Status spomenika -> Nacionalni spomenik

Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 90/06.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4 Aneksa 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39 stav 1 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 30. avgusta do 5. septembra 2004. godine donijela je

O D L U K U

I

Istorijski spomenik – Kozija ćuprija u Sarajevu se proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik se nalazi na k.č. br. 395, 396, 397, 398, 399, 400, 903, 943 i 944 (novi premjer), k.o. Vasin Han, što odgovara dijelu k.č. broj 2080/2 (stari premjer), k.o. Hreša, Opština Stari grad - Sarajevo, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

            Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene shodno Aneksu 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH” br. 2/02, 27/02 i 6/04).

II

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je da obezbijedi pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) će  utvrditi tehničke uslove i obezbijediti finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione table sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

III

S ciljem trajne zaštite objekta na prostoru koji je definisan u tački I stav 2 ove odluke, utvrđuju se sljedeće mjere zaštite:

-     dozvoljeni su isključivo konzervatorsko-restauratorski radovi, uključujući i one čiji je cilj prezentacija spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje i uz stručni nadzor nadležne službe zaštite nasljeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine;

-     zabrana saobraćaja svih motornih vozila preko mosta;

-     zabrana eksploatacije prirodnih bogatstava;

-     zabrana obavljanja svih djelatnosti (aero-zagađenje, buka, vibracije) koje mogu da prouzrokuju negativne efekte na zaštićenu cjelinu;

-     zabrana odlaganja otpada.

IV

            Stavljaju se van snage svi sprovedbeni i razvojni prostorno-planski spisi koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

V

Svako a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i opštinske službe suzdržaće se od preduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu da oštete nacionalni spomenik ili dovedu u pitanje njegovu zaštitu.

VI

Ova odluka dostaviće se Vladi Federacije, federalnom ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje, nadležnoj službi zaštite nasljeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, opštinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra radi sprovođenja mjera utvrđenih u tač. II - V ove odluke i nadležnom opštinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.

VII

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom koje je dostupno na uvid zainteresovanim licima u prostorijama i na web- stranici Komisije  (http://www.aneks8komisija.com.ba).

.

VIII

Shodno članu V stav 4 Aneksa 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.

IX

Danom donošenja ove odluke sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 33/02, «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 79/02, «Službene novine Federacije BiH» broj 59/02 i «Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 4/03) se briše nacionalni spomenik upisan pod rednim brojem 527.

X

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objaviće se u «Službenom glasniku BiH».

Ovu odluku Komisija  je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

Broj: 07.2-02-218/04-2

1. septembar 2004. godine                                                                                 

Sarajevo

Predsjedavajući Komisije

Dubravko Lovrenović

O b r a z l o ž e nj e

I – UVOD

Na osnovu Zakona o sprovođenju odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene shodno Aneksu 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, član 2 stav 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 33/02) sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za šta ne postoji vremensko ograničenje, i bez obzira na to da li je za navedeno dobro podnesen zahtjev.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika  je donijela odluku o stavljanju mosta Kozija ćuprija u Sarajevu na Privremenu listu nacionalnih spomenika pod rednim brojem 527.

U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovu člana V Aneksa 8 i člana 35 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je  pristupila sprovođenju postupka za donošenje konačne odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom. 

II – PRETHODNI POSTUPAK

U postupku koji je prethodio donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:

-     podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući opis i fotografije, podatke o oštećenjima tokom rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru itd.,

-     dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem sopstveniku  i korisniku dobra (Opština Stari grad - Sarajevo: kopija katastarskog plana, zemljišnoknjižni izvod),

-     istorijsku i arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru koja je data u popisu korišćenja dokumentacije u okviru ove odluke.

Na osnovu uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra je utvrđeno sljedeće:

1. Podaci o dobru

Lokacija

Istorijski spomenik Kozija ćuprija se nalazi oko 3 kilometra istočno od Sarajeva, uzvodno uz rijeku Miljacku, na trasi starog karavanskog puta koji je vodio iz Sarajeva prema Carigradu (Stambolu), tzv. carigradskog druma ili stambolske džade. Ova saobraćajnica je počinjala na mjestu Šeher-ćehajine ćuprije, išla lijevom obalom rijeke Miljacke preko Alifakovca i preko Kozije ćuprije prelazila na desnu obalu rijeke. Ona je preko Sarajeva, Prače i Goražda povezivala cijelu Bosnu sa Sandžakom, Srbijom, Makedonijom, Stambolom i cijelim Istokom. Od XV do XIX vijeka je bila osnovna saobraćajna arterija.

Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji koja obuhvata k.č. br. 395, 396, 397, 398, 399, 400, 903, 943, 944 (novi premjer), k.o. Vasin Han, što odgovara  k.č. dio 2080/2 (stari premjer),  k.o. Hreša,  Opština Stari grad-Sarajevo, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Istorijski  podaci

Prema svom geografskom položaju i prirodnim uslovima, dolina Miljacke od najstarijih vremena predstavlja osnovu kretanja šireg regiona, zahvaljujući činjenici da je njenim vodotokom i vodotokom rijeke Prače ostvarena najkraća komunikacija između Istoka i Zapada. Tu vezu su ustanovila neka ilirska plemena (Desidijati) koja su naseljavala ovo područje pred sam kraj bronzanog doba, a to su svakako uradili Rimljani uspostavljanjem sistema frekventnih saobraćajnica koje su povezivale tadašnju Naronu (Metković) sa Podrinjem i Podunavljem. Kasnije, u srednjem vijeku, ovuda prolazi trasa istorijskog bosanskog druma, tzv. Bosanske džade, koji iz srednje Evrope prolazi kroz Hrvatsku, Bosnu i Srbiju sve do Carigrada, uslovljavajući da tadašnja Vrhbosna postane centar domaće i strane (u ovom slučaju dubrovačke) trgovine. Ovaj put je na ovom području imao dva kraka – prvi na desnoj obali rijeke Miljacke, koji je preko Kozije ćuprije, Prače, Goražda i Novog Pazara ostvarivao vezu sa Portom, i drugi koji je iz Sarajeva preko Vratnika i Mokrog izlazio na Drinu kod Višegrada, odakle je, takođe, vodio prema Carigradu.

Od polovine XV vijeka, nakon prodora Osmanlija, Sarajevo se naglo razvija  i postaje jedan od važnijih gradova ovog dijela Otomanske imperije. Zbog povećanog značaja carigradskog druma, ubrzano se gradi veliki broj  mostova. Nigdje na kraćem potezu nije nastalo više presječnica vodenih tokova nego u Sarajevu. U osmansko doba je izgrađeno ukupno 13 mostova, od toga je pet bilo izgrađeno od kamena (Čelić, Mujezinović, str. 85, 86).

Malo je istorijskih podataka koji su povezani sa nastankom mosta Kozija ćuprija. Jedan indirektan podatak o mostu može da se pronađe u putopisu Katarina Zena iz 1550. godine, koji je iz Sarajeva išao na istok uz rijeku Miljacku i preko brda na njenoj obali došao do Pala. Iako ne daje konkretne podatke o mostu, iz njegovih zapisa može da se izvede zaključak da su na ovom putu postojali izgrađeni prelazi preko rijeke, mada se ne navodi kakvi. Činjenica je, međutim, da je već u to vrijeme ovaj put bio vrlo značajan i da je povezivao dvije tvrđave – sarajevsku i na Hodidjedu.

U narodu je, kao i za sve ostale objekte graditeljskog nasljeđa Bosne i Hercegovine, ostalo mnogo predanja o vremenu nastanka mosta i o značenju njegovog imena(1).

Prema podatku iz 1682. godine, Alija Bejtić povezuje vrijeme nastanka i ime mosta sa naseljem Jarčedoli. On naselje datira u XVII vijek i porijeklo njegovog imena veže uz imenicu jarac ili jarčevi, koje su stanovnici toga sela sigurno gajili. Ispod ovoga sela na Miljacki se nalazi Kozija ćuprija, pa je zanimljivo da je po istoj životinji nastalo ime kako sela, tako i mosta(2). Jedno od predanja govori da su most podigli Rimljani (Čelić, Mujezinović, str. 87)(3). Međutim, kao odgovor na ovu tvrdnju može da se citira Robert Michel, koji kaže da su takve ocjene površne i da su ih, uglavnom, iznosili obični putnici ne htijući ovako monumentalne građevine pripisati Osmanlijama (Čelić, Mujezinović, str. 87).

Postoje i tvrdnje da je Koziju ćupriju sagradio Mehmed-paša Sokolović. Svakako da ova tvrdnja ne bi bila naročito uvjerljiva da jedan drugi indirektni dokaz ne upućuje i na tu mogućnost. To je tekst natpisa u kamenu sa objekta (kioska) koji se nalazio u neposrednoj blizini mosta, a koji je sagrađen, vjerovatno, u vrijeme dovršavanja samog mosta, kao nadomjestak sofi koja se obično pojavljuje na centralnom stubu mostova sa više lukova (višegradski most). Tekst natpisa daje godinu postavljanja 1577-78, tj. isto vrijeme kada je postavljen i mlađi natpis na višegradskoj ćupriji. Prepis natpisa je ostao sačuvan kod Kadića (Zbornik II, 298) :

”Sagradi se ovaj divni kiosk,

Ko ga vidi misli da je časni raj.

Jedan derviš mu izreče kronostih:

Sastajalište zaljubljenih, krasno mjesto.

Godina 985. H. (1577/78)

Za ovaj natpis Kadić kaže da je prepisan iz jednog rukopisa u Zemaljskom muzeju. H. Kreševljaković tvrdi da je natpis djelo Selam-zade Sarajia.

Sigurni istorijski podaci koji govore o Kozijoj ćupriji datiraju, uglavnom, iz XVIII i XIX  vijeka i pretežno se odnose na opravke izvedene na mostu ili na određene radove koji su vršeni u okolini mosta. Mula Mustafa Bašeskija godine 1771. bilježi da je iz zadužbine hadži-Osmana Hadžibektaševića sagrađen kameni zid koji je vodio od Kozije ćuprije sve do Alifakovca. Ovo je, koliko je do sada poznato, najstariji pisani pomen o Kozijoj ćupriji iako se direktno ne odnosi na sam most.

Prvi podatak o opravci mosta se nalazi u taksitu (razrez poreza za vezirski dvor) koji je raspisan za sela sarajevskog kadiluka za vrijeme bosanskog vezira Husamudin-paše od 1. rebiul-ahira 1209. H. (26. X 1794) godine. Zanimljivo je da se svega četiri godine kasnije pokraj Kozije ćuprije podigao privremeni drveni most. Gdje je taj most tačno stajao, nema preciznih podataka, niti nekih tragova na terenu. No podaci o gradnji ovog drvenog mosta se nalaze u sidžilu, gdje je 6. zulkade 1213. H. (11. IV 1799) upisano šta je potrebno za njegovu gradnju. Nije poznato kada je ovaj most uklonjen, ali je jasno da je on nastao usljed potrebe da se saobraćaj normalno odvija i u vrijeme dok su izvođeni radovi na, vjerovatno, veoma oštećenoj Kozijoj ćupriji. Radovi na kamenom mostu su tekli paralelno. Godine 1214. H. (1799) je bio obnovljen svod na Kozijoj ćupriji. No dogodilo se da je taj obnovljeni dio mosta, vjerovatno pri skidanju skele, iznenada popustio.

Drugi dokumenat od 1. redžeba 1254. H. (20. IX 1838) govori o opravci puta za Koziju ćupriju i razrušenog zida groblja na Alifakovcu i predstavlja spisak izdataka koji su isplaćeni iz trećine imetka umrlog hadži Mustafa-age Begića iz Kučuk-Katibove mahale (Mlini), koji je on oporukom odredio za tu svrhu.

Posljednji podatak o opravci mosta za vrijeme turske uprave dolazi iz 1866. godine. Izvještaj o tome je donio tadašnji sarajevski list "Bosna"(4). Ta opravka je završena prilikom izvođenja trase novog puta od Sarajeva prema Palama. Na desnoj obali dodat je nadzidak na čeone zidove i tako je niveleta mosta podignuta da bi se uskladili prilazi mosta sa novoprosječenim drumom. Radovi su izvođeni od 1880. do 1888. godine.

Osim što je bila most, Kozija ćuprija je bila namijenjena za ispraćaj i doček bosanskih vezira i hadžija. Najstariji spis koji opisuje jedan ovakav događaj se nalazi u Bašeskijinoj Kronici iz 1799. godine(5). U neposrednoj blizini mosta se nalazila tzv. Hadžijska ravan, koja je po ovim skupovima i dobila ime. Prema pričanju starih Sarajlija, ova ravan se nalazila na desnoj obali rijeke Miljacke(6). U samom gradu se nalazilo više ovakvih lokaliteta, a isti običaj i iste toponime nalazimo i po cijeloj Bosni i Hercegovini (poput zaravni uz staru džamiju u Bužimu). Za potrebe velikog broja ljudi uz most je bio podignut jedan manji objekat, koji neki autori nazivaju kioskom, koji je kasnije porušen i na čijem mjestu je u austrougarsko doba bila podignuta kafana. Dalje podatke o ispraćaju, odnosno dočeku bosanskih namjesnika, odnosno hadžija saopštio je stari Jovo Hadži N. Besarović u članku ”Iz prošlosti sarajevske i bosanske”, gdje je do najsitnijih detalja opisao ceremonijal dočeka i ispraćaja u kome su učestvovali  sarajevski esnafi i ostalo građanstvo. Posljednji carski vezir koji je ovdje dočekan je bio Hafiz- paša, i to pred sam kraj osmanske vladavine (Hadžijahić, 1935-36, str. 17).

2. Opis dobra

Mostovi boljeg kvaliteta i veće trajnosti su podizani na svim važnijim trgovačkim putevima kojima se odvijao saobraćaj onoga doba i koji su imali širi značaj. U prvo vrijeme su se podizali, uglavnom, drveni (most na Prači), a u XVI vijeku već postoji određen broj objekata koji su izgrađeni od kamena. Tradicija izgradnje drvenih mostova se uprkos tome i dalje održala na ovim prostorima kako zbog jednostavnijeg načina izgradnje, tako i zbog niže cijene koštanja(7).

Kamen kao građevinski materijal, prema svojoj bitnoj karakteristici i oblikovnim mogućnostima, predodređen je za stereotomsku formu. Osnovna stereotomska forma koja je u svim mostogradnjama svijeta postala zajednička karakteristika jeste svod – jedan svod položen između dvije obale ili niz svodova koji u određenom ritmu povezuju obale rijeka(8).

Prilikom izgradnje mostova konfiguracija terena i širina rijeke u znatnoj mjeri utiču na izbor lokacije na kojoj će se podići most i ima vrlo važnu ulogu za određivanje njegovog oblika. Šire rijeke, koje su na određeni način bile plovne, u početku su dobijale skele za prelaz (Bosna, Drina, Vrbas), a uže rijeke, naročito one sa strmijim obalama i promjenljivom količinom vode (Miljacka, Žepa, Prača, Bistrica) dobijale su mostove.

Na mjestu na kome je podignuta Kozija ćuprija Miljacka nije široka, niti su obale niske, već je rijeka duboko usječena u stijene. Izabrano je, dakle, najpogodnije mjesto za premošćavanje u cijeloj okolini. Dva stjenovita masiva, otprilike iste visine, približavaju obale na oko 17,5 metara. Nevelik raspon i znatna visina trase carigradskog druma na ovom dijelu su uslovili presvođavanje rijeke u jednom jedinom luku, analogno mostu na ušću Žepe ili u Mostaru.

Kozija ćuprija je kameni jednolučni most koji djeluje kao cjelina na kojoj su skladno povezani svi arhitektonski detalji -  luk i dva olakšavajuća otvora. Veliki, približno polukružni svod nad koritom rijeke i dva razmjerno velika kružna otvora na njegovim čeonim zidovima, bjelina dobro obrađenog sarajevskog krečnjaka sa efektno potcrtanim krivuljama otvora u materijalu koji kontrastira bojom; ostvarenje koje je isto toliko igra koliko i kompozicija apstraktnih geometrijskih oblika u dinamičnoj negeometrijskoj razigranosti okolne prirode - to su prve impresije koje svaki posmatrač doživi kad neočekivano ugleda pred sobom ovo ostvaren je smiono i ljupko u isto vrijeme (Čelić, Mujezinović, str. 88).

Uporište mosta i na jednoj i na drugoj obali počiva na živoj stijeni koja je klesanjem prilagođena potrebama zidanja. Na desnoj obali je temelj mosta uklopljen između dviju stijena. Pošto je razmak između njih nešto veći od širine kolovoza mosta, u uporištu su izvedena određena proširenja postavljena pod uglom od 45° mjereno od poprečne linije mosta. Ova bočna krila imaju visinu od sedam slojnica kamenih kvadera, što iznosi otprilike 2,16 metara. Dalje prilagođavanje konstrukcije mosta terenu na desnoj obali je izvršeno stepenasto. Povezivanje konstrukcije mosta na desnoj obali je postignuto podzidom, okomitim na konstrukciju mosta.

Raspon svoda iznosi 17,60 metara, što znači da se širina otvora približno podudara sa većim otvorima višegradskog i Arslanagića mosta. Oblikovno, Kozija ćuprija se približava mostarskom i livanjskom mostu, te mostu u Klepcima kod Čapljine. Svod počinje oko dva metra iznad normalnog vodostaja Miljacke, tako da visina od vode do intradosa iznosi oko deset metara. Ležaji svoda nisu posebno naglašeni vijencem, kako se to najčešće susreće na mostovima; konstrukcija počinje direktno sa žive stijene, koja je na lijevoj obali vidljiva, a na desnoj pod vodom, pa nekoliko slojeva (7 redova) vertikalno zidanih kamenih kvadera predstavljaju zidano uporište za gornji dio. Iako lijevo uporište leži na nekompaktnom terenu, ovdje nema priobalnih krilnih zidova. Na lijevoj obali konstrukcija se u cjelini oslanja na čvrstu stijenu.

U donjem dijelu mosta svod je zidan od krečnjaka, a u gornjem je korišćena sedra (što je karakteristično za sve mostove u Sarajevu). Čeoni lukovi su uvučeni od površine čeonih zidova, pa tako nastaje plastično potcrtavanje ovog konstruktivnog elementa. Dva polukružna olakšavajuća otvora, koji predstavljaju oblikovnu specifičnost i konstruktivno neophodno rasterećenje, raspoređena su u masi čeonih zidova sa obje strane svoda i imaju raspone od 3,01 i 3,15 m. Ovi elementi su smješteni na fasadama mosta u nešto asimetričnim odnosima prema glavnom otvoru i završnom vijencu. Okviri ovih otvora, kao i sam svod, izvedeni su od sedre po cijeloj dubini i od čeonih zidova mosta plastično se uvlače za 3-4 cm, čime nastaje plastično potcrtavanje otvora, analogno efektu na glavnom svodu. Čeoni zidovi na ovom mostu su izvedeni u cjelini od pravilno obrađenog sarajevskog krečnjaka. Na taj način dekorativni primijenjeni materijal je efektno djelovao, jer bjelina zidne površine još jače potcrtava kontrast lučnih okvira od okeraste sedre(9). Niveleta mosta se ocrtava vijencem i korkalukom od bijelog krečnjaka, koja je ostala sačuvana do danas, za razliku od ograda drugih sarajevskih mostova, gdje je ta vrsta ograde zamijenjena ogradom od kovanog gvožđa(10). Uz lijevu obalu niveleta staze na mostu u doba austrougarske uprave je ublažena jednim veoma uočljivim nadzitkom, koji je konzervatorsko-restauratorskim radovima 1956. godine uklonjen. Tom prilikom su ograda i vijenac mosta vraćeni u prvobitno stanje.

Prosječna širina mosta je oko 4,75 m iako ima znatnih odstupanja (4,71 – 4,79 m), naročito na dijelu bližem lijevoj obali. Staza na mostu je bila kaldrmisana, pa je kaldrma obnovljena tokom radova 1956. godine. Širina mosta i staze za čitav aršin (1 aršin = 0,712 m) je veća od mostarskog mosta. Ovaj podatak govori o intenzitetu saobraćaja na pomenutoj komunikaciji, kao faktoru koji je bio presudan prilikom dimenzionisanja širine mostova. Dužina mosta, računajući od kraja ograde na lijevoj obali do kraja ograde na desnoj obali, u ravnoj liniji iznosi 42,18 m. Međutim, stvarna dužina mosta, mjereći je po niveleti kolovoza, između ove dvije naznačene tačke iznosi 49,00 m.

Glavni materijal od koga je most sazidan je kamen krečnjak bijele boje. Ovog kamena ima u velikim količinama u cijeloj okolini Sarajeva, a naročito na istočnoj strani grada, u rejonu sela Hreša. Zbog činjenice da se ovaj kamen vadio iz nekoliko kamenoloma u pomenutom selu, nije lako ustanoviti iz koga majdana je tačno vađen. U mostu su vidljivi i blokovi od tzv. crvenog hanbuloškog (dobio ime po selu Han-Bulozi) krečnjaka(1), i to naročito novoklesani blokovi postavljeni na dijelovima ograde mosta koji su bili ranije uništeni.

Kod velikog broja mostova iz osmanskog perioda za izradu cijele konstrukcije upotrebljavana je sedra. Za potrebe zidanja građevinskih objekata u Sarajevu i okolini sedra je dovožena najčešće sa Pala. Od sedre su izgrađeni i do danas sačuvani gotovo svi kameni mostovi u Sarajevu.

Kad je riječ o upotrebi građevinskog materijala, posebna karakteristika ovog mosta je u tome što je sedra na njemu samo djelomično upotrijebljena, i to za najnužnije konstruktivne dijelove, za glavni luk i olakšavajuće otvore. Dok je u kružnim olakšavajućim otvorima od sedre izrađena cijela konstrukcija, na glavnom luku sedra nije postavljana u cijeloj dužini i ona počinje tek od trinaeste slojnice tvrđeg kamena na lijevoj i četrnaeste slojnice na desnoj obali. Krečnjak je zamijenio sedru u tjemenu luka mosta na mjestu gdje je svod najtanji i gdje su ugrađena tri sloja po cijeloj njegovoj dužini. Nije lako dati odgovor na pitanje zašto je majstor baš kod lukova vršio izmjenu kamena i time doveo do upadne raznolikosti materijala, mada ona djeluje skladno i gotovo dekorativno. Graditelj je prilikom gradnje mosta vodio računa o mehaničkim udarima vode, pa je zato mekši kamen dao samo u gornjim zonama. Osim udarne snage velike količine vode, mehanička oštećenja mogla je da izazove i drvena građa koja je spuštana rijekom(12). Zbog istog razloga tvrđi kamen je polagan u tjemenu radi što bolje stabilnosti i lakšeg svladavanja horizontalnih sila gnječenja. Da bi konstrukcija djelovala što homogenije i da bi bila sposobna da prihvati ne samo vertikalne nego i eventualne horizontalne sile, koje kamen nije u stanju sam da preuzme, upotrijebljen je sistem povezivanja blokova pomoću spojnica od željeza sa njihovim zalijevanjem rastopljenim olovom. 

Kamen od koga je izgrađen most je izrezan na pravougaone kvadere različitih dimenzija. Njihova veličina iznosi od 1,25 X 0,70 do 0,35 X 0,15 m. Ovi blokovi imaju nešto dotjeranije ivice u trakama širine otprilike 3 cm. Polagani su u pravolinijskim horizontalnim slojevima, sa veoma tankim, gotovo neprimjetnim fugama.

Prema načinu obrade kamena, vidljivo je da su ih radili vješti majstori. Za sada nisu nađeni istorijski podaci o tome odakle su majstori bili, ali se na osnovu analogija sa kamenim gradnjama u mnogim mjestima po Bosni i Hercegovini, kao i  na osnovu neupitnih zanatskih kvaliteta u izradi ovog mosta može sa velikom vjerovatnoćom reći da su u pitanju graditelji iz Dalmacije ili krajeva bliže Jadranskoj obali. Pravilno obrađeni kvaderi krečnjaka su ugrađeni u glavninu objekta, do iza olakšavajućih otvora.

Krila mosta danas su izvedena od drugačije obrađenog kamena. Vrsta kamena je ista, ali su blokovi koji su upotrijebljeni različitih dimenzija, sa lošijim kvalitetom obrade. Naročito je na lijevoj obali sa uzvodne strane ta kasnija izmjena vrlo upadljiva. Na ovom mjestu se, osim lošije obrade kamena,  pojavljuje i drugačiji način redanja kamenih blokova, ne postoji red u formiranju spojnica, pa čak i miješanje pojedinih građevinskih materijala. Iz toga može da se zaključi da ranije opravke na mostu, za koje saznajemo iz istorijskih dokumenata, nisu ostavile trag na glavnoj konstrukciji, već samo na krilnim stranama ( opravke iz XIX vijeka).

Efektna arhitektonska razigranost, koja je našla izraz u oblikovnoj igri i kolorističkim kontrastima materijala, izdvaja ovaj most od ostalih mostova. Ovaj most predstavlja jedini u cijelosti sačuvani most iz Otomanskog perioda na vodotoku rijeke Miljacke (Čelić, Mujezinović, str. 94-96).

3. Dosadašnja zakonska zaštita

Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Sarajevo broj 685/50 od 10. 6. 1950. godine objekat je stavljen pod zaštitu države.

Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine broj 02-624-3 od 18. 4. 1962. godine objekat je upisan u registar nepokretnih spomenika kulture pod rednim brojem 177.

            Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine most Kozija ćuprija je evidentiran pod rednim brojem 16 i kategorisan kao objekat I kategorije.

            Komisija je donijela odluku o stavljanju mosta Kozija ćuprija u Sarajevu na Privremenu listu nacionalnih spomenika, pod rednim brojem 527.

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

Period osmanske uprave:

1209. H. (1794) godina

Među izdacima koji su navedeni nalazili su se i izdaci za opravku mosta, i to:

-     za klesanje kamena,

-     za drvenu građu i željezo i

-     za nadzor nad radovima.

Sudeći prema stavkama koje su navedene u pomenutom dokumentu, kao i vrsti materijala koji je upotrijebljen i činjenici da je za opravak morala biti korišćena drvena skela, u pitanju je najvjerovatnije bila sanacija ozbiljnih oštećenja na svodu mosta koje je prouzrokovala rijeka Miljacka u jednoj od poplava(13) .

1799. godina

-     obnovljen svod mosta.

Prema pisanim dokumentima, nakon skidanja skele, zbog loše izvedenih radova, došlo je do njegovog rušenja.         .           

Period austrougarske uprave:

U periodu od 1880.  do 1888. godine su izvršeni sljedeći radovi:

-     na desnoj obali rijeke je dodat nadzid od kamena krečnjaka koji je naslonjen na čeone zidove.

Na ovaj način niveleta mosta je podignuta da bi se prilazi mostu uskladili sa novoprosječenom cestom, naročito desna strana mosta. To se postiglo podizanjem zida na oba čela desnog krila mosta. Po cijeloj širini kolovoza između tih čeonih dozidanih dijelova bila je nabačena velika količina zemlje. Time se ublažio raniji pad i postiglo približno izjednačenje nivelete na objema stranama. Ta promjena u izgledu prvobitne konstrukcije bila je lako uočljiva. Granica između starog dijela mosta i dozidanog na čelima bila je vidljiva, naglašena i različitom tehničkom obradom kamena. Prilikom ove intervencije je upotrijebljena ista vrsta kamena krečnjaka sa krečnim malterom kome je dodata mala količina cementa.

Period nakon II svjetskog rata:

1956/57. godina

Zbog izuzetno lošeg stanja objekta, koje je nastalo usljed dugogodišnjeg neodržavanja, izvršena su brojna istraživanja na osnovu kojih je urađen plan aktivnosti koje je potrebno preduzeti radi zaštite mosta.

Plan zahvata se sastojao od sljedećih mjera:

1. Zaštita konstrukcije mosta od daljnjeg prodiranja i zadržavanja vode u njoj. To se trebalo postići postavljanjem propisne i ekonomične izolacije na svodu mosta.
2. Konzervacija svoda koja bi se sprovela injektiranjem sa obje strane.
3. Rušenje kasnije izgrađenog dozitka na desnoj obali s ciljem  vraćanja prvobitnog izgleda, čime bi u isto vrijeme bio riješen problem boljeg i bezbjednijeg održavanja.
4. Nivelisanje prilaza od desnog kraja mosta do glavnog druma.
5. Postavljanje odvodnih  kanala.
6. Uređenje fasade.
7. Postavljanje kamenih blokova u ogradi i na onim mjestima na kojima je bila oštećena.

Izvedeno je sljedeće:

1. izvršeno je čišćenje spojnica i obilno kvašenje kvadera, kako bi se postiglo što bolje prianjanje maltera za zidove kamena i kako bi se obezbijedilo dovoljno vlage za vrijeme vezivanja cementa,
2. ubrizgan je cementni malter u spojnice i pukotine cijelom površinom intradosa simetrično od tjemena mosta prema krajevima cijelom širinom. Ranije predviđeno skidanje željeznih spojnica nije izvršeno. Injektiranje je vršeno preko njih,
3. izvršena je izmjena sedam kamenih blokova sedre u svodu mosta koji su bili u lošem stanju,
4. izvršena je sanacija svodova olakšavajućih otvora sa izmjenom sedrenih blokova i injektiranje konstrukcije,
5. izvršeno je uklanjanje zemljanih nanosa sa gornje površine mosta s ciljem pronalaženja originalnih slojeva kaldrme i originalne nivelete mosta,
6. izvršeno je rušenje bočnih zidova mosta dozidanih u periodu austrougarske uprave sa demontažom ograde i vijenaca radi kasnijeg ponovnog ugrađivanja,
7. izvršeno je vraćanje vijenaca na izvorno mjesto prije intervencije,
8. izvršena je demontaža stare kaldrme pronađene ispod nanosa zemlje s ciljem sanacije gornje zone svoda,
9. izvršena je demontaža gornje glavne konstrukcije sastavljene od kamenih ploča međusobno povezanih željeznim sponama. Zbog dobrog stanja maltera, sa gornje strane nije izvršeno injektiranje spojnica mosta,
10. izvršeno je polaganje hidroizolacije po gornjoj površini mosta – glazura natopljenja resitolom i nakon toga stavljene  bitumenske trake,
11. izvršeno je ispunjavanje oštećenja smjesom od kamene prašine, običnog cementa i bijele boje,
12. izvršeno je vraćanje stare kaldrme na pripremljenu podlogu,
13. izvršeno je zalijevanje kaldrme smjesom bitumena,
14. izvršeno je vraćanje ograde mosta sa rekonstruisanim dijelovima koji nedostaju uz primjenu tradicionalnog načina sa željeznim spojnicama i olovom, ali bez postavljenih bočnih veza između pojedinih fragmenata,
15. izvršeno je čišćenje mosta čeličnim četkama,
16. izvršeno je fugiranje,
17. izvršena je ugradnja rigola od kamenih oblutaka,
18. izvršeno je uređenje okoline mosta.

Radove je izvodilo građevinsko preduzeće ”Hiseta” iz Sarajeva, klesarske radove klesari iz Imotskog, a nadziranje je obavljao Alija Bejtić, arhitekt.

2001. godina:

Godine 2000. su analizirana oštećenja na mostu. Ustanovljeno je da je, osim zaprljanja kamena, došlo do izlaska iz osovine kamene ograde mosta na jugoistočnoj strani mosta.

Tom prilikom je urađeno sljedeće:

1. izvršeno je mehaničko čišćenje mosta uz upotrebu vode pod pritiskom,
2. izvršeno je odstranjivanje ostataka soli primjenom odgovarajućih obloga uz ispiranje vodom pod pritiskom,
3. izvršen je antifungicidni i antibakteriološki tretman,
4. izvršena je zaštita obrađenih površina odgovarajućim hemijskim preparatima,
5. izvršena je demontaža i kasnija ponovna ugradnja dijela ograde koji je pretrpio određene deformacije,
6. izvršeno je čišćenje lokaliteta od samoniklog rastinja.

Nosilac aktivnosti je bio Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo.

2004. godina:

1. izvršeno je čišćenje lokaliteta,
2. izvršena je elektroiluminacija objekta.

Nosilac aktivnosti je bio Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo i Općina Stari grad – Sarajevo.

5. Sadašnje stanje dobra

Istorijski spomenik se nakon izvršenih konzervatorsko-restauratorskih radova nalazi u dobrom stanju. Primjetno je da preko njega, iako je to zabranjeno, saobraćaju motorna vozila.

III  -  ZAKLJUČAK

Primjenjujući Kriterijume za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH” br. 33/02 i 15/03), Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu. 

Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijumima:

A. Vremensko određenje

B. Istorijska vrijednost

C. Umjetnička i estetska vrijednost

i.  kvalitet obrade,

ii. kvalitet materijala,

iii.proporcije,

iv.kompozicija,

v. vrijednost detalja,

vi.vrijednost konstrukcije.

D. Čitljivost (dokumentarna, naučna, obrazovna vrijednost)

ii. svjedočanstvo o istorijskim mijenama,

iii. djelo značajnog umjetnika ili graditelja,

iv. svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru.

E. Simbolička vrijednost

iii. tradicionalna vrijednost,

v. značaj za identitet grupe ljudi.

F. Ambijentalna vrijednost

G. Izvornost

v. položaj i smještaj u prostoru.

H. Jedinstvenost i reprezentativnost

I.  Cjelovitost (cjeline, područja, zbirke)

i.  fizička cjelovitost (kompaktnost),

ii. homogenost,

iii.zaokruženost (kompletnost).

Sastavni dio ove odluke su:

-     kopija katastarskog plana,

-     zk. izvod,  posjedovni list,

-     foto-dokumentacija,

-     tehnička dokumentacija.

Korišćena literatura

U toku vođenja postupka proglašenja mosta Kozija ćuprija nacionalnim spomenikom BiH  korišćena je sljedeća literatura:

1882.    Matković, P., Dva italijanska putopisa po Balkanskom poluotoku iz XVI stoljeća, «Starine» X, str. 206.

1866.    ”Bosna” br. 14 od 15. i 27. 8. 1866. godine, str. 1.

1886.    «Bosanska vila», god. I, 1886, str. 120-121.

1873.    Studien uber Bosnien, die Hercegovina und die bosnishe Bahnen, Mitgetheit von Geiger und Lebret, Wien, 1873, l.

1911.    Turina, inž. Ivan, Novo nalazište hanbuloškog vapnenca kod Sarajeva, GZM XXIII, 1911, str. 225-252.

1918.    Bašeskija, Mula Mustafa, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1918, str. 14.

1934.    Gujić, Kasim, Najljepši turski mostovi u BiH, kalendar «Gajret» 1934. godine, Sarajevo.

1935.    Hadžijahić, Muhamed, Kozija ćuprija u prošlosti, «Novi behar», IX, 1935-36, str. 17.

1935.    Kreševljaković, Hamdija, Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu, str. 208. Kemura Sejfudin, Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobe, str. 73.

1951.    Mujezinović, Mehmed, Turski natpisi u Sarajevu iz XVI stoljeća, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, sv. II/1951, str. 110-111.

1957.    Ayverdi, Ekrem, Hakki, Yugoslavia da Turk Abidelari ve vakiflari, Ankara, 1957.

1958.    Kraljević, Ljiljana, Kozija ćuprija na Miljacki, «Naše starine» V, 1958, str. 13 – 30.

1961.    Gojković, Milan, Katanić, Nadežda, Građa za proučavanje starih mostova i akvadukata u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, Beograd, 1961.

1966.    Bejtić, Alija, Jarčedoli, ”Oslobođenje” 30. 5.1966. godine.

1967.    Čelebi, Evlija, Putopis, prevod H. Šabanovića, Sarajevo, 1967.

1968.    Bašeskija, Mula Mustafa, Ljetopis, prevod M. Mujezinovića, Sarajevo, 1968.

1998.    Čelić, Džemal, Mujezinović, Mehmed, Stari mostovi u BiH, Sarajevo publishing, 1998.

2001.    Glavni projekat sanacije Kozije ćuprije, projektant Amir Sulejmanagić, Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, 2001,

kao i podaci iz Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu:

-     Sidžil sarajevskog suda br. 35, str. 40, GHB u Sarajevu,

-     Sidžil sarajevskog suda br. 38, str. 69, GHB u Sarajevu,

-     Sidžil sarajevskog suda br. 76, str. 244, GHB u Sarajevu.

(1) Prva legenda gradnju mosta pripisuje siromahu Mehi, koji je kao dječak ostao bez roditelja i o kome su brigu preuzele komšije. Dok je pohađao mekteb, čuo je priče o Stambolu i njegovom sjaju. U to vrijeme on je čuvao koze kod Miljacke i primijetio je da jedna od koza kopka u mjestu. Na tom mjestu on je pronašao nekoliko ćupova zlata. Nakon toga je otišao u Stambol, završio škole i postao paša. Kao uspomenu na to mjesto i na događaj koji mu se desio na tom mjestu on je izgradio most i dao mu ime Kozija ćuprija. Druga legenda je o dvojici braće koja su, takođe, pronašla blago u jednoj od pećina pokraj Miljacke. Od tog blaga jedan je podigao most, a drugi džamiju u Bistriku (Kečedži Sinanova džamija).

(2) Pretpostavlja se da se uz carigradski drum u blizini Kozije ćuprije nalazio trg na kome se prodavala stoka; takav seoski trg u turskim dokumentima se obično naziva " Koy pazari ". Ako se pored takvog trga nalazio most, dosta je logično da se most nazove Koy kupru, a ako su kozari iz Jarčedola preko tog mosta na pazar dovodili svoje koze, to je moguće da Koy pazari kupru postane u narodnom jeziku Kozija ćuprija, da bi se to "Kozija" kasnije počelo da prevodi sa Keci kupru. U tom momentu mogla je da nastane legenda, koja je pomiješala osnivača mosta, legendarnog Mehu, sa Kekeki Sinanom, odnosno Jusufom.

(3) Tako M. Stanojević u djelu «Kroz Bosnu i Hercegovinu» kaže: «Na Miljacki, na vodi studenoj, ima nekoliko mostova, od kojih je najstariji onaj što se zove Kozija ćuprija, za koji pričaju da su ga Rimljani zidali, a koze prelazile» (M. Stanojević, str. 106).

(4) Pomenuti tekst glasi: "Na tzv. Kozjoj ćupriji, pola sahata hoda od Sarajeva, preko rijeke Miljacke bilo se nešto pokvarilo, čega radi je bila potrebna opravka.”

(5) U pomenutoj Kronici je napisano: «Godine 1193H (1779.) imenovan je prvi puta bosanskim valijom Mehmed paša Nišandžija i klanjao je bajram u Novom Pazaru, te je stigao u Sarajevo u utorak. Gledao sam Na Kozijoj ćupriji gdje skoči 40 ljudi u vodu...»

(6)  M. Mujezinović u članku «Turski natpisi u Sarajevu» navodi podatak da je objekat – kiosk sa natpisom stajao na ravni Abu Hayat. Prema podacima koji su dati u Kronici Muhameda Enveri ef. Kadića (sveska II, str. 289), konstatovano je da je Abu Hayat mjesto koje je služilo sve do 1295. H.  (1878) godine za ispraćaj hadžija.

(7) Svi stari mostovi od drveta do današnjih dana su propali i o njima može da se govori isključivo na osnovu sačuvane dokumentacije neznatnog obima.

(8) Uopšteno gledajući, na kamenim mostovima postoje sljedeći elementi:

-     temelj mosta – preko koga je uspostavljena veza građevine sa terenom. Ovaj elemenat ima izuzetan značaj za stabilnost objekta;

-     stubovi mosta – stub je elemenat preko koga se opterećenje konstrukcije prenosi na temelje i koji je pri tome izložen neprekidnom djelovanju vode,

-     svod mosta – koji predstavlja najvažniji dio konstrukcije, funkcije i forme mosta,

-     čeoni zidovi –  elementi koji definišu niveletu mosta,

-     ispuna mosta – elemenat kojim se popunjavaju šupljine  unutar mosta,

-     olakšavajući otvori – elementi koji predstavljaju rezultat pokušaja da se opterećenje ispune smanji i na taj način olakša sama konstrukcija,

-     vijenci – predstavljaju arhitektonske detalje koji svojom plastikom naglašavaju podjelu mosta na nosivu konstrukciju, noseći dio (svod sa lukom) i stazu sa ogradom,

-     ograda – korkaluk – arhitektonski elemenat čija je osnovna funkcija zaštitna,

-     dodatni konstruktivni elementi – krilni zidovi, prilazne rampe i sl.,

-     dodatni arhitektonski elementi – portali na mostu, sofe za odmaranje...

-     kule stražarnice.

(9) Samo na još jednom mostu u Bosni i Hercegovini je primijenjen isti princip igre materijalima, a to je u ovom slučaju Podgradska ćuprija u Stocu.

(10) Danas se ova vrsta ograde zamjenjuje kamenom ogradom.

(11)   O ovom kamenu je pisao inž. Ivan Turina, ” Novo nalazište hanbuloškog vapnenca kod Sarajeva”,  GZM XXIII, 1911, str. 225-252.

(12) Poznata je činjenica da su drvo sa Pala u doba povećanog vodostaja  mnogi sopstvenici spuštali niz Miljacku do Sarajeva.

(13) 18. rebiul-evela 1206. (15. 11. 1709) godine Sarajevo je doživjelo jednu od najvećih poplava koje su zabilježene. Prema Bašeskijinom zapisu, rijeka je porušila sve mostove osim Šeher-ćehajine koja je ostala čitava. Kolika je bila bujica svjedoči podatak da je i mahala Kračule, koja je uzdignuta iznad Baščaršije, takođe bila poplavljena.