početna stranica    
 
Odluke o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima

ODLUKU
o izmjeni odluka o proglašenju nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine donesenih zaključno sa 50. sjednicom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika


Privremena lista nacionalnih spomenika

Privremena lista nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine
KOMPLETNA


O privremenoj listi

Odluka o brisanju spomenika sa Privremene liste

Lista peticija za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima

Odluke o odbijanju prijedloga za proglašenje nacionalnim spomenikom

Ugroženi spomenici

Odluke donesene na posljednjoj sjednici

Online peticije

Pokretno

Nepokretno

MANAGEMENT PLAN
Nomination of the Properties for Inscription on the World Heritage List
Mehmed pasha Sokolovic Bridge in Višegrad
Bosnia and Herzegovina


Čekrekčijina džamija, graditeljska cjelina

galerija nazad

Status spomenika -> Nacionalni spomenik

             Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 84/05.

            Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 2. do 8. studenog 2004. godine, donijelo je

 

O D L U K U

 

I

 

Graditeljska cjelina - Čekrekčinica (Čekrekči Muslihudinova) džamija sa dućanima u Sarajevu proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji koja obuhvata k.č. broj 307, posjedovni list broj 238 i k.č. br. 300, 301, 302, 303, 304, 305, 306, 308 i 309, k.o. Sarajevo I, općina Stari Grad, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02, 27/02 i 6/04).

 

II

 

 Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu, konzervaciju, restauraciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati financijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

 

III

           

U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika utvrđuju se sljedeće mjere zaštite za prostor definiran u točki I stavak 2. ove odluke:

-     na prostoru označenom kao k.č. br. 307 i 302, dopušteni su samo radovi restauracije i konzervacije nacionalnog spomenika, uz odobrenje od strane federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručni nadzor  nadležne službe zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);

-     svi radovi, bez obzira na njihovu vrstu i obim, moraju biti izvedeni na temelju prethodno pribavljenog odobrenja nadležnog ministarstva;

-     na  prostoru označenom kao k.č. br. 300, 301, 303, 304, 305, 306 dopuštaju se samo radovi tekućeg održavanja objekata;

-     na prostoru označenom kao k.č. broj 309 nije dopuštena nova izgradnja.

 

IV

 

Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski spisi koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

 

V

 

Svatko, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.

 

VI

 

Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, nadležnom ministarstvu, nadležnoj službi zaštite i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, radi provedbe mjera utvrđenih u toč. II - V ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.

 

VII

 

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim osobama u prostorijama i na web stranici Povjerenstva  (http://www.aneks8komisija.com.ba).

 

VIII

 

Danom donošenja ove odluke sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 79/02, «Službene novine Federacije BiH», broj 59/02 i «Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 4/03) briše se nacionalni spomenik upisan pod rednim brojem 542.

 

IX

 

Prema članku V, stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Povjerenstva su konačne.

 

X

 

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH».

 

Ovu odluku Povjerenstvo  je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

 

                                                                                                                Predsjedateljka Povjerenstva

                                                                    Amra Hadžimuhamedović      

Broj: 06.1-2-205/04-3                                                                             

3. studenog 2004. godine

Sarajevo

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

I – UVOD

 

Na temelju Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, članak 2, stavak 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom, u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8., Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika u prethodnom sazivu je donijelo odluku o stavljanju Čekrekčijine džamije u Sarajevu na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH, pod rednim brojem 542.

U skladu sa odredbama Zakona, a na temelju članka V, stavka 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je  pristupila provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

 

II – PRETHODNI POSTUPAK

 

            U toku vođenja postupka izvršen je uvid u:

-     podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama i  radovima na dobru, itd.,

-     uvid u sadašnje stanje objekta,

-     kopiju katastarskog plana,

-     povijesnu, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke.

 

            Na temelju uvida u  prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno   je sljedeće:

 

1. Podaci o dobru

Lokacija

U sjeveroistočnom dijelu Baščaršije, u podnožju Kovača, u samom centru stare trgovačke jezgre je izgrađena Čekrekči Muslihudinova džamija.

Iz sačuvane zadužbinske povelje graditelja džamije saznajemo da je podignuta u mahali Isa-begove zavije, pa je naziv Mahala džamije Muslihudina Čekrekčije potisnuo stari naziv Isa-begova mahala(1).

Prostor oko džamije definiran je trgom sa zapadne i sjeverne strane, a južno od nje je veoma frekvetna prometnica  koja prihvata skoro sav promet istočnog ulaza u grad Sarajevo i predstavlja važnu gradsku prometnicu.

Lokalitet ima izražen pad terena u smjeru sjever - jug.

Povijesni podaci

Džamiju je podigao Muslihudin hadži Mustafa Čekrekčija 1526. godine. Danas je ona najstarija sačuvana potkupolna džamija u Sarajevu, a poslije livanjske Balagijine (Balaguša) džamije,  najstarija sačuvana potkupolna džamija u Bosni i Hercegovini(2).

Iz vakufname osnivača džamije saznajemo da je hadži Mustafa, sin Ishakov, u narodu poznat kao Muslihudin Čekrekčija, njezin graditelj.

Rijetke su džamije čije zakladnice su se sačuvale i u prijepisu(3), a još su rjeđe one čije originalne zakladnice i danas postoje. U tome pogledu džamija Čekrekčinica spada među rijetke iznimke, jer je njena originalna vakfija sačuvana. Napisana je arapskim jezikom (nesh pismom) na bijelom debelom papiru, kaširanom na svili, dugom 217 cm i širokom 21 cm. Datirana je mjeseca zilkade 932., tj. kolovoza 1526. (9. srpanj - 6. rujan 1526.) godine. Ovo je ujedno i najstarija poznata originalna isprava napisana u Sarajevu. Nađena je u ostavštini Muhamed Enveri ef. Kadića.

S obzirom da nas ova isprava temeljito upoznaje s vakufom ove džamije, a uz to unosi dosta svjetlosti u prošlost Sarajeva, navodimo dijelove iz prijevoda g. Mehmeda Handžića:

»...Kada čovjek umre prekine se njegov posao osim troga: nauke kojom se koristi, valjana djeteta koje mu dovu čini i trajne sadake". Razboriti znadu, da se naukom može koristiti i na taj način, da se ostavi sadaka pomoću koje bi nauku mogli sticati sinovi siromašnih dobrih Ijudi.

Prema tome sahibija hajrata i vršilac dobrih djela sa iskrenom namjerom, plemeniti i presretni dobročinitelj koji stiče dobra i traži džennet i visoke stepene Muslihul-milleti ved-din(4) el Hadži Mustafa b. Ishak tražeći sevab sebi i svome ocu i lijep spomen sebi i svojim predima i potomcima, kada je svijetlom spoznaje obradovao svoj vid i htio da na vijeke ostane njegov spomen, palo mu je na um da podigne jednu džamiju u kojoj će se obavljati namazi koji su vjerska dužnost. Tada mu je na uho njegove pameti doviknuto: “Ko u ime Boga sagradi džamiju, Bog će njemu u džennetu podići kuću”, te je od svog najboljeg imetka i najhalalnijeg posjeda uvakufio, s namjerom da steče lijep završetak života i budući svijet, svoj imetak, posjed i sve što je bilo u njegovoj ruci do ovog uvakufijenja, a to je: 29 dućana, od kojih se osam nalazi u čaršiji sabljara u gradu Sarajevu, šest blizu zavije Turna-dedetove, devet blizu merhum Firuzbegova hamama i pet u vrelu Ajas pašinu, čije su granice poznate i označene u hudžetima (5) kupovanja.

            Zatim 14 dućana, od tih sedam pod jednim krovom u čaršiji sabljara u spomenutom gradu, koji sa istoka graniče sa vlasništvom Hadži Alije terzije, sa zapada vlasništvom Kekeki Nesuha (6), od kible(7) vlasništvom vakifa, a sa sjevera čaršijskim putem. Od njih su dva, također pod jednim krovom, u čaršiji sabljara u spomenutom gradu, koji graniče sa istoka vlasništvom Mustafa Čelebije, sa zapada dućanom vakifovim, od kible čaršijskim putem, a sa sjevera zemljištem gdje se ispušta voda iz Ajas-pašina hamama. Od tih je pet blizu dućana Hasana, sina Jatiživa(8), također pod jednim krovom, koji su ograničeni sa istoka dućanom sina Jatiživa, sa zapada također, od kible čaršijskim putem, a sa sjevera zemljištem na koje se ispušta voda Ajas pašina hamama.

            Zatim je spomenuti vakif kupio od Jusufa b. Džafera b. H. Alije dva dućana pod jednim krovom u sarajevskoj čaršiji koja je od čaršija grada Sarajeva, koji graniče sa istoka vlasništvom Kjučudžik Ahmeda, sa zapada vakufom vakifovim, od kible čaršijskim putem, a sa sjevera zemljištem gdje se ispušta voda iz hamama Ajas pašina. I ta je dva dućana pripojio spomenutom vakufu kao i svotu od 35.000 dirhema srebrenih dobrih sultan Sulejman hanovih koji su u uporabi - Bog ga pomogao, ovjekovječio njegovu vlast i za uvijek čuvao njegovu državu!

            Poslije što je vakif izdvojio spomenute stvari iz svog imetka i najljepšeg posjeda i predao ih muteveliji stavio je uvjet, da se spomenuti dućani izdaju pod kiriju, a da se spomenuta suma novaca daje na porast prema šeriatskim propisima. Uvjetovao je:

            Imetak se ne može dati nego jedino sa dozvolom imama, muezina, mualima i džemata spomenute džamije. Uvjetovao je, što bude dobiti od 10.000 dirhema i što bude prihoda od jednog dućana da se troši za samu džamiju koju je vakif podigao u mahali zavije merhum Isabegove i za mekteb kojeg je sagradio u mahali H. Ismaila Sarača i za popravak ostalih spomenutih vakufskih objekata. Vakif je odredio, - Bog mu dobra djela primio! - od prihoda dućana i glavnice tri dirhema dnevno onome ko buđe imam u spomenutoj džamiji, dva dirhena onome ko bude muezin, i uvjetovao je, da imamska i muezinska služba ostaje kod njegovih sinova i njihovih sinova koljeno poslije koljena. I odredio je tri dirhema onome ko bude mualim u mektebu. Uvjetovao je da imam bude Hasan b. Husein, dok je on živ. Hatibu je odredio dnevno po jedan dirhem. Godišnje je odredio 60 dirhema za svijeće i za hasure u džamiji. I uvjetovao je, da se poslije sabaha uči u spomenutoj džamiji po pet džuza i da jedan džuz uči onaj ko bude imam u spomenutoj džamiji, jedan ko bude mualim u mektebu, jedan ko bude muezin u spomenutoj džamiji, a dva ostala dvojica dobrih Ijudi od službenika džamijskih. Vakif je odredio onima koji će učiti đuzove svakome po jedan dirhem dnevno. Ko ne prouči svoga džuza nema prava na plaću za taj dan.

            Zatim je vakif uvakufio jedno zemljište u visočkoj čaršiji u Visokom koje pripada Sarajevu, koje graniči sa istoka sa vlasništvom Mustafe sina Turalijina, sa zapada također njegovim vlasništvom, od kible sa mahalom, sa sjevera čaršijskim putem. I sagradio je na tome zemljištu 21 dućan. Zatim je od toga zemljišta ostao ostatak širok 17 aršina a dug 14. Vakif je to zemljište dao Musi zvanom Hrvatinli pod godišnju mukatu od 200 dirhema i uvakufio je prihod od tog zemljišta i od te mukate.

