početna stranica    
 
Odluke o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima

ODLUKU
o izmjeni odluka o proglašenju nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine donesenih zaključno sa 50. sjednicom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika


Privremena lista nacionalnih spomenika

Privremena lista nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine
KOMPLETNA


O privremenoj listi

Odluka o brisanju spomenika sa Privremene liste

Lista peticija za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima

Odluke o odbijanju prijedloga za proglašenje nacionalnim spomenikom

Ugroženi spomenici

Odluke donesene na posljednjoj sjednici

Online peticije

Pokretno

Nepokretno

MANAGEMENT PLAN
Nomination of the Properties for Inscription on the World Heritage List
Mehmed pasha Sokolovic Bridge in Višegrad
Bosnia and Herzegovina


Franjevački samostan Gorica, graditeljska cjelina

galerija nazad

Status spomenika -> Nacionalni spomenik

"Službeni glasnik BiH", broj 2/06.


Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 15. do 21. ožujka 2005. godine, donijelo je

 

O D L U K U

 

I.

 

Graditeljska cjelina – Franjevački samostan Gorica, Livno, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik čine: samostanska crkva posvećena sv. Petru i Pavlu, samostanske zgrade, objekt stare škole i pokretno naslijeđe koga čine:

  1. zbirka slika Gabriela Jurkića – 128 slika,
  2. zbirka crteža Gabriela Jurkića – 49 crteža,
  3. zbirka slika starih majstora – 11 slika,
  4. arheološka zbirka – 265 predmeta,
  5. numizmatička zbirka:

a.       predrimski novac – 4,

b.       keltski novac – 1,

c.       novac rimske republike – 126,

d.       srednjovjekovni novci,

d1) bizantijski novac – 4,

d2) novac bosanskih vladara – 4,

d3) novac slavonskih banova – 1,

d4) ugarski novac – 1,

d5) dubrovački novac – 1,

d6) mletački novac – 14,

  1. skulpture – 11 skulptura; u obrazloženju odluke opisane 4,
  2. zbirka predmeta izrađenih od metala – misno posuđe – 77 predmeta,
  3. zbirka predmeta izrađenih od tekstila – misno ruho – 21 predmet,
  4. stara knjižnica,
  5. etnološka zbirka.

Nacionalni spomenik se nalazi na k.č. br. 400/1, 403 i 403/1, z.k. uložak br. 85, 86 i 153, vlasništvo reda sv. Franje – Franjevački samostan u Gorici, Franjevačka provincija Bosna Srebrena, k.o. Žabljak, općina Livno, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02, 27/02 i 6/04).

 

II.

 

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske uvjete za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati financijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

 

III.

 

I. zona zaštite obuhvata prostor definiran u točki I., stavak 3. ove odluke. U toj  zoni utvrđuju se sljedeće mjere zaštite:

  • dopušteni su konzervatorsko-restauratorski radovi na objektima, te radovi koji imaju za cilj prezentaciju nacionalnog spomenika, uređenje parcele i manji infrastrukturni radovi, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);
  • moguća je nova gradnja koja neće ugroziti spomeničke vrijednosti kompleksa, uz odobrenje federalnog  ministarstva nadležnog za prostorno uređenje i stručni nadzor nadležne službe zaštite;
  • obavezno očuvanje postojećeg visokog raslinja.

 

            Utvrđuje se zaštitni pojas širine 300 m od granica I. zone zaštite. U tom zaštitnom pojasu utvrđuju se sljedeće mjere zaštite:

  • zabrana izgradnje industrijskih objekata, objekata čija namjena može ugroziti graditeljsku cjelinu, kamenoloma i lociranje zagađivača okoliša;
  • zabrana eksploatiranja šumskih resursa;
  • infrastrukturni radovi dopušteni su samo uz odobrenje federalnog  ministarstva nadležnog za prostorno uređenje, a prema uvjetima nadležne službe zaštite. 

 

IV.

 

Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski spisi koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

 

V.

 

Svatko, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.

 

VI.

 

            Iznošenje pokretnog naslijeđa iz točke  I. stavak 2. ove odluke (u daljnjem tekstu: pokretno naslijeđe) iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno.

            Izuzetno od odredbe stavka 1. ove točke, dopušteno je privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine radi prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini.

            Odobrenje u smislu prethodnog stavka daje Povjerenstvo, ukoliko nedvojbeno bude utvrđeno da to ni na koji način neće ugroziti pokretno naslijeđe.

            Povjerenstvo u svom rješenju o odobrenju privremenog iznošenja pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine utvrđuje sve uvjete pod kojima se to iznošenje može izvesti, rok za povrat u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduženja pojedinih organa i institucija na osiguranju tih uvjeta i o tome obavještava Vladu Federacije, nadležnu službu sigurnosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost.

 

VII.

 

Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, federalnom ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje, federalnom ministarstvu nadležnom za kulturu, nadležnoj službi zaštite i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, radi provedbe mjera utvrđenih u toč. II. – VI. ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.

 

VIII.

 

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim osobama u prostorijama i na web stranici Povjerenstva (http://www.aneks8Komisija.com.ba).

 

IX.

 

Prema članku V., stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Povjerenstva su konačne.

 

X.

 

Danom donošenja ove odluke, sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 79/02, «Službene novine Federacije BiH», broj 59/02 i «Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 4/03) briše se nacionalni spomenik upisan pod rednim brojem 343.

 

XI.

 

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH».

 

Ovu odluku Povjerenstvo je donijelo u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

 

 

Broj: 07.1-2-930/03-6

16. ožujka 2005. godine

Sarajevo

 

                                                            Predsjedateljka Povjerenstva

Amra Hadžimuhamedović

 

O b r a z l o ž e n j e

 

I. – UVOD

 

Na osnovi Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, članak 2., stavak 1., “nacionalni spomenik” je dobro  koje je Povjerenstvo  za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom, u skladu sa čl. V. i VI. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro  podnesen zahtjev.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika donijelo je odluku o stavljanju Franjevačkog samostana na Gorici - Livno, pod rednim brojem 343, na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. U skladu sa odredbama Zakona, a na temelju članka V. stavka 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je pristupilo provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

 

II. – PRETHODNI POSTUPAK

 

U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u:

  • dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra,
  • podatke o dosadašnjoj zakonskoj zaštiti dobra,
  • podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji i drugoj vrsti radova na dobru, itd.,
  • povijesnu, arhitektonsku i drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke.

 

Na temelju uvida u  prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:

 

1. Podaci o dobru

Lokacija

Graditeljska cjelina - Franjevački samostan Gorica se nalazi u naseljenom mjestu Livno. Grad Livno je središte zemljopisne i gospodarske cjeline – Livanjskog polja. Sam grad je smješten na jugoistočnom rubu polja.

Graditeljska cjelina Franjevačkog samostana Gorica smještena je na ulazu u grad Livno. Objekti graditeljske cjeline se nalaze na k.č. 400/1, 403 i 403/1, k.o. Žabljak, Livno, vlasništvo reda sv. Franje. Graditeljsku cjelinu čine samostanska crkva posvećena sv. Petru i Pavlu, samostanska zgrada, pokretno naslijeđe unutar samostana i zgrada stare škole.

Povijesni  podaci

Na području Livanjskog polja ima dosta povijesnih tragova Ilira i Rimljana, a mogu se naći i tragovi starokršćanskog doba, kada su nađeni temelji crkve na Rešetarici.

U srednjovjekovnim povijesnim izvorima župa Livno se prvi put spominje 28. rujna 892. godine za vrijeme vladavine hrvatskog kneza Mutimira. Među svjedocima darovnice Splitskoj nadbiskupiji Crkve sv. Jurja u Putalju, nalazi se i Zelimiro, iupano Cleunae  (Klajić, 1928., 16).

Iz povijesnih izvora s kraja 9. stoljeća pa do 1326. godine, livanjska župa je bila pod vlašću hrvatskih vladara, od kojih su posljednji do 1326. godine bili Šubići. U sastav bosanske banovine livanjska župa je ušla za vladavine bana Stjepana II Kotromanića 1326. godine. Pod vlašću bosanskih vladara je ostala sve do 1463. godine. U bliskoj vezi sa geopolitičkom je i crkvena pripadnost ove župe. Stoljećima je bila u sastavu Splitske nadbiskupije i pod jurisdikcijom splitskog nadbiskupa. Takvo pravno stanje ostalo je sve do 1736. godine, kad je livanjska župa privremeno do 1757. godine, a onda za stalno, priključena apostolskom vikarijatu u Bosni (Vrdoljak, 1994., 115-116 sa podacima i ostalom literaturom).

Prve vijesti o prisustvu franjevaca u Bosni su iz 1248. i 1291. godine, kada dolaze kao istražitelji krivovjerja. 1327. godine, papa Ivan XXII. donio je odluku po kojoj su franjevci postali glavni istražitelji i misionari u Bosni. Osnivanjem bosanske vikarije 1340. godine počinje gradnja franjevačkih samostana. Od godine 1340. do 1375. na području banovine Bosne sagrađeno je deset franjevačkih samostana, među kojima se spominje i samostan u Livnu.

U srednjovjekovnim povijesnim izvorima sa područja Završja javlja se jedino  mjesto Livno u vezi sa trgovcima i ostalim putnicima iz Dalmacije ili Dubrovnika,  koji su se tu zadržavali na putu iz Splita u Uskoplje ili u područje gospodarsko i trgovački razvijene predjele centralne Bosne. Dokumenti iz Dubrovačkog arhiva su iz prve polovice 15. stoljeća i odnose se uglavnom na  testamente Dubrovčana samostanu u Livnu (Kovačević- Kojić, 1978., 125- 127).

            Livno potpada pod vlast Otomanskog carstva privremeno 1463. godine, a  konačno 1485. godine. Prilikom prvog ulaska Osmanlija na ovo područje, Franjevački samostan je opljačkan 1463. godine, a nedugo zatim i razoren. U 17. stoljeću Livno je bilo središte kliškog sandžakata, a zatim livanjske kapetanije do 1878. godine (Gavran, 1995., str. 3).

Tokom vladavine Osmanskog carstva, a posebno u 16. i 17. stoljeću, katoličko stanovništvo livanjskog kraja se više puta selilo i bježalo. Livanjske katolike u to vrijeme duhovno su opsluživali franjevci iz ramskog samostana. Nakon što su franjevci ovog samostana 1687. godine napustili Ramu i otišli u Sinj, franjevci fojničkog samostana preuzeli su brigu za katoličko stanovništvo livanjskog kraja. Bogosluženje se većinom držalo na otvorenom. Pred kraj 18. stoljeća sjedište župe cijelog livanjskog područja bilo je u selu Vidošima.

Tek u 19. stoljeću franjevci dolaze u neposrednu okolicu grada Livna, nakon kupovine zemljišta na Gorici, dijelu sela Brina. 1833. godine fra Lovro Karaula je za 10.000 groša kupio zemljište Bećira Seferćajića, pri čemu je fojnički samostan dao polovicu te svote. Fra Lovro Karaula je 1852. godine za izgradnju crkve dobio bujruntiju, i ferman 1853. godine. Gradnja samostana započela je zajedno sa izgradnjom crkve 1854. godine. 1859. godine Gorica je proglašena samostanom (Gavran, 1995., str. 4).

Tokom vremena samostan je imao različite funkcije. Od 1889. do 1909. godine u samostanu je bila smještena i škola za bogoslove (buduće svećenike). Tokom austrougarske okupacije 1878. godine u samostanu se nalazilo vojno zapovjedništvo, a kasnije i vojna skladišta. Za vrijeme II svjetskog rata (1942. godine) samostan je služio i kao zatvor i kao vojna bolnica (1944.-1945. godine), te skladište za vojne potrebe (1945.-1954. godine). U najnovije vrijeme u samostanu se nalazi knjižnica, muzej za arheologiju i etnografiju i galerija slika. Različite promjene namjena objekata su zahtijevale i mnogobrojne promjene na strukturi samostana i njegovom izgledu.

Gorički samostan je jedini u Bosni koji od 1900. godine do danas nije povezan sa župom i koji je neposredno ne poslužuje. U prošlosti ovaj samostan je bio i značajno kulturno središte. U njemu je bila i Bosanska franjevačka bogoslovija. Djelatnici samostana su učestvovali i u osnivanju kulturnih društava u Livnu, npr. Pjevačkog društva «Dinara», kojemu je član samostana fra Augustin Čengić bio dugo i dirigent. Sudjelovali su u osnivanju ogranka Matice hrvatske u Livnu. Tu je pred kraj Austro-Ugarske utemeljena i Hrvatska težačka udruga, te Hrvatsko katoličko zanatlijsko društvo.

Povijest ovog samostana je vezana i za dosta značajnih ljudi: fra Mijo Sučić, liječnik (+1865.); fra Lovro Karaula, osnivač samostana (+1875.); fra Anđeo Ćurić, ugledni bivši provincijal (+1917.); fra Bonifacije Vidović, zaslužan za obnovu crkve i samostana (+1952.); fra Anđeo Kaić, slikar-amater i zaslužan za skupljanje kulturnog blaga i slikanje starog Livna, i mnogi drugi. Za ovaj samostan su bili vezani Gabriel Jurkić, slikar, i njegova žena Štefa, književnica, koji su u ovom samostanu proveli dvadesetak zadnjih godina svog života. Nedaleko od samostana se nalazi i groblje u kojem su navedeni pokopani (Gavran, 1995., str. 8).

Izgradnju crkve samostana na Gorici možemo podijeliti u tri perioda: od 1854. do 1875. godine; od 1876. do 1891. godine; i od 1892. do 1906. godine.

Od 1854. do 1875. godine – u ovom periodu započela je gradnja postavljanjem temeljnog kamena 1854. godine. Gradnju crkve je vodio Ante Ciciliani, majstor iz Trogira, a nakon  dvije godine zamijenio ga je Špiro Marić sa Visa. Crkva je došla do pod krov 1859. godine. Pokrivena je šindrom, nije imala svodova, a  iznutra je popločana kamenim pločama. Već 1860. godine se u njoj počela obavljati služba. Nešto kasnije je na crkvi zamijenjen krov - tzv «lepirica», kada je i ožbukana u enterijeru. Radi nesrazmjera između veličine svetišta i crkvene lađe, izvršena je prepravka svetišta i nad njim je podignuta «lastavica» (Gavran, 1995., str. 9).

Od 1876. do 1891. godine – zbog ustanka 1875.-1878. godine i austrougarske okupacije nakon njega, tek iza 1885. godine su počeli radovi na crkvi i njezina oprema. Naručen je veliki oltar od Joze Trake, s velikom slikom sv. Petra i Pavla, s kamenom menzom od klesara Mate i Joze Baje-Radnića. Sporedne oltare napravio je Franjo Lach iz Ljubljane. Slike za oltar su nabavljene od bečkog St. Lukas-Künstlerverein-a, kao i brojni svijećnjaci, trodijelno misno odijelo (za svečane mise) od zlatnog brokata, i Zupanove orgulje iz Kamne Gorice u Sloveniji. Najznačajniji graditeljski poduhvat ovog perioda je bila izgradnja južnog zvonika, izgrađenog 1887.-1888. godine i postavka velikog zvona (teško 1024. kg), nakon čega je obavljena i posveta 1891. godine.

Od 1892. do 1906. godine – u prvih deset godina ovog razdoblja nije bilo nikakvih značajnijih radova na crkvi. Tek je 1903. godine odlučeno da se crkvi da njezin konačan oblik, radi čega se franjevci obraćaju arhitekti Josipu Vancašu. On je izgradio svodove od armiranog betona iznad postojećih nosača, izvršio ponovno popločanje crkve, izveo zidne i stropne dekoracije i podigao drugi, sjeverni zvonik, čime je crkva dobila svoj današnji oblik. Radove je vodio Franjo Holz iz Hrvatske; sjeverni zvonik, simetričan južnom, izveo je Petar Bradarić; ukrašavanje crkve prema Vancaševim nacrtima obavila je bečka tvrtka Wayss, a slike je naslikao Marko Antonini. Uz navedene radove nabavljena su još dva zvona, popravljeni su postojeći oltari i postavljena nova ulazna vrata. Svi ti radovi su obavljeni tokom 1905.-1906. godine, pa je crkva 28. listopada 1906. godine svečano otvorena.

Od kasnijih radova na crkvi treba posebno naglasiti: nabavku propovjedaonice 1907. godine, novog glavnog oltara 1908. godine, provođenje elektro-instalacija i ozvučenja više puta. U toku posljednjih dvadeset i pet godina crkva je pokrivena bakrenim limom, popravljeni su zidovi, provedena zaštita od vlage sustavom drenaže oko cijele crkve, te preuređena sakristija i napravljene nove klupe (Gavran, 1995., str. 10).

 

2. Opis dobra

Graditeljska cjelina se sastoji iz samostana, crkve posvećene sv. Petru i Pavlu, muzeja, stare osnovne škole i galerije.

            U arhitektonskom tretmanu između crkve i zgrada samostana je uočljiv nesklad.

OBJEKT SAMOSTANA

Samostan predstavlja prosječnu jednokatnu građevinu građenu u više navrata. Zidana je od klesanog kamena (stariji dijelovi) i pokrivena dvovodnim krovom sa pokrovom od crijepa. Ne posjeduje značajnije ukrase na fasadama.

Od samog utemeljenja samostana, za njega, od početka izgradnje, nije postojao jedinstven plan izgradnje, koji bi se postupno provodio. Međutim, ni parcijalni planovi za proširenje i obnovu se u mnogo slučajeva nisu izvodili kao što je bilo predviđeno, zbog čega samostan ni u današnje vrijeme ne predstavlja arhitektonski jedinstvenu cjelinu. Ipak, tokom vremena i zbog mnogobrojnih zahvata i nadogradnji, samostan se približio klasičnom obliku: zajedno sa crkvom zatvara unutrašnje kvadratično dvorište – klaustar bez natkrivenog trijema.

Gradnja samostana započela je zajedno sa izgradnjom crkve 1854. godine. Prvo je izgrađen zapadni dio (onaj koji gleda prema gradu), koji je useljen 1858. godine. 1863. godine podignuto je prizemlje južnog dijela (dio koji gleda prema Kamešnici), a nešto kasnije i njegov kat. Većih zahvata tokom vremena je bilo najviše na zapadnom dijelu samostana. Jedno vrijeme je na ovom dijelu, radi potrebe proširenja kapaciteta, osim podruma, bilo i prizemlje i dva kata (najgornji je bio izgrađen 1873. godine), što je uvjetovalo nižu katnu visinu soba. Nakon završetka I. svjetskog rata 1923. godine, ovaj dio je preuređen prema projektu Josipa Vancaša 1913. godine: napravljeno je visoko prizemlje i samo jedan kat iznad njega, pa su sobe postale prozračnije. Na fasadi objekta se mogu vidjeti tragovi nekadašnjeg najgornjeg kata.

Treća, istočna strana zgrade, ostala je dugo neizgrađena: na njezinom mjestu su stajali pomoćni objekti (drvarnice i straćare). Tek 1982.-1986. godine izgrađen je i istočni dio, prema nacrtu arhitekte Zlatka Ugljena. S obzirom da, prema mišljenju autora projekta, postojeći dio samostana nije posjedovao arhitektonsko-likovne vrijednosti, inzistirao je da novi korpus u svom oblikovnom izrazu bude «ovlašna reminiscencija izvjesnih motiva tradicije, ali dato kroz savremenu interpretaciju arhitektonskog vokabulara našeg doba» (materijali dobijeni iz samostana - opis koncepcije dogradnje franjevačkog samostana «Gorica» u Livnu). Kako bi osigurao kontinuitet sa zatečenom situacijom kompleksa, arhitekta je zadržao mjerilo, proporcije i elemente materijalizacije postojeće samostanske zgrade. Armiranobetonski skelet prestavlja osnovni konstruktivni sustav dopunjen siporeks-elementima. Prizemni dio novog objekta je na fasadama predstavljen kamenim pločama, dok je gornji dio žbukan i bojen zagasitim bojama u cilju uklapanja u postojeći ambijent. Oblik, nagib i konstrukcija krova su rađeni prema postojećim. Trenutno, ovaj dio služi za stambene potrebe, i predstavlja zasebnu cjelinu samostana. Prostor klaustara je veliki, što je arhitekt iskoristio da u jedan njegov dio smjesti kućnu kapelicu. Kapelica je orijentirana tako da je svojim prednjim frontom -prema oltaru - povezana staklenom stijenom za prostor vrta. Kapela je koncipirana kao djelomično autonoman volumen u prostoru postojećeg atrija. Pristup kapeli je osiguran neposredno iz samostana i posredno, preko crkve za vanjske posjetitelje (Gavran, 1995., str. 5).

Tokom perioda 1991.-1995. godine zapadni dio određen je za smještaj pokretnog naslijeđa, pa je preuređen za potrebe knjižnice, galerije, arheološkog i etnografskog muzeja. Za potrebe smještaja navedenih prostora bilo je neophodno izvršiti njegovu adaptaciju. Sve je izvedeno prema projektu arhitekta Zorana Jerameza (Gavran, 1995., str. 7). Zgrada je bila kamena, s dotrajalom drvenom međukatnom i klasičnom drvenom krovnom konstrukcijom. Elektroinstalacije su bile slabe i neadekvatne, a instalacije grijanja i ventilacije nisu postojale. Zbog toga su izvršeni sljedeći radovi: podrumski prostor je ukopan za 1 m, kako bi se dobila potrebna visina i obložen potrebnom hidroizolacijom; izgrađeni su novi armiranobetonski zidovi i temeljne stope; trezor je opremljen protupožarnim i protuprovalnim vratima. Kompletan prostor je namijenjen izlaganju arheoloških eksponata. Ulazni hol je koncipiran da ima dvojaku funkciju – kao pomoćni ulaz u crkvu i kao ulaz u muzej i galeriju. Novoizgrađena staklena stijena, koja dijeli hol od prostora muzeja, proteže se kroz dva kata, tako da osigurava njegovo sagledavanje. U ovom dijelu se nalazi stalna etnografska postavka Livna i livanjskog kraja. Cjelokupan prostor muzeja je koncipiran tako da se pomicanjem pokretnih panoa omogućava različita hodna linija posjetitelja. Iz ovog dijela u prizemlju se ulazi u prostor knjižnice, koja je smještena na tri etaže s centralnim internim stubištem. Prostor knjižnice je u prizemlju povezan i sa samostanom. Na katu ovog dijela je smještena galerija Gabrijela Jurkića.

CRKVA SV. PETRA I PAVLA

Plan za crkvu posvećenu sv. Petru i Pavlu iz sredine 19.  stoljeća napravio je arhitekt Franjo Moise, tada ugledan splitski graditelj. Nakon pedeset godina, plan je dopunio arhitekt Josip Vancaš.

Crkva predstavlja trobrodnu baziliku – sastoji se od tri uzdužna broda, od kojih je srednji viši i širi od bočnih. Na ovoj crkvi su bočni brodovi izuzetno uski (4,26 m), a srednji brod je širok 13,48 m, zbog čega čitav prostor izgleda jedinstven. Dužina glavnog broda crkve iznosi 24 m. Taj prostor se po dužini dijeli na tri polja, od kojih je svako dugo po 8 m. Polja su međusobno odijeljena masivnim osmokutnim stupcima dimenzija 2,6x1,9 m, i visine 9 m. Stupovi su smješteni na visokom postamentu i imaju male, jednostavne kapitele, iznad kojih se nastavlja krivina polukružnog luka u sva četiri smjera (stupovi su i međusobno i sa bočnim brodovima povezani polukružnim lucima).

Najinteresantniji dio glavnog broda predstavlja svod, koji se oslanja na lukove. Pojedina polja presvođena su bačvastim svodom, ali se na taj bačvasti svod okomito urezuje drugi, niži bačvasti svod na obje strane glavnog svoda. Na ovim dijelovima je arhitekt probio duboke otvore za prozore. Glavni brod je na sljemenu visok 15 m.

Ispred glavnog broda nalazi se narteks iste dužine i širine kao što su polja srednjeg broda. Iznad narteksa je kor. Prostor narteksa i naosa povezan je sa tri polukružna luka oslonjena na dva stupca.

Na drugoj, suprotnoj strani, smješteno je dosta prostrano svetište - apsida, koje se iznutra završava polukružno, a izvana višekutno. Od glavnog broda je odijeljen visokim stubištem s ogradom na vrhu. Apsidalno svetište ima širinu srednjeg broda, a svod se završava polukalotom.

Ukupan dojam glavnog broda odaje prozračnost, sa naglašenim elementima visine prostora. Masivnost stupaca se gubi u omjeru ukupnih masa glavnog broda, a taj efekt je pojačan još i dekoracijom stupaca i lukova – naizmjenično redanje blijedozelenih i ružičastih pravokutnika, između kojih se nalaze uži pojasi s ornementima crvene i žute boje. Te horizontalne podjele usporavaju kretanje oka i pojačavaju dojam visine.

Osvjetljenje prostora je prirodno.

            U eksterijeru crkve, bazilikalno rješenje je jasno vidljivo. Posebno je naglašeno visinski izdiferenciranim krovovima i glavnim pročeljem na kojem se odslikava trobrodnost građevine. Srednji dio pročelja odgovara širini glavnog broda, a zvonici bočnim. Inače, glavno pročelje nema posebne dekoracije, osim četiri sasvim plitke lezene koje vertikalno raščlanjuju površinu pročelja i ne ističu se. Pročelje je građeno od tesanog kamena sivkaste i mjestimično žućkaste boje – muljika. Ovaj kamen se lako obrađuje i dosta je otporan na klimatske promjene. Ostali dijelovi vanjskog zida crkve rađeni su od grublje tesanog vapnenca, zaljevenog na sastavima pojačanim žbukom. Na bočnim fasadama se u obliku «kontrafora» pojavljuju po tri unutrašnje pobočne kapelice.

Zvonici, ojačani na svojim bridovima, a visoki 45 m, dijele se u više katova, sa malim brojem otvora. Samo se na najvišem katu na sve četiri strane javljaju po dva polukružno završena prozora. Zvonike završava krov u obliku četverostrane piramide, koja je pri dnu malo izbočena. Širina zvonika se poklapa sa širinom bočnih brodova crkve.

Pročelje između zvonika vertikalno je izdijeljeno sa četiri lezene – polustupa, što stvara dojam lakoće fasade. Portal je, u odnosu na volumen objekta, nešto manjih dimenzija sa neistaknutom rozetom.

Poseban dojam ostavljaju isturene kapele na bočnim stranama crkve. One su izbočene prema vani da mnogobrojni bočni oltari ne bi umanjili crkveni prostor.

Crkva sv. Petra i Pavla franjevačkog samostana Gorica u eksterijeru odiše neoromaničkim duhom koji se očituje u masivnosti formi i zatvorenosti cjeline. U enterijeru je postignut potpuno drugačiji dojam, neobarokni. Nešto od utjecaja neobaroka se može primijetiti i u obliku i dekoraciji pročelja, ali je masivnost i zatvorenost cjeline, kao i ukupan dojam građevine, pretežno neoromanički.

Posebnost ove crkve se ogleda i u stropnoj konstrukciji, staroj oko stotinu godina, rađenoj od armiranog betona. Sami početak 20. stoljeća – 1903. godina, predstavlja vrijeme kada se u svijetu pojavljuju prvi proračuni armiranobetonskih konstrukcija.

STARA ŠKOLA

            Stara škola predstavlja prvu javnu školu u Livnu od 1850. do 1859. godine. U posljednjih stotinu godina služila je kao stambena i gospodarska zgrada.

            Zgrada je zidana čvrstim kamenom, imala je osam prostorija, od kojih četiri na katu i četiri u prizemlju. Stilski pripada tipu objekta zastupljenog na području zapadne Bosne u 17. i 19. stoljeću. Prvobitna namjena objekta je bila stambena za smještaj fratara i javna škola za stanovništvo Livna. Danas se zgrada nalazi u sklopu novoizgrađenog objekta franjevačkog muzeja. Nakon završetka radova u njemu je planirano da se smjesti dio stalne postavke etnografske zbirke franjevačkog muzeja i galerije, kao i kronološki prikaz razvoja školstva u livanjskom kraju.

POKRETNO NASLIJEĐE

CRKVA

Unutrašnje uređenje crkve se odvijalo u trećem razdoblju njezine izgradnje, dakle u periodu od 1892. do 1906. godine. Ukrašavanje crkve je prama nacrtima Josipa pl. Vancaša uradio Marko Antonini tokom 1906. godine.

Stupovi, lukovi i zidovi crkve su obojeni ružičastom i crvenkastom bojom, s tim da su boje na zidovima manje uočljive nego na stupovima i lukovima. Stropovi su obojeni plavom bojom. Zidovi i stropovi crkve su oslikani i mogu se podijeliti na četiri skupine:

  1. zidne kompozicije pravokutnog oblika,
  2. dekorativni likovi na stropu crkve,
  3. likovi svetaca u medaljonima kružnog i polukružnog oblika,
  4. prostor apside.

1. U crkvi je osam pravokutnih kompozicija. Predstavljaju ilustracije raznih vjerskih tema. Kompozicija je redovno smještena u tamni okvir unutar kog se pružaju svjetlije i tamnije oker cik-cak linije. Sama kompozicija je uokvirena tamnijom oker linijom. Ispod svake slike je tiskanim latiničnim slovima napisan naziv kompozicije. Ove zidne slike zauzimaju sljedeći položaj u crkvi:

-     istočni zid bočnih brodova:

južna strana – Početak gradnje crkve na gori 1854. godine,

sjeverna strana – Kamenovanje sv. Stjepana,

-     zapadni zid bočnih brodova:

južna strana – Branitelji bezgrešnog začeća,

sjeverna strana – Rođenje Kristovo,

-     prostor apside:

južna strana – Kristos sa sv. Petrom – predavanje ključeva,

sjeverna strana – Obraćanje sv. Pavla,

-     galerija crkve:

južna strana – Kristos na Maslinskoj gori,

sjeverna strana – Posljednja večera.

2. Dekorativni likovi na stropu crkve su predstavljeni u sfernim trokutovima u liku anđela sa krilima. Anđeli su odjeveni u duge haljine sa šalovima oko ruku. Svi anđeli su jednaki. Okrenuti su prema centralnom prostoru naosa. Zauzimaju sljedeći položaju u naosu:

smjer I→Z, sjeverna strana:

  1. anđeo sa kandilom,
  2. anđeo sa kaležom,
  3. anđeo sa knjigom,
  4. anđeo sa monstrancom,
  5. anđeo sa biskupskim štapom,
  6. anđeo sa škapularom;

smjer I→Z, južna strana:

  1. anđeo sa fanfarom,
  2. anđeo sa križem,
  3. anđeo sa brojanicom,
  4. anđeo sa ljiljanom, anđeo sa krunom,
  5. anđeo sa palminom grančicom.

3. Likovi svetaca u medaljonima kružnog i polukružnog oblika su smješteni na krajevima svodova bočnih lađa ili na udubljenju prozora srednje lađe. Prikazuju gotovo isključivo franjevačke svece i evenđeliste. U svakom medaljonu stoji naziv osobe koja je prikazana. Naziv je pisan velikim tiskanim latiničnim slovima. Medaljoni i polumedaljoni zauzimaju sljedeći raspored u crkvi:

a)  naos crkve u pravcu I→Z, sa sjeverne ka južnoj strani:

  1. sv. Ćiril, slavenski apostol → sv. Metodije, slavenski apostol,
  2. sv. Bonaventura, učitelj Serafski → sv. Ljudevit Anžujski,
  3. sv. Anto Padovanski → sv. Franjo Asiški;

b)  sjeverni bočni brod crkve u smjeru I→Z:

  1. Katarina, bosanska kraljica,
  2. fra Anđeo Zvizdović,
  3. sv. Margarita Kortonska,
  4. sv. Petar Alkantarijski,
  5. sv. Leonard Mauricijski,
  6. sv. Janja Asiška;

c)  južni bočni brod crkve u smjeru I→Z:

  1. sv. Katarina Aleksandrijska,
  2. sv. Paškal Baylon,
  3. sv. Ivan Kapistranski,
  4. sv. Ruža Viterbijska,
  5. sv. Klara Asiška,
  6. sv. Bernardin Sienski;

d)  prostor galerije crkve u smjeru S→J:

  1. sv. Cecilija,
  2. sv. kralj David.

4. Prostor apside se zapravo po ukrašavanju ne razlikuje od ostalog prostora u crkvi, ali je zbog jednostavnosti obrade izdvojen u posebnu skupinu. Sveci su, kao i u ostalom prostoru crkve, predstavljeni u medaljonima. Od sjeverne ka južnoj strani teku sljedeći prikazi:

a.      sv. evanđelist Marko sa svojim atributom – perom i evanđeljem,

b.      sv. evanđelist Matija sa svojim atributom – krilatim lavom,

c.      Srce Isusovo,

d.      franjevački grb,

e.      srce Marijino,

f.        sv. evanđelist Luka sa svojim atributom – krilatim volom,

g.      sv. evanđelist Jovan sa svojim atributom – orlom.

Između svakog medaljona je u nešto manjem medaljonu prikazana glava krilatog anđela. Ukupno ih je šest.

Također u apsidi su i dva vitraža. Rađena su nakon I. svjetskog rata, vjerojatno. Jedan vitraž zastakljuje prozor sa lučnim završetkom na sjevernoj strani. Na vitražu je predstavljen sv. Petar. Ispod predstave sveca stoji natpis velikim tiskanim latiničnim slovima: SV. PETAR – DAR G. JOSIPA A. MILORADA – ŽUPNIKA.

Drugi vitraž je smješten na južnoj strani apside. Na njemu je predstava sv. Pavla. Ispod predstave sveca stoji natpis velikim tiskanim latiničnim slovima: DAR G. JURE PELIVANOVIĆA – ŽUPNIKA.

U centralnoj zoni stropa apside, na plavoj podlozi, je predstavljena scena Krunisanja Bogorodice. Bogordica je prikazana kako kleči na oblaku. Sa njene lijeve strane je Bog Otac, a sa desne Kristos. Obojica rukama postavljaju krunu na Marijinu glavu. Iznad njih je predstavljen Sveti Duh u obliku goluba. Gornja polovica scene je uokvirena zrakastim suncem.

Glavni oltar crkve je posvećen sv. apostolima Petru i Pavlu. Izrađen je u radionici Ferdinanda Prinotha iz St. Ulricha (Gröden, Tirol). U samostan je donesen 1905. godine. Oltar je izrađen od drveta koje je mjestimično pozlaćeno. Sastoji se od menze (duge 4 m) koja je postavljena na visoki supedanej, od predele i retabule.

Menza (stol oltara) je izrađena od drveta i kamena – drvetom je obložena kamena jezgra. Uz dekorativne simbole, na prednjoj strani izrađena je reljefna kompozicije Posljednje večere.

Na visokoj predeli prikazani su euharistijski motivi – Melkisedekova i Abrahamova žrtva; između njih smješten je prostran tabernakul sa dvojnim vratašcima, a iznad njega prostor za izlaganje Presvetog sakramenta. Taj prostor je izrađen u obliku raskošno pozlaćenog romanskog portala sa dva anđela sa strana.

Na retabuli se nalaze tri niše koje su završene polukružnim lukovima sa renesansnim nadgradnjama. U središnjoj niši predstavljen je sv. Petar i sv. Pavle, a u bočnim sv. Ilija (prema sjevernoj strani) i sv. Georgije (prema južnoj strani).

Pored ovog glavnog oltara u crkvi je još šest pomoćnih. Također su tipske tirolske proizvodnje, a nabavljeni su oko 1907. godine. Izrađeni su od drveta. Sastoje se od menze, retabule sa nišom u kojoj je skulptura sveca i ponekad tabernakula (fra I. Gavran, 1995., 20-22).

Na sjevernom zidu crkve u smjeru I→Z su sljedeći oltari:

  1. oltar posvećen sv. Franji,
  2. oltar posvećen sv. Anti,
  3. oltar posvećen Srcu Isusovom.

Na južnom zidu crkve u smjeru I→Z su sljedeći oltari:

  1. oltar posvećen sv. Josipu,
  2. oltar posvećen sv. Franji,
  3. oltar posvećen BDM.

 

U istu skupinu radova pripada i propovjedaonica. Izrađena je u Tirolu, a u crkvu je donesena 1907. godine.

U crkvi se još ističu ulazna dvokrilna vrata. Izrađena su od hrastovine. U gornjim poljima su predstavljena dva apostola, a donja su ispunjena gotskim četverolistima. Izrađena su u 19. stoljeću u trapističkom samostanu u Banjoj Luci.

Interesantne su i dvije posude za svetu vodu (kamenice) koje se nalaze na ulazu u naos crkve. Njihove dimenzije su 180x91 cm. Izradio ih je Mato ili Joza – Baja Radnić, domaći klesari.

U crkvi su i dvije slike, ulje na platnu akademskog slikara Gabriela Jurkića: Marija – Kraljica mira i Raspeće Kristovo.

FRANJEVAČKI MUZEJ I GALERIJA GORICA LIVNO

Današnji franjevački muzej i galerija Gorica – Livno utemeljeni su ugovorom zaključenim između Franjevačkog samostana Sv. Petra i Pavla Gorica – Livno i Općinskog vijeća Livno 2. listopada 1995. godine(1). Međutim, muzej i galerija su nasljednici ranije stvaranih zbirki unutar samostana, a kao godina utemeljenja muzeja se uzima 1896.  Te godine su franjevci zatražili od Zemaljske vlade dopuštenje da mogu u posebnoj prostoriji samostana držati staro oružje koje će biti pristupačno javnosti. Ubrzo nakon toga, odlukom franjevačkog Provincijskog kongresa održanog 24. rujna 1898. godine u Gučoj Gori, svaki samostan je bio dužan biti otvoren za javnost u određeno vrijeme  (Vrdoljak, 1999., 17).

Danas samostanski muzej čini nekoliko zbirki:

  1. zbirka slika Gabriela Jurkića – 128 slika,
  2. zbirka crteža Gabriela Jurkića – 49 crteža,
  3. zbirka slika starih majstora – 11 slika,
  4. arheološka zbirka – 265 predmeta,
  5. numizmatička zbirka:

a.      predrimski novac – 4

b.      keltski novac – 1,

c.      novac rimske republike – 126,

d.      srednjovjekovni novci,

d1) bizantijski novac – 4,

d2) novac bosanskih vladara – 4,

d3) novac slavonskih banova – 1,

d4) ugarski novac – 1,

d5) dubrovački novac – 1,

d6) mletački novac – 14,

  1. skulpture – 11 skulptura; u obrazloženju odluke opisane 4,
  2. zbirka predmeta izrađenih od metala – misno posuđe – 77 predmeta,
  3. zbirka predmeta izrađenih od tekstila – misno ruho – 21 predmet,
  4. stara knjižnica – oko 4000 knjiga izdatih od 16. do 19. stoljeća, te dvije inkunabule,
  5. etnološka zbirka.


NAPOMENA: RADI OBIMNOSTI OBRAZLOŽENJA, DETALJAN SADRŽAJ POJEDINAČNIH ZBIRKI JE NAVEDEN, U TEKSTU KOJI SLIJEDI, POD POSEBNIM LINKOVIMA, I SASTAVNI JE DIO OBRAZLOŽENJA ODLUKE


 

        Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Sarajevo, BiH, je neke od zbirki upisao u Registar spomenika kulture Bosne i Hercegovine. Odlukom Zavoda pod brojem 651/53 od 31. srpnja 1953. godine, u Registar je ušla stara knjižnica samostana zajedno sa arhivskom građom, arheološka i numizmatička zbirka, te zbirka slika. Zbirke su upisane u Registar pod rednim brojem 02-768-3 od 18. travnja 1962. godine (dokumentacija samostana).

PINAKOTEKA

ZBIRKA SLIKA GABRIJELA JURKIĆA(2)   

Gabriel Jurkić je rođen 24. ožujka 1886. godine u Livnu. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a potom je upisao Građevinsku školu pri Tehničkoj školi u Sarajevu. U trećem razredu tu školu napušta da bi se posvetio slikanju, te je zatražio (1905. godine) stipendiju od Zemaljske vlade u Sarajevu za studije slikarstva u Rimu ili Beču, ali je nije dobio. Po preporuci Dušana Plavšića 1906. godine putuje u Zagreb profesorima Cikošu i Crnčiću, te postaje đak njihove umjetničke škole. Krajem 1907. godine je uspio položiti prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču i odmah je bio primljen u četvrto godište općeg smjera slikarskog odjeljenja. Zemaljska vlada mu je odobrila stipendiranje. Sljedeće školske godine je završio studij na općem slikarskom odjeljenju spomenute Akademije. Daljnje školovanje je nastavio na specijalnoj školi Kazimira Pochwalskog na istoj Akademiji. Posvetio se studiju «umjetnosti bosanske istorije». Oženio se 1917. godine Štefom Fialka, književnicom kršćanskog nadahnuća. Do 1956. godine je živio i radio u Sarajevu, a potom se preselio u Franjevački samostan «Gorica» u Livnu, gdje je umro 25. veljače 1974. godine. Godine 1963. je sa samostanom Gorica sklopio ugovor o svom i Štefinom doživotnom izdržavanju, ostavivši samostanu svoje radove. Danas se u samostanu uz slike (preko 200 komada) nalazi i oko 6 000 njegovih studija i crteža, te namještaj iz njegovog ateljea i osobni predmeti. Izlagao je u mnogim galerijama u bivšoj Jugoslaviji.

Odluku sačinjava popis koji je dostavio Franjevački samostan Gorica u Livnu prilikom podnošenja peticije za proglašenja samostana i muzeja nacionalnim spomenikom. Prilikom posjeta samostanu zbog utvrđivanja sadašnjeg stanja predmeta, nismo bili u mogućnosti vidjeti sve slike i crteže koji se nalaze u ovom popisu zbog nesređenog i nepopisanog stanja. Iz tog razloga su dati opisi samo onih slika koje su izložene u samostanskoj galeriji. Pored toga, u obrazloženju odluke nije naveden popis Jurkićevih skica za slike zbog nemanja dovoljno podataka(3).

 

POPIS SLIKA GABRIELA JURKIĆA

 

POPIS CRTEŽA GABRIELA JURKIĆA (8) 

 

UMJETNIČKE SLIKE STARIH MAJSTORA

 

Pored ovih zbirki u Muzeju se čuvaju i slike i crteži drugih umjetnika, kao što su: Ivica Šiško, Momir Rosić, Anto Pervan, Ago Pivčić, D. Rendić, Nada Pivac, Milan Mihaljević, Radoš, A. Oprešnik, F. Babnik, Josip Vukadin, Ivan Lacković Croata, Konta, Josip Badrov, Ljubo Lah, Vlatko Blažanović, Franz Gardolf, Ivo Šeremet, Augustin S., Rapl, Ante Vrlić, Ivica Propadalo, Marko Antonini i drugi.

 

ARHEOLOŠKA ZBIRKA

 

Tokom vremena(12), a posebno nakon II. svjetskog rata, brojni arheološki nalazi su na različite načine stizali u samostan u Livnu. Uglavnom su to bili slučajni nalazi pronađeni prilikom obrađivanja zemlje, otvaranja grobnica ili kopanja kućnih temelja. Njihovi pronalazači, uglavnom stanovnici tog kraja, su ih donosili u samostan u kom se od njegovog utemeljenja njegovalo sakupljanje starina. Tako je naprimjer fra Lovro Karaula(13) (1800. – 1875. godine) govorio o mnogobrojnim arheološkim lokalitetima u livanjskom kraju, a pobrojao je i «šezdeset dvije razvaline crkavah kršćanskih i bogomoljnica» (B. Badrov, 1925., 19). Za razliku od njega, fra Grgo Lozić (1810. – 1876. godine) je obilazio sve poznate arheološke lokalitete livanjskog, kupreškog i glamočkog kraja i sve što je vrijedno, po njegovom mišljenju, bilježio i opisivao u svojim «Adnotationes variae». Fra Bono Jurić-Drežnjak (1813. – 1867. godine), župnik u Vidošima i graditelj vidoške crkve (1854. – 1856. godine), je u njene vanjske zidove ugradio ukrašene ulomke stećaka. Fra Brešić je ustupio pronađene kamene ulomke oltarne pregrade s Rapovina Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Fra Vladimir Dolić (1853. – 1942. godine) je kao župnik u selu Otinovcima na Kupresu otkrio starokršćansku baziliku na čijim temeljima je sagradio novu crkvu, a pronađene oltarne pregrade je predao Zemaljskom muzeju. Nešto kasnije je, kao vidoški župnik (1896. – 1899. godine), otkrio je temelje srednjovjekovne crkve na Rešetarici i u njenim ruševinama pronašao kamenicu za blagoslovljenu vodu. Fra Dolić je u novosagrađenu crkvu u Vidošima, u njezin južni zid, ugradio kameni dovratnik i nadvratnik (14) sa vidoške bazilike.

Arheološka zbirka samostana je stručno inventirana i obrađena u periodu od 1. rujna do 1. studenog 1998. godine. Na inventarizaciji i obradi predmeta su radili stručnjaci(15) Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i stručnjaci(16) franjevačkog muzeja i galerije Gorica u Livnu. Tom prilikom je ukupno obrađeno 3 452 predmeta.

Predmeti su podijeljeni u pet zbirki, prema vrstama materijala od kojeg su izređeni:

12. zbirka kamenih predmeta – 482 predmeta,

13. zbirka metalnih predmeta – 784 predmeta,

14. zbirka keramičkih i koštanih predmeta – 1402 predmeta,

15. zbirka staklenih predmeta – 216 predmeta,

16. numizmatička zbirka – 569 predmeta.

Za svaki pojedini predmet je urađen karton na kom su, uz tehničke podatke o predmetu (materijal, tehnika izrade, dimenzije, vrijeme nastanka) i kratki opis, stavljeni podaci o načinu nalaza, literaturi ukoliko je predmet publiciran, fotografija predmeta ili njegov crtež, te podaci o konzervatorskim radovima.

Kameni, koštani i keramički predmeti su signirani, a za svaki metalni predmet je izrađeno ležište u stiroporu uz koji se nalazi inventarni broj. Predmeti izrađeni od stakla su pohranjeni u papirnatim vrećicama na kojima je napisan inventarni broj.

Najstariji predmeti u arheološkoj zbirci pripadaju vremenu bakarnog doba. To su sjekire iz Ždralovca i sa platoa ispod gradine Kasalov gradac. Smatra se, imajući u vidu mali broj sličnih nalaza, da su livanjsko i susjedna područja jugozapadne Bosne pojedinci ili manje grupe ljudi započeli naseljavati u kasno bakreno doba. Trajnije naseljavanje je započeto u ranom bronzanom dobu. Iz tog perioda potječu značajni nalazi sa Kupreškog polja. Na Kupreškom polju su otkriveni ostaci drvenog mrtvačkog sanduka u obliku saonica. Dno sanduka je bilo pokriveno životinjskom kožom, a pokojnik u zgrčenom položaju je bio omotan tekstilnim plaštem. Također, u tom periodu su nastajala naselja na gradinama. Među njima je najznačajnija gradina Veliki gradac na kojoj su pronađeni ulomci kvalitetnijeg posuđa ukrašenog šrafiranim vrpcama ili posuđem na kojem se primjećuju otisci prstiju. Iz vremena mlađeg željeznog doba potječu nalazi iz grobnica na njivi Džeparuša u Vašarovinama. Grobnica je bila u obliku kamene škrinje, a unutar nje su pronađeni kosturni ostaci većeg broja pokojnika, te željezna koplja, ukrasne igle, spiralne zavojnice i dugmad sa šiljkom. Završna stoljeća željeznog doba karakteriziraju opadanje kulturnog razvoja na cijelom području jugozapadne Bosne, što je možda bilo uvjetovano masovnim pokretima prema moru, kada se na Jadranu utemeljuju grčke kolonije (Petrinec, 1999., 21-24).

U 2. stoljeću prije Krista Dalmati se sukobljavaju sa rimskom vojskom, a sukobi su trajali sve do konačne uspostave rimske vlasti u cijeloj provinciji – početkom 1. stoljeća nove ere(17). Od tada počinje snažan proces romanizacije stanovništva u svim domenima života. Romanizaciji je pogodovala izgradnja pet velikih cesta koje su spajale Salonu i Servicij, a koje su prolazile Livanjskim poljem. Iz razdoblje rimske dominacije u ovim krajevima postoje brojni materijalni ostaci kao što su kamene žare ukrašene arhitektonskim motivima koji simboliziraju vrata podzemnog svijeta – porta Inferi. Mnoge žare imaju poklopce sa karakterističnim prikazima delfina i amora koji se dovode u vezu sa bogom Dionizom, odnosno kultom mrtvih. O pogrebnim običajima svjedoče brojni ulomci nadgrobnih natpisa, epigrafski spomenici, žrtvenici(18). Muzej posjeduje nekoliko nalaza rimske arhitekture, metalnih i keramičkih (samo fragmentarno) predmeta. U periodu od sredine 6. stoljeća nove ere započinje na ovim prostorima znatnije širenje kršćanstva o čemu svjedoče ostaci starokršćanskih crkava na glamočkom (Vrba, Glavice, Isakovci, Halapić) i duvanjskom području (Crvenica, Duvno – Karaula, Korita, Prisoje), te ostaci crkve u Rešetarici kod Livna (Vrdoljak, 1990., 119).

Najznačajniji nalazi iz perioda srednjeg vijeka u zbirci muzeja su predmeti iz grobova s položaja Kraljičin nasip(19) u selu Podgradina. Među nalazima se izdvaja mač, ostruge, sklopivi nož sa koricama od savijenog željeznog lima, šilo, glinene posudice, noževi i sl. Također, značajni nalazi iz tog perioda potječu sa groblja Sv. Ivo u Livnu, groblja iz Rapovina(20), lokaliteta Crkvina u Potočanima i drugi.

 

KATALOŠKI POPIS PREDMETA ARHEOLOŠKE ZBIRKE

 

Ovim popisom obuhvaćeno je 266 od 3 452 predmeta, koliko je katalogizirano u arheološkoj zbirci muzeja na Goricama u Livnu. Broj od 266 predmeta je izveden na temelju izbora pošiljatelja peticije Komisiji.

 

NUMIZMATIČKA ZBIRKA

 

ZBIRKA PREDMETA IZRAĐENIH OD METALA(21)   

 

SKULPTURE

 

MISNO RUHO

 

KNJIŽNICA

Pod utjecajem fra Lovre Karaule drugi fratri kao što su fra Grgo Lozić (1810. – 1876. godine), fra Filip Kunić (1821. – 1871. godine), fra Mijo Sučić ( 1820. – 1865. godine), fra Mijo Brešić ( 1855. – 1938. godine), fra Vladimir Dolić (1853. – 1942. godine) su formirali vrijedan knjižnički fond, tzv. staru knjižnicu. Oni su još kao studenti, a kasnije i kao kapelani i župnici, kupovali vrijedne knjige u Mađarskoj, Austriji, Italiji i drugim zemljama i donosili ih u samostan. Na taj način je stvoren fond sa izdanjima od 16. do 19. stoljeća. Tzv. stara knjižnica broji oko četiri tisuće naslova, a zastupljene su knjige iz patristike, filozofije, teologije, prava i drugih oblasti. Među njima se čuvaju i dvije inkunabule.

Od posebne važnosti za razvoj i modernizaciju samostanske knjižnice bila je odluka Provincijskog kongresa od 24. rujna 1868. godine, održanog u Gučoj Gori, o samostanskim knjižnicama. Tom odlukom je svaki samostan bio dužan imati knjižnicu i knjižničara. Određeni su i dani i sati kada su samostanske knjižnice otvorene čitateljima.

Među najznačajnijim knjižničarima samostana na Gorici se izdvajaju fra Alojzije Ćubelić (1885. – 1946. godine) koji je posvetio pažnju katalogizaciji knjiga, časopisa i periodike, ali i inventariranju arheoloških predmeta koji su donoseni u samostan. Zatim, fra Anđeo Kaić (1894. – 1983. godine), koji je nadopunjavao razna periodična izdanja, ali isto tako je prikupljao arheološke spomenike i inventarirao ih. Također je pozornost posvetio prikupljanju sakralnih i etnografskih predmeta. Radio je akvarele i crteže na kojima je prikazivao scene iz Livna i njegove okolice obogaćujući na taj način fundus samostanske galerije.

U toku je novi elektronski popis knjižničkog fonda Franjevačkog samostana Gorica u Livnu. Po završetku obrade knjiga iz stare knjižnice, novi popis će biti dostavljen Povjerenstvu za očuvanje nacionalnih spomenika.

 

POPIS STARE KNJIŽNICE(28) (izdanja do 1850. godine)

 

3. Dosadašnja zakonska zaštita

Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine, Samostan i crkva u Gorici kod Livna je evidentiran i valoriziran kao spomenik I. kategorije.

            Na temelju zakonske odredbe, a rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine u Sarajevu, broj: 651/53 iz 1953. godine, Franjevački samostan Gorica u Livnu stavlja se pod zaštitu države.

            Na osnovi zakonske odredbe, a rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine u Sarajevu, broj: 02-768-3 iz 1962. godine, Franjevački samostan Gorica u Livnu zajedno sa crkvom, upisan je u registar nepokretnih spomenika kulture pod brojem 85.

Na Privremenoj listi nacionalnih spomenika Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika Franjevački samostan na Gorici - Livno nalazi se pod rednim brojem 343.

Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Sarajevo, BiH, je zajedno sa crkvom i samostanom upisao i pokretnu imovinu u Registar spomenika kulture Bosne i Hercegovine. Odlukom Zavoda pod brojem 651/53 od 31. srpnja 1953. godine. Zbirke su također ponovno upisane u Registar pod rednim brojem 02-768-3 od 18. travnja 1962. godine (Dokumentacija samostana).

 

4.  Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

 

o        1982. - 1986. godine - dogradnja istočnog dijela samostana – prema projektu prof. Zlatka Ugljena; radove je izvodilo građevinsko poduzeće «Gorica» iz Bugojna;

o        1991. - 1995. – radovi na adaptaciji muzeja i galerije prema projektu Zorana Jeremasa iz Splita; radove je izvodilo građevinsko poduzeće «Matković» iz Livna;

o        1995. godine - prilikom postavljanja stalne postavke slika Gabriela Jurkića akademski slikar i konzervator (29) je izvršio čišćenje i restauraciju pojedinih slika;

o        1996. godine - radovi na prizemlju i potkrovlju južnog dijela samostana – prema projektu Zorana Jeremasa iz Splita; radove je izvodilo građevinsko poduzeće «Matković» iz Livna;

o        2001. godine – izgrađeno je čelično stubište u zvonicima crkve prema projektu Alena Harpina ispred Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu;

o        u periodu od 1. kolovoza 2002. do 22. kolovoza 2002. godine vršeni su konzervatorsko–restauratorski radovi na južnom dijelu zida prezbiterija crkve. Voditelj radova je bila Suzana Damiani, mr. konzervator-restaurator slika. Član ekipe je bio Siniša Čular, akademski slikar. Radni prostor je bio oštećen vlagom koja je prodirala uz rub prozora. Dijolovi zidne slike učvršćeni su opšivanjem i injektiranjem, a dijelovi žbuke sa oslikanom dekoracijom, te dijelovi donje žbuke koji su bili uništeni vlagom, su skinuti, očišćeni i opšivanjem pripremljeni za žbukanje. Zidna slika sa prizorom sv. Pavla je očišćena, oštećenja su zakitana, a slika je retuširana (Damijani, Dokumentacija o konzervatorsko-restauratorskim radovima na zidnim slikama u crkvi sv. Petra i Pavla, 2002., 3);

o        u periodu od 16. lipnja 2003. do 28. kolovoza 2003. godine vršeni su konzervatorsko–restauratorski radovi na dijelu zida prezbiterija do visine vijenca. Voditelj radova je bila mr. Suzana Damijani, konzervator–restaurator slika. Članovi ekipe su bili Siniša Čular, akademski slikar, te Miroslav Jelenčić, student ORKU, ALU. Dijelovi zida na kom su radovi izvođeni je konzerviran i restauriran, te djelomično rekonstruiran, odnosno naknadno oslikan zbog oštećenja i preinaka nastalih promjenom oltara. Najveći dio oslikanih površina bilo je potrebno rekonstruirati iz oltara na zidu koji je bio duže vremena izložen utjecaju vlage, te je žbuka propala i to na južnom zidu ispod slike gdje je ranije dio zida otpao ili je bio skinut, te iznad vrata sakristije. Naknadno je oslikan dio zida koji je prvotno bio zaklonjen uzidanim oltarom, a kasnije, nakon promjene oltara, preslikan. Postojeći preslik, u tehničkom i estetskom smislu nekvalitetan, skinut je, a zid je oslikan uzorkom kojim se povezuje postojeći oslik, te tako čini neprekinutu cjelinu. Slika na sjevernom zidu prezbiterija sa prikazom sv. Petra je očišćena, oštećenja su zakitana i retuširana. Sokl duž cijelog zida prezbiterija, naknadno ožbukan, obojen je bojom koja odgovara cjelini (uzoraka originalne boje nije bilo) (Damijani, Dokumentacija o konzervatorsko-restauratorskim radovima u crkvi sv. Petra i Pavla, 2003., 3);

o        2004. godine – analiza stanja konstrukcije crkve – Građevinski fakultet Sveučilišta u Mostaru; analizom konstrukcije je utvrđeno da vidljive pukotine ne predstavljaju konstruktivnu opasnost jer su nastale kao posljedica slijeganja temelja vanjskih zidova usljed velike vlažnosti tla. Ovo slijeganje je sanirano intervencijama 80-ih godina 20. stoljeća – izrada drenažnih kanala oko crkve, tako da trenutni nalazi ukazuju da ne postoji opasnost od pojave novih pukotina niti proširenja postojećih;

o        2004. godine – adaptacija kora; projekt je izradilo poduzeće IMC iz Livna – projektant Drago Rimac; postojeći drveni kor je demontiran i na njegovom mjestu je izveden novi armiranobetonski.

-     Također, pojedine knjige i arheološki predmeti su zadnjih godina odnošeni na konzervaciju u Arhiv u Zagreb ili u Arheološki muzej u Split. Međutim, o tome ne postoji dokumentacija.

 

5.  Sadašnje stanje dobra

           

Uvidom na licu mjesta, u prosincu 2004. godine, utvrđeno je da se crkva i druge samostanske zgrade nalaze u dobrom stanju. Na nekim mjestima u enterijeru crkve su vidljiva manja oštećenja bojenog sloja na polihromnoj dekoraciji i zidnom slikarstvu, uvjetovana vlagom. Također su vidljive pukotine na zidovima crkve i konstruktivnim elementima za koje je, nakon analize, utvrđeno da nemaju statičkog utjecaja. Objekt stare škole se nalazi u relativno dobrom fizičkom stanju očuvanosti – unutrašnjost zgrade je devastirana, dok je na krovu neophodno izvesti interventne mjere zaštite od daljnjeg propadanja konstrukcije.

Sve zbirke u Franjevačkom samostanu u Livnu se nalaze u dobrom stanju.

 

III – ZAKLJUČAK

 

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom («Službeni glasnik BiH», br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijelo odluku kao u dispozitivu. Odluka je utemeljena na slijedećim kriterijima:

 

A)Vremensko određenje

B)Povijesna vrijednost

C)Umjetnička i estetska vrijednost

iv.Kompozicija

v.Vrijednost detalja

D)Čitljivost

ii.Svjedočanstvo o povijesnim mijenama

iii.Djelo značajnog umjetnika ili graditelja

v.Svjedočanstvo o tipičnom načinu života u određenom razdoblju

E)Simbolička vrijednost

i.Ontološka vrijednost

ii.Sakralna vrijednost

iii.Tradicionalna vrijednost           

iv.Vezanost za rituale ili obrede

v.Značaj za identitet skupine ljudi

F)Ambijentalna vrijednost

i.Odnos oblika prema ostalim djelovima cjeline

ii.Značenje u strukturi i slici grada

iii.Objekt ili skupina objekata je dio cjeline ili područja

G)Izvornost

iii.Namjena i upotreba

v.Položaj i smještaj u prostoru

vi.Duh i osjećanja

I)Cjelovitost (cjeline, područja, zbirke)

iii.Zokruženost (kompletnost)

 

Sastavni dio ove odluke su:

-     kopije katastarskih planova,

-     z.k. izvadak,  posjedovni list,

-     fotodokumentacija,

-     grafički prilozi.

 

Korištena literatura

 

1925.    B. Badrov, fra Lovro Karaula, Sarajevo, 1925.

 

1926.    Klaić, Vjekoslav, Građa za topografiju i historiju Hlivanjske županije i grada Hlivna. Vijesnik Hrvatskog arheološkog društva, nova serija IV, Zagreb, 1928.

 

1978.    Kovačević-Kojić, Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo, 1978. (ćirilica)

 

1980.    Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, Prostorni plan Bosne i Hercegovine; Faza «B» - valorizacija prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, Sarajevo, 1980.

 

1986.    Živković, Pavo, Uticaj primorskih gradova na ekonomsko-socijalne promjene u bosanskom društvu u 14. i 15. stoljeću (Pojava građanske klase i novog plemstva), Biblioteka «Istorija i revolucija», Tuzla, 1986.

 

1990.    fra Bono Mato Vrdoljak, Starokršćanska bazilika i ranosrednjovjekovna nekropola na Rešetarici kod Livna. Starohrvatska prosvjeta, ser. III, 18, Split, 1990., 119-199

 

1991.    Jeramaz, Zoran, Izvedbeni projekt adaptacije muzeja i galerije Franjevačkog samostana «Gorica» Livno, Split, 1991.

 

1994.    Vrdoljak, M. Bono, Franjevački samostan sv. Ive u Livnu tijekom 14. i 15. stoljeća. U :Livanjski kraj u povijesti. Split-Livno 1994., 115-125

 

1995.    Josip Delopo, Gabriel Jurkić. O slikarstvu Gabriela Jurkića. Livno, 1995., 7-16; 62-63

 

1995.    fra Ignacije, Gavran, Franjevački samostan i crkva Gorica - Livno, Vodič, Franjevački samostan Gorica, Livno, 1995.

 

1999.    fra Bono Mato Vrdoljak, Franjevački muzej i Galerija Gorica u Livnu. Arheološka zbirka Franjevačkog muzeja u Livnu, Split, 1999., 9-17.

 

1999.    Maja Petrinec, Prapovijesno razdoblje. Arheološka zbirka Franjevačkog muzeja u Livnu, Split, 1999., 21-24.

 

1999.    Maja Petrinec, Srednjovjekovno razdoblje. Arheološka zbirka Franjevačkog muzeja u Livnu, Split, 1999., 21-24.

 

2000.    1999.    Maja Petrinac, Tomislav Šeparović, Izbor iz arheološke zbirke Franjevačkog muzeja u Livnu. Arheološka zbirka Franjevačkog muzeja u Livnu, Split, 1999., 42-94

 

2001.    Građevinski fakultet sveučilišta u Splitu, Projekat čeličnog stepeništa, Split, 2001.

 

2002.    Suzana Damiani, Dokumentacija o konzervatorsko-restauratorskim radovima na zidnim slikama u crkvi sv. Petra i Pavla – Franjevački samostan na Gorici, Livno. Zagreb, 2002.

 

2003.    Suzana Damiani, Dokumentacija o konzervatorsko-restauratorskim radovima u crkvi sv. Petra i Pavla – Franjevački samostan na Gorici, Livno. Zagreb, 2003.

 

2004.    Marijanović, Pero, Analiza stanja konstrukcije crkve u Gorici u Livnu, Građevinski fakultet sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2004.

 

2004.    Stalni sudski vještak za građevinarstvo i procjenu nekretnina, Projekt adaptacije kora, Livno, 2004.

 

Dokumentacija Franjevačkog samostana Gorica u Livnu.

 

(1) Narodni list HR H-B str. VII, broj 36, listopada 1996; Rješenje Višeg suda u Mostaru u Arhivu FMGG od 14. travnja 1996. godine pod brojem U/s. 16/96

(2) Popis je sastavljen na temelju popisa dostavljenog uz peticiju za Franjevački samostan u Livnu. U popisu stoji da je donesen u svibnju mjesecu 1995. godine, ali ne stoji ime osobe koja je popis sastavila.

(3)  A) složene u 20 mapa, tematski razvrstane i pobrojane:

MAPA br. 1- figuralni crteži – 79

MAPA br. 2 - portretne studije i skice - 44

MAPA br. 3 - portretne studije i crteži ponutrice - 80

MAPA br. 4 - crteži aktova - 81

MAPA br. 5 - crteži krajolika - 84

MAPA br. 6 - crteži krajolika - 93

MAPA br. 7 - crteži krajolika - 75

MAPA br. 8 - razni crteži - 88

MAPA br. 9 - razni crteži i akvarelne skice - 79

MAPA br. 10 - studije aktova - 80

MAPA br. 11 - crteži krajolika - 94

MAPA br. 12 - figuralni crteži - 78

MAPA br. 13 - figuralni crteži - 98

MAPA br. 14 - crteži krajolika - 89

MAPA br. 15 - figuralne studije - 65

MAPA br. 16 - figuralni crteži - 88

MAPA br. 17 - figuralni crteži - 89

MAPA br. 18 - crteži krajolika -75

MAPA br. 19 - figuralni crteži - 112

MAPA br. 20 - draperije -   78

B) Složene u mape, ali bez sustavne obrade, pobrojano. Skupina skica pod B) broji 66 mapa.

Popis je u lipnju 1995. godine sačinio fra Bono Vrdoljak.

 (8) Popis preuzet iz samostanskog popisa svih slika i crteža Jurkićeve zbirke. Popis je urađen u svibnju 1995. godine. Nemamo podatak ko je popis vršio (možda Anto Pervan, s likar-konzervator, koji je u to vrijeme boravio u samostanu).

 (12) Za utemeljenje franjevačkog muzeja i galerije Gorica – Livno uzima se 1896. godina, kada su franjevci zatražili od Zemaljske vlade dopuštenje da mogu u posebnoj prostoriji samostana držati staro oružje pristupačno javnosti (Vrdoljak, 1999., 17).

(13) Sagradio je današnju crkvu sa samostanom, crkvu u selu Ljubinčiću i prvu školu u livanjskom kraju, tzv. «Karaulinu školu».

(14) Prema bilješkama fra Mirka Džaje, dovratnike i nadvratnik je fra Vladimir Dolić dobio od «...jednog muslimana, koji je ovaj portal iskopao na Kraljičinu nasipu, oko 200 m od crkvice Sv. Ilije na Rešetarici, najvjerovatnije na lokalitetu starokršćanske bazilike i ugradio ga u svoju štalu. Zbog pomora stoke ponudio ga je Doliću» (Vrdoljak, 1999., 13).

(15) Kustosi mr. Maja Petrinec i mr. Tomislav Šeparović

(16) prof. Marija Marić i dr. fra Bono Vrdoljak

(17) Prvi sukob je počeo nakon neuspjelih pregovora između Rimljana i Dalmata 156. godine prije Krista. Zapovjednik rimske vojske bio je konzul Gaj Marcije Figul, a rat je završio njegov nasljednik Pubije Kornelije Nazika. Međutim, tim sukobom Dalmati nisu bili konačno poraženi, tako da rat ponovno izbija krajem 2. i početkom 1. stoljeća prije Krista, kada je pod rimsku vlast zasigurno potpao i livanjski kraj. Novi rat je izbio u poriodu od 6. do 9. godine po Kristu kada je podignut veliki ilirsko-panonski ustanak protiv Rimljana, poznat kao Batonov rat. Povod sukoba je bilo angažiranje domaćeg stanovništva za rat koji su Rimljani vodili u Germaniji. Nakon poraza u tom ratu, početkom 1. stoljeća nove ere, livanjski kraj je postao sastavni dio rimske provincije (Šeparović, 1999., 25-26).

(18)Najvrijedniji među njima je žrtvenik pod inv. br. 143, posvećen bogu Silvanu – domaći (praslavenski) bog šuma, polja i zaštitinik divljači.

(19) Veći dio grobova sa Kraljičinog nasipa uništen je vodama akumulacionog jezera.

(20) Pronađen je dio trokutastog zabata s ostatkom teksta koji govori o podizanju ili obnovi jedne crkve («... HVNC TE (m)PL(um)D(e)I (h)VMILITER...»). Natpis se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu (Petrinec, 1999., 35).

(21) Korišten je inventarni popis Franjevačkog samostana Gorica u Livnu koji je započet 6. ožujka 2001., godine. Predmete su popisale prof. Lukrecija Pavičić Domijan i Zoraida Demori Staničić.

 (28) Popis nije potpun – dostavljen je samo dio koji je do sada završen. Po završetku popisa, predstavnici samostanske knjižnice će dostaviti ostatak.

(29) Ne postoji podatak o imenu izvođača radova.

 



Franjevački samostan Gorica u LivnuFranjevački samostan Gorica, graditeljska cjelina Samostanska crkva sv. Petra i PavlaSjeverna strana crkve
SamostanUnutrašnjost crkveUnutrašnjost crkve - svodGlavni oltar
VitražGalerija Franjevačkog samostanaArheološka zbirka, detaljArheološka zbirka, staklo i keramika
Oltar iz 2, stoljećaNumizmatička zbirk, detaljNumizmatička zbirka, novac bosanskih vladaraZbirka predmeta izrađenih od metala, detalj
Zbirka predmeta izrađenih od tekstila, detaljEtnološka zbirka, detaljStara bibliotekaSkulptura
Zbirka slika Gabriela Jurkića, Proljetno oranje Zbirka slika Gabriela Jurkića, Zimska idilaZbirka crteža Gabriela Jurkića, Bosanska kuća Zbirka crteža Gabriela Jurkića, Kiko Jurič, portret


ENGLISH 
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika © 2003. Razvoj i dizajn: