početna stranica    
 
Odluke o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima

ODLUKU
o izmjeni odluka o proglašenju nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine donesenih zaključno sa 50. sjednicom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika


Privremena lista nacionalnih spomenika

Privremena lista nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine
KOMPLETNA


O privremenoj listi

Odluka o brisanju spomenika sa Privremene liste

Lista peticija za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima

Odluke o odbijanju prijedloga za proglašenje nacionalnim spomenikom

Ugroženi spomenici

Odluke donesene na posljednjoj sjednici

Online peticije

Pokretno

Nepokretno

MANAGEMENT PLAN
Nomination of the Properties for Inscription on the World Heritage List
Mehmed pasha Sokolovic Bridge in Višegrad
Bosnia and Herzegovina


Stari grad Cazin sa džamijom, graditeljska cjelina

galerija nazad

Status spomenika -> Nacionalni spomenik

  

"Službeni glasnik BiH", broj 29/06.


 Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općega okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 15. do 21. ožujka 2005. godine je donijelo

 

O D L U K U

 

I.

 

Graditeljska cjelina – Stari grad Cazin sa džamijom u Cazinu se proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik čine bedemi srednjovjekovne i osmanske utvrde, džamija i pokretni arheološki materijal iskopan na lokalitetu koji se čuva u Muzeju Unsko-sanskog kantona u Bihaću.

Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji naznačenoj kao k.č. broj 603 (novi premjer), što odgovara k.č. br. 60/1 i 60/2 (stari premjer), 605/1 i 605/2 (novi premjer), što odgovara k.č. br. 60/3 i 310/5 (stari premjer),  upisan u zk. uložak broj 286, k.o. Cazin Grad, Općina Cazin, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite ustvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljenoga prema Aneksu 8. Općega okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH” br. 2/02,27/02 i 6/04).

 

II.

 

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) je dužna osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnoga spomenika.

Vlada Federacije je dužna osigurati sredstva za izradu i provedbu potrebite tehničke dokumentacije za zaštitu nacionalnoga spomenika.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati financijska sredstva za izradu i postavljanje informacijske ploče sa temeljnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

 

III.

 

U svrhu trajne zaštite nacionalnoga spomenika, utvrđuje se sljedeće:

I. zona zaštite obuhvaća prostor definiran u točki I. stavak 3. ove odluke. U toj zoni se provode sljedeće mjere zaštite:

-          dopuštena su samo stručna arheološka istraživanja uz obvezne konzervatorsko-restauratorske radove;

-          dopušteni su konzervatorsko-restauratorski radovi na fortifikacijskim objektima, uključujući i radove čija je svrha prezentacija spomenika, uz odobrenje federalnoga ministarstva nadležnoga za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);

-          prostor spomenika je otvoren i dostupan javnosti, a može se koristiti u edukativne i kulturne svrhe;

-          izvršiti hitne mjere zaštite na svim bedemima, a posebice na bedemima iz osmanskoga razdoblja.

 

II. zona zaštite obuhvaća pojas na cijeloj površini parcele k.č. broj 604, a na parcelama k.č. br. 582, 586, 588, 606 i 607 (novi premjer) zahvaća pojas u širini od 30 m. U toj zoni se provode sljedeće mjere zaštite:

-          nisu dopuštene izgradnja, niti izvedba radova koji bi mogli utjecati na izmjenu područja i promjenu ambijenta;

-          dopušteni su radovi na infrastrukturi uz odobrenje nadležnoga ministarstva i stručno mišljenje nadležne službe zaštite;

-          nije dopušteno odlaganje otpada.

 

III. zona zaštite obuhvaća pojas ulica koje čine prsten oko brda na kojem se nalazi grad, kao i ulice koja vodi u sam grad. U toj zoni nije dopuštena izgradnja objekata čiji su katovi veći od P+1, odnosno 12 m do krovišta.

 

IV.

 

Iznošenje pokretnoga arheološkoga materijala iz točke I. stavak 2. ove odluke (u daljnjem tekstu: pokretno naslijeđe) iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno.

Iznimno od odredbe stavka 1. ove točke, dopušteno je privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine u svrhu prezentacije ili konzervacije ukoliko se ustvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini.

Odobrenje u smislu prethodnoga stavka daje Povjerenstvo ukoliko nedvojbeno bude ustvrđeno da to ni na koji način neće ugroziti pokretno naslijeđe.

U svojem rješenju o odobrenju privremenoga iznošenja pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine Povjerenstvo utvrđuje sve uvjete pod kojima se to iznošenje može izvesti, rok za povrat u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduženja pojedinih tijela i institucija na osiguranju tih uvjeta i o tomu obavještava Vladu Federacije, nadležnu službu sigurnosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost.

 

V.

 

Stavljaju se izvan snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski akti koji su oprečni odredbama ove odluke.

 

VI.

 

Svatko a posebice nadležna tijela Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih postupaka koji mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.

 

VII.

 

Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, federalnome ministarstvu nadležnome za prostorno uređenje, federalnome ministarstvu nadležnome za kulturu, nadležnoj službi zaštite i općinskom tijelu uprave nadležnome za poslove urbanizma i katastra u svrhu provedbe mjera utvrđenih u toč. II. - VI. ove odluke i nadležnome općinskome sudu u svrhu upisa u zemljišne knjige.

 

VIII.

 

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom koje je dostupno na uvid zainteresiranim osobama u prostorijama i na web- stranici Povjerenstva  (http://www.aneks8komisija.com.ba).

 

IX.

 

Prema članku V. stavak 4. Aneksa 8. Općega okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Povjerenstva su konačne.

 

X.

 

Danom donošenja ove odluke sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 33/02, «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 79/02, «Službene novine Federacije BiH» broj 59/02 i «Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 4/03) se briše nacionalni spomenik upisan pod rednim brojem 166.

 

XI.

 

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom  glasniku BiH».

 

Ovu odluku Povjerenstvo je donijelo u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

           

Broj: 05.2-2-50/05-3

16. ožujka 2005. godine

Sarajevo

 

Predsjedatelj Povjerenstva

Amra Hadžimuhamedović

 

O b r a z l o ž e n j e

 

I – UVOD

 

Na temelju Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljenoga prema Aneksu 8. Općega okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, članak 2. stavak 1. “nacionalni spomenik” je dobro koje je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom, sukladno čl. V. i VI. Aneksa 8. Općega okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 33/02) sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovome statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje, i bez obzira je li za navedeno dobro podnesen zahtjev.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika je donijelo odluku o stavljanju dobra na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH pod nazivom Cazin - Džamija u tvrđavi pod rednim brojem 166.

Sukladno odredbama Zakona, a na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je pristupilo provedbi postupka za donošenje konačne odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

       

II - PRETHODNI POSTUPAK

 

U postupku koji je prethodio donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:

-          dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (preslik katastarskoga plana i zemljišnoknjižni izvadak),

-          podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući opis i fotografije, podatke o oštećenjima tijekom rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru itd.,

-          povijesnu, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.

 

Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra ustvrđeno je sljedeće:

 

1. Podaci o dobru

Lokacija

Cazin se nalazi 26 km sjeverno od Bihaća na putu prema Velikoj Kladuši. To je najveće mjesto u kraju uz lijevu obalu Une. Smjestilo se, zajedno sa utvrdom iznad njega, u amfiteatralnoj dolini koju okružuju okolna viša brda. Cazin je središte prometa za dio Krajine smještene na lijevoj obali Une.

Stari grad Cazin sa džamijom leži na nižem čunjastome uzvišenju (376 m nadmorske visine). U podnožju uzvišenja, sa istočne i južne strane, teče Čajin potok koji izvire u neposrednoj blizini. Sa zapadne strane teče potočić koji se ispod utvrde ulijeva u Čajin potok. Džamija je smještena na najvišem platou utvrde i sa takvoga položaja dominira cijelom okolicom.

Povijest dobra

Tragovi najranijega nastanjivanja na ovome lokalitetu su otkriveni prigodom arheoloških iskopavanja koja su izvršena na platou između unutarnjih i vanjskih bedema na sjeverozapadnoj strani utvrde. Pri tomu je u najvećem broju nađen keramički materijal koji je ležao u izmiješanim slojevima. Ipak se mogao izdvojiti materijal iz 4 vremenski udaljena razdoblja.

  1. U eneolitu je ovdje bilo naselje nositelja lasinjske i vučedolske kulture (oko polovice III. milenija stare ere). 
  2. U razdoblju kasnoga brončanoga doba i s početka starijega željeznoga doba (na prijelazu iz II. u I. milenij i u prvoj polovici I. milenija stare ere) ovaj obrambeni položaj ponovno postaje pogodan za nastanjivanje.
  3. Tek polovicom I. stoljeća stare ere ovdje je vjerojatno bilo manje naselje iz kojeg potječu nalazi iz latenskoga doba. Oni upućuju na napučenost ovoga lokaliteta s konca stare i početka nove ere.
  4. Na otkopanoj površini su bili relativno brojno zastupljeni ulomci keramike iz kasnoga srednjega stoljeća i malobrojni ulomci iz osmanskoga razdoblja (Raunig, 2001, 117,163).

Prema arheološkim nalazima, ostacima bedema, kao i prema narodnim predajama, utvrda u Cazinu potječe iz srednjega stoljeća. Prema Lopašićevome mišljenju, Cazin i okolicu nastanjivali su pripadnici prekovelebitskoga plemena Kačića (Lopašić, 1943, 22). Kao crkvena župa Cazin je pripadao crkvenome kotaru psetskome, koji je bio dio Kninske biskupije (Lopašić, 1943, 21). Nije poznato kada je Cazin darovan biskupu kninskome kao njegovo dobro. Pretpostavlja se da su cazinsko imanje biskupu kninskome kao posjed darovali još hrvatski kraljevi (Lopašić, 1943, 23, 129).

U povijesnim izvorima Cazin se češće spominje od 1522. godine, kada  su Osmanlije osvojile Knin. Tada je Cazin postao sjedište kninskih biskupa. U njemu su kninski biskupi najviše boravili sljedećih pedesetak godina i u tome vremenu se Cazin spominje kao grad i varoš. Prvi poznati kninski biskup u Cazinu je bio Andrija Tuškanić, koji je 1530. godine javio generalu Katzianeru da se na njegovu varoš oppidum Cazin spremila jaka četa osmanskih konjanika i pješaka. Nakon smrti ovoga biskupa neko vrijeme je Cazin držao Petar Keglević, koji je 1535. godine, po kraljevoj naredbi, predao Cazin na upravljanje novome biskupu kninskom, kanoniku Petru od Ripča, za čijeg su stolovanja u Cazinu, 1539. godine, Osmanlije zauzele grad.  Petar Keglević ga je uskoro povratio pod svoju vlast.  Od 1553. godine Cazin je imao krajišku posadu. Poznato je da je 1563. godine u gradu bilo 20 vojnika, a 1572. godine Krajiška uprava je plaćala Cazinu za 2 konjanika i 40 vojnika (Lopašić, 1943, 129; Bajrić, 2004, 4). Još u nekoliko navrata 1557. i 1561. (Lopašić, 1943, 131), te 1564. godine Osmanlije su prodirale do pod grad, kad je general Ivan Lenković potjerao bosanskoga sandžak-bega Mustaj-bega Sokolovića od Cazina, Bojne i Bužima (Truhelka, 1904, 39). U srpnju 1576. godine, pod komandom Ferhad-paše, Osmanlije su konačno zauzele Cazin i Bužim. Izaslanici austrijskoga cara su zahtijevali da se grad vrati jer je zauzet u mirno vrijeme, ali je Porta odbila taj zahtjev uz obrazloženje da je u utvrdi  sagrađena džamija koja se nikako ne smije napustiti. Već 1577. godine u gradu je bila osmanska posada od 50 konjanika i 150 pješaka (Lopašić, 1943, 132). Sljedeće godine je  Ferhad-paša bez borbe predao Cazin generalu Ivanu Ferenbergu, ali ga je iste godine opet, i to definitivno, zauzeo Ferhad-paša Sokolović (Lopašić, 120-123, Kreševljaković, 1953, 32). Već 1579. godine javljao je general Ferenberg da Osmanlije utvrđuju netom osvojene gradove, a među njima i Cazin. Prema jednom podatku, Osmanlije su 1584. godine radile na još jačem utvrđivanju cazinskoga grada. U to vrijeme cazinski grad je bio jedan od najutvrđenijih gradova na granici između dvaju carstava. Jedan od prvih zapovjednika Cazina je bio Edhem-aga, zabilježen u dokumentu iz 1583. godine (Kreševljaković, 1953, 32). Oko 1570. godine je utemeljen Kamengradski kadiluk u okviru Bosanskoga sandžaka za nahije u porječju Sane. Osvojeni teritorij i gradove u Pounju i one preko rijeke Une tijekom narednih desetljeća, sve do osvajanja Bihaća 1592. godine, osmanska  uprava je pripajala ovome kadiluku, tako da je njemu pripao i grad Cazin (Šabanović, 1982, 175,181).

Prema ugovoru o granicama između osmanskih posjeda u Krajini i susjednoj Hrvatskoj 1625. godine, u svim gradovima koje su držale Osmanlije u Krajini, a među njima i u Cazinu, nalazile su se vojne posade (Lopašić, 1943, 31).

Anastasije Đorđić (Georgiceo) je oko 1630. godine opisao Cazin kao zidano i utvrđeno mjesto sa 100 dimova, a da u gradiću i okolici ima još 200 kuća (navodi prema Lopašiću, 1943, 133, koje je preuzeo i Kreševljaković, 1953, 32). Sve do druge opsade Beča 1683. godine oko Cazina nije bilo borbi. Tek kada su Austrijanci prešli u napad 1685. godine, počinju borbe u cijeloj Krajini, pa i oko Cazina. Međutim, Karlovačkim mirom 1699. godine Cazin je izgubio stratešku važnost. Osnutkom Bihaćkoga sandžaka, u kojem je uvijek prevladavala krajiško–kapetanijska uprava, osnovan je i Bihaćki kadiluk. Tijekom XVII. stoljeća njemu su pripojeni svi gradovi u Pounju (Šabanović, 228, 230).

U XVIII. stoljeću Cazin je bio u sastavu Ostrožačke kapetanije i nije imao svojega dizdara. Ostrožačka kapetanija je bila u sastavu jednoga dijela Kamengradskoga kadiluka. Obuhvaćala je teritorij u krajnjemu sjeverozapadnome kutu Bosanskoga ejaleta. Među zapovjednicima posade 1769. godine su zabilježeni Šaban-aga i Osman-aga. Polovicom XVIII. stoljeća je bila buna protiv kapetana Ibšir-bega Beširevića zbog toga što nisu isplaćene plaće gradskim posadama. Tijekom ovoga stoljeća Bihaćki kadiluk se ograničava na teritorij oko Bihaća, a svi ostali gradovi preko Une, tj. sjeverno od lijeve obale, pripadaju Kamengradskome kadiluku (Šabanović, 228, 230).

Početkom XIX. stoljeća Cazin je pripadao Ostrožačkoj kapetaniji. Od 1831. do 1837. godine u Cazinu je vrilo zbog reformi. Pretpostavlja se da, zbog anarhije koja je vladala koncem 1833. godine, popisivači nisu ni došli u grad, već su u izvješću napisali da je utvrda u Cazinu prazna (Kreševljaković, 1991, 108- 109).  U austrijskome izvješću iz 1834. godine piše da u gradu ima 8 topova, nešto hrane i streljiva. Godine 1838. je ustanovljeno da grad treba popraviti. Prema popisu oružja, 1838. godine u Cazinu su se nalazila 4 topa. Utvrda je napuštena 1851. godine. Iste godine u Cazinu je podignuta buna protiv Omer-paše Latasa. U znak pobune tada je sa cazinskoga grada opalio posljednji top (Kreševljaković, 1953, 32). U XIX. stoljeću grad Cazin je pripadao, unutar Bosanskoga pašaluka, kajmakamluku (okrugu) bihaćkome, a mudirluku (kotaru) Cazin ili Ostrožac (Šabanović, 1982, 233).

 

2. Opis dobra

Utvrda

Stari grad u Cazinu se sastoji od vanjskih i unutarnjih bedema. Kasnosrednjovjekovna utvrda, podignuta oko platoa na vrhu brijega, ima osnovu u obliku nepravilnoga kvadrata, površine otprilike 2.200 m2. U osmansko doba su podignuti bedemi koji približno prate oblik srednjovjekovne utvrde i zatvaraju terasaste i strme prostore oko nje (Raunig, 2001, 115). Cijela utvrda se prostire na površini od otprilike 5 ha. Na rubu ravnoga platoa, približno 50 m udaljeni od jugoistočnoga kuta osmanskih bedema, naziru se ostaci kutnoga dijela neidentificirane fortifikacije, koja je u svakome slučaju pripadala kompleksu utvrde.

Kasnosrednjovjekovni grad

Nije bliže poznato kada je ova utvrda podignuta. Prema tlocrtu, obliku kula, nalazima keramičkoga materijala, te prema povijesnim podacima koji se odnose na gradove u predjelu Krajine sjeverno od lijeve obale Une, grad je sagrađen u kasnome srednjem stoljeću. 

Godine 1890. Lopašić spominje da je, prema pričanju mještana, iz srednjovjekovnih bedema nestao kamen sa natpisom koji nitko nije mogao pročitati. Također spominje da je 1879. godine nova kamena džamija  građena od kamena sa grada (Lopašić, 1943, 128-129).

Utvrdi se prilazi sa sjeveroistočne strane dobrom cestom koja je prilagođena i automobilskome prometu. Na istočnome zidu je bio ulaz u utvrdu. Od ulaza danas nema ni traga. Gornjemu platou se prilazi širokim kaldrmisanim putem i betonskim stepenicama. U iskopavanjima 1974-1975. godine kod kule na jugoistočnome kutu je otkriven kontrafor. Do njega je, u ravni ulaza, na početku južnoga zida, poluokrugla otvorena kula (promjera oko 5 m), izbačena iz bedemskoga platna. Gornja polovica  kule sa ponekom očuvanom puškarnicom je vertikalna, a donja je ukošena. U južnome bedemu, udaljena od prve oko 20 m, nalazi se kula istoga tipa. Ovaj bedem, duljine oko 50 m, pod približno pravim kutom se veže sa djelomično očuvanim zapadnim bedemom. Na spoju ova dva bedema primjetno je naknadno zadebljanje ovoga krajnjega dijela zapadnoga bedema. Na ovome mjestu je otkriven i dio osnove četverokutne kule, čije su stranice duge 7 m.

Dok su ostaci južnoga zida konzervirani u zatečenoj visini, dotle su se ostaci zapadnoga i sjevernoga zida djelomično očuvali samo sa vanjske strane. Tako je plato grada sa te dvije strane ograđen metalnom ogradom umjesto bedemima. U jugoistočnoj kuli se nalaze dva mezara postavljena poslije II. svjetskoga rata.

Bedemi iz osmanskoga razdoblja

Bedemi iz ovoga razdoblja su položeni na strmome terenu. Oni opasuju srednjovjekovni grad sa svih strana, osim sa istočne gdje je bio prilaz utvrdi. Na pojedinim dijelovima njih više nema, osobito u jugoistočnome kutu. Od zapadnoga bedema su ostali samo tragovi. Sjeverni zid je djelomično očuvan u visini od nekoliko metara.

Na sjevernoj strani, između dva bedema, nalazi se terasasti  prostor kojim se prilazi stambenoj kući imama džamije. Kuća je smještena na sjeverozapadnome kutu uz bedem osmanske utvrde ili na njegovome dijelu. Građena je 1970. godine.

Džamija

Godine 1576. na mjestu današnje, unutar bedema srednjovjekovne utvrde, izgrađena je džamija. Srušena je 1879. godine. Iste godine je sagrađena nova, prvobitno sa drvenom munarom, koja se ubrajala među najveće džamije u Bosni i Hercegovini. Prema Kreševljakovićevim navodima, u njoj su klanjale 2.000 ljudi (Kreševljaković, 1935, 17; Bećirbegović, 1990, 140 ).

Džamija ima oblik izduljenoga pravokutnika, ukupnih dimenzija 14,2 x 28,3 m. Visina objekta, mjerena od poda do ravne tavanice, iznosi 7,90 m. Građena je od kamena, a zidovi, debljine 85 cm, izvana su malterisani, iznutra krečeni. Krov na četiri vode je bio pokriven crijepom, a od 2002. godine je pokriven švedskim limom koji podsjeća na crijep. Vanjski izgled ove džamije se potpuno razlikuje od drugih džamija. Na sve četiri strane fasada džamije, koja je obojena u bijelo, istaknutom crtom je podijeljena na dvije razine.

Džamija ima 39 prozora raspoređenih u dva horizontalna reda. Prozorski otvori donjega pojasa su pravokutni (dimenzija otprilike 110 x 160 cm /širina x visina). Prozori su postavljeni i na vanjskoj i na unutarnjoj strani zida. Prozori postavljeni na vanjskoj strani zida su metalni, podijeljeni na devet polja (3x3). Unutarnji prozori su drveni. 

Prozorski otvori gornjega pojasa (dimenzija otprilike 110 x 160 cm /širina x visina pravokutnoga dijela) su završeni u vidu trokuta (Bećirbegović, 1990, 141). Prozori su, također, postavljeni i na vanjskoj i na unutarnjoj strani zida, vanjski su metalni, a unutarnji drveni.

Na gornjem katu na jugozapadnoj i sjeveroistočnoj strani je niz od 8 prozora. Na jugozapadnoj fasadi je isti takav niz i u prizemlju. Na sjeveroistočnoj fasadi, ispod trećega prozora (gledajući od sjeverozapada), na gornjem katu nalazi se mala drvena galerija, a  u prizemlju je ulaz. Na jugoistočnoj fasadi, lijevo i desno od mihraba, nalaze se po dva prozora na obje razine. U vrhu te strane iznad mihraba dodan je manji okrugli prozor. Sjeverozapadna fasada sa dozidanom munarom i ulazom ima po dva prozora na svakome katu (Bećirbegović, 1990, 141).

Prvobitna drvena munara 1924. godine zamijenjena je vitkom kamenom munarom, visine oko 31 m, sa otvorenom galerijom (šerefom), smještenom desno od ulaza.

Kvadratna osnova munare, visine oko 8,50 m, zidana je vjerojatno već mašinski obrađenim kamenom. Podijeljena je jednostavnim vijencem, smještenim u visini vijenca na džamijskome zidu. Na vrhu osnove, ispod profiliranoga vijenca koji naglašava prijelaz u čunjasti dio, vijenac je ukrašen reljefnim stiliziranim ornamentom.

Na osnovi munare je kamena ploča sa isklesanim natpisom koji u prijevodu glasi:

“Bože ne okreni naša srca nakon što si nas uputio i udijeli nam svoju milost. Bože, Ti si onaj koji će okupiti svijet na dan u koji nema nikakve sumnje. Godina 1343.” (1924.)

Uz natpis je uklesano ime arhitekta koji je podigao munaru navedene godine: “Lj. Missoni” (Mujezinović, 1982, 74).

Šesnaestostrano tijelo munare ima blagi čunjasti oblik. Visina munare do šerefe je oko 17,50 m, do krova oko 24,50 m, a visina munare bez alema iznosi oko 29,0 m. 

Šesnaestostrana munara nije malterisana, niti su dekoracije na njoj bojene. Pored osnove, i tijelo munare je ukrašeno kamenom plastikom. Početak i kraj tijela munare su naglašeni jednostavnim vijencem. Dio ispod šerefe je dekoriran frizom slijepih arkada. Ograda šerefe je izvedena bez profilacija.

Krov munare je pokriven limom.

U munaru se ulazi iz prostora džamije, preko mahfile.

Džamija ima dva ulaza. Glavni ulaz (dimenzija otvora 1,60 x 2,40 m) je na prednjoj sjeverozapadnoj strani i nalazi se uz lijevu stranu postolja munare. Drugi ulaz, jednakih dimenzija kao i glavni, nalazi se na sjeveroistočnoj strani. Oba ulaza su završena polukružnim lukom sa naglašenim početnim i ključnim kamenom. Ulazna vrata u džamiju su dvokrilna drvena.  

Prigodom obnove džamije 2002. godine, iznad oba portala na fasadi su crnom bojom ispisani kraći natpisi (ajeti iz Kur'ana). 

Unutarnji prostor džamije je podijeljen na tri razine. U prizemlju je veliki ulazni prostor, dubine 7,5 m, sa dva simetrično postavljena stepeništa koja vode na mahfil. Prostor je podijeljen na tri dijela: središnji koji vodi u prostor za molitvu, desno od ulaza u džamiju je abdesthana, a lijevo mekteb. Adaptacija toga prostora je izvršena 2002. godine.

U prostoru za molitvu, veličine 12,5 x 18,4 m i visine 7,8 m, postavljena su dva reda drvenih stupova koji nose mahfil i tavanicu. Mahfil je postavljen duljinom tri zida, a niska drvena ograda slijedi niz stupova i u prizemlju i na katu. Svijetli prostor ispred mihraba (dim. 6,5 x 13 m) je izduljen i uokviren stupovima i ogradom, čime je u prizemlju razbijeno jedinstvo prostora za molitvu. Na mahfilu je postignuto veće jedinstvo prostora, jer se proteže iznad ulaza i duljinom bočnih zidova. U zidove mahfila je ugrađeno 11 ćupova-zvučnica, dubine 25 cm sa otvorom od 20 cm (Bećirbegović, 1990, 141).

Sa mahfila vodi drveno stepenište u potkrovlje, koje je 2002. godine uređeno kao prostor za molitvu. Prema pričanju mještana, ovaj prostor se i ranije koristio za molitvu. Jedino se tako mogao shvatiti Kreševljakovićev navod da su u džamiji molitvu obavljale 2.000 ljudi (Bećirbegović, 1990, 140).

Krovnu konstrukciju čine četverostruke kose stolice koje nose podložne kose grede postavljene u dva pravca. Podložne kose grede, kao i rogovi su sakriveni drvenom lamperijom. Adaptacija potkrovnoga prostora je izvršena 2002. godine.

U prizemlju i na mahfilu je ostvarena ista površina od 230 m², a ukupna površina na ove dvije razine iznosi 460 m2. Uz to, treba dodati i potkrovlje koje ima površinu od otprilike 125 m2. Svi unutarnji elementi su brižljivo ukrašeni.

Okvir mihraba je pravokutan, izveden jednostavnom profilacijom, bez dekoracija. Rubna profilacija je obojena oker bojom, a sam okvir tamnozelenom. Na mihrabskom okviru je iznimno visoka kruna mihraba. U sredini krune je postavljena levha.

Polukružna mihrabska niša, obojena svijetlozeleno, širine oko 0,70 m, zasvedena je stalaktitnom dekoracijom u oker i crnoj boji.

Minber je izveden od drveta. Sačinjavaju ga tri dijela: portal sa stepeništem i drvenom ogradom, gornji piramidalni dio kojeg nose četiri kvadratna stupića povezana lukovima i bočne trokutne površine koje se prostiru ispod ovoga dijela i ograde stepeništa. Portal na prednoj strani je zatvoren platnom. Stupovi portala su izvedeni vretenasto sa iznimno visokom osnovom. Bočne strane minbera su u potpunosti zatvorene daskama sa prolazom ispod podija (prostor do kojeg vodi stepenište minbera). Prolaz ispod podija minbera je zatvoren drvenim vratima.

Najviše pozornosti je dano oblikovanju drvenih stupova sa sedlima na kojima leži mahfil. Vretenasti okrugli stupovi su postavljeni na visoke četvrtaste baze kvadratne osnove, duljine stranice 30 cm, i završeni četvrtastim kapitelima ukrašenim rezbarijama. Sedla iznad kapitela su veoma naglašena, bogato profilirana i ukrašena volutama (Bećirbegović, 1990, 141, 156). Stupići ograde mahfila su vretenasti sa malom bazom i kapitelom.

Kuća imama džamije

Sjeverozapadno od glavnoga ulaza u džamiju se nalazi kuća imama, građena ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća. Sa džamijom je povezana stepenicama, jer se kuća nalazi na spoju sjevernoga i zapadnoga bedema iz osmanskoga razdoblja. Objekt je gotovo kvadratne osnove, dimenzija 9,0 x 8,50 m, s prizemljem i jednim katom. Pokriven je četverovodnim krovom sa šindrom.

 

3. Dosadašnja zakonska zaštita

Dobro je uvršteno na Privremenu  listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine pod  imenom Cazin - Džamija u tvrđavi, redni broj 166.

U Prostornome planu, faza B-Valorizacija od 1980. do 2002. godine, Stari grad Cazin sa džamijom u Cazinu se ubraja u II. kategoriju.

 

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi 

  • Godine 1974-1975, prije konzervacije bedema, stručnjaci Regionalnoga muzeja Pounje su izvršili arheološka istraživanja. Tom prigodom su  otkriveni četvrtasta kula (uz zapadni zid grada) i kontrafor u jugoistočnome kutu. Konzervirano (Jusić, 1975, 143-145; ista, 1983, 241). Zarušavanjem bedema džamija je bila ugrožena sa jugoistočne strane. Stoga je cijelom duljinom izvršena rekonstrukcija jugoistočnoga bedema grada prema visini na očuvanim dijelovima.
  • Od 19.7. do 2.8.1991. godine su izvršena arheološka iskopavanja na prostoru predviđenome za izgradnju mekteba, na sjeverozapadnome platou grada između unutarnjih i vanjskih bedema. Do gradnje mekteba nije došlo.
  • U listopadu 2002. godine su izvršeni radovi na objektu džamije:

o        uvedeno je centralno grijanje;

o        osposobljen je potkrovni prostor za molitvu;

o        iznad ulaznih vrata su izvedeni  natpisi iz Kur’ana;

o        krov džamije je pokriven švedskim limom koji ima oblik crijepa.

 

Džamijski odbor, kao predstavnik džemata, bio je inicijator, donositelj svih odluka  i financijer radova. Projektant je Mirsad Džaferović, dipl.inž. arh., odgovorni projektant u firmi Domus MM Cazin. Izvođači radova su firme Limometal i Elektrometal iz Cazina. Prigodom projektiranja i izvedbe radova poštovana je autentičnost, osim pri uporabi suvremenoga krovnoga materijala kod kojeg su nastojali dobiti imitaciju crijepa.

 

5. Sadašnje stanje dobra

Vanjski bedemi iz osmanskoga razdoblja su većim dijelom urušeni a na pojedinim dijelovima gotovo iskrčeni. Oplata bedema je veoma uništena raslinjem i vjerojatno, ljudskim djelovanjem. Okolno pučanstvo koje ima kuće, osobito ispod sjevernoga bedema grada, strahuje od kamenja koje se povremeno obrušava sa bedema.

Vanjski dio oplate sjevernoga bedema srednjovjekovne utvrde je, također, u ruševnome stanju, djelomično je zasut zemljom i pokriven raslinjem. 

Gornji plato na kojem se nalazi džamija je uređen kao parkovski prostor i djelomično ograđen metalnom ogradom. Uz sjeverni bedem vode stepenice od imamove kuće ka ulazu u džamiju. Pošto je džamiji potrebita tekuća voda, kroz sjeverni bedem ili uz njega su provedene cijevi u betonskome lijevku.

 

III - ZAKLJUČAK

          

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijelo odluku kao u dispozitivu. Odluka je utemeljena na sljedećim kriterijima:

A. Vremensko određenje

B. Povijesna vrijednost

C. Umjetnička i estetska vrijednost

                        iii. Proporcije

                        iv. Kompozicija

D. Čitljivost (dokumentarna, znanstvena, obrazovna vrijednost)

i.  Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim povijesnim razdobljima

ii. Svjedočanstvo o povijesnim mijenama

iv. Svjedočanstvo o određenom tipu ili stilu

E. Simbolička vrijednost

                        iii. Tradicionalna vrijednost

                        v. Značenje za identitet skupine ljudi

F. Ambijentalna vrijednost

ii.  Značenje u strukturi i slici grada (krajolika)

iii. Objekt ili skupina objekata je dio cjeline ili područja

G. Izvornost

v. Položaj i smještaj u prostoru

J. Jedinstvenost i reprezentativnost

i. Jedinstven i rijedak primjerak određenoga tipa ili stila

                       

Sastavni dio ove odluke su:

-          preslik katastarskoga plana,

-          fotodokumentacija,

-          grafički dodaci.

 

Korištena literatura

Tijekom vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom BiH,  korištena je sljedeća literatura:

 

1934.    Kreševljaković, Hamdija, Cazin i okolina, Sarajevo, 1934.

 

1943.    Lopašić, Radoslav, Bihać i bihaćka krajina, II. izdanje, Zagreb, 1943.

 

1952.    Kreševljaković, Hamdija, Prilozi  povijesti bosanskih gradova pod turskom upravom, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, II/1951, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1952,119-184.

 

1953.    Kreševljaković, Hamdija, Stari bosanski gradovi, Naše starine I, Sarajevo, 1953, 7-45.

 

1957.    Vego, Marko, Naselja srednjovjekovne bosanske države, 1957.

 

1974.    Bojanovski, Ivo, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela, knjiga XLVII, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 2, Sarajevo, 1974.

 

1975.    Jusić, Enisa, Cazin, srednjovjekovni grad, Arheološki pregled Saveza arheoloških društava Jugoslavije XVII/1975, Beograd, 1975,143-145.

 

1971.    Bešlagić, Šefik, Stećci, kataloško-topografski pregled, IRO "Veselin Masleša", Sarajevo, 1971.

 

1982.    Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, "Svjetlost", Sarajevo, 1982.

 

1983.    Jusić, Enisa, Informacija o stanju arheološke istraženosti srednjovjekovnih gradova na području Pounja, Zbornik Arheološkog društva BiH, knj.1, Sarajevo, 1983, 239-242.

 

1982.    Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika BiH, knjiga III, IRO “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1982.

 

1990.    Bećirbegović, Madžida, Džamije sa drvenom munarom, IRO "Veselin Masleša", Sarajevo, 1990.

 

1991.    Kreševljaković, Hamdija, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela I, IRO "Veselin Masleša", Sarajevo, 1991.

 

2001.    Raunig, Branka, Prahistorijski nalazi na srednjovjekovnom gradu Cazinu, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Arheologija, nova serija, sveska 48/49, Sarajevo, 2001,115-163.                  

 

2004.    Bajrić, Azra, Cazin, Općina i Dom kulture Cazin, Cazin, 2004.



Stari grad Cazin sa džamijomDžamija u Starom graduUnutrašnjost Starog grada<br>Prostor izmedu bedema iz srednjeg vijeka i osmanskog perioda, sjeverna stranaSrednjevjekovna kula na jugoistocnom uglu
Južni zidPristup na gornji plato tvrdave Unutrašnjost džamijeKonstrukcija tavanskog dijela prostora
Mimber i mahfil   


ENGLISH 
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika © 2003. Razvoj i dizajn: