Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, članka 39. stavak 1. i članka 40a. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika (”Službeni glasnik BiH” br. 4/03, 33/03 i 31/06), na 43. sjednici održanoj od 10. do 16. ožujka 2009. godine, donijelo je

ODLUKU

o dopunama Odluke o proglašenju graditeljske cjeline - Repovačka džamija u Konjicu nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine

I.

U Odluci o proglašenju graditeljske cjeline – Repovačka džamija u Konjicu nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 29/08), u točki I. stavak (1) iza riječi „Konjicu“ dodaju se riječi: „sa česmom“.

U stavku (2) iza riječi „džamija“ dodaje se zarez i briše veznik „i“, a iza riječi „harem“ dodaju se riječi: „i česma“.

U stavku (3) iza broja „1160/2“ dodaje se veznik „i“ i broj „1657/1“, a iza broja „489“ dodaje se veznik „i“ i broj  „354/25“.

II.

            U točki III. stavak (1) alineja (2) iza riječi „harema“ dodaju se riječi: „i prostora oko česme“.

            U stavku (2) iza riječi „spomenika“ dodaje se dvotočka i brojevi: „k.č. 1160/1, 1160/3, 1160/4, 1160/13, 1160/14, 1160/15 i 1160/16“.

III.

Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objave u «Službenom  glasniku BiH».

           Ovu je odluku Povjerenstvo donijelo u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry,  Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo.

Predsjedatelj Povjerenstva

Dubravko Lovrenović

Broj: 06.2-02-102/09-2

12. ožujka 2009. godine

Sarajevo

O b r a z l o ž e nj e

I – UVOD

Na temelju članka 2. stavak 1. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljenog sukladno Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, »nacionalni spomenik« je dobro koje je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom sukladno čl. V. i VI. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (»Službeni glasnik BiH« broj 33/02) sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za šta ne postoji vremensko ograničenje, i bez obzira na to da li je za navedeno dobro podnesen zahtjev.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika donijelo je odluku o stavljanju Repovačke džamije u Konjicu na Privremenu listu nacionalnih spomenika, pod rednim brojem 308. Sukladno odredbama Zakona, a na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je pristupilo provođenju provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

II – PRETHODNI POSTUPAK

U postupku koji je prethodio donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:

-          podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući opis i fotografije,

-          podatke o oštećenjima tijekom rata,

-          dokumentaciju o lokaciji imovine,

-          dokumentaciju o sadašnjem vlasniku i korisniku dobra,

-          povijesnu, arhitektonsku i drugu dokumentarnu građu o dobru koja je data u popisu korištenja dokumentacije u okviru ove odluke.

Na temelju uvida u  prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra utvrđeno je sljedeće:

1. Podaci o dobru

Lokacija

Grad Konjic se nalazi u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, na putu koji vodi iz Sarajeva prema Mostaru i dalje prema Jadranskom moru.

Graditeljska cjelina Repovačka džamija sa haremom se nalazi na povišenom platou iznad ulice Maršala Tita u staroj konjičkoj čaršiji, a u neposrednoj blizini starog mosta. Svojim položajem na povišenoj platformi dominira trgom. To je jedina džamija iz osmanskog perioda koja se nalazi na desnoj obali rijeke Neretve.

Repovačka džamija se nalazi na k.č. broj 1160/2, posjedovni list broj 591, zk. uložak broj 489, k.o. Konjic I, općina Konjic, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Objekat ima dva ulaza u harem. Prvi je sa sjeverozapadne strane iz ulice Maršala Tita i njemu se prilazi jednokrakim kamenim stepenicama, a drugi ulaz je iz ulice Musala i nalazi se na sjeveroistočnoj strani.

Povijesni podaci

Prve podatke o Konjicu u vrijeme osmanske vlasti susrećemo u popisu hercegovačkog sandžaka za 1477. godinu, a zatim u popisu kliškog sandžaka za 1537. godinu.

U vrijeme osmanske uprave Konjic se u XVI. stoljeću razvio u kasabu koja je dobila ime Neretva koja je dugo vremena rijekom Neretvom bila razdijeljena između dva sandžaka. Konjic je bio saobraćajni čvor i usputna stanica na Carigradskom drumu koji je vodio dolinom Neretve prema moru. Osmanske vlasti su na lijevoj obali Neretve izgradile novo naselje, kojem su dale status kasabe i naziv Belgraddžik. Godine 1585. kasaba je imala tri muslimanske i jednu nemuslimansku mahalu (Mulić, 2003, str. 27.).

Godine 1633. pominje se samostalan kadiluk Belgraddžik (Mali Biograd) a njegovo sjedište je bilo u Konjicu, koji se od tada zove Belgraddžikom (Mujezinović, 1998, str. 422.).

Sredinom XVIII. stoljeća je kroz Konjic prolazio putopisac Evlija Čelebija koji navodi da Konjic u to vrijeme ima šest mahala (na obje strane Neretve), osam džamija, dvije medrese, dvije derviške tekije, tri mekteba, jedno manje kupatilo i dva svratišta (hana), od kojih je jedno bilo u čaršiji. Čelebija, također navodi da se na suprotnu stranu rijeke prelazilo velikim drvenim mostom(1) (Čelebija, 1996, str. 477.).

