Status spomenika -> Nacionalni spomenik
Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 63/06.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 2. do 8. novembra 2004. godine, donijela je
O D L U K U
I
Graditeljska cjelina Careve (Hatibove, Stare sultan Mehmeda, Stare-Atik, Gazi sultan Fatih Mehmed-hanove) džamije sa Isa-begovom banjom u Sarajevu proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik čini: džamija sa prednjim i bočnim trijemovima, unutrašnje dvorište sa šadrvanom, zgrada Ulema-medžlisa, harem sa nišanima, turbe šejha Bistrigije, kameni zidovi ograde, dvije kapije i objekat Isa-begove banje.
Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji koja obuhvata k.č. br. 12, 13 i 14, k.o. Sarajevo IX (novi premjer), općina Stari Grad, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite i rehabilitacije, utvrđene Zakonom o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02, 27/02 i 6/04).
II
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju, restauraciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnog spomenika.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III
Utvrđuju se sljedeće mjere zaštite za prostor označen kao k.č. br. 13 i 14, na kojima se nalazi džamija sa trijemovima, unutrašnje dvorište sa šadrvanom, zgrada Ulema-medžlisa, harem sa nišanima, turbe šejha Bistrigije, kameni zidovi ograde i dvije kapije:
- dopušteni su samo radovi restauracije i konzervacije nacionalnog spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);
- svi radovi na zaštiti, bez obzira na njihovu vrstu i obim, moraju biti na osnovi prethodno pribavljenog odobrenja nadležnog ministarstva.
U cilju zaštite i osiguranja uvjeta za rehabilitaciju objekta Nove Isa-begove banje, koji se nalazi na prostoru označenom kao k.č. broj 12, uključujući dimnjak na k.č. broj 13, utvrđuju se dvije etape izvođenja radova:
I etapa – hitna zaštita od daljnjeg propadanja:
- čišćenje objekta od otpadaka i šuta;
- ispitivanje i statička analiza nosive konstrukcije stropova i zidova;
- sanacija i statička konsolidacija stropova i zidova;
- zaštita objekta od vremenskih utjecaja (zatvaranje krova i otvora);
II etapa – rehabilitacija građevine - podrazumijeva sljedeće zahvate:
- na osnovi rezultata prethodnih ispitivanja i statičke analize, uraditi projekat rekonstrukcije i restauracije, kao i restauracije fasada, a prema raspoloživim fotografijama i arhitektonskom snimku stanja objekta prije devastacije;
- sve dijelove za koje ne postoji pouzdana dokumentacija riješiti u sklopu projekta na način kojim će se osigurati čitljivost njihovog interpoliranja.
Potrebno je poštovati sve mjere navedene u Separatu zaštite kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa za regulacioni plan «Lijeva obala Miljacke – Bistrik», koju je aprila 1999. godine izradio Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, prema kojem se nacionalni spomenik nalazi u zoni najčvršće zaštite. Obala Isa-bega Ishakovića, sjeverni dio ulice Bistrik, zapadni dio ulice Franjevačka, ulice Konak, zapadni dio ulice Isevića sokak i ostale ulične cjeline označene u grafičkom prilogu zoning plana Separata, nalaze se u zoni najčvršće zaštite unutar koje se ne smiju dopustiti nove gradnje, rušenja ili promjene koje bi mogle izmijeniti odnos masa ili pak boja. Zaštitu u toj zoni treba provoditi na način kojim se produžava vijek trajanja najvrednijim objektima u nepromijenjenom izgledu. Dogradnje ili nadgradnje objekata se ne smiju odobravati. Sem radova tehničkog održavanja i sanacije materijala i konstrukcija, mogu se vršiti i značajniji zahvati na osnovi detaljnih programa urađenih u službi zaštite, zasnovanih na prethodnom istraživanju i naučnoj valorizaciji.
IV
Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.
V
Svako, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe, suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.
VI
Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, nadležnom ministarstvu, nadležnoj službi zaštite, općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra radi provođenja mjera utvrđenih u tač. II - V ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.
VII
Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web stranici Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).
VIII
Prema članu V, stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.
IX
Danom donošenja ove odluke, sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 79/02, «Službene novine Federacije BiH», broj 59/02 i «Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 4/03) briše se nacionalni spomenik upisan pod rednim brojem 539.
X
Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH».
Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.
Broj: 06.1-2-206/04-7
3. novembra 2004. godine
Sarajevo
Predsjedavajuća Komisije
Amra Hadžimuhamedović
O b r a z l o ž e n j e
I – UVOD
Na osnovi Zakona o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, član 2, stav 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom, u skladu sa članovima V i VI Aneksa 8, Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela je odluku o stavljanju Careve džamije u Sarajevu na Privremenu listu nacionalnih spomenika, pod rednim brojem 539.
U skladu sa odredbama zakona, a na osnovi člana V, stava 4. Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila provođenju postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.
II – PRETHODNI POSTUPAK
U toku vođenja postupka, izvršen je uvid u:
- podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama i radovima na dobru, itd.;
- uvid u sadašnje stanje objekta;
- kopiju katastarskog plana;
- historijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke.
Na osnovi uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:
1. Podaci o dobru
Lokacija
Kompleks Careve džamije sa Isa-begovom banjom izgrađen je neposredno uz lijevu obalu Miljacke, u kontaktnoj zoni sarajevske četvrti Bistrik sa rijekom Miljackom i trgovačkom jezgrom Baščaršije. Sa sjeverozapadne strane oivičen je ulicom Bistrik, sa sjeverne strane ulicom Obala Isa-bega Isakovića, sa istočne strane ulicom Konak, a sa južne strane rezidencijalnim kompleksom Konak.
Historijski podaci
U popisu krajišta Isa-bega Ishakovića iz 1455. godine(1), najnaprednije naselje koje su Turci zatekli u župi Vrhbosni(2) bio je srednjovjekovni trg Tornik ili Utorkovište(3). Mjesto, koje sa izgradnjom Isa-begovih zadužbina počinje dobijati urbanu fizionomiju čitljivu i u urbanoj matrici današnjeg Sarajeva, stiče, prema turskim izvorima iz 1462. i 1468/1469. godine, status kasabe, odnosno šehera i spominje se pod nazivima Staro Trgovište ili Stara Varoš, Trgovište, Saraj, Saraj-ovasi(4), Saraj-kasabasi Bosna-saraj(5). Godine 1507, naselje se prvi put spominje pod imenom Sarajevo(6).
Prema vakufnami sačinjenoj između 1. februara i 3. marta 1462. godine, Isa-beg Ishaković(7) zavještao je zaviju(8) i most(9), a za njihovo održavanje uvakufio mlinove u selu Brodac, hamam(10) i tekuću vodu za njegove potrebe kao i ostatak vode, han(11), dućane, te veći broj zemljišnih posjeda na području današnjeg Sarajeva i okoline.
Postoji više prepisa te vakufname: a) zvanični prepis u sidžilu sarajevskog kadije iz 1254/1838. godine, sidžil br. 77, str. 51-52, Gazi Husrev-begova biblioteka(12); b) prepis u arhivi bivšeg Ministarstva vakufa u Istanbulu; c) zvanični prepis spomenutog carigradskog prepisa koji se na¬lazio kod mutevelije Isa-begovog vakufa u Skoplju; d) prepis u rukopisnom zborniku Muhameda Enveri Kadića, sv. I, list 158-163, GHB biblioteka 91; e) prepis u sidžilu vakufnama, I str. 250, koji se danas čuva u GHB biblioteci u Sarajevu(13). Sam tekst vakufname u prevodu(14) glasi:
“Neka je svaka hvala Allahu na obilju Njegovih blagodati, blagoslov Božji neka je Njegovom poslaniku Muhammedu i njegovom potomstvu!
A zatim: Uzvišeni vojvoda (zapovjednik), dobročinitelj i dobrotvor, blagosloveni (sljedbenik) hvaljene vjere i zakona(15), Isa-beg, sin pokojnog Ishak-bega(16), - neka Bog uzvisi stijegove njegove veličine i učvrsti stupove njegove moći! - očitovao je da je samo Allah jedini Bog, koji nema druga u svojoj vladavini i da se samo On odlikuje jedinstvom, odlučuje kako hoće i radi šta hoće(17), (dalje je očitovao) da je On (Bog) poslao pravu uputu i istinitu vjeru po Muhammedu, - neka ga Svevišnji Allah pomiluje i spasi! - da bi je tako doveo do pobjede nad svim ostalim vjerama uprkos negodovanju mnogobožaca(18); dalje je očitovao da Bog prima iskrena pokajanja svojih sluga, da On prašta njihova ružna djela, jer Njegova milost nadmašuje Njegovu srdžbu; On mnogo prašta, i milostiv je. A zatim je (izjavio da je) u selu Brodac(19) u području Sarajeva sagradio jedno konačište (dom)(20) u stilu tekije (zavije)(21), koja se sastoji od tri kuće(22), jedne staje (istabl), jednog ograđenog dvorišta (harem) i ostalog što je potrebno, i za svoga života uvakufio je i zavještao s tim da služi kao tekija (zavije) i konačište siromašnim muslimanima koji su učenici, sejjidi(23), ratnici(24) i putnici-namjernici(25).
(U njoj) će se kuhati meso, pirinač(26) i hljeb koliko bude dovoljno a (trošit će se) i masnoće koliko bude potrebno.
Oni (gosti) imaju pravo na jelo (čorbu) tri dana i ne mogu tu stanovati više od tri dana. Na čorbu imaju pravo i službenici spomenute tekije (zavije), a višak hrane koji preostane i pretekne kad se podmire oni (gosti i službenici) davat će se nejakoj siročadi koja stanuje u toj varoši (kasaba).
(Dobrotvor) je takođe podigao most(27) na rijeci Miljacki i (odredio) da za njegovo održavanje služi petnaest aršina(28) (zemljišta) s oba kraja mosta s gornje i donje strane njegove i zavještao ga (most) onima koji će preko njega prelaziti(29), kao pravovaljan i na šerijatu zasnovan vakuf i kao valjanu zadužbinu koja će dovijeka trajati i kojom se stiče zadovoljstvo Svevišnjeg Allaha i odabranije mjesto kod Uzvišenog Gospodara i zaslužuje Njegova obilna nagrada u želji (da bi postigao) ono divno obećanje o kome govori Kur'an: »Svako dobro djelo koje učinite za spas svoje duše, ono će kod Boga biti dobro primljeno i više nagrađeno«(30). Sve je on to zavještao ali tako da se (taj vakuf) ne može ni prodati ni pokloniti, niti ma na koji način preći u čije puno vlasništvo (mulk), (nego da) vječno ostane onako kako je ovdje propisano »sve dok Bog ne ostane Jedini Gospodar zemlje i svega što je na njoj; On je najbolji nasljednik.« (31)
Za održavanje svojih zadužbina uvakufio je od svojih pravih mulkovnih posjeda sljedeće(32):
sve mlinove(33) koji se nalaze pod jednim krovom(34) i jednu mezru(35) iza navedenih mlinova koja se nalazi u spomenutom selu; banju(36) i vodu za njene potrebe i ostatak vode od banje, tj. one tekuće vode koja je dovedena; i han(37) i dućane, koji su sagrađeni u njemu (selu). Njihove (tih dućana) granice su(38): s jugoistočne strane(39) tekuća voda, sa zapada javni put, sve dokle se protežu dućani, sa sjevera je (granica dućana) javni put do iza toga hana, a s istoka do mulk-imanja njegova sina Muhammeda es-Sagira(40) zajedno s onim što mu je on (Isa-beg) poklonio kao i onim što dopire do čaršije(41) i (što graniči) s njom (čaršijom) i što je iznad nje (čaršije); dalje, nekretnine(42) koje se nalaze ispod spomenute tekije a koje su omeđene: sa sjevera putem Biosko(43) i onim (putem) što dopire do čaršije i javnim putem do spomenutih mlinova, a s jugoistočne strane rijekom koja je navedena na spomenute mlinove, i vrt(44) koji je kupio od Jusufa, poznatog pod imenom Kotka(45), a koje se (nekretnine i vrt) nalaze u tome selu(46) sa svim njihovim granicama, građevinama, gradilištima, dvorištima i svim malim i velikim, što je u tim granicama; i vinograde(47), i nekretna dobra ('akâr). U ta (uvakufljena dobra) spadaju još: ono (dobro) što je poznato pod imenom Hleb Selište(48) te mu nije potrebno označavati granice, i (dobro) zvano Vrti(49), i ono (dobro) što se zove Selište(50), između dva puta, i (dobro) zvano Podine(51), i jedna mezra u blizini Podina, i jedna mezra (koja se prostire) od granice Radoje(52) do granice Radilovića(53), i ono (dobro) što se zove Jondžaluk(54) ispod čaršije (suk), između dva puta; i ono (dobro) što se zove el-Atik, a nalazi se u mjestu koje se zove Varoš(55) (i prostire se) sve do rijeke Miljacke(56), i ono (dobro) koje se zove Zagornica(57) blizu Stare Varoši(58), i ona (dobra) što se zovu Međuputnica(59) i Nisputnica(60), i ono (dobro) koje se zove Bilavica(61); i okno (vitao) mlina na potoku Koševa(62); i dvije mezre s obje strane spomenutog potoka, koje su omeđene: s jugoistočne strane do međa mulk-imanja Balabana sina Bogčinova(63), a sa zapada do nevjerničkih grobova(64). I mlin koji je kupio od Kasatića u Bolni(65), i jednu mezru ispod njega (mlina), a dvije mezre iznad nje (te mezre)(66), koje graniče: s istoka do muslimanskog groblja(67) i do Velikog kamena(68), što je više njega (groblja), a s jugoistočne strane do groblja Kasatića(69), a sa zapada je kako se turski kaže »sirti sira«(70) do Jaza(71), a to je jedno mjesto blizu sela Blažuj(72).
(Dalje je zavještao) sve mlinove(73) pod jednim krovom na rijeci Željeznici(74) u nahiji Visoko(75), i jednu mezru u blizini Ljubogošte(76), koja se zove Luka(77) i onu mezru koju je kupio od Balabana sina Bogčinova, a koja se zove Brus(78) zajedno s njenim gajem (šumom), a koja graniči: s istoka dolinom do granice Skaklića(79) i do Crnog Vrha(80) i Kozarevića(81) i Oštre Glavice(82) i do kule Trebević(83), a sa zapada je gorska kosa do livade (“čayir”) Radmana Zavratila(84) i Radave(85), a na sjevernoj strani do kamena, koji se zove Vaganj(86), i do kamena Videž(87) i dopire do spomenutih istočnih granica.
(Od tih zemljišta) je i ono mjesto u blizini tamnice(88), koje se daje (u zakup) Rajku i čiji je zakup namijenjen za potrebe tih mulkovnih imanja(89). (Sve je ovo uvakufio) kao punovažan i na šerijatu zasnovan vakuf. Dobrotvor-zakladnik postavio je sljedeće uvjete: da se od prihoda i dohodaka vakufa najprije podmiruju potrebe održavanja, popravka (zadužbine), koliko je to neophodno, pa je odredio osam dirhema(90) dnevno za njeno održavanje(91).
Isto tako, odredio je onome ko će se brinuti o održavanju i popravci nastalih oštećenja po dva dirhema dnevno, a uz to čorbu izjutra i navečer i svakog dana pola dirhema za hljeb(92).
Isto tako, odredio je od tih prihoda deset dirhema da se kupuje meso i da se ono kuha svakog dana i to polovina izjutra a polovina navečer. Isto tako, odredio je pšenicu za čorbu u količini koja je dovoljna u toj tekiji (zavije). (Ono pak što preteče) davat će se nejakoj siročadi koja stanuju u ovoj varoši (kasaba)(93). Isto tako, odredio je da se prihod od mlinova koliko bude potrebno troši za hljeb u ta dva obroka (tj. izjutra i navečer). Isto tako, odredio je službeniku ove tekije koji će kuhati hranu u ovoj tekiji po dva dirhema dnevno i čorbu izjutra i navečer, te pola dirhema za hljeb(94).
Isto tako, odredio je četiri dirhema dnevno za drva, a po pet dirhema dnevno za potrebe tekije, tj. za hasure i ulje za svjetlo, za so i drugo što je potrebno za spremanje jela(95).
Isto tako, odredio je jedan dirhem dnevno onome muslimanskom kadiji koji bude bio kadija(95) u ovome mjestu(97) da bude nadzornik vakufa(98).
Isto tako, odredio je upravitelju vakufa(99) desetinu ('ušr) cjelokupnih prihoda svojih vakufa.
Otpuštanje i postavljanje službenika ovih zadužbina je u rukama mutevelije.
(Zakladnik je dalje) postavio uvjet da službenici u ovoj tekiji (zavije) budu njegovi oslobođeni robovi i sinovi njegovih oslobođenih robova s koljena na koljeno i da niko ne uzima (otima) službu(100) od službenika ove tekije na osnovi dekreta (berat), a onaj ko je uzme na osnovi berata neće mu biti prosto (bit će mu haram) ono što uzme i on će se smatrati nasilnikom(101).
U pogledu plaće (vazîfe) mutevelijina zastupnika, njegova pisara i šejha (tekije), vakif je postavio uvjet da one budu prema uviđavnosti mutevelije(102). Njihove će plaće biti od dohodaka spomenutih vakufa. Uz to, svakome od njih pripada čorba izjutra i navečer i po pola dirhema za hljeb na svaki ovaj obrok(103).
Dalje je odredio čorbu izjutra i navečer i pola dirhema za hljeb svakodnevno onome ko će rediti pšenicu u ovoj tekiji(104). Isto tako, odredio je i mutemedu(105) jedan dirhem dnevno i čorbu izjutra i navečer i pola dirhema za hljeb svakoga dana. A kad se ukaže potreba za podizanje kakve građevine u spomenutom vakufu, pa bilo to na naseljenom ili nenaseljenom mjestu, nju će osnivati i graditi mutevelija prema mjestu i potrebi(106).
Isto je tako postavio uvjet da njegovi oslobođeni robovi i djeca njegovih oslobođenih robova, pa makar i daleki potomci, kad ostare ili obole tako da ne mogu da privrijede svoje uzdržavanje ili budu siromašni, da dobivaju čorbu i hljeb iz ove tekije koliko imaju pravo(107). (Dalje je odredio) da se na oba bajrama skuha po tri mjerice (kejl)(108) pirinča a da se utroši i masla i hljeba koliko bude dovoljno i da se podijele dva brava mesa onim koji i u drugo vrijeme primaju čorbu, a ono što preteče da se da onome koji ima pravo(109).
U Brusu(110) ima jedno ispasište koje je u rukama (vakifova) oslobođenog roba, bostandžije Milka(111), pa neka (ono) i sve ono što je on u granicama spomenutog Brusa kultivirao ostane u njegovom uživanju i uživanju njegove djece sve dokle god budu uredno plaćali desetinu (ušur)(112).
Dalje je određeno da se ono što pretekne od ovih troškova troši na javnu kuhinju (imaret), koju je spomenuti vakif podigao u području pobjedonosnih ratnika-Skoplju (Usküb) - da ga Bog zaštiti od tegoba!, - ako postane trošna, pa bude potrebna (popravka), a ako ne bude trošna, neće se to tamo ni slati(113).
Upravu i nadzor (nad svojom zadužbinom) zadržao je zavještač za sebe doživotno. A kad on umre i ode Bogu na istinu, odredio je da ti položaji pripadnu njegovom odabranom sinu po imenu Muhamed es-Sagir (Muhamed Mlađi); on je sin spomenutog vakifa, a zatim onoj vakifovoj djeci koja se ističu pobožnošću i bogobojaznošću. Poslije toga djeci njihove djece, s koljena na koljeno po zrelosti kako u muškoj tako i u ženskoj lozi. A ako i oni izumru, (to pripada) oslobođenim robovima(114) spomenutog zakladnika, a potom djeci oslobođenih robova spomenutog vakifa, isto tako s koljena na koljeno(115).
Spomenuti zakladnik je sve ovo već izuzeo iz svoje vlasti (u času) kad nisu postojale nikakve (zakonske) zapreke za prenos i odvojio ga od sebe i odijelio od svoje imovine(116).
On je stekao uvjerenje o čestitosti ajana(117) hodže Sinanudina Karamanije(118) i o tome da se on strogo čuva grijeha i da slijedi pravi put - pa ga je sada postavio za upravitelja (izvršioca) svog vakufa, predao ga njemu i povjerio mu da s njim raspolaže i da izvršava uslove prema propisima časnog šerijata, u cilju registriranja svojih spomenutih zadužbina kod tadašnjeg sudije(119).
On se, međutim, suprotstavio zahtjevu spomenutog zavještača, - (koji je htio) da svoje spomenute vakufe povrati u svoju svojinu, - i ustao protiv tužbenog zahtjeva za vakifovo pravo vlasništva, (koji je zahtjev podnio) vakifov opunomoćenik, ponos među vitezovima(120) i vršnjacima, Hoškadem vojvoda(121). Spomenuti opunomoćenik, pošto je njegova punomoć po šerijatu utvrđena u prisustvu spomenutog mutevelije pred kadijom, koji je potpisan u pročelju (ove isprave), - neka bi mu se slava i veličina uvećali!, - ustao je s tužbenim zahtjevom u kome je naveo da je spomenuti zakladnik, premda je svoj vakuf zavještao na izloženi način, opozvao svoje zavještanje i hoće da ga vrati u svoje puno vlasništvo, kao što je i ranije bilo, zasnivajući svoj zahtjev na tome da po mišljenju Velikog imama(122), - neka je milost Svevišnjeg s njime!, - takav vakuf nije punovažan(123). Na to se spomenuti mutevelija suprotstavio i nije bio voljan da se on (vakuf) vrati u njegovo (vakifovo) vlasništvo potkrepljujući njegovu punovažnost učenjem onih kasnijih šerijatskih pravnika, - neka Svevišnji Bog bude sa svima njima zadovoljan! - koji su smatrali da je ovakav vakuf punovažan(124).
I tako su se njih dvojica parničili u ovoj stvari pred spomenutim sudijom, pa je on donio presudu o valjanosti i izvršivosti (luzum) spomenutog vakufa prema shvatanju onih velikih šerijatskih pravnika (imama mudžtehida) - neka bi Svevišnji Bog bio sa svima njima zadovoljan! - koji (uvakufljenje na taj način) smatraju perfektnim(125) (tedžviz). Ova je presuda ispravna i na šerijatu zasnovana, pa je (vakuf) (kadija) registrirao protivno zahtjevu spomenutog zastupnika, registriranjem koje se ima uvažavati(126).
I tako je ovaj vakuf, time što ga je spomenuti sudija proglasio perfektnim, postao punovažan (pravosnažan) po mišljenju svih pravnika, tako da poslije toga ni na koji način nije dopušteno njegovo mijenjanje (alijenacija), preinačenje (alteracija) niti napuštanje (tatil)(127). Prema tome, niko ko vjeruje u Boga i Sudnji dan (ne smije) da vrši ikakve izmjene u tome vakufu, u njegovoj prirodi (hal, cjelini), niti da mijenja ma koji od njegovih uvjeta(128).
A ko bude radio na tome da se ovaj vakuf poništi, pa to bio nasljednik(129) ili sudac ili vladar ili ko drugi, ma ko to učinio, on će sigurno ponijeti na svojoj duši grijeh za to i izložit će se gnjevu svoga Gospodara i neka mu Bog plati. On će ga kazniti i osvetit će mu se pa će biti jedan od nesretnika, kojima je sav trud na ovome svijetu bio uzaludan i neka je proklet od Boga, anđela i svih ljudi. Nagrada za ovo zavještanje je prema namjeri koju je vakif pri tome imao. Bog nam je dovoljan i On je divan zaštitnik(130).
Ovo se dogodilo i bilo napisano mjeseca džumadi el-ula osam stotina šezdeset i šeste(131).
Svjedoci čina:
Mevlana(132) Šemsudin, kadija u Višegradu; mevlana ”Šejh” Alijuddin, kadija u Selcu(133), Alija fakih(134), vojnik (el-džundi); mevlana Sulejman, fakih, sin Ivadov, Iskender vojvoda; mevlana Muhjuddin, sin Muhammedov, imam; Hamza, sin Ugurlije, vratar; mevlana Kivamuddin, sin Kasimov, pisar, ćehaja(135) Oruč, sin Hisar-begov; mevlana Ejjub-hodža; Mahmud, sin Hamzin; Mehmed, sin Jusufov; Hasan, sin Oručev; Husein, sin Oručev, Mahmud subaša Ibrizade (Iglić); Mehmed, sin Hasanov; Sulejman, sin Hamzin; Ibrahim, sin Musaov i drugi prisutni.(136)“
U vakufnami se ne spominju ni Isa-begova džamija niti njegov saraj. Podatak da se naziv Saray-ovasi javlja, prvi put, 1455. godine u Popisu Isa-bega Ishakovića, upućuje na zaključak da je dvor već tada bio podignut(137). Taj dvor nalazio se u blizini Konaka, posljednje rezidencije bosanskih vezira. Nekada se cijeli taj kraj nazivao po Begluk-saraju Begluk ili Zabegluk.
U turskim dokumentima se spominje prvobitno postojanje jedne manje džamije(138) na mjestu današnje Careve džamije za koju “na osnovu jednog kasnijeg zapisa sada pouzdano znamo da je tu prvu džamiju podigao Isa-beg Ishaković”(139). Sam prostorni položaj te džamije u odnosu na prostorni razmještaj ostalih objekata, koji se izričito navode kao Isa-begove zadužbine, potvrđuje prethodnu tvrdnju. Iz navedenog proizlazi da je Isa-beg džamiju gradio u slavu sultana Mehmeda II Osvajača, kome ju je poklonio, pa iz tog razloga sredstva za njeno održavanje i plaće službenicima nije predvidio svojom vakufnamom(140).
Krajem novembra ili početkom decembra 1480. godine, za vrijeme trodnevnih napada, osvajanja, pljačkanja i paljenja, vojska mađarskog kralja Matije Korvina(141), predvođena Vukom Grgurevićem i banovima Ladislavom od Egervara i Petrom Dojčinom je zapalila grad, a iz jednog kasnijeg sudskog iskaza iz 1565. godine se saznaje da je u tom požaru teško oštećena i Careva džamija(142).
Kako se dokumentima iz 1489. godine spominju službenici Careve džamije, to upućuje da je džamija bila brzo popravljena i da je služila svojoj namjeni. Naime, u popisu bosanskog sandžaka iz 1489. godine, spomenuto je da su službenici Careve džamije bili nagrađivani na poseban način(143), a iz bosanskog deftera iz 1541. godine se saznaje da sredstva za plaćanje službenika džamije nisu pritjecala iz sultanove lične kase niti iz Isa-begovog vakufa, jer su službenici za obavljanje svojih službi uživali državne timare u okolini Sarajeva i Visokog. Timari hatiba i imama sastojali su se od sela Stupa i zaseoka Doglodi, zatim od poreza: akindžija(144), vojnuka(145) i osam čifluka(146), a timar mujezina se sastojao od sela Mokrinje u nahiji Visoko, te od sredstava od poreza akindžija i dva čifluka spomenutog sela(147).
Godine 1565, “dogje ferman bosanskom valiji Mustabegu, do pomenutu džamiju kamenitom minarom i kubetom na novo sazida, na što H. Nesub, sin Muslihudinov, valin zastupnik, s mnoštvom prvaka, kao što je u šerijatu, dogje istoj džamiji da je pregleda te progledavši je stvore zaključak, koji je zapisan u sidžilu meščemskom od te godine a sidžil isti je u Carevoj džamiji a kutubhani (biblioteci)”(148).
Taj šerijatski zapisnik o izvršenom uviđaju, zatečenom stanju džamije i predloženim mjerama, preveo je Kemura, Sejfudin Fehmija:
Sarajevu, što ga Svemogući sačuvao u kome se nalazi lijepa džamija pokojnoga sultana Fatih Mehmeda, stiže previsoka zapovijed, kojoj se je dužnost pokloniti da se ova ponovi i popravi. Spomenute džamije duvarovi od polovine da se obore te nazidavši ih, ako je moguće, do se kube načini. Pošto je ferman tako glasio a muslimanski se narod previšnjoj zapovijedi pokorio i sakupio se kod iste, odregjen je po zapovijedi preuzvišenoj subašom Mustafa najpokorniji sluga Njegova Veličanstva sultana Mustafe. I bi tadanji bosanski valija od mnogo odabranih zapovjednika Mustafa beg, koji će ostati uvijek častan.
I neki H. Nesuh sin Muslihuddinov bi od njegove strane šerijatski punomoćnik, a ta dvojica gore navedena po zapovijedi sultanovoj počeše razvaljivati duvarove lijepe džamije.
Od šeherskih prvaka i znanih:
Ali-beg Zaim i H Husejn, sin Nesubov,
H. Ali-beg, sin Hadrov, H. Ibrahim, sin Abdulahov,
Mustafa-beg, sin H. Sinanov, Kurt hodža, sin Skenderov,
H. Davud, sin Timurov, Osman, sin H. Hasanov,
H. Ahmed, sin Ajdinov, drugi, Abdi-halife imam i
H. Alija, sin Hadrov, H. Hasan, sin Jusufov.
Ovi navedeni Ijudi i drugi, iskupivši se rekoše: „Spomenuta lijepa džamija, prije nekoliko godina, kada je prokloti vlaški zapovjednik zvan Despot - Bog ga prokleo! - s mnoštvom hrgjavih nevjernika došao te Sarajevo popljačkao i zapalio to izgorio vatrom, izgori i džamija. Od te velike vatre izgorješe hatule, duvarovi ispucaše i ćošeta se rastaviše a duvarovi se do temelja razmakoše i uzdrmaše. Ako se do temelja duvarovi no obore i ne prezidaju, nije ni na kakav način moguće da kube može stojati." Vijećajući na taj način rokoše: „Ako novci odregjeni od devleta za popravak te spomenute lijepe džamije ne mogu stići, da se na svaki način iznova sagradi s kubetom, a ako iz Stambola ne će dati više para za gradnju, mi ćemo svi, po mogućnosti, izmegju se pokupiti, te džamiju napraviti i dovršiti i jamčimo jedan za drugoga.
Nek se do temelja obori, te na novo s kubetom sagradi a na svaki način bolja." Izgovorivši gore spomenuta dvojica t.j. Mustafa subaša i H. Nesuh, zatražiše, da se u sidžil uvede, koji se napisa mjeseca zilhidžeta 973. po hidžretu.
Svjedoci:
Šejh Omer, imam Hasan, sin Abdullahov,
Jusuf, sin Husejnov, H. Behram, sin Mehmedov,
Mustafa, sin Alin, Hasan, sin Abdi-spahin,
H-halife, sin Uvejsov, Osman, sin Džaferov
Mustafa, sin Ahmedov, Davud, sin Mehmedov,
Mustafa, sin Abdullahov, Tur-Alija, sin Mehmedov,
Husejn, sin Abdullahov, Velija, sin Mustafin,
Timur, sin Skenderov, Balija, sin Abdullahov,
Abdi-halife, sin Mustafin, Džafer, sin Balin,
Mustafa, sin Firuzov, H. Torsun,
Abdurrahman, sin Mehmedov, H. Ahmed, sin Mahmudov,
Oruč, sin Muratov, Alija, sin Jahijin,
Ibrahim, sin Hasanov, Husejn, sin Durgutov,
Jusuf, sin Alin, Memija, sin Abdullahov,
Perija, sin Mehmedov, Mustafa. sin Skenderov.(149)“
Podaci II knjige sidžila sarajevskog šerijatskog suda svjedoče da je majstor Nikola učestvovao u izgradnji Careve džamije prije 11. augusta 1565. godine: «Toga dana je njegov sin Marko na sudu primio novčani dug od Margarite, ćerke Marka iz Latinluka, koji je dugovala umrlom neimaru Nikoli koji je zaposlen na gradnji Careve džamije.(150)» Turski izvori pružaju podatke i o dolasku crepara iz Srbije na gradilište Careve džamije: «Nekoliko njih od Novog Pazara (selo Kalina) i Prokuplja došli su 1565. da prave ćeremit za Carevu džamiju u Sarajevu.(151)» Za nadzornike građevinskih radova, šerijatski sud je odredio Sudjah Halifu, sina Muhamedovog, a za njegove pomoćnike sudskog pisara Hajdar-efendiju, Sulejman Čelebiju, sina Abdulahovog, kao i Vit-hodžu, sina Sadinog(152).
Iz XVII stoljeća nema puno podataka o džamiji:
godine 1605. Ajni-beg gradi mekteb. Zgrada tog mekteba bila je izgrađena sa lijeve strane do Careve džamije, a preko tadašnje ulice Nurije Pozderca, kako o tome 1974. godine piše Mehmed Mujezinović(153). U Putopisu Evlije Čelebije iz 1660. godine, zabilježeno je da profesori islamske tradicije ('ilmu'l-hadis) predaju besplatno u Carevoj džamiji(154).
Godine 1697, prilikom osvajanje Sarajeva od strane princa Eugena Savojskog, u katastrofalnom požaru, teže je oštećena Careva džamija i svi objekti u njenoj neposrednoj okolini. Iz zvaničnog popisa, sačinjenog po zapovijedi bosanskog Halil-paše godine 1112. po hidžretu (1700), saznajemo, citiramo: «Stara džamija u istoj mahali. Okolica joj je posve porušena, ali se u njoj klanja. Gotovih para i za nju svezanih zgrada nema. Hatibu, imamu i mujezinima se plaća od timara.(155)»
Više podataka o radovima vezanim za Carevu džamiju, nalazimo u dokumentima iz XVIII stoljeća: o heksagonalnoj biblioteci, sagrađenoj od kamena, koja se nalazila u lijevom uglu dvorišta Careve džamije, napisano je:»U lijevom uglu dvorišta Careve džamije bila je knjižnica, tvrdo sagrađena na šest uglova pod kube¬tom poput turbeta, koju je 1173/1759. osnovao Osman Šuhdi ef. Bjelopoljac, divan efendija tadašnjeg bosanskog valije Ali paše Hećimovića, s kojim je i došao u Bosnu. Sama zgrada je sagrađena 1167/1753. Osim knjiga, koje je uvakufio Osman Šuhdi, u ovu su knjižnicu kasnije smješteni svi sidžili sarajevskog šeriatskog suda, koji su ostali sačuvani. Najstariji su među njima iz godine 959/1552 i 973/1565. Kada se je 1910. gradila sadašnja zgrada Ulema-medžlisa pred Carevom džamijom, porušena je i ova kutubhana, a za smještenje knjiga iz nje određene su posebne prostorije u lijevom krilu nove zgrade Ulema-medžlisa. Rušenje ovog lijepog spomenika označio je jedan naš historik, koji i danas živi, barbarstvom. Kada je 1914. godine osnovan poseban Muftijski ured za sarajevsko okružje, njegove su kancelarije smještene u prostorije ove knjižnice, a knjige zajedno sa sidžilima prenesene u Gazi Husrev-begovu biblioteku. Sidžili su u katalogu posebno zavedeni.(156)»
Decembra 1768. godine, spominje se jedna sudska isprava sa mujezinom Careve džamije Hadži Mustafom, kao potpisnikom isprave, u vezi popravke starog vodovoda kojim se voda sa Hrvatina dovodila do česme ispred te džamije.(157)
Abdulah-aga Hadžimuratović, stanovnik Careve mahale, u dvorištu Careve džamije je 1791. godine sagradio česmu koja je prvobitno imala pet lula, a kasnije tri lule. Voda je bila dovedena iz Megare. Na kamenoj ploči dimenzija 34x60 cm(158), koja se nalazila iznad česme, bio je uklesan natpis u pjesmi na turskom jeziku:
»Abdulah-aga hadži Muratović, plemeniti aga,
Doveo je u ime Boga pitku vodu,
I ukrasio ovo mjesto slično vrtu Irema
Koju vodu će stalno koristiti ljudi za piće i abdest
Kada je voda protekla Namik joj izreče kronogram:
Neka Alah dobrotvora napoji sa izvora Firdevsa.«
(1206)
Godina u natpisu izražena je samo u ebdžedu, pa sabiranjem vrijednosti slova posljednjeg polustiha dobivamo hidžr. 1206. godinu (1791/92).
Molba sarajevske ehalije, upućene preko šerijatskog suda sultanu Selimu III, pruža dodatne podatke važne za historijat džamije:
"Pošto za popravak Fatihove džamije, koja se nalazi u gradu Bosna Saraju, koju je pokojnik popravio, te je regbi dika cijelog grada, nije ništa odregjeno a tijekom vremena se olovni krov a i druga mjesta pokvarili te su od duže vremena potrebni popravka, dogje prije, t. j. 1193. po hidžretu (1779) na molbu sarajevske ehalije ferman bosanskom valiji Bošnjaku Abdullah-paši Teftedareviću da istu popravi iz državne blagajne. Ovaj je to i učinio, ali od toga vremena do danas se nije ništa popravljalo na njoj i pokazala se potreba, da se opet popravi: za to stanovnici ovoga grada, hodže i dobri Ijudi i sva ehalija dolaze, moleći se, da podastremo Vašem Veličanstvu molbu, da bi blagoizvolili zapovjediti, da se popravi, to sam i sâm upoznao i vidio, da je to potrebno. Usugjujem se za ljubav velikoga Boga podastrijeti ovu molbu sarajevskih stanovnika Vašem Veličanstvu a Vaša zapovjed je zapovjed. 19. šabana velikog godine 1211. po hidžretu (1796).(159)"
Iz sidžila od 1. muharema 1215 (26. maja 1800) saznajemo detalje o prepokrivanju krova kupole olovnim pokrovom. Kao nadoknadu za izvršene krovopokrivačke radove, «majstor Mihat, zimija» je naplatio 1.200 para, a sam olovni pokrov je koštao 54.592 para. U isto vrijeme je izvršeno i «bojadisanje unutrašnjosti džamije»(160).
Na osnovi jedne carigradske diplome, saznajemo da je glavni imam i hatib i mutevelija Careve džamije postao Muhamed Fadil Šerifović(161). On postupa prema naredbi sultana Abdul Medžida, sina Mahmuta II, iz 1847. godine, da džamiju «popravi i raširi»(162), te upravlja radovima «proširenja džamije sa dvije lađe (tetime), a ispred džamije, na osam kamenih stubova podiže krov ispod kojeg su otvorene sofe»(163), pravi dva drvena ćursa, musandaru (mahfil) za mujezina, musandare u tetimama, vrši preoblikovanje portala iznad kojeg postavlja natpis sa sultanskom tugrom Abdul Medžida(164).
Fadil-paša Šerifović 1850/51. godine obnavlja porušeni Ajni-begov mekteb iz 1605. godine i posvećuje ga svojoj majci Ćamila-hanumi, o čemu je svjedočio natpis isklesan u kamenu sa hronogramom kojeg je sam sastavio:
«Lijepo se proširi dječinji mekteb. Druga sagraditeljica ove kuće bijaše Ćamile-hanuma.» Gjever tarih ovoj zadužbini svoje majke izreče Fadil: „Kao mala djeca neka se dovine Božije milosti i pokojna sagraditeljica. 1267. po hidžretu (1850)."(165)
Nakon toga, 1853/54. godine, on u drugom kraju džamijskog dvorišta, preko puta biblioteke (kutubhane) podiže muvekithanu (sahatnica za određivanje tačnog početka molitvi i smjene mjeseci u muslimanskom kalendaru) u Sarajevu, o čemu je svjedočio tarih isklesan u kamenoj ploči i obojen zlatnom bojom: «Ovu Fatihovu bogomolju popravljajući načinih, jer prije u ovome gradu sahat¬nice nije bilo; postavljajući potrebite satove reče Fadil tarih gjevherli: «U Saraj-Bosni ova nova sahatnica area razgaljuje.»
Kraj ove sahatnice načini bosanski valija, pokojni Mustala Asim-paša, pri zemlji jednu odaju za mujezine a nad njom i nad sahatnicom za imama i hatiba dvije odaje 1289. po hidžretu (1872).
Te iste sobe služiše neko vrijeme za što su i načinjene. Kasnije, tj. iza okupacije smjestio se amo ustrojeni bosanski ulema-medžlis te stajaše sve do lanjske godine, tj. 1325. po hidžri (1907) ovdje. Lane, preselivši se u malo veću zgradu, vratiše iste odaje opet imamu i mujezinima.(166)»
Godine 1857/58, isti mutevelija, uz džamiju, gradi medresu sa 12 sobica za učenike medrese i dershanom u kojoj on sam, jedno vrijeme i predaje kao njen muderis. Na kemenoj ploči, veličine 90x25 cm, koja se nalazila iznad ulaza u medresu, ispisan je talik pismom tarih na turskom jeziku u četiri četvorna polja:
«U ime Božije postavljen je temelj ovoj naučnoj ustanovi,
I uz zahvalnost Stvoritelju omogućeno njeno dovršenje.
Osnivač joj sastavi lijep dževher kronogram:
Istiniti je omogućio Fadilu podizanje medrese.»
(1274)
Ako saberemo vrijednosti slova koja imaju dijakritičke znakove u posljednjem distihonu, dobit ćemo hidžr. 1274. godinu. Nad ovim natpisom nalazila se druga kamena ploča, elipsasta oblika, na kojoj su bila ispisana imena: vjerovjesnika Muhammeda, Fatime, Alije, Hasana i Huseina. a ispod toga godina kojom se kaže da je kapiju medrese dovršio Fadil-paša Šerifovič hidžr. 1274. godine.
Prema Kemuri, medresa se nalazila poviše Ajni-begova mekteba i nazivala se Carevom medresom(167).
Nakon Berlinskog kongresa, austrougarske okupacije i oružanog otpora sarajevskog stanovništva austrijskoj vojsci, grad je 19. augusta 1878. godine zauzet, a nekoliko džamija je pretvoreno u skladišta, uključujući i Carevu, koja do kraja 1891. godine ostaje zatvorena(168).
Dvadeset godina nakon što su u pseudomarskom načinu izvedene Vijećnica, Šerijatska škola i neke druge građevine, «Carsko i kraljevsko zajedničko ministarstvo odobrilo je da se za smještanje Ulema-medžlisa(169) u Sarajevu podigne nova palača na zemljištu pred Carevom džamijom,...zajedno sa ovom gradnjom će se obnoviti i Careva džamija, te je ušlo u projekt da se džamija što ljepše oboji. (170)» Radi izgradnje novog objekta 1910. godine porušeni su sljedeći objekti: biblioteka, muvekithana i prostorije za imama, hatiba i mujezina, česma i svi okolni objekti, a za projektanta je određen građevinski nadsavjetnik, arhitekta Karl Paržik.
Karl Jožane (ili Jožanc) «Maler», 19. oktobra 1930. godine, vršio je intervencije na slikanoj dekoraciji u enterijeru džamije(171).
Tokom drugog svjetskog rata, prilikom njemačkog bombardiranja Sarajeva, 13. aprila 1941. godine, kompleks Careve džamije je bio pogođen avionskom bombom, koja je oštetila gornji lijevi ugao kubusa džamije iznad trompe, te spoj lijeve tetime i ulaznog trijema, kao i arkade na toj strani trijema, ali je to već 1943. godine popravljeno(172).
Uprava Careve džamije sa mutevelijom, Odborom Islamske vjerske zajednice Sarajeva i uz pomoć prikupljenih sredstava je 1980. godine angažirala slikara-konzervatora Nihada Bahtijarevića koji je u periodu 1980-1983. godine izvršio istraživačke i konzervatorsko-restauratorske radove slikanih dekoracija u enterijeru džamije(173).
U periodu od 1985. do 1990. godine, slikar-konzervator R. Petrović je oslikao minber na osnovi otkrivenih(174) ostataka prvobitne dekoracije.
U ratu 1992-1995. godine, Careva džamija je pretrpjela sljedeća oštećenja:
- bakarni lim na glavnoj kupoli je probijen gelerima,
- krovna konstrukcija iznad desne, muške tetime, oštećena direktnim pogotkom granate,
- usljed oštećenja pokrova iznad glavnog i bočnih trijemova, te iznad obje tetime, došlo je do prokišnjavanja i oštećenja plafonske konstrukcije,
- pokrov - bakarni lim na kupi munare po obodu je oštećen, a mjestimično na više mjesta probijen, te prokišnjava, a na ovum mjestu mjestimično su oštećene i uništene elektroinstalacije, s obzirom da je gorio. Međutim, drvena konstrukcija je u dobrom fizičkom stanju,
- gotovo sva stakla na prozorima su popucala (obična i vitraž),
- udarima gelera znatno su oštećeni fasadni zidovi džamije (naročito ulazna sjeverena fasada), strop iznad ulaznog trijema, te kupole u podgledu i lukovi na bočnim trijemovima,
- na dijelu krovišta iznad glavnog trijema i iznad desne, muške tetime oštećen je potkov strehe i čeona daska. Potkov je vlažan i mjestimično otkinut,
- probijeni su mjestimično horizontalni i vertikalnl oluci od bakernog lima, koji su u međuvremenu privremeno sanirani, tj. iskrpljeni bitumenskim premazom,
- stupovi trijema (glavnog i bočnih) imaju manja oštećenja u kamenu na tijelu stupa kao i kapitelu. Kameni stup desnog dvorišnog trijema je udarom granate znatno oštećen, tj. prebijen je. Tijelo stupa je mjestimično zdrobljeno, a kapitel i baza su ostali čitavi. Umjesto tijela stupa, a kao potpora luku i čitavom trijemu, postavljene su 4 čelične cijevi kružnog presjeka koje pridržavaju, tj. podupiru luk,
- mjestimično su probijena drvena dvokrilna vrata na ulazu u džamiju i harem,
- jedan broj okruglih prozora u tetimama je izletio iz ležišta, a kružne radijalne podjele su mjestimično oštećene. Generalno sva stolarija od ranije ima dotrajalu zaštitnu boju koja se ljušti i otpada,
- drveni mušebak ispred ženske tetime je probijen i nagnut,
- stepenište uz žensku tetimu je oštećeno direktnim pogotkom, pri čemu su mjestimično odbjena 3 stepenika,
- mjestimično su odbijeni komadi kamenog šadrvana od poliranog mermera, vodovodna i kanalizaciona instalacija u istom još od ranije nije propisno izvedena,
- mjestimično su oštećeni i otpali komadi kamene obloge na zidu arkade,
- kameni natprozornik u ženskoj tetimi (jugoistočna orijentacija fasadnog zida) je napukao po čitavoj širini,
- u ženskoj tetimi postoji galerija, koja od ranije nije racionalno iskorištena, tj. gotovo da se uopće ne koristi. Razlog je veliki nagib drvenog stepenišnog kraka, tako da svako uspinjane i silazak predstavlja opasnost po vjernike.(175)
U periodu 1995-2000. godine, u Carevoj džamiji su, uz saglasnost Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, uglavnom sanirana ratna oštećenja, a 1998-1999. godine je postavljeno podno grijanje.(176)
Historijski podaci o Isa-begovoj banji
Na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, u periodu od raspada Rimskog carstva pa do gubitka bosanske samostalnosti, nije bilo niti jedne banje. Vrhbosnu, sa većim dijelom zemlje Pavlovića, Turci su zaposjeli 1435. godine, a bosansko kraljevstvo 1463. godine, te 1482. godine zadnji ostatak zemlje Hercegove. U tim prvim godinama Turci su napravili tri hamama: dva u Sarajevu i jedan u Visokom. Na Balkanu postoji nekoliko hamama koji su u funkciji, a posljednji u Bosni i Hercegovini je zatvoren 1916. godine(177).
Isa-begov hamam, koji se još zvao i Carev(178) hamam, jer je bio sagrađen u kompleksu Isa-begovih zadužbina, je najstariji hamam u Bosni i Hercegovini i sagrađen je koju godinu prije 1462. godine, kada se spominje u Isa-begovoj vakufnami(179).
«Ne znamo da li je ovaj hamam nastradao u požaru 1769, što je zahvatio kraj oko njega, ali je u ponovnom požaru u onom kraju, 22. siječnja 1810, izgorjelo sve što je bilo od drveta, a pripadalo ovom hamamu. Od uvođenja regularne vojske u Turskoj, služio je ovaj hamam naročito vojsci.
Voda za ovaj hamam uzeta je s vrela vrh Bistrika. Cijevi ovog vodovoda bile su na mjestima položene uz potok Bistrik. Kako je 9. studenog 1887. nabujala Miljacka preko svake mjere, a i ostale vode oko Sarajeva, Bistrik je znatno oštetio vodovod ovog hamama i on je toga dana prestao raditi. Zakupac Mujaga Hamamdžič prijavio je to Vakufskoj upravi(180) i tražio da se to popravi. Poslije nekoliko dana rečeno mu je da će se porušiti ovaj hamam i podignuti moderna banja. Tako je i bilo. Stari je hamam ostao preko godinu dana zatvoren, a onda je u proljeće 1889. srušen, pri čemu su čak i mine upotrebljavine i, po nacrtu arhitekta pl. Vancaša, sagrađena današnja zgrada i otvorena 16. veljače 1891. kao prvo moderno kupatilo u Bosni i Hercegovini i prozvano Isabegova banja.
Od 1874. do 1887. bili su zakupci ove banje: Hadži Derviš Bilal, Hadži Salihaga Gurabija, prozvan Hamamdžić i njegov sin Mujaga Hamamdžić.» (181)
Nadzor nad gradnjom nove Isa-begove banje vršio je bečki civilni arhitekta Josip plemeniti Vancaš, a građevinskim radovima je rukovodio graditelj Vjekoslav Toth, a mašinsku opremu je isporučila budimpeštanska tvrdka Mat. Zellerin. Namještaj i rublje dobavile su sarajevske trgovačke tvrtke. U pisanim izvorima, spominju se podaci o utrošenim sredstvima za gradnju banje:
«Graditeljske radnje stajale su u svemu 41.817 for. što daje na 1 m2 izgradjene površine, koja ukupno mjeri 575 m2, okruglo 72.75 for. Troškovi visokoga zidanoga dimnjaka iznose 1.346 for. Uredba strojeva sa dobavom reservoira, uredbom grijanja i ventilacije, uređenje praone, parne sušione, vodovoda, stajala je ukupno 15.482 for.
Režijske radnje iznosile su 2.032 for. Nabava pokućstva i rubenine stajala je 5.467 for. Nabava sprava za makinistu, uredba telefona i zvonila stajala je 788 for. Honorar arhitekta 2 200 for. U svemu 65.132 for.(182)»
Dvadeset godina nakon otvaranje nove Isa-begove banje, izvršeni su radovi renoviranje banje:»Danas se zatvara Gazi Isa-begova banja, a otvoriće se istom za šest nedjelja (oko polovice mjeseca augusta). Kroz to vrijeme banja će se renovirati, zidovi će se emajlirati, uvešće se električna svjetlost, dogradiće se više kabina u parnom kupatilu, koje će se razdijeliti na I i II razred. Također i sobe sa vodom (Wannenbad) imaće od sada dva razreda, od kojih će I koštati za svako kupanje 2,40 K, a II 1,40 K. Parno kupanje I razr.: 1,40 K, a II razr. (turska banja) 80 h. Poslije 6 sah. na veče 70 h. – Za ovo renoviranje Gazi Isa-begove banje biće utrošena svota od 35.000 K, od kojih otpada na Vakuf 27.000 K, a ostalo na poduzetnika banje B. Atiasa.(183)» Nakon dvomjesečnog renoviranja, Isa-begova banja je otvorena 21. augusta 1911. godine(184).
Sasvim je izvjesno da je poslije 1940. godine, a najvjerovatnije nakon II svjetskog rata, izvršena eksproprijacija južnog dijela greblja, koje se nalazilo na tadašnjoj k.č. br.11(185), zato što taj eksproprisani dio parcele nije uključen u današnju k.č. br. 13, k.o. Sarajevo IX (po novom premjeru), općina Stari Grad, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.
U toku rata 1992-1995. godine, zgrada banje je teško oštećena granatama. Po prestanku ratnih dejstava na ovom objektu nisu poduzeti nikakvi sanacioni zahvati, pa mu prijeti opasnost potpunog propadanja.
2. Opis dobra
Graditeljsku cjelinu danas čine džamija sa natkrivenim ulaznim trijemom i dva trakta trijema sa kolonadama stupova natkrivenim kupolama, koji povezuju džamiju sa zgradom Ulema-medžlisa i formiraju unutrašnje dvorište sa šadrvanom, harem sa nišanima i turbetom šejha Bistrigije, kameni zidovi ograde, dvije kapije kao i objekat Isa-begove banje.
Sam objekat džamije je tokom svog postojanja prošao nekoliko faza arhitektonskih dogradnji. Najstariji dio džamije iz 1565. godine jeste centralni kubus, kome su oko 1800. godine dodane dvije bočne lađe sa arkadama. Obje tetime su oko 1848. godine zazidane i spojene sa centralnim molitvenim prostorom vratima.(186) Nova Isa-begova banja sagrađena je 1891. godine, a Palata Ulema-medžlisa sagrađena je 1910. godine. Svaka od njih je mijenjala prvobitni izgled objekta, stoga je objektu džamije veoma kompleksno pripisati određenu tipološku pripadnost, pa se možemo prikloniti mišljenju arhitekte Anreja Andrejevića: «U arhitektonskom pogledu Careva džamija u Sarajevu, tačnije njen središnji deo koji je nastao 1565/66 - molitveni kubus s kupolom na trompama i minaret prislonjen uz njegovu desnu stranu-pripada standardnom tipu jednoprostorne kupolne džamije sa tremom i jednim minaretom»(187). Pišući o potkupolnim džamijama, prof. Bećirbegović Madžida navodi da sve potkupolne džamije u Bosni i Hercegovini imaju standardno rješenje jednoprostornih džamija, osim Gazi Husrev-begove u Sarajevu i Ferhadije u Banjoj Luci koje imaju složenu kompoziciju višeprostornih džamija(188).
