početna stranica    
 
Odluke o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima

ODLUKU
o izmjeni odluka o proglašenju nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine donesenih zaključno sa 50. sjednicom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika


Privremena lista nacionalnih spomenika

Privremena lista nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine
KOMPLETNA


O privremenoj listi

Odluka o brisanju spomenika sa Privremene liste

Lista peticija za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima

Odluke o odbijanju prijedloga za proglašenje nacionalnim spomenikom

Ugroženi spomenici

Odluke donesene na posljednjoj sjednici

Online peticije

Pokretno

Nepokretno

MANAGEMENT PLAN
Nomination of the Properties for Inscription on the World Heritage List
Mehmed pasha Sokolovic Bridge in Višegrad
Bosnia and Herzegovina


Manastir Lomnica, prirodno-graditeljska cjelina

galerija nazad

Status spomenika -> Nacionalni spomenik

Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 44/09

 

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 8. do 14. novembra 2005. godine, donijela je

 

O D L U K U

 

I

 

Prirodno - graditeljska cjelina Manastira Lomnica, općina Šekovići, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik se sastoji od: objekta crkve, zgrade starog konaka, pokretnog naslijeđa koga čini 23 ikone i pijevnica, pećine u kojoj je u toku Drugog svjetskog rata funkcionirala bolnica antifašistickih boraca, spomen-groblja borcima i žrtvama fašističkog terora, te izvora i slapa rijeke Lomnice.       .

Nacionalni spomenik nalazi se na prostoru označenom kao k.č. 1684/1, posjedovni list broj 295, k.o. Šekovići, općina Šekovići, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o provođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene u skladu sa Aneksom 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 9/02).

 

II

 

Vlada Republike Srpske dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

 

III

 

S ciljem trajne zaštite objekta na prostoru koji je definiran u tački I stav 3. ove odluke, utvrđuju se sljedeće mjere zaštite:

           dopušteno je izvođenje isključivo istraživačkih i konzervatorsko-restauratorskih radova, uz projekat odobren od strane ministarstva Republike Srpske nadležnog za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručni nadzor službe zaštite naslijeđa na nivou Republike Srpske (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);

           zabranjena je gradnja objekata čija djelatnost može da dovede do oštećenja nacionalnog spomenika;

           obavljanje radova na infrastrukturi dopušteno je samo uz odobrenje nadležnog ministarstava i uz stručni nadzor nadležne službe zaštite;

           zabranjeno je odlaganje otpada.

 

S ciljem trajne zaštite dobra, utvrđuje se zaštitni pojas na udaljenosti od 500 metara od granica zaštićene zone, provode se sljedeće mjere zaštite:

 - nije dopušteno građenje, uključujući i promjenu krajolika, osim restauracije objekata, uz primjenu materijala i oblika građenja koji su dio prepoznatljivog pejzaža;

- zabranjena je eksploatacija prirodnih bogatstava, izuzev sanitarne sječe, ribolova i lova u zakonom dozvoljenim okvirima;

- zabranjeno je odlaganje otpada;

            - zabranjen je promet teških vozila i građevinskih mašina;

            - zabranjeno je obavljanje djelatnosti koje svojim radom mogu prouzrokovati negativne efekte po zaštićenu cjelinu (aero-zagađenje, buka, vibracije).

 

Vlada Republike Srpske je dužna osigurati izradu elaborata zaštite objekta crkve, sa mjerama na osnovu kojih će se izvršiti radovi na restauraciji. U vezi s tim potrebno je:

-           analizirati uzroke koji su doveli do nastajanja oštećenja i izvršiti njihovu sanaciju;

-           analizirati građevinski materijal koji je upotrijebljen pri sanaciji objekta, kao i drenažnog sistema zbog vlage koja je evidentna u objektu;

-           analizirati uzroke koji su doveli do pojave oštećenja na freskama;

-           očistiti naslage na freskama;

-           izraditi program prezentacije nacionalnog spomenika.

 

Vlada Republike Srpske dužna je osigurati sredstva za izradu Elaborata za zaštitu i konzervaciju ikona u crkvi sv. Georgija, sa mjerama na osnovu kojih će se:

-           izraditi studija sa pratećom dokumentacijom kojom će se tačno utvrditi stepen oštećenja;

-           izraditi projekat konzervacije i restauracije ikona;

-           izvršiti konzervacija i restauracija ikona.

 

IV

 

Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

 

V

 

Svako, a posebno nadležni organi Republike Srpske, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.

 

VI

 

Iznošenje pokretnog naslijeđa iz člana I stav 2. ove odluke (u danjem tekstu: pokretno naslijeđe) iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, dopušteno je privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine radi prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini.

Odobrenje u smislu prethodnog stava daje Komisija, ukoliko nesumnjivo bude utvrđeno da to ni na koji način neće ugroziti nacionalni spomenik.

Komisija u svom odobrenju za privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine utvrđuje sve uvjete pod kojima se to iznošenje može izvesti, rok za povrat u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduženja pojedinih organa i institucija na osiguranju tih uvjeta, te o tome obavještava Vladu Republike Srpske, nadležnu službu sigurnosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost.

 

VII

 

Ova odluka dostavit će se Vladi Republike Srpske, nadležnom ministarstvu,, nadležnoj službi zaštite i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, radi provedbe mjera utvrđenih u tač. II - VI ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.

 

VIII

 

Prema članu V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.

 

IX

 

Danom donošenja ove odluke, nacionalni spomenik briše se sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 79/02, «Službene novine Federacije BiH», broj 59/02 i «Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 4/03), upisan pod rednim brojem 608.

 

X

 

Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u «Službenom glasniku BiH».

 

 

Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

 

Predsjedavajući Komisije

 

Dubravko Lovrenović

Broj: 07.2-2-212/05-5

9. novembra 2005. godine

Sarajevo

 

O b r a z l o ž e n j e

 

I – UVOD

 

Na osnovu člana 2. stav 1. Zakona o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini,“nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela je odluku o stavljanju Manastira Lomnica - Crkva i manastir sv. Georgija na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine pod rednim brojem 608.

U skladu sa  odredbama Zakona, a na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je  pristupila provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

 

II – PRETHODNI POSTUPAK

 

U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u:

-  dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (prepis posjedovnog lista Općine Šekovići sa kopijom katastarskog plana),

-  podatke o dosadašnjoj zakonskoj zaštiti dobra,

- podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući opis i fotografije, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.,

- historijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke.

 

Na osnovu uvida u  prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:

 

1. Podaci o dobru

 

Lokacija

Manastir Lomnica sa manastirskom crkvom posvećenom svetom Georgiju, nalazi se u Donjem Birču, oblasti uz srednji tok rijeke Drinjače. Manastir je od centra opštine - Šekovića udaljen oko 2,5 km prema istoku.

Cjelina je podignuta u južnom podnožju planine Borogova, u neposrednoj blizini izvora potoka Lomnice i smještena je na uskom, prema potoku nagetom platou. Uzvodno od manastira se nalaze brda Gradina i Obrte, dok na udaljenosti od oko 800 metara nizvodno prestaje klisura i dolina potoka Lomnice se sastaje sa dolinom rijeke Drinjače. 

Nacionalni spomenik izgrađen je na lokaciji koja obuhvata  k.č. broj 1684/1, br. p.l. 295, k.o. Šekovići, općina Šekovići, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina

 

Historijski podaci

Područje Donjeg Birča, u kome se nalazi manastir, bilo je naseljeno i kulturno i komunikacijski vrlo aktivno još od najstarijih vremena. Kao pokazatelj ovoj tvrdnji svjedoče mnogobrojni toponimi, poput Kaštielja (Kastel), Grada, Gradine ili Crkvina. Navedeni geografski objekti nalaze se u neposrenoj blizini manastira Lomnica. Na nekim od njih su još uvijek prisutne jake zidane strukture. Arheološka istraživanja tih ostataka do današnjih dana nisu vršena tako da je usljed nedostatka naučnih podataka moguće konstatovati samo naseljenost prostora i značajnu aktivnost u prošlosti, ali ne i vremenski konkretizirati određena zbivanja i promjene u njemu niti odrediti neka starija kultna mjesta. U okolini manastira brojne su nekropole sa stećcima od kojih su neki ukrašeni motivima vinove loze. Na jednom od stećaka nalazi se natpis o nekom Ivanu koji je tu sahranjen.

O jakom privrednom i kulturnom životu u vrijeme osmanske uprave govore toponimi Varošište, Tabaci ili Hanište. U to vrijeme ovim krajevima prolazi važna komunikacija koja je povezivala dolinu rijeke Spreče preko Vlasenice sa Sarajevom.

Ime manastira se u mnogobrojnim izvorima sreće u više razlicitih oblika (1). Postojeća crkva najvjerovatnije je sagrađena u sedmoj ili osmoj deceniji XVI vijeka (2). Najstariji pisani podaci o manastiru su dva zapisa u Tipiku koji se nalazio u Zbirci rukopisa SAN pod brojem 59. U prvom zapisu se navodi da je Tipik pisan u Lomnici 6. novembra 1577/78. godine u vrijeme jeromonaha Arsenija, koji je bio drugi po redu starac ove monaške zajednice. Drugi zapis je kraći i manje je jasan. Na prestonoj ikoni Bogorodice sa Lomničkog ikonostasa upisao se majstor Longin, bez datuma u tom natpisu, ali se na ikoni „Nedremano oko”, uz noge Bogorodice nalazi natpis koji potiče iz 1577/78 godine, što se svakako odnosi na vrijeme slikanja ikonostasa, te je to još jedan od izvora iz nastarije prošlosti manastira.

Godina 1580. zabilježena je na jednoj od dvije sedefom intarzirane pijevnice iz Lomnice, a 1592, godine u Lomnici je pisano jevanđelje, koje se do II svjetskog rata, kada je uništeno, nalazilo u Manastiru Bešenovo (3).

U Hercegovički manastir Žitomislić, dospio je jedan psaltir koji je prema kratkom zapisu u njemu, bio 1603. godine u Lomnici. Iz zapisa se ne može zaključiti da li je Psaltir u Lomnici i prepisan.

Ovih nekoliko podataka iz XVI i početaka XVII vijeka govore o prilično aktivnom manastirskom životu (4).

Ktitori manastira Lomnice naslikani su na sjevernoj polovini zapadnog zida u priprati crkve kako drže model crkve između sebe. Označeni su kao Genadije i Akakije, a odjeveni su u monašku odjeću. Akakija kao ktitora ikonostasa, pominje Longin u natpisu koji je ostavio na Bogorodičinoj prestonoj ikoni (Ševo, str. 25, 26).

Najpouzdaniji izvor za proučavanje historije Lomnice na samom početku XVII vijeka predstavlja natpis o živopisanju hrama iz 1607/08. godine na zapadnom zidu naosa, iznad vrata koja vode u pripratu. Natpis je citiran na mnogo mjesta (Ševo, str. 28). Iz natpisa se saznaje da je godine 1607/08 oslikan hram sv. Georgija i da je naručilac živopisa bio jeremonah iguman Prohor. Značajno je da je ovo prvi izvor u kome se pominje iguman manastira u Lomnici. Arsenije i Akakije iz 1577/78, odnosno 1592. godine pominju se kao starci, što navodi na pomisao da je Lomnica u to vrijeme bila samo metoh manastira Papraće, a ne samostalan manastir (Ševo, str. 28) .  Iz XVII vijeka postoje još svega tri izvora koji se odnose na Lomnicu a to su: dokument iz ruskih arhiva koji govori o dolasku izvjesnog popa Isaije u Putivalj na ruskoj granici 24. 02. 1626. godine iz «egorovskog zlodnickog manastira». U dokumentu se navodi da se ovaj manastir nalazi u sarajevskom okrugu. U Kruševski, odnosno Dobrunski pomenik, koji je izgorio u Narodnoj biblioteci prilikom bombardovanja Beograda 1941. godine, bila su upisana i imena lomničkih monaha: jerođakona Spiridona, Arsenija, Josifa, Pajsija i Atanasija, te prezvitera Nikole iz Šekovića. Treći podatak je iz 1693. godine i urezan je na zapadnom zidu naosa sjeverno od ulaza, a odnosi se na posjetu tadašnjeg dabrobosanskog mitropolita Visariona (1692-1708 godine).

Od tada pa kroz cijeli XVIII vijek podaci o posjetama manstiru su česti. Na zidu u priprati 1703. godine svoju posjetu je ubilježio izvjesni Mileta Petrović, na kamenom dovratniku je 1704. godine svoje ime urezao Miho Teodorov(ić), a 1705. godine je na zapadnom zidu naosa sjeverno od vrata zapisan podatak značajan za poznavanje prošlosti ovog objekta. Te je godine manastir postao parohijska crkva (6). 

            Austrijsko-turski ratovi su značajno uticali na tok života u sjevernobosanskim manastirima. Iz tog vremena potiče podatak o Lomnici iz pera anonimnog austrijskog špijuna.

            Pop Risto Popović je zapisao 1722. godine na zidu u oltaru podatak o smrti izvjesnog Ćire Trojičanina. Isti pop je ostavio još dva natpisa na zidovima crkve – 1723. i 1730. godine. Natpisi popa Riste koji nisu datirani nalaze se na još nekoliko mjesta u crkvi. Jedan nešto opširniji nalazi se na stubu između carskih dveri i južnog prolaza u oltar i govori o trojici hercegovačkih monaha. Jedan zapis u štampanom Oktoihu datiran je u 1713-25 godinu. U Lomnici je svoj potpis ostavio i Meletije 1709. godine, potonji mitropolit.Isti je posjetio Lomnicu još jednom i to je u zidu oltara zapisao izvjesni Risto. Još jedan teško čitljiv natpis nalazi se u priprati i potiče iz 1728. godine. Natpis govori o posjeti nekog Pajsija.

Na zapadnom zidu naosa, sjeverno od ulaza, nalazi se natpis  iz 1761. godine koji govori o posjeti Pajsija, đakona sarajevskog mitropolita Vasilija Brkića (1759-1762), potonjeg srpskog patrijarha. Iste godine u kamenom dovratniku ulaznih vrata bilješku o svojoj posjeti upisao je trebinjski monah čije se ime ne može pročitati. U apsidi je 1763. godine svoje ime zabilježio pop Teodor, a 1767. godine neki pop Simeon. O osmoj deceniji XVIII vijeka sudeći prema mnogim natpisima posjete Lomnici su bile vrlo česte. Tako su 1773. i 1774. ovdje dolazila dva monaha  manastira sv. Trojice, a izvjesni Nikodim Hrmnjac je svoje posjete zabilježio 1773. i 1779. godine. Ostali natpisi su iz 1776, 1777, 1778, 1779, 1790, 1791, 1797. i 1799. godine i opisuju posjete monaha, popova i igumana.Natpisi na zidovima pominju imena Marka, Riste, Maksima, Simeona, Alekse Milosavljevića, popa Tome, Save Popovića i dr.

U početku XIX vijeka Lomnica se rijetko spominje. U jednom prazničnom Mineju  nalazi se spisak priloga iz 1816. godine. Godine 1823. crkva je pokrivena staranjem popa Jovana i popa Stevana iz Osmaka. Početkom 1825. godine  Teodosije Hilandarac je poklonio manastiru jednu Irmologiju. U priprati se 1831. godine potpisao pop Josip iz Kamenice kod Papraće, a 1836. godine se u oltaru potpisao neki majstor Jovo. Godine 1842. se u oltaru potpisao neki Luka. Godine 1852. svoj potpis u đakonikonu je ostavio Visarion Dečanac. Ovo je posljednje svjedočenje o posjeti nekog monaha manastiru. Posljednji natpisi na crkvenim zidovima su oni o rukopoloženju popa Jovana 1876. godine i o dolasku novog sveštenika Vićentija Savića 1879. godine. Anonimni zapisivači ostavili su podatak o austrijskoj okupaciji Bosne i Hercegovine na zidovima crkve.

Od vremena austrougarske uprave sveštenici počinju voditi crkvene knjige. Tako se iz knjige popa Josifa Gavrilovića saznaje da su od 1875. godine sa sjeverne strane crkve postojali temelji starog konaka. Novi konak je podignut na starim zidinama za vrijeme popa Riste Savića, u prvoj polovini XIX vijeka. Josif Gavrilović također navodi podatak da je crkva 1880. godine pokradena (Ševo, str. 35, 36, 37).