Godine 1833. dvije nahije su dobile status kaza (srezova) pod nazivima Neretva i Konjice (Konjiće). Prilikom osnivanja Bosanskog vilajeta 1865. godine obje su objedinjene u jednu kazu pod nazivom Sa Neretvom Konjice (Mea Neretva Konjiće), a od 1867. godine samo Konjiće. Tada su objedinjene i dvije kasabe u jednu pod nazivom Konjiće. Tako je ostalo sve do dolaska Austro-Ugarske 1878. godine. Odmah po dolasku austrougarske vlasti su kazu Konjiće preimenovale u kotar pod nazivom Konjica, a kasabu Konjiće u grad pod nazivom Konjica (Mulić, 2003, str. 27.).

Na desnoj obali rijeke Neretve, koja se u osmanskom periodu zvala Neretva ili Konjice, nalazile su se sljedeće džamije: Mesdžid Ahmeda (Tabandže) Tabanice, Djevojačka (Činovnička) džamija, Repovačka džamija i džamija Ahmeda Tajice (Mulić, 2003, str. 159.).

Prema predanju, Repovačka džamija je najstarija džamija u Konjicu(2). Prema vakufnami koja je napisana između 24. 8 i 22. 9. 1579. godine, objekat je sagrađen prije 1579. godine. U Gazi Husref-begovoj biblioteci u Sarajevu nalazi se original ove vakufname čiji je donator (hair-sahibija) bio Muhamed (Mehmed)-beg sin Alijin, poznat kao Hudaverdi Mehmed-čauš Bosna. On je za izdržavanje Repovačke džamije uvakufio 140.000 srebrenih dirhema u prisutnosti mutevelije Alije, sina Mustafina i 26 uglednih ljudi (među njima i četiri njegova sina). Vakufnamu je registrovao kadija za Sarajevo i Brod, Bali, sin Jusufov. Vakufnamu su potvrdili: Redžep, sin Mustafin, vojni kasam za bosanski sandžak i neretvanski kadija Nurudin. Iz ovoga se vidi da je to bila veoma bogata zadužbina, čiji su se prihodi obnavljali a iz njih se održavala džamija.

Tekst vakufname slijedi u cijelosti:

VAKUFNAMA HODAVERDIJE, SINA ALIJE

Sarajevo, redžepa 987 = 24. augusta - 22. septembra 1579.

Original:Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, br. 169.

Opis: Vakufnama je napisana na veoma tankom papiru koji se previja, na korektnom arapskom jeziku, sa manjim brojem grešaka.

Veličina: 135 x 21 cm.

Izdanja: Vakufnama nije do sad izdavana.

Prevod ovjere vakufname sarajevskog i brodskog kadije i muftije Jusufa

Sadržina ove časne isprave u skladu je s istinskim šerijatom pa sam donio odluku kojom potvrđujem njenu punovažnost i provođenje u pojedinostima i cjelini, mada su mi poznata razmimoilaženja koja postoje između najranijih šerijatsko-pravnih učenjaka, časnih mudžtehida u vezi s nekim pitanjima vezanim za uvakufljenje i striktno vodeći računa o propisima vezanim za proceduru o registraciji (uvakufijenja), kojih se treba pridržavati, po mišljenju

- ja, rob upućeni na Allaha uzvišenog, Jusuf, muftija i kadija u zaštićenom Saraju i Brodu, blagodareći Allahu!

(pečat)

(Ubogi Bali, sin Jusufov)

Prevod ovjere kadije Nurudina u kadiluku Neretva:

Pošto sam se upoznao sa sadržinom ove šerijatske listine i utvrdio da je sačinjena na propisan način, osnažio sam je i stavio svoj potpis

- ja, ubogi Nurudin, sin Džaferov, kadija u Neretvi

(pečat nečitak)

Prevod ovjere vojnog kasama Redžepa za područje vilajeta Bosna:

Pošto mi je pokazana ova dragocjena isprava, utvrdio sam da je u saglasnosti sa istinskim šerijatom i u skladu s osnovnim odredbama i propisanim uvjetima o uvakufljenju, pa sam je osnažio i stavio svoj pečat, a onda proveo u život, nakon što sam prethodno striktno vodio računa o svim momentima kojih se treba pridržavati u vezi sa uvakufljenjem, koje propisuju najraniji šerijatsko-pravni učenjaci.

Ovu klauzulu je napisao ubogi Redžep, sin Mustafin, vojni kasam, u vilajetu Bosna i područjima koja joj pripadaju - Neka im se obadvojici oprosti!

(pečat nečitak)

Prevod vakufname

Svaka hvala Allahu, koji zna skrivene tajne, koji razotkriva mračnjaštvo nasilja svjetlom vjerovjesničkog šerijata, koji razjašnjava šerijatske odredbe uzvišenim dokazima i koji objašnjava što je vjerom dopušteno (halal), a što je vjerom zabranjeno (haram) ajetima uzvišenim, koji je potpomogao islam svojim vjerovjesnikom Muhamedom, najboljim među ........ - neka Allah izlijeva svoj blagoslov na nj i njegov rod, jutrom i večeri!

U ime Allaha, istinskog boga, kome su podređeni perčini poglavica, uz čije ime (ako se spominje) ne može doći ni do kakve štete ni na zemlji ni na nebu, onoga koji izlijeva neizmjerne, časovite ili trajne blagodati.

Ovo je valjana isprava, zasnovana na šerijatskim prancipima i institucijama, izričiti dokumenat, kojega se treba u svim elementima pridržavati, a njegova sadržina izražava i ukazuje da je dobrotvor i dobročinalac, ponos slavnih a štedrih, ponos uvijek sretnih, Hodaverdi, sin Alije(3), koji je poznat kao gulami šah Muhamed-beg, pošto je spoznao da je ovaj svijet prolazan, a drugi svijet trajan a da, sve što čovjek pojede, to uništi, a što obuče to pohaba, a što da u dobrotvorne svrhe to ga ovjekovječi(4)  - to je uvakufio a izuzeo iz prometa - u iskrenoj namjeri a čistoj nakani da bi dobio nagradu veliku i bio kazne pošteđen njegove bolne na dan kad neće nikakvo blago, a ni sinovi biti od koristi samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti (5) dok je bio u zdravlju i mogao valjano raspolagati svojom imovinom i davati milostinju i poklone, (uvakufio je) iz svog čistog imetka i onoga što je pošteno dobio, svotu od stotinu četrdeset hiljada srebrenih dirhema, koji su u opticaju, od čega jednu polovinu, u iznosu od sedamdeset hiljada dirhema, predstavljala potvrda glavnice.

Pošto je tu svotu novca izdvojio i na stranu stavio od svoga imetka, predao ju je licu koje je postavio za muteveliju, u svrhu registracije, a to lice se zove Alija, sin Mustafe. Nakon toga, navedeni vakif je - neka ga Allah sačuva od ovozemnih nesreća - odredio da se naznačena svota novca daje na interes (murabeha) i da se koristi putem lica koja budu mutevelije, a na način kako je to određeno šerijatom, ali tako da svako davanje novca na interes bude uz jak zalog i sigurna jamca, odnosno uz jedno od to dvoje, već prema prilikama, s tim da se na svakih datih deset (dirhema) obračunava po jedan i po dirhem, stalno, a da (to obračunavanje) ne smije da bude veće, odnosno manje od određenog. Novac koji bude dobiven na taj način, u jednoj godini iznosiće dvadeset i jednu hiljadu dirhema.

Određeno je da se od toga daje kako slijedi:

-          licu koje bude imam u džamiji, što ju je sagradio (vakif) u kasabi Konjic, po devet dirhema svakog dana;

-          licu koje bude hatib po četiri dirhema;

-          lucu koje bude vaiz, po šest dirhema;

-          kajimu, po dva dirhema svakog dana;

-          džabiji, po dva dirhema svakog dana;

-          za svijeće i hasure, po dva dirhema svakog dana;

-          za obavljanje devra, petkom, za pet lica, određeno je po dva dirhema svakog dana;

-          za svako od pet lica koja svakodnevno budu učila po jedan džuz časnog Kur'ana, po jedan i po dirhem;

-          starješini džuz-hana, po jedan dirhem svakog dana;

-          za učenje ezana i tarifa, po sedam dirhema svakog dana;

-          licu koje bude mutevelija, po šest dirhema svakog dana;

On je (također) odredio da se novac, što preostane nakon isplate pobrojanih funkcija, utroši za potrebe navedene džamije, već prema prilikama, a uz dobiveno mišljenje kadije o tome.

(Vakif je) isto tako odredio da (sve navedene funkcije), izuzev dužnosti mutevelije, obavljaju lica koja budu sposobna i dostojna da ih obavljaju, između njegovih najčestitijih sinova, s koljena na koljeno i iz generacije u generaciju, a onda njihovi oslobođeni robovi, a zatim njihovi sinovi i sinovi njihovih sinova do (njihovog) izumiranja, a tada da se ta stvar prepusti nahođenju kadije.

(Vakif) je odredio da izmjene i promjene (odredaba ove vakufname), kao i povećanje, odnosno smanjivanje (izvjesnih cifarskih vrijednosti u ovoj vakufnami (može vršiti) isključivo on sam dok je živ.

(Navedenu svotu novca vakif je uvakufio) valjano u skladu sa šerijatskim propisima i (postavio navedene odredbe) izričito pa se njih treba pridržavati.

Pošto su pitanja (koja su predmet ove vakufname) utvrđena na izloženi način, to je kadija - čiji se potpis nalazi na početku ove isprave, koji se nada da će (ovim) zadobiti zadovoljstvo svoga gospodara - donio odluku kojom se ustanovljuje valjanost ovoga uvakufljenja i odredaba koje su ovim utvrđene, kao i njegovo (izvršavanje) i regule koje zastupaju neki šerijatsko-pravni učenjaci o tretiranju ove vrste uvakufljenja na način na koji se tretiraju i ostala uvakufljenja.

Kad je spomenuto uvakufljenje bilo obavljeno, navedeni vakif je htio da odustane od izloženog uvakufljenja, držeći se mišljenja da uvakufljenje (novca) nije valjano kod najvećeg broja istaknutih šerijatskih pravnika, ali se navedeni mutevelija usprotivio tome. Tako su njih dvojica došli u međusobni spor i u vezi s tim obratili sa spomenutom kadiji, koji je izdao odluku o valjanosti toga uvakufljenja, shodno mišljenju što ga prenosi imam Al-Ansari neka ga milost Stvoritelja obaspe - od imam Zufera - neka mu se Allah uzvišeni smiluje - da je (po šerijatu) dozvoljeno uvakufljenje novca.

Nakon toga, vakif je (ponovo) htio da odustane od uvakufljenja, motivišući to (činjenicom) da (uvakufljenje novca) nije podobno prema mišljenju najvećeg šerijatsko-pravnog znalca(6), ali (ni ovoga puta) navedeni mutevelija nije pristao na to. Kad su se njih dvojica u ovom sporu obratili spomenutom kadiji - neka ga Allah obaspe svojim blagodatima - on je donio odluku da se može provesti navedeno uvakufljenje novca, kako u pojedinostima, tako i u cjelini shodno mišljenju dvojice uglednih, šerijatsko-pravnih znalaca(7) pa je navedeno uvakufljenje postalo valjano, izvršivo, registrovano, trajno zasnovano na jednoglasnom stavu svih vodećih šerijatskih pravnika, tako da ne može biti ničije vlasništvo, a niti može biti dato u vlasništvo, ne može se dati u poklon, a ni primiti kao poklon, ne može se dati u nasljedstvo, a ni naslijediti sve dok Allah ne bude naslijedio Zemlju i ono što je na njoj, a on je najbolji od onih koji nasljeđuju(8). Za to ko bude to izmijenio nakon što čuje, da je zabranjeno, grijeh za to snosiće oni koji to budu izmijenili, a Allah je sveznajući i sve čuje(9). Darežljivi Allah nagradiće vakifovo djelo.

To je napisano i o tome su priloženi dokazi mjeseca redžepa devetstotina osamdeset i sedme godine (po hidžri). (24. augusta 22. septembra 1579).

Svjedoci čina:

Ibrahim-beg, sin Abdurahmanov, gulami šah; mevlana Hasan-halifa, hatib; Osman, sin Huseinov, mujezin; Mustafa, mujezin; Ahmedčelebi, sin Ali-bega Dugalića; Hasan, sin Mustafe, mujezin, Emir šah-ćehaja, sin Jusufov; Nezir, sin Mustafe; Mustafa, sin Junusov, imam; Valija, sin Abdullahov, poznat pod imenom Ašik; hadži Bali, sin Ilijasov; Sulejman, sin Mustafe; Ruhan, sin Alije; Ahmed, sin Abdulganijev; Jahja, halifa u mektebu; Muhamed, sin hadži-Abdije, Pir Alija, sin Turhanov; Behram, sin Abdullahov; Osman, sin Emir šaha-ćehaje; Husein-beg, sin navedenog vakifa; Murat, sin Abdullahov; Mustafa-beg, sin navedenog vakifa; Muhamed-beg, sin navedenog vakifa i Džafer-ćehaja.

Aneks vakufnami:

Zatim je navedeni vakif uvakufio, izuzeo iz prometa i iz svoga najčistijeg imetka i onoga što je pošteno dobio, darivao novac u iznosu od hiljadu šest stotina i četrdeset srebrnih dirhema, koji su u opticaju za musalu(10), što ju je podigao vakifov brat Lutfi-hodža, sin umrlog Alije, u blizini kasabe Konjic. On je odredio da mutevelija ovoga vakufa bude isto lice koje bude mutevelija (gore) navedenih vakufa. (Također) je odredio da se (naznačeni novac) daje na interes u skladu sa šerijatskim propisima, a na način koji je izložen za ranije spomenute vakufe. On je (također) odredio da se novac što se bude dobivao od interesa, i to na datih svakih deset (dirhema) od te sume po dirhem i po, svagda, daje kako slijedi:

-          licu koje bude vršilo dužnost hatiba na spomenutoj musali, na dva Bajrama, po dvadeset dirhema na Bajram;

-          obojici mujezina po deset dirhema na Bajram;

-          licu koje bude učilo kur'ansko poglavlje al-Mulk, uoči svakog petka, na grobu njegovog ranije spomenutog umrlog brata i za dušu njegovog brata po četrdeset i osam dirhema svake godine;

-          na licu koje bude učilo kur'ansko poglavlje al-Mulk, na navedeni način na grobu supruge njegovog ranije spomenutog brata, kojoj je ime Šerifa, kći Alađoza, za njenu dušu, ista svota novca koja se daje ranije spomenutom licu, tako da ukupan iznos novca koji je fiksiran (kao nagrada) za učenje ta dva lica iznosi devedeset i šest dirhema.

Novac što bi preostao (nakon toga) od dobiti, od naznačene svote (vakif) je odredio da se utroši za popravak navedene musale.

Kadija je, nakon što je provjerio da li postoje (svi) uvjeti (potrebni) za valjano uvakufljenje, donio odluku kojom je osnažio valjanost uvakufljenja naznačene sume novca i njegovo provođenje, pa je odluka postala valjana i zasnovana na šerijatu, a onda ju je po šerijatu unio u sidžil. Tako je uvakufljenje postalo izvršivo i zasnovano na stavu svih vodećih šerijatskih pravnika i trajno, tako da je nedopustivo da se isto poslije toga iskrivljuje, anulira, mijenja ili, pak, da doživljava izmjene, ma u kojem vidu i ma iz kojeg razloga. Zato, onaj ko to bude izmijenio, a zna kako glasi, pa grijeh za to pada na one koji to mijenjaju; a Allah, zaista sve zna i sve čuje. (11)  Darežljivi Allah nagradiće vakifovo djelo.

To je napisano i o tome su pridoneseni dokazi, mjeseca redžepa devetstotina i osamdeset i sedme godine( 24. VIII - 23. IX 1579).

Svjedoci čina: Gore spomenuti

(Vakufname Bosne i Hercegovine XV i  XVI vijek, 1985., str. 187. – 192.)

Godine 1983. Hivzija Hasandedić je u svom radu o hercegovačkim vakufima i vakifima potvrdio da je Repovačku džamiju 1579. godine sagradio Hudaverdi Mehmed-čauš Bosna a da on potiče iz begovske porodice Repovac.

Fehim Nametak u svom radu Kulturni razvoj Konjica za vrijeme osmanske vlasti, kojeg je objavio 1991. godine, navodi da je Repovačka džamija sagrađena 1574. godine.

Prema Muliću, Repovačka džamija je mogla nastati između 1658. i 1664. godine (Mulić, str. 165.).

Vjerojatno zbog nemogućnosti da se izgradi na desnoj strani, munara je izgrađena sa lijeve strane od ulaza u objekat(12)  po čemu se Repovačka džamija razlikuje od drugih džamija.

U periodu austrougarske vladavine, muslimansko stanovništvo je prešlo da živi na lijevu obalu rijeke Neretve. Islamska zajednica je objekat džamije izdala garnizonu austrougarske vojske koja ga je koristila kao skladište.

Godine 1924. nakon obnove džamije i povratkom muslimanskog stanovništva na desnu obalu Neretve, džamija je ponovo služila svojoj svrsi.

Za vrijeme drugog svjetskog rata 1943. godine Nijemci su džamiju pretvorili u skladište. Nakon drugog svjetskog rata u džamiji je i dalje bilo smješteno skladište a harem je pretvoren u stočnu pijacu.

Godine 1990. izvršena je restauracije objekta nakon čega je Repovačka džamija dobila današnji izgled.

Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.) krov džamije je bio pogođen artiljerijskim projektilima kao i džamijski zidovi. Nakon završetka rata oštećenja na objektu su sanirana. Tom prilikom izgrađen je krov iznad sofa, sagrađena abdesthana u dvorištu i ograđen harem.

2. Opis dobra

Repovačka džamija u Konjicu pripada tipu jednoprostornih džamija pokrivenih četverovodnim krovom, sa natkrivenim trijemom i kamenom munarom prislonjenoj na lijevoj strani od ulaza (na sjeveroistočnoj strani objekta).

Džamijski harem je na jednom dijelu ograđen kamenim a na drugom  betonskim zidom. Postoje dva ulaza u harem džamije, na sjeveroistočnoj i sjeverozapadnoj strani. Na sjevernom dijelu harema smješten je manji zidani objekat abdesthane, novije izrade.

Vanjske dimenzije džamijskog objekta bez sofa iznose cca 10,55 x 11,16 metara. Zidovi su kameni i njihova debljina u prosjeku iznosi cca 75 cm. Malterisani su iznutra i izvana produžno - cementnim malterom i bojeni bijelim krečom. Džamija je pokrivena četverovodnim krovom. Pokrov je izrađen od kamenih ploča, a krovna konstrukcija je drvena.

Unutrašnjost džamije se sastoji od jednoprostornog molitvenog prostora pravokutne osnove sa stranicama dimenzija 9,05 x 9,66 m. Na sredini molitvenog prostora nalazi se drveni stub dimenzija 23 x 19 cm na kome se oslanja drvena gredu približno istih dimenzija koja ide od zida do zida u pravcu sjeverozapad – jugoistok i oslanja se na zidove. Okomito na glavnu gredu na razmaku od 50 cm su oslonjene stropne grede manjih profila preko kojih je izrađen pokov od drevnih dasaka. Visina od poda do stropa iznosi 5,5 m.

Na sjeverozapadnoj strani objekta nalazi se trijem sa kamenim sofama dimenzija 13,34 x 4,48 metara, sa prolazom prema ulaznim vratima širine 2,18 metara. Od razine terena sofe su podignute u prosjeku za cca 60 cm. Sofe su natkrivene trovodnim krovom koji je izrađen od drvene krovne konstrukcije a  prekriven je kamenim pločama. Trijem je oslonjen na 11 drvenih stupova dimenzija 12 x 12 cm koje imaju kamenu bazu. Stupovi su međusobno povezani drvenom gredom kao i sa objektom džamije. Unutrašnja strana krova prema sofama je izrađena od daščanih letvica.

Izvorno, pod Repovačke džamije bio je izrađen od kamenih ploča, a 1924. godine su kamene ploče zamijenjene drvenim podom.

Mihrab je jednostavno profiliran, bez naglašene dekoracije samo se u gornjem dijelu nalaze pločice sa natpisima iz Kur'ana. Širina mihraba iznosi cca 192 cm a sastoji se od polukružne mihrapske niše čiji prečnik iznosi 96 cm. Njegova visina iznosi cca 308 cm. Mihrapska niša je sa tri strane uokvirena kamenim ramom koji je, u odnosu na ravan džamijskog zida izvučen za 30 cm. Njegova širina iznosi cca 25 cm a visina cca 360 m.

Mahfil i mimber su novije izrade.

Mimber se nalazi desno od mihraba a svojom dužom stranom je prislonjen na jugozapadni zid džamije. Dimenzije mimbera su 80 x 307 cm, a visina iznosi cca 6,15 m. Minber je izrađen od drveta i sastoji se od ulaznog dijela koji čini masivni ram, stepenište i baldahin sa piramidalnim krovom. Stepenište se sastoji od 10 -12 stepenika sa podestom ili pijedestalom na vrhu. Sa obje strane mimberskog stepeništa nalazi se visoka drvena ograda sa dekoracijom – izrađenim duborezom. Sa bočnih strana stepenište je zatvoreno.

Mahfil Repovačke džamije zauzima cijeli prostor sjeverozapadnog zida, iznad ulaznih vrata sa isturenim mjestom za mujezina. Njegova konstrukcija je drvena i oslonjena je na dva pravokutna drvena stupa čije dimenzije iznose cca 15 x 15 cm. Dimenzije mahfila iznose 9,66 x 2,70 m. Pod mahfila je daščani i nalazi se na visine od 2,0 m. Ograda mahfila je drvena i njezina visina iznosi cca 85 cm. Okomita komunikacija do mahfila je ostvarena preko uskih zavojitih stepenika munare.

Na džamiji se nalazi ukupno 13 drvenih prozora, raspoređenih na sve četiri fasade objekta, koji su postavljeni u dva nivoa. U donjem nivou objekta nalazi se 7 dvokrilnih prozora a na gornjem 6, raspoređenih tako da se na svakoj fasadi nalazi po 4 prozora osim na sjeverozapadnoj fasadi gdje se nalazi jedan pravokutni prozor. Prozori su pravokutni u donjem dijelu a na vrhu su završeni prelomljenim lukom. Izrađeni su od drveta i bojeni prirodnom zaštitnom bojom. Dimenzije ovih prozora iznose cca 110 x 210 cm. Svi prozori donjeg nivoa imaju demire izrađene od kovanog gvožđa. Prozori gornje razine su izrađeni od drveta u 9 polja i završavaju se prelomljenim lukom. Njihove dimenzije iznose 90 x 144 cm. Postavljeni su u istim okomitim osovinama kao i prozori prve razine. Na vanjskoj zidnoj plohi sjeverozapadnog zida, na visini iznad pravokutnog prozora, smještene su niše sa prelomljenim lukom.

Portal džamije je jednostavan, izvučen u odnosu na sjeverozapadni zid oko 20 cm. Portal se sastoji od punih hrastovih dvokrilnih vrata koja su pravokutnog oblika i ukrašena floralnim i geometrijskim duborezom. Njihova širina iznosi cca 1,45 m, a visina 1,90 m.

Munara je deseterostrana kamena prigrađena lijevo od ulaza u džamiju, uz njezin sjeveroistočni zid. Munara je relativno niska cca 19 m. Građena je od kamena sedre, malterisana i bojena bijelom bojom. Šerefe je izrađeno od kamenih ploča. U munaru se ulazi  iz molitvenog dijela prostora džamije na dijelu ispod mahfila. U unutrašnjosti munare je postavljeno kameno spiralno stepenište kojim se dolazi do mahfila i šerefe. Baza munare je pravokutne osnove dimenzija 2,2 x 2,2 m. Prijelaz sa baze na tijelo munare je izveden u vidu trapezoidne prizme na kome se nalazi kameni vijenac. Tijelo munare ima poligonalnu osnovu (deseterostrana) čija je širina  u donjem dijelu 175 cm a u gornjem 171 cm. Ograda šerefe je kamena bez dekoracije visine 90 cm. Krov munare je u obliku kupe i prekriven je bakrenim limom (izvorno olovnim). Na vrhu munare je alem, izrađen od bakra.

Harem uz Repovačku džamiju

Oko Repovačke džamije se nalazi prostran harem u kojem su nekad bili mezari sa nišanima. Prema usmenom kazivanju tu su bili ukopani Zulfi hodža i Mehmed-beg, sinovi Alijini. Većina nišana je uništena, ostao je samo jedan jednostavne izrade bez natpisa za kojeg se pretpostavlja da je donesen sa druge lokacije.

Harem džamije je ograđen na jednom dijelu kamenim zidom a na drugom betonskim blokovima prosječne visine oko 1,5 m.

3.  Dosadašnja zakonska zaštita

U postupku koji je prethodio donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u spise o zaštiti dobra i utvrđeno je sljedeće:

Nemamo podatak da li je objekat bio pravno zaštićen.

Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine Repovačka džamija u Konjicu je evidentirana kao spomenik III. kategorije.

4.  Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

Na Repovačkoj džamiji su vršene manje intervencije u nekoliko navrata, ali objekat nije imao bitne, dispozicijske izmjene.

U vrijeme austrougarske vladavine Islamska zajednica je iznajmila objekat džamije vlastima i oni su ga koristili kao skladište. Prva obnova je bila 1924. godine i nakon toga je služila svojoj svrsi. Tada je izvršena zamjena poda, skinute su kamene ploče i postavljen je drveni pod.

Za vrijeme drugog svjetskog rata od 1943. godine, Nijemci su koristili objekat džamije kao skladište. Repovačke džamija je bila u takvom stanju da dugo vremena nije mogla biti korištena kao molitveni prostor.

Godine 1986. izrađen je Projekat rekonstrukcije Repovačke džamije u Konjicu, koji je izradio Regionalni Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Mostar  u septembru 1986. godine.

Projektom rekonstrukcije Repovačke džamije predviđeni su i urađeni sljedeći radovi:

-          saniranje temelja džamije,

-          popravak podne, stropne i krovne konstrukcije,

-          izmjena dotrajalog krovnog pokrivača novim kamenim pločama,

-          obijanje maltera sa vanjskih i unutrašnjih zidova i ponovno malterisanje,

-          otvaranje zazidanih prozorskih otvora,

-          ugradnja novih prozora i vrata,

-          izrada novog mimbera,

-          saniranje sofa,

-          saniranje šerefe na munari.

Godine 1990. su završeni građevinski radovi na Repovačkoj džamiji i džamija je ponovo otvorena nakon dugog vremena.

U posljednjem ratu u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine, artiljerijskim projektilima je bio pogođen krov Repovačke džamije, tako da su osim krova bili oštećeni zidovi objekta i uništen enterijer džamije. Nakon rata oštećenja su otklonjena i objekat je renoviran. 

5. Sadašnje stanje dobra

Uvidom na terenu kolovozu 2007. godine ustanovljeno je da je objekat Repovačke džamije građevinski u dobrom stanju.

6. Specifični rizici

Nema specifičnih rizika koji bi mogli ugroziti nacionalni spomenik.

III -  ZAKLJUČAK

Primjenjujući Kriterijume za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (»Službeni glasnik BiH« br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijelo odluku kao u dispozitivu. Odluka je utemeljene na sljedećim kriterijima:

A.         Vremensko određenje

B.         Povijesna vrijednost (Veza građevine, cjeline ili područja sa povijesnom ličnošću ili značajnim događajem u povijesti.)

C.         Umjetnička i estetska vrijednost

          i. Kvalitet obrade

          ii. Kvalitet materijala

          iii. Proporcije

          iv. Kompozicija

          v. Vrijednost detalja

          vi. Vrijednost konstrukcije

E.         Simbolička vrijednost

ii.  Sakralna vrijednost

vi. Značaj za identitet skupine ljudi

F.         Ambijentalna vrijednost

ii.  Značenje u strukturi i slici grada

ii.  Objekat ili skup objekata je dio cjeline ili područja

G.        Izvornost

                         v.  Položaj i smještaj u prostoru

Sastavni dio ove odluke su:

-          kopija katastarskog plana i zk. Izvadak,

-          fotodokumentacija (snimljena od strane suradnika Povjerenstva),

-          kopija Projekta rekonstrukcije Repovačke džamije u Konjicu, koji je izradio Regionalni Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Mostar iz rujna 1986.

Korištena literatura

Tijekom vođenja postupka proglašenja graditeljske cjeline Repovačka džamija u Konjicu nacionalnim spomenikom korištena je sljedeća literatura:

1954.    Kreševljaković, Hamdija i Kapidžić, Hamdija, »Stari hercegovački gradovi«, „Naše starine" br. 2, str 9-10, 1954.

1975.    Anđelić, Pavao, Historijski spomenici Konjica i okoline, I, Skupština općine Konjic, Konjic, 1975.

1985.    Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek), Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo 1985. godine

1986.    Projekat rekonstrukcije Repovačke džamije u Konjicu, Regionalni Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Mostar, Mostar, rujan 1986. godine

1991.    Nametak, Fehim, Kulturni razvoj Konjica za vrijeme osmanske vlasti, Islamska misao, 1991.

1996.    Čelebija, Evlija, Putopis, Sarajevo Publishing, 1996.

1997.    Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga 2, 3. izdanje, biblioteka „Kulturno naslijeđe", Sarajevo Publishing, 1997.

1999.    Bajić, Esad, Monografija Medžlisa Islamske zajednice Konjic sa posebnim osvrtom na džamije i druge spomenike islamske kulture na ovom području, Konjic, 1999.

2001.    Mulić, Jusuf, Konjic i njegova okolina u vrijeme osmanske vladavine (1464-1878), Općina Konjic, Konjic, 2001.

2003.    Mulić, Jusuf, Dvije značajne godišnjice grada Konjica: 620 godina prvog zvaničnog pomena grada i 320 godina od izgradnje bivšeg kamenog mosta, „Hercegovina", 15-16, časopis za kulturno i historijsko naslijeđe, Arhiv Hercegovine, Mostar, 2003.

(1) Čelebija navodi: ”Ta se kasaba nalazi u hercegovačkom sandžaku. Ona je domeno (hass) njegovog paše. Njom upravlja pašin vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od sto pedeset akči. Ima spahijskog ćehaju, janjičarskog serdara, ajane, prvake, načelnika grada, povjerenika za harač, tržnog nadzornika i baždara... Ima šest mahala. Ima šest stotina pločama pokrivenih kuća. To nisu velike kuće, ali imaju mnoge vinograde. Ima osam džamija, dvije medrese, tri osnovne škole, dvije derviške tekije, jedno kupalište, dva svratišta (hana). Tu ima sedamdeset i pet dućana. To su većinom kovački dućani jer je gvožđe koje se ovdje obrađuje poznato i čvrsto. Štaviše, ima jedna takva mahzumijska sablja koju nazivaju konjička sablja. Ona je takva da se sva savije kad se njome udari, pa se opet ispravi. Oni izrađuju savijene mačeve, mesarske noževe, raznovrsno ratno oružje i oruđe, jer u njihovim planinama ima gvozdeni mejdan, a u brdima ima vrlo mnogo ćumura.

Kako tu vlada klima gorske visoravni, to kod njih ne uspijevaju smokve, grožđe, maslina i nar onako kao u Mostaru. Stanovnici su predusretljivi prema strancima, a većinom su zanatlije i trgovci."

(2) U literaturi nailazimo na različite informacije vezano za donatora (hair-sahibiju) Hudaverdi Bosna kao i za datum izgradnje njegove zadužbine (vakifa) Repovačke džamije.

(3) Poznat je kao Hodaverdi Bosna Mehmed-beg, jedan od najkrupnijih bosansko-hercegovačkih feudalaca u XVI stoljeću. Po narodnoj predaji, jedno vrijeme zauzimao je položaj bosanskog valije. Njegovi potomci nose različita prezimena već prema tome kako se ta velika porodica tokom vremena razvijala i granala (Ajanović, Alibegović, Avdibegović, Dautbegović, Ferhatbegović, Hasanbegović, Hašimbegović, Hisejinbegović i Repovac. (Vidi Hamid Hadžibegić i Derviš Buturović, Berat Hudaverdi Bosna Mehmed-bega od 1593. godine. Prilozi za orijentalnu filologiju, XII-XIII, str. 151-174).

(4) Hadis.

(5) Kur'an, XXVI 88-89

(6) Aluzija na imama Abu Hanifu

(7) Aluzija na imama Muhammeda i imama Abu Jusufa

(8) Kur'an, XIX, 40

(9) Kur'an, II, 131

(10) Najvjerojatnije je da je ovdje riječ o musali na kojoj su se sve do drugog svjetskog rata, s desne obale rijeke Neretve, iznad današnje zgrade Gimnazije, obavljale bajramske molitve i molitve petkom pod vedrim nebom, kad god su to dopuštale vremenske prilike. Ako je to tačno, onda je neobično da se u tekstu vakufname kaže da se ta musala nalazi u blizini kasabe, a ne u kasabi. Naime, prema današnjem shvatanju taj dio, na kojem se nalazila musala, predstavlja sastavni dio grada Konjica. Uz to, vjerujem da je i u momentu sastavljanja ove vakufname kraj na kojem je uspostavljena musala takoder bio u sastavu samog gradskog naselja koje se, najvjerojatnije, prostiralo s obje strane rijeke Neretve, bez obzira na to da li je u tom kraju bilo kuća ili nije. To, prije svega, zbog toga što je poznato da je već 1570. godine postojao most na Neretvi, u Konjicu, koji je povezivao lijevu obalu rijeke s desnom.

(11) Vidi bilješku (7)  

(12) Za izgradnju munare na lijevoj strani od ulaza u Repovačku džamiju, kao i za izgradnju džamije postoji legenda prema kojoj je Hudaverdi-beg nakon smrti žene Lejle i kćerke Jasmine naložio da se munara na Repovačkoj džamiji izgradi na lijevoj strani, strani srca u znak ljubavi prema njima dvjema. („Kabes“ broj 5, str. 63.)