Centralni kubus džamije je ukupnih vanjskih gabarita cca 15,63x15,66 m(189). Tetime, vanjskih gabaritnih dimenzija cca 4,99x14,16 m, prislonjene su uz zapadni i istočni zid “kubusa”. Ulazni trijem, natkriven trostrešnim drvenim krovištem(190) sa bakarnim pokrovom, je dubine 5,97 m i širine 25,16 m, a oslonjen je na kolonadu od 8 stupova sa arkadama. Zapadnim (gabarita 4,52x14,15 m) i istočnim (gabarita 4,22x10,56 m) trijemom sa kolonadama stupova natkrivenim kupolama, pokrivenim bakrom, objekat džamije je povezan sa zgradom Ulema-medžlisa. Stupovi su postavljeni na međusobnim osovinskim razmacima od 3,61 do 3,65 m, i u nivoima iznad stropa i ispod kapitela imaju postavljena metalna ojačanja u vidu prstenova. Iznad kapitela stupova, u stopama arkada, postavljene su čelične zatege radi preuzimanja horizontalnih sila.
Kapiteli stupova trijema džamije su bogato profilirani, ali je neizvjesno koliko su očuvani elementi prvobitnog izgleda. Ajverdi tvrdi da su oni prenaglašeno ukrašeni bademastim formama i da su nešto zdepastiji od kapitela uobičajenih za XVI stoljeće. (A. Andrejević, 1986, 146)
Ulazni portal džamije, gabarita 3,44x5,80 m, istaknut je 35 cm u odnosu na ravan sjevernog zida. Prelomljeni luk i tarih u luneti iznad vrata ističu ulaznu partiju džamije. Lijevo i desno od središnjeg pristupnog prolaza(191) ulaznim vratima, izvedene su vanjske sofe. Dvokrilna ulazna vrata, u otvoru iznad kojeg je lučna greda izvedena u formi nadvoja od kamenih segmenata, izvedena su od punog hrastovog drveta, i uvode nas u centralni molitveni prostor džamije (unutašnjih svijetlih dimenzija 13,16x13,12 m).
Slikana dekoracija portala je više puta preslikavana i dobrim dijelom je oštećena. Dekoracija je primjetna u oba gornja ugla, između kasnije apliciranih štuko-rozeta, na oba dovratnika, kao i na luku iznad natpisa koji je postavio Šerifović. Iako je dekoracija uništena, može se dovesti u vezu sa oslikavanjem džamije u XVI stoljeću. (Andrejević, 1968, 156)
Lijevo i desno od ulaznih vrata smještene su sofe dubine 209 cm i širine 504 cm, između kojih se nalazi prolaz širine 308 cm. Na crtežima postojećeg stanja iz 1986. godine, u uglu lijeve unutrašnje sofe, je ucrtano stepenište kojim se pristupalo mahfilu. Shodno navedenom, mahfil se pružao od istočnog do zapadnog zida(192). Današnji mahfil, širine 500 cm i dubine 255 cm, izveden od kamena, rezultat je konzervatorsko-restauratorskih radova iz 80-ih godina XX stoljeća. Mahfil je oslonjen na 4 kamena stupa. Baze stupova, visine oko 90 cm, su kvadratičnog presjeka, koji u donjoj trećini stupa prelazi u osmougaoni presjek, a završava kapitelom kvadratičnog presjeka. Arhitravna greda ima vijenac i profilaciju “u gužve”, a ograda etaže mahfila je izvedena u formi kamenih tranzena sa geometrijskim dekoracijama. Mahfil ima drvenu kasetiranu tavanicu, sa gredama vidljivim u podgledu i geometrijskim motivima osmougaone zvijezde apliciranim u kasetama.
Centralni, molitveni prostor džamije ima u osnovi izgled kvadrata, stranica 13,12x13,16 m. Ovaj prostor zatvoren je obimnim kamenim zidovima debljine cca 1,20 -1,27 m, visine od cca 11,60 m(193), na kojima se oslonci trompi(194) javljaju na visini od +7,85 m(195), dok su tjemena njihovih čeonih lukova na koti +11,38 m. Između trodjelnih, kriškasto zasvedenih trompi su plitki prislonjeni lukovi, a prelaz u prsten kupole, između trompi i prislonjenih lukova, ostvaren je sfernim trouglovima. Ispod srednjih krišaka trompi su opekom izvedene i omalterisane niše visine cca 160 cm sa stalaktitnim ukrasima. Početak tambura je naznačen polukružno profiliranim vijencem, postavljenim na koti +11,67 m. Kupola je raspona 13 m, a tjeme podgleda kupole je na koti +19,40 m, a vrh kupole na koti +20,00 m .
Kalota kupole, trompe, njihovi čeoni lukovi i rasteretni lukovi u zidovima između trompi izvedeni su od turske opeke formata 40x20x4,5 do 5 cm, a u kaloti kupole ugrađeno je oko četrdeset keramičkih lončića-rezonatora, čiji su grlići presjeka 8 cm, okrenuti ka potkupolnom prostoru, a čija su dna ugrađena u zidnu masu kupole(196).
Kameni mihrab je naznačen okvirom 2,62x5,32 m, koji je istaknut 40 cm u odnosu na zidnu ravan. Mihrabska niša je široka 119 cm, a njen horizontalni presjek ima formu polovine pravilnog 12-ouganika upisanog u krug radijusa 60 cm. Mihrabska niša je visine 435 cm, a vrh je zasveden za 7 redova stalaktita.
Mihrab je impozantan zbog svoje visine i jednostavnosti. Uokviruje ga široki i jednostavno profilirani kameni okvir, koji se u gornjem dijelu ne završava uobičajenom kićenom dekoracijom, već običnom horizontalnom bordurom. Petostranu nišu u njegovom središnjem dijelu ukrašavaju samo stalaktiti izvedeni u šest redova koji se u najnižoj traci završavaju u kamenu plastično izvedenim kićankama. Stalaktiti su obojeni plavom, oker i cinober bojom.
Prostor oko mihraba sa tri strane (dvije vertikalne i gornja horizontalna) je obojen sa dvije nijanse plave boje, te oker bojom. Navedeni prostor je obojen u tri polja, vanjsko polje je obojeno tamnije plavom bojom, srednje polje oker, a unutrašnje svjetlije plavom bojom. Unutrašnjost posljednjeg navedenog polja je ispunjena međusobno povezanim medaljonima. Okviri ovih medaljona su bijele boje, a njihova unutrašnjost je ispunjena pupoljcima i listićima ruže. U središtu medaljona su četiri cvijeta. Izbočena mjesta peterostrane niše su oslikana oker bojom. Oslikavanjem su načinjeni stupovi. Udubljeni dijelovi su obojeni plavom bojom. U centralnom udubljenju niše je naslikan motiv medaljona sa cvijetom u sredini.
Minber širine 97 cm, dužine 4,25 m i kote vrha osmougaone piramide (kupe minbera) +8,04 m, postavljen je na plitki postament dužine 453 cm, širine 127 cm i visine 8 cm.
Minber svojom arhitekturom ne odstupa od uobičajenog tipa minbera po većim džamijama. Čine ga tri osnovna dijela:
- ulazni portal sa stepeništem i kamenom ogradom,
- gornji, visoki piramidalni dio koji nose četiri kamena stupića,
- bočne trougaone površine koje se prostiru ispod ovog dijela i ograde stepeništa.
Ispod svega navedenog se nalaze tri manja otvora sa prelomljenim lukom i uobičajen, znatno viši prolaz presveden plitkim prelomljenim lukom i uokviren pravougaonom jednostavnom profilacijom.
Ukupna površina minbera je oslikana u periodu od 1985. do 1990. godine na osnovi otkrivenih ostataka prvobitne dekoracije.
Prvobitna dekoracija površine minbera je otkrivena u jesen 1985. godine kada je na prijedlog sarajevskog Gradskog zavoda ispitivačke radove na objektu nastavila ekipa Zavoda za zaštitu spomenika SR Srbije, na čelu sa slikarom-konzervatorom R. Petrovićem. Tom prilikom su otkriveni sljedeći stariji slikani slojevi:
- na kamenoj podlozi kvadratnog polja pod piramidalnim baldahinom,
- na vertikalnom okviru velikog trougaonog polja,
- na vanjskoj strani stepenišne ograde.
Na ovim mjestima je otkrivena gusta rumi-ornamentika istih obilježja kao na zidovima, a ovdje se prostirala u kontinualnim frizovima. Njene elemente čine bijelom bojom izvedene kružne vriježe sa razlistalim pupoljičastim dijelovima, cvjetićima i zupčastim lišćem. Vriježe, izdvojene od svijetlozelene pozadine, virtuozno izvučene tankim konturama crne boje, sijeku se i prepliću na isti način kao kod zidne dekoracije. U središtu njihovih cvjetova, pupoljaka, a mjestimično i na pozadini opet se javlja cinober. Kako po koloritu i motivima, tako i po njihovoj stilizaciji i gustini, opisana ornamentika odgovara dekoraciji na zidnim površinama.
Iz ovog razloga prvobitno oslikavanje minnbera se treba staviti u period XVI stoljeća. (Petrović, 1986, 92-93)
U bočne tetime se ulazi iz centralnog džamijskog prostora, a svaka od tetima ima dvokrilna vrata i na fasadnom zidu. Lijeva (istočna) tetima ima svijetle dimenzije 4,47x12,74 m, a desna 4,43x12,84 m. U lijevoj tetimi je drvenim stepeništem omogućen pristup tzv. ženskom mahfilu, smještenom uz sjeverni zid tetime, dubokom 2,79 m, koji je oslonjen na tri drvena stupa i ograđen niskom drvenom ogradom sa torbozanlukom.
Džamija ima pravilan ritam prozorskih otvora koji su postavljeni u više nivoa: na mihrabskom zidu u četiri nivoa; na ostalim bočnim zidovima centralnog prostora u dva nivoa; jedan niz prozora je postavljen u nivou tambura; po jedan niz prozora na sjevernom i južnom zidu tetima, a na bočnim zidovima tetima dva niza prozora.
Na bočnim fasadama centralnog prostora su po tri prozora, a na sjevernom i južnom zidu po dva. Ovi prozori, dimenzija cca 155x237 cm, su zasvedeni i imaju čeoni prelomljeni luk čija strijela iznosi 117 cm. Lunete tih prozora imaju unutrašnje i vanjske kamene tranzene sa motiva kruga i šestougaone zvijezde. Sa vanjske strane tih prozora postavljeni su demiri od kovanog željeza.
Na mihrabskom zidu u drugom pojasu primijenjeni su zasvedeni sa čeonim prelomljenim lukovima. Lunete tih prozora imaju unutrašnje kamene tranzene sa motiva Davudove zvijezde. Prilikom izgradnje bočnih trijemova (tetima), vjerovatno su zazidani prozori drugog reda na bočnim zidovima centralnog prostora džamije.
Jedini prozor trećeg reda je okulus dijametra 148 cm, postavljen na koti +6,12 m, iznad mihraba u njegovoj osovini .
Na koti +8,01 m, na svakoj strani kubusa, postavljen je po jedan zasvedeni prozor sa čeonim prelomljenim lukom. Lunete tih prozora imaju unutrašnje kamene tranzene sa motiva Davudove zvijezde.
Odmah iznad vijenca tambura, na koti +11,89 m, u osovini svake zidne plohe osmougaonog tambura, postavljen je zasvedeni prozor sa čeonim prelomljenim lukom, sa unutrašnjom kamenom tranzenom.
Na sjevernom i južnom zidu bočnih tetima postavljeni su pravougaoni prozori izvedeni bez lukova, sa ravnim nadvojem. Na bočnim, vanjskim zidovima tetima postavljeno je po 5 prozora sa polukružnim završecima, a svaki od njih ima postavljene demire.
Sa nivoa poda prizemlja džamije se i ulazi na stepenište munare, preko kojeg se izlazi na mahfil centralnog prostora. Kamena munara, visoka 47 m, ima dvaneestostrani postament sa stranicom dužine 74 cm. Podnica šerefe nalazi se na koti +29,18 m, a do nje vodi spiralno stepenište sa 123 stepenice(197). Vrh ograde šerefe je na koti +30,14 m.
Prizmatično postolje munare je završeno romboidno dekoriranim prijelaznim dijelom, plastičnim horizontalnim vijencem i horizontalnim frizom krupno uklesanih stiliziranih pupoljastih motiva. Ispod šerefe su izvedeni stalaktiti u tri reda. (A. Andrejević, 1986, 146)
Ovaj postament je sakriven obimnim zidovima desne tetime, što je još jedan u nizu argumenata koji pokazuje da su tetime dozidane naknadno. Prilikom istraživačkih i konzervatorsko-restauratorskih radova iz 80-ih godina XX stoljeća, obijen je malter i otkriveni su, u vanjskim zidovima tetima, stupovi sa kapitelima, kao i uzdužni lukovi koje poduhvataju ti stupovi. Lukovi, kao i dijelovi zidova iznad njih, zidani su u alternaciji kamena i opeke, u tzv. opus mixtum tehnici. Ovo otkriće je postavilo temelje zaključku da su, prvobitno, kod gradnje bočnih trijemova (tetima) arkade ostavljene otvorenim, a da su se prilikom kasnije intervencije zazidali prostori interkolumnija.
Kapiteli stupova na sjeveroistočnom zidu dekorirani su plitko izvedenim «baklava» ornamentom. (A. Andrejević, 1986, 147)
Kapiteli stupova na jugozapadnom zidu nisu dekorirani. Upravo ova razlika ukazuje ne samo na činjenicu da kapiteli na tetimama i oni u glavnom trijemu nisu iz istog vremena, nego upućuju i na zaključak da su ovako skromni kapiteli na nekadašnjim bočnim trijemovima u odnosu na prvobitni dio džamije morali nastati u neko kasnije vrijeme kada se raspolagalo sa znatno manje sredstava, odnosno kad su se mogli unajmiti skromniji majstori izvođači.
Osim toga, sondaža učinjena 1984/85. godine na spoju zidova tetime i kubusa džamije na sjevernom dijelu objekta, pokazala je da je dograđeni zid tetime zidan nepravilnim kamenom trpancem sa oblucima, za razliku od pravilne strukture zidanja sjevernog zida kubusa džamije(198).
Prilikom gradnje džamije korišteni su tradicionalni materijali: kamen (krečnjak, sedra), turska opeka (tavela), drvo, kovano željezo, olovni i bakarni lim, a sam objekat je građen tradicionalnim tehnikama.
Od samih temelja, pa do početka kupole, kao materijal, korišten je pritesani kamen krečnjak, formirajući masivne zidove čija debljina iznosi 120-127 cm. Turska opeka je korištena za izradu lukova iznad prozora, na mjestima gdje se iz forme kvadrata prelazi u kupolu (sferni trouglovi), te kod zidanja same kupole. Kamen sedra korišten je za izgradnju tijela munare, zbog svojih karakteristika lakše obrade, dok je postament izveden od kamena krečnjaka.
Drvo se koristilo za hatule, prozorske nadvoje, za izradu džamijskog mobilijara (stepenište, ćurs, stropna konstrukcija mahfila, te za stolariju: prozori, vrata). Od kovanog željeza su napravljeni demiri, okovi, zvekiri i ekseri. Kao pokrov kupole korišten je bakarni lim.
Zidna dekoracija
Uprava Careve džamije sa mutevelijom, Odborom Islamske vjerske zajednice Sarajeva, sa vlasnikom spomenika, te uz pomoć prikupljenih sredstva je 1980. godine angažirala slikara-konzervatora Nihada Bahtijarevića tražeći od njega da pod stručnim nadzorom Gradskog i Republičkog zavoda poduzme preliminarno-sondažna ispitivanja i ustanovi ili odbaci mogućnost postojanja starijih slikanih slojeva u džamiji. Slikar-konzervator je angažiran zbog ranijih tvrdnji u literaturi i starijoj štampi o postojanju oslikanih partija na zidovima Careve džamije. (H. Kreševljaković, 1958, 183; M. M.Š. Bašeskija, 463, 1968) Iz tog razloga su između 1980. i 1983. godine pokrenuti radovi i tom prilikom su utvrđene prvobitno oslikane površine.
Tako su u kaloti kupole, u čijem se tjemenu nekada nalazila velika slikana rozeta(199), uz vijenac koji teče između i iznad kupolnih prozora, otkriveni ostaci slikanog friza krupno stiliziranih pupoljaka. Taj pupoljasti motiv, koji je i u kamenu uklesan u vidu friza nad podnožjem munare, danas se prostire sa šest ovakvih elemenata nad sjeveroistočnim zidom. Zatim, motiv se javlja na sedam elemenata u analognom dijelu kalote nad jugozapadnim zidom, te nad sjeverozapadnim zidom i to prema sjeveroistočnom zidu gdje je sačuvano četiri, te prema jugozapadnom zidu na kom je sačuvano sedam pupoljastih motiva. Dakle, u podnožju kupole Careve džamije, u prekinutom vijencu očuvano je ukupno 24 pupoljasta motiva. Smatra se da je ranije moralo biti u cijelom frizu pedeset i šest pupoljastih motiva. (Andrejević, 1986, 148)
Svaki pupoljasti član ima trougaonu bazu, a njegova unutrašnja površina je ispunjena gustom ornamentikom. Pupoljci su optočeni tamnom cinober konturom, dok se kod svakog drugog naizmjenično javlja ornamentalna ispuna u tamnoplavoj i sivobijeloj, odnosno svijetlozelenoj boji i sa crvenim središnjim akcentima u gornjem i donjem dijelu. (Andrejević, 1986, 148)
Drugu zonu, također djelimično očuvanu u tamburu između prozorskih otvora, a iznad polukružno profiliranog prstena kupole koji obavija tambur od potkupolnog prostora, prekriva friz čija talasasta linija horizontalno dijeli svako polje između prozora na dva dijela. U gornjem su raspoređeni slikani medaljoni koji kao da izrastaju iz svakog drugog izdignutog dijela talasaste linije, dok se između medaljona na ovim mjestima javljaju tanke, visoke stabljike sa cvjetovima na vrhu i sa strana. U donjem dijelu se prostire gusto slikana rumi-ornamentika vegetabilnih motiva. U svakom polju između prozora tambura nekada se nalazilo po pet ovako slikanih medaljona, što znači da ih je u cijelom tamburu bilo četrdeset(200). Friz ovih medaljona između prozora nad sjeveroistočnim zidom osnovnog kubusa Careve džamije, bliže trompi koja presvodi gornji ugao u kome se susreću ovaj i čeoni zid džamije, je najbolje očuvan. Zahvaljujući njemu, konstatirano je da je na ovim partijama kolorit bio sveden na vrlo mali broj boja. Tu pozadinu prekriva siva, preko nje su izvučene bijele konture medaljona, talasaste linije i raznoliki izdanci koji ispunjavaju donji dio i same medaljone, zatim cinoberne partije svakog drugog ili trećeg medaljona, cinoberni cvjetići na tankim stabljikama, kao i istobojni akcenti u dijelu ispod talasaste linije. U gustoj ornamentici donjeg dijela, pored golubje sive, bijele i cinobera, mjestimično se kao pozadina javlja blijedozelena boja. (Andrejević, 1986, 148)
Treću zonu prvog slikanog sloja, pod kružnim prstenom tambura što ga krase plavo-crveno-zeleno-bijele cik-cak linije, ispunjava osam rozeta raspoređenih lijevo i desno od vrha svake trompe. Zanimljivo je da tu, na osam sfernih trouglova koji konstruktivno ublažuju prijelaz od čeonih lukova trompi u krug tambura, nisu bile izvedene kaligrafski ispisane kružne levhe s imenima Allaha, njegovog poslanika Muhammeda i prvih šest imama, tj. onakav ikonografski raspored kakav se u carigradskim zadužbinama ustalio oko 1560. godine, već ih ispunjavaju maštovito koncipirane i krupno izvedene rozete. Većina njih očuvana je do danas, dvije su oštećene, a kod jedne, uz trompu više prolaza za munaru, naknadno je kružno opkrojen i izbačen cijeli središnji dio zajedno sa prvobitnom malternom podlogom, da bi u jednoj od kasnijih faza na to mjesto bio ubačen cijeli novi štuko disk sa kaligrafski izvedenom levhom. Sve očuvane rozete su znatno krupnije slikane (sa prečnikom od 140 cm) od opisanih medaljona druge zone u tamburu kupole. Njihovi višelučni rubovi optočeni su pažljivo izvučenom cinober konturom, a unutrašnje polje prekriva zelena pozadina na kojoj se gusto razastiru i prepliću bijele stilizirane vriježe, grančice, listići, pupoljci i cvjetovi. U okviru svake rozete ovi elementi formiraju nekoliko manjih kružnih oblika, od kojih su krupniji bliže središnjem, a sitniji perifernom dijelu. Na pojedinim mjestima, a posebno duž horizontalne i vertikalne simetrale cijelog slikanog polja, javljaju se cinoberni akcenti i krupne tačke koje označavaju središte cvjetova ili razlistalih pupoljastih motiva. (Andrejević, 1986, 148-151)
Četvrtu, djelomično očuvanu zonu prvog slikanog sloja čine frizovi stiliziranih vaza u podnožju trompi. Oni se prostiru u vidu horizontalnih traka nad plitkim vijencem što označava donju ivicu trompe, sa po pet ovakvih motiva u svakoj od tri kriške trompe. To znači da je nekada svaku trompu ukrašavalo po petnaest ovako oslikanih vaza, odnosno da ih je zajedno u džamiji bilo šezdeset. Svojim oblikom i ornamentalnim ispunom ovaj motiv stojećih vaza liči na one koje su u obrnutom položaju bile izvedene u kupoli Ferhadije džamije u Sarajevu. Ovdje su one znatno tanje u donjem, suženom dijelu, a naglašenih su bokova u gornjem dijelu. Ornamentika gornjeg, širokog dijela i ornamentika postolja je gotovo jednaka u obje džamije. Razlike se javljaju samo u koloritu. U Ferhadiji džamiji je zastupljenija kombinacija intenzivnije crvene, zelene i oker sa crnim konturama i sivo-bijelom pozadinom, dok je u Carevoj džamiji pozadina golubije siva, sa korištenjem dosta blijedozelene i nešto tamnije sive boje. Mjestimično je u središnjim zonama vaza nanošen cinober. (Andrejević, 1986, 152-153)
Uopćeno gledajući, pored krupnih pupoljastih motiva, kružnih medaljona i guste rumi-ornamentike u kupoli, rozeta u sfernim trouglovima, stiliziranih vaza u trompama i vjerovatno drugih formi u nižim partijama koje do sada nisu otkrivene, nepoznati majstor se u realizaciji svoje dekorativne sheme svuda služio i sitnijim elementima vriježa, grančica sa stiliziranim listićima, pupoljcima i cvjetićima, elementima koji se prepliću, sudaraju i razilaze, formirajući cijele frizove, samostalne cjeline ili ispunjavaju manje površine. Raspoređujući dijelove ove dekoracije po visinskim zonama, horizontalnim poljima i pojedinačnim mjestima, majstor se nije koristio tehnikom tankog ugrebavanja u zid granica slikanih polja, njihovih bordura ili kontura, kako je to rađeno u Aladži džamiji u Foči ili u Ferhadiji džamiji u Sarajevu. U Carevoj džamiji je majstor, nakaš, preko unaprijed pripremljenih kartonskih predložaka, direktno prenosio krupnije forme i osnovne elemente ornamentalnih kompozicija, da bi potom tankim potezima kičice izvukao njihove vanjske konture i na kraju nanio bojenu ispunu pojedinih članova pa i partija pozadine. Služeći se takvim biljnim motivima i opisanom tehnikom nastojao je da slikarstvom u duhu orijentalne tradicije ukrasi sve one površine zidova koje su na monumentalnim zadužbinama najbogatijih osmanskih velikodostojnika ispunjavale trajnije i skupocijenije ornamentirane fajansne pločice. Ovako razvijen floralni svijet trebao je kao kod svih islamskih sakralnih zdanja da asocira na islamsko poimanje rajskog pejzaža. (Andrejević, 1986, 153)
Prvi slikani sloj u Carevoj džamiji je nastao neposredno nakon izgradnje džamije. Na to upućuju, za ono vrijeme uobičajeni gusto slikani motivi, način njihovog raspoređivanja na zidne površine kao i način njihove stilizacije. Svi ti elementi odgovaraju karakteru zidnog slikarstva nastalog tokom XVI stoljeća(201) na prostoru Bosne i Hercegovine, ali i šire na Balkanskom poluostrvu. Razumljiva odstupanja javljaju se samo u tehničkim detaljima ili koloritu. Pored svega ovoga, na XVI stoljeće posredno bi mogla ukazivati i činjenica da baš iz sredine i druge polovine ovog stoljeća postoji najveći broj arhivskih podataka o desetini slikara – nakaša, uz čija se imena u starim defterima uvijek navodi da su iz Bosne(202). (Andrejević, 1986, 153-156)
Pored ovog najstarijeg slikanog sloja, bilo je utvrđano da je u Carevoj džamiji postojalo još pet faza izvođenja slikane dekoracije na njenim zidovima. Prilikom ispitivanja i utvrđivanja prvog bojenog sloja 1980. godine, svi slojevi su skinuti, a novopronađeni stari slojevi su konzervirani. Na osnovi pronađenih i konzerviranih slikanih slojeva rekonstruirane su danas vidljive dekoracije unutar džamije i to na njenom sjeveroistočnom, jugozapadnom i jugoistočnom zidu. Prilikom skidanja slikarskih faza nastalih nakon XVI stoljeća, konzervacije i rekonstrukcije najstarijih slikanih slojeva, na sjeverozapadnom, te djelimično na sjeveroistočnom i jugozapadnom zidu su ostavljene dekoracije nastale 1930. godine. Taj prostor je dekorirao Karl Jožane (ili Jožanc) «Maler». (Andrejević, 1986, 156)
Dekoracija nastala u tom periodu se može izdvojiti u dvije visinske zone.
Prva zona se pruža od podnožja trompi do lukova prvog niza prozora. Taj prostor je u dnu omeđen horizontalnom linijom.
Ugao koga zatvara sjeverozapadni i sjeveroistočni zid je oslikan stupovima (ukupno pet stupova) sa bogato profiliranim bazama i kapitelima. Za oslikavanje ovih partija je korištena tamnija i svjetlija plava, te bijela boja. Ovim bojama su obojeni stalaktiti.
Suprotan ugao, dakle onaj koga zatvara sjeverozapadni i jugozapadni zid, je također u donjoj zoni omeđen horizontalnom linijom na koju se naslanjaju četiri naslikana stupa. Tri stupa imaju bogato profiliranu bazu. Baza jednog stupa je prekinuta zbog izvođenja luka nad prolazom u mahvfl. Kapiteli stupova su ukrašeni stiliziranim vegetabilnim elementima. Za oslikavanje ovih partija je korištena tamnija i svjetlija zelena, te bijela boja. Ovim bojama su obojeni stalaktiti.
Na sredini sjeverozapadnog zida, ispod gornjeg prozora koji je uokviren cvjetnim vijencem, je naslikana kružnica. Unutar nje je naslikana manja kružnica iz koje se zrakasto širi osam linija. One su međusobno na vanjskim tačkama spojene valovitim linijama. Kružnica je uokvirena vegetabilnim vijencem. Za oslikavanje ovog motiva je korištena svjetlija i tamnija plava i bijela boja.