Ni u Prvom ni u Drugom svjetskom ratu crkva nije doživjela veća razaranja. U toku II svjetskog rata zapaljena je zgrada Konaka, kojoj je izgorio krov. U neposrednoj blizini manastira nalazila se partizanska bolnica koja je počela sa radom septembra 1941. godine i u kojoj su bili smješteni lakši ranjenici i bolesnici (do maja 1942. nije imala svog liječnika). Početkom 1943. godine imala je stotinu ležaja smještenih u manastiru Lovnici, a dio ranjenika i bolesnika bio je smješten u okolna sela Mihajlovići, Marjanovići, Petrovići, dok su zarazni bolesnici bili smješteni u odjeljenju ove bolnice u Ašćerićima od decembra 1942. godine (Korijeni medicine i zdravstva u BiH str. 214).

Spomen-groblje poginulim borcima iz ll svjetskog rata nalazi se na padini u neposrednoj blizini manastira. Uređeno je 1961. godine. Groblje je predstavljalo dio muzejske postavke VI istočno-bosanske proleterske brigade koja je još 1959. godine postavljena u zgradi  manastirskog konaka. Zbirku su sačinjavali dokumenti, fotografije i drugi materijali iz perioda kada je u Šekovićima bilo sjedište vojnog i političkog vrha rukovodstva NOP za istočnu Bosnu.

Nakon rekonstrukcije zgrade Konaka i poslije radova na restauraciji živopisa i ikonostasa koji su započeti još 1952. godine, godine 1979. okupljena je zajednica monahinja i obnovljen manastirski život u Lomnici (Ševo, str. 37), međutim od nedavno manastirsko bratstvo je ponovo muško.

 

2. Opis dobra

Crkva sv. Georgija manastira Lomnice pripada tipu jednobrodnih crkava sa poluobličastim svodovima u unutrašnjosti. Prostorno rješenje crkve, odnosno njen vanjski izgled, govori o ukrštanju dvaju različitih graditeljskih tradicija – raškog jednobrodnog hrama sa kupolom na kubičnom postolju, polukružnom apsidom i pripratom iste visine (Mileševa) i crkve sa prislonjenim lukovima, tipa kakav se razvio na područjima istočne Hercegovine u XIX vijeku pod jakim uticajima dalmatinske arhitekture, prvenstveno Dubrovnika (7). Arhitektura lomničke crkve je tipološki određena kao razvijeni tip jednobrodne građevine sa prislonjenim lukovima (8).

Crkva je orijentirana u pravcu istok-zapad sa izvjesnim odstupanjem prema sjeveroistoku. Podignuta je na uskom prostoru, na zemljištu koje je u nagibu prema obližnjem potoku i koje predstavlja klizište. Iz tog razloga su u prošlom vijeku sa sjeverne strane crkve urađeni snažni podzidi, dok su sa južne strane urađeni potporni zidovi koji nisu uspjeli riješiti problem prvenstveno sa vlagom koja je prodrla u konstrukciju, pogotovu nakon bujice koja je zasula crkvu sa sjeverne strane i nanijela materijal do visine prozora.

Vanjske dimenzije crkve iznose 15,00 x 7,00 metara, dok su unutrašnje 8,50 x 5,50 metara. Sastoji se od priprate, naosa i oltarskog prostora.

Priprata crkve je, sudeći prema vezama kamena na uglovima objekta, podignuta istovremeno sa crkvom, mada je po tom pitanju bilo i drugačijih mišljenja (Mazalić) (9). Njene dimenzije iznose 5,00 x 6,65 metara. Zasvedena je poluobličastim svodom koji se sa sjeverne i južne strane oslanja na jednostruke prislonjene lukove. Iz priprate se kroz vrata širine 1,40 metara ulazi u prostor naosa.

            Naos crkve je podijeljen na tri traveja od kojih je centralni najduži i iznosi 3 metra, dok je istočni najkraći i njegova dužina iznosi 1,65 metara. Crkva je pokrivena poluobličastim svodom. Iznad srednjeg traveja se nalazi slijepa kupola. Visina od poda crkve do tjemena kalote kupole iznosi 7,90 metara. Kupolu i svodove zapadnog i istočnog traveja nose udvojeni prislonjeni bočni lukovi, debljina jednakih kao što su debljine bočnih zidova. Lukovi su na sredini svog raspona oslonjeni na duboke pilastre. Kod pilastara koji se nalaze na istočnoj strani crkve u dnu su lučno završeni prolazi tako da pilastri u osnovi izgledaju kao stupci. Crkva u Lomnici je objedinila tip crkve sa prislonjenim lukovima sa karakterističnim raškim rasporedom masa (spuštanje zapadnog dijela podužnog poluobličastog svoda u cilju razdvajanja prostora priprate od naosa). Gledano sa praktične strane širina naosa je prilično velika i njegovo presvođavanje je moglo predstavljati problem za graditelje, pa je iz tog razloga primjenjeno već oprobano rješenje sa prislonjenim lukovima, bez kupole. Na ovaj način je smanjen raspon podužnog svoda. Ovakvim objašnjenjem za primjenu konstruktivnog sistema, odbačena je Mazalićeva tvrdnja da je karakter terena (pritisak usljed nagiba sa sjeverne strane) prouzrokovao primjenu navedenog graditeljskog metoda. Pomoću prislonjenih lukova stabilizovan sistem gornje konstrukcije u donjoj zoni doprinio je prostornom utisku niza bočnih niša. Na ovaj način po dimenzijama mala crkva u Lomnici djeluje monumentalno i razigrano (Ševo, str. 46). Posebnu temu predstavlja rješenje gornje konstrukcije centralnog traveja gdje se javlja slijepa kupola. Uzrok izostanka cilindričnog tambura i njeno postavljanje neposredno na sistem pandantifa može biti posljedica ili ugledanja na neki primjer iz starije srpske arhitekture ili tadašnjih historijskih uvjeta u kojima su turske vlasti propisivale najveću visinu hrama ili posebnošću konstruktivnog sklopa koji nosi kupolu. U raškoj stilskoj grupi se slijepa kupola ne pojavljuje. Među građevinama koje su nastale nakon obnove Pećke patrijaršije 1557. godine nije poznato obraćanje arhitektonskoj tradiciji XIV vijeka. Prema tome, bila bi teško prihvatljiva teza da se graditelj crkve ugledao na dva spomenika iz XIV vijeka u čijim su se pripratama javile slijepe kupole – Markov manastir i crkvu sv. Nikole u Banji kod Priboja (10), slijepe kupole u Mladom Nagoričinu, Borču i u Svetom Nikoli u Podvrhu.

U oltarskom prostoru na južnom i sjevernom zidu na površinama ispod prozora nalaze se po jedna pravougaona niša sa svake strane. Apsida crkve je sa vanjske strane peterostrana, dok je sa unutrašnje strane polukružna poluprečnika 1,50 m. Debljina zida crkve na ovom dijelu iznosi oko 60 cm. Crkva je u cjelini popođena kamenim pločama.

 

Zidovi:

Perimetralni zidovi su visine 6 metara i njihova debljina na pojedinim mjestima iznosi oko 70 cm. Sačinjeni su od kombinacije lokalnog kamena krečnjaka i pješčara. U posljednjim obnovama crkve skinut je sloj maltera i ostavljena vidljiva struktura kamena, tako da, iako je crkva krajem XIX i početkom XX vijeka bila omalterisana ne može sa sigurnošću utvrditi njen autentični izgled.

 

Krov

Danas je crkva pokrivena dvovodnim drvenim krovom koji je dobila prilikom intervencija iz 1823. godine i koji je zadržan u svim kasnijim intervencijama. Crkva je pokrivena bakarnim limom, dok je u XIX vijeku crkva sigurno bila pokrivena drvenom šindrom. Autentični pokrivač se ne može sa sigurnošću utvrditi, ali se može pretpostaviti, na osnovu bogatog šumskog područja u kome je crkva izgrađena, da je to bila drvena šindra.

 

Crkva u Lomnici ima četiri prozora na južnom zidu (na priprati, svakom traveju naosa i oltaru po jedan), dva na sjevernom zidu (na centralnom i zapadnom traveju naosa) jedan na oltaru i jedan na zapadnoj fasadi. Unutrašnja širina prozora iznosi 0,40 metara sa postepenim sužavanjem prema licu crkve. Na priprati, zapadnoj fasadi, oltarskom dijelu i potkupolnom traveju njiohova visina iznosi 1,40 metara. Prozorski otvori na zapadnom traveju naosa i u zoni oltara na južnom zidu su niži i njihova visina iznosi oko 1 metar.  Vrata, kao i lučni prolazi u dnu južnog para potkupolnih pilastara visoki su oko 2,3 metara (mjereno od poda crkve do arhitravnog nadvratnika, odnosno do tjemena luka). Vrata su širine 1,40 metara, lučni prolazi oko 0,80 metara. Portali i prozorski okviri izrađeni su od kvalitetnog zelenkastog kamena iz okoline, u preciznoj klesarskoj tehnici. Svi otvori koji su lučno završeni imaju jednostavnu profilaciju na kapitelima, dovratnicima i doprozornicima. Oba portala riješena su prislanjanjem  po dva para pilastera uz masivni kameni okvir dovratnika. Na vrhu svakog pilastera, kao i na krajevima dovratnika isklesan je istovjetan kapitel tročlane profilacije sa tri sloja jednake debljine, od kojih je donji izdužen, srednji izbočen, a gornji ravan. Između ova tri para kapitela izvijaju se jednostavni poluobličasti koncentrični lukovi. Apsidalni prostor  u potkupolnom dijelu na sjevernoj fasadi, kao i prozori u zoni priprate i potkupolnog prostora na južnoj fasadi, ukrašeni su na gotovo istovjetan način kao i portali, s tom razlikom što je na njima stepenovanje dvočlano, dakle sa po dva para kapitela i dva luka. Prozori na zapadnom i oltarskom traveju južne, kao i onaj na zapadnom traveju sjeverne fasade jednostavniji su i arhitravno su završeni, bez luneta i stepenasto usječeni u odnosu na front objekta. Oblici i profili portala i prozora imaju analogiju u grupi spomenika iz istog perioda iz zapadne Srbije i sjeveroistočne Bosne. Vrata koja vode iz priprate u naos potpuno su jednaka po dimenzijama i po dekoraciji ulaznom zapadnom portalu.

Ne može se reći ko su bili graditelji lomničke crkve, primorci ili domaći graditelji, ali je sigurno da im je tehnika građenja konstrukcije prislonjenih lukova iz Primorja bila poznata (11).

 

ŽIVOPIS

Lomnička crkva posjeduje najbolje sačuvano zidno slikarstvo nastalo u periodu XVI vijeka zapadno od Drine. Po površini očuvanih fresaka među spomenicima na prostoru Bosne i Hercegovine sa Lomnicom se mogu porediti još samo Dobrićevo i Zavala. Takođe, lomnički program se može ubrojiti i među najcjelovitije očuvane fresko-dekoracije u slikarstvu XVI i XVII vijeka na cijelom području Pećke patrijaršije (Ševo, 1999, 147-148).

Na osnovu zapisa na prijestonoj ikoni Bogorodice sa prorocima: «Pri smernomu starcu Akakiju i bratiam ego pisa mnogogrešni rab Hristu Login», te datuma skrivenog uz noge Bogorodice na ikoni Nedremano oko, gdje se čita 1578. godina, izvodi se zaključak da je ikonostas rad majstora Longina nastao u periodu oko pomenute godine. Takođe, smatra se da je stariji i vredniji živopis crkve nastao u istom periodu od strane istog majstora.

Pećki monah Longin bio je jedan od najtalentovanijih i najobrazovanijih slikara na ovim prostorima u vremenu poslije 1557. godine. Bio je umjetnik i monah koji se pored slikarstva bavio i crkvenim pjesništvom i prepisivanjem knjiga. Jedan je od najplodnijih srpskih slikara XVI vijeka, iza koga su ostale brojne ikone, freske, rukopisne knjige, pa čak i primjerci crteža za crkvene vezene tkanine. Njegov posljednji poznati zapis na slikanom djelu nalazi se upravo na aeru iz 1597. godine, koji se sada čuva u Peći. On je ostavio o sebi nekoliko pisanih podataka koji osvjetljavaju njegovu ličnost i djelovanje kroz dugi niz godina, počev od 1563. do 1597. godine. Iz ovog tridesetogodišnjeg perioda stvaranja sačuvano je više zidnih slika i ikona u Peći, Dečanima, Pivi, Velikoj Hoči, Lomnici, selu Cikote u blizini Lomnice i Nikoljcu kod Bijelog Polja, i to sljedećim redoslijedom:

- obnova živopisa u Pećkoj patrijaršiji 1565. godine,

- obnova živopisa u Bogorodičinoj crkvi u Studenici 1568. godine,

- obnova živopisa u crkvi manastira Mileševa šezdesetih godina XVI vijeka,

- obnova živopisa u Gračanici 1570. godine,

- obnova živopisa u crkvi svetog Nikole Dabarskog u Banji kod Priboja 1572. godine,

- 1972. godine radio je ikonostas u Dečanima,

- 1573. do 1574. godine ikone u Pivi,

- 1577. godine ikone u Velikoj Hoči,

- 1578. do 1579. godine radio je ikone i zidne slike u Lomnici,

- 1577. i 1579. godine je radio ikone u Peći,

- 1597. godine je naslikao aer mitropolita Josifa za manastir u Studenici,

- 1598. godine ponovo slika ikone i prepisuje knjige u Dečanima.

Još uvjek nisu datirane njegove ikone u Nikoljcu kod Bijelog Polja i u Sv. Trojici Pljevaljskoj (Kajmaković, 1971, 177, S. Petković, 1995, 79-105).

Među ovim djelima nalaze se i dva djelimično očuvana ikonostasa - pivski iz 1573-1574 godine, dečanski iz 1572, ikone sa ikonostasa crkve Svetog Nikole u Velikoj Hoči 1577. i skoro u cjelini sačuvani lomnički ikonostas. Iza sebe je ostavio i jedan slikani antimins iz 1566. godine, pomenuti aer iz 1597. godine, te dvije rukopisne knjige – Akatistnik iz dečanske biblioteke kojem je prepisujući ga dodao ponešto sopstvenog književnog izraza i Četverojevanđelje danas čuvano u zbirci rukopisa SANU. Izvanredna obrazovanost ovoga umjetnika i njegova svestrana nadarenost omogućiće mu da oblikuje samostalne slikarske kompozicije, kakva je ona na dečanskoj ikoni kralja Stefana, realizirana po tekstovima kraljeve biografije od Grigorija Camblaka. Zahvaljujući pjesničkom daru, ostavio je o sebi više podataka nego bilo koji drugi srpski zograf. Stefana Prvomučenika i sv. Nikolu smatrao je svojim umjetničkim zastupnicima i njima se obratio sljedećim riječima: «Radujte se, Stefane i Nikolaje, jer bo`anstvenim promislom i va{im pomaganjem, `ivopisati likove svetih, koliko (mi be{e) u mo}i, izu~ih. Radujte se blaga i sveta vas dvojica velika moja zastupnika, jer sve{tene va{e likove mnogo puta rukom svojom, s ~udima va~im, ispisah.» (Kajmaković, 1971., 178) Međutim, gdje je Longin naučio «živopisati likove svetih», ipak nije poznato. Slikarstvo blisko njegovom načinu rada vidi se na zidovima priprate Pećke patrijaršije oslikane 1565. godine. Naporedo sa Longinom ili nekim slikarom njemu veoma bliskim, u Peći je tada radio Andrija, potpisan na štitu sv. Dimitrija. Freske u Studenici iz 1568. godine i Gračanici iz 1570. godine kompariraju se veoma uspješno sa Longinovim slikarstvom. Također, podudarnosti se uočavaju i u poređenju Longinovog stvaralaštva i slikarstva u Peći, Savini, Studenici, Gračanici i crkvi svetog Nikole u Banji kod Priboja. To su identična stilizacija pejzaža i rastinja, vrežasti ornamenti u koje su upleteni medaljoni sa poprsjima svetaca (u Peći i u Lomnici), ornamenti u vrhu svodova u vidu ukrštenih cik-cak traka, potencirano modelovanje muskulature na obrazima nekih svetaca, način pisanja nekih slovnih znakova, kao znak za ćirilično slovo @ sa polukružnom asimetričnom stilizacijom dviju gornjih bočnih linijica i pisanje dužeg oblika za epitet sveti. S. Petković, govoreći o formiranju slikarske radionice u kojoj su ponikli Longin, slikar Andrija i ostali pećki slikari, konstatuje da je radionica vjerovatno morala postojati upravo negdje u blizini Peći.

Longin je u manastiru Lomnica naslikao kompletan ikonostas od 30 ikona među kojima su dvije prijestone, koje se po dimenzijama ubrajaju u red najvećih ikona na drvetu sačuvanih u bivšoj Jugoslaviji. Sam sebe je nazivao rasonošom, monahom «rab po Hristu», «smerni» ili «grešni zograf Longin», pa se stoga ne zna da li je kasnije postao jeromonah, kao što je bio gore pomenuti Longin, brat kir-Zaharija, ili je dobio neki veći kaluđerski čin, kao što je iguman Longin, pa prema tome, spomenuta identifikacija sa dvojicom papraćkih Longina ne može biti uzeta bez rezerve. Međutim, Longinova najveća aktivnost bilježi se na prostoru oko Peći i Dečana, što je razumljivo jer je bio pećki postrižnik – monah.

Kada je 1579. godine umro iguman Lomnice, Akakije, Longin prekida oslikavanje manastirske crkve i odlazi sa ovih prostora. Sa svojim djelima se ne javlja na području bivše Jugoslavije između te pomenute 1579. godine i 1596. godine. Pretpostavlja se da je u to vrijeme putovao u Rusiju (12) jer se na njegovim poznijim radovima uočavaju ruski uticaji, kao što je slikanje trodjelne crkve sa lukovičastim kupolicama tipične za rusko slikarstvo i arhitekturu, te nove stilske karakteristike, kao što su umekšavanje kontrasta svjetla i sjenke na njegovim likovima, minuciozniji tretman ikona, kolorit je vedriji, a oči portretisanih svetaca postaju male, bez osjenčenja očnih duplji. Ruski uticaji mogli su do Longina dospjeti i posrednim putem, ali je vjerovatnija pretpostavka da je on putovao u Rusiju, kuda inače u njegovo vrijeme odlaze mnogi kaluđeri, slikari i crkveni velikodostojnici (Kajmaković, 1971, 180-182). Postoji i pretpostavka da je u periodu 1579-1596 godine Longin posjetio Svetu Zemlju, te da je u tom vremenu bio veoma bolestan (budući da na jednom zapisu prije 1579. godine on navodi da ga muči teška bolest), ali do danas je ta praznina u njegovim datiranim djelima ostala nerazjašnjena.

Druga grupa slikara koja je živopisala lomničku crkvu, radila je tokom 1608. i 1609. godine. Natpis nad vratima iz 1608. godine pominje imena četvorice živopisaca, dva Jovana, Nikolu i Georgija. Natpis glasi: «&zvolen&nem' %ca i pospl&{eniem' sina i sfatago d'ha : p&sa sa&n bo`estavni hram' c(ve)tago & velikago m'~+n&ka= Ge%rg&e : let zry& & b& na pomoki V'-i= ' p&isanie b(o)g da prost=t= am&n : pisa i dov=r{i& mnogogre{&n& &ovann= i oovan : &Hikola i Ge%prie i ako s+gr+{ismo {togode molimo vi se vrati_ na{e nemo&te ni kleti ere smo b&le u mnogo strahova %t T'raka i %t softe i %t mnogo zla ine.» (Ševo, 1999, 28)

«Iz natpisa se saznaje da je godine 1607/1608. oslikan hram Svetoga Georgija, da je nastojatelj (naručilac) živopisa bio jeromonah iguman Prohor (13) sa bratijom manastirskom, da su crkvu oslikali dva Jovana, Nikola i Georgije, da su uslovi pod kojima su radili bili teški zbog straha od Osmanlija, softi (14)  i drugog zla i da je od izvjesne pomoći pri ovom poslu bio neki Vujan, najvjerovatnije pri sakupljanju priloga – pisaniji. Značajno je da je ovo prvi izvor u kome se pominje iguman u manastiru Lomnici.» (Ševo, 1999, 28)

«Slikar koji je pisao natpis iznad vrata na zapadnom zidu naosa koristio je oblike bez padežnih nastavaka, nepravilno je ispisivao mnoge srpske riječi, a još neki detalji u natpisu, kao i u natpisima uz likove i scene koje su naslikali potpisani majstori, kao što su sfetago, sfetuva{e, manastir~ki, upućuju na to da potiču sa juga.» (Ševo, 1999, 28)

Na osnovu ikonografskih tema koje su slikali ovi majstori uočava se da su se oslanjali na «uzore iz spomenika XIV vijeka, ali ne kao Longin na reprezentativne primjere iz Milutinovih zadužbina, već na slikarstvo spomenika s juga koje je nastalo oko sredine tog vijeka. Pri tom su im se potkradale greške koje otkrivaju njihovo oskudno obrazovanje i mehaničko preuzimanje pojedinosti sa starijih primjera, ili iz slikarskog priručnika». (Ševo, 1999, 99) Pored toga, u njihovom slikarstvu se primjećuju i neki grčki uticaji, kao što je «pojava grčkih natpisa uz monaške likove u priprati (šest grčkih od ukupno četrnaest natpisa) i grčki tekstovi na svicima arhanđela koji govore u prilog pretpostavci da je slikar najvećeg dijela najniže zone priprate bio Grk. Ovu pretpostavku potvrđuje pojava jedne isključivo grčke teme, koja se u spomenicima sa područja Pećke patrijaršije pojavljuje sasvim izuzetno – sveti Zosim lamentira nad odrom Aleksandra Makedonskog (15). Tema se najčešće susreće u grčkim monaškim centrima (16)». (Ševo, 1999, 142) «Mlađi lomnički slikari pokazuju međutim i neka ikonografska znanja koja se vezuju za tradiciju srpskog slikarstva. Prije svega, oni Srbe svetitelje slikaju prema uzorima iz srpskih spomenika XIV vijeka i ne služe se predloškom iz Vukovićevog Prazničkog mineja. Kako se kult ovih svetitelja širio i na prostore izvan jurisdikcije Pećke patrijaršije još u ranijim epohama (17), nije neobično što su članovi ove lomničke tajfe poznavali tradicionalnu ikonografiju srpskih svetitelja. Da ikonografija ovih slikara nije u potpunosti «grčka» svjedoči i prizor iz lunete ulaznog portala (18). Međutim, na njihovim freskama se ne sreću teološki složenije kompozicije sa posebno učenim detaljima, niti se primjećuju uplivi zapadnih, renesansnih i baroknih ikonografskih elemenata, koji su primjetni u većem broju sačuvanih grčkih spomenika ovog vremena. U tom pogledu Lomnica ne predstavlja tipičan primjer grčkog živopisa, otvorenijeg za strane i nove uticaje, već se priklanja konzervativnijoj struji slikarstva u okviru Srpske crkve.

Neki ikonografski detalji ukazuju na osobenosti koje se javljaju u slikarstvu XVI i XVII vijeka i koje su prisutne u većini, Lomnici savremenih, malih manastirskih crkava. Tako su sveti ratnici naslikani u različitim kostimima – ratničkim i mučeničkim – a katkad je napravljen kompromis, pa im je u jednu ruku stavljano oružje, a u drugu krst. Kako se u seoskim crkvama ovog kasnog perioda sveti ratnici češće slikaju u ratničkoj opremi s oružjem, čime se ističe njihova uloga zaštitnika, a u monaškim zadužbinama je omiljeniji tip ratnika obučenih u patricijske kostime sa obilježjima mučenika, očito je da su se u Lomnici suočili slikari porijeklom iz seoske sredine sa naručiocima monaških shvatanja. Ovakva kombinovanja nisu rijetka u slikarstvu sličnih malih crkava širom Balkana i još jednom potvrđuju pripadnost mlađih lomničkih slikara tom umjetničkom krugu. Oni neke detalje preuzimaju neposredno iz svoje seoske okoline. Najjasnije se to vidi u stavu svete Katarine, neobično oslonjene na laktove, na detaljima kostima, koji su prikopčani na dva mjesta običnim okruglim dugmadima, a ne agrafama pod vratom, kako je ustaljeno u vizantijskoj ikonografiji. Također, to se primjećuje u sceni Pričešća apostola vinom gdje se ne pojavljuje putir, već obična boca, svakako viđena među posuđem ondašnjih domaćinstava. Sve ovo su također elemnti koji mlađe lomničko slikarstvo uvrštavaju među spomenike širom zemalja koji su se u XVI i XVII vijeku našli pod osmanskom okupacijom, a koji su živopisani trudom sličnih seoskih tajfi. (Ševo, 1999, 144-145)

 

RASPORED FRESAKA

Raspored programa slikarstva u Lomnici jasno se iščitava u horizontalnim pojasevima koji u neprekinutom ritmu opasuju zidove i pilastre u naosu i u priprati. U lomničkom hramu raspoređivanje po zonama je još jasnije istaknuto prostornom koncepcijom sa prislonjenim podužnim lucima. Izdavaju se sljedeće zone:

- najvišu zonu sačinjava slikarstvo na gornjim prislonjenim lucima u oltaru, potkupolnom prostoru i zapadnom traveju naosa, te u svodu oltara i zapadnog traveja.

- srednju zonu čini slikarstvo raspoređeno na nižim prislonjenim lucima oltara potkupolnog prostora i zapadnog traveja,

- najnižu zonu čini slikarstvo na najnižim površinama zidova oltara i naosa.

U priprati, gdje je arhitektonska konstrukcija pojednostavljena, sa samo po jednim lukom prislonjenim uz podužne zidove, raspored oslikavanja je sljedeći:

- prvi pojas slika rasprostire se podužno po rubovima svoda, na prislonjenim lucima i lučnim površinama uvrh istočnog i zapadnog zida,

- druga zona zauzima višu polovinu svih zidova,

- treća zona zauzima nižu polovinu svih zidova. (Ševo, 1999, 57)

Jednobrodni hram crkve u Lomnici, sa iznutra polukružnom apsidom, kupolom i pripratom je uobičajeni prostorni tip, za koji je sistem dekoracije bio utvrđen vijekovima prije gradnje i živopisanja. Osnovni princip – da najviše zone građevine budu ukrašene likovima i temama koje izražavaju učenja o Hristu i nebeskom poretku, a da se program, spuštajući se prema prizemnoj zoni, sve više odnosi na zemaljske događaje iz crkvene istorije i jevanđeljskih tekstova i njihove protagoniste – sproveden je u Lomnici dosljedno. Na taj način ostvaren je sistem sažimanja brojnih simbola i složenih shvatanja o prirodama Hrista, o saglasju nebeske i zemaljske crkve i liturgije, ustanovljen u vizantijskoj umjetnosti do X vijeka i ponavljan, uz djelimične dopune, kroz vijekove, bez odstupanja koja bi ga suštinski remetila. Neke posebnosti u rasporedu slikarstva su uslovljene osobenostima njene arhitekture i istorijskim okolnostima u kojima je živopis nastao, te obrazovanjem naručilaca, kao i porijeklom slikara. Tako je na raspored živopisa u Lomnici uticala okolnost da je kupola slijepa, bez tambura i otvora, da su se prislanjanjem udvostručenih podužnih lukova uz zidove naosa formirale posebne površine, čijem se obliku morala prilagođavati slikana dekoracija, da je u periodu između 1577/1578. godine, kad je živopisanje započeto, do 1607/1608. godine, kada je dovršeno, možda opala ekonomska moć ktitora, a njihovi zahtjevi postali skromniji, te da je grupa slikara koja je dovršavala ukrašavanje hrama freskama i čije je slikarstvo dalo osnovni pečat izgledu zapadnog traveja naosa i priprati, bila neuka, provincijska, za razliku od Longina, koji je živopis započeo u vrijeme kad je bio jedan od najtalentovanijih i najobrazovanijih slikara na prostranom području pod jurisdikcijom 1557. godine obnovljene Pećke patrijaršije. (Ševo, 1999, 147)

«Jasno smišljen i logično razvijen dio lomničke dekoracije koji je izradio Longin – freske u kupoli i pandantifima, Bogorodica okružena anđelima u oltarskoj konhi, Vaznesenje, Duhovi, likovi proroka ispod ovih svetaca, starozavjetne teme u oltaru, likovi u potrbušju trijumfnog luka, Rođenje i Silazak u Ad, te Ulazak u Jerusalim – pokazuju ovu cjelovitost programskog sklopa kakva se sreće u spomenicima o kojima su se u to vrijeme starali ljudi iz najvišeg crkvenog vrha. Zograf Longin bio je upućen u suštinu tog idejnog sklopa, koji je diktirao raspored slikarstva u hramovima u vremenima neposredno nakon obnove Patrijaršije, a koji se u najvećoj mjeri oslanjao na programe fresko-dekoracije srpskih spomenika iz prvih decenija XIV vijeka, budući da je i sam učestvovao u obnovi slikarstva u Peći, Studenici, Gračanici i sv. Nikoli Dabarskom.

Gotovo je nesumnjivo da je upravo Longin, a ne neko od lomničkih monaha, zaslužan za osmišljenost, učenost i jasnoću koje se uočavaju u pojedinim partijama lomničkog živopisa. Kada je Longin napustio Lomnicu, njegova znanja i njegove namjere u pogledu raspoređivanja sadržaja zidne dekoracije su u određenoj mjeri zaboravljene. Jedino tako se mogu tumačiti ispreturanost epizoda u ciklusima i nelogičnosti u rasporedu, nastali tridesetak godina kasnije, kada je ukrašavanje Lomnice freskama dovršeno. Tada, na početku XVII vijeka, u manastiru se vjerovatno nije nalazio ni jedan obrazovaniji monah koji je zapamtio Longinovu jasnu zamisao i koji je mogao uputiti mlađu grupu lomničkih slikara u teološka značenja i idejnu suštinu slikarstva u hramu. Lomničke nelogičnosti u izlaganju scena iz ciklusa Praznika mogle bi se tumačiti i opštim opadanjem nivoa bogoslovske obavještenosti rustificiranih slikarskih družina s početka XVII vijeka, kakva je bila lomnička. Za razliku od onog dijela lomničkog živopisa koji je sačinio Longin, u kojem je preuzimanje programa i ikonografije iz slikarstva XIV vijeka praćeno razumijevanjem simboličkog sadržaja, drugi dio lomničkih fresaka, s početka XVII vijeka, samo formalno se oslanja na programe XIV vijeka – izostavlja učene aluzije i složenu likovnu simboliku.» (Ševo, 1999, 161-163)

 

ISTOČNI ZID PRIPRATE

1. Sv. Foka

2. Sv. Arsenije

3. Bogorodica iz Deizisa

4. Hristos iz Deizisa

5. Sv. Jovan Preteča iz Deizisa

6. Sv. Georgije

24. Sv. Georgije pred carem

25. Anđeo savjetuje sv. Georgija u tamnici

26. Sv. Georgije i carica Aleksandra

40. Podizanje na krst

41. Skidanje sa krsta

46. Prorok Varlaam

48. Prorok Zaharija

52. Put na Golgotu (Ševo, 1999, 64)

 

ZAPADNI ZID PRIPRATE

13. Sv. Jefrem Antiohijski

14. Sv. Teodosije

15. Arhanđeo Rafail

16. Polje sa ornamentom

17. Arhanđeo Mihailo

18. Smerni Genadije

19. Smerni Akakije (Genadije i Akakije drže između sebe model lomničke crkve)

32. Sv. Georgija probadaju kopljem

33. Sv. Georgija pritišću kamenom

34. Sv. Georgije bačen u krečanu

35. Sv. Georgiju kidaju meso kliještima

36. Sv. Georgije obara idole sa hrama

37. Sv. Georgije vaskrsava Glikeriju vola

43. Blagoslov tri jereja

44. Odbijanje darova (Joakim i Ana pred prvosveštenikom Ruvimom)

47. Prorok Naum

49. Prorok Gedeon

50. Sv. Jelasa (u debljini prozora)

51. Sv. Fotinija (u debljini prozora)

52. Rođenje Bogorodice (Ševo, 1999, 65)

 

