila krst sa natpisom), a tipološka srodnost sa Ošanićima bi bila najsnažniji argument.

 

2. Opis dobra

„U sjevernom kraju nekropole, počinjući od usamljenog stećka, pruža se u obliku blagog luka jedan uski nasip. Na jednom mjestu je taj nasip plitak i pokriven tankim kamenim pločama, ispod njih je ozidan kanal u kojem su pronađene tri ljudske lubanje. Taj kanal se izgleda proteže duž čitavog nasipa. S južne strane nasipa su, također, stari grobovi i predpostavlja se da je i na tom mjestu nekada bila prahistorijska grobna gomila s koje je raznesen kamen, prostor raščišćen, a ostali samo grobovi koji su bili na periferiji gomile. Smatra se da su tu postojale tri prahistorijske grobne gomile. Jedna još postoji, druga kao da je raznesena, a treća kao da je zaravnjena i podzidana pa je od nje napravljen plato na kojem je crkva sv. Ilije. Na takvu pretpostavku upućuju i prahistorijske grobne gomile na sjeveroistočnoj strani susjednog Ježevog brda, udaljene svega nekoliko stotina metara zračne linije od ove nekropole. Očigledno je da se u nekropoli na Ilijinom brdu kod Mesara uočava kontinuitet sahranjivanja stanovništva, koji traje još od prahistorijskih Ilira do danas. (Lj. Sparavalo, 1977., str. 148. – 152.)“.

Crkva sv. Ilije najvjerovatnije pripada tzv. grobnim crkvama(3). Podignuta na samom vrhu Ilijina brda na platou koji zauzima prostor od preko 350m². Plato je podzidan suvim zidom visine od 1 do 1,5 m. Na njega se izlazi stepenicama sa sjeverozapadne i istočne strane.

Crkva je u osnovi trikonhalna, pripada centralnom tipu građevina, iako se često susreće da su produžavane prema zapadnoj strani manjim ili većim pravougaonim prostorom(4).

            Dimenzije crkve iznose oko 10,00x5,50 metara, orijentisana je u pravcu istok – zapad. Ova crkva je po  svojim karakteristikama najsličnija crkvi sv. Petra i Pavla u Ošanjićima kod Stoca(5).

Ulaz u crkvu se nalazi sa zapadne strane. Naglašen je kamenim portalom, zvonikom na preslicu i jednim okulusom sa perforiranom šestolisnom rozetom smještenim na sredini razmaka između vrha portala i početka zvonika. Oko rozete su postavljene dvije pravougaone kamene ploče sa plitko urezanim reljefom dvaju afrontiranih zmija – zmajeva.

Ulazni kameni portal nalazi se skoro u osovini crkve. Sastavljen je od dva masivna dovratnika, visine 1,65 m i pravougaonog arhitravno riješenog nadvratnika, visine oko 60 cm i dužine 1,50 metara. Na nadvratniku je uklesan natpis o obnovi hrama: IC XPC XPM C I OПЋ ПОН 1897. Debljina kamenih blokova portala iznosi oko 26 cm. Iznad nadvratnika izveden je kameni vjenac širine 1,40 i visine oko 20 cm. U donjoj zoni ovaj vijenac je oslonjen na gornju stranicu nadvratnika i na tom mjestu njegova širina iznosi 120 cm. U crkvu se ulazi kroz željezna vrata.

U enterijeru se crkva sastoji od glavnog broda, bočnih apsida i oltarskog prostora. Centralni brod crkve zasveden je poluobličastim svodom, a oltarska i bočne apside polukalotama. U konstruktivnom smislu, opterećenje svoda prenosi se direktno na uzdužne nosive zidove.

Apside su udaljene od južnog, odnosno sjevernog ugla crkve za 1,50 metara. Bočne apside imaju vanjski obim dimenzija 5,80 metara, dok je obim centralne nešto manji i iznosi 5,65 metara. Svjetlost u crkvu prolazi kroz tri lučna prozorska otvora koji se nalaze na sjevernoj, južnoj i istočnoj apsidi. Svijetle dimenzije prozorskih otvora su 0,28 m širine i 0,53 m visine. Prozori su završeni formom polukružnog luka. Na kamenim blokovima izvedene su floralne dekoracije i predstave krsta.

U oltaru se nalazi kamena časna trpeza, u protezi su na sjevernom zidu dvije niše, a u donju od njih je ugrađena klesana mermerna posuda, promjera 13 cm i dubine 8 cm. Dvije plitke niše su izvedene u zidu sjeverne i južne apside.

Iznad pročelja crkve, a u njegovoj osi, izgrađen je zvonik na preslicu s jednim otvorom i zvonom u njemu. Zvonik ovog oblika jedna je od glavnih karakteristika crkvica ovog tipa u Dalmaciji i Hercegovini. Širina zvonika iznosi oko 1,20 m. Preslicu čine dva kamena stupa, sa naglašenim prijelazom u luk. Lučni dio zvonika ima profilaciju urađenu u plitkom reljefu. Motivi u medaljonima su uglavnom floralni. Luk zvonika je polukružni. Zvonik je zidan obrađenim kamenom.

Kao i kod ostalih objekata ovog tipa u Hercegovini, građevinski materijal koji je korišćen prilikom zidanja crkve je krečnjak. Blokovi su rezani u pravougaonim formama, visine 25-30 cm. Sa vanjske strane blokovi su dotjerani i poredani u približno pravilne horizontalne redove. Horizontalne i vertikalne spojnice kamenih blokova nisu tako precizne kao što je slučaj kod ostalih crkava u Popovom polju (crkva u Veličanima, crkva u Taleži). Kameni blokovi međusobno su spojeni krečnim malterom. Debljina zidova iznosi oko 60 cm.

Crkva je većim dijelom  pokrivena crijepom. Apside crkve su ravno bile pokrivene kamenim pločama.

Na platou crkve nema grobova osim jednog koji se nalazi u zapadnom dijelu ispred crkve. U njemu je sahranjen 1913. godine, sveštenik Jovan Popović koji je tu službovao 39 godina i njegova supruga Ane, orijentisan je u pravcu zapad – istok. S njegove lijeve strane u zid platoa stoji pobijen krst Marije Miličević. U istočnom dijelu platoa iza crkve u zid platoa stoji takođe, pobijen kameni krst s ćirilskim natpisom, za kojeg Ljubo Sparavalo tvrdi da predstavlja godinu podizanja ili obnavljanja crkve.

Kameni krst s ćirilskim natpisom – je ujedno kameni krst koji je prvobitno bio ugrađen na vrhu istočnog zabata crkve, sada se nalazi pobijen u zid platoa, sa sjeverne strane istočnih stepenica kojima se izlazi na plato velik i neugledan, loše oblikovan napravljen od relativno čistog krečnjaka. Visok 60 cm, debljine 7 cm. Na njegovoj zapadnoj strani sačuvao se uklesan srednjovjekovni ćirilski natpis. Pri samom vrhu uspravnog kraka bio je uklesan mali krst u obliku viljuške (crux decussata). Preko donjeg kraja viljuške uklesan je nadredni znak, titla, koja označava da je riječ ispod nje skraćena i ima dva slova I C, a znači ИСУС. Na suprotnom kraju kraka uklesano je veliko slovo X sa titlom, što znači ХРИСТОС.

Na lijevom dijelu vodoravnog kraka, u samom uglu, uklesan je znak s titlom. Ovaj znak sačinjavaju dva slova koja su srednjom uspravnom linijom međusobno spojena, i to su slova NH. Iznad njih je titla, a od prethodnih slova su odvojena jednom tačkom u visini sredine reda. To je KA, drugi dio riječi NHKA. Grčka riječ NHKA je tako podijeljena na dva sloga, koji su u krajeve vodoravnog kraka krsta razmješteni. Dva slova koja su jednom tačkom odijeljena od KA i koje je bilo najteže dešifrovati autoru su: grčko slovo psi Ψ i desno od njega na lijevu stranu položeno ćirilsko slovo B, kome dva desna kraka nisu spojena. Iznad upisanih slova je nadredni znak, a na kraju u visini sredine reda, tačka. Time je označeno da ova dva slova imaju brojnu vrijednost.

Krst nije u kamen uklesan već je iz kamena istesan. Formula IC X NHKA najčešće se uklesavala na nadgrobne i ktitorske spomenike. Hrišćanska tradicija navodi da se takva vrsta natpisa koji simbolizuje pobjedonosno hrišćanstvo, prvi put javio u doba cara Konstantina Velikog, tj. u IV vijeku (Lj. Sparavalo, 1977., str. 131. – 133.).

Nadgrobni krst Marije Milićević – na platou pred crkvom, s njene zapadne strane nalazi se krst istesan od mekšeg krečnjaka. Iznad tla krst je visok 60 cm, vodoravni krak mu je dug 47 cm, a krst je debeo 10 cm. Krakovi krsta su široki 17 cm. Na sva tri kraka krsta sa strana isklesana je po jedna jabuka. Ćirilski natpis počinje u vrhu gornjeg dijela uspravnog kraka krsta, a završava se na sredini krsta, gdje je isklesan manji plastični krst.

Natpis na nadgrobnom krstu glasi:

MARIA DA{ER VYKOSAVA wSTOI} SYPRU@NICA MIHAILA MILI}EVI} BwG DA E PROSTI ¶Apz (1706).

(Marija kći Vukosava Ostojić, supružnica Mihaila Milićević, bog da je prosti 1706).

Natpis je interesantan za proučavanje istorije ćirilice na bosanskohercegovačkom epigrafskom području. (Lj. Sparavalo, 1977., str. 139. – 142.).

Praistorijska grobna gomila (tumulus) – nalazi se u zapadnom dijelu nekropole. Preko nje je podignut zid kojim je groblje ograđeno. Gomila zauzima prostor sa promjerom od oko 30 metara, visoka je dva-tri metra, obrasla je travom, niskim trnjem i rastinjem. Na vrhu se primjećuju isprekidani manji ostaci maltera, vjerovatno ostaci grobnice, karakteristične za ovo područje. U sjevernom kraju nekropole, pruža se u obliku blagog luka jedan uski nasip. S južne strane nasipa su, takođe, stari grobovi i pretpostavlja se da je i na tom mjestu nekada bila praistorijska grobna gomila. Smatra se da su na navedenom prostoru postojale tri praistorijske grobne gomile od kojih je ostala samo jedna.

Nekropola sa stećcima na Ilijinom brdu – svi stećci su jednako grubo klesani i veoma slabo očuvani tako da ih je po starosti nemoguće ni najslobodnije razvrstati. Stećaka svega ima deset, bili su postavljeni u dvije skupine. Jedna skupina je bila pred sadašnjom crkvom sv. Ilije, od koje je ostao samo jedan amorfni stećak koji se i sada nalazi pred crkvom. Tri stećka su uzidana u zid platoa sa zapadne strane.

Ako je zid podzidan kada i crkva 1494 godine, onda su stećci stariji od sadašnje crkve i inače moglo bi se reći da su svi stećci na ovoj nekropoli nastali prije podizanja sadašnje crkve, tj. prije kraja XV vijeka.

Druga skupina stećaka je u zapadnom kraju nekropole, na praistorijskoj grobnoj gromili. Od ove skupine sačuvalo se devet stećaka. Među njima je i stećak sa uklesanim raspećem, a na nekim se još primjećuju ostaci ukrasa.

Samo tri stećka koja se nalaze na samoj gomili nisu postavljeni u pravcu zapad – istok. Stećci su i sa ove skupine dijelom uništeni i od njih su pravljeni dovratnici sjeverozapadnih vrata u groblje. Na jednom je ostalo plitko uklesano, usamljeno slovo X (vjerovatno ostatak slova X od natpisa IC X NHKA). Na usamljenom stećku koji se nalazi blizu ovih vrata bio je neki ukras, ali su ostaci nejasni.

Uz svaku ovu skupinu stećaka kao da je postojala i posebna crkva i to najvjerovatnije prije 1494. godine. Prva je bila na mjestu gdje se danas nalazi crkva sv. Ilije, a druga na mjestu današnje kućice za pripremu za pogrebni obred (unutrašnje dimenzije kućice su 4,55 x 2,35 m). Kako o tome ne postoje predanja kod mještana, kao ni o zidanju ogradnog zida oko groblja, a ni o pravljenju čatrnje (cisterne), znači da je sve to davno napravljeno. Na pretpostavke o postojanju crkava pred skupinama stećaka na ovoj nekropoli upućuju zapažanja do kojih se došlo ispitujući druge srednjovjekovne nekropole na području Šume trebinjske.

Da je na ovoj nekropoli i ranije bilo kultnih mjesta upućuju ostaci stare cigle pronađene nakon kopanja grobnih jama za savremene grobnice. Đuro Basler je pregledao taj materijal i potvrdio da možda potiču od rimskog hrama. (Lj. Sparavalo, 1977., str. 149.-151.).

Svi stećci su jednako grubo klesani i veoma slabo očuvani tako da ih je po starosti nemoguće razvrstati. Stećaka svega ima osam, sedam stećaka je smješteno u zapadnom kraju nekropole, na praistorijskoj grobnoj gromili. Među njima je stećak sa uklesanim raspećem, dok se na drugim stećcima ne primjećuju ostaci ukrasa. Usamljeni stećak se nalazi u sjevernom dijelu nekropole. Osim ovih stećaka uočavaju se tri uzidana u zid platoa sa zapadne strane. Šest stećaka je u formi sanduka, a dva u formi ploče, spomenici su neravnomjerno raspoređeni i nisu u nizu, orijentisani su u pravcu zapad – istok, osim tri, koja su orijentisana u pravcu sjever – jug.

Stećak br.1 – ploča;

-          dimenzije stećka su: 165x90x30, orijentisan sjever – jug, loše obrađen i oštećen.

Stećak br. 2 – sanduk;

-          dimenzije stećka su: 130x110x34 cm, orijentisan sjever – jug, loše obrađen i oštećen.

Stećak br. 3 – sanduk;

-          dimezije stećka su: 182x87x50, orijentisan sjever – jug, loše obrađen, oštećen i postavljen na kamenje.

Stećak br. 4 – sanduk;

-          dimenzije stećka su: 190x86x35, orijentisan zapad – istok, loše obrađen, oštećen i obrastao lišajevima.

Stećak br. 5 – ploča;

-          dimezije stećka su: 180x73x30 cm, orijentisan zapad – istok, loše obrađen i oštećen.

Stećak br. 6 – sanduk;

-          dimezije stećka su: 185x105x, vidljiva visina stećka 33 cm, orijentisan zapad – istok, loše obrađen i oštećen, utonuo i obrastao travom, uočava se ukrasni motiv, na njegovoj vodoravnoj strani nalazi se plastičan krst, čija se tri kraka završavaju kao krugovi, u zapadnom desnom uglu uz stećak prislonjena je jedna starija ukrašena krstača.

Stećak br. 7 – sanduk;

-          dimenzije stećka su: 173x76x, vidljiva visina 33 cm, orijentisan je zapad – istok, sa istočne strane utonuo i obrastao travom, bolje obrađen od ostalih stećaka;

Stećak br. 8 – sanduk;

-          dimenzije stećka su: 207x90x42, orijentisan zapad – istok, postavljen na kamenje, loše obrađen i oštećen.

Stećak s reljefnim prikazom raspeća – u zapadnom kraju nekropole evidentiran je stećak sa plastičnim krstom na vodoravnoj strani, napravljen od nekog tamnijeg krečnjaka. Kao i kod većine stećaka u ovom kraju, zapadna širina mu je nešto veća od istočne (zapadna 110, a istočna 83 cm). Po sredini je dug 180 cm, a visina mu je nejednaka od 35 do 40 cm. Postavljen je u pravcu zapad – istok. Na ovom stećku je isklesano reljefno raspeće, čija je dužina 80, a širina 78 cm.

Oko Isusove glave, bio je uklesan nimbus, čiji se luk i sada primjećuje. Iznad njega nema nikakvog natpisa, a ne vidi se ni drveni krst na koji je Isus raspet. Glava Isusa je okrenuta anfas, kosa je kovrdžava, kratka i ne pada na ramena. Između kose i ramena ima dosta praznog prostora. Lice se teško raspoznaje jer je kamen na tom mjestu izlizan, oči, nos i čelo takođe se slabo primjećuju. Donji završetak glave je u širokom ispupčenom luku, što predstavlja kratku, a široku bradu.

Ruke su ravno raširene, grube, pa se ramena, mišice, lakti i prsti ne raspoznaju. Završeci ruku liče na zatesano drvo, gdje se primjećuju rupice koje bi mogle predstavljati klinove kojima su ruke za drvo ukovane. Tijelo Isusa stoji uspravno, grudi su gole i na njima se ističu sise kao dva ispupčenja koja su mjestimično oštećena. Donji dio tijela je povojem uvijen sve do kraja, kao egipatska mumija, tako da se noge ni stopala uopšte ne vide. Na kraju povoja ima rupica koja bi, kao i kod šaka, mogla predstavljati klin. Na raspeću se zapaža da glava nije klonula na desno rame, ruke nisu opuštene, niti su kukovi izbačeni udesno te da tijelo Isusa stoji uspravno, što govori da Isus nije prikazan kao mrtav, već kao živ čovjek. Raspeća isklesana u kamenu pronađena su i u Dalmaciji. Fragmenti jednog raspeća prvo su nađeni u Biskupiji kod Knina i smatra se da je moglo nastati u ranom XII vijeku.

Fragment drugog raspeća nađen je u Burnazama kod Sinja. To je samo gornji dio kamenog krsta na kome se očuvao dio Isusove glave sa aureolom. Za ovo raspeće utvrđeno je da je nastalo u vremenu od VIII do IX vijeka. Oba raspeća bila su dio crkvenog namještaja i stajala su, vjerovatno, na oltarskim pregradama. Prikazivanje živog Isusa na krstu spada u početke hrišćanske ikonografije. Smatra se da taj tip raspeća potiče iz palestinsko-sirijskog kulturnog kruga. Tek od XI vijeka u Vizantiji i prekoalpskoj Evropi počinje prikazivanje mrtvog Isusa na krstu, a u Italiji od XIII vijeka. (Lj. Sparavalo, 1977., str. 144. – 148.).

Groblje

Groblje se nalazi u kamenom ograđenom prostoru, ulaz je sa sjeverne strane. Na čitavom prostoru nalaze se ostaci grobova osim na platou, gdje se nalazi već spomenuti jedan grob. U groblju se nalzi 31 starija krstača manjih i većih dimenzija sa ukrasima. Tri krstače su polegnute, ima ih prislonjenih uz druge grobove, pa čak i stećke. Krstovi su nastali krajem XIX vijeka. Spomenici su postavljeni iznad glava pokojnika i orijentisani su prema istoku. Sve su to spomenici skromnih dimenzija čija visina ni kod jednog primjerka ne prelazi visinu od 1,20 metara. Dimenzija najvećeg broja nadgrobnika iznosi: visina između 70-80 cm, širina 30-50 i debljina 25-35 cm.

Na spomenicima je uočena pažljivija obrada kamena, naročito kod spomenika čiji se krakovi završavaju najčešće poluloptastim ispupčenjima, a poneki cvijetnim ornamentima koji se susreću na hercegovačkim duborezima. Na prednjoj strani se često po obodu krakova proteže tordirna vrpca kombinovana sa cik-cak linijama i astragalima. Prazna polja su ispunjena ornamentima u obliku rozete ili šesterougaone zvijezde, da bi se na kraju, sa najvećom pažnjom obradio krst kao simbol. Krst je najčešće dekorisan raznovrsnim ornamentima sa kracima završenim u trolistu. O majstorima – klesarima koji su izvodili nadgrobnike nema nikakvih podataka. Ni na jednom spomeniku klesar nije ostavio nikakav podatak o sebi, niti se potpisao. U groblju se nalaze i grobnice novijeg datuma, uglavnom, porodične sa ukrašenim velikim nadgrobnicima okrenutim prema istoku.

 

3. Dosadašnja zakonska zaštita

U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u spise o zaštiti dobra i utvrđeno je :

-          U Prostornom planu BiH do 2000. godine na području opštine Trebinje kao spomenik II. kategorije uvršteno je 72 lokaliteta nekropola sa stećcima (2406 stećaka) bez preciznije identifikacije. (Grupa autora, 1980, str. 52.);

-          U dopisu Zavoda za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta od 14. 12. 2007. godine, navedeno dobro je evidentirano, ali nije bilo upisano u Registar spomenika kulture Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine;

-          Na Privremenoj listi nacionalnih spomenika Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Praistorijska gradina s tumulom i utvrđenje Ilijino brdo i Crkva sv. Ilije i srednjovjekovno groblje u selu Mesari, opština Trebinje su upisani pod rednim brojevima 708 i 707.

 

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi 

U proljeće 1960. godine Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH započeo je sistematsku obradu stećaka u Popovom polju, da bi sav terenski posao ovog područja bio dovršen 1964. godine. Po završetku terenskog dijela posla izvršeno je sređivanje i proučavanje materijala.

Šefik Bešlagić navodi da se u selu Mesari pored pravoslavne crkve sv. Ilije nalazi nekropola sa 7 stećaka u obliku sanduka od kojih su pet u obliku sanduka i dvije ploče. (Š. Bešlagić, 1971., str. 398.).

Istraživačke radove sa detaljnim opisom tadašnjeg stanja, praistorijske grobne gomile, nekropole sa stećcima, kamenih krstova i crkve sv. Ilije izvršio je Ljubo Sparavalo 1977. godine. (Tribunia 3,1977., str. 123. – 152.).

Prema podacima koje je dao Lj. Sparavalo, radove na obnavljanju crkve 1897, godine izvodili su majstori Đordani iz sela Dvrsnica u Popovu. Nanovo su ozidali zapadnu fasadu, pročelje crkve, izradili i postavili zvonik, prekrili crkvu i izveli još neke sitnije radove. Crkveno zvono je dotada visilo na jednom drvetu, kljenu, blizu sjeverozapadnih stepenica kojima sa na plato izlazi. Kamena rozeta, zmije i oltarski prozor isto su tada napravljeni. Prilikom prekrivanja crkve skinut je sa vrha istočnog zabata kameni krst s ćirilskim natpisom pa je postavljen na zid platoa kod istočnih stepenica.

Neki drugi radovi koji bi izmijenili raniji izgled crkve tada nisu izvođeni. Patos u crkvi je mijenjan krajem dvadesetih godina XIX vijeka, kada je prilikom dizanja patosa pronađena «izba» u obliku pravougaonika, tj grobnica u kojoj je bila ljudska glava. Inače hram sv. Ilije je i parohijalna crkva, jer je sjedište parohije bilo u Mesarima.

Nakon toga su sve intervencije vršene od strane lokalnog stanovništva.

 

5. Sadašnje stanje dobra

Uvidom na licu mjesta, 17. januara 2008. godine, ustanovljeno je sljedeće:

-          Područje nekropole, a posebno dio gdje su smješteni praistorijska grobna gomila i stećci je obraslo trnjem, rastinjem i granjem;

-          Stećci su izloženi ubrzanom propadanju usljed nedostatka redovnog održavanja;

-          Većina stećaka je loše obrađena i slabo očuvana i postavljena na kamenje;

-          Stećak br. 1 je oštećen;

-          Stećak br. 2 takođe je oštećen i okrnjen;

-          Stećak br. 3 oštećen sa bočne istočne strane i u lošem je stanju;

-          Stećak br. 4 nagnut ka jugu, obrastao lišajevima i u istočnom čeonom dijelu obrastao granjem;

-          Stećak br. 5 loše obrađen i oštećen;

-          Stećak br. 6 sa sjeverne i južne strane utonuo i obrastao travom, ukrašen sa plastičnim krstom;

-          Stećak br. 7 sa istočne strane utonuo i obrastao travom, međutim na zapadnoj strani uočava sa da je položen na kamenje;

-          Stećak br. 8 loše obrađen i takođe postavljen na kamenje;

-          Ornamenti na stećcima nisu vidljivi osim na jednom već spomenutom;

-          Na cijelom prostoru nacionalnog dobra smješteno je recentnije pravoslavno groblje;

-          Područje izvan zidina dobra je obraslo granjem i niskim drvećem karakterističnim za područje Hercegovine;

-          Crkva je ugrožena neodržavanjem i kapilarnom vlagom;

-          Krovni pokrivač crkve je izveden od neadekvatnog građevinskog materjala.

 

6. Specifični rizici

-          dezintegracija zbog dugogodišnjeg neodržavanje lokaliteta;

-          nepovoljni vremenski uticaji;

-          samonikla vegetacija;

-          aktivno sahranjivanje.

 

III - ZAKLJUČAK

Primjenjujući Kriterijume za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, br.33/02 i 15/03), Komisija donosi odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijumima:

A)         Vremensko određenje

B)         Istorijska vrijednost

C)         Umjetnička i estetska vrijednost

iii.         Proporcije,

iv.          Kompozicija,

v.          Vrijednost detalja,

vi.          Vrijednost konstrukcije.

D)         Čitljivost (dokumentarna, naučna, obrazovna vrijednost)

i.           Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim istorijskim periodima,

iv.          Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru.

E)         Simbolička vrijednost

i.           Ontološka vrijednost,

ii.          Sakralna vrijednost,

iii.         Tradicionalna vrijednost,

iv.          Vezanost za rituale ili obrede,

v.          Značaj za identitet grupe ljudi.

F)         Ambijentalna vrijednost

iii.         Objekat ili skup objekata je dio cjeline ili područja.

G)         Izvornost

i.           Oblik i dizajn,

ii.          Materijal i sadržaj,

iii.         Namjena i upotreba,

iv.          Tradicija i tehnike,

v.          Položaj i smještaj u prostoru,

vii.         Drugi unutrašnji i vanjski činioci.

H)         Jedinstvenost i reprezentativnost

i.           Jedinstven i rijedak primjerak određenog tipa.

I)           Cjelovitost (cjeline, područja, zbirke)

iii.         Zaokruženost (kompletnost).

 

Sastavni dio ove odluke su:

-          kopija katastarskog plana,

-          zemljišnoknjižni izvadak,

-          fotodokumentacija sa terena – slike.

 

Korišćena literatura

U toku vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom BiH, korištćna je sljedeća literatura:

 

1889.    Mihajlović, Hristifor (iguman), Popovo u Hercegovini, GZM knj. I, godina I, Sarajevo, januar-mart 1889.

 

1963.    Subotić, Gojko, Arhitektura i kultura srednjeg vijeka u Primorju, Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije, Beograd 1963.

 

1966.    Bešlagić, Šefik, Popovo-srednjovjekovni nadgrobni spomenici, Sarajevo, 1966.

 

1971.    Bešlagić, Šefik, Stećci, kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971.

 

1977.    Sparavalo, Ljubo, „Srednjovjekovna crkva i groblje na Ilijinom brdu kod sela Mesari blizu Trebinja“, Tribunia 3, Trebinje, 1977.

 

1978.    Odavić, Đorđo, „Praistorijska nalazišta na području Trebinja (gomile i gradine)“, Tribunia 4, Trebinje, 1978.

 

1980.    Grupa autora, Prostorni plan Bosne i Hercegovine, faza b – valorizacija, prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakultet u Sarajevu i Urbanistički zavod za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo, Sarajevo, 1980.

 

1983.    Bojanovski, Ivo, „Trebinje – Rimsko Asamo (Asamum) s kratkim osvrtom na Ager kolonije Epidaura“, Tribunija 7, Trebinje 1983.

 

1983.    Anđelić, Pavo, „Srednjovjekovna župa Popovo“, Tribunija 7, Trebinje, 1983.

 

1984.    Đurić, Vojislav,  „Počeci umjetnosti kod Srba“, Umjetnost na tlu Jugoslavije, Rani srednji vijek, Delo, Ljubljana, 1984.

 

1985.    Bojanovski, Ivo, „Ilirska plemena u istočnoj Hercegovini i njihov smještaj“, Tribunia 9, Trebinje 1985.

 

1998.    Tošić, Đuro, Trebinjska oblast u srednjem vijeku, Istorijski institut SANU, Posebno izdanje, knjiga 30, Beograd 1998.

 

2002.    Ševo, Ljiljana, „Pravoslavne crkve i manastiri  u Bosni i Hercegovini do 1878. godine“, Glas srpski, Banja Luka, 2002, 217-218.

 

2007.    Lovrenović, Dubravko, Stećci – bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, 2007. Sarajevo, (djelo objavljeno).

 

(1) Ovaj krst  je prvobitno bio ugrađen na vrhu istočnog zabata crkve.

(2) Navedeni natpis je skraćenica «hristogram» i znači Isus Hristos pobjeđuje (Pobjednik), na što navodi i grob nepoznatog pokojnika sahranjenog u crkvi. Ktitor je podizanjem ili obnavljanjem crkve imao pravo da u njoj i bude sahranjen. (Lj. Sparavalo, 1977., str. 129.,134.,136.).

(3) Ševo, str. 210

(4) Trikonhalni hramovi dijele se u dvije grupe. Prvu grupu sačinjavaju oni objekti na čiji se brod nadovezuju bočne konhe. Primjeri se mogu naći u istočnim djelovima Balkana, u sjevernoj Iliriji prema Dalmaciji. Najstariji objekti nalaze se u Tepljuhu i kod Bara, a za njima slijede objekti iz VI stoljeća – Caričin grad, Kuršumlija. Drugu grupu predstavljaju objekti gdje se brod nadovezuje na trikonhos. Oni se grupišu zapadno u Dalmaciji. Nešto mlađi objekat nalazi se u Cimu kod Mostara. Hram sv. Petra u Ćičevu potječe iz prve polovine XII stoljeća. Ovdje je graditelj na pravougaonik sa apsidom dodao uz sjeverni i južni zid objekta i dvije konhe koje su sa vanjske strane trostrane. Sa zapadne strane je priprata s glavnim ulazom na južnoj strani. Crkva sv. Pavla u Dživaru kod Trebinja iz XII stoljeća, također pripada triknhosima, gdje su konhe unutar objekta polukružne, a izvan trapezaste. Konhe su u ovom slučaju bile zasvođene, dok je ostali prostor bio pokriven drvenim dvovodnim krovom (V. Jovanović, str. 74,75). Crkva iz manastira Lapušnja ima sasvim razvijenu trikonhnu osnovu sa naglašenim oltarskim prostorom i izdvojenim đakonikonom i proskomidijom, velikim kubetom i pripratom širom od naosa ( S. Petković, str. 17-19).

Sve ove crkve, koje izvana imaju izgled slobodnog krsta, a u čijoj se unutrašnjosti na različite načine primjenjuje prostorna kompozicija trikonhosa, srednjovjekovni su izvod mnogo složenijih ranobizantijskih apostoliona, kao što su Crkva sv. Jovana u Efesu i Crkva sv. Apostola u Carigradu. U bizantijskoj tradiciji, još od carigardskih Svetih apostola, trikonhosi su najčešće apostolioni (crkve posvećene apostolima ), što je slučaj i kod crkve u Ošanićima.

Naročito često se nad trolisnom osnovom podižu glavni hramovi velikih pravoslavnih manastira na Svetoj Gori, kod kojih bočne konhe imaju sasvim određenu funkciju – da kao pijevnice prime veliki broj monaha u toku liturgije. Smatra se da je preovlađujući tip trikonhosa u sakralnom graditeljstvu moravske Srbije (kraj 14. - prva polovine 15. vijeka) posljedica svetogorskih uticaja, dok se česta pojava trikonhalnog koncepta u sakralnoj gradnji u Vlaškoj i Moldaviji 15-17. vijeka tumači kao posljedica uticaja iz moravske Srbije.

Crkve ovog tipa građene su i kasnije, što je slučaj kod manastira Papraća, na izvorištu rijeke Spreče, na pola puta između Šekovića i Zvornika, sa Crkvom Blagoveštenja iz oko 1540. godine, kao i crkve manastira Moštanica u Potkozarju, obe iz ranog perioda osmanske vladavine – 15. ili 16. vijek. Papraća i Moštanica su građevine razvijenog trikonhalnog plana s kupolom, pripratom i prostranom vanjskom pripratom.

(5) Vanjske dimenzije Crkve sv. Petra i Pavla u Ošanićima, zajedno sa pripratom, iznose 13,60 m dužine i 5,35 m širine. Otvorena priprata, koja je građena istovremeno sa crkvom, ima dimenzije 5,35 x 2,90 m. Sjeverna strana trijema je zatvorena kamenim zidom, dok je južna otvorena. Na južnoj strani se konstrukcija krova oslanja na jaku horizontalnu gredu koju podupiru dva drvena stupa okruglog presjeka sa sedlima i koja leže na jednostavnim četverostranim kamenim bazama. Unutrašnja širina objekta iznosi 3,75 m, a dužina 9,25 m. Cijela građevina je zasvođena poluobličastim svodom, visine oko 4,85 m, mjereno u centralnom dijelu crkve. Zidovi objekta su urađeni od grubo tesanog kamena i različitih su debljina. Debljina zapadnog zida iznosi 68 – 70 cm. Sjeverni i južni zid su nešto masivniji i njihova debljina iznosi 80 cm. Na ovim zidovima su jedan naspram drugoga dva simetrično raspoređena otvora, od kojih je onaj na sjevernoj strani širine 60, i na južnoj strani 70 cm (Više podataka vidjeti u Odluci o proglašenu Graditeljske cjeline crkva sv. Petra i Pavla u Ošanićima nacionalnim spomenikom BiH).

 

 



Crkva sv. Ilije Zapadna fasadaJužna fasadaIstočna fasada
Kućica za pripremu za pogrebni obredUlazni portal sa ukrasom Natpis iznad ulaza Zvonik
Ukrasi na zapadnoj fasadiRozetaPrahistorijska  grobna gomila (tumulus) sa stećcima Prahistorijska  grobna gomila (tumulus)
Stećak s prikazom raspeća Krstovi nastali krajem XIX vijeka   


ENGLISH 
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika © 2003. Razvoj i dizajn: