Status spomenika -> Nacionalni spomenik

Odluka je objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 3/08.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općega okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 11. do 17. rujna 2007. godine je donijelo

O D L U K U

I.

Povijesna građevina – Narodno pozorište u Sarajevu proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik nalazi se na zemljištu označenom kao k.č. broj 61 (stari premjer) što odgovara k.č. br. 2081/1, 2081/2, 2081/3 (novi premjer) upisane u z.k. uložak broj XLVIII/80, k.o. Sarajevo XLVIII, općina Centar Sarajevo, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, ustanovljenoga sukladno Aneksu 8. Općega okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (»Službene novine Federacije BiH«, br. 2/02, 27/02, 6/04 i 51/07).

II.

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati financijska sredstva za izradu i postavljanje informacijske ploče sa temeljnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

III.

U svrhu trajne zaštite nacionalnoga spomenika utvrđuju se sljedeće mjere zaštite koje se odnose na prostor definiran u točki I. stavak 2. ove odluke:

-          dopušteni su isključivo konzervatorsko-restauratorski radovi, radovi tekućeg održavanja i radovi koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, uz odobrenje federalnoga ministarstva nadležnoga za prostorno uređenje i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine;

-          izvršiti sanaciju suterenskih i prizemnih dijelova objekta i njihovu zaštitu od kapilarne vlage;

-          izvršiti izradu projekta restauracije enterijera objekta sa detaljnim snimkom stanja (arhitektonski i dr. snimci);

-          projekat mora biti zasnovan na metodološkom pristupu koji će biti usmjeren na zaštitu historijskih vrijednosti objekta;

-          nije dopuštena promjena stilskih značajki objekta uklanjanjem ili dodavanjem pojedinih dekorativnih elemenata i arhitektonskih detalja (kamene i druge plastike, vijenaca i sl.);

-          izvršiti sanaciju svih instalacija u objektu (proupožarni sistem, elektro, vodovod i kanalizacija) uz prethodno ispitivanje stanja instalacija;

-          izraditi projekat gromobranske instalacije;

-          izraditi plan održavanja objekta.

IV.

Stavljaju se izvan snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski spisi koji su oprečni odredbama ove odluke.

V.

Svatko a posebice nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe, suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.

VI.

Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, federalnome ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje, nadležnoj službi zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine i općinskome tijelu uprave nadležnome za poslove urbanizma i katastra, u svrhu provedbe mjera utvrđenih u toč. II. – V. ove odluke i nadležnome općinskome sudu radi upisa u zemljišne knjige.

VII.

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim osobama u prostorijama i na web-stranici Povjerenstva (http://www.aneks8komisija.com.ba).

VIII.

Sukladno članku V. stavak 4. Aneksa 8. Općega okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini odluke Povjerenstva su konačne.

IX.

Danom donošenja ove odluke, sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (»Službeni glasnik BiH« broj 33/02, »Službeni glasnik Republike Srpske« broj 79/02, »Službene novine Federacije BiH« broj 59/02 i »Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH« broj 4/03) briše se nacionalni spomenik upisan pod rednim brojem 515.

X.

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u »Službenom glasniku BiH«.

Ovu odluku Povjerenstvo je donijelo u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

Broj: 02-2-131/07-5

12. rujna 2007. godine

Sarajevo

Predsjedatelj Povjerenstva

Dubravko Lovrenović

O b r a z l o ž e n j e

I – UVOD

Na temelju članka 2. stavak 1. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, ustanovljenoga sukladno Aneksu 8. Općega okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, »nacionalni spomenik« je dobro koje je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom, sukladno čl. V. i VI. Aneksa 8. Općega okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (»Službeni glasnik BiH«, broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za to dobro podnesen zahtjev.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika donijelo je odluku o stavljanju zgrade Narodnog pozorišta u Sarajevu na Privremenu listu nacionalnih spomenika pod rednim brojem 515.

Sukladno odredbama Zakona, a na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je pristupilo provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

II – PRETHODNI POSTUPAK

U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom, izvršen je uvid u:

-          dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra,

-          sadašnje stanje i namjenu dobra, uključujući opis i fotografije, podatke o oštećenjima tijekom rata, podatke o intervencijama na restauraciji i drugoj vrsti radova na dobru, itd.,

-          povijesnu, arhitektonsku i drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke.

Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:

1. Podaci o dobru

Lokacija

Narodno pozorište u Sarajevu je locirano centralnom dijelu grada, na uglu Obale Kulina bana i Kulovićeve ulice i zajedno sa objektima Štamparije, Glavne pošte, palače Pravde i drugih objekata, čini karakterističan urbanistički niz, nastao tokom austrougarskog perioda, koji je određen tadašnjim regulaciono-građevinskim redom.

Sa južne strane objekta se nalazi ulica Obala Kulina bana i rijeka Miljacka, dok se na sjevernoj strani objekta nalazi Pozorišni trg, ograničen ulicom Branilaca grada.

Sa zapadne strane, prostor je definiran Kulovića ulicom, a potom zgradom Pošte iz austrougarskog perioda.

Istočno od Narodnog pozorišta se nalazi javni parking i savremeni upravni objekat građen šezdesetih godina XX. vijeka.

Nacionalni spomenik obuhvaća zemljište označeno kao k.č. 61 (stari premjer) što odgovara k.č. 2081/1, 2081/2, 2081/3 (novi premjer) z.k. uložak XLVIII/80, k.o. Sarajevo XLVIII, općina Centar, Sarajevo, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Historijski podaci

U graditeljskoj historiji austrougarskog perioda, zgrada današnjeg Narodnog pozorišta, koja je građena 1897. i 1898. godine, a projektovana 1896. godine od strane Karla Paržika(1), zauzima istaknuto mjesto.

Gradnja ovog objekta vezana je za razdoblje punog razmaha graditeljske i obrtničke djelatnosti u Sarajevu, koje je dodatno pospješeno usvajanjem novih građevinskih propisa, Građevinskim redom iz 1893. godine. Novi građevinski propisi se direktno oslanjaju na „Bauordnung“, prvu građevinsku regulativu koju uvode nove vlasti(2). Ovim Građevinskim redom iz 1893. godine, po kojem se radilo prilikom gradnje današnjeg Narodnog pozorišta u Sarajevu, detaljnije su razrađeni propisi po kojima se primjenjuju građevinski materijali, a postavljene su i precizne norme u pogledu dimenzioniranja novih građevina(3). Isto tako, Regulacionim planom ovog građevinskog reda, koji je doduše bio ograničen samo na centralni, ravničarski dio grada, bilo je regulisano građenje svih novih objekata, i uvodi se mogućnost zakonskog uticaja na dimenzije i spoljni izgled objekata. Ovim planom je bilo dozvoljeno građenje dvospratnih stambenih objekata na potezu od Vijećnice do Drvenije mosta, a od Drvenije do Mosta na Skenderiji bilo je dozvoljeno građenje samo jednospratnih stambenih jedinica, i to sa baščama okrenutim prema Miljacki. Taj propis je izmijenjen neposredno pred gradnju zgrade Narodnog pozorišta, prilikom regulisanja Miljacke i građenja Apelovog keja (Obale). Tom prilikom je izgrađen niz javnih objekata znatno veće spratnosti od ranije propisane, između ostalog zgrada Narodnog pozorišta. Taj niz je nizvodno sa desne obale Miljacke upotpunjen gradnjom zgrada Pošte i Pravosudne palače(4).

Po projektu arhitekte Karla Paržika(5), 1897. godine, počinje izgradnja reprezentativnog objekta koji se prvobitno naziva „Društveni dom“. Izgradnji objekta je prethodilo poklanjanje zemljišta od strane Zemaljske vlade(6), koja je u skladu sa svojom politikom zdušno pomagala i stimulisala gradnju javnih i kulturnih objekata koji imaju historicistička i „proevropska“ obilježja. Zgrada „Društvenog doma“ je svečano otvorena 2. januara 1899. godine(7). 

U istom objektu, svoje prostorije istovremeno otvara „Gospodski klub“, osnovan godinu dana ranije(8).

Tokom austrougarske uprave, ovaj objekat nikada nije zvanično prerastao u pozorište, već je sve vrijeme bio „Društveni dom“, ili „Herren club“ ili „Clubhaus“, u kojem se mogu održavati pozorišne predstave, „Saaltheater“(9).

Izgradnja „Društvenog doma“ spada u prvu fazu djelovanja arhitekte Karla Paržika u Sarajevu, kada uglavnom projektuje i gradi javne objekte. Kasnije, u svojoj drugoj stvaralačkoj fazi uglavnom gradi objekte za Katoličku crkvu(10).

U pogledu stilskog određenja, „Društveni dom“ je osmišljen u historicističkom duhu, koji se direktno oslanja na doktrinu strogog akademskog historicizma(11) u kojem je Karl Paržik školovan, tokom godina provedenih na studiju arhitekture u Beču. Korijene ovakve vezanosti autora za historicizam ne treba tražiti samo u njegovoj akademskoj naobrazbi, već i u autorovom porijeklu(12).

Stilski gledano, objekat je rađen historicističkim neorenesansnim jezikom, a u pogledu kompozicije i detalja, moguće je prepoznati određene elemente koji su preuzeti sa „Narodnog pozorišta“ u Pragu. Razvoj fasade, pročelja, horizontalna raščlanjenost, karakteristični detalji kamene ograde i drugo, su elementi koji vezuju projekat „Društvenog doma“ u Sarajevu, sa svojim desetak godina starijim, uzorom iz Praga(13).    

Po nekim drugim autorima, kompozicija i detalji historicističke neorenesansne fasade Narodnog pozorišta su najvjerovatnije rađeni po uzoru na Berzu u Beču, koju je projektovao arhitekt Teofil fon Hansen, veliki Paržikov učitelj iz Beča koji je očito imao veliki uticaj na svog učenika(14).  Kasnije će isti autor, i svoje kapitalno ostvarenje, Zemaljski muzej, izvesti istim arhitektonskim jezikom(15).

Prvobitno, Paržik određuje ulaz sa juga, sa Obale Kulina bana, i to je razlog zašto je ova fasada, u originalnom obliku simetrična, monumentalna i stroga, i predstavlja školski primjer historicističkog neorenesansnog izraza.

Današnja glavna, ulazna strana, koja se nalazi na suprotnoj, sjevernoj strani, bila je znatno skromnija. Paržik je rješava kao sporednu fasadu, lišenu stroge simetrije i izrazite neorenesansne monumentalnosti. Tek u narednom, XX. stoljeća, prilikom adaptacije „Društvenog doma“ u Narodno pozorište, ova fasada dobija konačna stroga neorenesansna obilježja, a vanjski izgled objekta biva upotpunjen.

Gradnja ovog kapitalnog objekta, u široj javnosti je praćena sa velikim zanimanjem. Godine 1896., objekat se u sarajevskoj štampi naziva „Udružni dom", i predstavlja se kao mjesto gdje će se odvijati kulturni i javni život i to „na ćošku Kulovića ulice, a glavnim pročeljem na Apelovu obalu... kojoj je u namjeni častan zadatak, da bude središtem društvene sarajevske, naročito da bude hramom svetim Muzama"(16).

I prije građenja „Društvenog doma“, u Sarajevu su postojala brojna mjesta gdje se aktivno odvijao kulturni život, i gdje su igrane pozorišne predstave(17). Sasvim je jasno da je u takvim uslovima  bilo normalno da jedan reprezentativni objekat, kakav je bio „Društveni dom“, evoluira u namjensku pozorišnu kuću koja je nedostajala Sarajevu. Zgrada „Društvenog doma“ biva adaptirana u pozorište definitivno u periodu od 1921. Karl Paržik je imao čast da učestvuje i u toj važnoj adaptaciji(18).

Adaptacija „Društvenog doma“ u Narodno pozorište je bilo u sklopu šireg društvenog plana Ministarskog savjeta Kraljevstva o organizaciji državnih, oblasnih i putujućih pozorišta. Po rješenju ovog političkog tijela od 1. septembra 1919. godine, o organizaciji državnih, oblasnih i putujućih pozorišta u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, utvrđene su tri kategorije narodnih pozorišta.

U prvu kategoriju su svrstana tri državna (nacionalna) pozorišta u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani.

U drugu kategoriju spadaju oblasna pozorišta u Sarajevu, Skoplju, Novom Sadu i nekim drugim gradovima(19).

I najzad, u treću kategoriju spada određen broj putujućih pozorišta u Nišu, Kragujevcu, Varaždinu i nekim drugim gradovima.

Posljedica ovog plana je bila skoro prihvatanje odluke o prodaji zgrade sa inventarom, od strane uprave „Društvenog doma“ Narodnom pozorištu u Sarajevu, od 10. maja 1920. godine(20). 

U Narodnom pozorištu barataju sa podatkom da je Narodno pozorište osnovano nešto ranije, tačnije 18. novembra 1919. godine(21).

Na zahtjev Zemaljske vlade u Sarajevu, koji je upućen 3. avgusta 1920. godine, Josip Vancaš pravi prve skice unutrašnjeg preuređenja „Društvenog doma“ u Narodno pozorište(22).

Ipak, adaptacija „Društvenog doma“ u Narodno pozorište se na kraju povjerava prvobitnom autoru, arhitekti Karlu Paržiku, 3 maja 1921. godine. Istog mjeseca je donesena odluka da se izvođenje povjeri Građevinskom dioničarskom društvu u Sarajevu(23). Izvođač radova je bio poduzetnik Jozef Martinek, a sam Karl Pažik je zdušno saučestvovao u gradnji(24).

Zanimljiv je podatak da Narodno pozorište, uporedo sa radovima na adaptaciji zgrade, nastavlja sa radom i bilježi vrijedne rezultate. Juna 1922. godine biva izvedena prva opera Narodnog pozorišta u Sarajevu. To je bila opera „Porin“, u izvedbi Opere iz Osijeka.

Od tada, pa do danas, Narodno pozorište u Sarajevu radi u kontinuitetu i ne mijenja lokaciju.

Tijekom rata u BiH od 1992. do 1995., zgrada Narodnog pozorišta više puta je pogođena topničkim projektilima, ali ta oštećenja nisu bila velikog obima.

2. Opis dobra

Zgrada Narodnog pozorišta, projektirana i izvedena u neorenesansnom historicističkom stilu, je nepravilnog tlocrtnog oblika, bliskog pravokutniku, dimenzija cca 50 m x 47 m.

Objekt se sastoji iz podrumskog dijela, prizemlja, prvog i drugog kata. Kao međukatovi se pojavljuju: etaža između prizemlja i prvog kata, gdje se nalaze lože na mezaninu, uz službene prostorije; etaža između prvog i drugog kata, gdje se nalazi balkon sa ložama, garderoba za glumce i službene prostorije.

Podrumski dio, danas uglavnom služi kao pomoćni prostor, mada mu je prvobitna namjena bila znatno drugačija(25). U sklopu ovih pomoćnih prostorija, ovdje se  nalaze  garderobe i sanitarije za glumce.

Prizemlje je najvažnija etaža u cjelokupnom objektu. U sklopu javnog dijela prizemlja, gledajući sa sjeverne ulazne partije, nalazi se ulazni natkriveni trijem, ulazni hol, garderobe u sklopu ulaznog hola, blagajna. Bočno, duž istočnog krila - četiri foajea sa bifeom na južnom kraju, i glavna kazališna sala.

Glavna sala je postavljena u smjeru istok-zapad, s tim da je ulaz iz foajea sa istoka, a pozornica se nalazi na zapadnom kraju.

Između pozornice i gledališta smješten je upušteni prostor za orkestar, a lijevo i desno od glavne pozornice nalaze se pomoćne pozornice.

Glavna kazališna sala u parteru ima 286 sjedišta raspoređenih u 13 redova po 22 sjedala. Izgrađena je prilikom prvobitne izgradnje objekta 1897. godine kada je bila duga 21 m, 15 m široka, a 12,50 m visoka. Sadašnje mjere glavne sale, sudeći po projektu adaptacije enterijera iz 1980. godine, su približno iste.

Na bočnim, ulaznim stranama glavne sale, prema foajeima na istoku, nalaze se dva unutrašnja stubišta, od kojih je sjeveroistočno namijenjeno posjetiocima.

Četvrtom stubištu se pristupa sa južnog hola, do kojeg vodi južni, službeni ulaz. Ovo stubište je isključivo namijenjeno osoblju Narodnog pozorišta, a do njega se nalazi dizalo, uvedeno u zgradu u drugoj polovici XX. stoljeća. 

U sklopu glavne sale, iznad prizemlja se nalazi mezanin gdje su smještene centralne lože, na istočnoj strani sale, nasuprot pozornice. Centralna loža je dimenzija cca 11,00 x 3,50 m, i predviđena je za 15 gledalaca.

Sa oba boka mezanina se nalazi po 6 separea, (ukupno 12 separea). U svaki separe moguće je smjestiti 4 do 6 gledatelja, pa je maksimalni ukupni broj sjedala u separeima mezanina 72.

Iznad mezanina se nalazi balkon i galerija. Balkon se nalazi na istočnoj strani sale, iznad centralnih loža. Ukupne dimenzije balkona su cca 6,50 x 5,50 cm, s tim da se na bokovima nalaze stubišni prolazi koji vode do stepenastih ploha gdje su smještena sjedala. Balkon se sastoji od 6 stepenastih površina gdje je smješteno po 10 sjedala, 60 ukupno. Ispred stepenastih površina je smješten uski, vodoravni, prednji prolaz.

Na bočnim stranama naprijed, u odnosu na balkon, nalaze se galerije sa po 23 sjedala, ukupno 46 sjedala. Ukupan maksimalni kapacitet gledatelja sa sjedalom u glavnoj sali Narodnog pozorišta je 479(26).

U pogledu vanjskih komunikacija, u prizemlju, sjeverni, natkriveni, ulazni trijem je povezan sa glavnim stubištem koje vodi prema Pozorišnom trgu.

U prizemlju, na istočnoj strani Narodnog pozorišta, nalazi se još jedan sporedni ulaz, koji se danas dosta rijetko koristi, i to uglavnom prilikom završetka posjećenijih predstava Narodnog pozorišta, kako bi se smanjio pritisak na glavni, sjeverni ulaz. Ovaj ulaz povezuje foaje Narodnog pozorišta sa bočnim dijelom Pozorišnog trga, i na ovom ulazu se danas nalazi pomoćno dizalo za hendikepirane osobe. Originalno, ovaj prolaz je povezivao sale za ručavanje (foaje) sa ozelenjenim prostorom ispred „Društvenog doma".

Danas se četiri foajea i bife Narodnog pozorišta koriste za boravak gledatelja u pauzama predstava, ali i za sve vrste likovnih i drugih izložaba.

Ulazni hol na sjevernoj strani, odakle se pristupa svim ostalim foajeima, dug je 15,50 m, a širok 8,50 m. Visina hola, i svih ostalih foajea u prizemlju iznosi cca 6,50 m.

Na prvom katu Narodnog pozorišta smještene su službene prostorije i sale za probe. Ovdje se nalaze velika i mala sala za balet, sale za kor, orkestar i dramu, režija, salon, arhiv, krojačnica i drugi pomoćni prostori. Ovaj prostor je, tlocrtno gledano, znatno umanjen, jer glavna sala u prizemlju zauzima prostor od dva kata, pa središnji prostor prvog kata, sukladno tomu, ne pripada ovoj cjelini(27). 

Drugi kat Narodnog pozorišta je također, tlocrtno gledano, umanjen za zračni prostor velike sale, i u njemu se nalaze  uredski i pomoćni prostori.

Na južnoj strani se nalaze upravni uredi, administracija, salon ravnatelja, atelje scenografa i manji pomoćni prostori. Do ovih prostorija se pristupa isključivo stubištem sa južnog krila i dizalom.

Na suprotnoj, sjevernoj strani drugog kata se nalazi strojarnica. Do ovog pomoćnog prostora je moguće doći isključivo stubištem koje se nalazi sjeverno od glavne pozornice, a vodi do prizemnih garderoba.

Između sjevernog i južnog krila drugog kata nalazi se tavansko-potkrovni prostor smješten iznad glavne sale Narodnog pozorišta.

U pogledu materijalizacije objekta, sasvim je sigurno da je ovaj reprezentativni objekt izgrađen od najkvalitetnijih materijala tog vremena, sukladno svim tadašnjim strogim normama koje se odnose na uporabu materijala i konstrukciju. Osnovni materijali, od kojih je građena zgrada Narodnog pozorišta, bili su kamen, opeka, drvo, željezo, lim i staklo. Osnovna, nosiva konstrukcija je rađena od čvrstog kamena i opeke.

Temelji i temeljni zidovi su spravljeni od lomljenog kamena u suhozidu, između ostalog, da bi se izbjeglo izvođenje tada vrlo skupe hidroizolacije, i da bi se postiglo razbijanje kapilarnog prodora vlage u objekt. Iz ovog razloga je rađen i kameni nabačaj ispod debelih podova u podrumu i prizemlju. Ovaj kamen je najvjerojatnije vađen iz lokalnih kamenoloma, Hreše i Miljevine.

Konstruktivni sistem objekta je rađen od opeke i kamena, a upotrebljavane su i željezne konstruktivne grede, posebice u podrumskom dijelu zgrade, gdje su kombinovane sa kamenom i opekom.

Kat je izgradjen na debelom stropu debljine cca 50cm, gdje je primijenjen drveni konstruktivni sistem.

Kasnije, adaptacijom iz 1921. godine, lepeza materijala i konstruktivnih tehnika zgrade Narodnog pozorišta biva obogaćena tada najsuvremenijim materijalima i tehnikama. Lože mezanina, parter i neki drugi dijelovi objekta bivaju napravljeni od armiranog betona, a dokaz tome su nacrti i statički proračuni iz iste godine.

Vanjski i unutrašnji zidovi, različitih debljina, su rađeni od opeke. Ovaj kvalitetni materijal, od kojeg su napravljeni debeli vanjski zidovi objekta, čini da je fizika zgrade, u pogledu termoizolacije veoma dobro riješena. Zimi je u objektu relativno toplo, a ljeti hladno. Osim toga, nakon što se zidovi, unutrašnji i vanjski, izvedu od onovremene kvalitetne opeke, dobijene industrijskim putem, omogućen je čitav niz lakih prepravki instalacija dugo vremena nakon završetka izgradnje samog zdanja.

Originalna krovna konstrukcija je bila metalna i drvena sa krovnim vezačima. Na ovu strmu krovnu konstrukciju postavljan je lim kao završni sloj pokrova.

Zadnjom konstruktivnom sanacijom krova, s početka XXI. stoljeća, postavljene su metalne rešetke, ali i klasične drvene grede, koje sada čine krovnu konstrukciju.

Centralni trovodni krov, čije se dvije duže vode slijevaju u pravcu sjever-jug, riješen je čeličnim nosivim rešetkama, koje se pokrivaju svim propisanim izolacionim slojevima, i na kraju završnim pokrovom.

Četverovodni krov iznad ulazne partije na sjeveru i dva bočna složena krova na sjeveru su riješena drvenom konstrukcijom. Isti je slučaj i sa centralnim i dva bočna složena krova na južnoj strani, koji su riješeni također drvenom konstrukcijom. Novopostavljeni pokrov, na svim krovnim površinama je plastificirani lim.

U pogledu namjene, prvobitno rješenje iz 1896. godine predviđa smještanje kazališta i dva kluba, „Gospodskog kluba" i „Tehničkog kluba". Po jedinstvenom opisu iz doba gradnje objekta možemo saznati originalan raspored prostora tadašnjeg „Udružnog doma: „Umah na glavni ulaz prianja predvorje, garderoba, sobe za toaletu, okle se stupa u veliku dvoranu za svečanosti – sarajevski dom vila. Sjajna dvorana biće 21 m dugačka, 15 široka, a 12 ½ m visoka. Stupovi i arkade spajaju ovu dvoranu sa dvije pobočne prostorije, pa je u toliko povećavaju i vežu je sa pozornicom, koja će zapremiti 11 metara u dubinu i 9 metara u širinu. Dvorana je u visini I. kata, pa tako sve ove prostorije mogu da se okruže balkonskom galerijem, dok će pod njima da bude mjesta za jednu veliku ložu i galerijski foyer. Iz glavne dvorane možeš izravno u dvorane za ručanje, a iz ovih u bašču. Prizemne su prostorije u klupske svrhe, spremnice, kancelarije, hodnici i troje stube.

U I. katu, u koliko ga nije zapremila dvorana za svečanosti, smjestiće se klupske prostorije (čitaonica, 2 sobe za igrače, 1 soba za bilijara, 2 salona za primanje s predsobljem, 1 ručaonica, uz druge potrebne prostorije kao: toaletne sobe, sobe za služinčad, pa još dvije posebne sobe, dvorane za privatne klubove i dr.).

            U dubokom parteru (75cm do 1.50m pod razinu ceste) biće javna krčma, kuhinja, dvorana za privatne sastanke, gostioničarev stan, pazikuća, spremišta, podrum za pića i jela, magaza za ugljen, centralna grijačnica, kruglana i dr.

Pozornica dizaće se u visinu čitavog zdanja, košto i dvorana za svečanosti. Sa pozornice dolaziće se u garderobu za glumce i uopće u prostorije, kakove zahtijevaju moderne daske"(28).

Adaptacijom objekta iz 1921. godine, objekat postaje namjenski, tako da je na taj način određen današnji izgled objekta. Južni ulaz je službeni, a sjeverni predstavlja glavni ulaz. Originalni projekat ne predviđa bogatu i monumentalnu sjevernu fasadu, ali sada sjeverna, ulazna fasada ima strogu fizionomiju i historicistički neorenesansni izgled.

Prostorna artikulacija volumena zgrade podređena je discipliniranoj kompoziciji, a pri tome je svaka fasada drugačije riješena. Primarno raščlanjenje postignuto je središnjim ili bočnim rizalitima i stupnjevanjem visina.

Južna fasada ima strogo pročelje, čvrsto, statično i simetrično, što je značajka koja krasi i mnoge druge uspjele historicističke arhitektonske kompozicije u izvedbi Karla Paržika. Južna fasada dalje, obilježena je snažnom ulaznom partijom i raskošno razvijenim kamenim stubištem i arkadnim trijemom.

Bočne fasade su stilski slično komponirane, s tim što istočna ima naglašeno izlazno stubište prema trgu. Sve četiri fasade su vodoravno raščlanjene snažnim strehama na konzolama između katova zgrade Narodnog pozorišta. Historicistička neorenesansna artikulacija je pojačana formalnom materijalizacijom na fasadi, koja u donjem, prizemnom dijelu, ima nešto grublju i rustičniju postavku, dok na gornjem dijelu prelazi u rafiniraniju vanjsku plohu. Sve je to zatim zatvoreno složenim krovom koji nema ambiciju da bude dominantan u ovoj uspjeloj arhitektonskoj kompoziciji.

Adaptacijom iz 1921. godine, dobiven je konačni oblik enterijera Narodnog pozorišta. Tako su lože, centralne dvorane Narodnog pozorišta, izgrađene u dvije razine, a pod partera je građen u nagibu. Prošireni su foajei, pozornica i garderobe, a danas su prisutna i dva dodatna unutrašnja stubišta iz istog perioda. Tom prilikom, u objekat je uvedeno i centralno grijanje. Dobiven je dodatni prostor u prizemlju, koji je i danas u uporabi, jer su spremišta prebačena u podrumske prostorije(29).

3. Dosadašnja zakonska zaštita

Zgrada Narodnog pozorišta u Sarajevu je Prostornim planom BiH („Faza B – valorizacija“ – prirodne i kulturno-historijske vrijednosti“) koji je objavljen kolovoza 1980. godine, proglašeno spomenikom I. kategorije pod točkom 7., pod nazivom „Pozorište na obali“, kategorija „Pojedinačni spomenici“, odjeljak 10.2.

Zgrada Narodnog pozorišta u Sarajevu se nalazi na „Listi evidentiranih, prethodno zaštićenih i zaštićenih nepokretnih spomenika kulture i prirodne baštine Kantona Sarajevo“ pod točkom 2. odjeljka 6.2.04. pod naslovom „Ostali objekti kulture, nauke i obrazovanja“.

Prema podacima dobivenim od strane Zavoda za zaštitu spomenika Federalnog ministarstva kulture i sporta, 13. kolovoza 2007. godine, zgrada Narodnog pozorišta u Sarajevu je evidentirana, ali ne i zaštićena od strane Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa.

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

Od 2. siječnja 1899. godine, dakle od dana otvaranja, do 1921. godine „Društveni dom“ je javna i kulturna institucija u kojoj se odvijaju društvene aktivnosti od značaja za grad, a sporadično se odigravaju i pozorišne predstave.

Godine 1921. izvršena je definitivna adaptacija objekta u Narodno pozorište. Odgovornost za adaptaciju, kako je već rečeno, preuzima prvobitni projektant Karl Paržik, koji dobro poznaje objekat, što stvara preduvjete za cjelovitu i kvalitetnu adaptaciju zgrade, koja će zadržati idejni i konstruktivni kontinuitet. 

Prvu stvar koju čini Paržik ovom adaptacijom, jest promjena položaja glavnog ulaza. Glavni ulaz više nije na južnoj strani, već se prebacuje na sjevernu stranu objekta. Razloge ove promjene treba tražiti u spoznaji da je prostor prema jugu, dakle prema Obali Kulina bana skučen, i da nije prikladan za boravak većeg broja gledatelja, prije ili poslije održavanja kazališnih ili drugih predstava.

Mnogo praktičniji se čini sjeverni ulaz, ispred kojeg je bilo moguće organizirati Pozorišni trg, prikladan okupljanju posjetitelja predstava Narodnog pozorišta.

Ova „strateška“ promjena, uzrokovala je i promjenu izgleda, dotad sporedne, sjeverne fasade.

Sjeverna, nesimetrična i relativno siromašna fasada, zahtijevala je izmjene, sukladno svojoj novoj ulozi. Paržik ovom prilikom mijenja fizionomiju sjeverne fasade, pretvarajući je u strogu i monumentalnu historicističku neorenesansnu fasadu.

Osim ovih formalnih izmjena na fasadi, Karl Paržik uvodi čitav niz novih elemenata koji će se sačuvati do danas.

U pogledu unutrašnje organizacije, prvenstveno vodi računa o kvalitetu, izgledu i dimenzijama centralne sale, namijenjene izvedbi predstava.

Glavna pozornica je proširena, a dograđene su lože u dvije razine, čime je povećan kapacitet sale.

Parter je izveden u nagibu, što je utjecalo na poboljšanje komfora gledatelja.

Garderoba i foajei su prošireni, odnosno dimenzionirani prema novom kapacitetu gledatelja u Narodnom pozorištu.

Izgrađena su još dva stubišta, i uvedeno je centralno grijanje.

Posebice je značajno stubište na sjeveroistočnoj strani objekta, koje vodi ka ložama i još gore, balkonu.

Spremište je prebačeno u podrum, tako da je ovom organizacionom promjenom dobiveno znatno više prostora u prizemlju. Tako je izvršena promjena originalnog plana, koji je predviđao rad gostionice, kuglane i kućepaziteljev stan i manji spremišni dio u suterenskoj etaži(30).

U pogledu materijalizacije, konstruktivni sustav zgrade Narodnog pozorišta se nadopunjuje armiranim betonom, od kojeg se spravlja podna konstrukcija loža u mezaninu, a isti materijal se primjenjuje u parteru i na drugim mjestima.

Nakon ove adaptacije, koja je vršena u prvoj polovici XX. stoljeća, nisu zabilježene radikalnije intervencije koje bi suštinski mijenjale izgled ili namjenu objekta. Uglavnom su vršene intervencije koje se mogu podvesti pod kategoriju redovitog građevinskog održavanja, uz eventualne manje tehničke korekcije.

Nakon II. svjetskog rata, točnije između 1951. i 1952. godine, izvršeni su radovi redovitog građevinskog i enterijerskog održavanja objekta Narodnog pozorišta, koji su bili neophodni, bez obzira što objekat tijekom II. svjetskog rata nije pretrpio izravna oštećenja(31).

Godine 1980., izvršena je nešto veća intervencija na objektu Narodnog pozorišta(32). Ovaj projekat nosi zvaničan naziv „Projekat restauracije gledališta – enterijera“. Projekt potpisuje arhitekt Nedeljko Kosić, i rađen je pod pokroviteljstvom Instituta za arhitekturu i urbanizam - Sarajevo. Tom prilikom je temeljito obnovljen enterijer javnog dijela Narodnog pozorišta. Pristup ovoj obnovi je bio uglavnom restauratorski, suštinski ništa nije promijenjeno, osim što su promijenjeni ili popravljeni oštećeni gipsani i drugi dekorativni elementi. Izvršeno je kolorisanje drvenih i gipsanih unutrašnjih elemenata, kao i unutrašnjih zidova. Izmijenjeni su završni podni slojevi (itisoni) a drveni izglačani. Sanitarije i drugi pomoćni prostori su tom prilikom temeljito obnovljeni. Tom prilikom je obnovljena i fasada Narodnog pozorišta.

Sudeći po fotografijama iz tog vremena, već tada nedostaje cjelokupan repertoar skulpturalnih figura u nivou završnih krovnih vijenaca i timpanonskih završetaka, kao što su akantusovi listovi, vaze i šiljasti završeci. Sudbina originalnih primjeraka nije poznata, ali bi ih bilo moguće identificirati, na temelju originalne projektantske dokumentacije, iako projekat obnove fasada iz perioda sedamdesetih godina XX. stoljeća predviđa isključivo obnovu fasada u postojećem obliku(33).

Usljed ratnih dejstava, (period 1992.-95.) zgrada Narodnog pozorišta je pretrpjela znatna oštećenja, koja ipak nisu bila takve prirode da bi ozbiljno ugrozili integritet cjelokupnog objekta.

Najveća oštećenja su zabilježena na širokom kordonskom vijencu iznad ulazne arkade južne fasade, gdje su bila primjetna oštećena profilacija na većem dijelu površine. Ovo je najizrazitije na mjestima ispod loše izvedenih spojeva kamene obloge balkona.

Istočna i zapadna fasada su iz rata izašle sa vrlo malim oštećenjima prouzročenih gelerima granata.

Sjeverna fasada je bila mehanički oštećena i nedostajali su dijelovi fasadnog maltera, ali i fasadnog zida. Ovi dijelovi su tijekom 1996. ili 1997. godine zakrpljeni produžnim cementnim malterom. To se odnosi na parapet ispod prozora drugog kata lijevog krila, ali nisu bili vraćeni, očito teško oštećeni ili uništeni balustradni stupići.

Znatna oštećenja su zabilježena na bočnim stubišnim krilima na istočnoj i sjevernoj fasadi, gdje je kompletna struktura iznad kamenog sokla u velikoj mjeri rastresena i nepovezana.

Stoga je uprava Narodnog pozorišta još 23. veljače 1998. godine uputila zahtjev općini Centar za hitno „postavljanje skele“.

Ovaj zahtjev, općina Centar je odbila, bez obzira na hitnost, ali je nakon utvrđivanja plana obnove izdala urbanističku saglasnost za bojenje fasade na objektu Narodnog pozorišta 21. kolovoza 1998. godine.

Obnovi fasade se pristupa tek 2005. godine(34), nakon detaljnog pripremanja projektne dokumentacije, koja je kompletirana 2003. godine. Tada je proširen plan djelatnosti, i planirani su, te kasnije izvedeni i slijedeći radovi:

Zamjena dotrajalih i oštećenih limenih opšava komadima bakrenog lima; izrađeni su balustradni stupići od armiranog betona i montirani su na parapetno polje krajnjeg lijevog prozora drugog kata (lijevo od centralnog rizalita) sjeverne fasade; izvršena je i sanacija, impregnacija i zaštita autentične stolarije.

Od specifičnih fasaderskih radova, izrađena je fasadna plastika (metope i rozete vodoravnog vijenca između drugog kata i završne balustradne ograde), a izvršeno je i premazivanje zaštitnom bojom rešetki na prozorima suterena.

Osim toga, sanirano je i teško oštećeno stepenište centralnog rizalita južne fasade; ulazni trijem i stepenište centralnog rizalita sjeverne fasade; stepenište centralnog rizalita istočne fasade.

Predviđena je demontaža i zamjena kamenih ploča stubišta južne, sjeverne i istočne fasade, te njihovo injektiranje. Na sjevernoj fasadi, demontaža i obnavljanje zakrivljenih krila centralnog rizalita od kamenog sokla i obnavljanje profiliranih dijelova i balustradnih stupića, kao i obnova teško oštećenih kamenih ploča zemljanih korita bočno od centralnog rizalita. Na istočnoj fasadi, obnavljanje ograde stepeništa centralnog rizalita do kamenog sokla, uz prethodno uzimanje otisaka profiliranih dijelova i balustradnih stupića.(35)  

Prije ovog definitivnog zahvata, izvršena je jedna parcijalna i hitna intervencija 2002. godine, pod pokroviteljstvom Zavoda za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo, kada je saniran dotrajali krov. Tada je postavljen aktualni pokrov - plastificirani lim, a postavljeni su i novi okomiti oluci. Ova intervencija je spriječila daljnje propadanje fasade i zaustavila je prodor vode u objekt. Prilikom ove hitne intervencije, kada su postavljani okomiti oluci, došlo je do grubog i nezgrapnog probijanja istaknutih profiliranih vodoravnih vijenaca, koji po završetku radova nisu obrađeni, već su ostavljeni grubo otučeni. Tek definitivnom intervencijom iz 2005. godine, ovi vijenci bivaju obrađeni na zadovoljavajući način.

Intervencijom iz 2002. godine zamijenjena je i aktualna krovna konstrukcija. Tada je postavljena rešetkasta čelična konstrukcija na visokom centralnom krovu Narodnog pozorišta, a na ostalim krovovima je rekonstrukcija krovne konstrukcije izvršena drvenom građom. Tom prilikom nije obnovljena gromobranska instalacija objekta, iako je to bilo predviđeno projektom, pa trenutno zgrada Narodnog pozorišta nema gromobransku zaštitu.

Tijekom 2007. godine vrši se enterijerska intervencija na južnom krilu drugog kata, gdje su uglavnom smještene uredske prostorije. Tom prilikom obnavljaju se elektroinstalacije, mijenja se  dotrajali pod i postavlja se parket, vrši se bojenje zidnih površina, a vrši se i popravka sanitarnih čvorova.

5. Sadašnje stanje dobra

Zgrada Narodnog pozorišta je nakon svih pobrojanih intervencija u relativno dobrom građevinskom stanju. Ne postoji prijetnja osnovnom konstruktivnom sustavu, kao ni sustavu krovova. Fizička oštećenja prouzročena ratnim događanjima su sanirana intervencijama iz 2002. i 2005. godine. Ipak, postoje ozbiljna oštećenja i tehnički nedostaci koji će se  u narednom periodu morati sanirati kako ne bi došao u pitanje normalan rad Narodnog pozorišta.

Suteren objekta je ugrožen vlagom. Uzroci vlažnosti su dvojaki:

Prvi uzrok je nepostojanje ventilacionih instalacija. Naime, u podrumskom dijelu Narodnog pozorišta se nalaze garderobe za balet. Pored garderoba se nalaze sanitarije i tuševi. Odvod vodene pare koja se stvara nakon korištenja sanitarnih prostorija nije riješen, tako da je to jedan od uzroka stvaranja vlage u suterenu. Osim toga, iz više razloga nije moguće otvaranje vanjskih suterenskih prozora, pa ne postoji ni mogućnost mehaničke ventilacije.

Drugi uzrok su dotrajale vodovodne i kanalizacione instalacije koje na određenim mjestima propuštaju vodu.

Pored toga, zidovi su obloženi neadekvatnim materijalom, lamperijom, koja je deformirana usljed velike vlažnosti.

Pod suterenskog prostora je obložen dotrajalim hojga pločama (vrsta tvrdog itisona) koje bi morale biti zamijenjene.

U prizemlju najozbiljniji problem je sa protupožarnim sistemom. Protupožarna vrata scene uopšte nisu u funkciji, a  „vodena zavjesa“ ispred scene je neispravna.

Protupožarni sistem cjelokupnog objekta je u vrlo lošem stanju, pa je potrebna njegova hitna obnova. Isto važi i za sistem električnih instalacija, koji može dovesti do požara ili strujnog udara.

Vodovodne i kanalizacione instalacije su u dosta lošem stanju. Slična je situacija u ostatku objekta.

Zgrada Narodnog pozorišta nije opremljena gromobranskom instalacijom.

U glavnoj Sali, sjedala partera su dotrajala ili oštećena usljed „zamora materijala“. Sjedala nisu mijenjana ili popravljana gotovo trideset godina.

Dizalo, kao okomita komunikacija prema gornjim katovima, nije u funkciji.

Prostor prvog kata, gdje su smještene uglavnom prostorije za probe zahtijeva enterijersku obnovu.

Radovi redovnog održavanja enterijera uredskih i drugih prostorija na drugom katu su u tijeku, pa intervencija na ovom katu, u skoroj budućnosti, vjerojatno neće biti potrebna.

6. Specifični rizici

-          Loše stanje protupožarnoga sistema;

-          Nepostojanje gromobrana i gromobranskih instalacija;

-          Loše stanje elektroinstalacija;

-          Dotrajale vodovodne i kanalizacione instalacije;

-          Vlaga u suterenu objekta.

III -  ZAKLJUČAK

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (»Službeni glasnik BiH«, br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijelo odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:

A.         Vremensko određenje

(dobra nastala od prahistorije do 1960. godine)

B.         Povijesna vrijednost

(veza građevine, cjeline ili područja sa povijesnom ličnošću ili značajnim događajem u povijesti)

C.         Umjetnička i estetska vrijednost

i           Kvalitet obrade

iii          Proporcije

iv          Kompozicija

v           Vrijednost detalja

D.         Čitljivost

iv          Svjedočanstvo o određenomu tipu, stilu ili regionalnoj maniri

iii          Djelo značajnog umjetnika ili graditelja

F.         Ambijentalna vrijednost

ii          Značenje u strukturi i slici grada

iii          Objekat, ili skupina objekata, je dio cjeline ili područja

H.         Jedinstvenost i reprezentativnost

i           Jedinstven ili rijedak primjerak određenog tipa ili stila

I.          Cjelovitost

i           Fizička cjelovitost

ii          Homogenost

iii          Zaokruženost (kompletnost)

Sastavni dio ove odluke su:

-          kopija katastarskog plana,

-          z.k. izvadak,  posjedovni list,

-          fotodokumentacija,

-          grafički prilozi.

Korištena literatura

1897.    Časopis „Nada“, Sarajevo 15. listopad 1897.

1995.    Samija Sarić, „Analitički inventar o osnivanju Narodnog pozorišta u Sarajevu“, Glasnik arhiva i društva arhivskih radnika BiH, XXXIII/1994-95, Sarajevo.

1997.    N. Kurto, Sarajevo 1492-1992,  Oko, Sarajevo.

1988.    B. Spasojević: Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu, Svjetlost, Sarajevo.

1988.    N. Kurto, Arhitektura Bosne i Hercegovine – Razvoj bosanskog stila, Kulturno naslijeđe, Sarajevo.

N. Kurto: Graditelji Sarajeva, arhitekt Karlo Paržik (1857-1942), Kulturna baština, Sarajevo

2005.    Ranije odluke Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika od 15. 3. 2005. godine, Despića kuća historijska građevina.

2006.    Z. Kreho i G. Gojer, Spomenica, Narodno pozorište Sarajevo, 1921-2006.,  Narodno pozorište Sarajevo

2007.    J. Kudela, B. Dimitrijević, I. Vacik: „Karl Paržik 1857-1942, Čeh koji je gradio evropsko Sarajevo“,  Ambasada Češke Republike u BiH, Sarajevo.

2007.    B. Dimitrijević, A. Sulejmanagić: Arhitekt u BiH, Karl Paržik 1857-1942, Unioninvest plastika, Sarajevo.

Tehnička dokumentacija

-          1896., K. Paržik, Originalni projekat „Društvenog doma“, Historijski arhiv BiH

-          1896., K. Paržik, Originalni nacrti projekta „Društvenog doma“, Zavod za planiranje razvoja Kantona Sarajevo

-          1921.-1925., K. Paržik,  Nacrti adaptacije objekta u „Narodno pozorište“

-          1978., Nacrti instalacija i rasporeda prostorija vezani za rekonstrukciju Narodnog pozorišta iz 1980. godine., Arhiv „Narodnog pozorišta“, Sarajevo

-          1980., Nedeljko Kosić, Projekt restauracije gledališta – enterijera, Institut za arhitekturu i urbanizam Sarajevo, Zavod za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo, Sarajevo 2003.

-          1993., Privatna fotozbirka izložbe „Tišinom stolica“ održane u Narodnom pozorištu tokom opsade Sarajeva, prosinac 1993.

-          2002., Projekat rekonstrukcije krova (i gromobranske instalacije) - Narodno pozorište u Sarajevu; Zavod za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa kantona Sarajevo.

-          2003., Amira Radončić, Projekat sanacije sa kolorističkom obnovom objekta Narodnog pozorišta; Faza: Arhitektura – arhitektonska sanacija i konzervacija, Zavod za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo.

(1) N. Kurto: Graditelji Sarajeva, arhitekt Karlo Paržik (1857-1942), str. 395, Kulturna baština, Sarajevo

(2) Ovom prvom uredbom je propisano da se novi građevinski zahvati mogu vršiti samo uz dozvolu nadležne uprave, kojoj je neophodno dostaviti projekte u odgovarajućem mjerilu.

Isto tako, ovaj prvi građevinski red austrougarske vlasti zadire u urbanizam, te je propisan način proširenja i regulisanja ulica i stvaranja novih trgova i četvrti.

Posebnim odjeljkom regulisana je konstrukcija i način izvođenja temelja, zidova, ploča, dimnjaka i drugo. (B. Spasojević: Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu, str. 13, Svjetlost, Sarajevo 1988.)

(3) B. Spasojević: Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu, str. 13, Svjetlost, Sarajevo 1988.

(4) Ibid, str. 16. i 17.

(5) Karl Paržik (Karel Pařík) rođen je 1857. godine u Velišu kod Jičina u Češkoj. Nakon završetka srednje građevinske škole, studira arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, počevši od 1882. godine.

U vrijeme kada je mladi Karl Paržik studirao u Beču, zagovarana je dosljedna upotreba samo jednog historijskog stila u projektovanju pojedinog arhitektonskog objekta. U okvirima tog strogog akademskog historicizma, neogotika i neorenesansa su bili posebno zastupljeni stilovi. Paržik je u okviru Akademije pohađao „Specijalnu školu za Antiku i njen produžetak u Renesansu“, u klasi profesora Teofila fon Hansena, koji je bio specijalizovan za neorenesansu, ali je u skladu sa načelima romantičarskog historicizma, istovremeno kombinovao arhitektonske forme i dekorativne elemente iz vizantijske i islamske arhitekture.

Karl Paržik u Sarajevo dolazi 1884. godine, i tu ostaje sve do svoje smrti 1942. godine. Ovdje ovaj stvaralac postiže svoju punu afirmaciju, te izvodi čitav niz značajnih objekata: Šerijatska sudačka škola (1886.); Vijećnica, koja se doduše izvodi po izmijenjenom projektu od strane Witteka (1894.-1896.); Beledija (1896.); Narodno Pozorište (1896.); Evangelistička crkva (1898);  Zemaljski muzej (1907.); Zgrada pravosudne palače (1911.)...

Ovaj stvaralac je ostavio neizbrisiv pečat u arhitekturi grada Sarajeva. Uglavnom projektuje u punom historicističkom duhu, i u tom stilu stvara svoja najbolja djela, ali značajna ostvarenja projektuje u „pseudomaurskom“ stilu. Proučavajući tradicionalno bosanskohercegovačko naslijeđe, ima dodira i sa „bosanskim slogom“. (B. Dimitrijević, A. Sulejmanagić: Arhitekt u BiH, Karl Paržik 1857-1942, str. 3, 5, 7; Unioninvest plastika, Sarajevo 2007.)

(6) N. Kurto: Graditelji Sarajeva, arhitekt Karlo Paržik (1857.-1942.), str. 395., Kulturna baština, Sarajevo

(7) Tom prilikom je izvedena predstava „Medeja“ autora Franza Grillparcera, austrijskog dramatičara koji je spajao austrijski barok i elemente njemačke klasike. Izvedba predstave je bila povjerena Hrvatskom narodnom kazalištu iz Zagreba, a počela je prologom S. S. Kranjčevića, „Vili prosvjete“. (N. Kurto: Graditelji Sarajeva, arhitekt Karlo Paržik (1857.-1942.), str. 395., Kulturna baština, Sarajevo)

(8) N. Kurto: Graditelji Sarajeva, arhitekt Karlo Paržik (1857.-1942.), str. 395., Kulturna baština, Sarajevo

(9) N. Kurto, Sarajevo 1492-1992, str. 54., Oko, Sarajevo 1997.

(10) J. Kudela, B. Dimitrijević, I. Vacik: Karl Paržik 1857-1942, Čeh koji je gradio evropsko Sarajevo, str. 116. Ambasada Češke Republike u BiH, Sarajevo 2007.

(11) Historicizam, kao umjetnički period u BiH, potrebno je shvatiti uslovno, zbog određenih ograničenja koja proizilaze iz proste činjenice da se radi o uvezenom fenomenu u sredinu koja je potpuno drugačije kulturno usmjerena do tog perioda. Historicizam je prevashodno pravac filozofskog načina mišljenja koji u historičnosti definiše obilježja bitka i ljudskog opstanka. Ovakav koncept razmišljanja shvata svijet kao historiju, pa zahtijeva historiziranje sveukupnog znanja i djelovanja, tako da se historijsko mišljenje i njegovi rezultati usvoje kao nazor o svijetu i filozofiji.

U arhitekturi historicizam je stilski pojam, obilježen imitacijom svih historijskih stilova, hronološki vezan za XIX vijek, tačnije od treće decenije XIX vijeka, pa negdje do početka XX vijeka. Teoretski, historicizam pripada prethodnom periodu klasicizma, koji se prvi obraća historijskim stilovima, odnosno ponovo otkrivenoj antici, tačnije grčkoj umjetnosti. Pošto u BiH nije postojao period klasicizma, nije zadovoljen primarni uslov historicizma – historijski kontinuitet, tako da mu je upitan umjetnički kredibilitet, u svjetlu evropskih umjetničkih tokova. Svakako da historicizam, posebno u Sarajevu, ima veliku dokumentarnu i historijsku vrijednost. (N. Kurto, Arhitektura Bosne i Hercegovine – Razvoj bosanskog stila, str. 18  Kulturno naslijeđe, Sarajevo 1998.)

(12) U vrijeme njegove mladosti, Češka  je u velikom usponu, što povoljno utiče na graditeljstvo. Na površinu dolazi talentovana generacija arhitekata koji su vezani za rani historicizam. Ovdje spadaju arhitekti Jozef Zitek, V.I. Ulman, Viktor Barvitijus, Jozef Šulc i drugi. Ovi arhitekti početkom sedamdesetih godina XIX vijeka realizuju brojna zdanja čistim jezikom historicizma. Posebnu pažnju treba obratiti projektu za „Narodno pozorište" u Pragu, „RUDOLFINUM NARODNI DIVADLO". Ovaj historicistički objekat, izveden je desetak godina ranije, 1873. godine, i svakako je bio svojevrstan uzor Karlu Paržiku za projekat „Društvenog doma" u Sarajevu iz 1886. godine.

(13) J. Kudela, B. Dimitrijević, I. Vacik: Karl Paržik 1857-1942, Čeh koji je gradio evropsko Sarajevo, str. 55, 59, 60. Ambasada Češke Republike u BiH, Sarajevo 2007.

(14) B. Dimitrijević, A. Sulejmanagić: Arhitekt u BiH, Karl Paržik 1857-1942, str. 10,  Unioninvest plastika, Sarajevo 2007.

(15) Vrativši se par godina unazad, uviđamo da je nova vlast nastojala obilježiti početak svoje vladavine jednim univerzalnim i monumentalnim arhitektonskim izrazom. Za taj izraz izabran je historicistički neorenesansni stil, koji je istovremeno i klasičan i univerzalan i simboličan. U ovom stilu se grade sve važne upravne i druge javne reprezentativne zgrade, cijelim tokom austrougarskog perioda.

Prva upravna zgrada projektovana 1884. godine od strane Josipa Vancaša je „Vladina palača“. Projektovana je u neorenesansnom stilu, i njena arhitektura je pod izravnim uticajem fiorentinske renesansne palače. Ovaj objekat biva povećan za jedan sprat 1911. godine, a projekat je uradio Karl Paržik. Istim arhitektonskim stilom je izgrađena i druga zgrada „Zemaljske vlade“ 1895. godine, pod pokroviteljstvom arhitekte Karla Paneka. (N. Kurto, Sarajevo 1492-1992, str. 51, 52, „Oko“, Sarajevo 1997.)

(16) Časopis Nada, str.  396, 397, 398; Sarajevo 15. oktobar 1897.

(17) Još 1881. godine arhitekta Hans Niemeczek, u svojoj ranoj fazi, izvodi objekat Pozorišta u Ferhadija ulici, koje danas više ne postoji. Ovaj objekat se, posebno u enterijerskom rješenju, mogao smatrati romantičarskom pretečom „pseudomaurskog“ stila. Isto tako, paralelno, pozorišne predstave su izvođene u bašti nekadašnjeg hotela „Austrija“. Pozorište pod rukovodstvom Heinricha Spire, mnogo se duže održalo u Sarajevu, a septembra 1882. godine izvodi i prvu operu, Flotovljevu operu „Alessandro Stradella“. Ova opera izvedena je u glavnoj sali „Oficirske kasine“, koja je imala sličnu ulogu kao i „Društveni dom“. Ideja o gradnji stalne pozorišne zgrade potiče još iz 1881. godine, kada se rukovoditelj pozorišne družine Heinricha Spire dogovara sa vlasnikom hotela „Austrija“ da ovaj sazida čvrsti objekat na mjestu gdje su se i do tada odigravale pozorišne predstave, kako bi se one mogle odigravati i zimi. Ipak, vlasnik Salom mijenja odluku o lokaciji, pa je pozorište izgrađeno bliže jezgru grada, u Ferhadija ulici. Radi se o ranije pomenutom ranom djelu Hansa Niemeczeka. Objekat je imao 250 mjesta, i sastojao se iz dva dijela: prvi dio je sadržavao gostionicu, a drugi pozorišne prostorije. Prostrana galerija u glavnoj sali je sadržavala 13 loža. Zanimljivo je da je objekat izgrađen za svega 3 mjeseca, pa nije ni čudo što se vrlo brzo pokazao kao neuslovan, te je donijeta odluka o njegovom uklanjanju. (N. Kurto, Sarajevo 1492-1992, str.23, Oko, Sarajevo 1997.)

Ipak, u kući obitelji Despić utemeljeno je prvo domaće kazalište u Sarajevu, odnosno u Bosni i Hercegovini.. Prve predstave prikazane su oko 1870. godine i igrane su sve do uspostave austrougarske uprave. Po ovom značajnom kulturnom događaju, prostorija u istočnom krilu Despića kuće i danas se zove pozorišna. (Despića kuća historijska građevina, Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika od 15. 3. 2005. godine, „Povijesni podaci“)

(18) Projektant proučava savremene evropske objekte tog tipa, i u skladu s tim saznanjima vrši adaptaciju i proširenje.

(19) Samija Sarić, „Analitički inventar o osnivanju Narodnog pozorišta u Sarajevu“, str. 162, Glasnik arhiva i društva arhivskih radnika BiH, XXXIII/1994-95, Sarajevo 1995.

(20) Ibid, str. 165

(21) Z. Kreho i G. Gojer, Spomenica, Narodno pozorište Sarajevo, 1921-2006., str. 75, Narodno pozorište Sarajevo, 2006. godine

(22) Op. cit pod 17, str. 166.

(23) Ibid, str. 170.

(24) J. Kudela, B. Dimitrijević, I. Vacik: Karl Paržik 1857-1942, Čeh koji je gradio evropsko Sarajevo, str. 120. Ambasada Češke Republike u BiH, Sarajevo 2007.

(25) U originalnoj verziji iz 1896. godine, ovo je trebao biti javni prostor sa gostionicom, salom za sastanke i kuglanom, ali ujedno i privatni, jer se tu nalazio kućepaziteljev stan. Direktan ulaz sa ulice u pomoćne prostore podrumskog dijela vodi sa istočne strane, iz Kulovića ulice. (Časopis Nada, str. 398; Sarajevo 15. listopad 1897.)

(26) U prodaju se pušta maksimalan broj od 445 karata za redovne predstave Narodnog pozorišta.

(27) U originalnoj verziji Paržikovog projekta, ovi prostori su služili za posebne potrebe kluba. Pored salona, tu se nalazila sala za bilijar, ručaonica, sala za sastanke i sporedne prostorije.

(28) Časopis Nada, str. 396, 397, 398; Sarajevo 15. listopad 1897.

(29) B. Dimitrijević, A. Sulejmanagić: Arhitekt u BiH, Karl Paržik 1857-1942, str. 10,  Unioninvest plastika, Sarajevo 2007.

(30) J. Kudela, B. Dimitrijević, I. Vacik: Karl Paržik 1857-1942, Čeh koji je gradio evropsko Sarajevo, str. 120. Ambasada Češke republike u BiH, Sarajevo 2007.

(31) Z. Kreho i G. Gojer, Spomenica, Narodno pozorište Sarajevo, 1921-2006., str. 18, Narodno pozorište Sarajevo, Sarajevo 2006.

(32) Na kamenoj ploči postavljenoj na nadkrivenoj sjevernoj, ulaznoj partiji nalazi se podatak da je ova rekonstrukcija zvanično otpočeta  1977. godine, iako crteži datiraju iz 1980. godine.

(33) Historijski podaci, sadašnje stanje objekta, Zgrada Narodnog pozorišta u Sarajevu, str. 1; Zavod za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo, Sarajevo 2003.

(34) Na kamenoj ploči postavljenoj na nadkrivenoj sjevernoj, ulaznoj partiji nalazi se podatak da je ova rekonstrukcija zvanično otpočeta  2004. godine. Kao nosilac rekonstrukcije potpisan je Kanton Sarajevo.

(35) Predmjer radova, Narodno pozorište, Sarajevo; Ulazni trijem i stepenište centralnog rizalita sjeverne fasade, Narodno pozorište, Sarajevo; Stepenište centralnog rizalita južne fasade, Narodno pozorište, Sarajevo; Stepenište centralnog rizalita istočne fasade, Narodno pozorište,  Sarajevo;  Zavod za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa kantona Sarajevo, Sarajevo 2003.