SJEVERNI ZID PRIPRATE

20. Sv. Aleksije čovjek božiji

21. Sv. Jevtihije Jerusalimski (??)

22. Nepoznati sveti monah

Sv. Dorotej

38. Hristos iscjeljuje dvojicu bolesnih

39. Usekovanje glave sv. Georgija

45. Iscijeljenje slijepog od rođenja (slijeporođenog)

46. Prorok Varlaam

47. Prorok Naum

55. Put na Golgotu

56. Hristos – Starac danima

58. Prorok Danilo

60. Prorok Mojsej (Ševo, 1999, 61)

 

JUŽNI ZID PRIPRATE

8. Sv. Antonije

9. Sv. Isakije

10. Sv. Sv. Zosim lamentira nad odrom Aleksandra Makedonskog

11. Sv. Andrija Kritski

12. Sv. Kliment

27. Mučenje sv. Georgija na točku

28. Sv. Evpraksija

29. Krst sa instrumentima Hristovih muka

30. Sv. Tekla

31. Batinjanje sv. Georgija

42. Hristos iscjeljuje leprozne

53. Izdajstvo Judino

56. Hristos – Starac danima

57. Prorok Jovan

59. Prorok Ilija (Ševo, 1999, 62)

 

ZAPADNI ZID NAOSA

24. Sabor arhanđela

25. Polje sa natpisom o živopisanju hrama 1607/1608. godine

26. Sv. Atanasije Farmakolitrija

27. Sv. car Konstantin i carica Jelena, između sebe drže krst

72. Sv. Teodora

73. Sv. Katarina

sv. Varvara

75. Nepoznata svetiteljka

112. Prorok Mojsije iz kompozicije Preobraženje Hristovo

118. Žene mironosice iz kompozicije Mironosice na Hristovom grobu

167. Uspenje Bogorodičino (Ševo, 1999, 63)

 

SJEVERNI ZID OLTARA I NAOSA

28. Sv. Teodor Tiron

29. Sv. Teodor Stratilat

30. Sv. Merkurije

Sv. Konstantin

32. Sv. Mina

Sv. Prokopije

34. Sv. Gimnazije

35. Sv. Sava Srpski

36. Sv. Simeun Srpski

37. Slikana zavjesa sa ukrasom od sitnih trouglova i krugova

38. Deizis – Hristos IS-HS, kao arhijerej i car

39. sv. Nikifor

40. Sv. Nestor

41. Sv. Aksentije (u potrbušju prolaza)

42. Sv. Ananija (u potrbušju prolaza)

43. Sv. Epifanije

44. Sv. Atanasije

45. Sv. Spiridon

46. Vizija sv. Petra Aleksandrijskog. Desno od njega stoji Hristos-dječak.

47. Sv. Stefan Arhiđakon

48. SV. Polikarp

49. Mrtav Hristos u grobu

50. Sv. Melentije

51. Sv. Ambrozije

52. Sv. Grigorije

53. Sv. Vasilije

54. Sv. Jovan Zlatousti

55. Sv. Mitrofan

56. Sv. Polikarp

57. Bogorodica iz Blagovijesti

76. Odricanje Petrovo

77. Sv. Filip apostol

78. Sv. Vartolomej

79. Sv. Julita

80. Sv. Kirik

81. Sv. Jeromolaj

82. Sv. Jakov Perzijski

83. Sv. Georgije Novi (Kratovac)

84. Raspeće Hristovo

85. Sv. Andronik

86. Sv. Vikentije

87. Sv. Vasilije

88. Sv. Melentije

89. Sv. Atanasije

90. Sv. Jefrem

91. Pranje nogu

92. Arhanđeo Gavrilo iz Blagovjesti

93. Pričešće apostola hljebom (19)

94. Pričešće apostola vinom

95. Sv. German (u debljini prozora)

96. Sv. Gevrasije (U debljini prozora)

97. Sv. Teodora

98. Sv. Teofana (u debljini prozora)

99. Krst sa kriptogramom (u debljini prozora)

100. Ornament – valovita linija u trouglovima

118. Mironsice na Hristovom grobu

Figure od broja 119 do broja 130 (zajedno sa figurama 113 do broja 117 na južnoj strani) čine kompoziciju Proroci su te nagovijestili

119. Nepoznati prorok (u medaljonu)

120. Prorok Malahija (u medaljonu)

121. Disk

122. Prorok Jakov (u medaljonu)

123. Nepoznati prorok (u medaljonu)

124. Prorok Solomon (u medaljonu)

125. Prorok Aron (u medaljonu)

126. Prorok Jona (u medaljonu)

127. Bogorodica Oranta (u medaljonu)

128. Prorok Zaharija mlađi (u medaljonu)

129. Prorok Mojsej (u medaljonu)

130. Prorok David (u medaljonu)

131. Hristos Emanuil (isto pod broj 111)

132. Apostol Petar

133. Vaskrsenja Hristovo (Silazak u Ad)

134. Disk (isto kao 108)

135. Prorok Aron (Longin). Na čelu luka iznad oltarske konhe, upletena u floralnu vriježu, naslikana su sedmorica arhijereja u poprsjima (Longin)

136. Sv. Lav Papa (Lampad?)

137. Sv. Vavil

138. Sv. Meletije

139. Sv. Antim

140. Sv. Georgije Jermenski

141. Sv. Kiprijan

142. Sv. Jefrem Hersonski

143. Prorok David (Longin)

144. Prorok Isaija (longin)

145. Prorok Solomon (Longin)

146. Prorok Danilo (Longin)

147. Disk (Longin)

148. Tri mladića u peći ognjenoj (Longin)

149.Tekst kondaka na prvu nedjelju uskršnjeg posta (Longin)

Od broja 150 do 156 poprsja arhijereja upletena u floralnu vriježu (Longin)

150. Sveti Ahil (Ahilije Larijski)

151. Sv. Vasil

152. Nepoznati sveti arhijerej

153. Sv. Ananija

154. Sv. Kliment

155. Sv. Lav, papa rimski

156. Sv. Foka

168. Krštenje Hristovo

169. Vaskrsenje Lazarevo (Longin)

170. Ornament (Longin)

171. Jevanđelist Jovan sa Prohorom (Longin)

172. Arhanđeo Rafailo (Longin)

173. Jevanđelist Matej (Longin)

174. Sv. Keramida (Longin)

174a. Sv. Ubrus (Longin)

175. Vaznesenje Hristovo (Longin)

176. Nebeska liturgija (Longin)

177. Tekst psalma u traci koja okružuje Pantokratora (Longin)

178. Hristos Pantokrator (Longin)

179. Ornament, stilizovana palmeta u trouglovima (Ševo, 1999, 60-61)

 

JUŽNI ZID OLTARA I NAOSA

1. Sv. Danilo Stolpnik

2. Sv. Roman Slatkopjevac

3. Sv. Simeon Stolpnik

4. Sv. Kliment

5. Sv. Metodije

6. Sv. Silvestar papa

7. Sv. Dorotej

8. Sv. Markijan (u potrbušju prolaza)

9. Sv. Vavil (sv. Martirije? – u potrbušju prolaza)

10. Sv. Nikita

11. Sv. Georgije

12. Sv. Samona

13. Sv. Nikola (Mirlikijski)

14. Slikana zavjesica ukrašena sitnim krugovima i trouglovima

15. Sv. Atanasije Aleksandrijski

16. Sv. Nikifor

17. Sv. Dimitrije

18. Sv. Jovan Preteča Kefalofor

19. Sv. Trifun

20. Sv. Aviva

21. Arhanđeo Gavrilo iz kompozicije «Arhanđeo Gavrilo podučava svetog Pahomija»

22. Slikana zavjesica ukrašena sitnim krugovima i trouglovima

23. Sv. Pahomije iz kompozicije «Arhanđeo Gavrilo podučava svetog Pahomija»

58. Molitva u Getsimanskom vrtu

59. Sv. Melentije

60. Sv. Orest

61. Sv. Jeftimije

62. Sv. Silvestar

63. Tajna večera

64. Nepoznati svetitelj

65. Nepoznati svetitelj

65a. Sv. Vavil (Martirije?)

65b. Sv. Markijan

66. Sv. Hristofor (Hrisogon)

67. Sv. Kozma

68. Sv. Damjan

69. Pilat pere ruke

70. Sv. Jakov apostol

71. Sv. Simeun apostol

101. Gostoljublje Avramovo (Longin)

102. Pravedni Avram (Longin)

103. Slikani disk (Longin)

104. Pravedna Sara (Longin)

105. Prorok Jezekilj (Longin)

106. Prorok Joil (Longin)

107. Prorok Mojsije (Longin)

108. Disk (Longin)

109. Rođenje Hristovo (Longin)

110. Apostol Pavle

111. Hristos Emanuil

112. Preobraženje Hristovo od broja 113 do broja 117 (zajedno sa figurama od broja 119 do 130 na sjevernoj strani) čine kompoziciju Proroci su te nagovijestili)

113. Prorok Zaharija stariji (u medaljonu)

114. Prorok Valaam

115. Disk

116. Prorok Danilo (u medaljonu)

117. Prorok Avakum (u medaljonu)

157. Personifikacija kosmosa iz kompozicije Silazak svetog Duha na apostole (Longin)

158. Silazak svetog Duha na apostole (Longin)

159. Ornament (Longin)

160. Jevanđelist Luka (Longin)

161. Arhanđeo Uril (Longin)

162. Jevanđelist Marko (Longin)

163. Vijenac ornamenata (Longin)

164. Sretenje

165. Cvijeti (Longin)

166. Ornament (Longin)

176. Nebeska liturgija (Longin)

177. Tekst psalma u traci koja okružuje Pantokratora (Longin)

180. Nepoznata svetiteljka

181. Sv. Jelasa

182. Nepoznata svetiteljka

183. Nepoznata svetiteljka (Ševo, 1999, 62)

 

STILSKE ODLIKE LOMNIČKOG ŽIVOPISA

Prilikom stilske analize lomničkog živopisa mora se jasno odvojiti Longinovo slikarstvo od slikarstva majstora koji su u Lomnici radili tokom 1607. i 1608. godine.

Kajmaković izvodi zaključak na osnovu natpisa nad vratima da je živopis rađen tokom 1607. i 1608. godine djelo četvorice potpisanih majstora. Na osnovu slikarskog rukopisa on boljeg slikara naosa naziva Jovanom br. 1, slabijeg slikara u naosu naziva Georgijem, a slikare u priprati Jovanom br. 2 i Nikolom  (Kajmaković, 1971, 259-263). Vrlo je vjerovatno da je protomajstor svoje ime zabilježio kao prvo, ali to još uvjek nije dovoljno obrazloženje da najboljeg slikara bezuslovno zovemo Jovanom.

Ševo na osnovu karakteristika osnovnih likovnih elemenata smatra da se može izdvojiti najbolji majstor koji je radio isključivo u naosu i oltaru, te jedan (ili što je manje vjerovatno) dva slikara koji su dovršavali kompozicije u naosu i oltaru koje je postavio glavni majstor. Po njoj, u priprati su radila dvojica slikara, od kojih lošiji ima veoma sličan crtež i modelovanje kao lošiji slikar iz naosa, dok se rad boljeg slikara iz priprate ne sreće u naosu. Na taj način ona izdvaja i uočava tri prepoznatljiva slikarska rukopisa, uprkos činjenici da se u natpisu pominju četiri. Međutim, ona ne osporava mogućnost da je Lomnicu oslikavalo četiri, a možda i više slikara, budući da je prihvatljiva pretpostavka da su njihova oskudna znanja bila ujednačena, a da su se u postupku ugledali jedan na drugog. Ševo dalje, razmatrajući rad ove slikarske grupe i upoređujući ga sa drugim radovima nastalim u tom periodu, donosi zaključak da je među autorima bilo Grka, ali i Slovena (možda Bugara ili Cincara (20)).  (Ševo, 1999, 167)

Kod analize Longinovog slikarstva može se reći da on: «organizuje kompoziciju znalački, koristeći se iskustvima ranog XIV vijeka, pejzažnim ili arhitektonskim kulisama odvaja dva ili tri prostorna plana, pri tom logično gradeći međusobne odnose likova i planova. Simetrično komponovanje, ostvarivanje horizontalnih ili vertikalnih zona u kompoziciji ili naglasci po dijagonali kod njega su uvijek u funkciji isticanja sadržine naslikane teme. Kompozicije Longin definiše detaljima koji doprinose općem svečanom utisku. Najčešće je to krinolika krošnja zelene palme, bokori sa kovrdžama i trolisti na vrhu, rasuti po stjenovitim pejzažima u scenama, čime se istovremeno doprinosi određivanju planova u sceni ili njenoj ravnoteži. U proporcioniranju figura on je precizan, vješt i dosljedan – figure su nešto izdužene, obavijene logično drapiranom odjećom, gracioznih pokreta. Zapaža se da je u razvoju Longinovog stila došlo do postepenog «izduživanja figura ». U obradi likova Longin u Lomnici dostiže punu zrelost, modelujući lica, ruke i noge figura dotle da mu se crtež gotovo gubi, a oblik poprima mekoću. Obrisi su mirni, a inkarnat je podslikan maslinastozelenom, preko koje modeluje svijetlim okerom, ružičastom i bijelom. Oval lica, nos, oči i obrve izvučeni su nešto debljom crvenom linijom, dok su izraziti akcenti na očima (trepavice i obrve) i usne izvučeni mjestimično crnom. Usne radi cinober, a oči su okrugle, bez sjenčenja očnih duplji. Ljepota Longinove linije pokazuje se i u ornamentalnim detaljima – on gotovo redovno ukrašava odjeću svojih figura ornamentom u zlatu, najčešće floralnim, ali i ornamentom od stiliziranih slova. Najuspješnije partije ove vrste primjećuju se na odjeći proroka Solomona sa Bogorodičine prestone ikone ili na kostimu svetog Georgija na njegovoj ikoni. Njegov ornamentalni repertoar je bogat – u vijencu lomničke kupole islikao je tri različite trake floralne ornamentike, a izuzetne geometrijske i floralne bordure na svodu pokazuju da se ugledao na velike zadužbine ranog XIV vijeka. Isto se zaključuje pri pogledu na dokumentarne detalje kojima želi učiniti scenu ubjedljivijom – realistične predstave mastionice sa perom, makaza, nožića za oštrenje, čime se upotpunjava atmosfera radnog prostora pisca jevanđelja.

Longinovo pismo je ukrasno, gotovo kaligrafsko. Oblik slova je pravilan i ujednačen, kao i dimenzije i nešto izdužne proporcije. Natpisi uz slike su ponekad opširni, odlikuju se ljepotom jezika i izrazitom pismenošću.» (Ševo, 1999, 165-167)

Za razliku od Longina najbolji lomnički slikar iz 1607/1608. godine slika izdužene figure kod kojih se odnos sitnih glava prema vitkom tijelu kreće oko 1:8. Kod jednog broja likova, kako onih u nižoj zoni, tako i onih u kompozicijama, ta izduženost je veća i neprirodna, što bi vještiji slikar svakako izbjegao ubacivanjem ornamenata, usklađivanjem dimenzija glave i figure, ili na neki drugi način. Na licima on često ponavlja visoka čela, izdužen dio od korjena nosa do usana i sasvim malu bradu (kod golobradih likova). Kod likova staraca sa bradama ovi modularni odnosi na fizionamijama su manje uočljivi, ali prisutni. On lica modeluje jednostavnim postupkom – podslikavanjem svijetlim i mekim sijenčenjem tamnijim okerom, u širokim logičnim potezima, bez upotrebe bijelih akcenata (osim u beonjačama), bez zelenih sjenki i rumenila. Iako uprošćen, ovaj postupak je izuzetno efektan, naročito zbog vještog izbjegavanja jakih kontrasta. Pri modelovanju tkanina obično koristi tri tona osnovne boje, ali plastični utisak ne izostaje, prije svega zbog čistog valera i preciznog nanošenja nijansi. Pored njegovog najvećeg dometa – lika svetog Nestora – ove njegove osobine su jasno uočljive i na likovima sv. Georgija, Mine, Pahomija, ili sv. Anastasije, koji su njegovi najuspješniji radovi. Upotrebljavajući komplemantare (crveno-zeleno, ljubičasto-oker), on postiže kolorističku zvučnost, posebno na kostimima sv. Mine, Nestora i Anastasije. Posjeduje smisao za detalj, najbolje izražen svakako na kostimu sv. Nestora, ali uočljiv i kada izvodi ukrasne trake obruba kod sv. Georgija ili dijelove vladarske odjeće sv. Anastasije. Njegov rad su i gotove sve stojeće figure u oltaru, ali je primjetno da se kod ovih likova, manje izloženih stalnim pogledima, manje trudio, pa je njegov uprošćen postupak modelovanja tu rezultirao suvljim i manje plastičnim oblicima, te jednoličnijim fizionamijama. On je komponovao gotovo sve scene u gornjim zonama naosa, ali je njihovo dovršavanje prepuštao slabijem majstoru, izuzev u Sretenju, Preobraženju i možda Molitvi u Getsimanskom vrtu u oltaru. Negdje je učešće slabijeg slikara manje, pa kvaliteti boljeg majstora preovlađuju, kao u Petrovom odricanju ili Uspenju Bogorodičinom, a negdje je bolji slikar kompoziciju postavio samo u osnovnim crtama, pa su nespretnosti lošijeg saradnika izbile u prvi plan, kao u Raspeću, Krštenju ili Tajnoj večeri.

Najvještiji slikar među majstorima s početka XVII vijeka sve je kompozicije rješavao insistirajući na simetriji, koju je postizao oblicima arhitektonskih kulisa ili pejzaža u pozadini i ravnotežom masa i mnogobrojnih učesnika u scenama. Prostor je slikanom arhitekturom i pajzažom dijelio na planove, najčešće tri, koristeći često neprekinutu zidnu pregradu između prvog i trećeg plana, što su sve stilski elementi preuzeti iz slikarstva XIV vijeka, ali lišeni onih kolorističkih i crtačkih finesa kojima ih je obogaćivao Longin. Najbolji slikar ove grupe uglavnom nema problema sa razmještanjem oblika u prostoru, mada mu se deševa, na primjer u Pranju nogu, da apostole koji izuvaju sandale prikaže u nelogičnim pozama, bez ravnoteže,ili da baldahin u Sretenju ostavi sa nedefiniranim osloncima.

Njegov saradnik je, naprotiv slikar malog dara. On je zadržao proporcije likova glavnog majstora, sa sitnim glavama, ali su se izgubile vitkost i elegancija, pa njegovi likovi, kao sv. Nikifor na jugozapadnom stupcu, imaju zdepasta tijela tankih ruku. Ugledajući se na boljeg slikara i on crta lica sa naglašeno dugačkim dijelom od korjena nosa do gornje usne i kratkom, malom donjom vilicom, ali naglašena asimetrija poluprofila, sa karikaturalnim zadebljenjem one strane glave na koju je lik okrenut, daje njegovim fizionomijama groteskan izgled oteklih lica. U modelovanju inkarnata preuzima također pojednostavljeni postupak boljeg slikara, ali su mu sjenke izrazito kontrastne. Oči slika previše blizu uz korijen nosa, sa debelom, mrkom linijom kapka i naglašenim mrkim zjenicama, nepažljivo usađenim, tako da neki likovi, kao sv. Dimitrije ili Jovan Preteča na jugozapadnom stupcu izgledaju razroko. Graficizam pri drapiranju tkanina kostima njegovih likova oduzima figurama voluminoznost, nabori su iscrtani mrkom, crnom ili crvenom linijom, a pokušaji da se plastičnost postigne gradacijom osvjetljenja kod njega su rijetki. Nebrižljivo miješanje boja je uopće osnovno obilježje njegove koloristike i zbog toga on bojom ne postiže efekat, premda se ugleda na najboljeg majstora u postupku sa komplementarima. Kod figura u scenama gotovo je obavezan prenaglašen i nelogičan kontrast osvjetljenja noge koja je u iskoraku i one na kojoj je oslonac. Ponekad čak u tom postupku koristi i različitu boju. Za pravljenje nabora na kostimima koristi trouglasto zavijoreni skut ogrtača. (Ševo, 1999, 168-169)

Međutim, dosta je teško ustanoviti kako je raspodijeljen posao između slikara lomničkog naosa. Izgleda da je bolji majstor postavio sve kompozicije, učestvujući u manjoj ili većoj mjeri u njihovom dovršavanju. Bolji slikar se prepoznaje po načinu slikanja vegetacije, bokorastih palmi, dekorativnih i funkcionalno raspoređenih unutar kompozicije. U službi komponovanja je kod njega i obojenost pejzažnih humki, dok njegov pomoćnik vegetaciju sasvim uprošćava u snopove nelogično postavljenih crnih linijica, a pejzažne humke boji istom bojom, oduzimajući im kompozicionu funkciju. Međutim, pored velike razlike u znanju i darovitosti između dvojice slikara naosa, slikarstvo oltara i naosa u cjelini djeluje ujednačeno, upravo zbog njihove isprepletene saradnje.

U priprati također srećemo dva rukopisa, od kojih je jedan vrlo srodan  maniru slabijeg slikara naosa, dok je drugi, bolji, potpuno drugačiji od svega što vidimo u naosu i oltaru.

Bolji slikar priprate je sposoban crtač. Njegove figure su izduženih, ali skladnih proporcija, njihovi pokreti su logični, anatomija solidna, a crte lica skladne. U komponovanju scena on je možda spretniji od boljeg majstora naosa, budući da uspješno savlađuje prostor ne uzdajući se isključivo u simetriju kako to čini protomajstor i dajući tim scenama nešto više dramatičnosti (Skidanje s krsta, Dolazak na Golgotu, sve scene Bogorodičinog ciklusa, Iscijeljenje slijepog od rođenja). Njegova paleta je naprotiv, svedena na jedan ton mrkocrvene, sivoplavu i oker, a ružičastu i zelenu koristi samo za slikanje arhitekture. Boju postavlja bez valera, ne poznaje modelovanje i sve tkanine rješava isključivo grafički. Izuzetno se koristi različitim osvjetljenjem tkanine na nozi koja je u iskoraku i onoj na koju se oslanja figura u pokretu pronavljajući pri tom onaj nelogično jaki kontrast kakav koristi lošiji slikar naosa. Inkarnat rješava krečno bijelom sa malo mrkih sjenki i blagim prelazima, pa dobija izvjesnu mekoću lica, koja je potpuno izostavljena na draperijama. Samo izuzetno, na licu arhanđela Mihaila uz ulazna vrata, on se upušta u modelaciju lica zelenim sjenkama i blagim rumenilom na obrazima. Na odjeći ovog svetitelja on koristi i veći broj boja, kombinujući sivoplavo, crveno, ljubičasto, oker i bijelo, ali i dalje koristeći isključivo liniju pri oblikovanju masa. Po uspješnom modelovanju lica arhanđela moglo bi se zaključiti da su njegova slikarska znanja veća od onoga što pokazuje ostatak njegovog rada i da je rutinska obrada ostalih likova rezultat žurbe. Rijetko se upušta u dekorativne detalje, kao na odjeći svetog Georgija u epizodi sa Galikerijevim volom, ili na carskoj odori i prijestolu u sceni sveti Georgije pred carem. Kao i bolji slikar naosa i on voli cik-cak forme na dnu ogrtača. Slikana arhitektura kod njega češće definira samo polovinu kompozicije (Podizanje na krst, Odbijanje darova, Iscijeljenje slijepog od rođenja, gdje je arhitektonska kulisa prekinuta na lijevom dijelu scene i zamijenjena padinom humke, Sveti Georgije pred carem), rjeđe je to neprekinuta zidna pregrada u pozadini, koju on koristi samo kod Skidanja sa krsta, a kad koristi pejzažne humke, one su niske i uprošćene, ali kompoziciono funkcionalne, mada sa krajnje uprošćenom i nelogično postavljenom vegetacijom.

Njegov pomoćnik je slikar koji je po mnogo čemu blizak lošijem slikaru naosa i oltara. U nekim detaljima ta sličnost navodi na pomisao da je riječ o jednoj ličnosti. On je samostalno islikao proroke u svodu i potrbušjima prislonjenih lukova, scene Stradanja u svodu, veći dio scena iz ciklusa žitija s. Georgija i figure prizemne zone na sjevernom, južnom i dijelu zapadnog zida južno od vrata, pokazujući svoju nevještinu u još većoj mjeri nego u naosu. Ako je u pitanju ista ličnost, onda se ovo loše slikarstvo može tumačiti činjenicom da je u priprati izostala intervencija najboljeg majstora, kojem je u naosu korigovana neukost najlošijeg člana ove družine. U priprati dolazi jače do izražaja njegova nesposobnost da proporcionira figure, koje su ili neprirodno izdužene sa malim glavama, kao u epizodi sv. Georgije i carica Aleksandra, ili zdepaste sa prevelikim glavama, kao proroci u svodu i potrbušjima lukova, posebno figura proroka Zaharija. Upečatljive su sličnosti vojničke odjeće, posebno šljemova i oblih kapa dželata, kao i kostima i fizionamija jevrejskih prvosveštenika iz Pilatovog suda u naosu i Puta na Golgotu u priprati. Ponavljaju se i rđavo proporcionirana stopala i šake, trouglasto zavijoreni skutovi ogrtača, a koloristička uprošćenost veća je u priprati nego u naosu. Lošiji slikar priprate koristi samo crvenu, sivoplavu i oker, rijetko ružičastu, a zelenu samo za pozadinu. Nešto bogatija obojenost kompozicija koje je u naosu naslikao lošiji slikar, ako je riječ o istoj osobi, može se objasniti uticajem najboljeg majstora, koji je u priprati izostao, jer je bolji slikar priprate i sam nebrižljiv kolorista. Također je pozanto da su ovakve slikarske družine imale i članove koji su se bavili isključivo pomoćnim radovima, pa i miješanjem boja, tako da je siromašniji izbor boja u priprati mogao zavisiti i od njihovog rada. Slabiji slikar priprate se rijetko upušta u modelovanje figura tonskim postupkom, koristeći gotovo isključivo grafičko rješavanje nabora tkanine, crnom ili crvenom linijom. Također je nevješt u komponiranju. Dok je u naosu rad boljeg majstora i pomoćnika u velikoj mjeri isprepleten, te se u većem dijelu živopisa osjeća prisustvo oba rukopisa u istim kompozicijama, rad boljeg majstora priprate je strože odvojen od rada lošijeg slikara. (Ševo, 1999, 170-173)

 

LOMNIČKI IKONOSTAS

U manastirskoj crkvi u Lomnici, sačuvana je najvrednija i najljepša ikonostasna cjelina u Bosni i Hercegovini. Ikonostas je djelo pećkog monaha Longina iz 1578. godine.

Ikonostas sačinjavaju dva zasebna dijela:

1. Longinova ikonopisna površina koja obuhvata tri reda ikona i

2. rad nepoznatog duboresca i ikonopisca koji je neposredno nakon Longinovog rada dovršio ikonostas dodavši mu dveri i veliko Raspeće na vrhu.

Longinov rad se sastoji od prestonih ikona Bogorodice sa Hristom, anđelima i prorocima, Hrista sa Bogorodicom, Jovanom Pretečom (Deizis) i apostolima, ikona sv. Georgija i sv. Dimitrija.

U drugom redu, gdje je nekada bilo davanest ikona sa scenama Velikih praznika, sada je sačuvano samo sedam: Blagovijesti, Kršetnje, Lazarevo vaskrsenje, Ulazak u Jerusalim, Raspeće, Vaznesenje i Silazak Svetog Duha na apostole.

Od nekadašnjih trinaest ikona Deizisa sa apostolima sa trećeg reda ikonostasa, danas su sačuvane samo četiri ikone sa predstavama stojećih figura apostola – Vartolomej, Jovan Bogoslov  Jakov i Matej, te ikona Nedremano oko nad carskim dverima.

Atribucija i datiranje ikonostasa su definisani potpisom autora na Bogorodičinoj ikoni: «pisa mnogogre{n=& rab= h(rist)' L'gg&nn=» i dalje, bilješkom na Hristovoj prestonoj ikoni Nedremano oko: «pr& smerennom' (c)tarc' (aka)k<- & brat&am= ego», te datumom zapisanom na ikoni Nedremano oko: «l+t (o) zpy.

 

OPIS IKONA

1. BOGORODICA SA HRISTOM NA PRESTOLU SA DVA ANĐELA I PROROCIMA

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 117X82X4 cm

Opis:

Ikona je slikana na dva komada drveta spojenih po sredini, a sa naličja učvršćena sa dva kušaka. Duž ivice ikone pripojene su četiri  uske letvice koje obrazuju ram ispupčen u odnosu na površinu ikone za oko 1,5 cm. Ram sa prednje strane izgleda kao sastavni dio daske, jer su spojnice drveta oblijepljene lanenim platnom i prevučene gipsanom preparacijom, a zatim pozlatom. Centralni prostor na kojem je predstavljena Bogorodica sa Hristom i anđelima je dimenzija 98x59 i za 0,5 cm je niža od rubova na kojima su slikani proroci.

Uz Bogorodicu stoje njeni uobičajeni inicijali.  Predstavljena je kako sjedi na prijestolu išrafiranom zlatnim linijicama, a supedaneum je ružičast. Cinober i plavi jastuci na prijestolu su ukrašeni ornamentima u zlatu. Na bordurama se pojavljuje ornament od ukrasnog pisma. Hristos označen uobičajeno IS-HS, sa slovima V.B.S. upisanim u nimb, sjedi na Bogorodičinoj lijevoj ruci, obučen u haljinu sa pozlaćenim peribrahionom i pojasom. Desnom rukom blagosilja, a u lijevoj drži svitak sa tekstom: «ne s%mni se % mi+ m(a)ti vid+e{ª gako ml(a)d(e) `(e) iz ~p+va pre`de d=nice pad=& v&=staviti bo is=proslaviti ^(e)l(o)v(e)^=skoe pad{e- -st(e)stvo prªdoh= g_vst=vno v+ro- i l-bovª- teb+ ve-n~a-{ªh=»

Iza prijestola stoji desno arhanđeo Gavrilo – arh-gav – u divitisionu ukrašenom zlatnim ornamentima i lorosom po kojem su raspoređeni motivi dragog kamenja i bisera. Lijevo iza prijestola je arhanđeo Mihailo – arh-mih – u zlatom ukrašenoj vladarskoj odjeći.

Pri dnu ikone nalazi se pomenuti Longinov potpis.

Po sredini centralnog polja ikone je oštećenje u vidu desetak santimetara široke trake sa koje su otpali bojeni sloj i podloga, a koja dijeli ikonu po vertikali. Jedan uži pojas oštećenja pruža se i duž lijeve ivice ikone u njenom gornjem dijelu.

Kao ilustracija himnografskog teksta «Proroci su te odozgo nagovijestili», na bočnim ivicama ikone naslikane su stojeće figure proroka sa tekstovima na svicima i simbolima Bogorodičnih figuracija. Pri vrhu na lijevom rubu je prorok Mojsije, koji isprad sebe drži kupinu u plamenu sa medaljonom Bogorodice u grisaju. Lijevom rukom drži svitak sa tekstom iz Druge knjige Mojsijeve, 3, 7; Djela apostolska, 30-35.  Natpis i gornji dio figure su oštećeni. Ispod njega je prorok David u carskoj odeždi sa krunom. On drži kivot na kojem je naslikan medaljon sa likom Bogorodice i ispred kojeg se spušta svitak sa 131 psalmom (132) 8. Figura je na lijevoj strani oštećena. Slijedi prorok Jeremija – čija je figura jako oštećena na lijevom rubu. Na njgovom svitku je citat iz Jovan 14, 6; Isaija 26, 7; 30,21; 35, 8; 62, 10; Jeremija 21, 8. Ispod Jeremije je predstavljen prorok Gedeon koji drži runo sa poprsjem Bogorodice  slikanim u grisaju, a ispod runa je svitak sa tekstom iz Knjige o sudijama 6, 37-40. Figura je također oštećena po lijevom rubu. Slijedi prorok Isaija, koji drži kliješta sa žarom, također oštećen po lijevoj ivici. Niz na lijevom rubu ikone završava prorok Jakov, golobrad, bez natpisa, sa oštećenjima duž lijevog ruba. Oslanja se na ljestve na kojima je u medaljonu prikazano Bogorodičino poprsje.

Prvi na desnoj strani je prorok Aron. Odjeven je u bogatu odjeću starozavjetnog prvosveštenika, sa ogrtačem ukrašenim ornamentom od slova i sa krunom na glavi. Lijevom rukom, koju je zahvatilo oštećenje, on je mogao držati svitak. Prorok Solomon je predstavljen golobrad, odjeven u carski divitision, a na glavi mu je kruna. U ruci su mu vrata na čijem je donjem dijelu u grisaju naslikano Bogorodičino poprsje. Ispod njega je prorok Avakum koji drži grm sa medaljonom u kojem je Bogorodičin lik, a ispod njega prorok Danilo sa starozavjetnom kapom na glavi. Desnom rukom blagosilja, dok je lijeva, u kojoj je mogao držati svitak ili Bogorodičin simbol, uništena. Prorok Valaam, čija je figura oštećena sa desne strane, rukom pokazuje na zvijezdu islikanu zlatom iznad njegove glave. Na gornjem rubu ikone lijevo naslikan je u poprsju prorok Zaharija. Od veoma oštećenog lika vidi se ruka koja drži svitak sa poprsjem Bogorodice u grisaju u zagrljaju i očuvanim tekstom: «tako gl(agol)et= g(ospod)= dam= ~d-sa na n(e)b(e)s% gore i znamen%ªa na zemni dole krv= i %gn= i k%renªe dªm», a desnom rukom blagosilja.Između dva poprsje na gornjoj ivici ikone naslikan je segment neba, u koji su bile smještene otvorene dveri. Zbog oštećenja vidljivi su samo rubovi segmenta neba i dio natpisa na lijevoj strani. (Ševo, 1999, 181-183)

 

2. HRIST SA BOGORODICOM, JOVANOM PRETEČOM I APOSTOLIMA

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 117X82X4 cm

Opis:

Sastavljena je od tri daske, uz čije rubove četiri uske letvice čine ram. U spojnice dasaka po sredini su umetnute dvije daščice. Dva horizontalna kušaka su postavljena na poleđini.

U centralnom polju ikone je naslikan Hristos na prijestolu, označen uobičajenim inicijalima. Prijesto je oker sa zlatnim šrafama, a supedaneum ružičast. Jastuci na prijestolu su ukrašeni ornamentom u zlatu, kao i dijelovi Hristove odjeće, na čijim rubovima se javlja ornament od stiliziranog pisma. Hristos desnom rukom blagosilja, a lijevom na koljenu drži jevanđelje sa tekstom: «prªid+te b(lago)sl(o)v+iiªª %ca mo-go nasl+d'ite ougotovainoe vam c(a)rstvo».

Iza prijestola sa lijeve strane stoji Bogorodica, a sa desne Jovan Preteča, čineći tako kompoziciju Deizisa. Purpurni Bogorodičin maforion ukrašen je detaljima u zlatu i ornamentom od slova, a Preteča je u hitonu i ogrtaču. Nimbovi su od dva reda iskucanih tačaka na zlatnoj podlozi, a između rubova nimbova i glava iskucan je vijenac perlastih rozeta. Sasvim pri dnu je citirani dio Longinovog zapisa, koji se odnosi na lomničke ktitore.

Od gornje do donje ivice ikone spušta se široki pojas oštećenja koji zahvata najvećim dijelom Hristovu figuru, posebno glavu. Manja oštećenja na desnoj strani zahvata Pretečinu glavu, a ram ikone je oštećen na više mjesta. Na gornjoj ivici nekoliko sačuvanih fragmenata pokazuje da je tu bio prikazan zupčast segment neba sa zlatnim zracima, a sa njegovih strana su bila poprsja svetitelja, na čijim svicima još može da se pročita: «..hba ..zanie tomo.. pr&nti&_ %gi= Go&.. iila&, kod lijevog i: po<.. mo-m' i ousli{a me i c~dva v= pal= b= poal moi» kod desnog.

Na bočnim ivicama Longin je naslikao po šest apostola. U lijevom vrhu je apostol Petar, oštećene glave i uništenog natpisa, sa svitkom iz Jevanđelja po Mateju 16,16; Jev. 6, 69. Ispod njega je apostol Jovan sa natpisom iz Jovan 1, 1. Slijedi apostol Marko sa zatvorenim jevanđeljem i apostol Andrija, pa Jakov i Filip sa zamotanim svicima. U vrhu desnog ruba je predstavljen apostol Pavle sa zatvorenim jevanđeljem, pored njega je apostol Matej (Matej 1,1), a još niže apostol Luka, apostoli Simon, Vartolomej i Toma. (Ševo, 1999, 183-184)

 

3. SVETI GEORGIJE

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 107X25,5X4 cm

Opis:

Ikona je urađena na jednom komadu daske i sa prednje strane izdubljena za ram. Od natpisa su sačuvana samo slova s..g... Od velikih oštećenja svetiteljeva glava se tek nazire, sa zlatnom podlogom nimba i samo fragmentom lica, duže kovrdžave kose sa dijademom. Figura je očuvana u cjelini. Odjeven je u dugu plavu haljinu sa zlatnim crtežom floralnog ornamenta. Stopala su uništena. U desnoj ruci drži bijeli mučenički krst, a u lijevoj mač u koricama. Uz gornji rub naslikan je segment neba sa zlatnim zracima i Hristovim poprsjem. Hristos raširenih ruku blagosilja, a dva anđela iz dva gornja ugla slijeću prema svetom Georgiju – lijevi mu donosi mač, a desni dijademu. Ove figure su dosta oštećene. (Ševo, 1999, 184)

 

4. SVETI DIMITRIJE

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 107X25,5X4 cm

Opis:

Ikona je urađena na jednom komadu daske. Sa prednje strane je izdubljena za dvostruki ram i zasvedeno polje na kojem je predstavljena figuru sv. Dimitrija, ukomponirana u izdubljenu arkadu pozlaćene podloge. Ikona je na više mjesta oštećena. Svetitelj je odjeven u cinober hiton, čiji je obrub ukrašen motivom zlatnih pruga i bisera i zeleni ogrtač sa zlatnim ornamentom u obliku manjih i većih rozeta. Obuća mu je ukrašena zlatnim šrafiranjem. U lijevoj ruci drži mač. Desna šaka mu je oštećena. U njoj je nekada držao krst. Nimb je izveden pomoću dva koncentrična kruga iskucanih tačaka, sa unutrašnjim ukrasom od perlastih rozeta. Iznad svetiteljevog lika, uz gornju ivicu ikone je plavi segment neba sa poprsjem Hrista, koji u raširenim rukama drži mač i dijademu, dajući ih dvojici anđela čije su figure prilično oštećene. (Ševo, 1999, 184)

 

5. BLAGOVIJESTI

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 22,3x35,7x3 cm

Opis:

Ikona je urađena na dasci iz jednog komada, na kojoj je dubljenjem centralne površine napravljen okvir. Po sredini naličja je kušak. U središtu u prvom planu lijevo je arhanđeo Gavrilo koji korača prema Bogorodici, desnom rukom je blagosilja, a u lijevoj drži žezlo. Bogorodica sjedi na prijestolu išrafiranom zlatom, u odjeći također opervaženoj zlatom. Zbog oštećenja bojenog sloja, od njenog lika je sačuvan samo dio zlatnog nimba. U pozadini je slikana arhitektura. Ikona je znatnije oštećena u desnom gornjem uglu. (Ševo, 1999, 185)

 

6. KRŠTENJE

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 22,4x35,7x3 cm

Opis:

Natpis na ikoni je oštećen. Hristos je označen uobičajenim inicijalima &s-hs. U zlatnom nimbu je upisan krst i u njemu slova s&. Hristos stoji na supedaneumu na sredini rijeke. Oko bedara je povezan perizomom. Lijeva ruka mu je spuštena niz tijelo, a desnom, podignutom do visine ramena, blagosilja. Oko supedaneuma su se ovile zmije, a lijevo je personifikacija Jordana – starac naslikan u grisaju, kleči i prosipa vodu iz amfore (22). U vodi «plivaju» ribe slikane zlatom. Jovan Krstitelj stoji na stjenovitoj lijevoj obali, u odijelu od kostrijeti, ogrnut plaštom sa zlatnom bordurom. Desnu ruku je položio na Hristovu glavu. Na desnoj obali su četiri anđela koji pokrivene ruke pružaju Hristu. Dva velika oštećenja u vidu mrlja na kojima su otpali bojeni sloj i preparacija prostiru se gornjim površinama ikone. (Ševo, 1999, 185)

 

7. LAZAREVO VASKRSENJE

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 22,3x35,7x3 cm

Opis:

Ikona je rađena na jednoj dasci, sa jednim kušakom na poleđini. Natpis je oštećen. U prvom planu je Hristos. Odjeven je u purpurni hiton i plavi himation opervažen zlatom. Desnom rukom vaskrsava Lazara, koji u povoju stoji u grobnici. Pored grobnice su dva mladića koji podižu poklopac, dok treći odvezuje Lazarev povez i zatvarajući nos rukom, štiti se od zadaha. Ispred Hrista je Lazareva sestra, koja diže prema njemu ruke, dok mu druga klečeći ljubi stopala. Hrista prate apostoli. Dva stjenovita brda sa srcolikim vrhovima ukrštaju se svojim padinama, odvajajući prvi plan od drugog. U drugi plan slike je smještena građevina sa lučnim otvorom, u kome je grupa ljudi. Gornji i donji lijevi ugao ikone su oštećeni. (Ševo, 1999, 185)

 

8. ULAZAK U JERUSALIM

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 22,3x35,6x3 cm

Opis:

Ikona je rađena na jednoj dasci, sa jednim kušakom na poleđini. Hristos je odjeven u plavi himation i sjedi na mazgi. Blagosilja rukom pruženom prema gradu na desnoj strani slike. Iza Hrista su apostoli. Desnu stranu kompozicije čine zidovi Jerusalima, u čijim vratima stoje Jevreji. Sasvim u desnom donjem uglu su dva dječaka – prvi prostire pred mazgu haljinicu, a drugi joj pruža grančicu. U visini krovova Jerusalima je krošnja palme, na koju se penje treći dječak. Ikona je oštećena u donjem lijevom uglu i pri vrhu na sredini. (Ševo, 1999, 185)

 

9. RASPEĆE

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 22,3x35,6x3 cm

Opis:

Ikona je naslikana na dasci iz jednog komada. Daska je pukla po sredini zbog čvora u drvetu pri dnu ikone. Zbog toga je ikona veoma oštećena, gipsana podloga i bojeni sloj su otpali sa gotovo čitavog okvira ikone, a velika oštećenja zahvataju i gornji i donji dio kompozicije. Centralna figura razapetog Hrista zahvaćena je gotovo cijela gornjim oštećenjem, tako da se vide samo dio bijelog perizoma i noge ispod koljena. Bogorodica je naslikana u haljini i mafarionu ukrašenom zlatnim pervazima i zvjezdastim ukrasima na ramenima i glavi. Ona stoji Hristu sa lijeve strane, a uz nju su dvije žene. Jovan Bogoslov stoji desno od krsta, a iza njega je Longin, sa kopljem koje podiže prema krstu. On je obučen u vojnički pancir sa kratkim ogrtačem i štitom. U stjenoviti brežuljak Golgote je zaboden krst, a na njegovim padinama su protagonisti ove scene, dok je u rupi u stijeni Adamova lobanja, na koju kaplje krv iz Hristovih nogu probodenih ekserima. U zadnjem planu scene je zid, a sačuvan je dio natpisa - ...hva. (Ševo, 1999, 186)

 

10. VAZNESENJE HRISTOVO

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 22,3x35,7x3 cm

Opis:

Ikona je naslikana na jednom komadu daske, sa jednim kušakom na poleđini. Simetrično je komponirana sa likom Bogorodice kojoj s obje strane stoji po jedan anđeo. Lijevo i desno od centralne grupe su apostoli koji živo gestikuliraju, uglavnom podignutih glava prema gornjoj polovini kompozicije. Svi akteri donjeg dijela slike stoje na padini koja je flankirana višim stjenovitim brdima sa srcolikim zaravnima i visokim zelenim drvećem, dok je žbunasta vegetacija rasuta svuda po pejzažu. Pri vrhu, iznad Bogorodice je okrugla mandorla sa Hristom, koju nose dva anđela. Hristova odjeća je prilično oštećena na gornjem i donjem rubu, a sačuvan je samo dio natpisa ...sp(a)sov%. (Ševo, 1999, 186)

 

11. SILAZAK SVETOG DUHA NA APOSTOLE

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 22,3x35,6x3 cm

Opis:

Ikona je naslikana na jednom komadu daske. Sva je slikana na zlatnoj pozadini, kao potpuno simetrična kompozicija. Na eksedri išrafiranoj zlatom sjede apostoli: Toma, Vartolomej, Andrej, jevanđelist Marko, jevanđelist Jovan i Petar, koji je na čelu grupe sa lijeve strane. Desno, simetrično prema Petru, sjedi apostol Pavle, do njega jevanđelist Matej i Luka, zatim apostol Simon, Jakov i Filip. U rukama drže zamotane svitke, a jevanđelisti i apostol Pavle kodekse. U niši koju čini supedaneum klupe na prijestolu je naslikan starac dugačke brade u divitisionu, sa zlatnom krunom na glavi i prugastom draperijom u raširenim rukama. Pozadinu zatvara dvokrilna građevina. Pri vrhu ikone je segment neba sa zlatnim zracima, u kojem je bijeli golub – Sveti Duh – koji u vidu dvanaest plamenih jezičaka silazi na apostole. Ikona je oštećena duž okvira, a na centralnom polju se na nekoliko mjesta bojeni sloj ljuspa. Sačuvao se i natpis - s={stvªe c(ve)t(a)go d(u)ha. (Ševo, 1999, 186)

 

12. NEDREMANO OKO

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 82x62x4 cm

Opis:

Donji rub ikone je lučno izvijen, čineći prostor za polukružne završetke carskih dveri. U dasci je profilirana ispupčena linija – tangenta donjeg luka, koja ploču dijeli na gornje pravougaono polje i dva donja trougla. Po rubovima ikone je ispupčeni rub, a zasvedeni dio čini donji okvir. Kompozicija Nedremano oko je smještena u gornje pravougaono polje, na zlatnoj pozadini, sa zelenim pojasom na donjem rubu. Mladi Hristos – Emanuil – leži na jastuku ukrašenom zlatnim ornamentom, koji se sastoji od ukrasnog pisma kako se sreće na kostimima Bogorodice i Hrista na prestonim ikonama. Odjeven je u hiton ornamentiran zlatom i također zlatom šrafiran himation. Lijevom rukom, opruženom preko pojasa, Hristos pridržava rub svog ogrtača, a glavu otvorenih očiju je podupro desnom. Nimb na zlatnoj pozadini je oivičen trakama, a u njemu su krst i natpis spv ispisan cinoberom. Nad Hristovim uzglavljem stoji Bogorodica koja drži zastavicu, a kod nogu mu stoji anđeo (lik oštećen), koji u zdjeli nosi instrumente mučenja i krst. Desno od Bogorodičinih nogu je zlatom ispisana godina slikanja ikonostasa. Sačuvan je i natpis koji objašnjava scenu &c-hs vsta .. spi{i - nedremano- %ko. U trouglovima ispod ispupčane tangente luka naslikani su u poprsjima, okrenuti ka gornjoj sceni, proroci David odjeven u carsku odeždu sa krunom – u lijevom i prorok Mojsije, u hitonu, u desnom trouglu. David drži svitak sa tekstom – se nev=zdpeml-t= ni - 'snet b(o)`(e)stvom hrane i ...ga. Mojsije također drži svitak sa tekstom iz Prve knjige Mojsijeve 49,9. Na luku su, na plavoj osnovi ornamentiranoj zlatnim floralnim motivom, ukrasnim slovima ispisane riječi crkvene pjesme – tekst kondaka koji se pjeva na službi u Prvoj nedjelji Uskršnjeg posta. (Ševo, 1999, 187)

 

13. APOSTOL VARTOLOMEJ

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 47x21x3 cm

Opis:

Izrađena je na dasci iz jednog komada, sa dva kušaka na poleđini. Površina na kojoj je predstavljen apostol izdubljena je za oko 0,5 cm, tako da ispupčene ivice daske čine ram ikone. Pozadina je zlatna, a ikona je na više mjesta oštećena. Linija tla na kojoj stoji apostol je zelena. On je obučen u cinober hiton sa zlatnim peribrahionom i purpurni himation, a u ruci drži zamotani svitak. Uz veoma oštećeni lik sačuvan je natpis st=& ap(osto)l= Va(r)to.. (Ševo, 1999, 187)

 

14. SVETI JOVAN BOGOSLOV

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 47x21x3 cm

Opis:

Izrađena je na dasci iz jednog komada, sa dva kušaka na poleđini. Površina na kojoj je predstavljen apostol izdubljena je za oko 0,5 cm, tako da ispupčene ivice daske čine ram ikone. Pozadina je zlatna. Svetitelj je naslikan u plavom hitonu i ružičastom himationu, desnom rukom blagosilja, a u lijevoj drži kodeks. Oštećena je na više mjesta, a jedno veće oštećenje zahvata gornji dio i desnu polovinu lica, tako da se može vidjeti samo da je jevanđelist starac duge brade, uz kojeg je sačuvan i dio natpisa ..b(o)goslov= e. (Ševo, 1999, 187)

 

15. SVETI APOSTOL JAKOV

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 47x21x3 cm

Opis:

Izrađena je na dasci iz jednog komada, sa dva kušaka na poleđini. Površina na kojoj je predstavljen apostol izdubljena je za oko 0,5 cm, tako da ispupčene ivice daske čine ram ikone. Pozadina je zlatna. Svetitelj je odjeven u hiton i himation. U rukama mu je zamotani svitak. Na nekoliko mjesta su otpali podloga i bojeni sloj. (Ševo, 1999, 187-188)

 

16. SVETI APOSTOL MATEJ

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 47x21x3 cm

Opis:

Izrađena je na dasci iz jednog komada, sa dva kušaka na poleđini. Površina na kojoj je predstavljen apostol izdubljena je za oko 0,5 cm, tako da ispupčene ivice daske čine ram ikone. Pozadina je zlatna. Oštećenje ikone je potpuno zahvatilo lice jevanđeliste koji je odjeven u hiton i himation. U ruci drži zatvoreno jevanđelje. (Ševo, 1999, 188)

 

17. BLAGOVIJESTI – CARSKE DVERI

Vrijeme nastanka: 1577/78. godine

Tehnika: duborez, izrezivanje, tempera na dasci

Dimenzije: 180x85 cm

Opis:

«Lomničke carske dveri su izuzetan duborezbarski rad, u koji je na dva izdužena lučno završena polja, uklopljena kompozicija Blagovijesti. Na lijevom polju je naslikan arhanđeo Gavrilo, koji desnom nogom iskoračujući prema Bogorodici, blagosilja desnom rukom. Iza njegove figure naslikana je zgrada sa velumom preko krova. Bogorodica na desnom krilu dveri prikazana je kako stoji ispred prijestola, glave blago nagnute prema arhanđelu i objema rukama drži pređu. Pod nogama joj je crveni jastuk, a u pozadini slikana arhitektura. Pozlata, uobičajena na svim Longinovim ikonama lomničkog ikonostasa, ovdje se ne zapaža.

Duborez carskih dveri, kao i velikog krsta na vrhu lomničkog ikonostasa, sačinjen je od više vrsta floralnih i geometrijskih motiva. Pored lozice sa lišćem i četverolatičnim cvjetovima, koja je rezbarena u širokom pojasu ruba dveri, tu su i dva kvadratna polja sa motivom prepleta koji se razvija kružno iz krstoobraznog jezgra. Vertikalne uzane ivice uz polja sa naslikanim Blagovijestima na strani gdje se preklapaju krila dveri imaju motiv vaza koje izrastaju jedna iz druge, sa bogatim akantovim listovima, dok je iznad samih lučnih završetaka slikanih polja po jedna ispupčena kružna «jabuka» i oko nje veće i manje rozete.

Veliki lomnički krst počiva na horizontalnoj ploči, koja je, kao i krst, uokvirena jednostavnim motivom prepleta što se završava jačim, vezanim cvjetovima krina. Kao i na dverima i na krstu je ornament ažuriran. Duborez oko ikona Bogorodice i Jovana Bogoslova, sa strana velikog krsta, nešto je manje uspio, nametljiv je i pretrpan ornamentima, mada je nesumnjivo sve rad istog majstora.» (Ševo, 1999, 188)

 

MANASTIRSKA RIZNICA

Izuzev ikona na ikonostasu, manastir Lomnica posjeduje manju kolekciju ikona, knjiga i predmeta umjetničkog zanatstva. Budući da je od kraja XVII do početka XVIII vijeka manastirski život u Lomnici zamro, jer su je monasi morali napustiti, a crkva je gotovo dva i po vijeka služila kao parohijska, predmeti iz njene riznice su vjerovatno raznošeni i dotrajavali. Tako se brojni predmeti manastira Lomnice susreću u Vlasenici, Kladnju, Bešenovu, Žitomisliću, Beogradu i drugdje.

 

IKONE

1. PRESVETA BOGORODICA

Vrijeme nastanka: kraj XVII ili početak XVIII vijeka

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 52x77 cm

Opis:

Ikona je rađena na dasci prepolovljenoj od neke veće i starije slike što se lako uočava na njenoj poleđini. Po kompoziciji se zaključuje da je ikona ranije pripadala nekom Deizisu. Na ikoni se uočava grčki natpis. (Ševo, 1999, 201)

 

2. SV JOVAN KRSTITELJ

Vrijeme nastanka: kraj XVII ili početak XVIII vijeka

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 53x77 cm

Opis:

Ikona je rađena na dasci prepolovljenoj od neke veće i starije slike što se lako uočava na njenoj poleđini. Po kompoziciji se zaključuje da je ikona ranije pripadala nekom Deizisu. Na ikoni se uočava grčki natpis. (Ševo, 1999, 201)

 

3. SV. GEORGIJE

Vrijeme nastanka: XVIII vijek

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 25,5x38,5x2,5 cm

Opis:

Svetitelj je prikazan u borbi sa zmajem pored jezera. U njegovoj pozadini je dvorac. Pri dnu slike je natpis: «pomen=& g(ospo)di r(ab) cvoih= eromonaha i%nªki« i i(n)+h » (Ševo, 1999, 201)

 

4. PRESVETA BOGORODICA

Vrijeme nastanka: kraj XVII ili početak XVIII vijeka

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 47X38 cm

Opis:

Bogorodica je predstavljena sa velom. (Ševo, 1999, 201)

 

5. USPENJE PRESVETE BOGORODICE

Vrijeme nastanka: kraj XVII ili početak XVIII vijeka

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 20X22X3 cm

Opis:

Ikona je rad ruskog majstora preciznog crteža i pažljive izrade. (Ševo, 1999, 202)

 

6. SV APOSTOL MATEJ

Vrijeme nastanka: XVIII vijek

Tehnika: tempera na dasci

Dimenzije: 70X29X2,5 cm

Opis:

Na ikoni je predstavljen apostol Matej kako sjedi ornamentisanom tronu na crvenom jastuku, držeći objema rukama jevanđelje. Po načinu izrade ikona je slična radovima Maksima Tujkovića. (Ševo, 1999, 202)

 

PIJEVNICA

«Svakako najznačajniji predmeti umjetničkog zanatstva iz Lomnice su dva intarzijom ukrašena pijevnička stola. Ornamenti intarzije su na jednoj pijevnici složeni od krugova, rozeta i heksagona, a na drugoj su rozete i standardna traka složene od niza malih šestokrakih zvjezdica. Na obje pjevnice je obilato korištena tokarena mušarabija, koja se smjenjuje sa nizovima tokarenih stubića od drveta. Mušarabija je rustične izrade.

Jedna od pjevnica je posebno zanimljiva jer je datoirna u 1580. godinu. Zabilježeno je usmeno predanje prema kojem su lomničke pijevnice donesene iz manastira Svete Trojice u Pljevljima, kao i mišljenje o posrednom uticaju Svete gore na intarziju na ovim prostorima. Pretpostavka o svetogorskom uticaju se može samo djelimično prihvatiti. Iz svetogorskih radionica je svakako dolazio podsticaj za rad na intarziji, jer je tamo od druge polovine XVI vijeka intarzija bila jače razvijena. Međutim, Sveta gora ipak nije jedino žarište koje je uticalo na razvoj intarzije na našem području u osmanskom dobu. Poređenje između svetogorskih intarziranih predmeta sa onima iz unutrašnjosti pokazuje znatne razlike u stilu i načinu rada. Koštana intarzija sa naše teritorije u XVI i XVII vijeku može se smatrati specifičnom sintezom raznorodnih uticaja, koji su se sticali sa svih strana, a kojoj su stvaralačke snage domaćih umjetnika dale poseban pečat. Intarzirani predmeti u Svetoj Trojici u Pljevljima, nastali oko 1592. godine, po stilu i načinu rada ne pokazuju srodnost sa lomničkim pjevnicama. Lomnički stalci nisu ni po čemu bliski radionicama intarzije tadašnje hercegovačke oblasti, a ni radovima iz Makedonije, pa bi se moglo pomišljati da su načinjeni u samoj Lomnici.» (Ševo, 1999, 203)

 

STARI KONAK

Do 1875. godine postojale su samo ruševine starog manastirskog konaka. Novi konak podignut je na starim zidovima. Najvjerovatnije je u početku konak imao samo podrum i prizemlje, ali je kasnijom intervencijom dobio spratnu etažu sa strmim krovom pokrivenim šindrom. Pred početak II svjetskog rata, urađena je krovna konstrukcija manjeg nagiba i visine i dodate su dvije sobe u potkrovlju. Istovremeno je drvena šindra zamijenjena crijepom.

U II svjetskom ratu u konaku je bilo sjedište ustanka za istočnu Bosnu, a kasnije je u njemu bila smještena vojna bolnica. Konak je zapaljen 1943. godine od strane njemačke vojske. Godine 1952. urađen je projekat restauracije (23) čija realizacija je završena u decembru 1952. godine. Nakon završetka radova zgrada je pretvorena u muzej.

            Dimenzije konaka iznose 15,00 x 9,00 metara. Objekat se sastoji od podruma, prizemlja, sprata i potkrovlja. Spratna etaža je sa sjeverne strane prepuštena preko prizemne za oko 50 cm.

 Podrum je sa sjeverne strane ukopan u teren. Ulaz u ovaj dio objekta nalazi se sa južne strane, od potoka Lomnice. Podrum ima dimenzije 5,70 x 6,30 metara.

Zidovi prizemlja konaka urađeni su od lomljenog kamena i njihova debljina iznosi 80 cm. U prizemlju su se prije restauracije nalazile dvije prostorije približno istih dimenzija. Zbog izmijenjene namjene objekta ta dispozicija je promijenjena.

Sprat objekta urađen je skeletnim sistemom gdje su upotrijebljene grede dimenzija 16/16 cm. Ispuna zidova je urađena od pečene opeke. Dispozicija objekta na spratu urađena je metodom analogije i na osnovu usmenih kazivanja okolnog stanovništva. Ulaz na spratnu etažu nalazi se sa sjeverne i istočne strane objekta, gdje su izvedene dvije drvene verande sa drvenim stepeništima odakle se ulazi u centralni hodnik. Na spratu se nalazi ukupno šest prostorija i drveno stepenište koje vodi u potkrovlje. U potkrovlju se nalaze dvije sobe i tavanski prostori.

Krov je pokriven crijepom. Za zidanje i malterisanje objekta upotrijebljen je krečni malter. Svi detalji stolarije i bravarije bili su izvedeni prema iskazima i opisima osoba koje su konak poznavale prije njegovog paljenja.

            Uz crkvu su sa sjeverne strane dograđeni zgrada novog konaka i drveni zvonik i manji objekat za paljenje svijeća zapadno od crkve.

Spomen-groblje poginulim borcima iz ll svjetskog rata nalazi se na padini u neposrednoj blizini manastira. Grobovi su prekriveni bijelim mermernim pločama sa natpisima 1 245 palih boraca i 4 narodna heroja. Od ovog broja 620 boraca je iz Srema. Na njenom najnižem dijelu nalaze se zidane puškarnice. Groblje je predstavljalo dio muzejske postavke VI istočno-bosanske proleterske brigade.

Pećina Lovnica nalazi se iznad samog manastira Lovnica i izvora rijeke Lovnice. U ulaznom dijelu pećina ima površinu od oko 30 m2, a u njenom produžetku su nedovoljno ispitani uski hodnici.

Izvor rijeke Lovnice nalazi se ispod stijene koja ima morfološki izgled u obliku tektonskog ogledala gdje na najnižem djelu naprsnuća tog ogledala izbija izvor, koji se širi u veći vir sa blagim vodopadom (24).

 

3. Dosadašnja zakonska zaštita

            Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine manastir Lomnica kod Šekovića je bila evidentirana i kategorizirana kao objekt I kategorije.

Dobro se, pod nazivom Manastir Lomnica - Crkva i manastir sv. Georgija i rednim brojem 608. nalazi na Privremenoj listi Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

 

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

- 1823. godina – popravka krovnog pokrivača od šindre;

- 1875/76. godine – kaldrmisana porta crkve, stavljeno staklo na prozore, urađena zvonara i još neki objekti;

- 1880. godina – izrada krovnog pokrivača – bakarni lim;

- Između 1938. i 1954. godine (25) vršeni konzervatorsko-restauratorski radovi na ikonama;

- 1952. – obnovljena zgrada Konaka;

- 1954. vršeno je probno čišćenje fresaka na zapadnom zidu naosa crkve. Tom prilikom očišćeno je oko 8m2 zida sa freskama. Čišćenje je izvodio Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Narodne Republike Bosne i Hercegovine;

- 1954. Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Narodne Republike Bosne i Hercegovine pokušao je izvesti kopiranje fresaka «sa najboljim đacima škole za Primijenjenu umjetnost u Sarajevu» (Mazalić, 195., 230). Na kopiranju su radili Nihad Bahtijarević, Boro Aleksić i Jusuf Začinović. Kopiranje je izvođeno tempera bojama na Lompak-papiru. Kopirani su dopojasno sv. Antonije, Hristos i arhanđel Mihailo.           

 

5. Sadašnje stanje dobra

Uvidom na licu mjesta, utvrđeno je sljedeće:

- sa vanjske strane objekta nema vidljivih fizičkih oštećenja objekta – pukotina;

- u samom objektu uočeno je veće prisustvo kapilarne vlage što se ogleda u pojavama ljuštenja bojenih slojeva i pojave šalitre na unutrašnjim zidovima;

- zgrada novog konaka i zgrade izgrađene sjeverno od crkve znatno su narušile njenu ambijentalnu vrijednost;

- u toku su radovi na sanaciji zgrade Konaka;

- Živopis crkve sv. Georgija djelimično je oštećen nepovoljnim djelovanjem vlage. Vlagom je uglavnom uništen živopis na sjevernom zidu crkve. Na nekim freskama malter je odvojen od nosača zida, a bojeni sloj je izblijedio;

- Ikonostasna pregrada i ikone na njoj su zahvaćene crvotočinom.

 

6. Specifični rizici

- Znatno prisustvo vlage.

 

 

III -  ZAKLJUČAK

 Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, br.33/02 i 15/03), Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:

A. Vremensko određenje

B. Historijska vrijednost

C. Umjetnička i estetska vrijednost

C. I. Kvalitet obrade

C. III. Proporcije

C. IV. Kompozicija

C. V. Vrijednost detalja

D. Čitljivost

D. II.  Svjedočanstvo o historijskim promjenama,

D. III. Djelo značajnog umjetnika ili graditelja

D. IV. Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru

D. V. Svjedočanstvo o tipičnom načinu života u određenom periodu

E. Simbolička vrijednost

E. I.  Ontološka vrijednost

E. II. Sakralna vrijednost

E. III. Tradicionalna vrijednost

E. IV. Vezanost za rituale ili obrede

E. V. Značaj za identitet grupe ljudi

F. Ambijentalna vrijednost

F. III.  Objekat ili grupa objekata je dio cjeline ili područja

G. Izvornost

G. IV. Tradicija i tehnike

G. V. Položaj i smještaj u prostoru

G. VI. Duh i osjećanja

H. Jedinstvenost i reprezentativnost

H. II.  Vrhunsko umjetnicko ili arhitektonsko djelo,

H. II.   Djelo vrhunskog umjetnika ili graditelja.

 

Sastavni dio ove odluke su:

- kopija katastarskog plana,

- z.k. izvadak,  posjedovni list,

- fotodokumentacija,

- grafički prilozi:

 

1. Osnova prizemlja crkve MJ 1:100  (crtež M. Fočo)

2. Sjeverna fasada crkve MJ 1:100  (crtež M. Fočo)

3. Južna fasada crkve MJ 1:100 (crtež M. Fočo)

4. Istočna fasada crkve MJ 1:100  (crtež M. Fočo)

5. Ulazni portal (crtež M. Fočo)

6. Shematski prikaz rasporeda živopisa (crtež Z. Kajmaković, 1971)

 

Korištena literatura

U toku vođenja postupka proglašenja graditeljske cjeline Manastir Lomnica - Crkva i manastir sv. Georgija korištena je sljedeća literatura:

1954.    Mazalić, Đoko, „Novosti iz Lomnice”, Naše starine, br. II, Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1954, 227-232.

1955.    Radojčić, Svetozar, Majstori starog srpskog slikarstva, SAN, posebno izdanje, knjiga CCXXXVI, Beograd, 1955.

1964.    Ćirković, Sima, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd, 1964.

1964.    Korać, V. , V. J. Đurić, „Crkve sa prislonjenim lukovima u staroj Hercegovini i dubrovačko graditeljstvo XV-XVII vek”, Zbornik Filozofskog fakulteta, VIII, Beograd, 1964, 576.

1965.    Todorović Šakota, M., Zograf Longin, slikar i književnik XVI veka, Edicija Srpska književnost u književnoj kritici, knjiga 1, Stara književnost, Beograd, 1965, 533-540.

1965.    Mazalić, Đoko, Slikarska umjetnost u Bosni i Hercegovini u tursko doba, Sarajevo, 1965.

1971.    Kajmaković, Zdravko, Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1971.

1995.    Petković, S., Srpska umetnost u XVI i XVII veku, Beograd, 1995.

1999.    Rakić, Svetlana, Ikone Bosne i Hercegovine (16-19 vijek), Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Beograd, 1999.

1999     Ševo, Ljiljana, Manastir Lomnica, Republički zavod za zaštitu spomenika, Beograd, 1999.

2002.    Ševo,  Ljiljana, Pravoslavne crkve i manastiri u Bosni i Hercegovini do 1878. godine, Glas srpski, Grad Banja Luka, Banja Luka, 2002.

2004.    Mašić, Izet, Korijeni medicine i zdravstva u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2004.

 

http://www.glassrpske.com

http://www.bhtourism.ba/loc/sekovici.wbsp

www.sekovici.com

http://www.avicenapublisher.org/docs/books/korijeni.pdf

 


(1) Lomnica, Lovnica, Lobnica, Zlodnicki manastir . Lokalno stanovništvo crkvu i manastir, kao i potok koji protiče u blizini manastira danas zove Lovnica. U stručnoj literaturi od Mazalića na ovamo upotebljava se oblik Lomnica, izuzev u prigodnoj brošuri koju je izdala Zvorničko-tuzlanska eprahija, u kojoj se koristi oblik iz lokalnog govora. Lomnica/Lovnica je slovenski zemljoradnički termin koji označava manji plast/naviljak sijena i čest je toponim u mnogim slovenskim oblastima. „Oblik imena Lomnica mnogo je češći u izvorima od 16. do 19. vijeka, dok se termin Lovnica koristi uglavnom u romantičarskoj istoriografiji s kraja 19. i pocetka 20. vijeka” (Šire vidjeti  -  Ševo, str. 23, 24).

(2) Pretpostavlja se da se na mjestu današnje nalazila neka starija crkva. Na desnoj obali potoka uz put koji je probijen 1914. godine i koji je povezivao manastir sa Šekovićima, stajali su do 1938. godine ostaci građevine od riječnih oblutaka i tesane sedre. Te godine je na tom mjestu izvjesni Rajko Savić podigao kuću i prilikom te izgradnje pronađeno je nekoliko grobova sa skeletima bez priloga, zid sa malterom dužine 8 metara i fragmenti oslikanog maltera (Filipović, Mazalić, str. 126). Također se u izvještaju o obavljenim radovima na zgradi manastirskog Konaka navodi podatak da su uz potporni zid smješten na sjevernoj strani od crkve, pronađene ruševine, koje prema predanju, predstavljaju manastirske ćelije, a da su do 1875. godine postojale i ruševine prvobitnog konaka (Dimitrijević, Naše starine, 1). Prilikom ovih radova nije napravljena nikakva tehnička ili druga dokumentacija, niti su na lokaciji izvršena arheološka istraživanja.

(3) U Jevanđelju se nalazio dug zapis monaha Grigorija, koji opširno nabraja ličnosti svog vremena -  lomničkog starca Akakija (kojeg pominje i Longin), pećkog patrijarha Jovana i bosanskog mitropolita Aksentija.

(4) Ako je manastir osnovan u sedmoj ili osmoj deceniji XVI vijeka i pred kraj osme decenije imao svoj tipik, oslikan ikonostas i urađen dio živopisa, a iz njega u Bešenovo i Žitomislić tokom istog stoljeća stizali rukopisi, vrlo je vjerovatno da je ova monaška zajednica u to vrijeme bila velika i vrlo aktivna. Već podatak da su slikavanje hrama i izrada ikonostasa povjereni Longinu, jednom od najobrazovanijih i najcjenjenijih slikara na području obnovljene Pećke patrijaršije.

(5) Prema predanju koje donosi putopisac Lapčević 1878. godine Lomnica je predstvljala isposnicu za papraćke monahe. Međutim činjenica da je crkvu 1577/78. godine oslikao majstor Longin tu tvrdnju čini malo vjerovatnom. Ako je to i bila isposnica 1577, odnosno 1578. godine, onda je sasvim sigurno da je 1607/08 ona postala samostalan manastir sa igumanom na čelu(natpis).

(6) Sudeći prema ovom natpisu manastir je bio opustio. To stradanje se desilo, najvjerovatnije oko austro-turskog rata 1683-1690 godine. Crkva manastira Lomnica nikada fizički nije oštećena niti je paljena o čemu svjedoči sačuvan živopis.

(7) O prvobitnom izgledu crkve u Lomnici govori i model građevine koji između sebe drže ktitori Akakije i Genadije, naslikan 1607/08. godine na zapadnom zidu priprate. Tu je prikazana jednobrodna crkva koja je znatno viša od postojeće, sa nešto nižom apsidom, jednim većim lučnim prozorom i sa obje njegove strane po jednim manjim duguljastim, pravougaonim, dok se iznad njih vide još tri manja prozora kvadratnog oblika. Između ova dva niza prozora prikazana su i dva sasvim mala okulusa na krajevima fasade. Na modelu je i lučno završeni prozor na oltaru, dok je krovni pokrivač naslikan u vidu dva niza blijedo-oker ploča. Model i današnja crkva u Lomnici ne podudaraju se i pogledu gornje zone sa tri prozora, visokih proporcija građevine, okulusa, te prikaza lučno završenog prozora na priprati, koji je na postojećoj građevini istih dimenzija kao i prozor na središnjem traveju naosa, a koji je vidjiv na ktitorskom modelu. Na sadašnjoj građevini crkve nema tragova bilo kakvim otvorima u zonama iznad postojećih prozora, a sačuvano slikarstvo u enterijeru isključuje mogućnost njihovog postojanja. Na fasadama crkve sa kojih je u posljednjim intervencijama uklonjen malter nema tragova elemenata prikazanih na modelu. Nepodudarnost izgleda objekata prikazanih na ktitorskom modelu i postojećih građevina sreću se i u Žitomisliću, Svetoj Trojici u Pljevljima ili na crkvi sv. Nikole na Hilandaru (Ševo, str. 40, 41). 

(8) Ovom tipu pripadaju još samo crkve manastira u Zavali (kraj XVI v.) i sv. Trojice u Pljevljima (1537. godina). Prema jednom istraživaču i prvobitna crkva manastira u Žitomisliću, pripadala je ovom tipu objekata. Crkva Vavedenja Bogorodičinog u Zavali, crkva sv. Trojice u Pljevljima i crkva sv. Georgija u Lomnici su prema konstruktivnom sistemu i vanjskom izgledu jednobrodne crkve. Kod crkve u Zavali i crkve sv. Trojice u enterijeru je ostvaren utisak trobrodnog rješenja, čemu doprinose lučni prolazi smješteni u sva četiri masivna pilastra. U slučaju Lomnice, ovaj princip je samo djelimično primijenjen, budući da su prolazi izvedeni samo u dnu istočnog para pilastara, dok je zapadni par ostao bez njih, dosljedno dijeleći bočne prostore zapadnog od potkupolnog traveja. Kod crkve u Lomnici iznad srednjeg traveja naosa podignuta je slijepa kupola, koja je sa vanjske strane uklopljena u dvostrešni drveni krov.

(9) Ovo se prije svega odnosi na nepostojanje priprate na ktitorskom modelu crkve.

(10) Od crkve Markovog manastira Lomnica se razlikuje i u osnovi i u oblicima masa i u elementima koji nose slijepu kupolu.

(11) Ovaj konstruktivni sistem nikako ne terba vezivati isključivo za oblast Primorja, jer se slične građevine mogu susreti i na nekim drugim područjima Balkanskog poluostrva, npr. u centralnoj Srbiji ili u Makedoniji.

(12)  Međutim, po S. Radojčiću, Longin se 1579. godine nalazi u Peći gdje ostavlja svoj potpis na oslikanim, danas zagubljenim carskim dverima. (Radojčić, 1965, 74)

(13) U natpisu se ne pominju Genadije i Akakije, naslikani u priprati sa modelom crkve između sebe, što bi značilo da u vrijeme ovog živopisa, 1607/1608. godine, oni više nisu bili živi.

(14) «Odnos osmanskih vlasti prema zbivanjima u obnovljenoj Patrijaršiji u to vrijeme je bio prilično tolerantan, pa je izjava o strahu pred Turcima ovdje više figura nego podatak o političkim prilikama. Međutim, izjava o strahu od softe može se potvrditi navodima iz nekoliko izvora. Softe su učenici muslimanskih vjerskih škola, poznati po fanatizmu. Njih pominju razni putopisci tog vremena. Jedna vijest iz Skopja iz druge polovine XVI vijeka svjedoči da su i same osmanske vlasti kažnjavale softe.» (Ševo, 1999, 29)

(15) Izuzev u Lomnici sreće se i u kablarskom manastiru Nikolju.

(16) U crkvi sv. Jovana Bogoslova u Kusturu (1552. godine), u Mitropoliji u Kalabaki (1573. godine), na Kipru i slično.

(17) npr. lik sv. Save je 1570. godine naslikan u Palaticiji kod Verije.

(18) Lik sv. Georgija – konjanik koji ubija aždaju nije prikazan sa figurom dječaka koji sjedi u sjedalu iza svetitelja kako se to dosta često sreće u grčkom zidnom slikarstvu i ikonopisu ovog perioda.

(19) Trpeza sa Hristom Agnecom koji je pokriven purpurnim aerom i nespretno naslikanom zvjezdicom postavljenom Hristu Agnecu na grudi, natkriljena je neobičnim ljubičastim baldahinom, koji se sastoji od tri kupolasta dijela. Trpeza je nespretno podignuta u zonu slikarstva iznad ove i uključena u sjevernu polovinu scene Pričešće apostola. Na donjem, pravougaonom dijelu trpeze je neobično postolje široke kružne stope, sa središnjim peharastim dijelom, koji liči na kamenu krstionicu na čiju je gornju površinu postavljen mali Hristos. Iza trpeze je naslikan bijeli heruvim, a oko nje dva anđela đakona sa ripidama. (Ševo, 1999, 69) «Šta je slikare navelo da trpezu sa Agnecom istrgnu iz teme i koji su razlozi ovako grubog narušavanja rasporeda tema duž horizontalnih pojaseva živopisa, nije jasno. Osnove nema ni u liturgiji, ni u besjedničkoj literaturi, ni u starijim spomenicima, pa preostaje da ovu pojavu tumačimo nedostatkom slikarskih sposobnosti lomničkih majstora iz 1608/1609. godine, nespretnim gubljenjem procjene širine zida i odgovarajućih figura koje su se tu morale smjestiti. Ako je takva pretpostavka prihvatljiva, ona podrazumjeva da su nižu zonu oslikali prije sljedeće, gornje, što je takođe veoma neobično. Kako je ovo slikarstvo na istom sloju maltera, to navodi na pomisao da su obje teme slikane istovremeno, a da je slikar koristio raspoložive površine zida ne vodeći računa o liturgijskom smislu naslikanog sadržaja, vođen jedino mišlju da mu je u najnižoj zoni površina za slikanje trpeze s Agnecom nedovoljna zbog prozorskog otvora na tom mjestu, a da mu je u zoni iznad ove ostalo dovoljno mjesta da ilustruje taj centralni dio donje teme.» (Ševo, 1999, 100)

(20) Grčki natpisi i tekstovi ispisani na lomničkim freskama obiluju napravilnim jezičkim formama i greškama, što navodi na pomisao da njihovim autorima možda ni grčki nije bio maternji jezik. Ukoliko je lomnička tajfa bila obrazovana na području sjeverne Grčke, na sličan način kao radionica iz Linotopa – planinskog sela u blizini Kostura – moglo bi se pomišljati da su njeni članovi u većini bili Cincari. Jovan, Nikola i Georgije su česta imena kod ovih stanovnika balkanskih planina – tako se zovu i članovi družine iz Linotopa. Srodnsot slikarstva majstora iz Linotopa i Lomnice sa freskama u Arbanasima – cincarskom selu u Bugarskoj – možda je još jedan argument u prilog ovoj, za sada samo nagoviještenoj mogućnosti. (Ševo, 1999, 180)

(21) Npr. «na freskama iz Studenice, u čijoj je obnovi Longin vjerovatno učestvovao i na dečanskim ikonama iz 1572. godine, pojavljuju se tromije figure, kod kojih visina iznosi sedam modula, odnosno sedam glava u visini cijelog lika, dok se u Pivi i Lomnici pojavljuju likovi sa visinom od osam modula, vitkiji i elegantniji, što je posebno uočljivo pri poređenju Vaznesenja sa dečanske ikone i iz lomničkog oltara. Također se uočava i da se iluzija dubine prostora u kojem je razmješta naslikana tema kod Longina, s vremenom pojačava.» (Ševo, 1999, 166)

(22)  Na infracrvenom snimku se vidi prvobitna skica crvenom bojom, na kojoj je personifikacija Jordana spuštena niže i pomjerena u lijevo, sa lijevom rukom podignutom ka Hristu.

(23) Zavod za zaštitu spomenika je uradio projekat restauracije konaka na osnovu tri fotografije objekta iz perioda kada je bio pokriven drvenom šindrom i in situ ostataka.

(24) Prema narodnom predanju ovaj izvor i vir su ljekoviti. Na ovom izvoru se, obavlja "ivanjdansko liječenje" svih muka i bolesti. Ovaj vir, po vjerovanju samo na izmaku noći i nastanku Ivanjdana postaje ljekovit. Terapija je jednostavna. Ujutro, negdje oko pola četiri, bolesni svlače odjeću, bacaju je niz potok  i u vodu stavljaju oboljele dijelove tijela. Potom piju vodu, a onda oblače čist veš i započinju zdrav život. (Preuzeto sa:http://www.glassrpske.com/vijest/5/krozrs/8993/lat/Ivanjdanska-noc-kod-manastira-Lovnica.html)

(25) Nije tačno navedena godina nego se na osnovu navedenog citata u daljem tekstu pretpostavlja da je konzervacija izvršena u tom preiodu. Citat glasi: «Ja sam predlagao ranije, još 1938. godine, da se Longinove ikone prenesu u neki crkveni muzej, a i nedavno, da se one ikone iz lomničke crkve koje su bile na konzervaciji i restauraciji u Beogradu ne prenose više u crkvu, već dadnu u neki crkveni muzej...» (Mazalić, 1954, 229)

 



Manastir LomnicaManastir Lomnica - ZvonikManastirska crkvaKonak
Ulaz u crkvuVrata crkve, detaljUnutrašnjost crkve, detaljSvod
KupolaIkonostasIkonostas, detalj 


ENGLISH 
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika © 2003. Razvoj i dizajn: