Status spomenika -> Nacionalni spomenik

Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 60/08.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 11. do 17. septembra 2007. godine, donijela je

O D L U K U

I

Historijsko područje – Prahistorijska gradina, srednjovjekovni i osmanski grad Sokolac u selu Sokocu, općina Bihać, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik čini utvrđenje iz perioda kasnog srednjeg vijeka i osmanskog perioda i pokretni arheološki materijal koji se nalazi u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu i upisan je u inventarne knjige Muzeja.

Nacionalni spomenik se nalazi na prostoru označenom kao k.č. 427 (stari premjer), što odgovara k.č  464 (novi premjer), z.k. uložak broj 685, k.o. Sokolac,  općina Bihać, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina. 

Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o provođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02, 27/02, 6/04 i 51/07).

II

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

III

U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika,  na prostoru definiranom u tački I stav 3. ove odluke, utvrđuju se sljedeće mjere zaštite:

-          dopušteni su istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi, radovi na tekućem održavanju i radovi koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);

-          prostor spomenika bit će otvoren i dostupan javnosti, a može se koristiti  edukativne i kulturne svrhe;

-          planiranje i realizaciju buduće namjene spomenika treba izvršiti u saradnji sa institucijama nadležnim za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa;

-          nije dopušteno obavljanje radova na infrastrukturi, osim uz odobrenje nadležnog ministarstva i stručno mišljenje nadležne službe zaštite;

-          nije dopuštena izgradnja saobraćajnica punih profila, kuća i svih objekata koji u toku izgradnje ili u toku eksploatacije mogu ugroziti nacionalni spomenik i njegovu okolinu;

-          nije dopušteno odlaganje otpada.

                                                                       IV

Iznošenje pokretnog arheološkog materijala iz tačke I stav 2. ove odluke (u daljnjem tekstu: pokretno naslijeđe), iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, dopušteno je privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine radi prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini.

Odobrenje u smislu prethodnog stava daje Komisija, ukoliko nedvosmisleno bude utvrđeno da to ni na koji način neće ugroziti pokretno naslijeđe.

Komisija u svom odobrenju za privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine utvrđuje sve uvjete pod kojima se to iznošenje može izvesti, rok za povrat u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduženja pojedinih organa i institucija na osiguranju tih uvjeta, te o tome obavještava Vladu Federacije, nadležnu službu sigurnosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost.

V

Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno - planski akti koji su suprotni odredbama ove odluke.

VI

Svako, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.

VII

Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, nadležnom  ministarstvu, federalnom ministarstvu nadležnom za kulturu, nadležnoj službi zaštite i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, radi provođenja mjera utvrđenih u tač. II - VI ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.

VIII

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web stranici Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).

IX

Danom donošenja ove odluke, sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02, Službeni glasnik Republike Srpske» , broj 79/02, «Službene novine Federacije BiH», broj 59/02 i «Službeni glasnik Brčko Distrikta», broj 4/03) briše se nacionalni spomenik upisan pod rednim brojem 60.

X

Prema članu V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.

XI

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom  glasniku BiH».

Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

Broj: 05.2-2-62/07-4

12. septembar 2007. godine

Sarajevo

Predsjedavajući Komisije

Dubravko Lovrenović

O b r a z l o ž e n j e

I – UVOD

Na osnovu člana 2. stav 1. Zakona o provođenju odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini,  “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela je odluku o stavljanju historijske cjeline – Prahistorijska gradina, srednjovjekovni i osmanski grad Sokolac u Sokocu na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH i pod rednim brojem 60.

U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila provođenju postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

II - PRETHODNI POSTUPAK

U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u:

-          dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak),

-          podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.,

-          historijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.

Na osnovu uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:

1. Podaci o dobru      

Lokacija

Stari grad Sokolac nalazi se na  jednom izbrešku sa istočne strane brda Debeljače na lijevoj obali Une. Ispod je Golubičko polje, rijeka Una i magistralni put. U selo Sokolac, može se doći iz Bihaća idući putevima na lijevoj obali Une ili iz Golubića gdje je most preko kojeg može prijeći automobil sa magistralnog puta koji vodi desnom obalom Une. Drugi prijelaz sa magistralnog puta preko dobrog mosta je nešto južnije u Lohovu. Grad leži na strmoj vapnenastoj hridi oko 60 m višoj od posljednjih kuća sela Sokoca. Od ravnice počinje uspon i put prolazi kroz glavnu mahalu u  kojoj se nalazi centar sela sa džamijom i starim mezarjem. Na vrhu sela kod posljednjih kuća je plato sa kojeg se putem može pješke lako popeti na grad koji za oko 60 m nadvisuje plato na vrhu sela.                                                          

Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji označenoj kao k.č. 427 (stari premjer), što odgovara k.č. broj 464 (novi premjer), upisan u z.k. broj 685, k.o, Sokolac, u naselju Sokolac, općina Bihać, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina. 

Historijski podaci

Utvrda u Sokocu se u srednjovjekovnim dokumentima pominje pod imenom Sokol. Na karti M. Quada izdanoj u Amsterdamu 1593. grad je označen pod imenom Zokol, kao u svim srednjovjekovnim dokumentima, tj. sve do pada Sokola zajedno sa Bihaćem pod osmansku vlast. Na karti iz 1699. godine pojavljuje se ime Sokolatz.  

Najstarija povelja u kojoj se spominje Sokol kao kraljevski grad sa kastelanima Ivanom, zvanim Uza i Grgurom Etenom datira iz 1395. godine (Lopašić, 1943, 217). Kako se grad nalazi u blizini Bihaća, dijelio je sudbinu s njim. U borbama kralja Sigismunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog za kraljevsko prijestolje i bosansku krunu, borbe su se vodile i za preuzimanje vlasti u gradovima Bihaćke krajine. Tako je tokom ljeta pao Bihać u Sigismundove ruke, a u novembru iste godine, vjerovatno je osvojen i Sokolgrad, koji se prema dokumentu od 16. aprila 1404. nalazio u njegovom posjedu. (Lovrenović, 2006, 103, 127). Obližnji Bihać je tokom borbi nekoliko 1403-1408 godine prelazio iz vlasti pristalica kralja Ladislava i hercega Hrvoja pod vlast pristalica Sigismunda. Sigismund je osvojio Bihać tokom 1405. godine. U periodu od 28. septembra do 8. oktobra naizmjenično je bio u Bihaću i Sokolu, a Bihać je već 18.  oktobra iste godine  bio u vlasti Sigismundovog protivnika Hrvoja Vukčića (Lovrenović, 2006, 127, 128).        

U svom pohodu protiv Bosanaca koji završava bitkom kod Dobora, krajem ljeta 1408. godine jedan dio  Sigismundovih trupa krenuo je u sjeverozapadnu Bosnu. Bihaćku tvrđavu je držala vojska kralja Ladislava i hercega Hrvoja, zapovjednik grada Sokola je bio vjerni Sigismundov pristaša Tomo, sin Tumpe od Kutine. Tokom Sigismundovog pohoda na Bosnu 1408. godine, koji završava bitkom kod Dobora, ratovalo se i na gornjoj Uni kod Bihaća. Vojska koja se borila protiv Sigismunda je uz pomoć Osmanlija napala gradove Ripač i Sokol, ali ih je i tu Tomo Tompa porazio (Lopašić, 1943, 217, Lovrenović, 2006, 127).

Kraljevski grad Sokol s pripadajućim zemljištem, zajedno sa Bihaćem, poveljama iz 1431. i 1434. poklonio je kralj Sigismund svojim pristašama knezovima Krčkim-Frankopanima, banu Nikoli i Stjepanu. Pri podjeli imanja između sinova bana Nikole, Sokol i Bihać su pripali 1449. knezu Bartolu Frankopanu. Sokol je 1490. godine prešao pod vlast hrvatskog bana Ivaniša Korvina, koji je titulu i posjede dobio nakon smrti svoga oca kralja Matije Korvina. Nakon smrti bana Ivaniša 1505. godine, opet su gradovi Sokol i Bihać prešli pod kraljevsku vlast. Kralj Vladislav je 1510. godine dodijelio grad Sokol plemićima Orlovićima od Ripča i Čavke. Grgur, jedan od braće Orlovića, postao je kapetanom senjskim koji je branio i predjele uz Unu od napada Osmanlija na ovo područje. Tri godine nakon smrti Grgura Orlovića (poginuo na Mohaču 1526. godine), 1529. godine kralj Ferdinand je dodijelio Sokol sa pripadajućim  kotarom Petru Kružiću, koji ga vraća udovici Grgura Orlovića i njenoj djeci. Godine 1534. ustupi udovica Matra Orlović svome zetu  Ladislavu pl. Kerečenu među ostalim imanjima i grad Sokol. Ne zna se kako je Sokol ubrzo došao u ruke zagorskog plemića Juraja Vragovića.

Pošto je grad Sokol bio važan za odbranu Bihaća, kralj Ferdinand je 1538. godine naložio tadašnjem bihaćkom kapetanu Petru Kegleviću da nastoji na sve načine dobiti grad od ovlaštenih gospodara. U to doba je grad jače utvrđen. Krajiška je uprava je držala Sokol u zakupu od augusta 1549. godine. Ugovorom 1550. godine uzeo je kralj Ferdinad grad Sokol u zakup od porodice Kerečen. Nakon toga je u Sokol postavljena vojna straža pod zapovjednikom bihaćkog kapetana. 

Godine 1537. Osmanlije su sa jakom vojskom uspjele osvojiti dio grada sve do glavne kule koja osta neosvojena. Drugi veći osmanski napad na ovaj kraj i grad izvršen je pod komandom dva sina Malkoč-bega  početkom augusta 1561. godine. Popalili su sve od Previlice na sjeveru do Ripča na jugu. Dio naroda sklonio se u bedeme grada Sokola, a mnogi su odvedeni u ropstvo ili su se kasnije  raselili. Sarvaš-paša je izveo 1586. godine napad na Golubić i opustošio ga. Golubićko polje je prije toga, kao plodna dolina koja je davala dosta hrane za gradsku posadu, pripojeno Sokolu. Već 1578. godine Osmanlije su pokušale osvojiti grad, ali bez uspjeha, kao i 1591. godine pod vođstvom bega Livanjskog. Padom Bihaća 1592. godine pao je i grad Sokol pod osmansku vlast (Lopašić, 1943, 216-221).

Iz perioda osmanske vlasti nema mnogo podataka o gradu Sokolu. Po zauzeću teritorija u slivu Une koji su Osmanlije postepeno osvajale u drugoj polovini 16. vijeka i završili padom Bihaća 1592. godine, gradovi  na desnoj obali Une od Krupe na sjever pripojeni su Bosanskom sandžaku. Po osvajanju Bihaća 1592. godine i po sređivanju prilika, Osmanlije su osnovale Bihaćki sandžak. Iako je najstariji siguran spomen ovog sandžaka u jednom dokumentu iz 1620. godine, vjerovatno je osnovan negdje između pada Bihaća 1592. i 1620. Drugi put se Bihački sandžak spominje u mletačko-dalmatinskom opisu Bosanskog pašaluka 1624-1626. godine. (Šabanović, 1982, 82-84). Glavnija mjesta u tom sandžaku su bila: Bihać, Kamengrad, Ripač, Cazin, Bužim, Ostrožac i Krupa. Sjedište je bilo u Bihaću, a ponekad u Krupi Izgleda da je Bihaćki sandžak bio ukinut sredinom 17. vijeka. Ponovo je uspostavljen krajem istog vijeka. U 18. vijeku Bihaćki sandžak je bio jedan od 5 sandžaka u Bosanskom pašaluku, ali je 1711. godine je definitivno ukinut. Dijelio se na kadiluke: (Šabanović, 1982, 85, 230). Bihaćki kadiluk je osnovan vjerovatno odmah nakon pada Bihaća 1592, ali se prvi put spominje 1619. Na teritoriji ovog kadiluka nalazili su se gradovi Bihać, Izačić, Sokol, Ripač, i drugi. U 17. vijeku se jedanput spominju Krupa i Ripač kao posebni kadiluci (Šabanović, 1982, 181, 228, 230). Cijeli period osmanske vladavine bio je važniji grad obližnji Ripač koji se nalazio na otoci na Uni, južno od  grada Sokola. Prema popisu  izvršenom 1833. godine u tvrđavi u Sokocu (u kadiluku Bihać) bila su  samo 2 manja topa, a iz nedatiranog popisa vidi se da je u gradu bilo svega 12 nefera (vojnika) (Kreševljaković, 1952, 146, 124).

2. Opis dobra

Prahistorijska gradina

Gradinu je zabilježio Radimski pri obilasku prahistorijskih lokaliteta u okolini Bihaća tokom radova na velikoj nekropoli u Jezerinama (1891-1893. godine). Gradina je zauzimala cijeli gornji plato izbreška Debeljače, uključujući i mjesto na kojem je kasnije sagrađen grad Sokolac. Njene dimenzije su: 670x170 m (najveća širina), a orijentirana je u pravcu jugoistok-şjeverozapad. Najviša tačka padine je na stjenovitoj grudi na kojoj je podignut srednjovjekovni grad na jugoistočnoj strani brida Debeljače. Padina je prema sjeverozapadu blago ukošena i ne leži na takvim liticama i strmini kao grad. Na tom kraju je Radimsy otkrio tragove suhozidnog gradinskog omotača. Ispred nekadašnjeg jarka grada na jugoistočnom dijelu slobodnog prostora također je zamijetio kameniti nasip. Nasuprot tom nasipu, na sjevernom rubu padine koji graniči sa strminom, naišao na veliku količinu prahistorijske keramike. Pod jednom pločom nađena je urna koja pripada prahistorijskoj nekropoli sa ravnim grobovima. Na platou ispred sjeverozapadnog zida jarka nađeno je također mnogo keramičkog posuđa koje pripada istom periodu kao i nalazi iz sojenica u Ripču. Značajani nalazi su jedan keramički kalup za lijevanje sitnih bronzanih predmeta, kao i krajnji ostaci bronzanog nakita. Prema keramici materijal se datira u kasno bronzano doba 10-9. vijek prije naše ere. Na istom prostoru nađeni su željezni predmeti -noževi i potkove- neodređene starosti. (V. Radimsky 1893, 45-47).

Utvrđenje iz srednjovjekovnog  i osmanskog perioda

Tlocrt grada Sokoca ima oblik trougla. Najviša tačka je na jugoistočnom uglu gdje je podignuta glavna kula. Orijentiran je kao i cijela padina koja od jugoistoka pada prema sjeverozapadu. Dužina grada iznosi 175 m, a najveća širina kod sjeverozapadnog zida 120 m. 

Grad ima dvije kule: kapi-kulu na sjevernoj strani i glavnu kulu na jugoistočnom vrhu platoa.  Kule su povezane prostranim oborom. Bedemi i kule građeni su djelimično od tvrđeg kamena a djelimično od sedre koje je ovdje bilo u izobilju.

Kapi-kula je prizidana uz sjeverni bedem koji je okrenut ka Golubičkom polju i rijeci Uni. Dimenzije kule su 3x4 m. Na jedna vrata se ulazi u kulu, a na drugom zidu kroz druga vrata se ulazi u obor. Takav sistem je omogućio zatvaranje kule i njenu odbranu. Visoka je oko 15 m i ima tri kata.  Pošto su njeni zidovi visoki i niz njih se ne može pucati iz puškarnica, na vrhu kule su izgrađene mašikule na sva tri zida da se niko ne može tajno provući do vrata. Mašikule su ustvari istureni zidovi sa tri strane. Nemaju dno, jer je tu otvor kroz koji se mogao gađati neprijatelj. Zaštita za vojnike je prednji zid. Uži zidovi sa strane leže na kamenim konzolama. Četvrti zid kule je ujedno oborski bedem.

           Obor grada je prilično prostran. Najduži je sjeverni bedem na kojem je bio ulaz u tvrđavu, nasuprot glavnoj kuli. Ovaj bedem je sačuvan u dužini od 38 m, a od  14 m bedema ostali su samo vidljivi tragovi na tlu. Ovaj bedem je spojen sa zidom malog obora koji je okruživao glavnu kulu. Suprotni južni zid je sačuvan također u dužini oko 15 metara, a ostali dio je propao. Očito je da su propali dijelovi oba ova bedema u istočnom dijelu grada na prostoru prema glavnoj kuli. Zapadni oborski bedem je skoro u cjelini očuvan. Dugačak je oko 40 m. Ispred njega je bio jarak koji je danas zasut i zarastao gustim raslinjem. Na vrhu oborskih bedema vide se ostaci gusto poredanih grudobrana, svaki sa malom puškarnicom u sredini. Grudobrani su jedan od drugog udaljeni oko 0.6 m. Ispod grudobrana su ostaci konzola ili rupa za konstrukciju drvenog ophodnog trijema. U prostranoj unutrašnjosti grada Radimsky je još vidio tragove ostataka kuća prislonjenih uz bedeme i na dosta istrvenom kamenom i travnatom tlu u nižem dijelu kod ulaznih vrata u grad. Danas se samo vide priklesane stijene kao dio osnove kuća.

Glavna kula je na najvišem kamenom izbrešku brda. Sa četiri strane opasava je mali, unutrašnji obor nepravilna četvrtasta oblika. U taj obor se ulazilo na dva ulaza. Jedan je ulaz u zapadnom zidu malog obora glavne kule. On je u visini od 3 m tako da se u taj dio grada ulazilo ljestvama. To je ulaz iz glavnog obora. Drugi ulaz se nalazi u jugoistočnom (stražnjem) zidu ovog obora na dosta nepristupačnom mjestu. Danas se u taj obor ulazi kroz veliku rupu u zidu. Uz ovaj ulaz su vidljivi tragovi stepenica uz unutrašnje platno zid kojima se penjalo na drvene trijemove ispod puškarnica na vrhu zida. Truhelka piše da je ovaj mali obor bio natkriven i da je u njemu bila cisterna (Truhelka, 1904, 31). Tragovi cisterne se više ne vide.

Promjer glavne kule je 10 m, visina oko 16 m. Debljina zidova je 2.4 m. Ulaz u kulu je na visini prvog kata. Sa obje strane ulaza u kulu su vrata, koja su vodila na strme stepenice unutar zida. Jedne stepenice vode na gornje katove, a druge u prizemlje. Na prvom katu je prostorija zasvedena šiljastim svodom, promjera 5.2 m. U podnožju kosine stropa nalazili su se ostaci konzola na svim zidovima koji su vjerovatno služili za neku policu. U zidovima je bilo također nekoliko udubina koje su služile za odlaganje stvari. Ova prostorija je osvijetljena sa dva velika prozora. Pošto su prozori u zidovima debelim skoro 2,5 m, toliko su naime udubljeni u zid, bočni zidovi do prozora imaju čitavom tom dužinom klupe. U jednom takvom prozorskom prostoru Truhelka je zatekao kamin, a taj kamin je zatečen još 1953. godine pri konzervatorskim radovima. Danas ga više nema. Na drugom i trećem katu su iste takve prostorije. Prozori na kuli su četverougaoni. Na vrhu kule je također bila jedna mašikula i niz puškarnica, sve to pokriveno drvenim šiljastim krovom. General Lenković je ovako opisao kulu: ..”jaki okrugli toranj sa tri svoda i opasan zidom. Na taj toranj valja postaviti propali krov sa dva oluka, zaštite i puškarnice valja popraviti, a zidove oko njega preko kojih su se ranijih godina  Turci penjali, ne mogavši tornja osvojiti, valja povisiti i na njem napraviti erker za stražu”. 

Sa prvog kata jedne stepenice su vodile u tijesno prizemlje sa malom prostorijom i mnogo debljim zidom nego u gornjim spratovima. 

3. Dosadašnja zakonska zaštita

Ruševine starog grada u  Sokocu su evidentirane kao spomenik kulture, ali nisu stavljene pod zaštitu države.

U Prostornom planu Bosne i Hercegovine do 2000. godine, Faza B, Prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, sačinjenom 1980.godine, Stari grad u Sokocu uvršten je u II kategoriju.

Na Privremenoj listi nacionalnih spomenika Komisije/Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika evidentiran je Bihać - Prahistorijska gradina, srednjovjekovni i osmanski grad Sokolac u Sokocu  pod rednim brojem 60.

Općinsko vijeće općine Bihać donijelo je 20.07.2006. godine o davanju saglasnosti za istraživačke radove i pripremu projektne dokumentacije u cilju obezbjeđenja finansijskih sredstava za obnovu starih Gradova Sokolac  i Ostrovica.

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

-          1893. godine spomenik je obišao Vaclav Radimsky i dao njegov kratak opis, kao i prahistorijske nalaze. U oboru grada naišao je na vidljive osnove zgrada od kojih su neke bile poredane uz bedeme. Glavna kula i bedemi oko nje su bili dobro očuvani (Radimski, 1893, 45-46).

-          1898. Grof Lothar von Bercks, tadašnji načelnik Bihaćkog okruga obnovio je dijelove grada.

-          1953. Sanacione radove na starom gradu Sokocu kraj Bihaća izveli su stručnjaci Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH iz Sarajeva i iz Regionalnog muzeja Pounja.

5. Sadašnje stanje dobra

Uvidom na licu mjesta, 10.augusta 2007. ustanovljeno je da je osnova utvrđenja dobro očuvana, ali da su potpuno uništeni dijelovi južnog i sjevernog bedema. Kamenje sa vrha i platna bedema opada, a na nekoliko mjesta su velike rupe u zidovima. Grudobrani na vrhu očuvanih bedema polako i postepeno nestaju. Jarak ispred utvrde se više ne može prepoznati.

6. Specifični rizici kojima je spomenik izložen

-          Klimatski faktori;

-          Nedovoljno održavanje što se ogleda u raslinju po i oko zidova i otpadanju kamenja na pojedinim dijelovima bedemskog platna;

-          Nepažnja posjetilaca koji pišu grafite po zidovima;

-          Vađenje kamenja sa zidova.

III - ZAKLJUČAK

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, br.33/02 i 15/03), Komisija donosi odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:

A)         Vremensko određenje

B)         Historijska vrijednost

C)         Umjetnička i estetska vrijednost

iii.         Proporcije

iv.         Kompozicija

v.          Vrijednost detalja

vi.         Vrijednost konstrukcije

D)         Čitljivost (dokumentarna, naučna, obrazovna vrijednost)

i.          Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim historijskim razdobljima

ii.         Svjedočanstvo o historijskim mijenama

iv          Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru

F)         Ambijentalna vrijednost

ii.         Značenje u pejzažu

G)        Izvornost

i.          Oblik i dizajn

v.          Položaj i smještaj u prostoru

I)          Cjelovitost

ii.         Homogenost

Sastavni dio ove odluke su:

-          kopija katastarskog plana,

-          zemljišnoknjižni izvadak,

-          fotodokumentacija Komisije sa terena koja se sastoji od  fotografija, snimljenih u 9. augusta 2007. godine,

-          fotosi iz literature,

-          dvije geografske karte,

-          dokumentacija Zavoda za zaštitu spomenika Unsko-sanskog kantona.

Korištena literatura

U toku vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom BiH, korištena je sljedeća literatura:

1893.    Vaclav, Radimský, "Nekropola u Jezerinama u Pritoci kod Bišća", Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, V, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1893, 37-92.

1904.    Truhelka, Ćiro, Naši najljepši gradovi, Sarajevo, 1904.

1943.    Lopašić, Radoslav, Bihać i Bihaćka krajina, (II izdanje), Zagreb, 1943.

1952.    Kreševljaković, Hamdija, Prilozi povijesti bosanskih gradova pod turskom upravom, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom II, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1952, 119-184.

1953.    Kreševljaković, Hamdija, "Stari bosanski gradovi", Naše starine I, Sarajevo, 1953, 7-45.

1957.    Vego, Marko, Naselja bosanske srednjevjekovne države, Sarajevo, 1957, 11.

1972.    "Pregled konzervatorsko-restauratorskih radova u proteklih dvadesetpet godina", Naše starine XIII, Sarajevo, 1972, 30-36.

1982.    Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, II izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1982.

1995.    Kruhek, Milan, Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Zagreb, 1995.

2006.    Lovrenović, D. Na klizištu povijesti, Sveta kruna ugarska I Sveta kruna Bosanska 1387.-1463. Zagreb, 2006.