Status spomenika -> Nacionalni spomenik
Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 104/06.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 7. do 10. novembra 2006. godine, donijela je
O D L U K U
I
Graditeljska cjelina - Župna crkva sv. Ante Padovanskog sa grobnicom bihaćkog plemstva (grobnica hrvatskih velikaša) u Bihaću proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik se sastoji iz: tornja crkve sa pročeljem i ostacima bočnih zidova i grobnicom bihaćkog plemstva (grobnica hrvatskih velikaša).
Nacionalni spomenik obuhvata k.č. broj 5120, upisan u posjedovni list broj 4200, k.o. Bihać – grad (novi premjer), što odgovara k.č. br. 1/404 i 1/423, z.k. uložak broj 305 (stari premjer), k.o. Bihać, općina Bihać, Federacija Bosne i Hercegovina, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite, utvrđene Zakonom o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02, 27/02 i 6/04).
II
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.
Vlada Federacije dužna je osigurati sredstva za izradu i provođenje potrebne tehničke dokumentacije za zaštitu i prezentaciju nacionalnog spomenika.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) će utvrditi tehničke uvjete i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III
U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika, utvrđuju se sljedeće mjere zaštite, koje se odnose na prostor definiran u tački I stav 3. ove odluke:
- dopušteni su radovi na revitalizaciji, odnosno konzervatorsko-restauratorski radovi, radovi na tekućem održavanju objekta i njegovoj prezentaciji, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine.
U sklopu revitalizacije kompleksa, neophodne je uraditi sljedeće:
- izvršiti istražne radove na lokalitetu, koji imaju za cilj utvrđivanje uzroka oštećenja;
- izvršiti istraživačke radove, koji imaju za cilj identifikaciju historijskih slojeva objekta i njihovo precizno datiranje;
- izraditi precizan snimak postojećeg stanja sa jasno naznačenim vrstama i stepenom oštećenja.
Na osnovi provedenih analiza, izvršiti izradu arhitektonskog programa revitalizacije nacionalnog spomenika uz sljedeće uvjete:
- nova namjena prostora ne smije ni na koji način ugroziti spomenik;
- budući projekat ne smije narušiti strukturu postojećih vanjskih i unutrašnjih fasada crkve;
- budući projekat ne smije narušiti sve historijske slojeve objekta-kompleksa, odnosno arheološke nalaze, ukoliko se do njih dođe;
- spomenik se mora zaštiti i konzervirati prema međunarodnim standardima i principima.
IV
Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno - planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.
V
Svako, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe, suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu i rehabilitaciju.
VI
Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, federalnom ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje, nadležnoj službi zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, radi provođenja mjera utvrđenih u tač. II -V ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.
VII
Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web stranici Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).
VIII
Prema članu V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.
IX
Danom donošenja ove odluke, sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 79/02, «Službene novine Federacije BiH», broj 59/02 i «Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 4/03) briše se nacionalni spomenik upisan pod rednim brojem 54. i 55.
X
Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH».
Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.
Broj: 07.2-2-923/03-14
10. novembra 2006. godine
Sarajevo
Predsjedavajuća Komisije
Ljiljana Ševo
O b r a z l o ž e n j e
I – UVOD
Na osnovi Zakona o provođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, ustanovljene u skladu sa Aneksom 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, član 2, stav 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom, u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za to dobro podnesen zahtjev.
Komisija je donijela odluku o stavljanju Grobnice hrvatskih velikana i Župne crkve sv. Ante Padovanskog na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH, pod rednim brojem 54 i 55.
U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovi člana V stav 4. Aneksa 8. i člana 35 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila provođenju postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.
II – PRETHODNI POSTUPAK
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom, izvršen je uvid u:
- dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (prepis posjedovnog lista, Općina Bihać, sa kopijom katastarskog plana),
- sadašnje stanje i namjenu dobra, uključujući opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji i drugoj vrsti radova na dobru, itd.,
- historijsku, arhitektonsku i drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke.
Na osnovi uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:
1. Podaci o dobru
Lokacija
Graditeljska cjelina Župne crkve sv. Ante Padovanskog se nalazi u centru Bihaća, u prostoru nekadašnjih gradskih zidina. Obuhvata k.č. br. 5120, k.o. Bihać – grad (novi premjer), što odgovara k.č. br. 1/404 i 1/423, br. z.k. ul. 305 (stari premjer), k.o. Bihać, općina Bihać, Federacija BiH, Bosna i Hercegovina.
Historijski podaci (1)
Prema većini historičara, toponim Bihać se po prvi put javlja 1260. godine u povelji – darovnici ugarskog kralja Bele IV. U srednjem vijeku, grad se razvija kao slobodni kraljevski grad gdje pored tvrđave postoje i dva samostana, jedan dominikanski i jedan franjevački, zatim nekoliko crkava, veći broj trgovačkih i stambenih objekata, te nekoliko odbrambenih kula. U XVI stoljeću, Bihać i okolni gradovi - utvrde ulaze u sastav tzv. Vojne krajine, koja čini utvrđeni odbrambeni pojas prema sve učestalijim prodorima osmanskih trupa. Osmanska vojska zauzima grad juna mjeseca 1592. godine. Od tada, tokom sljedeća tri stoljeća, Bihać će postati važna utvrda Osmanskog carstva na krajnjem zapadu i služit će kao polazna tačka za osmanlijske upade i konstantne pritiske na granice Hrvatske. Ono što čini specifičnost ove tvrđave – grada u odnosu na druge gradove u Bosni i Hercegovini u osmanskom periodu, jeste sačuvana urbana struktura unutar gradskih bedema iz prethodnog perioda. Nova gradnja neće remetiti postojeće vanjske gabarite tvrđave, bez obzira što se bedemi utvrđuju novim tabijama i kulama. I unutrašnja urbana struktura uglavnom ostaje, uprkos gradnji novih objekata.
Srednjovjekovna Crkva sv. Ante ostala je sačuvana sve do današnjih dana. Poslije pada Bihaća pod Osmanlije 1592. godine, pretvorena je u džamiju i dato joj je ime Fethija (feth – ar. pobjeda). Odlukom Berlinskog kongresa, juna 1878. godine, Austro-Ugarska je dobila pravo da anektira Bosnu i Hercegovinu. Odmah nakon dolaska austrougarske uprave 1878. godine, izgrađena je u Bihaću, a prema podacima iz Jutarnjeg lista, datiranog na 12. januar 1939. godine, uz pravoslavnu, i katolička drvena Crkva sv. Ante.
Akcija za gradnju nove Župne crkve sv. Ante Padovanskog pokrenuta je od strane bihaćkog župnika fra Franje Čurića. On je 29. jula 1880. godine predao molbu princu Vilimu, u kojoj je tražio vraćanje u posjed bivše crkve, odnosno Fethije džamije, ili da Vlada pruži pomoć prilikom gradnje nove crkve ne nekoj drugoj lokaciji. Po preporuci Ministarstva bihaćkim vlastima i muslimanima da se župniku ustupi jedno mjesto za crkvu, muslimani su obećali kupiti mjesto za gradnju crkve bilo u gradu bilo izvan njega i pomoći ozidati crkvu, samo da se ne dira u Fethiju.
Nakon obavijesti o dogovoru, od Zemaljske vlade stigao je odgovor mjesnom generalu, koji je župnika obavijestio da će se zidine grada rušiti i da bi najzgodnije mjesto za gradnju crkve bila lokacija Groblja sv. Lucije (na Križu). Sama Vlada je tom prilikom obećala pomoć za njenu gradnju (podaci Zavoda za zaštitu spomenika Unsko-Sanskog kantona).
Gradnja nove Crkve sv. Ante u Bihaću odvijala se u nekoliko faza.
I Faza
Fra Ambrož Radmanović, bihaćki župnik, počinje gradnju nove crkve sa zvonikom na mjestu zvanom Žabela, a koja se nalazi u samom gradu(2). Gradnju crkve nastavio je novi župnik, fra Franjo Duljilović, i crkvu završava 1891. godine.
II Faza
U ovoj fazi, župnik fra Alojzije Mišić 1899. godine produžava crkvu za 11 m i dograđuje novo polukružno svetište. Restauracija crkve je izvedena prema planu ing. Karla Fitzingerea, a okružni poglavar, Lotar pl. Bergs(3), dao je besplatno sav drveni materijal iz planine Lipa. Veliki oltar izveden je po nacrtu Franza Kipara iz Zagreba, a radove je izveo majstor Josip Dubovski iz Češke. Ovaj majstor je izradio i dva pobočna oltara po nacrtu Fitzingerea. Fra Alfonzo Marija Kudrić, bihaćki župnik (1908-1913), podigao je hor.
III Faza
Ova faza započela je 1938. godine, kada je fra Viktor Šakić poveo akciju za preuređenje i dogradnju crkve i tornja uz pomoć svih građana, bez obzira na vjeru ili narodnost. Nacrte za ovu rekonstrukciju izradio je zagrebački arhitekt Stjepan Podhorski(4).
Godine 1941, tadašnja vlast naređuje da se do temelja poruši pravoslavna crkva(5) i da se materijal sa nje iskoristi za proširivanje objekta katoličke crkve i doziđivanje tornja. (Radić, str. 14)
Saveznički avioni su u borbenim aktivnostima tokom II svjetskog rata, 1943. godine, bombardirali Bihać. Tom prilikom je uništeno oko 70% urbanog jezgra grada. Među uništenim objektima nalazila se i Crkva sv. Ante, od koje je ostao sačuvan samo toranj i dio zidova.
Nakon završetka II svjetskog rata, izvršena je eksproprijacija zemljišta, a franjevcima je data zamjenska lokacija, na kojoj je izgrađena nova katolička crkva.
Toranj Crkve sv. Ante je također bio oštećen i u ratu 1992-1995. godine, kada je usljed granatiranja došlo do oštećenja gornjih zona istočnog i južnog zida. Grobnica bihaćkog plemstva (hrvatskih velikaša) je nakon 1995. godine u nekoliko navrata devastirana.
Svake godine, u periodu od 16. do 30. juna, crkveni plato se u sklopu manifestacije Bihaćko ljeto, koristi u kulturne svrhe. Na ovom prostoru se organiziraju koncerti ozbiljne muzike i pozorišne predstave.
Općinsko vijeće Bihaća je svojom Odlukom od 20. aprila 2006. godine Franjevačkom provincijalatu Bosne Srebrene ustupilo na korištenje toranj i plato Crkve sv. Ante u trajanju od pet godina, radi održavanja spomenutog prostora, s tim da korisnik prostora izvrši adaptaciju i sanaciju unutrašnjeg prostora tornja.
2. Opis dobra
Crkva sv. Ante u Bihaću je izgrađena kao trobrodna građevina sa zvonikom na istočnom - ulaznom pročelju. Sam izgled crkve je, posmatrajući sliku grada i objekte koji su se nalazili u njenoj blizini, bio impozantan. Prostorno je zauzimala 900 m2 i sa objektima Fethije džamije i objektom Kapetanove kule, svojom visinom dominirala je gradskim urbanim jezgrom. (Radić, str. 14)
Crkva pripada skupini sakralnih građevina karakterističnih za kraj XIX stoljeća. To je u cjelini historicistička građevina, koju, kao i ostale objekte građene u tom stilskom izrazu, karakteriziraju korištenje bogatog repertoara oblika prošlih, historijskih stilova(6), tako da se na objektu Crkve sv. Ante susreću mnogi elementi romanike, gotike i baroka(7).
Graditelji crkve vodili su, prije svega, računa o tome da ovo zdanje ima naglašenu prostornu koncepciju, ali istovremeno ne zanemarujući upotrebu dekorativnih elemenata, posebno na pročelju, koje je bogato raščlanjeno pilastrima i vijencima. Isto tako, sa mnogo ukusa i mašte, urađeni su i enterijer i njegovi sastavni elementi – oltar i propovjedaonica, bira se raskošan crkveni namještaj, i, što je od posebnog značaja, naglasak se daje zidnom slikarstvu. (Radić, str. 14)
I Faza (1891)
Vanjska dužina crkve iznosila je 19,70 m, a njena širina 14,30 m. U dispozicionom smislu, crkva je imala: narteks (dužine cca 3,00 m), naos (dužine cca 15 m) i svetište, te horsku galeriju iznad narteksa, koja je sa frontalne strane bila ograđena. U lijevom (južnom) dijelu narteksa, nalazio se baptisterij, a u desnom (sjevernom), stepenište koji vodi na galeriju i toranj. Pomoćni ulaz u crkvu nalazio se u južnom zidu crkve (vidljivo sa arhitektonskih nacrta crkve).
Glavni ulaz u crkvu nalazi na istočnoj strani objekta. Naglašen je portalom čije dimenzije iznose 2,615x 8,50 m. Portal je završen formom polukružnog luka, sa poluprečnikom 1,375 m. Zbog denivelacije terena na ulazu u crkvu se nalazi stepenište čija ukupna visina iznosi 1,51 m. Ovim stepeništem je prostor ulaza dodatno naglašen. Na lijevoj i desnoj strani pročelja (sjeverno i južno od portala) nalazi se po jedan, uski i izduženi pravougaoni prozorski otvor. Dimenzije prozora iznose 0,90 x 2,20 m. Prozor je kao i portal završen formom polukružnog luka, poluprečnika 0,345 m. Tragovi oltara iz ove faze objekta nisu prisutni na licu mjesta.
Zidovi crkve imali su debljinu 1,00 m. Na osnovi ostataka crkve (na istočnom, sjevernom i južnom dijelu), vidljivo je da je za njihovu gradnju korišten lomljeni kamen koji je kasnije omalterisan, dok je za neke dekorativne elemente u eksterijeru - vijence, donji dio crkve i ugaone blokove, odnosno u enterijeru – u prvom redu stupove, kapitele i vijence, korišten bihacit(8). Sokl fasadnih zidova imao je različitu visinu, zbog nagiba terena na kome se objekat nalazi, tako da njegova visina na ulaznom pročelju crkve premašuje visinu od 3,50 m. Sokl je također izveden od bihacita.
Unutrašnjost crkve je bila osvijetljena sa po tri prozorska otvora, dimenzija 1,10 x 3,10 m, završena formom polukružnog luka. Prozori su bili izgrađeni na sjevernom i južnom zidu crkve.
Fasade Crkve sv. Antuna bile su u gornjoj zoni (ispod strehe) dekorirane ukrasnim nizovima slijepih arkada. Ovaj ukrasni motiv javlja se cijelom dužinom crkve. Crkva je bila pokrivena dvostrešnim krovom.
Podataka o enterijeru iz ove faze ima vrlo malo. Od ostataka koji se nalaze na istočnoj strani objekta, uz zvonik, vidljivo je da je enterijer crkve bio bogato dekoriran nizom vijenaca sa različitim motivima (geometrijski i floralni motivi).
Toranj Crkve sv. Ante izlazi iz sredine pročelja crkve za oko 2 m. Njegova visina u ovoj fazi iznosila je oko 50 m, od čega je visina zidanog dijela iznosila 31,00 m, dok je visina krova sa krstom iznosila 19,00 m.
Toranj je imao tri etaže. U parternom dijelu nalazi se ulazni portal, tako da je toranj crkve predstavljao i neku vrstu predvorja crkve. Na prvoj etaži tornja nalazi se hor crkve, koji je sa istočne strane osvijetljen jednom biforom. Druga etaža nalazi se na visini od oko 16,00 m (mjereno od nivoa terena na ulazu u crkvu). Sa ove etaže počinje drveno četverostrano stepenište, koje vodi do etaže na kojoj su smještena zvona. Stepenišni dio je osvijetljen sa po dva manja zasvedena prozorska otvora na tri strane svijeta i jednim okulusom između njih. Vrh druge etaže je sa vanjske strane ukrašen nizom slijepih arkada. Treća (posljednja) etaža je otvorena na sve četiri strane svijeta po jednom gotičkom triforom. Bočne strane tornja su dodatno naglašene uglovnicima od bihacita.
Toranj je u ovoj fazi imao strmi krov i bio je vrlo sličan Vancaševom zvoniku Crkve sv. Ante u Sarajevu, mada nešto drugačijih proporcijskih odnosa. Krov je imao osmostraničnu osnovicu i bio je pokriven limom.
II Faza (1899)
U ovoj fazi crkva je produžena za 11 m, uz dogradnju polukružne apside i bočnih oltara. Crkva je dodatno osvijetljena sa po jednim prozorskim otvorom na sjevernoj i južnoj strani objekta, te jednim prozorskim otvorom, smještenim u apsidi crkve. Jedan prozorski otvor manjih dimenzija ovom prilikom je smješten na zapadnoj fasadi crkve pri samom vrhu krova. Kod novog dijela crkve produžen je ritam slijepih arkadica i ponovljen tretman površina – omalterisani i bijelo krečeni zidovi sa naglašenim uglovima objekta.
III Faza
Ova faza je trajala od 1938. godine do rušenja crkve u II svjetskom ratu. U ovoj fazi došlo je do proširenja crkve prema zapadu, dogradnjom dvije bočne i centralne polukružne apside, tako da je osnova crkve, gledano u cjelini, dobila oblik latinskog križa. Ovom intervencijom dužina crkve je povećana na 58,00 m, dok je njena širina u dograđenom dijelu (širina u križu) iznosila 24,00 m. Radijus tri novoprojektirane apside iznosio je 3,10 m, dok je debljina zida crkve na ovom dijelu iznosila 0,50 m. Srednja apsida je uzdignuta od nivoa crkve za 60 cm. U svakoj od apsida, na visini od 4,70 m, nalazila su se po tri prozorska otvora, dimenzija 1,10 x 2,80 m, završena formom polukružnog luka.
Na geometrijskom sjecištu osovina apsida (mjesto na kome je došlo do ukrštanja glavnog broda sa poprečnim), na visini od 20,35 m, bila je podignuta kupola. Poluprečnik kupole je iznosio 5,30 m, dok je debljina konstrukcije kupole iznosila 0,50 m. Kupola je ležala na kvadratičnom postolju, dimenzija 14 x 14 m, odnosno na četiri betonska stupa, dimenzija 2,75x2,60 m, međusobno povezana polukružnim lukovima, radijusa 4,25 m. Debljina zida na ovim mjestima iznosila je 1,65 m. Na kupoli se nalazilo osam okruglih prozora, radijusa 1,70 m, između kojih su bili postavljeni kontrafori - produžeci zidova crkve iz donje zone. Debljina zida, koji je odvajao konstrukciju kupole od vanjskog prostora, na ovom mjestu iznosila je svega 50 cm. Vanjska visina kupole, zajedno sa krovom, iznosila je 23,15 m. Kupola je bila pokrivena drvenom šatorastim krovom i limom. Uz sjeverozapadni ugao objekta crkve dozidana je sakristija, a sa jugozapadne strane planirana je dogradnja većeg objekta, vjerovatno škole.
Osim izgradnje novog dijela crkve, u ovoj fazi je u starom dijelu došlo do izmjene stropa, pa je umjesto drvene tavanice ugrađena betonska. Pod crkve bio je izveden od livenog terazzo-a – sive, crvene, crne i žute boje.
U ovoj fazi došlo je do uklanjanja strmog krova sa tornja i njegovog daljnjeg prilagođavanja tzv. kasnogotičkom maniru. Toranj je u svom zidanom dijelu zadržao ranije karakteristike, ali je iznad kote 31,00 m dozidan za 15 m. Na nadograđenom dijelu, sa sjeverne i južne strane, dodan je prostor za sat. Kompozicija tornja završena sa još jednom triforom i blagim četverostrešnim krovom (nalik na Zvonik sv. Luke u Jajcu).
Grobnica bihaćkog plemstva – grobnica hrvatskih velikaša
Nalazi se sa južne strane Crkve sv. Antuna, na udaljenosti od oko 50 m. Prema Nikoli Radiću, postoje indicije da se ova grobnica, zajedno sa grobnim pločama(9), nalazila u Fethiji džamiji prije pada Bihaća pod osmansku vlast.
Sarkofag je položen u smjeru istok-zapad (paralelno sa crkvom). Osnova sarkofaga je pravougaona, dimenzija oko 1,00 x 3,00 m, dok je njegova visina oko 75 cm.
Sarkofag se sastoji od kamenog postamenta, vertikalnih ploča međusobno povezanih željeznim klamfama sa olovom, horizontalne kamene ploče, koja je preko vertikalnih ploča prepuštena oko 15 cm, i trouglaste uzglavne ploče. Na vertikalnim pločama sarkofaga, u donjoj i gornjoj zoni, izvedena je složena horizontalna profilacija, dok je njihova sredina dekorirana sa obiljem srednjovjekovnih, geometrijskih i floralnih motiva. Na ploči, koja se nalazi sa prednje (čeone strane), uklesan je grb grada Bihaća sa tri kule i zastavom. Na bočnim stranicama sarkofaga uklesana su po tri srednjovjekovna grba sa dekoracijama, poput drške buzdovana, baklji, hrastovog lišća, riba, rakova... Na ploči koja pokriva sarkofag nalazi se grb u kome je isklesana ruka sa mačem (grb je vrlo sličan Hrvojevom grbu). Sarkofag je u cjelini izrađen od bihacita.
3. Dosadašnja zakonska zaštita
Komisija je donijela odluku o stavljanju Grobnice hrvatskih velikaša i Župne crkve sv. Ante Padovanskog na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH, pod rednim brojem 54 i 55.
Spomenuta dobra su zaštićena na osnovi Zakona o zaštiti kulturnog naslijeđa Unsko-Sanskog kantona («Službeni glasnik Unsko-Sanskog kantona» br. 3/2004).
Valorizacijom, koja je izvršena za potrebe Općine Bihać – Program gradskog centra, a koju je uradio Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Sarajevo u julu 2004. godine, utvrđeno je da toranj i ostaci crkve nemaju značajnu arhitektonsku vrijednost. Vrijednost ovog spomenika je, prema ovom programu, u kompoziciji siluete grada na osnovi čega je svrstan u I kategoriju.
4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
Objekat Crkve sv. Ante Padovanskog
Na ostacima crkve nisu vršeni konzervatorsko-resturatorski radovi većeg obima, izuzev radova na čišćenju objekta i uklanjanju samonikle vegetacije. Postoji informacija da Zavod za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta radi na izradi projekta sanacije tornja.
Prema dokumentaciji koju posjeduje Komisija, a koja je prikupljena za potrebe proglašenja Fethije džamije nacionalnim spomenikom BiH, još 1966. godine su predlagane određene mjere koje imaju za cilj zaštitu ovog prostora.
Grobnica hrvatskih velikaša – grobnica bihaćkog plemstva
U nekoliko navrata su vršeni radovi na čišćenju i lijepljenju kamenih ploča grobnice.
2005/2006. godine
Od glavnog projektanta radova na sanaciji tornja Crkve sv. Antuna– Zavoda za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva za kulturu i implementatora odobrenog projekta (ODRAZ), zatraženo je da u sklopu projekta predvidi i radove na rekonstrukciji grobnice bihaćkog plemstva, o čemu je postignuta načelna suglasnost.
- Izvršeno prikupljanje kamenih ulomaka oko grobnice.
- Izvršeno čišćenje unutrašnjosti grobnice od otpadaka.
- Izvršeno zatvaranje grobnice u cilju sprečavanja daljnjeg fizičkog oštećenja.
5. Sadašnje stanje dobra
Objekat Crkve sv. Ante Padovanskog
Uvidom u stanje na terenu, ustanovljeno je sljedeće:
- prostor platoa na kome se nalazila crkva je većim dijelom očišćen od samoniklog rastinja;
- na sjevernom dijelu bivše crkve nalaze se rasuti fragmenti zidova crkve iz njene I faze;
- na istom dijelu je uočeno odlaganje manjih količina otpada;
- dio zvonika (gledano sa unutrašnje strane) je djelimično obrastao samoniklom vegetacijom;
- unutrašnji prostor zvonika je ograđen i zaključan, ali se nalazi u vrlo lošem stanju;
- gornji dijelovi zvonika su pogođeni artiljerijskim projektilima;
- sa vanjske strane (na istočnoj i sjevernoj strani crkve) došlo je do pomjeranja kamenih blokova. Uzrok ovom pomjeranju je najvjerovatnije voda;
- kruna ostataka zidova je ugrožena djelovanjem atmosferilija;
- uočeno prisustvo kapilarne vlage;
- uočena vertikalna pukotina u gornjem dijelu tornja;
- na sjevernom dijelu crkve uočeno otpadanje kamenih blokova vijenca;
- na sjevernom uglu crkve – na stepeništu koje vodi na gornji plato, uočene velike deformacije kamenih blokova uz njihovo razdvajanje po vertikali.
Grobnica hrvatskih velikaša – grobnica bihaćkog plemstva
- Grobnica je usljed velikih oštećenja i kontinuiranih devastacija zatvorena drvenim sandukom kao privremenom mjerom, do momenta počinjanja radova na sanaciji oštećenja, odnosno konzervatorsko-resturatorskih radova.
- Uvidom u foto-dokumentaciju, koja je dostavljena od strane Zavoda za zaštitu spomenika Unsko-Sanskog kantona, uočena su velika oštećenja skoro svih ploča i devastiranje unutrašnjeg sadržaja grobnice.
III - ZAKLJUČAK
Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/02 i 15/03), Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:
A. Vremensko određenje
B. Historijska vrijednost
C. Umjetnička i estetska vrijednost
i. Kvalitet obrade
ii.Kvalitet materijala
iii.Proporcije
iv.Kompozicija
v. Vrijednost detalja
vi.Vrijednost konstrukcije
E. Simbolička vrijednost
ii. Sakralna vrijednost
iii.Tradicionalna vrijednost
v. Značaj za identitet skupine ljudi
F. Ambijentalna vrijednost
i. Odnos oblika prema ostalim dijelovima cjeline
ii. Značenje u strukturi i slici grada
iii.Objekat ili skupina objekata je dio cjeline ili područja
Sastavni dio ove odluke su:
- kopija katastarskog plana,
- z.k. izvadak, posjedovni list,
- fotodokumentacija:
§ fotodokumentacija Ministarstva kulture Republike Hrvatske – Uprava za zaštitu kulturne baštine:
o fotografija S. Podholskog, arhitekte,
o fotografija S. Podholskog, radni sastanak,
o razglednica sa maketom Crkve sv.Antuna 1939. godine,
o Crkva sv. Antuna prije intervencije,
o Crkva sv. Antuna prije intervencije,
o Crkva sv. Antuna prije intervencije,
o Crkva sv. Antuna nakon intervencije – 1942. godine,
o Crkva sv. Antuna prije restauracije 1939. godine;
§ fotodokumentacija Zavoda za zaštitu spomenika Unsko-Sanskog kantona,
§ 30 kolor fotografija grobnice prije i nakon radova;
- grafički prilozi:
§ dokumentacija Zavoda za zaštitu spomenika Unsko-Sanskog kantona
- elaborat o stanju i predviđenim mjerama za fizičku zaštitu grobnice u Bihaću, 2005. godina,
§ dokumentacija Ministarstva kulture Republike Hrvatske – Uprava za zaštitu kulturne baštine
Austrougarski Period
o situacija austrougarski period,
o presjek i fasada,
o presjeci 1910. godine,
o presjek crkve,
o osnova i presjek tornja,
o Fasade,
Stjepan Podhorski - projekat
o istočna fasada crkve sa intervencijama na tornju,
o južna fasada sa intervencijama poslije 1939. godine,
o nacrt temelja dograđenog dijela,
o južna fasada sa intervencijama poslije 1939. godine,
o presjek nadograđenog dijela poslije 1939. godine,
o tlocrt prizemlja nadograđenog dijela,
o tlocrt kompletne crkve 1939. godina,
o presjek kupole,
o ulazni portal,
o tlocrt kupole,
o postament kupole – tlocrt,
o svodovi ispred apsida,
o varijanta rješenja kupole,
o krovište prigrađenog dijela,
o krovište prigrađenog dijela 2,
o bočni presjek krovišta,
o svod i luk apsida,
o ispovjedaonica,
o skica glavnog oltara,
o skica bočnog oltara,
o vijenci apside i zabata,
o raspored armature u kupoli,
o detalj prozora,
o strop stare lađe,
o detalj prozora,
o detalj vrata,
o sakristija,
o dekorativni betonski strop,
o fasada tornja,
o osnova i fasada tornja,
o propovjedaonica,
o ispovjedaonica,
o križ,
o varijante crkve,
o profili krovova,
o presjeci,
o južna fasada,
o situacija,
o varijanta fasade.
Korištena literatura
U toku vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom, korištena je sljedeća literatura:
1890. Lopašić, Radoslav, Bihać i Bihaćka krajina, Zagreb, 1890.
1942. Truhelka, Ćiro, Sredovječni spomenici Bosanske Hrvatske, Hrvatsko kolo XXIII, Zagreb, 1942.
1963. Raunig, Branka, Butić, Fikreta, Bokan, Branko, Bihać i okolina, Turističko društvo Una Bihać, 1963.
2000. Radić, Nikola, Bihać sa starih razglednica, Bihać, 2000.
(1) Više historijskih podataka o Bihaću nalazi se u odluci o proglašenju historijske građevine – Fethija džamija u Bihaću nacionalnim spomenikom BiH.
(2) U radu nije uspio radi bihaćkih trgovaca (njegov izvještaj provincijalu fra Anti Ćuriću, od 11. novembra 1885. godine). Rad odbora za gradnju crkve po želji Zemaljske vlade ispitivao je i banjalučki biskup fra Marijan Marković od 23. do 25. oktobra 1885. godine, pri čemu je konstatirano da je predsjednik odbora izradio žig sa likom sv. Ante isti kao i uredovni župski žig, da je nesloga između odbora za gradnju i stanovništva. Kotarski upravitelj, 6. augusta 1885. godine, u dva navrata neuspješno pokušava riješiti ovaj spor.
(3) vlasnik dvorca u Ostrošcu kod Bihaća
(4) Stjepan Podhorski (21. decembra 1875 - 13. oktobra 1945) je hrvatski arhitekt. Pripadao je prvoj generaciji apsolvenata Kraljevske obrtne škole, koja je osnovana 1882. godine i pri njoj Građevne stručne škole »za obrazovanje graditelja i pomoćnog im osoblja«. Ovoj generaciji pripadali su i Alojz Bastl i Josip Marković. Upravo će ova skupina arhitekata, kojoj će se poslije pridružiti i arhitekti Viktor Kovačić i Edo Šen, postati osnivačkim jezgrom poznatog Kluba hrvatskih arhitekata. Radi kod H. Bollea na restauraciji Zagrebačke katedrale. Od 1902. godine, pohađa Akademiju u Beču. Na konkursu za rješenje Kaptolskog trga u Zagrebu 1908. godine dobio je II nagradu. Od 1920. godine, profesor je na novoosnovanom Tehničkom fakultetu. Bavio se uglavnom konzervacijom i restauracijom sakralnih građevina na principu poštivanja postojećih stilova i njihovog preplitanja. Takvim stavom došao je u sukob sa Bolleom, koji je u zaštiti i obnovi spomenika zastupao purifikatorske tendencije. Veće zahvate izveo je na gotičkim crkvama u Oštarijama i Križevcima (1912-1913), na župnoj crkvi u Krašiću (1910), te na baroknom župnom dvorcu u Pribičkom Strmcu (1910). U vlastitim projektima nastojao je stvoriti vlastiti izraz, zasnovan na elementima iz bizantijske i starohrvatske arhitekture: Crkva Blagovijesti (ili Navještenja Marijina) u Pribićkom Strmcu iz 1911. godine, Bihaću, Duvnu (1925), samostanska crkva u Makarskoj (1938), arkade centralnog gradskog groblja u Križevcima. Od profanih građevina, projektirao je stambenu uglovnicu u Kačićevoj 2 u Zagrebu, vijećnicu u Osijeku, Hrvatski narodni dom u Križevcima, te nekoliko manjih stambenih objekata u Zagrebu.
(5) Gradnja pravoslavne crkve u Bihaću započela je 1926, a završena je 1930. godine. Bio je to historicistički objekat sa obilježjima neobaroka i neoklasicizma, sa naglašenim oltarskim prostorom, dvije bočne apside, zvonikom i kupolama. Zauzimala je prostor od oko 700 m2, uključujući i prostrano crkveno dvorište sa ogradom. Nalazila se u neposrednoj blizini Medrese (sa zapadne strane), Katoličke crkve (sa istočne strane), na mjestu zapadnog krila današnje zgrade Općine Bihać. Objekat je bio građen od bihacita. Enterijer crkve je bio bogato ukrašen i oslikan freskama.
(6) Stoljeće industrijske revolucije, napretka nauke, tehnike i tehnologije unosi u arhitekturu nove materijale i nove konstrukcije, poput onih od livenog željeza, a pred kraj i od čelika i betona. Prefabriciranim konstruktivnim elementima pridodaju se historijski dekorativni oblici. Vanjski izgled objekata, odnosno njihova bogato dekorirana pročelja, često prikrivaju konstruktivna i prostorna rješenja. Suprotnost postoji i u odnosu reprezentativnih uličnih pročelja i nevaloriziranih dvorišnih pročelja unutar bloka. Izbor određenog historijskog stila, ili njihove kombinacije, ima određeno simbolično značenje, vezano za funkciju i naručitelja.
(7) Mnogo sličnih primjera ovakve arhitekture vidljivo je u području sjeverozapadne Hrvatske.
(8)Bihacit je vrlo mekahan i lagahan kamen. Ima svoje srodnike u Bosni i Hercegovini - bosansku moščanicu i mostarsku teneliju. Od bihacita je sagrađen čitav niz objekata, ne samo u Bihaću, nego i po cijeloj Bosanskoj krajini – mnoge crkve, džamije, munare, karakteristični krajiški nišani sa epigrafikom, krstovi, grobnice, natpisi na džamijama, veliki broj oblika kamenih ukrasa, okvira i lukova, podnih nadgrobnih ploča, stepenika i ostalih dekorativnih ukrasa. Osobine bihacita su da se lahko reže i obrađuje, brzo upija vlagu i da je osjetljiv na visoke temperature. Boja bihacita varira, a najčešće je sivkaste boje.
(9) Prije I svjetskog rata, iz Fethije džamije u Bihaću doneseno je devet nadgrobnih spomenika u Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu (inventarni brojevi Srednjovjekovne zbirke Zemaljskog muzeja 5780-5788). Ploče su bile ugrađene u pod na ulazu u objekat, i to tako da je njihovo naličje bilo gazna površina. Otud je stepen njihove očuvanosti visok. Prije adaptacije crkve u džamiju, pretpostavlja se da su vjerovatno bile uzidane na desnoj strani zida crkve, a neke i na lijevoj, uočljivijoj strani. (Vego, 1954, 269) Ploče su datirane u period od 1519. do 1565. godine. Većina ploča je sa grobova pripadnika hrvatskog plemstva koji su služili u Bihaću i njegovoj okolini. Rađene su od bihaćkog kamena, bihacita, pogodnog za obradu. Po predstavljenom sadržaju na pločama, vidi se da su neke izrađene od strane istog majstora ili da su iz iste majstorske škole. Svi natpisi su pisani latinskim jezikom, a slova su humanistička i gotička.
|