Druga zona obuhvata prostor ispod gore navedene horizontalne linije. Odnosi se na ukrašavanje doprozornika i lukova iznad prozorskih otvora. Ova dekoracija je izvedena slikanjem vegetabilnih vijenaca i pojedinačnih cvjetića (lukovi iznad prozora) tamnijom i svjetlijom plavom i bijelom bojom.
Ispod pandatifa raspoređeno je osam kaligrafskih natpisa. Natpisi su pisani žutom bojom u kružnicu svijetloplave podloge(203).
Jugoistočni zid:
• posmatrano u smjeru SI→JZ
- natpis sa Božjim imenom Allah dželledželaluhu - Bog Svevišnji:
الله جل جلاله
- natpis sa imenom Božjeg Vjerovjesnika Muhammeda, unutar kojeg je ukomponiran 40. ajet 33 Kur'anske sure:
ما كان محمد ابا احد من رجالكم و لكن رسول الله
«Muhamed nije otac nijednom od vas, on je Poslanik Božji.»
Jugozapadni zid:
• posmatrano u smjeru JI→SZ
- natpis sa imenom prvog halife Ebu Bekra:
ابو بكر الصديق رضي الله عنه
«Ebu Bekir es-Sidik, Bog bio zadovoljan njime.»;
- natpis sa imenom trećeg halife Osmana:
عثمان ذو النورين رضي الله عنه
«Osman zu n-nurejn, Bog bio zadovoljan njime.»
Sjeveroistočni zid:
• posmatrano u smjeru JI→SZ
- natpis sa imenom drugog halife Omera:
عمر الفاروق رضي الله عنه
«Omer el-Faruk, Bog bio zadovoljan njime.»
- natpis sa imenom četvrtog halife Alije:
علي المرتضي رضي الله عنه
«Alija el-Murteda, Bog bio zadovoljan njime.»
Sjeverozapadni zid:
• posmatrano u smjeru SI→JZ
- natpis sa imenom starijeg unuka Vjerovjesnika Muhameda, Hasana:
حسن رضي الله عنه
«Hasan, Bog bio zadovoljan njime.»
- natpis sa imenom mlađeg unuka Vjerovjesnika Muhameda, Husejna:
حسن رضي الله عنه
«Husejn, Bog bio zadovoljan njime.»
- natpis iznad prozora (sjeverozapadni zid) ispisan bijelim slovima na zelenoj kružnoj površini:
يا مفتح الابواب
«Ti koji otvaraš vrata.»
- natpis prema sjeveroistočnoj tetimi:
افتح لنا خير الباب
«Otvori nam najbolja vrata.»
Natpisi na mihrabu(204):
• gornja zona mihraba
- kur`anski ajet:
فول وجهك شطر المسجد الحرام
«Okreni lice svoje prema Hramu časnom.» (II-149)
• mihrabska niša
- kur'anski ajet:
كلما دخل عليها زكريا المحراب
«Kad god bi Zekerijah ušao u mihrab.» (III-37).
• Iznad mihraba je natpis perforiran na drvenoj ploči:
لا اله الا الله محمد رسول الله
«Nema Boga osim Allaha, Muhammed je Poslanik Božji.» (205)
Kupola: (206)
بسم الله الرحمن الرحيم الملك القدوس السلام المؤمن المهيمن العزيز الجبار المتكبر الخالق البارؤ المصور الغفار القهار الوهاب الفتاح العليم القابض الباسط الحافض الرافع المعز
«U ime Boga, Milostivog, Samilosnog. Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakog obezbjeđuje, Onaj koji nad svim bdi, Silni, Svevišnji, Gordi, Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Oblikovatelj, Oprostitelj.» ...
Jugozapadna tetima: (207)
بسم الله الرحمن الرحيم و من حيث خرجت فول وجهك شطر المسجد الحرام و انه الحق من ربك و ما الله بغافل عما تعملون
«U ime Boga, Milostivog, Samilosnog. I iz svakog mjesta u kome budeš, ti lice svoje Časnom hramu okreni, istina doista od Gospodara tvoga dolazi; a Allah motri na ono što radite.» (Kur'an časni; II-149)
Sjeveroistočna tetima: (208)
بسم الله الرحمن الرحيم و تعاونوا على البر و التقوى و لا تعاونوا على الاثم و العدوان و اتقوا الله ان الله شديد العقاب
«U ime Boga, Milostivog, Samilosnog. Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha jer Allah strašno kažnjava.» (Kur'an časni; V-2)
Autor natpisa je Ešref Kovačević, jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih kaligrafa prošlog stoljeća.
Tokom konzervatorsko-restauratorskih radova, izvođenih u periodu od 1980. do 1990. godine, izvršena je rekonstrukcija tri stara natpisa: natpis u mihrabskoj niši, natpis na sjeverozapadnom zidu iznad prozora i natpis iznad otvora koji spaja centralni prostor džamije i lijevu tetimu. Rekonstrukciju natpisa je vršio tim Nihada Bahtijarevića.
U Carevoj džamiji su dva ćursa. Jedan je postavljen uz sjeveroistočni zid. Izrađen je od drveta. Na profiliranu stopu je postavljen polukružni element. Njegovo dno je oslikano listovima. Vrh polukružnog elementa završava ogradom izrađenom od tokarenih stupića. Ćurs je obojen oker, zelenom, plavom i cinober bojom. Drugi ćurs je postavljen uz jugoistočni zid. Istog je oblika, samo je nešto većih dimenzija od prethodno opisanog. Polukružni element ćursa je obojen svijetloplavom bojom, a na njegovom dnu su naslikani listovi.
Natpisi
Nad glavnim ulazom u džamiju, na kamenoj ploči, uklesan je natpis u stihovima na turskom jeziku. Pisan je pismom nesh-talik. Natpis glasi:
«Njegova ekselencija Abdulmedžid-han, vjerski poglavica
U pročelju je hilafeta i poglavica muslimana.
On je svjetionik darežljivosti, a ličnost mu je sušta plemenitost.
Njegova džamija iz dva perioda šalje svjetlo na sve strane,
Čija kupola svijetli poput mjeseca,
A munara strši u nebeske visine.
Džamiju Fatiha Mehmed-hana u Saraj-Bosni
Koja je ranije sagrađena, dotrajala i postala ruševna,
Ukazao je dobrotu i ovu zadužbinu svog slavnog djeda
Obnovio, taj odabrani vladalac,
A u svrhu da bi se u njoj nizali redovi vjernika pri molitvi.
Tu vojsku vjernika neka Istiniti održi do sudnjeg dana.
Nad njezinim ulazom postaviše se
Ova dva dževher kronograma u pjesmi:
Vladar svijeta obnovio je Fatihovu bogomolju,
U ovoj godini vladar je učinio ovo dobro djelo.
Sastavio Muhamed Rifat. Godina 1264.» (1847/48)
Godina natpisa, pored toga što je označena brojkama, izrečena je i u ebdžedu i to dva puta u dva posljednja stiha. Iznad teksta natpisa je tugra sa imenom sultana Abdulmedžid-hana i hidžr. 1263 (1846) godinom. (Mujezinović, 1998, 19)
Turbe muftije šejha Ibrahima Bistrigije
U haremu Careve džamije, pored munare, smješteno je turbe sarajevskog muftije šejha Ibrahim-efendije Bistrigije. Sačuvani su samo zidovi od poluobrađenog kamena, visine 1,50 m i debljine 0,50 m, a koji ograđuju prostor od 6,60 x 3,80 m. Objekat nema krova, završeci zidova su natkriveni ćeramidom. U unutrašnjosti ovog prostora nalaze se, osim Bistrigijina nadgrobnog spomenika sa natpisom na njegovom uzglavnom nišanu, još dva groba označena nišanima. Na jednom od njih piše da tu počiva šejh Muhamed, sin Jakubov, umro 1856. godine, dok na drugom nema natpisa.
Desno od ulaza u turbe postoji kamena ploča čiji tekst pokazuje da je u turbetu sahranjen Bistrigija i da je umro 1069 (1658/59) godine. U natpisu na nišanu Bistrigije nije označena godina njegove smrti. Međutim, sačuvana su još četiri hronograma u pjesmi sa hidžr. 1075 (1664/65) godinom kao datumom smrti Bistrigije. Ima autora koji bilježe da je Bistrigija umro 1070 (1658) godine.
1069. NATPIS NA TURBETU ŠEJHA IBRAHIMA BISTRIGIJE
– po S. Kemuri
Desno od ulaza u turbe smještena je kamena ploča veličine 40x58 cm, u koju je uklesan natpis u pet redaka, u krupnom talik pismu. Natpis je u prozi na arapskom jeziku. Natpis glasi:
«Ovdje počiva vođa šejhova Ibrahim-efendija Bistrigija. Za njegovu dušu u ime Allaha proučiti Fatihu. Godina 1069 (1658/59).»
(Bez datuma) NATPIS NA NIŠANU ŠEJHA IBRAHIMA BISTRIGIJE(209)
Nad grobom Bistrigijinim u turbetu su dva nišana. Nožni nišan je valjkastog oblika, a na uzglavnom, visine 106 i osnove 20x20 cm, sa mušebek turbanom, uklesan je natpis u prozi na turskom jeziku. Pismo: ispisan i čitak nesh. Natpis glasi:
«On (Bog) je vječni tvorac. Vođa visokih učenjaka, bivši sarajevski muftija šejh Ibrahim-efendija Bistrigija. Za njegovu dušu (prouči) Fatihu.»
Godina u ovom natpisu nije označena.
1075. HRONOGRAM POVODOM SMRTI BISTRIGIJE ŠEJHA IBRAHIMA
Ovaj natpis u stihu je na turskom jeziku, u deset distihona. Sačuvan je u prepisu kod Kemure. Natpis glasi:
«Šejh Ibrahim-efendija, muftija čvrstog vjerozakona,
Napusti prolazni saraj i ode u vječnost.
Predajući svijetu Kuran i hadis konačno je
Savio skute i zatražio utočište Istinitog.
Kada se saznalo za smrt njegovu,
Čitav svijet kao da se zavio u crno.
Milost Božija neka je na čistu dušu
Pokojnika, a grob mu svijetao.
Na dan proživljenja nek mu Bog prispije jedan kronogram:
Spominjući Boga Ibrahim-efendija ode u vječnost.» (1075)
S. Kemura pri prepisu ovog natpisa u svom radu o Carevoj džamiji na turskom jeziku nije označio godinu, dok u radu «Sarajevske muftije» stavlja ispod teksta natpisa 1075. hidžr. godinu, koju dobija i preračunom slova hronostiha:
2kj=40+t=400+2d=8+3j=30+4a=4+3b=6+r=200+3h=15+m=40+f=80+n=50+2v=12+d=3+3+ajn=70+k=100.=1074.
Ovom zbiru treba pribrojati 1, pa će prema tome zbir iznositi 1075 (1664/65).
1075. HRONOGRAM POVODOM SMRTI BISTRIGIJE ŠEJHA IBRAHIMA
Ovaj hronogram u pjesmi na turskom jeziku u četiri distiha je zabilježio Kemura:
«Šejh Ibrahim-efendija Bistrigija
Odazvao se pozivu i otišao u kuću istine.
Jedan njegov murid upitan za kronogram reče:
Prvak šejhova prispije u svetu kuću (1075).»
Kod Kemure, uz ovaj natpis nije označena godina, ali sabiranjem vrijednosti slova hronostiha izlazi hidžr. 1075. godina:
2b=4+4j=40+4r=800+4a+n=50+k=100*s=60+h05
Ukupno 1075 (1664/65).
1075. HRONOGRAM POVODOM SMRTI BISTRIGIJE ŠEJHA IBRAHIMA
Prepis ovog hronograma u stihovima na turskom jeziku je sačuvan kod Kemure:
«Svjetionik, moj cijenjeni šejh, Bistrigija,
Saznadoh da je prispio na gozbu bogougodnika.
Kada se odlučio za ovu gozbu, zaplako je cijeli svijet,
A ja ropče Šuglevija, bogami plačem za svojim učiteljem.
Godina 1075.»
Godina hronograma sadržana je u riječima «Agladim», a zbir vrijednosti slova ove riječi iznosi 1075: a=1+g=1000+1=30+d=4+m=40. Ukupno 1075 (1664/65).
1075. HRONOGRAM POVODOM SMRTI BISTRIGIJE ŠEJHA IBRAHIMA
Ovaj hronogram u stihovima na turskom jeziku također se nalazi u prepisu kod Kemure:
«Za Bistrigiju svi rekoše:
Bože primi ga Tvojoj milosti.
Kada sam ja siromah čuo za njegovu smrt,
Izrekoh mu kronogram
U mjesecu redžebu preselio se u raj.» (1075)
Kemura ni uz ovaj natpis nije označio godinu, a preračunavanjem slova hronostiha izlazi 1075. hidžr. godina:
2r=400+2d=6+b=2+2a=2+3j=30+s=60+f=80+v=6+1=30+d=4+n=50+t=400+h=5.
Ukupno 1075 (1664/65).
Sačuvani hronogrami o Bistrigiji se razlikuju u pogledu datuma njegove smrti. Ploča na turbetu je datirana sa hidžr. 1069 (1658/59), dok četiri natpisa iz pjesama daju hidžr. 1075 (1664/65) godinu. Bašagić je zabilježio da je Bistrigija umro 1070 (1659/60) godine.
Analizirajući natpise vidi se da je Bistrigija umro 1075, u mjesecu redžepu, odnosno između 18. januara i 16. februara 1665. godine. U prilog tome govore i četiri hronostiha u pjesmi iz 1075. godine i činjenica da je u djelu Sidžili Osmani označena spomenuta godina kao datum smrti ovog šejha. Do pogrešnog datiranja ploče na turbetu moglo je doći prilikom neke obnove objekta, vjerovatno 1847. godine, kada je Fadil-paša Šerifović vršio veće intervencije na Carevoj džamiji i njenoj okolini. Kod Bašagića se mogla javiti greška jer je mala razlika u pisanju brojke 5 i nule turskim brojevima. (Mujezinović, 1998, 19-24)
Harem uz Carevu dzamiju
Uz Carevu džamiju, sa njene jugoistočne i jugozapadne strane, smješteno je veće groblje sa preko stotinu nišana raznih oblika i veličina. Mujezinović ih je evidentirao oko 1970. godine. Najstariji od njih je iz 1032 (1623) godine, ali je sahranjivanje vršeno ovdje i ranije, vjerovatno od druge polovine XV stoljeća(210).
Sačuvani natpisi pokazuju da su ovdje sahranjivani odličnici, veziri, munle, muftije, šejhovi, službenici Careve džamije, kao i članovi njihovih porodica. Na ovom groblju je pokopan sarajevski muftija, osnivač hanikaha šejh Ibrahim-efendija Bistrigija. Bašagić spominje da je uz Carevu džamiju pokopan pjesnik Tevekuli-dede, šejh Mevlevijske tekije u Sarajevu, a koji je umro polovinom XVII stoljeća. Međutim, na njegovom nišanu nema natpisa.
Veliki broj epitafa je u stihovima, a skoro svi su izvedeni u dekorativnom arapskom pismu. Ostali ukrasni elementi na spomenicima ovog groblja su rijetki. Tako jedan ženski nišan od skopaljskog mramora ima bogato ukrašenu djevojačku kapu, jedan aginski nišan bez natpisa ima na turbanu čelenku i sa jedne strane mač.
Godine 1955. Uprava za parkove u Sarajevu pristupila je uređenju groblja uz Carevu džamiju. Tom prilikom su svi nišani ovog harema ispravljeni i svrstani kao vojnici u stroju, čime je harem izgubio od svoje autentičnosti i arhaičnosti. (Mujezinović, 1998, 24-25)
1032. NATPIS NA NIŠANU MUKATADŽIJE ŠEHSUVAR-EFENDIJE
Grob je ograđen santračem, nad kojim su dva precizno klesana nišana. Uzglavni nišan sa ovim natpisom pisan je u prozi na arapskom jeziku. Ima sljedeće dimenzije: visina 1 m i osnovica 16x16 cm. Spomenik ima vješto izveden turban u gužve. Natpis je uklesan u sedam četvornih polja sa tri strane nišana. Pismo je nesh. Natpis u prevodu glasi:
«Umrli mukatadžija Šehsuvar-efendija, iz kasabe Modriča, potreban je milosti Gospodara Boga koji mnogo prašta (grijehe). Umro je početkom časnog mjeseca redžeba 1032. godine.» (1-10. maja 1623), (Mujezinović, 1998, 26-27)
1032. NATPIS NA NIŠANU MUKABELEDŽIJE OSMAN-ČELEBIJE
Uzglavni nišan s ovim natpisom u prozi na turskom jeziku visok je 1,10 m, osnovice 16x16 cm, dok je nožni nišan osmougaoni i iste visine kao i uzglavni, a uzglavni je sa lijepo oblikovanim turbanom u gužve. Grob je ograđen santračem. Natpis je uklesan sa tri strane nišana. Pismo je nesh. Natpis u prevodu glasi:
«Umrli i upokojeni Mukabeledžija Osman-čelebija, sestrić bosanskog deftera Osman-efendije, iz kasabe Modriča. Umro je sredinom časnog mjeseca šabana 1032. godine. Za njegovu dušu (prouči) Fatihu.» (31. V-9, VI 1623), (Mujezinović, 1998, 27)
1034. NATPIS NA NIŠANU ALIJE, SINA OSMANOVA
Nišan s ovim natpisom (visine 80 cm i osnove 11x12 cm) ima lijepo klesan turban u gužve, dok je nožni nišan osmougaoni. Nišani počivaju na sarkofagu. Natpis u stihovima na turskom jeziku uklesan je sa tri strane uzglavnog nišana. Pismo je nesh. Natpis u prevodu glasi:
«Umrli Alija, sin Osman-efendije, Defterdarije.
Kada je gospodinu Osman-efendiji,
Neka je vječno srećan,
Umro sin, izreče mu ovako kronogram:
Neka je Aliji boravište u rajskom ružičnjaku.
Umro časnog mjeseca 21. zilhidže 1034. godine.»
(28. septembar 1625),
(Mujezinović, 1998, 28)
1052. NATPIS NA NIŠANU FADILE, KĆERI MUHAMED-EFENDIJINE
Sačuvan je samo uzglavni nišan, visine 1,15 m i osnovice 11x11 cm, s ukrašenom ženskom kapom. Ispod kape su, a iznad teksta, cik-cak linije. Bridovi nišana izvedeni su u obliku tordiranog užeta u formi stupova s kapitelima i bazama. Sa tri strane nišana je natpis na arapskom jeziku u prozi, pisan nesh pismom. Spomenik je izrađen od skopaljskog kamena.
«Umrla Fadila, kći Muhamed-efendijina. Umrla u mjesecu šabanu 1053. godine.»
(15. septembar -13. novembar 1643)
Sa jedne strane nišana, u četiri kosa reda, su ispisani stihovi, ali su uslijed atmosferilija postali nečitki. (Mujezinović, 1998, 28-29)
1105. NATPIS NA NIŠANU ABDULAH-PAŠE
Grob je ograđen santračem nad kojim su dva nišana. Uzglavni nišan (visine 1,30 m i osnovice 21x22 cm) ima turban kakvi se susreću na nišanima paša i vezira. Natpis je na turskom jeziku, u pet redova. Pismo je nesh-talik. Natpis u prevodu glasi:
«Janičarski aga Abdulah-paša
Bijaše nekoliko godina muhafiz Bosne.
Glas neviđenog mu izreče kronogram:
Pokojnik je našao položaj u blizini Božijoj.
Godina 1105.» (1693/94),
(Mujezinović, 1998, 29)
1142. NATPIS NA NIŠANU MULE MEHMEDA BURSEVIJE
Grob je ograđen santračem. Nožni nišan je osmougaoni, a uzglavni ima turban u gužve, dimenzije 100x21x23 cm. Pismo je nesh. Natpis u prevodu glasi:
«On (Bog) je vječno živ. Oslonac cijenjenih kadija, sarajevski mula gospodin Sijahi Mehmed-efendi Bursevi (iz Burse). Godina 1142.» (1792/93),
(Mujezinović, 1998, 29)
1148. NATPIS NA NIŠANU NIMETULAH-EFENDIJE USKUDARLIJE
Prepis natpisa sa ovog nišana se sačuvao kod Kadića. Mujezinović ne bilježi postojanje ovog nišana.
«Ponos uglednih kadija Nimetulah-efendija Uskudarlija, sin Sadrudina, sarajevski kadija. Godina 1148.» (1735/36),
(Mujezinović, 1998, 30).
1149. NATPIS NA NIŠANU ABDULAH-BEGA
Prepis ovog natpisa je sačuvan kod Kadića. On ne govori odakle ga je prepisao. Natpis u prevodu glasi:
«Godinu smrti pokojnika napisah suznih očiju:
Neka je u lijepom raju utočište Abdulah-begu.
Godina 1149.» (1736/37),
(Mujezinović, 1998, 30)
1165. NATPIS NA NIŠANU AHMED-BAŠE
Grob je ograđen santračem. Dimenzije uzglavnog nišana su 1,30x19x19 cm. Aginski turban je isklesan. Natpis je ispisan u prozi krupnim nesh pismom. Natpis u prevodu glasi:
«Upokojeni i umrli Ahmed-baša. Za njegovu dušu (prouči) Fatihu. Godina 1165.» (1751/52), (Mujezinović, 1998, 30)
1167. NATPIS NA NIŠANU ĆEHAJE HUSEJIN-AGE
Natpis je uklesan sa dvije strane uzglavnog nišana, visine 1,20 m i osnovice 17x17 cm, sa turbanom kakvi se susreću kod obrazovanih osoba. Grob ima santrač. Pismo je krupan i teško čitljiv nesh-dželi. Natpis u prevodu glasi:
«O žalosti, još jednu osobu plemenitih
Osobina uništi vjetar sudbine
Ćehaja bosanskog valije po imenu
Husejin-aga napustio je ovaj svijet i otišao u vječnost
Uzvišeni Bog neka mu (pokojniku) oprosti grijehe
A za njega neka traži oproštaj Božji miljenik (Muhamed)
Sa dževher kronogramom Mejlija mu izreče datum smrti ovako
Ćehaju-bega neka Bog nagradi Firdevsom.» (1167=1753/54)
U kronogramu godina nije označena brojkama. Sabiranjem brojčanih vrijednosti slova sa dijakritičkim znacima u zadnjem stihu dobija se 1167. godina. Umrli Husejin-aga mogao je biti identičan sa Husejin-efendijom, ćehajom bosanskog vezira Mehmed-paše Kukavice, kojeg spominje i Bašeskija. (Mujezinović, 1998, 31)
1171. NATPIS NA NIŠANU NAILE
Spomenik više ne postoji. Prepis navodi Mujezinović iz Kadićevog Zbornika.
Natpis u prevodu glasi:
«Čista i nevina kći, porod Asafov,
Bijaše ranije povod radostima.
Najednom puhnu vjetar koji uništava,
I prinese tu svježu ružu u ružičnjak raja.
Iskreno i od srca izrekoh joj smrtni kronogram:
O Bože, dvorac Firdevsa neka bude dosuđen Naili.
Godina 1171.» (1757/58)
Kadić navodi da je Naila kći bosanskog namjesnika Mehmed-paše Kukavice, a da je kronogram spjevao Mejlija. (Mujezinović, 1998, 32)
1201. NATPIS NA NIŠANU MAHMUT-EFENDIJE, KADIJE
Uzglavni nišan ima lijepo izveden turban u gužvi na prevoj. Natpis u prozi na arapskom jeziku je uklesan krupnim nesh pismom. Nožni nišan je osmougaoni. Natpis u prevodu glasi:
«On (Bog) je vječan. Preselio se umrli i upokojeni Mahmud-efendija Edrenevi, kadija u gradu Sarajevu, poznat kao Hatibović (Hatib-zade). Za njegovu dušu (pruoči) Fatihu. 12 safera 1201.» (3. decembar 1786)
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci se nalazi sidžil iz 1200. godine koji je vodio ovaj kadija. (Mujezinović, 1998, 32)
1212. NATPIS NA NIŠANU NEFISE
Grob je oivičen santračem nad kojim su dva nišana. Uzglavni nišan, visine 70 cm i osnovice 13x15 cm, ima žensku neukrašenu kapu. Natpis u stihu je pisan na turskom jeziku i uklesan je sitnim nesh pismom.
«Pamet i srce su nemoćni, da preokrenu sudbinu,
Eto i ovu nevinu pticu, sudbina je pokosila.
Oh žalosti, što od bolesti kuge ona predade dušu
Neka su joj u raju društvo (rajske ljepotice)
Vehbijo, smrtni kronogram joj izrekoše:
Dođi, Nefisa, da posmatraš vječnost.
Godina 1212.» (1797/97),
(Mujezinović, 1998, 33)
1213. NATPIS NA NIŠANU MURATA, SINA ABDULAHOVA
Prepis hronograma se nalazi u Zborniku M. Kadića (XV, 93), ali spomenika sa tim natpisom nema na groblju.
«Iz ružičnjaka Abdi-agina jedan novi cvijet,
Koji povećavaše raspoloženje,
U drugoj godini života pokosila je kuga,
I tu ružu prenijela u kuću sreće.
U Levhi-mahfuzu napisan je potpuni kronogram Vehbijo:
Ispunila se želja Muratova za odlazak u raj Adn.
Godina 1213.» (1798/99),
(Mujezinović, 1998, 33)
1213. NATPIS NA NIŠANU MUHAMEDA, SINA ABDI-AGINA
Prepis hronograma se nalazi u Zborniku M. Kadića (XV, 92), ali spomenika sa tim natpisom nema na groblju.
«Iz školjke Abdi-agine pojavi se novo zrno bisera,
Imenjak je onoga čije ime je upisano i defteru Arša.
Njegov život pokosila je kuga.
Neka mu je stalno prebivalište u vječnoj kući.
Vehbija u tom času izreče mu smrtni kronogram:
Zaštita ponosa svijeta (vjerovjesnika)
Muhameda neka je na pokojnika.
Godina 1213.» (1798/99),
(Mujezinović, 1998, 33-34)
1214. NATPIS NA NIŠANU ATIJE, ŽENE ABDULAH-AGINE
Uobičajen ženski nišan. Natpis je na turskoj jeziku. Ispisan je u osam kosih redaka.
«On (Bog) je vječni tvorac
Ah smrti.
Čista supruga gospodina Abdi-age,
Lijepih osobina poput Rabije (Adevije),
U proljeće svog života poklonila
Je vrtu tri cvijeta (pupoljka)
(...dva nejasna stiha)
Murata, Muhameda i Ibrahima
I konačno napustila kuću iskušenja.
Vehbija joj izreče smrtni kronogram:
Vječna kuća neka joj od Boga poklon Atiji.
Godina 1. rebiul-evela 1214.» (3. august 1799),
(Mujezinović, 1998, 34)
1218. NATPIS NA NIŠANU DERVIŠ-ABDI-BEGA FERHATAGIĆA
Na uzglavnom nišanu, s uobičajenim turbanom u gužve, uklesan je natpis u stihu na turskom jeziku. Pisan je nesh pismom.
«On (Bog) je vječni tvorac.
Sin Muhamed-paše Ferhatagića,
Hadži derviš Abid-beg bijaše na glasu.
Potomak je hanedana iz Novog Pazara,
A život je završio u Sarajevu.
Kronogram njegove smrti izađe iz dva poteza pera:
Hadži Derviš-beg je poduzeo put u raj.
Za Božije zadovoljstvo prouči Fatihu.
22. redžeba 1218.» (9. novembar 1803),
(Mujezinović, 1998, 34)
1219. NATPIS NA NIŠANU MUHAMED-EMINA, SINA ISHAKOVA, BOSANSKOG MULE
Na nišanu s turbanom na prevoj, uklesan je ovaj natpis u prozi. Grob je ograđen santračem.
«Umrli i pokojni bosanski mula Ishaković (Ishak-zade) Muhamed Emin-efendija. Za njegovu dušu (prouči) Fatihu. 11. redžeba godine 1219.» (11. oktobar 1804), (Mujezinović, 1998, 34)
1222. NATPIS NA NIŠANU MIR-MUHAMEDA FERHATAGIĆA
Prepis hronograma se nalazi u Zborniku M. Kadića (XVII, 11), ali spomenika sa tim natpisom nema na groblju. Natpis u pjesmi sastoji se od osam distihona.
«Sudbina je bila pozavidila Muhamed-begu,
Poznatom potomku Ferhatagića,
Oh, žalosti što smrt njegov život uništi,
Koji se kao pupoljak bijaše razvio u odabrana Emira i Ediba,
Avet smrti tako učini nasilje njegovoj ljepoti.
Ostavivši ranjena srca sve prijatelje njegove.
Milostivi Bože oprosti mu sve grijehe i omaške
I uvedi ga u društvo rajskih ljepotica i dječaka.
Nurija izjavljujući saučešće izreče mu kronogram:
Mir Muhamed je otišao u rajski ružičnjak.
Godina 1222.» (1807/08),
(Mujezinović, 1998, 34-35)
1261. HRONOGRAM POVODOM SMRTI RIFAT-BEGA, SINA OSMANA NURI-PAŠE
Hronogram je postavljen nad ulazom u groblje uz Carevu džamiju. Natpis je u stihovima na turskom jeziku, pisan je nesh-talik pismom. Ploča je oivičena vrpcom tordiranog užeta.
«Kronogram o preselenju u vječnost Rifat-bega,
Sina Osman Nuri-paše, mušira bosanskog ajaleta:
Smrt nije imala samilosti
Prema malodobnom sinu
Pravednog vlastodršca, bosanskog mušira,
Imenjaka Hazreti Osmanova
A takva je nesmiljena sudbina
Koja naposljetku uništava sve vrijednosti
I mnoge nerazvijene pupoljke tako uništava
Zbog rastanka roditelji ostadoše u tuzi
Koji će žaliti do Sudnjeg dana
Kada se predstavnici raja sakupe na vijećanje
Na vlast će doći i ovaj emir
Na zlatnoj ploči napisan je ovaj kronogram:
Rifat-begova ruka je otvorila vrata raja.
Godina 1261.» (1845/46),
(Mujezinović, 1998, 35)
1262. NATPIS NA NIŠANU MUJEZINA MULA-SALIHA, SINA OSMANOVA
Na uzglavnom nišanu, s običnim turbanom u gužve, uklesan je natpis u prozi. Pisan je nesh pismom.
«El-Fatiha, umrli i upokojeni mula Salih, sin Osmanov, bio je trideset i osam godina mujezin u Carevoj džamiji. Za njegovu dušu (prouči) Fatihu.
Godina 4. muharem 1262.»
(2. januar 1847),
(Mujezinović, 1998, 36)
1267. NATPIS NA NIŠANU AZMI-EFENDIJE
Nad sarkofagom Azmi-efendije smješteni su nišani, od kojih uzglavni s navedenim natpisom ima fes sa kićankom. Sarkofag i nišani izrađeni su od kamena miljevine. Natpis u pjesmi smješten je s unutrašnje strane uzglavnog nišana. Pismo je nesh.
«On (Bog) je vječni tvorac.
Na ovom svijetu sve je nesigurno,
Svako ko je žudio za ovim svijetom,
Nije ga našao vječnim, a ni njegove užitke trajnim
Zato ne provodi život uzalud, služi Gospodaru (Bogu)
Na položaju bosanskog deftera je umro
Azmi-efendija, oh žalosti.
U tuzi je ostavio svoju čeljad i bližnje
(nečitko)
Kada je preminuo, izrekoh mu ovaj potpuni kronogram:
Azmi-efendija se sada odlučio za raj.
Za njegovu dušu (prouči) Fatihu.
Godina 1267.» (1850/51),
(Mujezinović, 1998, 36)
1267. NATPIS NA NIŠANU ZAFERA-HANUME, KĆERI OMER-PAŠINE
Nad sarkofagom pokojničinim počivaju dva mramorna nišana, čiji su završeci bogato ukrašeni. Natpis u prozi na turskom jeziku pisan je talik pismom.
«On (Bog) je vječan. Preselila se u vječnost Zafera-hanuma, poštovana kći Omer-paše, visokog mušira carske rumelijske vojske. 1. ševala 1267. godine.» (30. juli 1851), (Mujezinović, 1998, 36-37)
1268. NATPIS NA NIŠANU SEZAJI-EFENDIJE
Nad grobom pokojnika je santrač sa dva nišana, od kojih je uzglavni sa fesom i natpisom. Natpis je u stihu na turskom jeziku. Ispisan je nesh pismom u osam redaka.
«On (Bog) je vječni tvorac.
(...oštećeno)
Došav iz Edrine, ovdje je umro.
U mladosti je otišao od roditelja
I ostavio ih u tuzi i žalosti.
Kada je čuo za njegovu smrt, izreče mu Hatih kronogram:
Nek je Bekiru Sezaiji utočište u raju.
Godina 1268.» (1851/52),
(Mujezinović, 1998, 36-37)
1270. NATPIS NA NIŠANU SEJIDA MEHMED SEID-EFENDIJE, BOSANSKOG MALIJE BAŠ-KATIBA
Na uzglavnom nišanu, visine 1,10 cm i osnove 35x15 cm, sa fesom, isklesan je natpis u prozi na turskom jeziku u osam redaka. Pisan je nesh-talik pismom.
«Umrli i upokojeni Sejid Mehmed Seid-efendija, koji je sredinom mjeseca ševala hiljadu dvije stotine i sedamdesete (27. juni – 25. august 1854) godine došao u Sarajevo kao malije baš-katib bosanskog ajaleta i tu umro dvadeset i osmog zilhidže iste godine (21. septembar 1854). Za njegovu dušu (prouči) Fatihu.» (Mujezinović, 1998, 38)
1276. NATPIS NA NIŠANU HADŽI MUHEMEDA ZILDŽIĆA
Nad grobom je santrač sa dva nišana. Uzglavni nišan je sa fesom. Natpis u pjesmi je isklesan u devet redova. Pismo je nesh.
«Hadži Muhamed Zildžić, sin Hadži Salih-age,
Preselio se u sedamdesetoj godini u vječnost.
Ostavivši u tuzi svoje potomke.
A najljepša molitva je sa strpljivošću
Pri posjeti grobu njegovu učini dovu:
Neka Bog pokojnika primi svojoj milosti.
Sin mu suznih očiju izreče smrtni kronogram:
Raj Firdevs neka je pokojniku utočište.
7. muharema 1276» (6. augusta 1859),
(Mujezinović, 1998, 39)
1289. NATPIS NA NIŠANU MEKTUBDŽIJE SALIH-BEGA
Nad grobom Salih-begovim nalaze se nišani, a uzglavni je sa fesom. Natpis u prozi je isklesan u sedam redova. Grob je ograđen santračem.
«Mektubdžija bosanskog vilajeta, Salih-beg, sin
bivšeg nadzornika medicinske škole, Abdulah Menla-bega. Umro 1289 (1872/73). Za njegovu dušu (prouči) Fatihu.» (Mujezinović, 1998, 39)
Ostali datirani spomenici na groblju uz Carevu džamiju pokazuju da su ovdje sahranjene sljedeće osobe:
- hadži Muhjudin-aga Ostrovičanin (Ostrovičeli), umro 1147 (1734/35),
- hadži Murat, umro 1165 (1751/52),
- Derviš Mehmed, sin hadži Ibrahimov, 1197 (1783),
- Merjema, kći hadži Ibrahimova, 1197 (1783); uzglavni nišan sa djevojačkom kapom, dimenzije: 55x15x15 cm,
- Umihana, kći hadži Ibrahimova, 1197 (1783); uzglavni nišan sa djevojačkom kapom, dimenzije: 70x14x14 cm,
- Rabija; na njenom uzglavnom nišanu sa ženskom kapom na kojoj je isklesana čelenka sa tri pera, stoji sljedeći tekst:
«Pupoljak visokog raja Rabija. Za njezinu dušu (prouči) Fatihu. 1221.» (1805/06),
- Fatima, žena Mir-Omera, sarajevskog muteselima, umrla pri porađaju 1232 (1816/17); nišani ograđeni santračem,
- Babić Omer-beg, sin hadži Ibrahimov, 1236 (1820/21),
- hadži Abdulah Kapo, 7. zilhidže 1239 (3. august 1824),
- hadži Mustafa Alemdar, sin hadži Džaferov, 1250 (1834/35),
- Kadija Ćesrija Mehmed Sadih-efendija, sin Muhamed-efendije, 1244 (1828/29),
- (Ime nečitko), kći Mustafa-pašina, 1253 (1837/38),
- Merjema, kći Seida Omer-bega Babića, 1253 (1837/38), nišan uzglavni je sa ženskom, neukrašenom kapom,
- Muharem-hanuma, kći Muftića Seida Naim-efendije, sarajevskog kadije, 5. safera 1258 (18. marta 1842),
- Afifa-hanuma, kći Ahmet-efendije Čurčića, 18. rebia I 1259 (1843/44); nišani na prevoj;
- Sulejman Salim-efendija, sin sarajevskog kadije Ahmeda Ata-efendije, 1265 (1848/49),
- Šerifa-hanuma, kći hadži-Ibrahima Sabure, žena Hadžimuratovića Abdulah-age, 1265 (1848/49),
- Umi-Gulsuma, kći Mehmed-begova, žena hadži Saliha Nezir-efendije Zildžića, 1267 (1850/51),
- Nasiha-hanuma, kći bosanskog valije Huršid-paše, 1269 (1852),
- Fatima-Galiba-hanuma, kći Miri-liva Derviš-paše, člana medžlisa i erkjana rumelijske carske vojske, 1269 (1852/53),
- Nazim-efendija, defterdar bosanskog ajaleta, 1269 (1852/53); nišani sa sarkofagom i fesom,
- Hajrija-hanuma, kći Seid-efendije, baš-katiba finansija bosanskog divana, 1270 (1853/54); santrač i nišani s oblim završetkom,
- Mehmed Lutfi-efendi Jenišeherli, muktubdžija bosanskog valije Huršud-paše, 15. zilkide 1270 (10. augusta 1854); sarkofag, nišani sa fesom,
- Muhamed Asim-beg, sin bosanskog valije Huršid-paše, 1272 (1855/56), sarkofag i nišani od miljevine; odbijen turban,
- Šejh hadži Muhamed, sin Šejha Jakub-efendije, 1273 (1856/57); sahranjen u turbetu sa Bistrigijom,
- Husejin Hulusi-efendi, sin muhendisa, binbaše... 1274 (1857/58); uzglavni nišan sa fesom, grob oivičen santračem,
- Fatima-hanuma, kći sarača sandžakdara hadži-Abdulaha, žena Mehmed-age Hadžiabdagića, 1274 (1857/58),
- Hadžimuratović Ibrahim-aga, 1277 (1860/61),
- Šerif Mustafa Nail-beg, sin muderisa Šerifa Mahmud-bega, brata bosanskog valije Šerifa Osman-paše, 1280 (1863/64); nišan sa fesom i santračem,
- Fatima, kći hadži Murata Avni-efendije, žena Sejida hadži Mehmeda Nurudin-efendije, 1280 (1863/64),
- Ibrahim Edhem-efendi Zildžić, sin Mehmed-age, 1285 (1868/69),
- Rašid-efendija Ćesrija, sin Sadik-efendije, 7. rebiul-evela 1289 (15. maj 1872),
- Fatima-hanuma, kći bosanskog kamandanta Ferika Husejin-paše, umrla u mladosti, 1293 (1876/77),
- Mehmed Ferid-beg, sin Emin-bega, alajbega, vojnog liječnika, 1293 (1876/77); sarkofag i nišani od miljevine,
- Ćesrija Ibrahim-efendija, katib vilajet kalema,
- Sejid Muhamed Seid-efendi, bivši bosanski mula; nišani mušebek. (Mujezinović, 1998, 39-41)
Natpis na česmi pred Carevom džamijom
Dimenzije ploče iznose 50x78 cm. Pismo: krupan nesh. Ploča se nalazi u Husrev-begovoj biblioteci.
«Hadži Omer(211), taj poduzetni čovjek,
Čija dobra djela teku poput vode na više mjesta,
Između kojih je, evo, i ova, nova voda života koju dovede
I u koju svrhu je utrošio dosta zlata.
Sve od izvora nanovo ju je podigao.
Neka ga Bog za to nagradi Sudnjeg dana.
Žednima je Mejlija izrekao kronogram (česme) ovako:
Uzmi i napij se vode s ove česme koja je poput Kevsera.»
1184.
Godina natpisa 1184 (1770/71) izražena je samo u ebdžedu, a dobija se sabiranjem brojčanih vrijednosti slova zadnjeg polustiha.
Dobrotvor hadži Omer obnovio je istu česmu i 1195. godine, što se vidi iz sljedeće ploče i natpisa. Dimenzija ploče je 30x40 cm. Natpis je pisan nesh pismom. Ploča se također čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
«Hadži Omer, dobrotvor i ponos darežljivaca,
Sagradio je ovu česmu da bi ostavio lijep spomen.
Mejlija, odobravajući (ovo dobro djelo) izreče joj kronogram:
Ovu česmu je obnovio hadži Omer.»
1195.
Godina hronograma izražena je samo u ebdžedu, a preračunavanjem brojčanih vrijednosti slova posljednjeg stiha dobija se hidžr. 1195 (1780/81). (Mujezinović, 1998, 41-43)
Natpis na česmi u dvorištu Careve džamije
Na kamenoj ploči veličine 34x60 cm, uzidanoj nad česmom u dvorištu džamije, uklesan je sljedeći natpis na tuskom jeziku. Natpis je pisan na dželi-nesh pismu.
«Abdulah-aga hadži Muratović, plemeniti aga,
Doveo je u ime Boga pitku vodu,
I ukrasio ovo mjesto slično vrtu Irema
Koju vodu će stalno koristiti ljudi za piće i abdest
Kada je voda protekla Namik joj izreče kronogram:
Neka Allah dobrotvora napiji sa izvora Firdevsa.»
1206.
Godina u natpisu izražena je samo u ebdžedu, pa sabiranjem vrijednosti slova posljednjeg polustiha se dobija hidžr. 1206 (1791/92). (Mujezinović, 1998, 43-44)
Natpis na Osman – Šehdijinoj biblioteci(212)
U sjeveroistočnom uglu dvorišta do 1911. godine nalazila se zgrada ove biblioteka. Ploča sa natpisom je tada preseljena na zgradu gdje je ranije bila smještena Gazi Husrev-begova biblioteka (danas je ovdje smješten Ulema-medžlis). Dimenzije ploče su 55x68 cm.
«U ime Boga općeg dobročinitelja Milostivog. U njoj se nalaze vrijedne knjige. Godine 1173.» (1759/60), (Mujezinović, 1998, 44-45)
Natpis na mektebu Ajni-bega(213)
Kamena ploča o obnovi Ajni-begova mekteba se čuva u fundusu Gazi Husrev-begove biblioteke. Natpis je izveden na turskom jeziku pismom talik.
«Lijepo li je proširen mekteb za djecu,
Čiji drugi dobrotvor postade Ćamila-hanuma.
Majci za njezino dobro djelo izrekoh dževher kronogram:
Fadile, neka joj djeca budu povod oprostu njezinih grijeha.
Godina 1267.» (1850/51), (Mujezinović, 1998, 45-46)
Natpis na muvekithani uz Carevu dzamiju
Ploča sa ovim natpisom je danas ugrađena u pasažu zgrade Muftijstva, a ranije se nalazila nad ulazom u muvekithanu.
«Pri obnovi Fatihove bogomolje,
Podigoh muvekithanu koje ranije ne bijaše u ovom gradu.
Postavljajući sat Fadil joj izreče dževher kronogram:
Lijepa li je ova nova muvekithana Saraj-Bosne.
Godina 1270 (1853/54).» (Mujezinović, 1998, 46-47)
Natpis na Carevoj medresi
Na kamenoj ploči, veličine 90x25 cm, uklesan je natpis u stihu na turskom jeziku. Pisan je u četiri polja talik pismom. Ploča se danas nalazi u posjedu Gazi Husrev-begove biblioteke.
«U ime Božije postavljen je ovoj naučnoj ustanovi,
I uz zahvalnost Stvoritelju omogućeno njeno dovršenje.
Osnivač joj sastavi lijep dževher kronogram:
Istiniti je omogućio Fadilu podizanje medrese.
Godine 1274.»
Ako se saberu vrijednosti slova koja imaju dijakritičke znakove u posljednjem distihonu, dobija se hidžr. 1274. godina.
Nad ovim natpisom se nalazila druga kamena ploča elipsasta oblika, na kojoj su bila ispisana imena vjerovjesnika Muhameda, Fatime, Alije, Hasana i Huseina, a ispod toga, godina kojom se kaže da je kapiju medrese(214) dovršio Fadil-paša Šerifović hidžr. 1274. godine. (Mujezinović, 1998, 47)
Natpis na zgradi Ulema-medžlisa
Nad ulazom u pasaž zgrade stoji kamena ploča sa natpisom u stihu na turskom jeziku. Natpis je pisan dželi-nesh pismom.
«Ovo je jedinstvena ustanova muslimana u Herceg-Bosni,
A podignuta je posebno za sjedište Ulema-medžlisa,
U doba vladavine Franje Josipa Prvog
Ukazala je svoje lice posjetiocima sa svih strana.
Odbijajući tri, Džemal joj izreče kronogram:
Sagradi se svijetla i privlačna građevina.
Godina 1329 (1911).»
Autor ovog teksta je po Mujezinoviću Džemaludin Čaušević, reis-ul-ulema. (Mujezinović, 1998, 52)
Unutrašnje džamijsko dvorište ima pravougaoni oblik, popločano je sitnom kaldrmom, denivelirano u odnosu na pristupni pasaž zgrade Ulema-medžlisa sa 7 stepenica. U centralnom dijelu dvorišta nalazi se šadrvan koji je postavljen u kameno korito sa 4 kamena nogostupa, izrađena u vidu niske trostrane prizme, koji su postavljeni uz samo korito. Dno korita denivelirano je cca 15 cm u odnosu na parter dvorišta, i ima otvore za odvod vode. Šadrvan je postavljen na 4 niska kamena stupa, a isklesan je u kamenom bloku hreše, i ima formu kapitela rađenog “u gužvu”. Autor idejnog rješenja fontane je arhitekta Nedžad Kurto, a naručilac i darovalac fontane je rahmetli Fehim Rašidagić. Ova fontana je napravljena koncem 90-ih godina XX stoljeća.
Objekat Ulema-medžlisa
Praveći određeni otklon od eklekticizma, u svojoj namjeri ka razumijevanju islamske arhitekture i pravljenja sinteze oblikovnih, funkcionalnih i konstruktivnih elemenata, arhitekti Paržik i Vancaš daju prve primjere kvalitetne primjene organskog jedinstva forme i dekoracije u arhitekturi koja se prakticira na tlu Bosne i Hercegovine u periodu 1878-1914. godine(215). Paržik kod prostornog koncepta sadašnjeg izgleda kompleksa Careve džamije koristi slično rješenje kao kod Šerijatsko-sudačke škole koju projektira 1887. godine, primjenjujući princip prostorne organizacije oko centralnog dvorišta, što, na izvjestan način baštini i asocira na koncept osmanskih medresa. Ulaz u kompleks rješava pasažom koji vodi u unutrašnje dvorište i kojeg postavlja u osovini ulaza u džamiju, a simetrično rješava dio objekta prema današnjoj Obali Isa-bega Isakovića, a kako je novi objekat Isa-begove banje već bio izgrađen (1891), jugozapadnim krilom objekta se naslanja na novu banju, zatvarajući ulični niz zgrada na ovom potezu ulice Isa-bega Isakovića.
Visinski, objekat raščlanjuje na niži prizemni dio, u sredini objekta, dužine od cca 17,50 m(216), i bočne dijelove visine dvije etaže. Posmatrajući objekat sa druge strane obale Miljacke, sasvim je jasna Paržikova namjera da novim objektom ne onemogući vizure na objekat džamije u pozadini kompleksa.
Dispoziciono, objekat rješava dvotraktno, pa, u užem traktu projektira komunikacije i sanitarni blok, a u širem traktu radne prostorije(217) i orijentira ih prema ulici, šetalištu i rijeci. Glavni ulaz u kompleks džamije i u sam objekat Ulema-medžlisa, naglašava ulaznim portalom i jednostrešnom drvenom nadstrešnicom poduprtom drvenim kosnicima. Pasaž ima širinu od 3,70 m, a ukrštava se sa koridorskim dijelom prizemnog objekta, preko kojeg se, lijevo od pasaža, pristupa prostoriji za imama (3,15x5,50 m), muvekita (3,30x5,50 m i 7,00x7,00 m) i prostoriji bibliotekara (5,00x6,50 m) iz kojeg se dvokrakim zavojitim stepeništem pristupa biblioteci (5,00x6,50 + 7,00x7,00 m). Predvorjem, pozicioniranim desno od pasaža, pristupa se prostoriji za slugu (3,15x5,50 m), prostoriji za ulemu (3,30x5,50 m), divanhani sa drvenim trokrakim stepeništem (5,00x7,30 m) i prostoriji za reis-ul-ulemu 7,00x7,00 m), koja je povezana prostorijom za tajnika (3,30x6,00 m), a ova sa pisarnom (6,00x7,35 m). Preko divanhane i stepeništa pristupa se desnoj spratnoj etaži na kojoj su smještene prostorije za medžlis (7,00x7,00 m), hodnik desnog spratnog krila širine 1,75 m i tri prostorije za ulemu (dvije 3,70x6,00 m i jedna nešto veće površine).
Iznad koridorskog dijela prizemnog dijela objekta Medžlis-uleme postavljene su 4 manje kupole(218) na osmougaonom tamburu čija su tjemena na koti +6,60 m(219) i jedna centralna nešto veća na koti +7,85 m. Dva spratna kubusna volumena zgrade, lijevo i desno od prizemnog dijela, pokrivena su kupolama na tamburima visine 70 cm. Tjemena tih kupola se nalaze na koti +10,45 m. Kupole su pokrivene bakrom, a iznad preostalog dijela krovišta izvedeno je drveno dvostrešno krovište pokriveno bakrenim limom.
Paržik, kod rješavanja fasade, koristi formu doksata, koji se ovdje pojavljuje u drvenoj formi spratnih natkrivenih balkona, replicira oblik dimnjaka(220), a primjenjuje i koncept prelaska sa kvadratične, preko osmougaone u kružnu formu, kod arhitektonskog modeliranja vertikalnog korpusa objekta.
Objekat nove Isa-begove banje
«Poznavanje odlika zatečene arhitekture uočava se najviše na onim objektima čija je namjena imala izvjesnu tradiciju u Bosni. To je najočitije na zgradi Isa-begova kupatila, arhitekte Josipa Vancaša, iz 1890. kod koje elevacija glavnog pročelja nosi odlike prvenstveno maurske arhitekture, ali zato namjena prostorija i njihov raspored, pa čak i proporcije i dekoracije pojedinih potkupolnih prostora, pokazuju da su arhitekti, pored funkcije, bile dobro poznate odlike klasičnog stila osmansko-turske arhitekture. Razlike u odnosu na dispoziciju hamama rezultat su šireg programa i primjene za to vrijeme savremenih instalacija za grijanje vode i zraka. To je i prvi objekt u arhitekturi Sarajeva sa ravnim krovom (Holzcement).(221)»
Korpus objekta je rašlanjen na tri dijela: središnji dio gabarita 16,10x16,70 m visine cca 11 m; dva bočna krila visine cca 6,50 m, lijevo gabarita 16,70x11,10 i desno gabaritnih dimenzija cca 17,10x11,70 m. Na udaljenosti od 1,50 m od lijevog krila objekta, iza objekta, jugoistočno od njega je izgrađen dimnjak zidan ciglom. Postament dimnjaka paralelopipedne forme ima osnovu 2,75x2,75 m i visinu od cca 4,50 m, a na postamentu je prelazni dio sa kvadratične u kružnu formu visine cca 3 m i tijelo dimnjaka cilindrične forme(222), visine cca 10 m, tako da ukupna visina dimnjaka iznosi cca 17,50 m.
U funkcionalnom smislu, objekat ima pet cjelina: 1) podrum, u kojem su smještene mašinske instalacije i tehnička oprema potrebna za funkcioniranje banje; 2) ulaznu partiju sa zajedničkim komunikacijama (12,90 m2), vestibulom (11,00 m2), recepcijom (2,50 m2), prodavnicom (23,30 m2), i bosanskom kafanom (20,26 m2); 3) prostorijama za higijensko kupanje i kupanje u «kacama» (91,50 m2), sobama za kupanje (52,40 m2), čekaonicom (17,30 m2), hodnikom i sanitarijama (17,45 m2), smještenim u prizemlju desnog krila objekta; 4) prostorima turske znojne kupelji sa garderobama i sanitarijama (33,00 m2), toplim bazenom (40,10 m2), znojnom (30,45 m2) i parnom kupelji (22,20 m2), bazenom (34,60 m2), prostorima za odmor (12,00 m2), masažu i inhalaciju (13,80 m2), feniranje (33,00 m2), kao i komunikacijama (44,60 m2) i sanitarijama (5,52 m2), smještenim u prizemnom dijelu srednjeg dijela objekta i lijevog krila; 5) uredima (162,55 m2), sanitarijama (7,52 m2), komunikacijama (25,80 + 39,35 m2) i salom za sastanke (33,60 m2) smještenim na spratu srednjeg dijela i desnog krila objekta.
Volumen prostorije toplog bazena ima zračni prostor koji prolazi etažom sprata, a također se i garderobni blok, u središnjem dijelu objekta, provlači kroz dvije etaže.
Na kopiji katastarskog plana, urađenoj oko 1940.(223) godine, evidentno je da desno krilo Isa-begove banje nije imalo jugoistočnu dogradnju, koja je rezultat neke kasnije intervencije na proširenju objekta.
Prilikom rješavanja fasade, koja je orijentirana na današnju ulicu Bistrik, arhitekta Josip Vancaš je primijenio maurski slog sa alternacijom različito obojenih horizontalnih fasadnih traka, a ponuđeno je simetrično rješenje fasadnih ravni. Prema originalnom projektu, potkovičasti prozorski otvori su bili naglašeni potkovičastim lukom, sa alternacijom, radijalno postavljenih, bojenih segmenata. Vijenac atike središnjeg dijela objekta izveden je od kamena, sa zoborezom koji ima dekoracije sa floralnim motivima, a uglovni završeci krova centralnog dijela su naglašeni fijalama u formi osmougaonih prizmatičnih tijela sa kapom u formi osmoplošne lukovice. Ispod atike, u tri polja, na tri različita jezika (njemački, arapski, bosanski(224)), bilo je upisano Gazi Isa-begova banja. Središnji dio ima pet prozorskih osovima, postavljenih na osovinskim međurazmacima od 2,65 m, a u središnjoj osovini prizemlja ulaznim stepeništem naglašena su ulazna vrata u objekat, dimenzija 1,85x4,30 m. Na spratu središnjeg dijela se pojavljuje šest slijepih prozorskih niša koje imaju istu formu i dimenzije kao i prozorski otvori sprata središnjeg dijela. Na bočnim krilima postavljene su po četiri prozorske osovine na osovinskim međurazmacima od 4,35 m.
Primijenjeni su prozori dimenzija 1,85x3,90 m, sa potkovičastim završecima (natsvjetlima), a na bočnim krilima objekta, između glavnih prozorskih osovina, u zoni ispod atike krova(225), postavljeni su okulusi dijametra od 50 cm. Parapet objekta je izveden od kamena hreše, a prema originalnom nacrtu, fasadno platno je bilo obojeno alterniranim slojevima.
3. Dosadašnja zakonska zaštita
Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture NR BiH iz Sarajeva, br. 02-610-3 od 18. aprila 1962. godine, Careva džamija u Sarajevu sa grobljem, vlasništvo Vakufa Careve džamije je bila stavljena pod zaštitu države i upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture.
Rješenjem Gradskog zavoda za zaštitu i uređenje spomenika kulture u Sarajevu, broj 248/67, od 7. aprila 1967. godine, «obuhvaćena je Careva džamija sa dvorištem i dva kupolasta objekta prema obali, zatim groblje uz džamiju te neizgrađene parcele u pozadini kupatila Higijene, koji su ranije stavljeni pod zaštitu, kao pojedinačni spomenici rješenjem broj 695/50 od 12. aprila 1950. Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu.»
Prostornim planom Bosne i Hercegovine iz 1980. godine ovo dobro je bilo evidentirano i svrstano u I (prvu) kategoriju kao kulturno-historijsko dobro.
Na osnovi Uputstva o obaveznoj jedinstvenoj metodologiji za pripremu i izradu regulacionih planova i urbanističkih projekata (Sl. list SR BiH br. 37/38, str. 1140), kao obavezan sadržaj i dokumentacija provedbenog plana su rješenja zaštite kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa i njihovo uključivanje u funkciju razvoja. Seperatom zaštite kulturno-historijskih, arhitektonsko-urbanističkih i ambijentalnih vrijednosti urbanističke cjeline “Lijeva obala Miljacke-Bistrik” za izradu Regulacionog plana “Lijeva obala Miljacke-Bistrik”, koji je 1999. godine izradio Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, područje kopleksa Careve džamije spada u zonu najčvršće zaštite.
Ovom zonom se obuhvataju prostori i cjeline koje posjeduju višestruke vrijednosti, što imaju spomeničke kvalitete. Takve su zone uličnih cjelina: Obala Isa-bega Ishakovića, sjeverni dio ul. Bistrik, zapadni dio ul. Franjevačka, Konak, zapadni dio ul. Isevića sokak i ostale ulične cjeline označene u grafičkom prilogu – zoning plana(226). U ovim zonama se ne smiju dopustiti nove gradnje, rušenja ili promjene koje bi mogle izmijeniti odnos masa ili pak boja. Zaštitu u ovim zonama treba provoditi na način kojim se produžava vijek trajanja najvrednijim objektima u nepromijenjenom izgledu. Dogradnje ili nadgradnje objekata se ne smiju odobravati. Sem radova tehničkog održavanja i sanacije materijala i konstrukcija, mogu se vršiti i značajniji zahvati na osnovi detaljnih programa urađenih u službi zaštite, zasnovanih na prethodnom istraživanju i naučnoj valorizaciji.
Usvajanjem Urbanističkog plana grada Sarajeva izvršena je prethodna zaštita arhitektonsko-urbanističke cjeline Bistrika (sjeverna padina Trebevića), što je evidentirano na 218. strani Službenih novina grada Sarajeva, br. 4/1990. Navedenom prethodnom zaštitom konstatira se da je Bistrik “svojim istaknutim položajem u slici grada nezamjenljivi dio njegove identifikacije”. U ovoj cjelini ističe se ansambl od Pivare, preko Crkve sv. Ante i Franjevačkog samostana, zatim Vezirskog konaka (rezidencija za visoke goste), Careve džamije sa Palatom Ulema-medžlisa (danas Rijaset) do Kasarne na Bistriku i Parka Atmejdan.
Dobro se, pod nazivom Careva džamija u Sarajevu i rednim brojem 539.nalazi na Privremenoj listi Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.
4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
Najznačajniji konzervatorsko-restauratorski radovi na objektu Careve džamije su obavljeni u periodima 1980-1983. i 1985-1990. godine i opisani su u prethodnom tekstu u Historijskim podacima i Opisu dobra.
5. Sadašnje stanje dobra
Prilikom uvida u stanje objekta na terenu 16. augusta 2004. godine, konstatirano je da se objekat Careve džamije, kao i objekat Ulema-medžlisa nalazi o dobrom stanju, da se dobro održava i da je u funkciji.
Objekat nove Isa-begove banje je doživio velika oštećenja u ratu 1992-1995. godine, nije popravljan niti održavan i prijeti mu uništenje.
III - ZAKLJUČAK
Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, br.33/02 i 15/03), Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:
A. Vremensko određenje
(dobra nastala od prahistorije do 1960. godine)
B. Historijska vrijednost
(veza građevine, cjeline ili područja sa historijskom ličnošću ili značajnim događajem u historiji)
C. Umjetnička i estetska vrijednost
i. Kvalitet obrade
ii. Kvalitet materijala
iii. Proporcije
iv. Kompozicija
v. Vrijednost detalja
vi. Vrijednost konstrukcije
D. Čitljivost
(dokumentarna, naučna, obrazovna vrijednost)
i. Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim historijskim razdobljima
ii. Svjedočanstvo o historijskim mijenama
iii. Djelo značajnog umjetnika ili graditelja
iv. Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru
v. Svjedočanstvo o tipičnom načinu života u određenom razdoblju
E. Simbolička vrijednost
i. Ontološka vrijednost
ii. Sakralna vrijednost
iii. Tradicionalna vrijednost
iv. Vezanost za rituale ili obrede
v. Značaj za identitet skupine ljudi
F. Ambijentalna vrijednost
i. Odnos oblika prema ostalim dijelovima cjeline
ii. Značenje u strukturi i slici grada
iii. Objekat ili skupina objekata je dio cjeline ili područja
G. Izvornost
i. Oblik i dizajn
ii. Materijal i sadržaj
iii. Namjena i upotreba
iv. Tradicija i tehnike
v. Položaj i smještaj u prostoru
vi. Duh i osjećanja
vii. Drugi unutrašnji i vanjski činitelji
H. Jedinstvenost i reprezentativnost
i. Jedinstven ili rijedak primjerak određenog tipa ili stila
ii. Vrhunsko umjetničko ili arhitektonsko djelo
iii. Djelo vrhunskog umjetnika ili graditelja
I. Cjelovitost
(cjeline, područja, zbirke)
i. Fizička cjelovitost (kompaktnost)
ii. Homogenost
iii. Zaokruženost (kompletnost), nenarušenost stanja
Sastavni dio ove odluke su:
- kopija katastarskog plana,
- posjedovni list,
- fotodokumentacija,
- grafički prilozi.
Korištena literatura
U toku vođenja postupka proglašenja Graditeljske cjeline – Careve (Hatibove, Stare sultan Mehmeda, Stare-Atik, Gazi sultan Fatih Mehmed-hanove) džamije sa Isa-begovom banjom u Sarajevu nacionalnim spomenikom BiH, korištena je sljedeća literatura:
1890. Parna banja u Sarajevu, Sarajevski list, Sarajevo, srijeda, 9. april 1890, broj 42
1897. Viesti društva inžinira i arhitekata Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1897, br. 5, str. 55-57
1910. Projekat za Medžlis-ulemu u Sarajevu, Sarajevo, februar 1910 (kopije crteža postoje u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu)
1911. Gazi Isa-begova banja, Večernji sarajevski list, Sarajevo, ponedjeljak, 3. jula 1911, god. XXXIV, broj 141
1911. Otvorenje Gazi Isa-begove banje, Večernji sarajevski list, Sarajevo, ponedjeljak, 21. august 1911, god. XXXIV, broj 178
1930. Spaho, Fehim, Gazi Husrev-begova knjižnica, Novi behar, Godina IV, broj 2 i 3, Sarajevo, 1. juni 1930, str. 31
1930. H. Kreševljaković, Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu, Sarajevo, 1930.
1932. Kreševljaković, Hamdija, Mudževvidi, Spomenica Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice, Sarajevo, 1932.
1935. Kreševljaković, Hamdija, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1464-1878), Zagreb, 1935.
1937. Skarić, Vladislav, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije, Sarajevo, 1937.
1940. Kopija katastarskog plana R 1:1000, List kat. plana Polig. VI, k.o. Sarajevo, Mahala CXVIII, Kopija broj 161, Položaj na preglednom planu J-5, Vakufska direkcija u Sarajevu, Vakufska imanja u gr. Sarajevu, Vlasnička knjiga; ovaj katastar je izradio Kapetanović Ferhat, geometar, Sarajevo, maja 1940.
1952. Kreševljaković, Hamdija, Banje u Bosni i Hercegovini 1462-1916, Sarajevo, 1952.
1956. Kreševljaković, Hamdija, Saraji ili dvori bosanskih namjesnika 1463-1878, Naše starine III, Sarajevo, 1956.
1958. Hamdija Kreševljaković, Esnafi i obrti u starom Sarajevu, Sarajevo, 1958.
1968. Mula Mustafa Ševki Bašeskija, Ljetopis 1746-1804, Sarajevo, 1968.
1978. Kovačević-Kojić, Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1978.
1979. Kurto, Nedžad, Projekat restauracije Isa-begove banje u Sarajevu, Sarajevo, 1979.
1985. Šabanović, Hazim, Vakufnama Isa-bega, sina pokojnog Ishak-bega, Vakufname iz Bosne i Hercegovine, XV i XVI vijek, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1985.
1986. Andrejević, Andrej, Arhitektura i zidno slikarstvo XVI veka sarajevske Careve džamije, Saopštenja br. XVIII , Beograd, 1986, str. 148-156
1986. R. Petrović, Istraživački i preventivni slikarsko-konzervatorski radovi u Carevoj džamiji u Sarajevu, Glasnik Društva konzervatora Srbije br. 10, Beograd, 1986.
1986. Snimak postojećeg stanja Careve džamije u Sarajevu, Republički zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1986.
1988.. Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga I – Sarajevo, Sarajevo, 1988.
1994. Mušeta-Ašćerić, Vesna i Arnautović, Amira, Smjernice za sanaciju Careve džamije, Stanje objekta, Propozicije za izradu projekta sanacije i restauracije Careve džamije u Sarajevu, Gradski zavod za zaštitu i korišćenje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa, Sarajevo, 1994.
1996. Evlija Čelebi, Putopis, Odlomci o jugoslovenskim zemljama, Sarajevo, 1996.
1997. Pelidija Enes, Uloga i mjesto vjere u povijesti bosanske države, rad objavljen u Takvimu BiH, 1997.
1998. Kurto, Nedžad, Arhitektura Bosne i Hecegovine, Razvoj bosanskog stila, Sarajevo, 1998.
1989. Božić, Jela, Arhitekt Josip pl. Vancaš, Značaj i doprinos arhitekturi Sarajeva u periodu austrougarske uprave (doktorska disertacija), Univerzitet u Sarajevu, Arhitektonski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 1989.
1999. Bećirbegović, Madžida, Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1999.
1999. Seperat zaštite kulturno-historijskih, arhitektonsko-urbanističkih i ambijentalnih vrijednosti urbanističke cjeline “Lijeva obala Miljacke-Bistrik” za izradu Regulacionog plana “Lijeva obala Miljacke-Bistrik”, Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, 1999.
2000. Werner Mueller, Gunther Vogel, Atlas arhitekture, Knjiga 1, Zagreb, 2000.
(1) H. Šabanović, Krajište Isa-bega Ishakovića, Zbirni katastarski popis iz 1455. godine, Sarajevo, 1964.
(2) Vrhbosanska župa se spominje još 1244. godine. U župi Vrhbosna u 13. stoljeću je postojala katedralna crkva bosanskog biskupa, a u 14. stoljeću župa Vrhbosna nalazi se u posjedu moćne vlastelinske porodice Pavlovića. (Redžić, Enver, Prilozi historiji Sarajevo, str. 261-275, Tri historijske monografije o Sarajevu)
(3) Kovačević-Kojić, Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1978, str. 24, 77, 78, 79, 85
(4) U vakufnami Isa-bega Ishakovića, u originalu je napisano Saray ovasi; od turskog saray - dvor i ova - polje, nastalo je ime Sarajevo. Ima mnogo starijih turskih geografskih imena koja su nastala na ovaj način: Ak-ova, Edže-ovasi, Artik-ova, Pasan-ova itd. Ovo je najstariji spomen današnjeg imena Sarajeva. Ranije, a i u XVI stoljeću, ono se u domaćim i zapadnim vrelima zove Vrhbosna, Vrhbosanje i sl., a tek kasnije Sarajo, Saraglio, Saraj-Bosna i sl. (Šabanović, Hazim: Vakufnama Isa-bega, sina pokojnog Ishak-bega, Vakufname iz Bosne i Hercegovine, XV i XVI vijek, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1985, str. 9-27)
(5) A. Benac i Lj. Mladenović, Sarajevo od najstarijih vremena do danas, knj. I, Sarajevo, 1954, str. 46
(6) Najstariji izvor u kome je napisano Sarajevo jeste pismo bosanskog sandžaka Firuz-bega od 7. marta 1507. godine. (Truhelka Ćiro, Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive, Sarajevo, 1911, str. 136)
(7) Isa-beg Ishaković, vojvoda Zapadnih strana (1440-1463), koji 1463. godine postaje drugi po redu sandžak-beg Bosne (1464-1470), podigao je svoj vakuf nekoliko godina prije konačnog pada Bosne pod osmansku vlast, dok je još bio zapovjednik krajišta koje se protezalo od Skopja, preko Novog Pazara i usijecalo se u srednjovjekovnu Bosnu. Taj položaj naslijedio je od oca Ishak-bega, o čijem porijeklu se ne zna mnogo. Izuzetno bogat Isa-beg je podigao niz zadužbina širom Osmanskoga carstva. Umro je poslije 8. februara 1470. godine. (Amina Kupusović, Vakufnama Isa-bega Ishakovića, Prilozi historiji Sarajeva , radovi sa naučnog simpozija Pola milenija Sarajeva, održanog u Sarajevu od 19. do 21. marta 1993. godine [urednik Dževad Juzbašić] – Sarajevo, Institut za istoriju [etc.], 1997, str. 47-52; Kreševljaković, Hamdija, Banje u Bosni i Hercegovini 1462-1916, Sarajevo, 1952)
(8) Zavija se sastojala iz tekije, musafirhane i imareta, bila je u funkciji sve do 1697. godine kada je izgorjela u katastrofalnom požaru (osvajanje Sarajeva od strane princa Eugena Savojskog). Tekija i musafirhana su obnovljene 1782. godine, a prilikom izgradnje brane na Bembaši 1958. godine su srušene.
(9) Najstariji sarajevski most preko Miljacke sagrađen je u osovini vrata Careve džamije na lijevoj obali i Kolobara-hana na desnoj. Porušen je 1897. godine i na njega nas danas podsjeća samo njegovo ime, preneseno na prvi betonski most u Sarajevu, sagrađen nakon rušenja stare Careve ćuprije, dvadesetak metara uzvodno od ranijeg mosta, u osovinu ulice koja vodi Konaku. Dokazi o nastanku ovog mosta su neosporni i bazirani na Isa-begovoj vakufnami, a kako su bili s jedne strane Careve ćuprije Isa-begov dvor, njegova džamija i hamam, a sa druge njegov han Kolobara i glavni trg, to nema sumnje da je riječ o mostu baš na ovom mjestu.
Most je, osim toga, povezivao tadašnju glavnu transferzalu grada u smjeru od sjevera prema jugu, tj. od Širokače i Bistrika preko glavnog trga na Vratnik i dalje prema Bioskom (Bioski put). Ima dovoljno razloga za pretpostavku da je Isa-begov most bio od drveta. Pod imenom Isa-begova ćuprija spominje se još oko stotinu godina nakon nastanka u ispravi napisanoj u augustu 1557. godine (početak zilhidže 964. hidžretske). Konac 1619. godine bio je katastrofalan zbog velikih šteta od poplave, jer je tom prilikom Miljacka porušila šest sarajevskih mostova. O ovome govori i jedan dokument iz Zadarskog arhiva, datiran 4. januara 1620. godine. Već sljedeće, 1620. godine, dolazi do obnove ovog mosta. Prvi autor koji daje podatke, doduše nejasne i dvosmislene, jeste Evlija Čelebija.
U velikoj poplavi dana 18. rebiul-evela 1206. hidžretske (15. novembra 1791) godine stradaše, kako je to Bašeskija zabilježio, svi sarajevski mostovi osim Šeher-ćehajina; stradala je, dakle i Careva, odnosno Hadži Huseinova ćuprija. No ubrzo poslije toga ovaj most obnavlja iz vlastitih sredstava bogati sarajevski trgovac Mustafa hadži Bešlija. Za gradnju mosta on je u Sarajevo dobavio majstore, vjerovatno iz Hercegovine.
(10) Isa-begov hamam se nalazio na mjestu današnje banje uz carevu džamiju. Godine 1887. bujica je uništila vodovod kojim se voda sa izvora Pastrme na Bistriku dovodila do hamama i hamam je prestao sa radom. (Kreševljaković, 1952, str. 73-75)
(11) Isa-begov karavan-saraj (poznatiji kao Kolobara han) je imao 40 prostorija i 4 magaze, a godišnja najamnina je 1564. godine iznosila 4.500 akči. U posljednjem požaru iz 1937. godine je potpuno uništen. (Kreševljaković, Hamdija, Hanovi i karavan-saraji u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1957, 20-21)
(12) Prepis u sidžilu sarajevskog kadije Seid Mustafa Salim efendijzade iz 1254 (1838) godine, na osnovi kojeg je Hazim Šabanović napravio svoj prevod, sadrži i ovjere načinjene od strane 9 sarajevskih kadija koji su obavljali kadijsku dužnost u različitim vremenima. (Kupusović , 1997, str. 47-52)
(13) (Šabanović, Hazim, Vakufnama Isa-bega, sina pokojnog Ishak-bega, Vakufname iz Bosne i Hercegovine, XV i XVI vijek, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1985, str. 9-27)
(14) Dostupna su dva prevoda vakufname:
- Gliša Elezović, Turski spomenici, Beograd 1940, knj. I, sv. 1, br. 10, str. 27-36,
- Hazim Šabanovic, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, sv. II, str. 7-29, Sarajevo, 1952.
U daljem tekstu odluke korišten je Šabanovićev, noviji prevod, koji se, ujedno, kritički osvrće na neka sporna mjesta Elezovićevog prevoda (op. E. Softić).
(15) U originalu stoji: muhammed el-milleti ved-dini i tu su izrazi el-millet i ed-din sinonimi; riječ millet znači ovdje vjera kao i din, a ne narod, pa je stoga pogrešno da se prevede sa “vere i naroda” kako je to preveo Elezović (str. 28, red 4).
(16) O Isa-begu i Ishakovićima vidi: Ćiro Truhelka, Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive, Sarajevo, 1911; GI. Elezović, Turski spomenici u Skoplju, GSND sv. 1. str. 9 i dalje; Isti, Skopski Ishakovići i Paša Jigit, GSND sv. IX. D.N.V. 1931, Isti, Turski spomenici, Beograd, 1940, knj. I, sv. 1, na više mjesta.
(17) Kod Elezovića stoji: “i da on naređuje što je njemu volja i da upravlja kako je njemu drago" (str. 28, 9).
(18) To je Elezović preveo ovako: »... i da je istakne iznad svake druge, ma koliko se to mnogobošcima ne sviđalo” (str. 28, ređak 12-13).
(19) Elezović to prevodi ovako: »Sagradi u selu Brodcu u okolini Sarajeva ...” (28, 18-19), a u napomeni 4 kaže: »Napisano min a'mal Saraj ovasi. « Međutim, izraz a'mal ne znači okolina, nego područje. Stoga selo Brodac ne treba tražiti »u okolini Sarajeva", niti »u Sarajevskom polju« kako je na osnovi toga prevoda mislio Skarić (Sarajevo, str. 38). Uz Brođac Elezović u napomeni 3 kaže: »U prepisu stoji: Brurge. Ja sam pretpostavio da je od Brodac prepisivač napravio Brurge, ali su mi kazivali da ni takvog naziva u okolini Sarajeva nema” (n.d. 28, 3). Tačnost Elezovićeve pretpostavke potvrđuje bolji prepis ove vakfije na osnovi koga je priređeno naše izdanje i u kome sasvim pravilno piše: Brodče. Tačno je da toga lokaliteta danas više nema, ali iz teksta ove vakufname jasno se vidi da je selo Brodac ležalo između Bembaše, gdje se i danas nalazi Isa-begova tekija, i Isa-begova hana (“Kolobare”) koji je stajao u srcu stare sarajevske čaršije u kojoj se i danas mjesto na kome je taj han nekada stajao zove Kolobara. Možda nije suvišno napomenuti ovdje da riječ karje u arapskom ne znači samo selo nego naselje uopće.
(20) U orig. upotrebljen izraz menzil.
(21) U orig. stoji zavije, što kao termin najviše odgovara našim pojmovima manastir ili samostan. Objašnjavajući ovu riječ Elezović na str. 28, nap. 2, kaže da je u njegovom izvorniku »upotrebljena reč zivajet«. Međutim, riječ zivajet ne postoji u arapskom, turskom, perzijskom niti kome drugom jeziku i sumnjam da je prepisivač njegovog izvornika mogao počiniti takvu grešku, pogotovo kad i u tom prepisu na svim ostalim mjestima mjesto zivajet stoji zavije, kako i treba.
(22) U prevodu Elezovića stoji “koja se sastoji iz jedne zgrade”.
(23) U orig. stoji sâdât pl. od sejjid, a znači potomci Muhammedovi po tankoj krvi.
(24) U orig. stoji guzât pl. od gazi, što znači borac, ratnik, ratnik koji se bori za vjeru, gazija.
(25)Elezović to prevodi ovako: “... i još za svoga života zaveštao je i pokloni, uz uslov da služi kao stranoprijemnica za stanovanje muslimanske sirotinje, studenata bogoslovije, sejida i pobedilaca boraca za veru i za putnike-namernike,” (str. 28 redak 19-22). Najbitnija razlika između moga i njegovog prevoda na ovome mjestu jeste u tome što je on izraze zavija (tekija) i mesken (konačište, stan) spojio u jednu riječ i preveo sa “stranoprijemnica”. Takav prevod naveo je Elezovića da on kasnije o ovoj zađužbini govori stalno kao o stranoprijemnici, a njenu glavnu svrhu, da bude tekija, potpuno je izgubio iz vida.
Osim toga, iza riječi li fukara el-muslimin ne nalazi se nikakav veznik koji bi te riječi vezao sa sljedećim riječima, nego prijedlog min koji ovdje ima funkciju da objasni i precizira ono što sadrži riječ iza koje taj prijedlog stoji (min el-bejanijje) pa stoga nije dobro kazati »za stanovanje muslimanske sirotinje, studenata« itd. nego treba reći: “za stanovanje siromašnih muslimana, koji su studenti” itd.
(26) Upotrebljena rijeć el-eruzzu. Ta se riječ u arapskom izgovara i el-ruzzu i na druge načine, ali nikako “el-arz ili aruz i urz”, kako kaže Elezović, zasnivajući svoje tvrdnje na modifikacijama koje je ova riječ dobila u turskom jeziku. To se ovdje ne može uzimati za mjerodavno jer je akt napisan na arapskom. Zanimljivo je da se ovdje kaže da će se u kuhinji ove tekije kuhati i pirinač, a kasnije kad dobrotvor govori o izdacima ne kaže koliko će se izdavati novaca za nabavku pirinča nego se tamo kaže da je dobrotvor odredio za čorbu pšenicu.
(27) Taj Isa-begov most zvao se kasnije, pa i danas, Careva ćuprija. Vidi o tom H. Kreševljaković, Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu, Sarajevo, 1930, str. 198-200.
(28) U originalu je upotrebljen arapski izraz zira koji je sinonim sa turskim izrazom aršin, a označava jedinicu za mjerenje dužine u orijentalnom sistemu mjera; iznosio je 0,68 m.
(29) Elezović je to mjesto preveo ovako: “Na oba čela njegova, s obe strane, podiže prizemnih i na sprat 15 ziraen i nameni ih za ove poslove”, a u napomeni uz riječ ziraen kaže: »napisano ziraen». Očevidno ili je nešto izostavljeno ili krivo prepisano. Možda tu treba pretpostaviti reč hugera.” Međutim, kad se tekst pravilno shvati, onda je očevidno da tu nije ništa krivo prepisano i da se tu ne mogu pretpostavljati nikakve hudžere nego da se tu misli na zemljište oko mosta. Na tom su zemljištu kasnije podignuti dućani Isa-begova vakufa, koji se više puta spominju u dokumentima iz sredine XVI stoljeća.
(30) Kur' an LXXIII, 20.
(31) Kur' an XV 23; XXI, 89; XXVI, 58.
(32) Kod Elezovića to mjesto glasi: “Radi tih potreba poklonio je svoja najsopstvenija nekretna dobra.” Tu nije jasno radi kakvih potreba je on to “poklonio”. Mjesto “poklonio” ovdje i na drugim mjestima ovoga dokumenta glagol tesaddeka treba prevesti sa uvakufiti i sl. jer je on sinonim glagola vekafe. Osim toga, nije dobro reći: “nekretna dobra”, jer tako ne stoji u izvorniku.
(33) U orig. stoji tavahin pl. od tahun mlin, vodenica. Te Isa-begove mline na Bendbaši narod je zvao “ercebegovi mlin” što je iskvareno od Isa-beg odnosno Ese-beg, kako su ponekad i Dubrovčani zvali Isa-bega. Ovi su mlini stajali ondje gdje su nekada bile prostorije društva “Hurijet”. Na njih danas podsjeća tamošnja ulica Nadmlini.
(34) Doslovno: u jednoj zgradi.
(35) Arapski termin mezre'a, koji se najčešće susreće u vakufskim dokumentima, u darovnicama i drugim ispravama, označuje obično veće obradivo zemljište, a može da znači i čitavo polje.
(36) U orig. stoji hamam.
(37) U orig. upotrebljena perzijska riječ han. Taj Isa-begov han zvao se nekad Karavan-saraj, ali se odavno zove Kolobara. Vidi: H. Kreševljaković, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1464-1878), Zagreb, 1935, str. 63.
(38) Ovo mjesto u prevodu Elezovića glasi: “Sve vodenice koje su pod jednim krovom i jednu mezru iza pomenutih vodenica koje se nalaze u tom pomenutom selu i hamam i potrebnu mu vodu, i onu vodu koja mu pretekne, a koju je sam doveo, i han i dućan kojima su granice ovako određene.” (str. 29)
Prije svega u izvorniku se ne kaže jedan "dućan," nego “dućani”. U originalu je upotrebijena riječ havanit (pl. od hanut) i znači dućani, a Elezović kaže da je “ar. napisano havanijjet” (str. 29, red 48 i nap. 6). Međutim, ni ta riječ ne postoji u arapskom, turskom niti persijskom jeziku kao ni “zivajet.”
(39) U orig. se uvijek za oznaku jugoistočne strane upotrebljava izraz kibla, pravac prema Meki, odnosno Kabi, glavnom hramu muslimana. To je kod nas jugoistočna strana pa sam ja stoga taj izraz svugdje tako prevodio.
(40) U orig. stoji Muhamed es-Sagir, u turskom prevodu Kučuk Mehmed, dakle, Mehmed Mlađi.
(41) U orig. upotrebljena riječ suk-trg, čaršija. Taj trg stajao je ondje gdje je danas Baščaršija koja predstavlja prvu sarajevsku čaršiju.
(42) U orig. upotrebljen termin 'akâr.
(43) U orig. stoji Bioska. Danas imaju sela Gornje i Donje Biosko. To je onaj put koji je vodio kroz selo Donje Biosko, a njegov dio u varoši vodio je niz Kovače i dalje niz današnju ulicu Maršala Tita.
(44) U orig. stoji bustan.
(45) U orig. stoji Jusuf el-musema bi Kotka (k-olu-t-k-a). Zemlja ovoga Jusufa Kotke bila je po Skariću (n.d. 40) u jugozapadnom dijelu kompleksa na kome je bila Isa-begova zavija, nedaleko od mosta.
(46) Kod Elezovića stoji ovako: “... i sa istoka do imanja sina mu Sagir Mehmeda zajedno sa vodom koju mu je on poklonio, a koja je s njim u vezi sve do čaršije i sva dobra iznad i ispod spomenute stranoprijemnice a graniče se: sa severa putem Bioska koji izbija na trg i javnim putem do pomenutih vodenica, a od strane Kible rekom koja protiče kroz pomenute vodenice i bostanom koji je kupio od Jusufa poznatog pod imenom Kotka, a koje se oboje nalaze u tome selu.”
U arapskom tekstu se ovdje ne spominje nikakva voda koju je Isa-beg poklonio svome sinu Sagir Mehmedu. Elezović u odnosnoj zamjenici ma vidi imenicu maun (voda). Greška je i to što je u tom prevodu bostan shvaćen kao oznaka granice, a ne kao dobro koje se vakufi.
(47)U orig. stoji kurum.
(48) U orig. stoji H-l-b Selište, sada se ne može utvrditi gdje se nalazilo ovo zemljište.
(49) U orig. stoji Vrti (V-r-t-y), sada se ne može ubicirati.
(50) U orig. stoji Selište; ne može se ubicirati.
(51) U orig. stoji P-o-d-i-n-e. Po neobrazloženom mišljenju profesora Skarića ove četiri po imenu navedene i ona jedna neimenovana parcela ležale bi na sjevernoj strani Kračula i današnje Varoši (n.d., str. 40).
(52) U našem prepisu stoji Radoje, u izdanju Elezovića stoji Radome, u turskom prevodu Radone.
(53) Selo Radilovići pružalo se prema današnjim Budakovićima, Bardakčijama i donekle Koševi. Spominje se sve do potkraj XVIII stoljeća.
(54) U orig. stoji yoncalik, što znači djetelište.
(55) Ovo je, koliko je meni poznato, najstariji spomen mađarske riječi varoš u turskim dokumentima.
(56) Ovo je jedno od najtežih ali i najvažnijih mjesta u ovome dokumentu. U prvom svome izdanju ove vakufname Elezović je to mjesto preveo ovako: » .. i mjesto zvano Atik koji je u onom delu što se od starine zove Varoš do reke Miljacke.« (v. GSND sv. 1, str. 40) Na osnovi toga prevoda Skarić je u svojoj monografiji o Sarajevu napisao: »U istoj se vakufnami onaj dio Sarajeva blizu Kolobare zove Varoš do Miljacke i Stara Varoš«. (n.d. str. 39), shvativši da se tu spominju dvije varoši: Gornja Varoš i Varoš na Miljacki. U svom novom prevodu Elezović je to mjesto preveo ovako: “I još ... zvanu Atik koja je na mestu koje zovu Varoš do reke Miljacke”. Uz riječ Atik u napomeni 10 kaže: “Ovdje je nešto izostavljeno. Možda mesto Atik varoš.” (str. 31 i nap. 10) Ti se prevodi u biti ne razlikuju. Međutim, iz teksta vakufname - i kad bi ovdje zaista bilo nešto izostavljeno – ne može se nikako razumjeti da se tu radi o nekoj »Varoši do Miljacke«.
Očito je da se tekst ovdje odnosi na zemljište koje se vakufi, a koje se prostiralo od Stare Varoši do rijeke Miljacke i da prema tome tu nema spomena o nekoj “Varoši do reke Miljacke”. Isto tako, ne čini mi da je ovdje nešto izostavljeno, jer u tom slučaju po pravilima arapskog jezika na riječ el-atik kao atribut ne bi mogao doći prijedlog bi ni izvjesni član el, nego bi oni morali stajati uz imenicu kojoj bi pridjev atik (star, stara) služio kao atribut. Pored toga što je sastavljač ove vakufname napravio niz sintaktičkih i stilističkih grešaka - kako smo to pokazaliu kritičkom aparatu uz tekst vakufname, ipak je teško pretpostaviti da je on ispustio imenicu, a da njen izvjesni član i jedan prijedlog, koji je uz nju bio, doda njenom atributu. Osim toga, jedina riječ koja bi ovdje dolazila u obzir kao ispuštena bila bi svakako riječ varoš, a pretpostaviti da je ona ispuštena ne možemo već i stoga što se za taj el-atik odmah kaže da se nalazi u “mjestu koje se zove Varoš” pa prema tome ne bi imalo smisla reći “Stara Varoš koja se nalazi u mjestu koje se zove Varoš”.
U ovakovim slučajevima ne može se, mislim, ništa sasvim sigurno zaključivati isključivo na zakonima sintakse i držim da se u ovome slučaju ne radi o mehaničkom ispuštanju prilikom stilizacije teksta, nego se tu vjerovatno radi o logičkoj kontrakciji i skraćivanju konstrukcije varoš el-atik u el-atik.
(57) U orig. stoji Zagorniče, danas se ne da ubicirati.
(58) U orig. stoji Atik varoš. Ovaj je lokalitet i danas u Sarajevu dobro poznat.
(59) U orig. stoji tačno Meduputnica, danas se ne može lokalizirati.
(60) U orig. stoji Nisputnica; ni ona se ne da ubicirati. Skarić, c.n.d. str. 40. drži da su ove parcele bile na lijevoj strani Miljacke.
(61) U rukopisu stoji Bilavica, vjerovatno se nalazila negdje gdje je i danas ulica Bjelavica u Gornjem Bistriku. Godine 1565. spominje se neki Velija Bjelavica, stanovnik Terzibašine mahale, a to je u istom kraju gdje je i ulica Bjelavica. (Up.Skarić, n.d. str. 40 i nap. 2.)
(62) Kod Elezovića stoji: “... i na reci Koševa vodenicu” (str. 30). Taj bi prevod bio tačan samo onda kada bi u originalu mjesto degirmen ocagi stajalo samo degirmen - mlin, vodenica. Degirmen ocagi, medutim, znači jedno mlinsko okno, vitao ili kamen, već prema tome kako se to kod nas u kome kraju kaže. A to dvoje nije isto. Sinonim izraza degirmen ocagi jest i izraz degirmen gözü. (Up. H. Šabanović, Turski dokumenti, Istorijsko-pravni zbornik 2, 1946, br. 3, str. 186 i br. 8, str. 196)
(63) Ovo imanje Balabana, sina Bogčinova, nalazilo se na ušću potoka Koševe u Miljacku. Balaban je staro tursko ime, koje nose i muslimani i kršćani. Ova riječ u turskom označava neku vrstu sokola, a u narodnom govoru znači velik. U Gornjem Kotarcu, na Crnač-greblju kod Sarajeva naden je grobni natpis Bogčina, sina Stipkova, koji je po Skariću bio otac našeg Balabana. (Up. Glasnik Zemaljskog muzeja (GMZ) VIII, 1890, 218; Lj. Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, III br. 4780: Vl. Skarić, Sarajevo od najstarijeg vremena do danas, Sarajevo, 1935, str. 34, nap. 2)
(64) Kod Elezovića stoji: “od strane Kible prema granicama imanja Balabana, sina Begdžinova, sa zapada do neverničkog roblja”, a u nepomeni 16 kaže da je u tekstu napisano: “ila mekabir-il-kufar”. Međutim, niti tako u tekstu stoji, niti je to dobro prevedeno. U prvom izdanju ove vakufname sam Elezović kaže da u tekstu stoji ila kubur el-kufar (GSND str. 43, redak 22 odozgo). On je to tamo sasvim pravilno preveo:“do hrišćanskih grobova” (str. 40, redak 7 odozgo), pa ne znam kako je u drugom izdanju mogao tvrditi da u originalu stoji nešto što sam zna da nije tačno, i kako je mogao krivo prevesti nešto što je ranije sam pravilno preveo.
(65) Selo Bolna spominje se u poznatoj Ninoslavljevoj povelji iz XIII stoljeća među selima bosanske biskupije. Danas mu nema spomena. Odavde vidimo da je bilo kraj nekog potoka i da je u njemu živjela porodica Kasatići, kako se danas zove jedna mahala u selu Žunovnici kod Hadžića u sarajevskom srezu. Bolna se spominje i u turskim dokumentima iz sredine XVI stoljeća, pa je valjda kasnije promijenjeno u današnje Kasatiće, po istoimenoj porodici koja je tamo stanovala.
(66) Kod Elezovića ovo mjesto glasi: “I ispod jedne mezre i iznad dve mezre koje su ograničene...”
Šta je “ispod jedne mezre”, a šta “iznad dve mezre”, to se iz toga prevoda ne vidi.
(67) I kod Elezovića u novom njegovom prevodu na ovome mjestu stoji: "sa istoka do muslimanskog groblja" (str. 31), a u napomeni sasvim tačno kaže da je u tekstu napisano: “ila mekabir il-muslimin.”
(68) U orig. stoji elhadžer el-kebir što znači veliki kamen i nije jasno da li je to ime nekog lokaliteta ili ne.
(69) U orig. stoji ila mekabiri Kasatikler. Prema tome, gornji izraz el-mekabir svugdje u ovome dokumentu znači groblje za razliku od el-kubur (pl. od kabr) - grobovi. Kasatići su danas mahala sela Žunovnice u općini Hadžići.
(70) U orig. stoji sirti sira, a znači gorska kosa.
(71) U orig. stoji el-bend.
(72) U rukopisu stoji Blažuj; u izd. Elezovića Blažotu. To će biti štamparska pogreška, u pitanju je mjesto Blažuj, a ništa drugo.
(73) U prevodu Elezovića na ovome mjestu stoji: "I nekoliko vodenica" (str. 31), premda u originalu stoji ve džemiat-tavahin = i sve vodenice...
(74) U orig. stoji Železnica. To je današnja rijeka Fojnica, koja se godine 1530. i još mnogo kasnije zvala Željeznica. Karakteristično je da ni Jukić (Slavoljub Bošnjak), u Zemljovidu Bosne (1851) nigdje ne spominje Fojnicu, nego samo Željeznicu.
(75) U orig. stoji nahijeti Visoka. To znači da su Turci još 1462. godine, u času kada je pisana ova vakufnama, držali u svojim rukama neke dijelove župe (nahije) Visoko, u porječju Fojnice.
(76) U orig. stoji: Lubogošta, to je selo Ljubogošta koje leži istočno od Sarajeva na lijevoj strani ceste za Pale. Tu se godine 1565. spominje timar Einehan-age, dizdara grada Hodidjeda. (Isp. Kadić, Kronika II, 21.)
(77) I u orig. stoji Luka.
(78) U orig. stoji: Brus. Danas na Trebeviću postoji selo koje se zove Brus.
(79) U orig. stoji Iskaklik. Sada Skaknići, selo u Dovlićima ispod Trebevića.
(80) U orig. stoji Čirni Virh, dakle Crni Vrh. Ne da se ubicirati.
(81) U orig. stoji Kozarevik. Sada selo Kozarevići, južno od Trebevića.
(82) U orig. stoji Sivri Tepe. Može se prevesti sa Šiljata Glava, Oštra Glava i sl. U Trebeviću ima više lokaliteta sa sličnim imenima, ali se ni taj lokalitet sada nije mogao ubicirati
(83) U prepisu stoji kullet-i Tebrevik što znači kula Trebević. U Elezovićevom izdanju arapskog teksta stoji kal ati Tebrevik što je on preveo sa grad Trebević, kako je prema takvom tekstu jedino ispravno. Kako, međutim, nisam mogao nigdje naći nikakvog spomena niti traga nekom gradu Trebeviću ili slično, to će mislim i ovo mjesto u Elezovićevom izdanju arapskog teksta biti pogrešno. Pogotovu kad i u spomenutom starijem turskom prevodu ove vakufname stoji: kulle-i Tebrevik, dakle kula Trebević. I danas se jedan lokalitet u području starog sela Petrovići na Trebeviću zove Kula. Možda je ta Kula u Petrovićima identična sa kulom Trebević koja se spominje u ovom dokumentu. U selu Petrovići bila je nekada stara carinarnica. Ona se spominje u turskim dokumentima iz sredine XVI stoljeća kao Badž Petrovići, tj. Carina Petrović. Napominjem još da se i u drugim turskim dokumentima Trebević zove Tebrevik, dakle Trebević.
(84) U originalu stoji Radman Zavradilo. Kod Elezovića: »... i sa zapada sve planinskim bilom do Radmana Zavidadlu«, a u napomeni kaže: »Tako napisano. Možda mesto Zavid-oglu.« (str. 31). Tu je dakle ispušten prevod riječi čayir = livada; a što je ime njena vlasnika pročitano pogrešno, kriv je vjerovatno tekst koji je izdavač imao.
(85) U orig. stoji Radava. Jedan lokalitet pod imenom Radova postoji sjeverozapadno od Sarajeva. Samo je on prilično udaljen od kompleksa Isa-begovih posjeda u Trebeviću.
(86) U orig. stoji Vagan. Danas se tako zove jedno selo na Trebeviću.
(87) U orig. stoji Videž. Nisam ga mogao ubicirati.
(88) U orig. stoji es-sidžn, što znači tamnica i ništa više
(89) U prevodu Elezovića ovo mjesto glasi: “I u blizini tamnice mesto koje je trampio sa Rajkom, a čiji je prihod namenio potrebama imanja” (str. 31). Čini mi se da tekst ovdje kao i na mnogim drugim mjestima ovoga dokumenta po prepisima koje imamo nije dobar. Stoga ni ja nisam mogao učiniti ništa drugo nego da na tim mjestima pa i ovdje dam samo svoje shvatanje teksta.
(90) Dirhem je srebrni novac u starom arapskom novčanom sistemu. Ovdje je bez svake sumnje taj izraz upotrebljen kao sinonim turskog izraza akča, aspra, jaspra, kao i u svim drugim našim vakufnamama. Kasnije se izričito u nekim vakfijama spominju dirhemi sultana Sulejmana, a to su svakako njegove akče.
(91) U prevodu Elezovića ova dva pasusa glase: »Prvo i pre svega sve što se ubere od prihoda i koristi (od vakufa) neka bude za imaret, opravku i unapređenje (zadužbine). Za opravku i podizanje onoga što je najvažnije i najneophodnije u imaretu (odredio je) 8 dirhema za svaki dan.« (str. 32) Ovo je svakako jedna od težih grešaka u prevodu G. Elezovića. Riječ imaret, koja ovdje ima obično leksičko značenje zgrada, građevina, izgradnja, podizanje i sl., on je shvatio kao termin (a tada imaret znači javna kuhinja), premda se u vakufnami ovdje ne govori o imaretu niti o “stranoprijemnici”, kako Elezović pogrešno naziva Isa-begovu zaviju, nego se tu govori o zaviji (tekiji) koja je naravno imala i svoj imaret kao svaka veća tekija.
(92) Ovu zadnju rečenicu Elezović je potpuno odvojio od gornjeg teksta i preveo ovako: “Odredio je i jelo koje će se gotoviti jutrom i večerom svakoga dana i 1/2 dirhema za hleb.” Elezović nije shvatio kome pripada to “jelo” pa je morao iskonstruirati da će se to “jelo” (treba čorba) “gotoviti” što u tekstu uopće nema. Iz njegova se prevoda ne vidi ni to ko će dobivati onu «1/2 dirhema za hleb«.
(93) U prevodu Elezovića posljednje dvije rečenice glase: "Isto tako odredio je za jelo ove stranoprijemnice dovoljnu količinu pšenice, pa da se daje maloj deci bez roditelja koja stanuju u ovoj varoši. (Ovde mora da je nešto ispušteno jer ima malo veze).«
I Elezović je, dakle, primijetio da je ovdje nešto ispušteno, ali nije kazao šta je ispušteno a što se, mislim, može zaključiti na osnovi onoga ranijeg, mjesta gdje se spominju nejaka siročad.
(94) I ovo je Elezović pogrešno preveo: «Isto tako odredio je drugome jednom služitelju koji će svakog dana zatvarati i otvarati vrata, i čuvati prostirke, i kandila i ostalo, i koji će se nalaziti u poslovanju oko jela 2 dirhema na dan i jelo jutrom i večerom, i 1/2 dirhema za hleb.” (str. 32, redak 19-23) U tekstu se ne kaže da će taj poslužitelj zatvarati i otvarati vrata “svakog dana”, nego da će za tu službu dobivati svakog dana po dva dirhema itd., niti da će se "nalaziti u poslovanju oko jela" ... nego da će čuvati „i ono što je potrebno za spremanje jela."
(95) Kod Elezovića stoji: “... a za so i druge potrebe za ishranu u pomenutoj stranoprijemnici “, a treba “...za so i drugo što je potrebno za spremanje jela”.
(96) U orig. upotrebljen izraz hakim
(97) U orig. upotrebljen izraz buk'a.
(98) U orig. upotrebljen izraz nazir.
(99) U orig. upotrebljen izraz mutevelli.
(100) U orig. upotrebljen izraz vazife što znači plata, prinadležosti, ali isto tako i služba.
(101)Kod Elezovića na ovome mjestu stoji:”... a da se ne dobija ni jedan položaj službenika u ovoj stranoprijemnici na osnovu berata. I da nije prosto onome koji na osnovu berata ma šta dobije, i ubrajaće se takav u red zulumćara.”
(102) Kod Elezovića stoji: “Sledovanje zastupnika mutevelije i pisaru i starešini propisao je da određuje mutevelija po svome nahođenju. « Uz to u napomeni kod riječi “starješina” (ar. šeih) kaže, izmedu ostalog, da se u islamskim redovima tako zove starješina tekije što je, naravno, sasvim tačno; ali nije dobro kad dalje kaže da izraz šejh znači: “u ovome našem slučaju starešina stranoprijemnice.” Osim toga, mislim da u toj i sljedećoj rečenici njegova prevoda ne odgovara izraz "sledovanje" kad se pod tim izrazom ima shvatiti plaća ili prinadležnosti. Da je tako, upućuje uostalom i sljedeća rečenica u kojoj se kaže da njima pored tih prinadležnosti pripada i hrana.
(103) Ova rečenica u prevodu G. EIezovića glasi: “Svakome od njih da se daje jutrom i večerom po 112 dirhema za hleb. "Prevod je, dakle, manjkav tako da je u njemu ispušteno skoro pola rečenice, a o čorbi nema ni spomena.
(104) Čitav ovaj pasus kod Elezovića je ispušten. Nema ga doduše ni u prepisu teksta koji je on imao pa stoga to za njega ne bi bilo nimalo nezgodno da on nije tvrdio da jedan sarajevski prepis ove vakufname - koji on nije ni vidio - ne može biti bolji od carigradskog prepisa koji je on imao.
(105) U orig. upotrebljen termin mutemed koji znači pouzdanik, povjerenik uopće. Ovdje valjda čuvar magacina.
(106) Ovo mjesto Elezović je prilično slobodno i nepotpuno preveo ovako: “I mutevelija će podizati zgrade u ovom pomenutom vakufu onde gde se bude ukazala potreba pa bilo to mesto kultivisano ili nekultivisano.” Ako pod izrazima »kultivisano i nekultivisano mesto« misli “obrađeno ili neobrađeno mjesto”, što te riječi znače, onda mu prevod nije tačan, a ako pod tim izrazima misli “naseljeno i nenaseljeno mjesto” kako treba, onda mu prevod nije adekvatan onom što misli.
(107) Ni ovaj pasus u prevodu G. Elezovića nije ni potpun ni sasvim tačan. On glasi: «Isto tako, propisao je da njegovi oslobođeni robovi i deca njegovih oslobođenih robova, kad zbog starosti ili bolesti ne mogu da privređuju ono što im je potrebno za njihovo izdržavanje, a siromašnog su stanja, neka im se iz ove stranoprijemnice svakome od njih izdaje čorbe i hleba koliko im sleduje.« Tu se, dakie, uopće ne spominju daleki potomci njegovih oslobođenih robova, a oni koji se spominju dobivali bi po tome prevodu hranu samo onda kad su i nesposobni i siromašni.
(108) Arapski termin kejl (u turskim dokumentima češće kile) u orijentalnom sistemu mjera je mjera za zapreminu i znači mjerica. Kako je kila odnosno kejl varirala na raznim mjestima i u raznim vremenima, vidi kod nas: Prilozi za knjževnost I, 253; Bratstvo XXI, 80; Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu V, 350, nap. 31; Južni pregled za juni-juli 1933; Elezović n.d. 33, nap. 4.
(109) Ni ovu rečenicu Elezović nije dobro preveo. U njegovom prevodu ona glasi:
»Na svaki od dva Bajrama, neka se skuva tri «kile« pirinča sa maslom i hleba koliko bude potrebno, i dva brava mesa, pa neka se razdeli kao prodovoljstvo onima kojima i drugih dana sleduje jelo.« U izvorniku se ne kaže da se pirinač kuha sa maslom. Ni za hljeb se u tekstu ne kaže «da se kuha«. 0 »prodovoljstvu« nema spomena u tekstu, a ono «jelo« zove se tačno čorba. Zadnja rečenica: «a ono što preteče da se da onima koji imaju pravo« je u Elezovića potpuno ispuštena.
(110) U sarajevskom prepisu stoji Brus, u izdanju Elezovića Bruz.
(111) U orig. stoji Milko (M-1-k-o).
(112) Ovaj pasus u prevodu Elezovića glasi: «I jedno prostrano mesto koje je u rukama njegova oslobođenog roba, bostandžije Miljka, i sve što je on na toj utrini raskrčio i obradio neka ostane u rukama njegovim i njegove dece dogod budu uredno plaćali desetak.”
Tu bi sve moglo biti tačno da je prevodilac bar na jednom mjestu spomenuo Brus koji se i u tekstu njegova izdanja na ovome mjestu dva puta spominje.
(113) Elezovićev prevod ni ovoga pasusa ne može zadovoljiti. On glasi: »Odredio je da se ono što bude preteklo od ovih izdataka troši na njegov imaret, koji je podigao pomenuti ktitor zadužbine u području pobedilaca Skoplju - bog neka ga od z1a zaštiti! Ako bude opustošeno neka se potroši koliko bude potrebno, a ako ne bude razoreno, te ne bude potreba neka se troši.« (str. 34)
Njegovo “koliko bude potrebno” i “ne bude potrebno” u arapskom tekstu nema. A ako mu se izrazi »opustošeno« i »razoreno« odnose na Skoplje - jer je to najbliža i jedina imenica srednjeg roda u njegovom prevodu, onda je sasvim pogriješio. Mjesto »neka se troši« on je sigurno htio da kaže »neka se ne troši«, pa je to negacija ispala nekom pometnjom. No, i bez toga to nije tačno prevedeno. Mjesto »neka se (ne) troši» treba “neće se to tamo ni slati”.
(114) U orig. upotrebljen izraz uteka. Elezović kaže da je to oblik množine od itak (n.d. str. 32 nap. 2). Tačno je, međutim, da je riječ uteka pl. od atik, a riječ atik znači star, plemenit, oslobođen, stari oslobođeni rob, lukav, podmukao. Uz imena lica ovaj izraz u dokumentima znači samo oslobođeni rob, a nikako star. Prema tome, svi drukčiji prevodi te riječi kad je ona atribut ličnih imena na raznim mjestima u Turskim spomenicima Gliše Elezovića su pogrešni.
(115) Ni ovu odredbu G. Elezović nije tačno preveo. Ona u njegovom prevodu glasi: »Tutorstvo i upravu nad ovom zadužbinom zadržao je za sebe, dok bude u životu. Posle svoje smrti ostavio je svome najmilijem sinu po imenu Muhamed Sagiru, pa pobožnim sinovima zaveštačevim. Posle toga deci dece svoje s kolena na koleno, po starešinstvu, kako u muškoj tako i u ženskoj lozi. Posle njih ostavio je svojim oslobođenim robovima, a potom vernoj deci njegovih oslobođenih robova, s kolena na koleno.« (str. 34)
Tu su, dakle, riječi: “i kad ode Bogu na istinu” i “ti položaji” potpunoj ispušteni. Za svoga sina Mehmed es-Sagira zavještač ne kaže da mu je "najmiliji", tu je upotrebljena riječ el-muhtar, što znači odabrani. Za toga Muhameda Sagira se još jednom kaže da je sin vakifov. U tekstu se dalje kaže: »zatim onoj vakifovoj djeci koja se ističu pobožnošću i bogobojaznošću«, tako da riječi: “pa pobožnim sinovima zaveštačevim” u prevodu Elezovića ne izražavaju to isto. Pogotovu kad zavještač malo niže kaže da to mogu biti i njegovi potomci »kako u muškoj tako i u ženskoj lozi.« Dalje, izrazu “po starešinstvu» ovdje nema mjesta, jer on nije adekvatan izrazu »zrelost«. Isto tako, ne govori se u tekstu samo o nekoj »vernoj deci« njegovih oslobođenih robova, nego o svoj djeci.
Mutevelija Isa-begovih vakufa bio je 1565. godine neki Husein Čelebija. U Sarajevu ga je zastupao brat mu Sinan, jer je već tada mutevelija ovoga vakufa stalno boravio u Skoplju, a u Sarajevu je imao svog zastupnika. (Isp. sidžil br. 2 u GHB bibl. na više mjesta)
(116) To u prevodu Elezovića glasi ovako: »Isto tako pomenuti blagočestivi sve je ovo izlučio iz svoje vlasti u vremenu kad nije bilo nikakvih smetnji zakonskih za predaju i sebe je izuzeo, i sve to iz svoga imanja izdvojio i udaljio iz svoje imovine.»
Iz teksta se, međutim, ne vidi da li je ovaj vakif bio »blagočestivi«. Uostalom, prevod ne bi bio tako pogrešen da u njemu nema »i sebe je izuzeo.«
(117) Riječ ajan (pl. od ajn) ugledan, viđen čovjek, prvak i sl., a kao termin u osmanlijskom carstvu u XVI stoljeću, a valjda i ranije, označava - prema dokumentima koje sam ja do sada čitao - predstavnika pojedinih mjesta u provinciji, odabranih od naroda, koji su služili kao posrednici između naroda i upravnih vlasti. Ovdje je ta riječ, mislim, upotrebljena u leksičkom značenju.
(118) Ovaj hodža Sinanuddin el Karamani imao je svoj vakuf u Sarajevu. (V. GHB bibl. sidž. br. 2.)
(119)U Elezovićevom prevodu taj pasus glasi: »Ovo je učinjeno pred ponosom među ajanima, hadži Sinanudinom Karamancem, koga s obzirom na njegovu pobožnost postavi za staraoca i poveri mu poslove oko uprave i oko ispunjavanja ovih uslova prema propisima časnog zakona Prorokova, a u cilju protokolisanja i registrovanja svih pomenutih vakufa kod tadašnjeg kadije."
Kako se vidi, taj prevod više liči na parafrazu nego na vjeran prevod arapskog teksta. Veću bi zabunu moglo izazvati i to što se tu za Sinanuddina Karamaniju kaže da je hadžija mjesto hodža kako stoji u originalu.
(120) Uz ovu riječ Elezović u napomeni kaže: »Napisano: fahr-ulfevaris, neobična upotreba pers. reči feres konj, ovde verovatno u smislu spahija, vitez.« (n.d. str. 35. nap. 1). Elezoviću se učinila upotreba ove riječi neobičnom stoga što on ne zna da riječ fevaris nije pl. od feres nego od faris; feres ni faris nisu persijske nego arapske riječi, a faris ne znači konj nego konjanik, vitez.
(121) Vojvode su predstavnici političke i policijske vlasti u nahijama. Njihovi pretpostavljeni organi bili su musellimi ili muteselimi, a potčinjeni subaše. Vojvoda je bilo i na namjesnikovom dvoru kao što je i ovaj Isa-begov Hoš Kadem-vojvoda.
(122) Tj. Numan ibn Sabit Ebu Hanifa (699-767), osnivač hanefijske pravne škole, jedne od četiri glavne pravne škole ortodoksnih muslimana.
(123) To je Elezović preveo ovako: "Na to opunomoćenik pomenutog tutora, ponos među vitezovima i drugovima, Hoškadem vojvoda, pošto je svoje punomoćije potvrdio kako šerijat propisuje, zatraži u prisustvu pomenutog mutevelije pred, uzvišenog položaja, kadijom - neka bi mu se slava i veličina uvećala! da se ovaj pomenuti vakuf vrati u stanje u kome je pređe bio, tvrdeći da je pomenuti zaveštač, iako je njegovo zaveštanje usledilo kao što je navedeno, od toga odustao, pozivajući se pri tom na učenje Velikoga Imama - neka bi mu višnji Bog bio milostiv!«
U tom prevodu ima krupnijih grešaka. Najteža bi greška bila u tome što se tu kaže da je Hoš Kadem vojvoda, “opunomoćnik pomenutog tutora”, dakle onog hodže (a ne hadžije) Sinanuddina Karamanca “zatražio” u prisustvu pomenutog mutevelije ... da se ovaj pomenuti vakuf vrati u stanje u kome je pređe bio ...« No, možda je tu riječ tutor štamparskom greškom došla mjesto riječi ktitor. U prvom svome izdanju Elezović je to kazao drukčije, ali opet pogrešno. Tamo stoji: «Na suprot pomenutom zaveštaču pojavi se njegov zastupnik - ponos vitezova - Hoš Kadem vojvoda...« U tome prvom prevodu najteža je pogreška što se tu kaže da se nasuprot zavještača pojavio njegov zastupnik. Mjesto jednog i drugog shvatanja pravilno je da se mutevelija suprotstavi zahtjevu Hoš Kadem vojvode opunomoćnika ili zastupnika spomenutog zavještača.
Dalje, riječi: leda el-hakimi el-muvek'u a'alahu Elezović je u prvom svome prevodu upola ispustio, a u svom novom prevodu on ih prevodi ovako: “pred uzvišenog položaja, kadijom” mjesto: »pred kadijom koji je potpisan u pročelju (ove isprave) «, itd.
(124) Ova rečenica u prevodu Elezovića glasi: »Na to je mutevelija dokazivao da ne treba vakuf vratiti u njegov posed, pozivajući se na učenje docnije poštovane uleme - neka Bog višnji sa svima njima bude zadovoljan! « (str. 35 redak 182 - 5) Tu, dakle, tekst nije u cijelosti preveden, a ono što je prevedeno nije sasvim tačno.
(125) To u prevodu Elezovića glasi: «I tako su se njih dvojica sporili u ovom predmetu pred pomenutim kadijom, koji donese odluku o valjanosti i potrebnosti pomenutog vakufa prema presudnom učenju imama mudžtehida - neka bi Bog višnji sa svima njima bio zadovoljan!»
I to su dakle ispuštene neke važne pojedinosti, a ono što je prevedeno moglo bi biti dobro da je mjesto one »potrebnosti pomenutog vakufa« rečeno "izvršivosti vakufa« i da shvatanje imama-mudžtehida koji ovakvo uvakufljenje smatraju perfektnim nije proglašeno “presudnim učenjem imama-mudžtehida”.
(126) Mjesto svega toga u prevodu Gliše Elezovića stoji: «I protokolisa i registrova, kao što je uobičajeno i kao što je pomenuti mutevelija tražio.« (35, 189-190)
(127) U prevodu Elezovića sve to zamjenjuje ova kratka rečenica: «I tako je pomenuti vakuf postao potreban saglasno odluci pomenutog sudije, s tim da nije dopušteno njegovo menjanje, izopačavanje, niti se sme posle ovoga napuštati. « Pogrešno prevedena i ispuštena mjesta su tu toliko upadna da je svaki komentar suvišan.
(128) U prevodu Elezovića to mjesto glasi: »Niko ko u Boga vjeruje i u Sudnji dan da ne menja ma šta od ovoga, niti da i jedan jedini propis njegov izmeni. «
(129) U prevodu Elezovića nema riječi “nasljednik”.
(130) Kod Elezovića ova rečenica glasi: “U Boga se uzdamo. On je krasan zastupnik.”
(131) između 1. februara i 3. marta 1462. godine.
(132) Mevlana doslovno znači naš gospodin. To je počasna titula za kadije redovno većih a nekad i manjih mjesta, ali ona ne znači mulla (molla) u smislu višeg ranga kadija, kako se to kod nas tumačilo i prevodilo. I ovdje vidimo da se ovaj nadimak daje našim kadijama u XV stoljeću, a u Bosni je osnovan prvi i jedini mulaluk, Sarajevo, tek godine 1578, time što je sarajevski kadija podignut na rang bosanskog mulle.
(133) U orig. stoji Selac. Ne da se ubicirati. U pljevaljskom kraju ima selo Selac, ali je suviše neznatno i u XVI stoljeću. (Vidi: F. Bajraktarević, Spomenik SAN LXXIX, raz. 2, br. 5, 11, 39, 43, 65, i 82)
(134) Fakih znači učenjak, kasnije poznavalac šeriatskog prava (fikh). Šta upravo znači ovaj izraz ovdje, ne znam pouzdano, ali pretpostavljam da bi moglo biti sinonim sa kasnije češćim izrazom efendi i da označava učena ili, bolje, pismena čovjeka.
(135) Ćehaja, tačnije kethuda, znači zastupnik vezira, defterdara i drugih dostojanstvenika, kod esnafa cehmajstor, tajnik i dr.
(136) Upada u oči da se mnogi od ovih svjedoka nalaze i među svjedocima druge Isa-begove vakufname.
(137) Kreševljaković, Hamdija, Saraji ili dvori bosanskih namjesnika 1463-1878, Naše starine III, Sarajevo, 1956.
(138) Kemura, Sejfudin Fehmija, Javne muslimanske građevine u Sarajevu, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XX, Sarajevo, 1908.
(139) Šabanović, Hazim, Postanak i razvoj Sarajeva, Radovi Naučnog društva BiH, XIII, Sarajevo, 1960, 71-115
(140) Handžić, Adem, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni i Hercegovini u XVI stoljeću. Uloga države i vakufa, Prilozi za orijentalnu filologiju XXV, Sarajevo, 1977, 135-138
(141) Matija/Matijaš Korvin (1458-1490), hrvatsko-ugarski kralj, sin Janka Hunyadija
(142) Šabanović, 1960, str. 93
(143) Šabanović, 1960, str. 94
(144) Akindžija , (tur.) neredoviti konjanici u sastavu vojske Osmanlijskog hilafeta koji su djelovali gerilskom taktikom a bili plaćeni onim što zarobe.
(145) vojnuk - kršćanski vojnik. U Turskom Carstvu graničar kršćanin zvao se vojnuk (tur. voynuk).
(146) čifiluk - privatni posjed uzet u zakup od spahije
(147) “… Hatib, imam i mujezin spomenute džamije posjeduju timare i obavljaju službu. Njihovi timari su upisani na odgovarajućem mjestu. Troškovi za kajima, džamijsku prostirku i osvjetljenje, određeni su iz harača. Obavlja se pet molitvi. “… (Zlatar, Behija, Popis vakufa u Bosni u XVI stoljeću, Prilozi za orijentalnu filologiju XX-XXI, Sarajevo, 1974, 113)
(148) Kemura, Sejfudin Fehmija, Javne muslimanske građevine u Sarajevu, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XX, Sarajevo, 1908.
(149) Kemura, 1908, str. 476-477
(150) Kreševljaković, Hamdija, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1464-1878), Zagreb, 1935, str. 179
(151) Skarić, Vladislav, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije, Sarajevo, 1937, str. 63
(152) Kemura, 1908, str. 477
(153) Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga I – Sarajevo, Sarajevo, 1988, II izdanje
(154) Evlija Čelebi, Putopis, Odlomci o jugoslovenskim zemljama, Sarajevo, 1996, str. 110
(155) Kemura, 1908, str. 478
(156) Spaho, Fehim, Gazi Husrev-begova knjižnica, Novi behar, Godina IV, broj 2 i 3, Sarajevo, 1. juna 1930, str. 31
(157) H. Kreševljaković, Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu, Sarajevo, 1930, str. 59
(158) Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga I – Sarajevo, Sarajevo, 1988, II izdanje, str. 43-44
(159) Kemura, 1908: str. 478
(160) Mula Mustafa Ševki Bašeskija, Ljetopis 1746-1804, Sarajevo, 1968, str. 463
(161) “Jedan od naših najznačajnijih pjesnika na turskom jeziku i najplodniji epigrafičar Fadil-paša Šerifović (1802-1882) bio je svojevrstan hroničar Sarajeva u XIX stoljeću. (2) On je bilježio sve gradnje, imenovanja valija i drugih krupnih ličnosti, ali i derviških uglednika - šejhova. Bilježio je i događanja izvan Sarajeva, pa i na dvoru u Istanbulu, što je i razumljivo s obzirom na njegove bliske veze sa najvišim osobama Carstva. Gotovo polovinu njegova, inače obimnog Divana, sačinjavaju tarihi od kojih veliki broj predstavlja tarihe čestitanja imenovanja brojnim uglednicima Carstva. Fadil-paša Šerifović bio je i graditelj brojnih zadužbina u Sarajevu. Nanovo je podigao trošnu Čoban Hasanovu džamiju, muvekithanu kraj Careve džamije 1270 (1853-1854), medresu također pored Careve džamije 1274 (1857-1858), porušio stari Pešiman hadži Huseinov mesdžid i na njegovu mjestu izgradio novi 1292. godine (1874-1875), sagradio tekiju u Vogošći, popravio Ajni-begov mekteb pokraj Careve džamije 1267. godine (1850), popravio česmu na Zelenom mejdanu kraj Džamije Ojandži-zade hadži Ibrahima 1279. godine (1862-1863).” (Nametak, Fehim, Sarajevo i Sarajlije u epigrafici XVIII i XIX stoljeća, Prilozi historiji Sarajeva, str. 151-156)
(162) Kemura, 1908, str. 479
(163) Nametak, Fehim, Fadil-paša Šerifović, pjesnik i epigrafičar Bosne, Sarajevo, 1980, str. 158
(164) Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga I – Sarajevo, Sarajevo, 1988, II izdanje, str. 18 -19
(165) Kemura, 1908, str. 485
(166) Kemura, 1908, str. 481
(167) Mujezinović, 1988, str.47
(168) Kreševljaković, Hamdija, Mudževvidi, Spomenica Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice, Sarajevo, 1932, 153
(169) Još prema novopazarskoj konvenciji (21. aprila 1879) u čl. 2 pripadnicima islamske vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini garantirana je vjerska sloboda i pravo održavanja duhovne veze sa hilafetom u Carigradu. No, kao i u drugim konfesijama, i u islamskoj su austrougarske vlasti nametnule svoju kontrolu. U tom smislu, 17. oktobra 1882. godine, carskom naredbom u Sarajevu je osnovana vrhovna vjerska vlast za pripadnike islama u Bosni i Hercegovini. Tako je došlo do nove institucijalizacije pod imenom Ulema-medžlis s reisu-l-ulemom na čelu. (Pelidija, Enes, Uloga i mjesto vjere u povijesti bosanske države, rad objavljen u Takvimu BiH, 1997)
(170) Nova palača za Ulema-medžlis, Sarajevski list, Sarajevo, 18. april 1910, broj 92
(171) Andrejević, Andrej, Arhitektura i zidno slikarstvo XVI veka sarajevske Careve džamije, Saopštenja br. XVIII, Beograd, 1986, str. 141
(172) Tihić, Smail, Sarajevo, turistički vodič, Beograd, 1966, 45
(173) H. Kreševljaković, 1958, 183; M. M.Š. Bašeskija, 463, 1968
(174) Prvobitna dekoracija je otkrivena 1985. godine.
(175) Mušeta-Ašćerić, Vesna i Arnautović, Amira, Smjernice za sanaciju Careve džamije, Stanje objekta, Propozicije za izradu projekta sanacije i restauracije Careve džamije u Sarajevu, Gradski zavod za zaštitu i korišćenje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa, Sarajevo, 1994.
(176) Radove na instalacijama podnog grijanja je izvela firma “Ergas” iz Sarajeva.
(177) Kreševljaković, Hamdija, Banje u Bosni i Hercegovini 1462-1916, Sarajevo, 1952, str. 14
(178) Pod ovim ga imenom nalazimo i u putopisu EvlijeČelebije.(Evlija Čelebi, Putopis, Odlomci o jugoslovenskim zemljama, Sarajevo, 1996, str. 113
(179) Kreševljaković, Hamdija, Banje u Bosni i Hercegovini 1462-1916, Sarajevo, 1952, str. 73-74
(180) Godine 1890, Vakufska komisija je zaključila da se u Sarajevu treba sagraditi savremena parna banja, prema zahtjevima novog vremena. “Ova nova parna banja biće udešena prema sličnim banjama u Beču i Pešti, naravno u manjem obimu, kako bi uredbom i udobnošću svojom odgovarala zahtjevima naše publike u Sarajevu.” (Parna banja u Sarajevu, Sarajevski list, Sarajevo, srijeda, 9. april 1890, broj 42)
(181) Kreševljaković, Hamdija, Banje u Bosni i Hercegovini 1462-1916, Sarajevo, 1952, str. 74-75
(182) Viesti društva inžinira i arhitekata Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1897, br. 5, str. 55-57
(183) Gazi Isa-begova banja, Večernji sarajevski list, Sarajevo, ponedjeljak, 3. juli 1911, XXXIV, broj 141
(184) Otvorenje Gazi Isa-begove banje, Večernji sarajevski list, Sarajevo, ponedjeljak, 21. august 1911, XXXIV, broj 178
(185) Kopija katastarskog plana R 1:1000, List kat. plana Polig. VI, k.o. Sarajevo, Mahala CXVIII, Kopija broj 161, Položaj na preglednom planu J-5, Vakufska direkcija u Sarajevu, Vakufska imanja u gr. Sarajevu, Vlasnička knjiga, Ovaj katastar je izradio Kapetanović Ferhat, geometar, Sarajevo, maj 1940.
(186) Parapeti prozora prizemlja džamije, na prozorima najbližim ulaznim vratima, su srušeni radi formiranja dvaju otvora za vrata.
(187) Andrejević, Andrej, Arhitektura i zidno slikarstvo XVI veka sarajevske Careve džamije, Saopštenja br. XVIII, Beograd, 1986, str. 142
(188) Bećirbegović, Madžida, Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1999, 40-42
(189) Sve dimenzije elemenata džamije navedene u tekstu se pozivaju na mjere naznačene u crtežima postojećeg stanja. (Snimak postojećeg stanja Careve džamije u Sarajevu, Republički zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1986)
(190) Kod džamija presvedenih kupolom i sofe su obično presvedene kupolicama, kojih kod Careve džamija nema, a istraživački i konzervatorsko-restauratorski radova iz 80-tih godina XX stoljeća nisu otkrili tragove koji bi ukazivali na prvobitno postojanje kupolica trijema.
(191) Prolaz ima širinu od 330 cm.
(192) Ovu konstataciju potvrđuje prepiska mutevelije Careve džamije Fadil-paše Šerifovića sa Zemaljskim vakufskim povjerenstvom iz 1905-1907. godine, vezana za nabavku prostirki za Carevu džamiju u Sarajevu. Uz prepisku je pronađena i skica sa dimenzijama ćilima. Prema toj skici, mahfil je bio širok 13,15 m, imao dubinu od 2,15 m, na sredini imao eliptični istak (širina 2,07 m x dubina 90 cm) za mujezina, a u uglu između istočnog i sjevernog izlaz stepeništa-dužine 230 cm uz sjeverni zid džamije. (iz dokumentacije Arhiva BiH)
(193) visina zidova mjerena od džamijskog poda do početka tambura
(194) Trompe su ljevkaste svodne niše iznad uglova kvadratičnog kubusa. (Werner Mueller, Gunther Vogel, Atlas arhitekture, Knjiga 1, Zagreb, 2000, str. 48-49)
(195) Referentna kota +/-0,00 na crtežu presjeka predstavlja kotu praga ulaznih vrata u džamiju. (Snimak postojećeg stanja Careve džamije u Sarajevu, Republički zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1986)
(196) Andrejević, Andrej, Arhitektura i zidno slikarstvo XVI veka sarajevske Careve džamije, Saopštenja br. XVIII , Beograd, 1986, str. 144
(197) Kemura, Sejfudin Fehmija, Javne muslimanske građevine u Sarajevu, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XX, Sarajevo, 1908, 478
(198) Andrejević, Andrej, Arhitektura i zidno slikarstvo XVI veka sarajevske Careve džamije, Saopštenja br. XVIII , Beograd, 1986, str. 144
(199) Slikana rozeta postoji i danas, ali je nastala nakon otkrivanja ostataka prvobitne slikane dekoracije. Današnja rozeta je nastala na osnovi poređenja i korištenja otkrivene ornamentike unutar Careve džamije u Sarajevu, te na osnovi korištenja sistema ukrašavanja zona u drugim džamijama u Bosni i Hercegovini, ali i u džamijama na cijelom Balkanskom poluostrvu oslikanim u tom periodu. Na osnovi toga je također oslikana ukupna unutrašnjost Careve džamije. Oslikavanje džamije je vršeno tako što su otkriveni prvobitni motivi preslikavani na mjesta za koja se pretpostavljalo da su ranije mogla biti oslikana. Oslikavanje je vršeno od 1980. godine kada su sondažnim ispitivanjem otkriveni ranije oslikani slojevi. Svi naknadno oslikani slojevi (izuzev dekoracije nastale u vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini na sjeverozapadnom zidu) su uklonjeni, a na njihovo mjesto su naslikani pretpostavljeni. Oslikavanje je vršio sarajevski slikar-konzervator Nihad Bahtijarević.
Rozeta kupole se sastoji iz tri koncentrična kruga i vanjskog ruba. Vanjski, najširi krug je ukrašen motivima sličnim onim koji se zatiču u tamburu između prozorskih otvora. U središnjoj kružnici stoji kaligrafski natpis, a u unutrašnjoj ornamentika slična onoj na minberu. Vanjski rub rozete je ukrašen pupoljastim motivima jednakim onim u prvoj oslikanoj i opisanoj zoni. Iz rozete se zrakasto po kupoli šire vijenci (ukupno osam komada). Vijenac je izrađen od medaljona (naizmjenično se smjenjuje ispuna plave i zelene boje) jednakih onim koje zatičemo u sferičnim trouglovima. Medaljoni su međusobno povezani ornamentom sličnom lancu.
(200) Geometrijska shema po kojoj je konstruiran svaki od ovih medaljona Careve džamije veoma je slična shemi medaljona koje je Jusuf Začinović otkrio i rekonstruirao u kaloti Ferhadije-džamije u Sarajevu.
(201) Begova džamija u Sarajevu (1531/32), Aladža džamija u Foči (1551), Ferhadija džamija u Sarajevu (1561/62), Dukatarova džamija u Livnu (1587/88) (Andrejević, 1986, 153)
(202) Riječ je o sljedećim majstorima iz Bosne: Kasim – 1545, Mehmed – 1545. i 1557, Husein – 1545. i 1557, Pervan – 1557, Iskender – 1557, Ferhad – 1557, Ali – 1557, Hajdar – 1557. i Husrev – 1557 (Andrejević, 1986, 156)
(203) Natpise pročitao i preveo Hazim Numanagić.
(204) Natpisi su pisani zlatnom bojom na tamnocrvenoj podlozi.
(205) Natpis je oštećen u ratu 1992-1995. godine. Kasnije je pogrešno popravljen.
(206) Natpis je pisan žutom bojom na bijeloj podlozi.
(207) Natpis je pisan crnim slovima na bijeloj podlozi.
(208) Natpis je pisan crnim slovima na bijeloj podlozi.
(209) Šejh Ibrahim-efendija Bistrigija rodio se u Sarajevu i nakon školovanja u rodnom mjestu i Carigradu postavljen je za sarajevskog muftiju. Zatim je stupio u halvetijski derviški red, pridvorivši se šejhu Muslihudinu Užičaninu i od njega uzeo idžazet (diplomu) na iršad. Kao takav on je u Sarajevu uz Mehmed-begovu džamiju u Bistriku podigao jedan hanikah. Bistrigija je uživao veliki ugled i bio smatran vidovitim čovjekom. O njegovoj vidovitosti su sačuvane u Sarajevu neke legende. O popularnosti šejha Bisrtigije govori i veliki broj sačuvanjih hronograma, koje su mu poslije smrti sastavili njegovi učenici i štovatelji. (Mujezinović, 1998, 19-24)
(210) Postoji predanje da je najveći nišan (200x35x35 cm) koji se nalazi iza mihraba džamije, sa grubo rađenim turbanom u gužve i izduženim vratom, zapravo označava grob osnivača Sarajeva, Isa-bega Ishakovića.
(211) Hadži Omer se prezivao Žetica. Bavio se trgovinom. Umro je 1197 (1782/83). Sahranjen je uz džamiju u Piruši. (Mujezinović, 1998, 43)
(212) Osnivač biblioteke je bio Osman Šehdi, sin Mehmed-efendije Bjelopoljca koji je došao u Sarajevo u svojstvu sekretara bosanskog namjesnika Hekim-oglu Ali-paše. Za svoju biblioteku je knjige dobavio iz Carigrada. Prilikom rušenja zgrade fond biblioteke je premješten u Gazi Husrev-begovu biblioteku. (Mujezinović, 1998, 44-45)
(213) Tekst natpisa kazuje da je Ajni-begov mekteb obnovila Ćemila-hanuma, majka Fadil-paše Šerifovića, koji je autor hronograma. Kemura bilježi da se mekteb nalazio sa lijeve strane Careve džamije. Prvobitno je na tom mjestu mekteb podigao Ajni-beg. (Mujezinović, 1998, 45-46)
(214) Prema Kemuri medresa se nalazila iznad Ajni-begova mekteba i imala je dvanaest sobica za stanovanje učenika i dershanu.
(215) Božić, Jela, Arhitekt Josip pl. Vancaš, Značaj i doprinos arhitekturi Sarajeva u periodu austrougarske uprave (doktorska disertacija), Univerzitet u Sarajevu, Arhitektonski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 1989, str. 92
(216) Sve dimenzije su preuzete sa kopija Paržikovih nacrta iz Projekta za Medžlis-ulemu u Sarajevu, Sarajevo, februar 1910 (kopije crteža postoje u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu).
(217) U daljnjem tekstu su nazivi prostorija sa njihovom namjenom preuzeti iz Paržikovog projekta. Današnja (2004. godina) namjena tih prostorija je neznatno promijenjena, ali sve prostorije koristi Ulema-medžlis.
(218) Tjemena ovih kupola su postavljena na istoj koti kao i tjemena kupola dvaju traktova trijemova sa kolonadama stupova, koji povezuju džamiju sa zgradom Ulema-medžlisa.
(219) Ovdje je kao referentna kota +/- 0,00, uzeta kota poda pasaža/trotoara (op. E. Softić).
(220) Ista forma dimnjaka je primijenjena kod Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu.
(221) Kurto, Nedžad, Arhitektura Bosne i Hecegovine, Razvoj bosanskog stila, Sarajevo, 1998, str. 37
(222) Tačnije, kružna osnovica valjkastog dijela tijela dimnjaka u svojoj bazi ima dijametar cca 1,80 m, koji se konusno sužava prema vrhu dimnjaka, gdje je dijametar dimnjaka cca 1,50 m.
(223) Kopija katastarskog plana R 1:1000, pogledati k.č. br.16, List katast. plana Polig. VI, k.o. Sarajevo, Mahala CXVIII, Vakufska direkcija u Sarajevu, Vakufska imanja u gr. Sarajevu, Vlasnička knjiga; ovaj katastar je izradio Kapetanović Ferhat, geometar, Sarajevo, maja 1940.
(224) respektivno sa lijeva na desno, gledajući objekat iz ulice Isa-bega Isakovića (op. E. Softić)
(225) Na Vancaševom projektu, okulusi su izvedeni na rastojanju od cca 100 cm od linije početka atike. Na samom objektu, ovi prozori su podignuti na nešto viši nivo i nalaze se na rastojanju od cca 50 cm od linije početka atike.
(226) prilog Seperata zaštite kulturno-historijskih, arhitektonsko-urbanističkih i ambijentalnih vrijednosti urbanističke cjeline “Lijeva obala Miljacke-Bistrik”
|
