Status spomenika -> Nacionalni spomenik

Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 75/08.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 20. do 27. studenog 2007. godine je donijelo

O D L U K U

I.

Povijesna građevina – Zgrada Marijin dvora u Sarajevu proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik nalazi se na prostoru označenom kao k.č. 851/1 (novi premjer) što odgovara k.č. 132 i 249 (stari premjer), zk. uložak br. LII/59 i LII/163,  k.o. Sarajevo LII, općina Centar Sarajevo, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, ustanovljenog u sukladno Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (»Službene novine Federacije BiH« br. 2/02, 27/02 i 6/04).

II.

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati financijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa temeljnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

III.

U svrhu trajne zaštite nacionalnog spomenika, utvrđuju se sljedeće mjere zaštite koje se odnose na prostor definiran u točki I. stavak 2. ove odluke:

-          dopušteni su konzervatorsko-restauratorski radovi, radovi tekućeg održavanja i radovi koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine;

-          na sjeveru i sjeverozapadu objekta (suprotno od Ulice A. Brauna), odnosno na jugoistoku objekta (suprotno od Doline ulice) potrebno je ukloniti sve naknadno dograđene elemente.

IV.

Stavljaju se izvan snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski spisi koji su oprečni odredbama ove odluke.

V.

Svatko, a posebice nadležna tijela Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe, suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih postupaka koji mogu oštetiti nacionalni spomenik  ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.

VI.

Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, federalnom ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje, nadležnoj službi zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine i općinskom tijelu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, u svrhu provedbe mjera utvrđenih u toč. II. – V. ove odluke i nadležnom općinskom sudu u svrhu upisa u zemljišne knjige.

VII.

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim osobama u prostorijama i na web-stranici Povjerenstva (http://www.aneks8komisija.com.ba).

VIII.

Prema članku V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Povjerenstva su konačne.

IX.

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u »Službenom glasniku BiH«.

Ovu odluku Povjerenstvo  je donijelo u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

Broj: 02-2-235/05-8

21. studeni 2007. godine

Sarajevo

Predsjedateljica Povjerenstva

Ljiljana Ševo

O b r a z l o ž e n j e

I – UVOD

Na na temelju članka 2. stavak 1. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, ustanovljenog sukladno Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, „nacionalni spomenik” je dobro koje je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom, sukladno čl. V. i VI. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (»Službeni glasnik BiH« broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za to dobro podnesen zahtjev.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika donijelo je odluku o stavljanju Zgrade Marijin dvora u Sarajevu na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH, u sklopu „Gradske ambijentalne cjeline Sarajeva“ pod rednim brojem 546.

Sukladno odredbama Zakona, a temelju članka V stavak 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je pristupilo provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

II – PRETHODNI POSTUPAK

U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom, izvršen je uvid u:

-          dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra;

-          sadašnje stanje i namjenu dobra, uključujući opis i fotografije, podatke o oštećenjima tijekom rata, podatke o intervencijama na restauraciji i drugoj vrsti radova na dobru, itd.;

-          povijesnu, arhitektonsku i drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke.

Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:

1. Podaci o dobru

Lokacija

Marijin dvor (Marienhof) se nalazi u istoimenom historijskom centralnom dijelu grada. Objekat  je svojom  južnom stranom orijentiran prema  Ulici maršala Tita. Prema sjeveru, palača je ograničena Ulicom Avgusta Brauna, prema istoku Dolinom ulicom, a prema zapadu ulicom kralja Tvrtka.

Objekat se sastoji od zgrade i dvorišta. Objekat se nalazi na k.č. 851/1 (novi premjer) i k.č. 132 i k.č. 249 (stari premjer) k.o. Sarajevo LII., Općina Centar – Sarajevo, Federacija BiH, Bosna i Hercegovina.

Povijesni podaci

Već početkom austrougarskog perioda, u gradu Sarajevu se osjete velike  ekonomske, socijalne i kulturne promjene. Arhitektura i urbanizam Sarajeva doživljavaju radikalnu transformaciju.

Sarajevo se do 1878. godine oblikovalo po svim pravilima orijentalnog grada. Uspostavaljanjem nove uprave, urbano tkivo Sarajeva se razvija pod direktnim evropskim uticajima. Na tradicionalnu urbanističku matricu, gdje je Čaršija središte javnog života, oko koje se nadovezuju stambene jedinice-mahale, sada se nastavalja novi, evropski arhitektonski i urbanistički koncept. Nova uprava širi grad prema zapadu, nizvodno uz Miljacku, duž Sarajevskog polja(1), te uspostavalja zakonsku urbanističku regulativu kao osnov za razvoj savremenog evropskog grada(2).

Razvoj modernog grada pratio je razvoj nove naučne discipline – modernog urbanizma koji je pratio razvoj novog socijalnog, političkog i ekonomskog sistema. U razvoju modernog urbanizma na prvom mjestu bilo je stanovanje(3).

Područje Sarajeva, gdje je kasnije sagrađena palata Marijin dvora, za vrijeme osmanskog perioda se nazivalo Gornja Hiseta. Gornja Hiseta su se nalazili u Šejh Magribijinoj mahali, a isti kvart je, još za osmanskog vremena, bio poznat i pod nazivom Carina. Ovo područje Sarajeva je svakako bilo nastanjeno mnogo prije osmanskog perioda i ima korijene koji sežu do daleko u prošlost. Do II svjetskog rata, ovdje su bili sačuvani ostaci starog hrišćanskog groblja, na kojem je utvrđen  kontinuitet sahranjivanja, od III do XIX vijeka. Postoje i stariji tragovi, koji vode sve do rimskog perioda, a dokaz tome su sačuvani ostaci antičkih građevina koje su bile opremljene mozaicima(4).

Zgrada Marijin dvora (Marienhof) je najznačajniji primjer palate u Sarajevu i građena je etapno od 1885. do 1899. godine(5). Ova zgrada je građena kao stambeno-poslovna dvokatnica u formi zatvorenog bloka.

Nakon završetka radova, s prelaza iz XIX u XX vijek, ovaj objekat je bio najveći stambeni objekat u Sarajevu(6).

Ova palata, spada u red palata u bloku, sa unutrašnjim ekonomskim dvorištem(7). 

Palate nisu bile karakteristične za stambenu gradnju prvih dvadesetak godina austrougarskog perioda. U ovom prvom periodu, vezanom za period historicizma u Sarajevu, palata Marijin dvora predstavlja veliki izuzetak.

Pretpostavalja se da je ova palata građena kao ogledna zgrada, musterhaus, industrijalca Augusta Brauna, proizvođača građevinskog materijala, odnosno proizvoda od opeke(8). Izvedba objekta na Marijin dvoru predstavlja opredmećenje mogućnosti materijala jedne industrijske grane, pa se nameće zaključak da je marketinški momenat bio vrlo bitan za način gradnje i dimenzije objekta. Nije  postojala stvarna potreba za gradnjom jednog objekta tih dimenzija u Sarajevu krajem XIX vijeka. Iz tog razloga, sve do zvanične aneksije Bosne i Hercegovine (1908.) od strane austrougarske, nisu se masovno gradile velike stambene palate.

Sve palate u Sarajevu, sa izuzetkom upravo Marijin dvorske palate(9), građene su  tek u doba procvata secesije na području grada. Tek nakon aneksije, donesen je akt o oslobađanju od poreza na gradnju, na period od 20 godina(10), što je dovelo do intenziviranja izgradnje stambenih objekata.

Industrijalac i veliki građevinski poduzetnik August Braun, nakon izgradnje prve faze palate Marijin dvora (blok prema Titovoj ulici), prihvata se ambicioznog zadatka izrade Regulacionog plana čitavog područja, 1895. godine. Po ovom Regulacionom planu, isti poduzetnik, pored palate Marijin dvora, gradi većinu objekata u Ulici kralja Tvrtka(11).

Po podacima iz Regulacionog plana iz ovog perioda, područje od Doline ulice do Kasarne, koje je ograničeno sa juga i sjevera ulicama Zmaja od Bosne i Kranjčevićevom, izgrađeno je u periodu od 1895. godine do 1897. godine.

U ovu izgradnju pripada blok koji se nalazi u Ulici kralja Tvrtka na br. 4 i 6; u Ulici Augusta Brauna na brojevima 1 i 3; i u Dolinoj ulici na brojevima 3 i 5(12).

Ovaj blok pripada drugoj fazi gradnje palate Marijin dvora, a nalazi se upravo na mjestu gdje je austrougarska vlast zatekla najzapadniji dio grada, građen za vrijeme osmanskog perioda.

U periodu od 1897. do 1899. godine, gradnja palate je potpuno završena.

Od završetka gradnje zgrade, objekat je imao poslovno-stambeni karakter i takav karakter je zadržao do danas. Do II svjetskog rata, ova palata je bila i sjedište policijske stanice (takozvana „karaula“), osnovne škole i stručne ženske škole(13). 

Danas se ovi sadržaji ne nalaze unutar kompleksa zgrade Marijin dvora, ali su policijska stanica, kao i osnovna škola, u drugoj polovini XX vijeka, našli svoje mjesto u zoni ove urbanističke cjeline. 

Projektant palate, kao i neposredni izvođači su nepoznati, jer nisu sačuvani pismeni niti drugi tragovi.

Od originalne dokumentacije, pronađen je samo jedan nacrt karakteristične etaže i to bez potpisa autora. Ovaj nacrt se nalazi u posjedu porodice Braun, koja je prije zadnjeg rata u BiH stanovala u Ulici kralja Tvrtka br. 16(14).

Nakon II svjetskog rata, objekat ne mijenja svoju stambeno-poslovnu namjenu, bez obzira na činjenicu da je promijenjen vlasnički odnos. Ovaj objekat koji je bio u privatnoj svojini, postaje društvena svojina.

Pojedini poslovni prostori mijenjaju namjenu, a pojedini stanovi postaju poslovni prostori. U drugoj polovici XX vijeka se dodatno podiže nivo tehničke i instalacione opremljenosti objekta, što se posebno odnosi na elektroinstalacionu mrežu i sanitarije.

Pedesetih i sedamdesetih godina bilježe se neprimjerene intervencije na objektu. To se odnosi na dogradnju restoranske kuhinje u dvorištu i kasnije loše izvedenu adaptaciju tavana u stambeni prostor.

1986. godine se vrši temeljita restauracija fasada objekta.

Tokom rata, u periodu od 1992. do 1995. godine, objekat je pogođen više puta, ali nisu zabilježena znatnija oštećenja.

Nakon ovog rata objekat takodjer ne mijenja svoju stambeno-poslovnu namjenu, i predstavlja jedan od objekata u povijesnoj jezgri koji se može pohvaliti funkcionalnom i oblikovnom izvornošću.

2. Opis dobra

Marijin dvor (Marienhof) je objekat u obliku stambeno poslovnog bloka koji je usmjeren na četiri ulice. Dimenzije ove zgrade su potpuno odskakale od dotadašnje neimarske prakse u Sarajevu.

Južni front koji je usmjeren prema Titovoj ulici dug je 86,00 m, sjeverni front prema Ulici Augusta Brauna dug je 67,50 m, zapadni front uz Ulicu kralja Tvrtka dug je 72,50 m i istočni front prema Dolinoj ulici dug je 65,00 m.

Unutrašnje dvorište, zatvoreno ovim četverostranim blokom je površine od 2332,00 m², i predstavlja najveće unutrašnje dvorište izgrađeno na području grada Sarajeva. Na ovo dvorište, usmjereno je čak 10 stepeništa sa Marijin dvorske palate.

Spratnost objekta iznosi  P+2 i P+3. Objekat prema Titovoj ulici (južna fasada) i Ulici Augusta Brauna (sjeverna fasada) je spratnosti P+3. Ova spratnost se odnosi na centralne dijelove. U ove prostore se pristupa sa po dva stepeništa. Krila južnog i sjevernog bloka su spratnosti P+2. Istočna strana objekta, usmjerena prema Dolinoj ulici je cijelom dužinom spratnosti P+2. Zapadna strana, prema ulici kralja Tvrtka je spratnosti P+2, izuzev centralnog dijela koji ima spratnost P+3.

Ukupna visina objekta, od nivoa ulica do sljemena, na mjestima gdje spratnost iznosi P+3 je cca 24,70 m. Visina objekta do strehe iznosi cca 19,30 m. Visina od nivoa ulica do sljemena, na mjestima gdje spratnost iznosi P+2 je cca 18,60 m. Širina bloka koji opasava unutrašnje dvorište je cca14,70 m.

Tlocrtno gledano, objekat je zatvoreni trapez koji je dostupan pješacima iz pravca sve četiri ulice. Iz Titove ulice, centralnim pasažem, omogućen je ulazak vozilima u unutrašnje dvorište.

Po tri stepeništa su smještena u Dolinoj ulici i Ulici kralja Tvrtka, a po dva su smještena u Titovoj ulici i Ulici Augusta Brauna. Svih 10 stepeništa se nalaze na dvorišnoj strani objekta, i direktno su osvijetljena. Podužnim zidovima čitav objekat je podijeljen na ulični dio, gdje su smještene sobe, i dvorišni, gdje se nalaze pomoćni prostori (kuhinje, sanitarije, predsoblja). Stepeništa sežu do tavanskog prostora, a krov je riješen školskim pravilima rješavanja kosog krova, tako da predstavlja uspješan primjer pete fasade(15).

U prizemlju, uz Titovu ulicu, nalaze se poslovni prostori. Ovi prostori su i prvobitno bili zamišljeni na taj način. Marijin dvorska palata sadrži još poslovnog prostora, ali je ovaj prostor dobijen adaptacijom postojećih stambenih jedinica koje su vršene već za vrijeme austrougarskog perioda. Namjene pojedinih poslovnih prostora se ne mijenjaju od početka korištenja objekta, tako da su prostori gdje je smještena apoteka i fotograf originalni i izvorni.

Do 1945. godine, na uglu Titove i Doline ulice se nalazila gostionica. Nakon II svjetskog rata, ovaj prostor mijenja namjenu i pretvara se u frizerski salon(16).

U drugoj polovini XX vijeka, u sjevernom dijelu istočnog bloka palate, u Dolinoj ulici, otvara se kafana koja predstavlja funkcionalnu kompenzaciju nekadašnje gostionice na uglu. Ispod prizemlja, nalazi se podrum, koji se proteže ispod čitavog objekta, s tim da je dio podruma ispod stanova korišten za ostavake i ogrev, a dio ispod poslovnog prozora za magazine korisnika poslovnog prostora(17).

Na spratovima su smještene stambene jedinice. Ova prvobitna projektantska ideja je zadržana i do danas, mada su neke stambene jedinice pretvorene u poslovne prostore(18). Od 195 soba i polusoba u ovoj palati, 46 je orijentisano prema jugu, 52 prema sjeveru, 38 prema istoku i 59 prema zapadu(19). Od 78 kuhinja, koliko ukupno ima i stambenih jedinica, 16 je sjeverno orijentisano, 25 kuhinja je usmjereno prema jugu, 13 prema zapadu i 23 su orijentisane prema istoku, a jedna kuhinja ima prozore prema hodniku. Na spratovima se nalazi ukupno 78 stanova, različite strukture:

-          8 jednosobnih stanova prosječne kvadrature od 44,50 m²,

-          2 jednoiposobna stana prosječne kvadrature od 70,00 m²,

-          28 dvosobnih stanova prosječne kvadrature od 76,85 m²,

-          12 dvoiposobnih stanova prosječne kvadrature od 76,58 m²,

-          21 trosoban stan prosječne kvadrature od 83,38 m²,

-          1 troiposoban stan prosječne kvadrature od 82,00 m²,

-          6 četverosobnih stanova prosječne kvadrature od 125,00 m².

Kvadrature svih stanova su mnogo veće od današnjih ekvivalentnih stanova, iz razloga što je tadašnje shvatanje stanovanja bilo drugačije. Prosječna soba je mnogo veća od današnje projektovane sobe istog tipa. O drugačijim shvatanjima gradnje i stanovanja svjedoči i statistički podatak velikog broja prozora (544 prozora) i vrata (563 vrata) u stanovima(20).

Glavna, južna fasada je orijentisana prema Titovoj ulici, i nalazi se na blago nagnutom terenu prema zapadu. Ova fasada ima strogu neorenesansnu kompoziciju, sa blago isturenim srednjim rizalitom, koji se proteže kroz četiri etaže. Krila su niža za jednu etažu. Fasada je raščlanjena sa 26 prozorskih osi. Od ovih 26 osi, 11 odgovara rizalitu, a na krilima se nalaze ostale osi. Po jedna prozorska osovina određuje zasječene uglove zgrade. Krila fasade su po svemu identična, izuzev visine prizemne etaže, jer kote donjeg dijela fasade prate blagi nagib terena. Prizemlje, kao dominantni element, počiva na kamenom soklu koji je riješen u tri nivoa koji prate nagib terena. Snažni kordonski vijenac smiruje razlike visina prizemlja i dijeli prizemlje od spratnih zona. Zidna ploha prizemlja, između sokla i vijenca je obrađena snažnom kvadarskom rustikom. Zidno platno prvog i drugog sprata obrađeno je plićom rustikom istog tipa. Isturenim krovnim vijencem završava se fasada krila, a na rizalitu donje dvije spratne plohe su vijencem odvojene od završne spratne plohe. Završna ploha je bogato dekorisana. Između rizalita prozora trećeg sprata javljaju se dvostruki pilastri sa profilacijama i maskeronom u poziciji kapitela.

Polja između pilastera dekorisana su biljnim i geometrijskim ornamentima. Vijenac kojim završava ovaj sprat leži na volutastim konzolama koje izlaze iz ornamentalnog friza. Ova fasada je završena niskom atikom, koja je predstavljala nadzidak sa otvorima za ventilaciju tavana.

Jugozapadni i jugoistočni ugao fasade su raščlanjeni kao i krilni dijelovi južne fasade. Prizemni otvori su polukružno nadsvođeni profilacijom istaknutom u odnosu na ravan zida.

Zapadna fasada usmjerena ka Ulici kralja Tvrtka, takodjer predstavlja strogu i simetričnu neorenesansnu kompoziciju. Centralni dio je riješen kao rizalitni istak, a prizemlje se sastoji od tri različito proporcionisane zidne plohe. Fasada je određena sa 27 prozorskih osa. Devet osa određuje plohu rizalita, a ostalih 16, odnosno 8 po krilu, krilne dijelove zapadne fasade. Krila su gotovo identična. Mala razlika se javlja usljed pada terena, tako da su prizemne plohe donekle različito raščlanjene i visoke.

Obrade zidnih ploha prizemlja i spratova su iste kao i na južnoj fasadi, a završene su krovnim vijencem koji nosi odlike korintskog stilskog reda.

Sjeverna fasada prema Ulici Augusta Brauna, je simetrična kompozicija, sa blago istaknutim rizalitom i istovjetnim krilima. Ova fasada je raščlanjena sa po 20 prozora po etaži. Od toga, deset prozora je smješteno u centralnom dijelu fasade, a po pet se nalazi na bočnim stranama. Prizemlje je obrađeno dubokom rustikom koja počiva na kamenom soklu u koji su utisnuti podrumski otvori sa rešetkama. Prizemlje je završeno kordonskim vijencem, koji je nastavak susjednih fasada. Iznad prizemlja se nalaze još dvije etaže na krilnim dijelovima, koje su završene krovnim vijencem. Rizalitni dio završava korintski vijenac. Prozorske osi su najbogatije na centralnom dijelu objekta, gdje su dvije prozorske osi sa vratima u prizemlju, a drugih osam sa prozorima.

Istočna fasada prema Dolinoj ulici je karakteristična po tome što je, za razliku od ostalih fasada, riješena u jednoj ravni. Ova ravan je potom raščlanjena sa 21 prozorskom osi. Zidne plohe prizemlja i spratova riješene su kao i na ostalim fasadama, a na prizemnom soklu se pojavljuju podrumski prozori sa rešetkama. Sve prozorske osi su identične, izuzev u zoni prizemlja, gdje varira motiv pravougaonog, lučno nadsvođenog otvora, polukružno nadsvođenih vrata. Kordonski vijenac prizemlja je nastavakak istog vijenca susjednih fasada, kao i svi elementi iznad njega, koji su isti kao i na krilnim dijelovima ostalih fasada.

Dvorišna fasada, južnog bloka je ukupne visine četiri etaže u srednjem dijelu. Krilni dijelovi imaju po tri etaže. Kompozicija ove fasade je potpuno simetrična, a simetrala ide kroz pasaž. Iz pasaža, lijevo i desno se prilazi stepeništima koja su izvučena iz ravni fasade. Ovaj rizalit prati sve četiri etaže fasade. Fasada je obrađena siromašno, od podruma, koji je djelimično obložen kamenim soklom, do istaka vijenca koji završava olukom. Na zapadom dijelu prizemlja 1955. godine dograđena je kuhinjska baterija uz postojeći restoran.

Dvorišna fasada, zapadnog bloka ima isti broj etaža u centralnom i krilnim dijelovima, kao i južna dvorišna fasada. Fasada je obrađena kao i prethodno opisana fasada. Na fasadi se nalaze otvori tri stepeništa, s tim da su dva krajnja u ravni fasade, a srednje je rizalitno istaknuto i proteže se kroz sve četiri etaže. Fasada je potpuno simetrična, s tim što u srednjem dijelu uz izbačeno stepenište, ima 4 jednake prozorske ose s obje strane, koje idu kroz četiri etaže, a u krilnim dijelovima po 6 prozorskih osi, koje se protežu kroz 3 etaže. Na soklu se nalaze podrumski prozori sa rešetkama.

Dvorišna fasada, sjevernog bloka ima isti broj etaža u centralnom i krilnim dijelovima, kao i južna i zapadna dvorišna fasada. Fasada je obrađena kao i prethodno opisana fasada. Na fasadi se nalaze dva izbačena stepeništa, koja simetrično prate četiri etaže. Fasada je simetrično riješena sa 5 prozorskih osa do stepeništa koje je sa 1 prozorom, sa 6 između stepeništa i sa 5 osi desno od drugog stepeništa koje ima 1 osu. U prizemnom dijelu, u osovini stepenišnog prozora su vrata za izlazak u dvorište. Podrumi, u zoni sokla imaju otvore zatvorene metalnim rešetkama.

Dvorišna fasada, istočnog bloka je iste visine po čitavoj dužini fronta. Rizalitno izbačeno centralno stepenište ga dijeli na dva jednaka dijela. Druga dva bočna stepeništa su u ravni fasade i imaju vrata za izlazak u dvorište. Sjeverno i centralno stepenište imaju dva vanjska stepeništa za izlazak u dvorište, dok južno stepenište nema takvu vrstu stepeništa. Zajednička osobina dvorišnih fasada je u tome da prate volumen i masu uličnih fasada, po širini i po visini. Druga zajednička osobina je da im je obrada vrlo siromašna, ali, s obzirom na starost i način održavanja, vrlo dobro očuvana(21).

Što se tiče materijalizacije objekta, objekat je čvrste konstrukcije, koju karakterišu masivni zidovi od opeke formata 30 x 15 x 7 cm. Kamen je korišten  za izradu snažnih temelja u suhozidu, što je bio tadašnji tipičan način izbjegavanja izvođenja skupe hidroizolacije, a ujedno se sprečavao kapilarni prodor vlage(22). 

Debljine zidova ovog složenog objekta su vrlo različite. Najmanje debljine iznose 15 cm, zatim nailazimo na zidove čija debljina iznosi 30 cm, 45 cm, 60 cm, ali debljina nigdje ne prelazi 75 cm. Zidovi su malterisani klasičnim krečnim malterom, a plafoni čok malterom.

Međuspratna konstrukcija podruma i prizemlja iznad poslovnih prostora su svodovi od opeke oslonjeni na čelične traverze. Iznad stanova nalazi se konstruktivni sistem sastavljen od drvenih stropnih greda na rasponu od 5,30 m do 5,60 m. Visina etaže u prizemlju varira od 4,5 m do 5,0 m. Visina etaže u stambenom prostoru se kreće u rasponu od 3,20 m do maksimalnih 3,78 m. Najčešća visina etaže u stambenom prostoru se kreće u rasponu od 3,45 m do 3,55 m.

Strop je u gornoj zoni sastavljen od nasipa šljake sa jastučnicama, i njegova debljina je iznosila 8 cm do 10 cm. Iznad ovog sloja je postavaljan završni brodski pod, i pod na pero ili žlijeb. Debljina ovog poda iznosi 24 mm.

Ispod nasipa šljake nalazi se gornja oplata, debljine 24 mm. Gornja oplata se nalazi na stropnim gredama debelim 20 do 28 cm.

Ispod se nalazi donja oplata debljine 2 cm, a ispod nje je postavaljana jednostruka trstika sa malterom ukupne debljine 2,5 cm.

Pod na tavanu sastavljen je od tavela, debljine 4 cm, a nalazi se na naboju od ilovače debljine 25 cm.

Od ostalih arhitektonskih elemenata, za ovaj objekat karakteristično je odsustvo balkona. Na čitavom objektu nalaze se svega dva balkona, koji su locirani na zakošenim dijelovima fasade prema Titovoj ulici, iznad ulaza u poslovne prostore.

Prozori na stanovima su dvostruki dvokrilni, sa nadsvjetlom, površine 1/7 do 1/10 površine sobe. Unutrašnji prozori su rađeni od jelovog, a vanjski od borovog drveta. Prozori na stepeništima su jednostruki dvokrilni, a rađeni su od borovog drveta. Ulazna vrata u stanove su bogato zanatski urađena, od crnog bora. Stepen očuvanosti ovih vrata je i danas veoma visok.

Stepeništa su kamena i konzolno su izvedena. Ograda stepeništa je željezna sa kitnjasto livenim elementima. Rukohvat se nalazi s obje strane stepeništa.

Izuzetak čini stepenište na južnoj strani zapadne strane palate Marijin dvora, ulaz u Ulici kralja Tvrtka broj 2. Ovo stepenište ima originalna drvena gazišta, ali ograda je željezna sa livenim elementima.

Što se tiče instalacija, kanalizacija nije sprovedena u objekat u izvornom obliku. Prvobitno, otpadne vode su odvođene u ranije predviđene septičke jame. Niti u jednom stanu, u originalnom projektu nisu bila predviđena kupatila.

Tek po priključivanju na gradsku kanalizacionu mrežu, između 1896. I 1903. godine, pojedini stanari, u privatnom aranžmanu nabavljaju kade i kazane sa ložištem. Ove improvizovane intervencije se nisu mogle smatrati standardnim kupatilima.

Šezdesetih godina XX vijeka počinje ugradnja propisnih kupatila u stanove Marijin dvorske palate. Ugradnja je bila stihijska, i bila je finansirana iz privatnih fondova stanara.

Dio prostranog ulaznog hola se pretvara u standardno kupatilo, tako što se, radi izvođenja estriha, dobijao stepenik. Iz tog razloga,  kupatila su na većoj visinskoj koti u odnosu na ostatak stana.

Izvorno, objekat je bio opremljen vodovodnim instalacijama. U stanove su  bile uvedene olovne cijevi.

Elektroinstalacije su bile uvedene samo za osvjetljenje. U drugoj polovini XX vijeka izvršena je propisna ugradnja svih elektroinstalacija i tada su postavaljeni standardni električni ormari i električne sklopke(23).

Podloga unutrašnjeg dvorišta je zemljana(24). Početkom XXI vijeka postavljene su drvene klupe u središnjem dijelu dvorišta i obnovljena je pješačka staza.

3. Dosadašnja zakonska zaštita

Na Privremenoj listi nacionalnih spomenika, Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, objekat Marijin dvor je upisan pod rednim brojem  546, i to u sastavu „Gradske ambijentalne cjeline Sarajeva“.

Prostornim planom BiH, faza „B“ – valorizacija prirodnih i kulturno-historijskih vrijednosti, izrađenim od strane Instituta za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, od kolovoza 1980. godine, palača „Marijin dvor“ je zaštićena u kategoriji Kulturno-historijskih spomenika i cjelina. (Poglavlje V Kulturno-historijski spomenici i cjeline; 10.0. Period austrougarske uprave; 10.2. Pojedinačni spomenici; Tačka 30. popisa: Marijin dvor u Sarajevu – I kategorija spomenika.)

Na „Listi evidentiranih, prethodno zaštićenih i zaštićenih nepokretnih spomenika kulture i prirodne baštine Kantona Sarajevo“, palača Marijin dvor nije zaštićena ili evidentirana kao zaseban spomenik.

Na ovoj listi, palata Marijin dvor je evidentiran u sklopu urbane cjeline Titove ulice (Poglavlje 2. Naseljena područja-cjeline; 2.1. Urbane cjeline; 2.1.02. Mikrourbane cjeline – ulice, trgovi, urbani kompleksi; tačka 99. Ulica maršala Tita, koja je evidentirana, ali ne i zaštićena na ovoj listi).

Na istoj listi, cijeli lokalitet Marijin dvora je evidentiran, ali ne i zaštićen, u sklopu „Antičkih arheoloških lokaliteta“. (Poglavlje 3. Arheološke zone i područja; 3.2. Antika; 3.2.01. Antički arheološki lokaliteti; točka 8. Lokalitet Marijin dvor)

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

U pogledu namjene, radovi na adaptaciji zgrade Marijin dvora počinju već tokom austrougarskog perioda.

Objekat je izvorno koncipiran tako da je poslovni prostor bio vezan isključivo za današnju Titovu ulicu. Vrlo brzo se ispostavalja potreba za dodatnim poslovnim prostorom u ovom dijelu grada, pa se dio stambenog prostora adaptira u poslovni prostor. Na ovo su svakako uticale i velike kvadrature stanova i vezano za to, veliki troškovi održavanja.

Nakon II svjetskog rata, ponovo se vrše određene adaptacije i promjene namjena pojedinih prostora. Nakon 1945. godine, u palati Marijin dvora više nema nekih sadržaja poput osnovne škole i ženske stručne škole, kao ni žandarmerije.

U drugoj polovini XX vijeka, a do zadnjeg rata u BiH (1992-95), mnogi prostori koji su bili izvorno projektovani kao stanovi, koriste se kao poslovni prostori(25) (društveni pravobranilac, računovodstvo UPI-ja, projektni atelje i drugo).

Pojedini poslovni prostori ne mijenjaju namjenu od završetka gradnje palače do danas. U ove prostore spada restoran na jugozapadnom dijelu palate, na raskršću Titove ulice i ulice kralja Tvrtka, apoteka u Titovoj ulici i fotograf u Dolinoj ulici. Jedan od najatraktivnijih poslovnih prostora se nalazi na jugoistočnom dijelu palate, na raskršću Titove  ulice i Doline ulice. Izvorno, na ovom mjestu se nalazila gostionica. Odmah nakon II svjetskog rata, ovaj prostor biva adaptiran u frizerski salon. Frizerski salon 2007. godine biva adaptiran u prodavnicu tekstila, a isti se pomjera u dubinu Doline ulice. Stanovi na gornjim etažama uglavnom ne mijenjaju svoju izvornu funkciju. To se ne može reći za tavanski prostor koji je služio za sušenje veša stanarima palate.

1972. godine vrše se radovi na adaptaciji tavanskih prostora u stanove. Ova intervencija trajala je do 1975. godine. Tada su značajno oštećena fasadna platna, posebno na vijencima krova. Svi oluci sa vanjskih fasada, koji su bili okrenuti u pravcu potkrovlja, a zatim vođeni u kanalizacionu mrežu, izbačeni su napolje, tako da je kišnica odlazila preko oluka niz fasadu. Ove olučne cijevi su se tokom zime smrzavale, pucale, a takve deformacije bi dovodile do oštećenja fasada. Istom intervencijom zazidani su otvori koji su služili ventiliranju potkrovlja, pa su se zimi vijenci redovno zamrzavali i led bi dovodio do pucanja vijenca i gornjeg dijela fasade(26).

I u tehničkom  smislu, adaptacije i revitalizacije na palati Marijin dvora počinju već nakon završetka prve faze objekta. U izvornom obliku, palata Marijin dvora nije bila priključena na kanalizaciju, niti je imala klasično opremljena kupatila. Otpadne vode su vođene, umjesto u kanalizaciju, u posebno iskopanu septičku jamu.

1896. godine objekat je priključen na gradsku kanalizacionu mrežu, a ovaj proces je završen 1903. godine. U ovom periodu, pojedini stanari nabavljaju kazane i kade, i uredjuju improvizovana kupatila unutar svojih stanova. Proces ugrađivanja standardnih kupatila biće završen tek u drugoj polovini XX vijeka.

Izvorno, elektroinstalaciona mreža je pokrivala samo elementarno osvjetljenje objekta. Savremena elektroinstalaciona mreža i razvodne table postavaljene su takodjer u drugoj polovini XX vijeka.

1955. godine je zabilježena jedna neprimjerena intervencija dogradnje u prostoru unutrašnjeg dvorišta. Tada je, u jugozapadnom uglu dvorišta, uz restoran, dograđena kuhinja(27). Ova intervencija degradira palatu Marijin dvora, a remeti i jedinstveni prostor unutrašnjeg dvorišta.

U drugoj polovini XX vijeka pored kuhinje gradi se trafo stanica u vlasništvu „Elektroprivrede BiH“.

1986. godine vrši se najobimnija revitalizacija palate Marijin dvora, kojom se, izmedju ostalog, željela neutralizirati šteta na fasadama i vijencu prouzrokovana neprimjerenom intervencijom u tavanskom dijelu objekta, u periodu od 1972. do 1975. godine. Fasade objekta su obnovljene s namjerom da se dovedu u prvobitno stanje. Vraćen je izvorni izgled prizemnom dijelu fasade, kojem je vraćena  duboka rustikalna forma. Sistematski je riješen problem odvoda atmosferske vode sa ključnih dijelova fasade i uklonjene su neke odvodne limene vertikale(28). Fasade su obnovljene na veoma kvalitetan način, s obzirom da se poslije toga nije pojavila potreba za temeljitom obnovom više od 20 godina, bez obzira na ratna dešavanja.

Tokom zadnjeg rata u BiH (1992-95), palata Marijin dvora biva pogođena više puta, što ipak nije prouzrokovalo teža oštećenja na objektu. Zgrada je pogođena na potezu zapadnog dijela južne fasade koji je usmjeren prema Titovoj ulici. Tom prilikom je teže oštećena jedna stambena jedinica, međutim šteta na objektu je ograničena. Izbijen je dio parapeta i oštećen je mali dio međuspratne konstrukcije. Šteta je sanirana prostim građevinskim zahvatom. Ova intervencija je dovela do otvaranja dijela međuspratne konstrukcije na južnoj fasadi. Nakon toga, parcijalnim uvidom, utvrđeno je da međuspratna konstrukcija objekta nije u dobrom stanju, i da je potrebno sistematsko ispitivanje cjelokupne gradjevine. Tokom rata, zabilježeno je teže oštećenje dimnjaka na južnom dijelu fasade, koji prolazi kroz prve stanove lijeve lamele, orijentišući se iz pasaža prema Titovoj ulici. Ova oštećenja su samo provizorno sanirana i nikad do kraja ispitana.

Nakon 1995. godine nisu vršeni sistematski radovi koji imaju za cilj sanaciju ili redovno održavanje objekta.

2004. godine pristupilo se izradi projekta pod nazivom „Glavni projekat iluminacije fasade objekta Marijin dvor, Titova br. 3(29). Ovom ograničenom  intervencijom nastojalo se  poboljšati stanje osvijetljenosti dijela objekta, akcentirajući pojedine arhitektonske elemente objekta.

Izvođenje ovog projekta iluminacije zakošenog jugozapadnog dijela fasade nikad nije izvršeno. Umjesto toga, 2007. godine, izvršena je krajnje selektivna intervencija sanacije fasade, upravo na jugozapadu. Radi se o sanaciji ulazne partije restorana „Marijin dvor“. Ova parcijalna intervencija nije obuhvatila ni prijeko potrebnu sanaciju balkona i fasade iznad ulaza u restoran, koji su oštećeni tokom rata.

Nakon završetka rata u BiH, zabilježene su neprimjerene dogradnje usmjerene ka unutrašnjem dvorištu. Na sjeveru i sjeverozapadu, suprotno od ulice A. Brauna  otvorene su badže u potkrovlju prema unutrašnjem dvorištu. U centralnom, sjevernom dijelu otvorena je i pokrivena terasa. Isto je urađeno na jugoistoku, suprotno od Doline ulice. Na jugoistočnu badžu je  pridodana i otvorena terasa.

U XXI vijeku, obnova enterijera stubišta se vrši potpuno stihijski i prepuštena je privatnoj inicijativi stanara. Isto važi za uvođenje plina i plinskih instalacija u stanove. U lijevom stubištu, Titova broj 3, 2006. godine zabilježeno je propadanje stanara kroz napuknuti kameni konzolni stepenik. „Stambeno preduzeće“ zamijenilo je ovaj kameni stepenik izlivenim betonskim elementom, koji je oslonjen na neprimjerenu čeličnu konstrukciju.

Na zapadnoj strani, u ulaznom dijelu stubišta u Ulici kralja Tvrtka broj 2 nalazi se vidno oštećenje u stropnoj konstrukciji koje bi trebalo podrobno ispitati. Drveno stepenište koje se nalazi u ovom stubištu je u dobrom stanju, ali s obzirom na starost, neophodno je izvršiti uvid u stanje konstrukcije ovog stepeništa. Sva stepeništa objekta bi trebala biti temeljito ispitana i eventualno sanirana.

Ovaj objekat krije velike revitalizacione potencijale. Prvenstveno se tu misli na mogućnost stručne i svrsishodne adaptacije tavana u potkrovne stanove. Na ovaj način bi se moglo dobiti 30 dvoiposobnih stanova(30), a eliminisale bi se neprimjerene intervencije iz 1972. godine, i spriječile bi se neovlaštene intervencije.

Podrumski dio u ovom atraktivnom dijelu grada krije veliki potencijal, i mogao bi se  preurediti u poslovni prostor, uz zadržavanje manjeg dijela kao skladišnog prostora za stanare i poslovne prostore u prizemlju. Ograničenim enterijerskim zahvatima, površina korisnog prostora bi se mogla povećati za maksimalnih 5 % ukupne stambene površine(31).

5. Sadašnje stanje dobra

Zgrada Marijin dvora je u vrlo dobrom stanju, i pored činjenice da više od 20 godina nisu izvršeni nikakvi sistematski radovi revitalizacije ili redovnog održavanja.

Ovaj podatak kazuje o kvalitetu materijala i radova izvedenih od strane Augusta Brauna.

Konstruktivni sistem, temelji, i krov objekta su u takvom stanju da nije potrebna nikakva urgentna intervencija.

Otvaranje međuspratne konstrukcije u stanu na drugom spratu prema Titovoj ulici je pokazalo da je  potrebno ispitivanje međuspratne konstrukcije.

Konzolno stepenište je u dobrom stanju, ali propadanje stepenika i stanara, zabilježeno u Titovoj br. 3, otvara pitanje sigurnosti i ukazuje na potrebu saniranja ovog važnog segmenta objekta.

Oštećenja na fasadama prouzrokovana ratom i drugim faktorima, ne utječu bitno na integritet objekta.

Najveće oštećenje nastalo tokom rata na južnoj fasadi je sanirano, i jedva se primjećuje nepravilnost na obnovljenoj kvadarskoj rustici zapadnog dijela južne fasade.

Balkon i fasada jugozapadnog dijela objekta, između ulica Kralja Tvrtka i Titove su vidno oštećeni od gelera granate, i nikad nisu sanirani.

Uzrok degradacije glavne, južne fasade ne leži u oštećenjima, već u krajnje loše izvedenim adaptacijama pojedinih poslovnih prostora na ovoj strani objekta. Osim apoteke, svi ostali poslovni prostori su izvedeni bez estetskog i oblikovnog osjećaja za historijsku vrijednost ovog objekta.

U Ulici kralja Tvrtka zabilježena su tek neznatna oštećenja na fasadi.

Na ovoj strani izmijenjena je originalna vanjska stolarija. Na južnom krilu ove fasade, na prvom i drugom spratu nalazimo originalne drvene prozore, ali i bijele plastične prozore, kao i drvene prozore svijetle boje, novije proizvodnje.

Drveni portali u kralja Tvrtka broj 4 i 6 su znatno drugačijeg oblika, i nisu originalni. Ovi portali su postavljeni vjerovatno tokom druge polovine XX vijeka.

U ulici Augusta Brauna je zabilježeno otpadanje manjih dijelova fasade usljed posljedica rata. Fasadni okviri prozora, posebno u prizemlju su znatno oštećeni.

Okomiti oluk na zapadnoj strani ove fasade vrlo nezgrapno probija i oštećuje istaknuti fasadni vijenac iznad prizemlja.

Ulazni portali nisu redovno održavani, a prizemni stan na srednjem dijelu ove fasade je krajnje zapušten i nije nastanjen.

Na fasadi prema Dolinoj ulici nalazimo tek manja oštećenja, prouzrokovana ratnim dešavanjima.

Sjeverni prizemni kraj ove fasade je parcijalno tretiran i obnovljen u privatnoj režiji vlasnika kafane „Lovačko društvo“.

Ulazni portali nisu redovno održavani.

Drveni ulazni portal u Dolinoj broj 1 nije originalni, i postavljen je vjerojatno u drugoj polovici XX vijeka.

Nadogradnje izvršene nakon 1996. prema unutrašnjem dvorištu su neprimjerene, i predstavljaju nastavak prakse započete 1955. godine, kada je, bez poštivanja funkcionalnih, gabaritnih i estetskih kriterija dograđena restoranska kuhinja i jedan pomoćni objekat u unutrašnjem dvorištu, kao i trafo-stanica. Ako se tome pridoda nestručna pretvorba tavanskog prostora u stambeni, vršena u periodu 1972.-75., može se konstatirati da je izvorno stanje objekta načeto loše osmišljenim  intervencijama.

Uređenje stubišta, u privatnoj režiji stanara i vlasnika „Stambenog preduzeća“ je na zadovoljavajućem nivou, mada stubište u Ulici kralja Tvrtka br. 2 zahtijeva ozbiljnije preuređenje. Stihijsko uvođenje plinske instalacije po stanovima, kao i provođenje instalacija plina, postavljanje plinskih ormara u unutrašnjosti objekta je nešto o čemu se nije vodilo dovoljno računa.

Unutrašnje dvorište koje je dio ove historijske cjeline je nedovoljno uređeno. Ovom prostoru nedostaje hortikulturni projekat, kao i osmišljavanje koncepta vanjskog uređenja.

6. Specifični rizici

-          Nepoznato stvarno stanje međuspratne konstrukcije;

-          Neadekvatna sanacija i održavanje stepeništa;

-          Neprimjerene intervencije dogradnje u potkrovlju;

-          Stihijsko uvođenje plinskih instalacija u stanove.

III –  ZAKLJUČAK

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (»Službeni glasnik BiH« br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijelo odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:

A. Vremensko određenje

 (dobra nastala od prapovijesti do 1960. godine)

B. Povijesna vrijednost

(veza građevine, cjeline ili područja sa povijesnom ličnošću ili značajnim događajem u povijesti. U ovom slučaju je evidentna veza između gradnje ovog objekta i važnih događaja vezanih za kulturnu, odnosno arhitektonsku povijest grada Sarajeva.)

C. Umjetnička i estetska vrijednost

i.           Kvalitet obrade

ii.          Kvalitet materijala

iii.         Proporcije

iv.          Kompozicija

v.          Vrijednost detalja

D. Čitljivost

iv.          Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnoj maniri

E. Simbolička vrijednost

iii.         Tradicionalna vrijednost

v.          Značaj za identitet grupe ljudi

F. Ambijentalna vrijednost

ii.          Značenje u strukturi i slici grada

iii.         Objekat ili skupina objekata je dio cjeline ili područja

G. Izvornost

i.           Oblik i dizajn

ii.          Materijal i sadržaj

iii.         Namjena i upotreba

iv.          Položaj i smještaj u prostoru

H. Jedinstvenost i reprezentativnost

i.           Jedinstven ili rijedak primjerak određenog tipa ili stila

I. Cjelovitost

i.           Fizička cjelovitost

ii.          Homogenost

iii.         Zaokruženost (kompletnost)

iv.          Nenarušenost stanja

Sastavani dio ove odluke su:

-          preslika katastarskog plana,

-          zk. izvadak, posjedovni list,

-          fotodokumentacija,

-          grafički prilozi.

Korištena literatura

1874.    „Bosna“ broj 432, 23.IX 1874.

1928.    „Bosansko narodno graditeljstvo“, Tehnički list, broj 24. Zagreb

1937.    V. Skarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije, Općina grada Sarajeva, Sarajevo

1953.    Dž. Čelić, Zaštita spomenika kulture u BiH, Naše starine SI.

1960.    T. Kruševac, Sarajevo pod austrougarskom upravom 1878-1918., Muzej grada Sarajeva

1962.    J. Finci, Razvoj dispozicije i funkcije u stambenoj kulturi Sarajeva, Zavod za stambenu izgradnju Sarajevo

1964.    A. Bejtić, Bibliografija štampanih radova o Sarajevu, Muzej grada Sarajeva

1969.    H. Kreševljaković, Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave 1878-1918., Arhiv grada Sarajeva

1974.    M. Aganović, Urbana struktura stambenih naselja, Sarajevo

1986.    SIZ stanovanja grada Sarajeva, Program raspodjele sredstava investicionog održavanja stambenih zgrada i stanova za 1986. godinu, Sarajevo

1987.    I. Krzović, Arhitektura BiH 1878-1918., Izložba u Sarajevu, Katalog

1988.    B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, Svjetlost, Sarajevo.

1997.    N. Kurto, „Sarajevo 1492-1992“,  Oko, Sarajevo.

1998.    N. Kurto, „Arhitektura Bosne i Hercegovine – Razvoj bosanskog stila“,  Kulturno naslijeđe, Sarajevo

2004.    I. Krzović, „Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini“, Kulturno naslijeđe, Sarajevo

(1) Osmanska vlast već šezdesetih godina XIX vijeka nagovještava ovakav urbanistički razvoj događaja gradnjom Vojne bolnice u blizini Magribija džamije. Uz ovu bolnicu se zatim grade stambene jedinice, tako da je Sarajevo već pred dolazak nove vlasti bilo prošireno gotovo do Marijin dvora. (B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 13)

(2) Već 1880. ozvaničen je poseban građevinski red „Bauordnung“, koji mijenja osmanski „Zakon o građenju i drumovima“ iz 1863. godine.

1893. godine se objavljuje novi Građevinski red, koji zadržava stare odredbe da se adaptacije i nove gradnje mogu vršiti samo uz dozvolu nadležne vlasti. Zadržane su i stare odredbe o proširenju i regulisanju ulica, te odredbe o načinu građenja i konstrukciji.

Ovom uredbom, Građevinski red se konačno odnosi na cijelo gradsko područje, a ne samo na centralno područje, kao što je bilo propisano 1880. godine. (B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 15 i 16)

(3) Prema popisu iz 1910. godine, dakle približno deceniju nakon završetka gradnje zgrade Marijin dvora, Sarajevo je imalo 6751 osobu zaposlenu u oblasti industrije, zanatstva i građevinarstva. Ovi uposlenici su izdržavali još 9631 člana porodice, što daje ukupan broj od 16.390 osoba koje su  izdržavane od rada u ovoj oblasti. Sarajevo je u tom periodu imalo 51.919 stanovnika, pa je ovaj broj predstavljao gotovo trećinu ukupnog broja stanovnika u gradu. (B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 24, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.)

(4) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 75, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(5) Nekretnine gdje se nalazi palata Marijin dvor, 1886. godine su još u vlasništvu Javer eff. Baruha i Daniela Baruha, trgovaca iz Sarajeva. Od 1891. godine nekretnine je kupio August Braun, sin Franje Ksavera iz Sarajeva. Palatu Marijin dvor, August Braun je 1912. godine darovao svojoj supruzi  Mariji Braun. Od 1932. godine, zgrada je u vlasništvu nasljednika porodice Braun: Braun ing. Kurta, Pressier Marte, rođene Braun, Tonelles Edite, rođene Braun iz Beča i Rittnera Lotara iz Kaira. Od 1963. godine, objekat se vodi kao društvena svojina. (I. Krzović, Arhitektura BiH 1878-1918., Katalog izložbe u Sarajevu, str. 70., Sarajevo 1987.)

(6)  N. Kurto, „Sarajevo 1492-1992“, str. 54,  Oko, Sarajevo, 1997.

(7) Prihvatajući Građevinski red i primjenjujući ga pri izgradnji Sarajeva, ograničavajući faktori oblika i tipa izgradnje objekata bili su visina objekta s obzirom na širinu ulica i dvorišta, dozvoljavanje izgradnje spratova i podrumskih stanova, protivpožarna sigurnost i drugi faktori.

Iz niza ovih faktora i potrebe rješavanja stambenog pitanja stanovništva, proizašla je tipologija zgrada za stanovanje: Vila, najamna zgrada, stambena palata. (Više o stambenoj arhitekturi Sarajeva u ovom periodu u knjizi B. Spasojevića „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(8) Ova pretpostavka je utemeljena na osnovu natpisa na propagandnoj razglednici industrije „August Braun“. - B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 57, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(9) Marijin dvorska palata se gradi ranije, u doba historicizma, i zato nosi odlike neorenesanse. Više o neorenesansi u Sarajevu, u Odluci o proglašenju Narodnog pozorišta u Sarajevu nacionalnim spomenikom, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, 34. sjednica, septembar 2007., Sarajevo.

(10) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 57, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(11) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 78, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(12) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 75, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(13) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 144, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(14) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 143, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(15) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 144, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(16) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 144, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(17) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 144, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(18) Stambena jedinica u Titovoj br. 3, prvi sprat istočno stubište, pretvorena je u mini kliniku.

(19) Dispozicijom stanova  sobe se lociraju prema uličnom traktu, bez obzira na orijentaciju i osunčanost, dok se svih deset stepeništa okreću prema dvorištu, tako da su vanjske fasade komponovane mirno, prema ondašnjim estetskim kriterijima, ali i prema principima neorenesanse. Treba istaći da je ovaj posao urađen majstorski i rafinirano, s obzirom na veličinu objekta i nepravilnost osnove. (B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 82, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.)

(20) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 143, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(21) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 145-153, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(22) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 144, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(23) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 144, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(24) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 144-145, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(25) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 144, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(26) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 83, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(27) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 152, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(28) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 83, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(29) Projekat je završen, a potom i usvojen od strane Kantona Sarajevo, maja 2004. Projekat je izradjen od strane „SG konsalting“-a iz Sarajeva, a pod pokroviteljstvom ing. Namika Terzimehića.

(30) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 83, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.

(31) B. Spasojević: „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“, str. 82, „Svjetlost“, Sarajevo 1988.