            Vakif je odredio po pet dirhema mualimu koji će poučavati u mektebu kojeg je vakif sagradio u zaviji grada, a što preostane trošiće se za uzdržavanie dućana i mekteba.

I uvakufio je 8.000 srebrenih dirhema sultan Sulejman hanovih koji su u prometu, s tim uvjetom da se daju na rad prema šeriatskim propisima, te da se dobitak troši za popravak mosta koji je vakif sagradio blizu Visokog preko rijeke Bosne(9).

            Zatim je uvakufio 1.000 dirhema za onoga ko će čistiti zahode blizu zavije Turna dedetove. Ta će se svota davati na rad i dobit će se davati onome ko bude spomenuti posao obavljao.

            Vakif je odredio muteveliji vakufa dnevno po tri dirhema i uvjetovao je da on dok je živ bude mutevelija, da postavlja koga hoće i svrgava, a poslije svoje smrti to je uvjetovao najboljem od svojih sinova, a zatim od unuka koljeno iza koljena - Bog ih sačuvao! - onda onome koga izabere džemat spomenute džamije.

            Vakif je uvjetovao da džemat godišnje jedanput pregleda obračune vakufa sa mutevelijom u spomenutoj džamiji.

            Vakif je naziru odredio po jedan dirhem i uvjetovao je, da nezaret i svi spomenuti džiheti pripadaju njegovim sinovima i unucima koljenu iza koljena. Ko od njegovih sinova i unuka ne mogne vršiti koje službe, odreduće sebi zamjenika. Višak od prihoda vakufa i dobitka na novcima preko potrebe vazifa i vakufskih objekata vakif određuje da pripada njemu dok je on živ, a onda njegovoj djeci i od djece djeci, koljenu poslije koljena. Vakif je ostavio još taj uvjet, da cio džemat njegove džamije bude nazir nad vakufom i službenicima.

            Pošto je vakif uvakufio sve valjanim uvakufljenjem i predao muteveliji, htio je odustati od uvakufljenja oslanjajući se na mišljenje Imami Azama po kome se može od uvakufljenja odustati, ali je sudac, čija se osuda nalazi na početku ovog dokumenta, izdao osudu, da je vakuf valjan i punovažan, te su prema tome spomenuti dućani i spomenuta svota postali valjanim vakufom koji je i u sidžilu proveden i osuda za njega izdata, te je valjan prema svim primljenim mezhebima kod mudžtehida, tako da se ne može prodati niti pokloniti niti u nasljedstvo preći sve dok cijela zemlja i sve što je na njoj ne ostane samo Bogu, a On je najbolji nasljednik. Zatim je vakif svrgnuo spomenutog muteveliju sa muteveliluka prema uslovu vakufname, da postavljanje i svrgavanje mutevelije bude u njegovoj ruci. Sve je ovo zapisano i posvjedočeno u mjesecu zulkadetu 932.

 

Za gornje svjedoči:                                 Za gornje svjedoči,                     Za gornje svjedoči:

Mevlana Derviš b. Mohamed,                   Muhamed b. Alaudin,                 Mahmud B. Bešir,

kadija                                                    hodža                                       merd

 

Za gornje svjedoči:                                 Za gornje jedosi:                        Za gornje svjedoči:

Hasan b. Husein                                    Ahmed hodža b.                        Jusuf b. Nesuh

 

            Pred ovom su vakufuarnom tri potvrde trojice sarajevskih kadija koje u doslovnom prijevodu glase:

"Jasna i ispravna je postala . ... ova vakufnama kod mene i izdao sam presudu o njezinoj točnosti i valjanosti poznajući razilaženje imama i mudžtehida - Božije zadovoljstco s njima. - Napisao siromah uzvišenom i čistom Bogu Ubejdullah b. Ahmed. kadija u mjestu boraca Sarajevu, milostivi Bog oprostio njemu i njegovu ocu!

On (Bog) poznaje svako stanje!

Pošto sam pregledao ovu šeriatsku vakufnamu i promotrio je s početka do kraja našao sam, da odgovara propisima šeriata i da se može primiti, te sam je usvojio i potpisao. Napisao griješni rob  siromah Božijem oprostu Abdulah b. Ali b. El-Muejjed, sudac tada u mjestu boraca Saraj abadu. - Sačuvan bio od svih nesreća i neka Bog oprosti njima (kadiji i njegovim pređima) i ostalim muslimanima svima! Hvala Bogu jedinomu! Milost onome, poslije koga nema više pejgambera, njegovu rodu i drugovima! Neka Bog ovo primi! U prvom desetku džumade 1. godine 948. Bog mu se smilovao!

On (Bog) je vječan!

Kada mi je ponuđena ova vakufnama, primio sam je i potpisao, jer se slaže sa šeriatskim propisima. Ja sam siromah..... Muhamed Ez-Zebdemi(?)(10) kadija u mjestu boraca Sarajevu - Milostivi Bog oprostio njemu i njegovu ocu!” (11)  

“Iz zakladnice ne saznajemo o samom dobrotvoru ništa. Jedino se vidi da je bio bogat čovjek, da je imao više sinova, ali im se imena ne spominju i, prema atributu Muslihul-milleti ved-din, slijedi da je bio dobar i uvažen čovjek.

            Vrlo je vjerojatno, da je Visoko Hadži Mustafin zavičaj. To naslućujemo po onim dvjema zadužbinama, što ih je ondje podigao. Tako su se onda Ijudi oduživali svome rodnom kraju. Tako na pr. ostaviše svoje zadužbine u Višegradu i Rudom paše Sokolovići, Mehmed i Mustafa, veliki vezir Rustem paša u Sarajevu, dvojica Kizlaraga u Varcaru i Ljubinju, šejh-ul-islam Refik ef. u Rogatici, Mehmed paša Kukavica u Foči itd. itd.

            Hadži Mustafa mora da je bio vrlo pobožan čovjek. Njegovi su ga sugrađani proglasili evlijom i o tome se u Sarajevu pripovijedalo do najnovijih vremena (12).

            Hadži Mustafa je pravio čekrke (strojeve) i po tome je dobio ime Čekrekčija. Na kubetu njegove džamije vidi se još i danas malen točak, sličan vjetrokazu, koji se za vjetra okreće, a narod kaže, da je to napravio dobrotvor da pokoljenja znadu kako je on došao do novaca, kojima je podigao ovu džamiju.

            Napominjem, da je i ovaj točak jedna iznimka , jer je na vrhovima kubeta ostalih

džamija obični alem. Po predaji stanovao je ondje gdje je danas kafana Park i Drina d. d. Radionica mu je bila u bašči gdje je danas veliki park. Tu bašču odredio je za groblje u kome je i on pokopan. Njegov se grob i danas vidi, ali na njemu nema natpisa i prema tome ne zna se ni kada je umro(13). Njegova je vakufnama prva i posljednja poznata isprava u kojoj se spominje ovaj dobrotvor. Ali valja napomenuti, da su i dokumenti iz ovog vremena vrlo rijetki. Isto tako nema spomena ni onoj šestorici svjedoka što su potpisani na Čekrekčijinoj vakufnami. Jedino je velika vjerojatnost da bi prvi svjedok mevlana Derviš, sin Muhamedov, kadija mogao biti identičan sa kadijom u sarajevskoj mešćemi Dervišom hadže i svjedokom Gazi Husrevbegove vakfije, napisane početkom džumade I. 938 (oko 11 prosinca 1531).

Ako osim predaje i nema dokumentarno zajamčenih dokaza da je današnji veliki park bila njegova bašča i da ju je on pretvorio u muslimansko groblje, u koje se on prvi ukopao, dovoljna je činjenica, što se to groblje zove Čekrekčinica(14). Sve do 15. rujna 1878, kada je okupaciona uprava zabranila iz sanitarnih razloga pokapati mrtvace u unutrini grada, pokapali su se u tom groblju muslimani. Do njegova groba bilo je pokopano više imama njegove džamije, a posljednji je tu pokopan imam Hadži Hafiz Mustafa Trampa (umro 1863).

Groblje Čekrekčinica pripada Hadži Idris mahali, u narodu zvanoj Žabljak, Ova je mahala postala nešto prije 1565, jer je te godine umro osnivač mesdžida toj mahali. Ovo napominjem stoga, da se vidi, kako kraj u kom je prema predaji stanovao Muslihudin Čekrekčija nije u ono doba bio osobito naseljen, pa je on lako mogao doći do onolikog posjeda. Stanovnik iste mahale Salihaga Sloboda ostavio je u dobrotvorne svrhe dobar dio svoga imetka i o tome napisan zakladnicu 3 džum. II. 1272 (10. II 1856), u kojoj, pored drugog, određuje da se iz prihoda njegova vakufa

opravlja i popravlja ograda oko čuvenog muslimanskog velikog groblja, zvanog Čekrekčinica.

Sarajlije su s koljena na koljeno pamtili mezare znamenitijih ljudi u svom gradu. Sarajevski kronik Bašeskija zabilježio je u svom nekrologiju pod godinom 1181, da je bakal dugi Jusuf baša umro naprasnom smrću kraj Čekrekčijina mezara.

Kada su izumrli potomci Čekrekčijini ne zna se. U nekrologiju Mula Mustafe Bašeskije zabilježena je smrt dvojice Čekrekčija u godini 1197 (1782), dakle u doba velike epidemije kuge, i to Hadži Alije i starog trgovca Hadži Mustafe. Biće, da su ova dvojica potomci ovog dobrotvora, jer jedan od njih nosi i njegovo ime Hadži Mustafa”. (15)

            Hamdija Kreševljaković u svom radu o džamiji i vakufnami Muslihudina Čekrekčije daje osvrt i na značaj vakufname za izučavanje prošlosti Sarajeva i Visokog:

“Spomenuto je, da ova vakufnama unosi i nešto svjetlosti u prošlost Sarajeva, a i Visokog, i dok je građa, koju nam pruža za ovo drugo mjesto, već iskorišćena, njom se dosad nije poslužio nijedan istraživač prošlosti Sarajeva. Osim što točno znamo kada je postala Čekrekčijina džamija, što dosad nije bilo poznato, znamo, da je njena okolica spadata u mahalu Isabegove zavije. Time je sada određeno gdje se ima tražiti ta zavija. Ali nakon što je sagrađena Čekrekčijina džamija, prozvala se mahala Isabegove zavije Čekrekči Muslihudinovom mahalom. Najstariji spomen ovom nazivu nalazimo u drugoj Gazi Husrevbegovoj vakufnami, napisanoj deset godina kasnije (1536). Dakle, deset godina nakon što je sagradena ova džamija, i mahala je promijenila ime(16).

Dalje znamo da je 1526 postojala mahala Sarača Smaila, a sigurno u njoj i džamija, koju je podigao ovaj dobrotvor, po kome se i mahala prozvala. Sigurno je tada bio na životu Sarač Smail, jer pred njegovim imenom ne stoji merhum u ovoj vakufnami kao kod pomrlih dobrotvora Isabega, Ajas paše i Firuzbega. Sada imamo i za biografiju Firuzbegovu jedan podatak više što znamo, da je on preminuo između 1513 i 1526.

Dosad se pisalo da se Sabljarska čaršija prostirala oko današnjeg hotela Centrala, dok se iz ove vakufname vidi, da je sizala i iznad zgrade gradske štedionice, jer je voda iz Ajas pašina hamama svedena u Miljacku odmah niže Latinske ćuprije. Kanal kojim je ta voda otjecala išao je kasnije niz Kujundžiluk ulicu.

Sabljarska je čaršija bila u Ajas pašinoj mahali, a po svoj prilici zahvatala je i mahalu Mehmedbega Minetovića. U toj je čaršiji bio velik broj dućana od kojih su 22 pripadala ovom vakufu, a bilo je još i drugih vlasnika među kojima se spominje Hadži Alija terzija. Ovaj Hadži Alija biće identičan s osnivačem onog malog mesdžida u Balibegovici (17), koji se službeno zove mesdžid terzibaše Hadži Alije, jer se zna, da je njegov vakuf 1565 imao posjeda u Sabljarskoj čaršiji u Ajas pašinoj mahali. Terzija Hadži Alija je postao terzibaša (ćehaja terzijskog esnafa) poslije 1526, a umro je nešto prije 1565 i, prema tome, između ove dvije godine nastao je i njegov mesdžid.

Iz ovog izvora znamo da je onda u Sarajevu postojala zavija Turna-dedina, koja je bila u neposrednoj blizini Čekrekčijine džamije. To se vidi iz Gazi Husrevbegove vakufname, napisane 26 redžeba 943 (20. I 1536). Prema Ovoj vakufnami uvakufio je Gazi Husrevbeg za svoju medresu, uz ostalo, u mahali Čekrekči u Sarajevu: stan, koji obuhvata dvije kuće, Ijetni stan, staju, bašču, dućan, magazu i kasapnicu, a koji je poznat pod imenom Turna-Dedetov posjed, te graniči islamskim grobijem, javnim putem i Kemal vojvodinim posjedom. Ovo islamsko groblje je jedno od ona dva groblja u današnjoj Kovači ulici, jer su ovo jedina dva groblja u Čekrekčijinoj mahali (18). Tu je negdje bio i prvi poznati javni zahod u Sarajevu, za kojeg je Čekrekčija odredio plaću onome ko ga bude čistio. Primjećujemo, da u ono doba, pa i mnogo kasnije, nije bilo javnih zahoda po velikim gradovima Evrope, pa čak ni u dvorovima nekih evropskih vladara.

Ostaje nam zasad nepoznato, gdje je bilo Ajas pašino vrelo kraj koga je Čekrekčija uvakufio 5 dućana(19).”

U periodu koji se odnosi na vrijeme poslije pisanja same vakufname pa sve do kraja 17 vijeka, o Čekrekčinici džamiji nema pronađenih pisanih tragova.

“Za provale princa Eugena Savojskoga (1697) strašno je stradalo Sarajevo od požara koji je ovaj grad pretvorio u hrpu pepela. Od 104 džamije, što su tada bile u Sarajevu, samo 12 je vatra poštedila, a među ovima i Čekrekčijinu džamiju. U narodnoj molbi na Portu, što su je Sarajlije otpremile 1706, kojom su tražili pomoć za popravak i izdržavanje nastradalih džamija, kaže se, da se u ovoj džamiji obavlja namaz i da njen vakuf plaća službenike od prihoda dućana. Zanimljivo je, da su svi požari, a bili su vrlo česti, mimoilazili ovu džamiju, osim onog od 9 srpnja 1842. Ovaj je požar nešto malo zahvatio i ovu džamiju, pa se još i danas vidi, kako se bila upalita dizma na prozoru lijevo od mihraba.

O sudbini mekteba u Sarač Smail mahali ne zna se ništa kao ni o vakufu i zadužbinama u Visokom.

Cjelokupni vakuf, o kome govori ova zakladnica, propao je tokom vremena. Godine 1878 sastojao se taj vakuf od 10 dućana i jedne kuće koja je kasnije pretvorena u magazu. To su oni dućani što opasuju džamiju, a ni za njih se ne zna kad su sagrađeni. Postojali su i prije 1851(20). Požari su sigurno uništili ovaj vakuf uz pomoć nesavjesnih Ijudi i nehaja džemata, usprkos lijepih odredaba plemenitog dobrotvora. I kad su na taj način presušila vrela prihoda ove džamije, onda je neki njen mutevelija podigao one dućane oko same džamije, kojih prvobitno sigurno nije bilo.

Godine 1889 iznosio je prihod ovog vakufa 565, rashod 520, a gotovina 200 forinti. Medu službenicima spominju se imam, dva muezina, vaiz, devrihan, feraš i mutevelija, s ukupnom plaćom od 375,5 for. godišnje. Već ove godine nije bilo službe džuzhana, a mjesto toga uveden je devrihanluk, ali ni za to se ne zna kad se desilo. Tu vidimo i dva muhdes džiheta (službe kojih zakladnica ne predviđa), a to su služba vaiza i jednog muezina. Prije 1913 ukinuta je služba devrihana i drugog muezina. Tada je ovaj vakuf imao istu nepokretnu iinovinu kao i 1889, ali je bio bez ikakve gotovine. Prihod je iznosio 1883, a rashod 1549 kruna.

Zna se i za jedno uvakufljenje za ovu džamiju. Oko 1770 uvakufio je Hadži Osman Tirjatlija, sin Hadži Bektašev (21), 12 kesa blaga i odredio jedan dio od toga za ovu džamiju. Moglo bi biti da je već tada ovaj vakuf osiromašio, dok je trebao pomoći sa strane.” (22)   

Pronađeni su sljedeći podaci o vjerskim službenicima Čekrekčinica džamije: “Po vakufnami prvi je imam bio neki Hasan, sin Huseinov. Prvih dana godine 1557 vršio je ovu službu Muhjudin halifa, sin Kasimov(23). I od ovoga vremena pa sve do 1761 nije nam poznato ko je bio imam u ovoj džamiji. Iz jednog podneska od 7/I  1175, (8 VIII 1761) (24) vidi se, da je na tom mjestu bio neki Omer efendija. Iz jedne vakufname doznajemo da je imam Čekrekči Muslihudinove džamije Hadži Osman efendija fungirao pri jednom uvakufljenju 21 ševala 1203 (15 VII 1788) kao privremeni mutevelija.

            Muezin je bio Ahmed ef. Samsarija dugi niz godina, a umro je 1199 (1785) u 95 godini života (25). Koliko je vremena vršio ovu službu ne zna se, samo je na ovom mjestu bio 1761. On je bio i mutevelija ove džamije, ail se ne zna koliko je vremena vršio tu službu. lzgleda, da su Samsarije vršili ovu službu do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Za vrijeme okupacije Bosne bio je mutevelija Mulaga Smajš, zanatom kazandžija. Njega je nasiljedio Mehmed Njemčević (oko 1885 do smrti 1916), ovoga sin Muhamedaga (1916-1918), a ovoga opet sin Edhem, koji je svrgnut 1928. Otada ova džamija nema mutevelije, nego tu dužnost vrši.

            Službu imama i hatiba Čekrčijine džamije vršio je Hadži Hafiz Mustafa Trampa blizu četrdeset godina (1825-1863). Pored toga bavio se i bedelukom te je dvadeset i tri puta išao na Hadž. On je sin Mehmeda bajraktara, rođen je 1802 u Sarajevu u Trampinoj ulici, a umro je 1863 i pokopan u groblju Čekrekčinici nedaleko Čekrekčijina mezara. Na njegovu grobu nema danas nišana. Ostavio je tri sina: Hadži Ailju, Muhameda i Abdullatifa: prvi je bio kazaz, drugi arzuhaldžija, a treći je naslijedio službu svoga oca.

            Hadži Hafiz Abdullatif rođen je 1839, po očevoj smrti postao je imam i hatib i na tome mjestu ostao je do 1904, kada za je zadesila smrt. I on se bavio bedelukom. Devetnaest puta išao je na Hadž. Medu zarobIjenicima, što ih je general Filipović nakon zauzeća Sarajeva opremio u Olomuc, bio je i Hadži Hafiz Abdullatif Trampa i kad je ovim sužnjevima dozvoljeno da mogu vršiti vjerske dužnosti. H. H. Abdullatif bio im je imam.

            Po smrti H. H. Abdullatifa vršio je kraće vrijeme službu imama i hatiba njegov sin Jusuf, ali on nije stalno postavljen na to mjesto nego Muhamed ef. Džumhur. rodom iz Konjica.

Džumhur se zahvalio na ovoj službi 1907, a zamijenio ga je Hafiz Mehmed Jakić, ovoga H. Hafiz Kazandžić, a ovoga poznati kurrah Hadži Hafiz Šakir ef. Tuzlo koji je ostao na ovom mjestu sve do smrti (umro 14 IV 1934) (26).

            Tuzlin je nasljednik današnji imam i hatib Hadži Mehmed ef. Potogija, dugogodišnji dersiam Gazi Husrevbegove džamije i privremeni fetva-emin.

Uzgred budi spomenuto, da je u ovoj džamiji klanjao deset godina hatmom teraviju merhum Hadži Hafiz Mustafa Čadordžija (1923-1933)(27).

Danas(28) je muezin ove džamije Hadži Hafiz Smail Fazlić, a prije njega bili su zadnjih šezdesetak godina muezini Alija Dedić, Sulejman Olovčić, Muharem Paralija, Sulejman Divović, Sulejman Čagura, Omer Džinić i Sulejman Sulejmanović.” (29)

 

2. Opis dobra

Objekt je ukupnih vanjskih gabarita cca 17,90 x 17,54 m(30) i sa svoje tri strane okružen je dućanima koji su iz kasnijeg perioda (31). Kako su uz ovu džamiju sagrađeni dućani sa svih strana, osim s juga, sofe izgrađene i prislonjene uz sjeverozapadni i sjeveroistočni zid “centralnog džamijskog kubusa” se  i ne primjećuju, a kako su  one izgrađene i na katu, opet nailazimo na nešto što je u Sarajevu rijetkost (32).

 Po vrsti konstrukcije kupole, unutrašnjeg radijusa od cca 4,95 m, podignute iznad centralnog molitvenog prostora (koji ima unutrašnje gabarite 10,50 x 10,40 m), koja se iz eksterijera doima veoma plitkom, povijesničar H. Kreševljaković je ovaj objekt svrstao u graditeljsku školu mimara Hajrudina(33), a prema načinu komponiranja minareta i džamijskog korpusa(34) predstavlja rijedak primjer na prostoru Bosne i Hercegovine (35). 

Dvokrilna ulazna vrata sa jednokrilnim nadsvjetlom, izvedena od punog hrastovog drveta, uvode nas u pretprostor  centralnog molitvenog prostora džamije. Ta ulazna partija na sjeverozapadnoj strani, široka 210 i dugačka 778 cm, centralno postavljena u odnosu na sam objekt, je sa dvije stube visine 2 x 18 cm denivelirana u odnosu na kotu pločnika ispred ulaznih vrata, i popločana je kamenim pločama. 

Lijevo i desno od ulaznog dijela, smještene su sofe od kojih se desna, do 1999. godine, koristila za uzimanje abdesta i u kojoj se nalaze originalne niše usječene u masivne kamene zidove (36). Nakon radova sanacije, restauracije i rekonstrukcije iz 1999.-2000. godine, u desnoj  sofi, uz sjeverozapadni i uz jugozapadni zid smješteno je dvokrako(37) drveno stubište za pristup mahfilu ili galeriji koja se pruža uz sjeverozapadni i sjeveroistočni zid “centralnog džamijskog kubusa”. Kod džamija presvedenih kubetom i sofe su obično presvedene kubetima, kojih kod Čekrekčijine džamija nema, a istraživački radovi poduzeti u periodu 1997.-2000. godina, nisu otkrili tragove koji bi ukazivali na prvobitno postojanje kupolica trijema.

U produžetku lijeve sofe, prateći sa jedne  strane sjeveroistočnu fasadu objekta, a sa druge formu okolnog prostora, dograđena je, svojevremeno, još jedna prostorija koja je u temeljuci činila trougao. Sa ove sofe se, prije radova sanacije, restauracije i rekonstrukcije iz 1999.-2000. godine, moglo jednokrakim drvenim stubištem koje je bilo locirano u njezinom lijevom kutu, doći i na tavan. Prilikom rekonstrukcije sofa 1999.-2000. godine, u krajnjem istočnom dijelu sofe na sjeveroistočnoj strani, je izvedena abdesthana, a pristup njoj je omogućen preko punih jednokrilnih vrata od hrastovog drveta postavljenih na krajnjoj istočnoj strani prizemlja sofe. Abdesthana je denivelirana za cca –0,18 m u odnosu na kotu poda obodnih sofa prizemlja, a njezine podne površine obložene mašinsko rezanim kamenim pločama, kao i obodni zidovi abdesthane do visine parapeta prozora.

Podovi sofa su izvedeni od rezane jelove građe I. klase,  koja je u svim prostorima postavljena u trake, pojaseve. Daske su različite širine, od 15 do 30 cm, iste dužine, sa tzv. nutovanim spojevima, zalijepljene su za podlogu od estriha i ekserima zakucane u podpatosnice od jelove građe I. Klase, 8/5 cm. Inače, svi drveni podovi unutar džamije zastrti su ćilimima.

Originalna vrata od kovanog željeza centralno postavljena na sjeverozapadnoj strani objekta, služe za ulaz u sam džamijski prostor (38). U desnom kutu, unutar centralnog džamijskog prostora, bili su izvedeni basamci, dvokrako drveno stubište za pristup mafvilu ili galeriji koja se pruža čitavom unutrašnjom sjeverozapadnom stranom objekta. Nakon radova sanacije, restauracije i rekonstrukcije iz 1999.-2000. godine, prema projektnom rješenju, to stubište nije rekonstruirano. Pristup mahfilu, kao i  veza između njega i katne etaže obodnih sofa ostvarena je preko prozorskog otvora na sjeverozapadnoj fasadi  koji se, uklanjanjem parapeta, pretvorio u vrata, a visinska razlika (39) između razine mahfila i kata, savladana je izvođenjem 4 stube.

Centralni, molitveni prostor džamije ima u temelju izgled nepravilnog kvadrata, čije stranice variraju od 10,35 do 10,55 m, a dijagonale su 14,96 i 15,00 m. Ovaj prostor zatvoren je obimnim zidovima visine od cca 7 m (40), na kojima se oslonci, trompi (41), javljaju već na visini od cca  3,30 m, dok su tjemena njihovih čeonih lukova na 5,50 m od kote poda centralnog prostora. Između trompi su plitki prislonjeni lukovi,  a prelaz u prsten kupole ostvaren je sfernim trokutovima. Tambur, koji se iznutra jedva naslućuje, i čiji gornji rub iznutra nije  naznačen  vijencem, se presvodi u temelju blago elipsoidnom i po visini plitkom kalotom. Njezino tjeme doseže visinu od samo 12,20 m, a cijelo kube, posmatrano izvana, djeluje spljošteno, jer je kupola “utopljena” u tambur. Naime, geometrijski centar kupole, u odnosu na visinski položaj tambura, pozicioniran je veoma nisko, na koti +7,22 m(42), dok je visinska kota početka tambura oko +7,50 do +7,60 m (43). Ova spljoštenost je razlog što prof. Kreševljaković pretpostavlja da je graditelj iz škole mimara Hajrudina. Kupola sa kalotom sličnog oblika postojala je na najstarijoj sarajevskoj potkupolnoj džamiji, zadužbini Mustafa-bega Skenderpašića (1517.).

U centralnom džamijskom prostoru, zbog trošnosti i dotrajalosti drvenih elemenata mobilijara,  u cjelosti je izvršena replika mahfila i ćursa, koji su urađeni od hrastovog drveta, prema nacrtima urađenim slijedeći principe novo po uzoru na postojeće.

Minber je jednostavan sa donjim dijelom zidanim s nišama na obje strane i gornjim drvenim dijelom.

Džamija ima pravilan ritam prozorskih otvora koji su postavljeni u tri razine. Svi prozorski otvori su originalni (44). Prvi pojas čine prozori u razini prizemlja, i kojih na svakoj fasadi ima po dva, osim na fasadi gdje je minaret i gdje se nalazi jedan prozor. Ovi prozori, dimenzija cca 85 x 150 cm (45), su izvedeni bez lukova, sa ravnim nadvojem. Drugi prozorski pojas je u visini kata. Prozori ovog pojasa, dimenzija cca 75 x 145 cm,  postavljeni su centralno u odnosu na dužine zidova i na svakoj strani zida se nalazi po jedan. Za razliku od prozora prvog pojasa, ovi se završavaju u formi prelomljenog luka. Treći, odnosno završni pojas prozora lociran je u samoj kupoli, odnosno tamburu i oni su po svojoj formi gotovo identični sa prozorima drugog pojasa. Razlika je u tome što su nešto manjih dimenzija i što su u odnosu na ove druge u horizontalnom smislu smaknuti za 45 stupnjeva.

Unutrašnjost džamije osvjetljavaju četiri kupolna prozora, koji su neobično postavljeni nad dijagonalama osnovnog kubusa, iznad kutnih trompi, kao i po tri prozorska otvora na svakom od obimnih zidova. lzuzetak se ovdje ne javlja na zidu prema trijemu, kao što je to obično slučaj, već na zidu kod minareta, koji je ovdje pomjeren sa ugla kubusa prema sredini jugozapadnog zida. Naime, na toj strani graditelj je četrnaestostrani minaret ne samo oslonio na ovaj bočni zid, koji je zato na tom mjestu spolja ojačao za oko pola metra, već je pravougaono postolje minareta do visine od 4,73 m čak i ubacio (za 1,30 m) u unutrašnji prostor džamije. Sa poda prizemlja džamije se i ulazi na stubište minareta. Ovakvo rješenje je za posljedicu imalo ne samo nužno izostavljanje uobičajenog drugog prozora u donjoj razini i enterijeru, nevješto stješnjavanje prislonjenog luka, kao i pomicanje gornjeg prozora sa poprečne simetrale, već i neophodno sužavanje kružne osnove kupole u blagu elipsu. Sve je to, međutim, svana sakriveno pravilnim osmostranim tamburom.

Graditelj minareta, suočen sa zahtjevnim geometrijskim rješenjem, je ostvario izuzetno uspjelo ostvarenje, jer minaret svojim tijelom siječe kupolu i izveden je sa prostornom dilatacijom od cca 10-15 cm u odnosu na stijenku kupole.

Kupola, potkupolni prostor, prostor nad mihrabom i površine zidova prekriveni su ornamentima geometrijskog i biljnog porijekla, lukovi nad trompama i prozorima sadrže frizove biljnog i geometrijskog porijekla. Ovi ornamenti orijentalnih stilskih odlika raspoređeni su u simetričnim kompozicijama i pravilnim tokovima frizova. U tjemenu kupole nalazi se rozeta od koje se radijalno šire 8 vertikalnih nizova lančano povezanih polja ispunjenih cvjetnom ornamentikom. U tjemenima polukalote trompi oslikan je latičasti cvijet od kojeg se radijalno šire 4 vertikalna niza lančano povezanih polja ispunjenih cvjetnom ornamentikom. U vrhu i dnu tambura su frizovi geometrijskog porijekla, a prostor između tih frizova, oslikanim je stupovima sa kapitelima podijeljen  na polja u kojima se alterniraju geometrijski motivi prozora sa cvjetnim vazama i biljnim frizom sa motivima stiliziranog drveća sa cvjetnom krošnjom, koje izrasta iz saksije.

Polje oko mihraba oslikano je cvjetnom ornamentikom gustog prepleta, a kao boje su primijenjene crvena, svijetloplava, blijeda zelena, smeđa i narančasta.  Reljefna plastika četiri niza stalaktita u vrhu polukružne mihrabske niše je dodatno naglašena bojenjem geometrijskih površina svijetlosivom, svijetlozelenom i narančastom bojom. Polje ispod prvog niza stalaktita je ukrašeno floralnom dekoracijom koja se sastoji od pet, u nizu poredanih, procvjetalih grančica sa žutim cvjetnim izdancima. Lijevo i desno od mihraba, kako u razini prvog pojasa prozora, tako i drugog, oslikani su motivima stiliziranog drveća sa cvjetnim krošnjama ili listovima, koji izrastaju  iz saksija. Lunete iznad prozora i ulaznog portala su oslikane geometrijskim i floralnim motivima, a upotrebljene su svijetlozelena, plava, narančasta, crvena i svijetlosiva boja.

Prilikom gradnje džamije, korišteni su tradicionalni materijali: kamen (vapnenac, sedra), turska opeka (tavela), drvo, kovano željezo, olovni i bakarni lim, a sam objekt je građen tradicionalnim tehnikama.

Od samih temelja, pa do početka kupole, kao materijal, korišten je pritesani kamen vapnenac, formirajući masivne zidove čija debljina iznosi 118-124 cm. Turska opeka je korištena za izradu lukova iznad prozora, na mjestima gdje se iz forme kvadrata prelazi u kupolu (sferni trokutovi), te kod zidanja same kupole. Kamen sedra korišten je za izgradnju tijela minareta, zbog svojih karakteristika lakše obrade, dok je postament izveden od kamena vapnenca.

Stupanj obrade kamena nije velik i obrađivan je tek toliko da se bar donekle može dobiti ravna zidna ploha. Sondažnim ispitivanjem zidne građe ustanovljeno je da je materijal ispune zidova veoma trošan, a da je vapnena žbuka izuzetno loše kvalitete, što, isto tako,  ukazuje na činjenicu da je džamija bila ožbukana  izvana i prije radova 1997.-2000. godine.

Drvo se koristilo za hatule, prozorske nadvoje, za izradu džamijskog mobilijara (stubište, ćurs, mahfil, podovi i podna konstrukcija, kao materijal za konstrukciju krova i vanjskih sofa, za konstrukciju pojedinih vanjskih zidova pratećeg prostora džamijskog objekta, te za stolariju: prozori, vrata, šiše, uz upotrebu različitih vrsta drveta i sa različitom vrstom obrade). Od kovanog željeza su napravljeni demiri, okovi, zvekiri i ekseri. Kao pokrov kupole se prvobitno koristio olovni, a danas je bakarni lim.

Odvodnja oborinskih voda sa krovnih površina iznad vanjskih sofa  je putem ležećih oluka izvedenih od jelove daske colarice obloženih bakarnim limom debljine 0,55 mm. Ležeći oluci se vežu za rogove putem naročitih profila izvedenih od željeznog flaha uz ostvaren pad u podužnom smjeru od 2 %. Kišnica sa krovnih ploha se odvodi na niže krovove dućana  putem bacača koji su izvedeni od bakarnog lima i postavljeni na mjestima gdje krovne plohe u horizontalnom smislu mijenjaju smjer.

Promijenjen je pokrov minareta i postavljan novi bakarni lim debljine 0,55 mm  na prethodno postavljen sloj krovne Ijepenke. Postojeći alemi na kupoli i minaretu, izvedeni od bakarnog lima, su replike starih, urađenih  po principu novo po uzoru na postojeće.

U sklopu radova 1997.-2000. godine, u objektu je izveden sustav podnog grijanja uz dopunu sa radijatorskim grijanjem (u prostoru abdesthane ).

Uz samu džamiju nije postojalo groblje, a o groblju Čekrekčinica, udaljenom cca 1,5 km od objekta džamije bilo je riječi u povijesnom dijelu.

 

3. Dosadašnja zakonska zaštita

Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture  NR BiH iz  Sarajeva, br. 02-609-3/62 od 18. travnja 1962. godine, Čekrekči Muslihudinova džamija u Sarajevu je bila stavljena pod zaštitu države i upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture. 

Prostornim planom Bosne i Hercegovine iz 1980. godine ovo dobro je bilo evidentirano i svrstano u I. (prvu) kategoriju kao kulturno-povijesno dobro.

Dobro se, pod nazivom Čekrekčijina džamija u Sarajevu i rednim brojem 542,  nalazi na Privremenoj listi Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

 

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

            Krajem šezdesetih i početkom sedamdestih godina 20. stoljeća, izvršena je djelomična konstruktivna sanacija zidova kubusa džamije postavljanjem tri prstena od flah željeza, koji su ukopani u zidnu masu, a sama problematika vezana za konstruktivnu sanaciju objekta stara je skoro tridesetak godina.  

U periodu 1997.-2000. godine, poduzet je obiman Projekat radova konstruktivne sanacije, rekonstrukcije i restauracije Čekrekči Muslihudinove džamije. Investitor cijelog projekta bio je Kanton Sarajevo, a nositelj projekta            Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa iz Sarajeva. Odvijanje ovog opsežnog projekta protjecalo  je u niže navedenim fazama koje se u globalu mogu svesti u tri etape:

  • prva faza - provedba projekta potpune konstruktivne sanacije i konsolidacije objekta,
  • druga faza - predviđa arhitektonsku sanaciju i rekonstrukciju,
  • treća faza - obuhvata restauracuju i rekonstrukciju svih slikarskih površina na samom objektu.

Početkom 1997. godine započeto je detaljno tehničko snimanje objekta Čekrekčinice džamije, a okončano je početkom 1998. godine. Snimanje su obavili Amira Arnautović, Salahudin Handžić i Pavle Mašić, arhitekti Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa iz Sarajeva.

Paralelno s tim poslom izvršeno je sondiranje temelja radi utvrđivanja uzroka nastanka pukotine na vezi korpusa džamije sa minaretom, te uzroka nastanka pukotina na kupoli džamije. Naime, u unutrašnjosti džamije bile su vidljive jake pukotine na sve četiri strane objekta, koje su se pružale gotovo od samog poda do tjemena kupole, dijeleći objekt  na četiri dijela. Posebno je bila izražena pukotina koja se nalazi na mjestu gdje se tijelo minareta sudara sa osnovnim džamijskim korpusom. Na pojedinim mjestima širina pukotina iznosila je između 10 i 15 cm.  

Istovremeno su izvršena sondažna istraživanja zidnih dekoracija, a zbog novih saznanja proširena su na detaljna istraživanja. Ova istraživanja su izvršili: mr. Esad Vesković, konzervator-restaurator, Esad Ćesović, akademski slikar  i student postdiplomskih studija konzervacije i restauracije, i Mirna Jamaković, akademski dizajner i student postdiplomskih studija konzervacije i restauracije. Ispitivanje je vršeno otvaranjem sondi u cilju otkrivanja i ustanovljavanja postojanja ranijih slikanih površina i žbukanih slojeva. Sonde su otvarane na mjestima na kojima je pretpostavljena mogućnost nalaska slikane dekoracije (ornamentike). Budući da je osnovna svrha ovog istraživanja bila da se utvrdi postojanje vrijednijih slikanih površina iz različitih vremenskih perioda, istraživanje se vršilo u manjem obimu, tako da je izvedeno dvadesetak sondi. Mjesta obuhvaćena istraživačkim radovima su: mihrab, mimber, ostale zidne površine u donjoj razini, mahfil (dostupne zidne površine), dostupne površine tambura i kalote.

Rezultati istraživačkih slikarsko-konzervatorskih radova na dijelovima enterijera Muslihudin Čekrekčijine džamije u Sarajevu iz 1997. godine su sljedeći:

istraživačkim radovima sondama ustanovljeno je postojanje starijih slojeva iz različitih perioda, od najstarijeg sačuvanog, koji se javlja na mihrabu, za koji se pretpostavlja da je i prvi slikani sloj koji datira iz 16. stoljeća, pa do posljednje slikane dekoracije (sadašnje stanje) koja datira iz prve polovice 20. stoljeća. Rezultati istraživanja su podijeljeni po mjestima nalaska, budući da je na mihrabu pronađeno više očuvanih slojeva nego na drugim mjestima. Izuzimajući najnoviju postojeću slikanu dekoraciju, u enterijeru džamije pronađeno je najviše tragova slikarstva iz 19. stoljeća (skoro svaka otvorena sonda sadržavala je tragove ovog perioda), tj. "narodni stil", nešablonsko dekorativno slikarsno (po koloritu i stilu blisko slikanoj dekoraciji iz 19. stoljeća u Carevoj džamiji, ali kvalitativno dosta lošije).

Mihrab

Na mihrabu, najnoviji sloj je smeđa uljana boja, a predstavlja vjerojatno imitaciju kamena (sl. 1,2) (46)

Ispod ovog sloja nalazi se zelena boja, prvo tamniji, a zatim svjetliji sloj (sl. 3). Označena je kao jedan sloj, zbog pretpostavke da je razlika u nijansi posljedica oksidacije površinskog sloja, ili da je tamnjenje nastalo nakon nanošenja laka. Na ovim slojevima ne postoji slikana dekoracija.

Slikani sloj ispod uljanih nanosa predstavlja fazu između već postojeće slikane površine i slikane površine iz 19. stoljeća ("narodnog stila”), i prilikom ovog ispitivanja nađen je samo na mihrabu (sl. 4, 5 i 6). Podloga je žućkastooker boje, vezivna komponenta varira u pojedinim zonama u ovisnosti od fizičko-kemijskih faktora koji su utjecali na degradaciju vezivne komponente. Radi se o floralnoj dekoraciji koja se periodično ponavlja u vertikilnom frizu oko niše mihraba. Tehnika je najvjerojatnije tempera. Crtež je izveden crnom bojom, u slobodnim potezima, i predstavlja vijenac ruža koji se pruža oko niše mihraba. Preovladava jaka karmin crvena boja na cvjetovima ruža, i tamnije zelena na listovima.

Sljedeći slikani sloj je tzv. "narodni stil" (sl. 7 i 8) za koji je već navedeno da je prisutan u svim sondažnim ispitivanjima. Pored toga što je na mihrabu najslabije očuvan, i likovno je najlošiji (najmanje vrijedan) u odnosu na isti slikani sloj prisutan na drugim sondiranim površinama. Pretpostavka je da je loše očuvan zbog načina nanošenja sljedećeg sloja koji ga pokriva. Luk niše mihraba oivičen je debljom blijedozelenom (rezeda) linijom, a zatim cvjetnom bordurom. Trokutasta polja iznad luka obojena su ultramarin plavom bojom, koja inače preovladava kod ovog slikanog sloja. Cvjetni vijenac je u istim nijansama, iscrtan slobodnim nevještim potezima, koji više sliče na skicu - iscrtavanje sheme po kojoj će se oslikavati ornament. "Narodni stil"- u tekstu se ovaj izraz koristi u svrhu lakšeg opisivanja sloja iz 19. stoljeća, budući da je ovaj slikani sloj u velikoj mjeri sačuvan na unutrašnjim površinama džamije; isto tako, mogao se koristiti izraz "narodna slikarija” i sl. (ne radi se o nekom posebno utvrđenom stilu)

Podloga za prethodno navedeni slikani sloj je žbuka sa piljevinom (sl. 9 i 10). Nanesen je nakon požara 1842. godine. Debljina mu je različita (od 0,5 do 3 cm), u ovisnosti od ravnine nosača – stare žbuke ili drvenih greda i kamena. Impregniran je piljevinom, kompktan je i elastičan, ali nije čvrst. Žbuka je na nekim mjestima odvojena od nositelja, zbog loše podloge, a i usljed raznih fizičkih i kemijskih utjecaja (tektonska pomjeranja, vlaga, soli...). Na mjestima gdje se sondiranjem došlo do prvobitne žbuke, ta precizna forma se gubi, deformira nevještim oblikovanjem. Ovo je naročito izraženo na reljefnim ukrasnim elementima – stalaktitima u niši mihraba.

            Najstarija slikana dekoracija nađena je u očuvanom stanju samo na mihrabu, a ostaci su nađeni i na lučnim dijelovima iznad mahfila, na sjeverozapadnom zidu džamije, gdje se boja usljed požara izgubila, te su ostali samo njezini tragovi.

Niša mihraba oivičena je floralnom bordurom (sl. 11 i 12) koja po svojim karakteristikama podsjeća na borduru desnog mihraba iz trijema Aladža džamije (1550.-1951.). Bordura sadrži tipične oblike rumi motiva. Elementi se javljaju u vidu jako stiliziranih i gusto isprepletenih grana sa lišćem, pupoljcima, viticama i cvijećem. Ornamenti ove vrste nemaju centralni motiv. To je neprekidna vrpca podjednako važnih elemenata koji su između sebe spojeni spiralnim i valovitim linijama, te ostavljaju dojam kao da iz ničega izviru u beskonačnost i odlaze. Ovo je čista arabeska. Ukoliko se i nađe poneki cvijet, on se gubi u snopovima linija. Radi se o pastelnim tonovima najčešće upotrebljavanih boja: zelene, plave, crvene i žute. Stabilnost i postojanost ovog slikanog sloja je slaba, i manifestira se u ljuspanju i otiranju bojenog sloja. U samoj niši mihraba nađeni su ostaci istog slikanog sloja – na kvadratnim površinama ispod reljefnog ukrasa – stalaktita nalaze se floralni elementi, grančice sa pupoljcima i srcolikim cvjetovima (sl. 14).

Postojeći slikani sloj počiva na ožbukanoj površini koja je bila izložena požaru, kao i najveći dio bojenih površina iz tog vremena.

Minber

Bočne strane minbera prekrivene su sa više slojeva uljanih boja i lakova (sl.15). Ispod masnih premaza nalaze se  blijedi tragovi - ostaci bojenog sloja koji bi se na temelju žbukane podloge sa piljevinom mogao definirati kao "narodni stil" (19. stoljeće). Sa suprotne strane, jugozapadne, niša u minberu je oivičena narančastom linijom debljine 3 cm, koja također pripada ovom periodu. Ispod ovog žbukanog sloja nalazi se "originalna" žbuka koja je gorjela u požaru. Na mjestima sondiranja na ovoj žbuki nisu pronađeni nikakvi tragovi bojenih površina.

Ostale zidne površine u donjoj razini džamije

Površine donjeg dijela zidova do visine od 1,60 m pokrivene su masnim uljanim bojama, lakovima smeđe boje (sI.18.). Otvaranjem sondi na nekoliko mjesta nisu ustanovljeni tragovi starijih bojenih slojeva. Žbukane površine su impregnirane piljevinom (novija žbuka), dok je starija žbuka, koja se javlja samo na pojedinim mjestima, karbonatnog sastava bez posebnih punitelja.

Sondiranja na dijelovima oko prozora, i na zidovima između prozora, otkrila su postojanje bojenog sloja iz 19. stoljeća, tako da se može pretpostaviti da su zidne površine na donjoj razini džamije bile u velikoj mjeri oslikane, što će daljnja istraživanja i potvrditi (sI.16, 17 i 19.). Najinteresantniji pronađeni slikani detalj je arabeska koja se nalazi iznad prozora. Otkriveni fragmenti pokazuju da se radi o solidnoj slikanoj izvedbi. Arabeska je lučnog oblika, sa centralnim motivom koji se također javlja i na kupoli. Kompozicija je simetrična, centralno mjesto zauzima krupan i karakteristično stiliziran cvijet nara između čijih se latica probijaju izvijeni zupčasti listovi. Izmedu cvijeta i lišća propliću se njihove vriježe, koje formiraju i geometrijske preplete. Dominira plava boja (podloga) karakteristična za sve otkrivene slikane površine ovog perioda (19. stoljeće). Listovi i prepleti, kao i cvijet nara, javljaju se u kombinaciji cinober crvene i sive boje. Kaligrafski izvučena konturna linija je crne boje. Arabeska je oivičena širokom bordurom unutar koje se nalazi spiralno savijena floralna dekoracija (loza), zelene boje na sivoj podlozi, sa crnom konturom. Mala sondiranja su potvrdila da su sve površine iznad prozora oslikane na taj način.

Mahfil

Na zidovima koji su dostupni sa mahfila napravljeno je više sondi. Osim već postojećeg, najmlađeg, otkrivena su dva bojena sloja. Jedan je već spomenuti, "narodni stil", a drugi je najstariji sloj, od koga su ostali blijedi tragovi (ostaci bordure na luku iznad sjeverozapadnog prozora (sl. 26). Na lučnim površinama iznad trompe u sjevernom kutu, na istoj žbukanoj podlozi nalaze se dva slikana sloja, nanesena najvjerojatnije u kratkom vremenskom periodu (sl. 25). Moguće je da se prvi od ova dva sloja koristio kao polazna osnova za oslikavanje ove površine, ili su prvobitno bile oslikane samo lučne površine, odnosno rubovi lučnih površina, a potom su urađene slikane dekoracije oko tih površina.

Na luku iznad prozora okrenutog prema trijemu, kao i na lučnim površinama iznad trompi, otkrivene su slikane floralne dekoracije, koje pripadaju tzv. "narodnom stilu". Dekoracije su rađene nešablonski (sl. 22, 23), i prostiru se u vidu friza cjelokupnom lučnom površinom. Na sivoj podlozi, uokvirenoj plavom i crnom linijom, spiralno se uvija crna stabljika sa zelenim listovima i crvenim cvjetovima (tri latice) i pupoljcima. U samoj trompi, u centralnom dijelu, nalazi se crveni geometrizirani ornament, a u nižem pojasu trompe isti taj umanjeni ornament se ponavlja površinom trompe, ali u zelenoj boji (sl. 24).

Sonde otvorene na dekorativnoj plastici na zapadnom kutu iznad stuba kao i na istočnom kutu iznad ćursa, otkrivaju slikane dekoracije "narodnog stila". Dekoracija se ovdje svodi na jednostavnu crnu cik-cak liniju, koja prati liniju plastične dekoracije (sl. 27, 28).

 

Dostupne površine tambura i kupole

Sondažna ispitivanja na ovom dijelu u uvjetima gdje je to bilo moguće (gdje je bila postavljena skela) otkrivaju bogatstvo i raznolikost  ornamenata, i ukazuju na oslikanost cjelokupne površine tambura i kalote. Ova istraživanja otkrivaju uglavnom sloj iz 19. stoljeća, tako da se sljedeći opisi odnose na njega. Otvaranje dubljih sondi nije potvrdilo prisustvo starijeg bojenog sloja (izuzev nagorjelih žbukanih površina).

Na obodu tambura nalaze se “vazne” crvene boje (sl. 30, 39), iz kojih izlaze polukružne linije koje se prepliću, stvarajući pravilan friz. Iznad friza, na površinama između prozora, naizmjenično se smjenjuju stupovi s kapitelom i stilizirano drveće sa cvjetnom krošnjom, koje izrasta iz crvene saksije (sl. 35, 36, 37, 38). Cvjetovi i listovi koji čine krošnju drveta izvedeni su na sličan način, kao i oni na frizu iznad trompi, ali u drugačijem koloritu. Podnožje i vrh stupa oivičeni su plavim bordurama, koje se protežu čitavim obodom tambura. Od vrha kupole radijalno se šire vertikalni nizovi lančano povezanih medaljona ispunjenim cvjetovima nara (centralni motiv arabeske iznad prozora). Ovi nizovi završavaju se na plavoj borduri iznad kapitela stupa. Između lanaca, na ovoj borduri javljaju se stilizirani pupoljci (sl. 40, 41, 42).

            Na luku na jugozapadnom zidu također je pronađena floralna ornamentika istih karakteristika kao i ranije opisane (na luku iznad trompi, sl. 43). Na istoj visini, na mjestu gdje se minaret spaja sa zidom (blizu pukotine) nalazi se fragment medaljona crvene boje (sl. 44).

Napomena: sondažna istraživanja su pokazala da je prije oslikavanja najnovijeg sloja zidna površina bila obijeljena vapnom. 

Zaključak

Sondažna istraživanja zidnih površina unutar džamije rezultirala su otkrivanjem i ustanovljavanjem više bojenih slojeva. Metodologija rada je bila utemeljena na sondiranju na različitim pozicijama u objektu, da bi se kasnijim upoređivanjem došlo do konačnog zaključka.

Na površini mihraba konstatirano je pet bojenih slojeva, od kojih je svakako najvrijedniji najstariji sloj, kojem, u svakom slučaju treba posvetiti i najviše pažnje. U daljnjim konzervatorskim zahvatima potrebno je otkriti cjelokupnu oslikanu površinu mihraba iz tog perioda. Date površine potrebno je konzervatotski tretirati u cilju zaštite i njihovog očuvanja, što podrazumijeva opšivanje žbukanih površina, injektiranje eventualnih pukotina i potklobučenja, fiksiranje postojećeg bojenog sloja, rekonstruiranje i slikarsko retuširanje.

Kada je tiječ o bojenom sloju iz 19. stoljeća, koji je pored već postojećeg u velikoj mjeri zastupljen na zidnim površinama džamije, sa sigurnošču se može govoriti o različitim majstorima (varijacije u kvalitetu izvedbe pojedinih dekoraclja na različitim mjestima) različitog umijeća. Treba imati u vidu potrebu za očuvanjem i prezentacijom najvrijednijih slikanih površina ovog sloja.” (47)  

Polovinom 1998. godine započeti su radovi demontaže dotrajalih elemenata enterijera - mahfila, ćursa, podnih obloga i sl. Paralelno s tim radovima vršena su daljnja istraživanja kako bi se utvrdila autentična kota poda, autentična veza korpusa džamije sa okolnim objektima i sl.

Radovi konstruktivne stabilizacije, te rekonstrukcije i restauracije objekta, započeti su 1999. godine, a završeni krajem 2000. godine.

Radove konstruktivne sanacija je izvela firma ŽGP iz Sarajeva. Smjesom na bazi vapna su injektirane sve pukotine, kako na zidovima, tako i na kupoli objekta, a samo pukotine većeg obima su zatvorene - odnosno konsolidirane preziđivanjem u materijalu u kojem su dijelovi konstrukcije i izvedeni. Prema riječima dipl. ing. Pavla Mašića, autora projekta arhitektonske sanacije i rekonstrukcije, prilikom radova konstruktivne sanacije objekta utrošeno je preko 20 tona injekcione smjese. Posebna vrsta konsolidacije primijenjena je na kupoli džamije koja je izvedena karbonskim trakama na vanjskom plaštu kupole (48).

            Nakon završetka radova na konstruktivnoj sanaciji i konsolidaciji objekta, paralelno se pristupilo radovima na restauraciji i rekonstrukciji slikarskih površina i arhitekture samog objekta. Pristup se odvijao u dva smjera:

-     restauracije bazirane na znanstveno-istraživačkim radovima koji su u ovom slučaju provedeni samo kada je riječ o slikarskim površinama,

-     drugi sublimira u sebi dva principa: princip restauracije kada je riječ o centralnom džamijskom prostoru i princip rekonstrukcije, kada je riječ o vanjskim sofama i pratećim prostorima.

Prvi princip je bio primjenjiv samo do određene mjere, s obzirom da je tokom vremena džamija pretrpjela takve preinake i intervencije, da je bilo nemoguće vratiti je u njezino izvomo stanje. Ovdje se prije svega misli na izgradnju dućana oko objekta, a i sami pojedini elementi džamijskog mobilijara kao i stolarija nisu originalni.

Restauracija je donekle bila primjenjiva samo kada je riječ o slikarskim površinama i o tretiranju fasada.

Slikarsko-konzervatorske radove u enterijeru Čekrekčinice džamije su izveli slikari konzervatori-restauratori Nihad Bahtijarević i Enes Halimić.

 

Građevinsko-zanatski radovi su zatim nastavljeni, u okviru kojih je vršeno obijanje žbuke na svim površinama na kojima nije bilo zidnih dekoracija, žbukanje istih; izvršena kompletna rekonstrukcija vanjskih sofa objekta, te izrada podova na utvrđenoj autentičnoj koti, zbog čega se veza sa vanjskim prostorom - trgom morala regulirati uvođenjem stuba kojih ranije nije bilo. Naime, i kota trga i poda džamije su u proteklim vremenima u odnosu na autentičnu kotu značajno povišene (49). Prema nacrtima postojećeg stanja, izvedeni su novi elementi enterijera od hrastove građe. Kupola je pokrivena bakarnim limom, a vanjski zidovi objekta su ožbukani, te krovna konstrukcija ulazne partije pokrivena ćeremidom. Izvedeni su i radovi restauracije vanjskog izgleda miunareta. Građevinsko-zanatske radove je izvela firma Neimari iz Sarajeva.

 

5. Sadašnje stanje dobra

Prilikom uvida u stanje objekta na terenu 16. kolovoza 2004. godine, konstatirano je da se objekt nalazi u dobrom stanju, da se dobro održava i da je u funkciji.

 

III -  ZAKLJUČAK

 

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, br.33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijela odluku kao u dispozitivu. Odluka je utemeljena na sljedećim kriterijima:

A. Vremensko određenje

B. Povijesna vrijednost

C. Umjetnička i estetska vrijednost

C. I. Kvalitet obrade

C. III. Proporcije

C. IV. Kompozicija

C. V. Vrijednost detalja

            D. Čitljivost

D. IV. Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru

D. V. Svjedočanstvo o tipičnom načinu života u određenom razdoblju

            E. Simbolička vrijednost

E. II. Sakralna vrijednost

E. III. Tradicionalna vrijednost

E. IV. Vezanost za rituale ili obrede

E. V. Značaj za identitet skupine ljudi

            G. Izvornost

G. IV. Tradicija i tehnike

G. V. Položaj i smještaj u prostoru

G. VI. Duh i osjećanja

 

Sastavni dio ove odluke su:

-     kopija katastarskog plana,

-     posjedovni list,

-     fotodokumentacija,

-     grafički prilozi.

 

Korištena literatura

 

            U toku vođenja postupka proglašenja povijesne građevine – Čekrekčinica (Čekrekči Muslihudinova) džamije u Sarajevu nacionalnim spomenikom BiH,  korištena je sljedeća literatura:

                                   

1938.    Kreševljaković, Hamdija: Džamija i vakufnama Muslihuddina Čekrekčije, Glasnik Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije, god. VI (1938.), br. 1, str.17-38, Sarajevo

           

1958.    Čekrekcije Muslihudina džamija u Sarajevu, Glasnik vrhovnog Islamsko starješinstva u FNRJ, godina IX, 1958., br. 9-12, str. 560-562,  Sarajevo

           

1968.    Bašeskija Mula Mustafa: Ljetopis, Sarajevo, 1968. 

           

1977.    Esad Vesković, Esad Ćesović i Mirna Jamaković:  Istraživački slikarsko-konzervatorski radovi na dijelovima enterijera Muslihudin-Čekrekčijine džamije u Sarajevu, Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, Sarajevo, prosinac, 1977.

           

1983.    Redžić, Husref: Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Sarajevo, 1983.

           

1988.    Mujezinović, Mehmed: Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga I – Sarajevo, Sarajevo, 1988.

           

1998.    Džemal Čelić, Mehmed Mujezinović: Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1998.

           

1999.    Glavni projekat sanacije, restauracije i rekonstrukcije Čekrekči-Muslihudinove džamije u Sarajevu, Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, Sarajevo, srpanj, 1999.

           

2000.    Werner Mueller, Gunther Vogel: Atlas arhitekture, Knjiga 1, Zagreb, 2000.

 


 (1) Mujezinović, Mehmed: Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga I – Sarajevo, Sarajevo, 1988., str. 227

(2) Potkupolne džamije izgrađene na tlu Bosne i Hercegovine, kronološki pregled (prema godini izgradnje):

  • Balagijina (Balaguša) u Livnu, sagrađena 1514. godine,
  • Mustafe Skenderpašića (Skenderija) u Sarajevu, sagrađena 1517.godine (džamija je srušena 1935. godine, a njezin minaret 1960. godine),
  • u Blagaju: Sultan-Sulejmanova (Careva), sagrađena 1519. godine (do 1892. godine je bila pokrivena kupolom, a prilikom obnove džamije, kupola je bila zamijenjena šatorastim krovom),
  • Čekrekči Muslihudinova u Sarajevu , sagrađena 1526. godine,
  • Havadže Durakova (Baščaršijska) u Sarajevu, sagrađena 1528. godine,
  • Sinan-čauševa (Džumanuša) u Livnu, sagrađena 1529. godine,
  • Gazi Husrev-begova u Sarajevu, sagrađena 1531. godine,
  • Hasan-agina (Jeni) u Travniku, sagrađena 1549. godine,
  • Hasana Nezira (Aladža) u Foči, sagrađena 1550. godine,
  • Kuršumlija u Kladnju sagrađena u prvoj polovici 16. stoljeća,
  • Buzadži hadži Hasanova (Logavina) u Sarajevu, sagrađena 1555. godine,
  • Karađoz-begova u Mostaru, sagrađena 1557. godine,
  • Hadim Ali-pašina u Sarajevu, sagrađena 1561. godine,
  • Ferhad-begova (Ferhadija) u Sarajevu, sagrađena 1562. godine,
  • Hadži Alijina u Počitelju, sagrađena 1562. godine,
  • Nesuh-age Vučjakovića u Mostaru, sagrađena 1564. godine,
  • Careva u Sarajevu, sagrađena 1565. godine,
  • Selimija u Knežini, sagrađena 1566.-1567. godine,
  • Lala-pašina (Beglučka ili Beglek) u Livnu, sagrađena 1567. godine,
  • Sinan-bega Boljanića u Čajniču, sagrađena 1570. godine,
  • Mehmed-čauševa u Konjicu, sagrađena 1579. godine,
  • Hadži Ahmeda Dukatara (Glavica) u Livnu, sagrađena 1588. godine,
  • Ferhad-pašina (Ferhadija) u Banjoj Luci, sagrađena 1579. godine,
  • Ahmed-pašina (Čaršijska) u Gračanici, sagrađena 1593. godine,
  • Deftedareva (Arnaudija) u Banjoj Luci, sagrađena  1594. godine,
  • Kzlar-agina u Mrkonjić-Gradu, sagrađena 1595. godine,
  • Lala-pašina u Tomislav-Gradu (Duvnu), sagrađena u drugoj polovici 16. stoljeća,
  • Jusuf-pašina (Kuršumlija)  u Maglaju, sagrađena u drugoj polovici 16. stoljeća,
  • Koski Mehmed-pašina u Mostaru, sagrađena 1612. godine,
  • Mehmed-paše Kukavice u Foči, sagrađena  1751. godine,
  • Esme Sultanije u Jajcu, sagrađena 1753. godine,
  • Husejin-kapetana Gradaščevića (Husejnija) u Gradačcu, sagrađena 1824. godine,
  • Azizija u Brezovom Polju, sagrađena 1862. godine,
  • Derviš-pašina (Poturmahalska) u Travniku, sagrađena  oko 1863. godine,
  • Ali-paše Rizvanbegovića u Buni, sagrađena 1848.-1849. godine,
  • Varoška u Travniku iz 16. stoljeća (u velikom požaru  3. rujna 1903. godine izgorjela je  Varoška džamija.  Prilikom obnove džamije, 1906. godine, sagrađena je kupola, koju objekt, u svom izvornom obliku nije imao),
  • Ali-begova u Žepču (nepoznata godina izgradnje).

(3) Ukupno su sačuvane tri sarajevske vakfije starije od Čekrekčijine i to u prijepisu, a to su: Isa-begova napisana 1462. (sidžil broj 77 str. 51), Ajas-pašina iz 1477. (sidžil 57, str. 78) i Mustafa-bega Skenderpašića iz 1517. godine (sidžil 79, str. 155). Ova posljednja vakufnama je napisana u Tripolisu, a original se nalazi u Centralnoj vakufskoj upravi (Kreševljaković, Hamdija: Džamija i vakufnama Muslihuddina Čekrekčije, Glasnik Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije, god. VI (1938.), br. 1, str.17-38, Sarajevo).

(4) Odavde se vidi da je dobrotvor imao počasni priimenak "Muslihudin". Običaj je kod arapskih pisaca da nekad priimencima koji se završavaju na “din” (npr. Džemaludin, Fahrudin) dodaju između prvog i drugog dijela priimenka još i riječi “milleti ve", te mjesto Muslihudin kažu Muslihul-milleti ved-din, kao što je ovdje rečeno (Kreševljaković: 1938., str.17-38).

(5) Kupoprodajni ugovor (Kreševljaković: 1938., str.17-38)

(6) Ovako je napisano u originalu, a sigurno je trebalo da glasi "Kečedži" (Kreševljaković: 193., str.17-38).

(7) S juga (Kreševljaković: 1938., str.17-38)

(8) Ime Jatiživ dosad je bilo potpuno nepoznato. Nema ga ni Akademski rječnik, niti se spominje u kojoj poznatoj ispravi, a u ovoj je vakufnami vokalizirano i prema tome isključeno je krivo čitanje (Kreševljaković: 1938, str.17-38).

(9)  “….su mostove podizali, prvenstveno, visoki državni funkcioneri, ili država u ime samog sultana. Pored naprijed spomenutih državnika, zabilježeno je na razne načine da su mostove u Bosni i Hercegovini podizali ili obnavljali i sljedeći veziri, namjesnici i državnici: Skender-beg Mihajlović, Sofi Mehmedpaša, Musa-paša, Kabakulak Ibrahim-paša, Mustafa-paša, Davud-paša, Dagistanli Ali-paša, Daniel-paša, Ćejvan-Kethoda, Nesuh-aga Vučjaković, Ahmed-paša Sokolović (?), Mustafa-beg, Hasan-beg Defterdar, Čoban Hasan Vojvoda, Mehmed-kapetan Gradaščević i drugi. Pojedini građani, kojima je njihovo imućstveno stanje to dozvoljavalo, takoder se javljaju kao utemeljitelji ili obnovitelji. To su najčešće trgovci ili bogati zanatlije, kao što su Muslihudin Čekrekčija, Huseinaga Haračić, Hadži Bešlija, Sarač Husein, Abdulah-aga Briga, Hadži Mehmed Grbo, neki Jevrej koji obnavlja Čirišhanu-ćupriju u Sarajevu (ime mu ne znamo), dapače i pjesnici kao Šejh Kaimija, ili pak dobrotvori čiji društveni položaj ne možemo ni po čemu ni naslućivati kao što su Hadži Bali, Kara Šudža, Hadži Hasan, Alija Hafizadić, Muhamed koji gradi Čaršijski most u Travniku itd…” (Džemal Čelić, Mehmed Mujezinović: Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1998., str. 28)

(10) Prema tome kad je ova vakufnama pisana, bio je u Sarajevu kadija Ubejdulah sin Ahmedov, a krajem kolovoza 1541 vršio je istu službu Abdulah sin Alije, a unuk Muejjedov, dok se ne zna, kad je bio kadijom Ez-Zebdemi. Sva trojica su bili tuđinci. Zanimljivo je, da sva trojica nazivaju Sarajevo mjestom boraca. (Kreševljaković: 1938., str.17-38)

(11) (Kreševljaković: 1938., str.17-38)

(12)  Suljaga Zečević pripovijedao je, kako se Mushhudin Čekrekčija u vrijeme namaza skrivao u ardiju, čemu se svijet vrlo čudio. Kada je jednom jedan od njegovih susjeda ušao za njim u ardiju, uze ga Čekrekčija za ruku i reče mu neka zažmiri, a kad ovaj to učini, rečo mu da opet otvori očl. I kad je ovaj i to učinio, nađoše se njih dvojica u Meki kod Bejtullaha i to su klanjali podne. Nakon toga nađoše se na isti način opet u ardiji. (Kreševljaković: 1938., str.17-38)

Tvrdi se, da je mihrab ove džamije okrenut točno prema kibli. O tom se priča: Kad se gradila džamija, objašnjavao je graditelj Čekrekčiji, da je kibla u nekom drugom pravcu, a ne u onom kako on pokazuje, ali se ovaj nije dao u to uvjeriti. I kad se tako nisu mogli sporazumjeti, reče odjednom Čekrekčija: "Gledaj, eno Bejtullaha! “ i tek tada pristao je graditelj da mihrab okrene u pravcu koji je pokazivao Čekrekčija. (Kreševljaković: 1938, str.17-38)

Nekoliko predarja o Čekrekčiji zabilježio je Muhamed Hadžijahić u radnji "Sarajevske džamije u narodnoj predaji”. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slovena, knjiga XXX, sv. 1, str. 229-236.

(13) Nadgrobni su spomenici lijepo isklesani. Visoki su do dva metra. Naročito je lijepo izrađen nišan nad glavom. Santrač (okvir) je već prilično ruiniran pa bi svakako bilo vrijeme da se ovaj grob dostojno uredi. (Kreševljaković: 1938., str.17-38)

(14) O ovom groblju, Mehmed Mujezinović je zapisao: “Groblje je situirano u Titovoj ulici i pripadalo je Mahali hadži-Idrisovoj (Žabljak). Ranije je groblje obuhvatalo veći prostor, ali je pretvaranjem u park (Veliki park prema zgradi Izvršnog vijeća) njegova površina smanjena i izvjestan broj spomenika je nestao. Sudeći po onih desetak pari starih nišana zvanih šehitskih, možemo zaključiti da je groblje nastalo ako ne ranije, a ono početkom XVI vijeka. I sama činjenica da se u groblju nalazi grob Čekrekčije, koji je 1526. godine podigao džamiju pod Kovačima na Baščaršiji, svoju bašču odredio za groblje, koje se kasnije prozvalo Čekrekčinica, kazuje nam da je groblje staro. Prvi datirani nišan u Čekrekčinici potječe iz 1555. g., a najmlađi iz 1878. godine. Bašeskija je zabilježio da je 1181 (1767/68) godine umro Dugi Jusuf-baša u blizini Čekrekčijina groblja. (Mujezinović, Mehmed: Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga I – Sarajevo, Sarajevo, 1988., str. 177-182)

(15) (Kreševljaković: 1938., str. 31-34)

(16) lsto je tako bilo i s mahalom Firuzbegove medrese, i kada je u toj mahali 1557/8 sagradio trgovac Hubjaraga svoju džamiju, prozvala se i mahala Hubjaraginom, premda se još i danas u narodu onaj kraj naziva medreseta. (Kreševljaković: 1938, str.17-38)

(17) Ako je ovaj Hadži Alija terzija identičan s Hadži Alijom terzibašom, osnivačem mesdžida u Balibegovici, onda nije mogao biti Gazi Husrevbegov terzibaša, koji je išao u Dubrovnik 1521 i 1525 kupovati tkanine, kako to naslućuje Dr. Ćiro Truhelka (Glasnik z. m. 1912, str. 109). - Neki Sinan čelebija Terzibašić, sigurno sin ili unuk Hadži Alije terzibaše, uvakufio je nekoliko dućana u Ćurčiluku. Njegov je vakuf postojao još u drugoj poli 18 stoljeća, a mutevelija mu je bio neki Hasan, što saznajemo iz originalnih temesuka izdanih 1176, 1188 i 1190. (Arhiv M. E. Kadića u Gazi Husrevbegovoj biblioteci broj 791, 795 i 797). (Kreševljaković: 1938., str.17-38)

(18) Vjerovatnije je, da je ovaj posjed Turna-dedetov bio Ira desnoj strani današnje Kovači ulice, jer je ondje više prostora.

(19) Ovo mjesto u vakufnami prevedeno je “vrelo", eli to može značiti i “češma”.

(20) Ovaj podatak je veoma važan, s obzirom da trag o postojanju dućana, izgrađenih uz samu džamiju, vezuje za određen period. Iako u radu to nije spomenuto,  1851. godina se najvjerovatnije odnosi na godinu popisa stanovništva (op. E. Softić).

(21) Bašeskija za dobrotvora Hadžibektaševića kaže da je umro hidž. 1184 (= 1770/71) godine i da je zavještao dvanaest kesa imetka za Čekrekčijinu džamiju i druge dobrotvorne svrhe. Iz drugog izvora pak saznajemo da je imovina ovog dobrotvora iznosila 5,779.893 akče, od koje sume je jedna trećina, odnosno 1,926.631 akču, zavještao u dobrotvorne svrhe (Bašeskija Mula Mustafa: Ljetopis, Sarajevo, 1968.,  str. 148. i sidžil 11, str. 61-63) .

(22) (Kreševljaković: 1938., str.35-36)

(23) Prije 1557 umro je Hadži Oruč stanovnik Čekrekčijine mahale, koji je ostavio 3.600 akči kao vakuf, da mu se u Čekrekčijinoj džamiji uči dnevno po jedan džuz. Krajem 1556 umro je mutevelija ovog vakufa Velija, sin Huseinov, a imam Muhjudin halifa podigao je tužbu protiv izvršitelja oporuke ovog mutevelije nekog Muslihuddina, kojom je tražio da se svota od 3.650 akči izdvoji iz Velijine imovine kao vakufski novac. Svjedocima je dokazao da je to tako i da obavljanje spomenute službe pripada njemu kao imamu Čekrekčijine džamije, jer je tako odredio Hadži Oruč. Sud je izrekao osudu u korist imama Mujhudina sredinom reb. I 964. Već krajem istog mjeseca ova je osuda poništena i izrečena nova, po kojoj učenje džuza pripada Gaziji, sinu Behramovu.(Kronika M. E. Kadića, sv. I, str. 309)

(24) Ovaj je podnesak na bosanskog vezira uputio sarajevski kadija Mehmed na pritužbu imama Čekrekčijine džamije Omer efendije, muezina iste džamije Mula Ahmeda,  sibjanmualima Ahmed ef. i mnogih ljudi iz čaršije s molbom da je stanovnice Čekrekčijine mahale Marija i Sara protjeraju zbog rđava vladanja. (Arhiv M. E. Kadića, br. 918)

(25) R Muderizović: Sarajevski nekrologij Mula Mustafe Bašeskije. Glasnik Zemaljskog muzeja, 1919., str. 52

(26) Islamski svijet, br. 82 od 24. travnja 1934.

(27) H. Kreševljaković: Merhum H. H. Mustafa ef. Čadordžija - Novi Behar, god. VII, str. 5.

(28) Termin “danas” odnosi se na period oko 1938. godine, kada je H. Kreševljaković pisao rad (op. E. Softić). 

(29) Kreševljaković: 1938., str.36-38

(30) prema gabaritnim mjerama naznačenim u tlocrtu postojećeg stanja (Glavni projekat sanacije, restauracije i rekonstrukcije Čekrekči Muslihudinove džamije u Sarajevu, Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, Sarajevo, srpanj, 1999.)

(31) (dograđeni, uz objekt džamije, prije 1851. godine)

(32) Divan Kjatib Hajdar ef. džamija (Bijela džamija) na Vratniku također ima sofe na kat.

 (33) “Sudeći po pritisnutom kubetu, graditelj ove džamije je izašao iz škole glasovitog turskog arhitekta Hajrudina, učitelja mimara Sinana (1490-1588), najvećeg turskog graditelja svih vremena. I Skenderiju  je gradio graditelj iste škole, jer je i u nje kube bilo pritisnuto, dok su sve ostale džamije gradili učenici Sinanovi” (Kreševljaković: 1938., str.20)

(34) Dok je kod svih ostalih potkupolnih džamija u Bosni i Hercegovini minaret prizidan uz džamiju, u Čekrekčijinoj je uvučen u džamijski objekt.

(35) Npr. Mišćina džamija  u Sarajevu (džamija pod četverovodnim krovom sa kamenim minaretom) ima sličan ukomponiran minaret (Kreševljaković: 1938., str.20).

(36) Prije izvršenih radova konstruktivne stabilizacije, te rekonstrukcije i restauracije objekta započetih 1999. godine, a završenih krajem 2000. godine, prostor desne sofe u prizemlju se koristio kao abdesthana.

(37) Krakovi stubišta su međusobno postavljeni pod pravim kutom ( “postavljeni na L”).

(38) Još je jedino Tabački mesdžid u Sarajevu s željeznim vratima.

(39) razina mahfila, koji je za cca 50-60 cm niži od razine kata

(40) visina zidova mjerena od džamijskog poda do početka kupole

(41) trompe su ljevkaste svodne niše iznad uglova kvadratičnog kubusa (Werner Mueller, Gunther Vogel: Atlas arhitekture, Knjiga 1, Zagreb, 2000., str. 48-49)

(42) referentna kota poda prizemlja džamije je +0,07 m (Glavni projekat sanacije, restauracije i rekonstrukcije Čekrekči Muslihudinove džamije u Sarajevu, Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, Sarajevo, srpanj, 1999.)

(43) iz navedenog Projekta

(44) prilikom  istraživačkih radova poduzetih u periodu 1997.-2000. godina je to potvrđeno

(45) točne i detaljne dimenzije svih prozora date su u Glavnom projektu sanacije, restauracije i rekonstrukcije Čekrekči Muslihudinove džamije u Sarajevu

(46) fotografije iz Priloga fotodokumentacije  istraživačkih slikarsko-konzervatorskih radova na dijelovima enterijera Muslihudin Čekrekčijine džamije u Sarajevu iz 1997. godine

(47) podaci preuzeti iz elaborata (Esad Vesković, Esad Ćesović i Mirna Jamaković:  Istraživački slikarsko-konzervatorski radovi na dijelovima enterijera Muslihudin-Čekrekčijine džamije u Sarajevu, Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, Sarajevo, prosinac 1977.)

(48) Prema izvještaju stručnjaka Građevinskog fakulteta u Sarajevu, prof. dr. Muhameda Zlatara i mr. Muhameda Madžarevića, autora rješenja konstruktivne sanacije i konsolidacije objekta, intervencija na konstruktivnoj sanaciji kupole je podrazumijevala ponovno uspostavljanje kvalitete konstrukcije kupole, a da su se pri tome dimenzije i težine povećale za neznatne veličine, a sve u suglasnosti sa projektnom zamisli i kriterijima za izbor materijala kako je prije naznačeno.

Analiza naponskog stanja u konstrukciji kupole upućivala je na stanja pritiska sa savijanjem izazvanim pomakom tlačne linije izvan jezgre presjeka, a time pojavom vlačnih napona u velikom dijelu površine ekstradosa.

Formiranjem rastera karbonskih vlakana vrlo male težine i prikladne geometrije na samom estradosu, postigla se visoka otpornost na vlak (približno 3 500 Mpa) jer je taj raster zadovoljava sljedeće funkcije:

-     prihvatanje napona na vlak koje ziđe nije u stanju primiti,

-     ostvarivanje jednog kontinuirano raspodijeljenog spoja svih elemenata svoda, koji je u stanju uspostavili homogenost u cijeloj konstrukciji kupole,

-     uspostavljanje prostornog ponašanja cijele kupole.

Analizama vlačnih napona u zoni oko minareta ustanovljeno je da geometrijska asimetrija kupole stvara povećanje vlačnih naponskih stanja, te je na ovom mjestu  konsolidiranje provedeno sa naročitom pažnjom.

Ojačanjem karbonskim vlaknima se stvario jedan novi nosivi presjek koji je u stanju prenijeti i alterirano naponsko stanje pritiska u intradosu izazvano fenomenom pritiska sa savijanjem zbog oštećenja. To ojačanje izaziva pomak neutralne osi prema estradosu sa karbonskim vlaknima, a time i povećanje tlačne zone presjeka i spuštanje tlačnih napona, a sve u skladu sa vanjskim opterećenjem. Taj efekt je proporcionalan odnosu vrijednosti modula elastičnosti karbona (235.000 ili 400.000 MPa) iz ziđa. Modul elastičnosti zida varira, te ga se procjenjuje na lica mjesta. Taj odnos je izrazito visok i djeluje pozitivno na redukciju tlačnih napona.

Intervencija samo na estradosu kupole ne treba  izazvati nedoumice. U biti mehanizam kolapsa dolazi jednom postupnom redukcijom hiperstatičnosti  sa formiranjem zglobova sve do formiranja  konfiguracije statički određenog sustava luka na tri zgloba pa do labilnog sustava. Ti  zglobovi, u stanju kolapsa, su formirani pukotinama koje se izmjenjuju na intradosu i estradosu. Drugim riječima, mjesta rotacija pojedinih krutih elemenata svoda se alterniraju na rubovima presjeka estradosa i onih intradosa, onemogućavajući formiranje familija zglobova isključivo na estradosu ili intradosu. Na temelju toga razmišljanja, dolazi se do zaključka da je intervencija na obje površine kupole suvišna.

Naravno, neophodno je bilo prethodno uspostaviti korektnu funkciju sustava u zoni pritisaka svoda, pomoću injektivnih punjenja sa odgovarajućim žbukama svih pukotina.

(49) Naime, današnja kota poda na vanjskim sofama i pratećim prostorima nije originalna jer je nadvisila donje prozorske špalete za gotovo čitavu njihovu visinu. S obzirom da su na svim džamijama, ili bar na većini njih, špalete prozora potpuno vidljive, projektant je odlučio da postojeću kotu poda sofa spusti za cca 30 cm . Ovo spuštanje izaziva i spuštanje kote poda u džamijskom hodniku, a što opet zahtijeva izvođenje dva kamena stuba, kako prilikom samog ulaza u predvorje, tako i u pristup samom unutrašnjem dijelu molitvenog prostora.



Baščaršija, dio oko Čekrekčijine džamijeSebilj i Čekrekčijina džamija Čekrekčijina džamijaČekrekčijina džamija prije restauracija
Osnova i presjekUnutrašnjost džamije, mahvilMahvil prije restauracijeMimber
Mimber, prije restauracijeMihrabTrompa Kupola


ENGLISH 
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika © 2003. Razvoj i dizajn: