Status spomenika -> Nacionalni spomenik
Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 78/05.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 30. kolovoza do 2. rujna 2004. godine, donijelo je
O D L U K U
I
Povijesno područje – Stari grad u Kreševu proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik čine bedemi i objekti Starog grada, i to: Gornji grad na vrhu brda, Donji grad na južnoj padini brda, detaširane kule, jarkovi i preostali stećci u blizini Gornjeg grada. Nacionalni spomenik je arheološki neistražen i predstavlja potencijalno nalazište (arheološki rezervat) pokretnog arheološkog materijala.
Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji Bedem, označenoj kao k.č. broj 2262 (novi premjer), što odgovara k.č. broj 1049/1 (stari premjer), upisan u z.k. uložak broj 917, k.o. Kreševo (4), općina Kreševo, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02,27/02 i 6/04).
II
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.
Vlada Federacije dužna je osigurati sredstva za izradu i provedbu potrebne tehničke dokumentacije za zaštitu nacionalnog spomenika.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati financijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III
U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika utvrđuje se sljedeće:
I zona zaštite obuhvata prostor definiran u točki I stavak 3. ove odluke. U toj zoni provode se sljedeće mjere zaštite:
- dopuštena su samo stručna arheološka istraživanja uz obavezu konzervatorsko-restauratorskih radova, uključujući i one radove koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);
- nije dopuštena izgradnja nikakvih novih objekata ili ugradnja novih simbola;
- prostor spomenika bit će otvoren i dostupan javnosti, a može se koristiti u edukativne i kulturne svrhe;
- nije dopušteno odlaganje otpada.
II zona zaštite obuhvata zaštitni pojas:
- na južnoj padini brijega od granica zone I do puta za Vrance, odnosno do ograde Rimokatoličkog groblja;
- zapadno od I zone, tj. od prve detaširane kule i stećaka (koji su sjeverno i južno od spomenute kule) II zona obuhvata pojas u širini od 50 m;
- na južnoj i istočnoj padini brijega II zona obuhvata pojas u širini do 50 m od granica zone I.
U II zoni provode se sljedeće mjere zaštite:
- nije dopuštena izgradnja, niti izvođenje radova koji bi mogli utjecati na izmjenu područja i promjenu ambijenta;
- nije dopušteno obavljanje radova na infrastrukturi, osim uz odobrenje nadležnog ministarstva i stručno mišljenje nadležne službe zaštite;
- nije dopušteno odlaganje otpada.
IV
Iznošenje pokretnog arheološkog materijala iz točke I stavak 2. ove odluke (u daljnjem tekstu: pokretno naslijeđe) iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno.
Izuzetno od odredbe stavka 1. ove točke, dopušteno je privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine radi prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini.
Odobrenje u smislu prethodnog stavka daje Povjerenstvo, ukoliko nedvojbeno bude utvrđeno da to ni na koji način neće ugroziti pokretno naslijeđe.
Povjerenstvo u svom rješenju o odobrenju privremenog iznošenja pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine utvrđuje sve uvjete pod kojima se to iznošenje može izvesti, rok za povrat u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduženja pojedinih organa i institucija na osiguranju tih uvjeta, te o tome obavještava Vladu Federacije, nadležnu službu sigurnosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost.
V
Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski spisi koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.
VI
Svatko, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.
VII
Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, federalnom ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje, federalnoim ministarstvu nadležnom za kulturu, nadležnoj službi zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra radi provedbe mjera utvrđenih u toč. II - VI ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.
VIII
Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim osobama u prostorijama i na web stranici Povjerenstva (http://www.aneks8Povjerenstvo.com.ba).
IX
Prema članku V, stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Povjerenstva su konačne.
X
Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH».
Ovu odluku Povjerenstvo je donijelo u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.
Predsjedatelj Povjerenstva
Dubravko Lovrenović
Broj: 05.2.02-748/03-2
30. kolovoza 2004. godine
Sarajevo
O b r a z l o ž e n j e
I – UVOD
Na temelju Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, članka 2, stavka 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.
Buzuk Anto iz Sarajeva podnio je, dana 9. travnja 2003. godine, prijedlog/peticiju za proglašenje srednjovjekovnog grada Kreševa nacionalnim spomenikom.
U skladu sa odredbama Zakona, a na temelju članka V, stavka 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je pristupila provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.
II - PRETHODNI POSTUPAK
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:
- dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak);
- podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.;
- povijesnu, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.
Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra utvrđeno je sljedeće:
1.Podaci o dobru
Lokacija
Kreševo se nalazi u Srednjoj bosanskoj regiji, u zapadnom dijelu sarajevsko-zeničke zavale, na istočnim ograncima planinskog masiva Vranice. Udaljeno je 12 km zapadno od Kiseljaka, a od Sarajeva 44 km.
Naselje je stiješnjeno u uskoj izduženoj dolini uz rječicu Kreševku, a danas se sve više urbanizira i dio uz put za Kiseljak, u Polju . Sve do austougarskog vremena bilo je prostorno izolirano, što je bilo uvjetovano reljefom. Prije probijanja puta kroz klisuru Deru prema Kiseljaku, Kreševo je imalo tri glavna prilaza iz doline rijeke Lepenice (preko Homolja, Kuliješa, Tulice i Kobilje glave u Sarajevsko polje (ili od Homolja za Tarčin), iz Fojnice preko Deževica i Vranaca ili preko Višnjice, Kiseljaka u Visoko. Uvijek se nalazio van glavnih putova.
Rudna oblast - Bosansko rudogorje, u kojoj su bila središta Fojnica i Kreševo, prostire se od Tarčina do Busovače i Šebešića, a na zapadu obuhvata planine koje dijele sliv rijeke Bosne od sliva Vrbasa. Cijelo područje je bogato raznim rudama i mineralima, a u srednjem vijeku su bili najpoznatiji rudnici srebra, u manjoj mjeri bakra, u okolini Kreševa (Deževice) i Fojnice (Ostružnica), a željeza u Busovači (Skarić., 1934., 73).
Srednjovjekovno utvrđenje na lokaciji Bedem nalazi se na vrhu strmog i oko 140 m visokog brda, na sastavcima potoka Jasenovca i Kojsinske rijeke. Brdo se nalazi na zapadnom kraju uske doline rijeke Kreševke u kojoj je nastalo civilno naselje Kreševo - kasnosrednjovjekovno naselje Potkreševo, i stisnuto je između uskih dolina spomenutih vodenih tokova. Tako je sa utvrđenja mogla biti kontrolirana dolina Kreševke, a i prolaz uz potok Jasenovac preko sela Vranaca ka Deževicama.
Povijesni podaci
Prirodna izoliranost Kreševa, kao i bogatstvo rudama i mineralima, su uvjetovali i njegov povijesni razvoj, kako kroz sve vrijeme njegovog postojanja, tako i u kasnom srednjem vijeku. Tada je imalo, pored gospodarske i stratešku ulogu u gospodarsko-političkom trokutu Visoko-Fojnica-Kreševo. Pri formiranju velikih ranosrednjovjekovnih župa u centralnoj Bosni, Fojnica i Kreševo su bili na području župe Lepenice, koja je obuhvatala čitav sliv današnje Fojničke rijeke.
Prema smislu povelje izdate 1244. godine, čija je autentičnost sporna, vidi se da je tada župa Lepenica bila u direktnom posjedu bosanskih banova (N. Klaić, 1994., 112-115).
Kasnije je sa čitavom centralnom Bosnom bila u direktnom posjedu dinastije Kotromanića. Krajem XIV stoljeća stare župe su se raspale na manje distrikte sa centrima u utvrđenim gradovima. Tako je nastala i mala župa Kreševo. Početkom osmanske vladavine zvala se nahija Kreševo i pripadala je ”Kraljevoj zemlji” (Anđelić, 1963.a, 187).
Ne zna se kada je utvrđenje nastalo, kao i njegovo podgrađe Potkreševo.
U povijesnim izvorima prvo se javljaju vijesti u vezi sa eksploatacijom rudnika za vrijeme vladavine bana, a od 1477. godine kralja Tvrtka I, u drugoj polovici XIV stoljeća, Fojnica 1365. godine, a nešto kasnije, 1381. godine, i Kreševo. Vjerojatno su to novootvoreni rudnici. U Deževicama je prema jednom dokumentu 1403. godine bila Curia regis Bossine, a sljedećih godina je tu postavljena carinarnica, a poznat je i knez kao starješina varoši (Kovačević-Kojić, 1978., 33, 34, 39). Obližnji rudnik srebra u Dusini spominje se prvi puta 1413. godine.
Kreševo kao mjesto spominje se u jednom dokumentu dubrovačke kancelarije od 28. svibnja 1415. godine. Dobrašin Veseoković, zajedno sa još dvojicom Dubrovčana, treba otpremiti iz Dubrovnika u Kreševo ili u Podvisoki 30 tovara tkanine i mrčarije (razni artikli) (Anđelić, 1984., 145). Vego navodi podatak da se 1420. godine u dokumentu spominje sotto Crisgnevo (Vego, 1957., 64, prema Nikola Jorga, Notes II, 269, 329). Znači da je do tada već izgrađeno utvrđenje, tj. kraljevski grad iznad civilnog naselja.
Sve do tridesetih godina XV stoljeća, dubrovački trgovci uglavnom žive u Visokom, a samo poslom svraćaju u rudnike u Fojnici i Kreševu. Vjerojatno zbog trajne opasnosti od osmanskih upada, trgovački promet u Visokom opada. Dubrovački trgovci se sele u većem broju u Fojnicu, a u nešto manjem broju u Kreševo. Za vladavine kraljeva Tvrtka II i Stjepana Tomaša, od tridesetih do šezdesetih godina XV stoljeća, ovaj kraj igra značajnu ulogu u opskrbi, naročito dubrovačkih trgovaca, a i bosanskih kraljeva srebrom. Kraj je predstavljao najjači centar rudarske proizvodnje na teritoriju kraljevskih posjeda, naročito Fojnica. Poslije Visokog i Fojnice u Kreševu je bila treća po brojnosti kolonija dubrovačkih trgovaca (Živković, 1981., 132). U vrijeme previranja u Bosni tokom 1433. i 1434. godine, privremeno je grad zauzeo Sandalj Hranić. Iz tog vremena su dva dokumenta. Prvo su pisma od 12. i 16. prosinca 1433. godine kojima se Dubrovčani obraćaju Sandalju Hraniću sa molbom da zaštiti dubrovačke trgovce u Kreševu. Već naredne godine, 12. kolovoza 1434. godine, Juraj Vojsalić, koji se borio na strani kralja Tvrtka II, izdao je povelju sotto Cressevo, što znači da je grad i civilno naselje opet u kraljevoj vlasti. Iz iste godine, 12. travnja 1434. godine, papa Eugen je izdao bulu o postavljanju franjevca Stjepana za biskupa Visočke biskupije, sa uputom da se ovo imenovanje treba javiti dubrovačkom nadbiskupu, bosanskom kralju Stjepanu, te kleru i stanovništvu Deževica, Kreševa, Fojnice, Jajca i Srebrenice (Anđelić, 1984.,164).
Od 1434. godine počinju se u većem broju okupljati Dubrovčani u Kreševu. Sve do 1450. godine evidentiran je ukupno 61 dubrovački trgovac (Kovačević-Kojić, 1978., 73; Živković, 1981., 168, 173).
Kralj Tvrtko II je 1441. godine zaveo različite gospodarske mjere u cilju sprječavanja prevelikog odliva srebra iz Bosne. Pošto je Dubrovčanima srebro postalo preskupo, pokušali su raznim represalijama spriječiti kralja u zavođenju navedenih mjera. Svojim podanicima zabranili su izvoz metala iz svih krajeva bosanskog kraljevstva, a posebno iz 4 kraljeva rudnika: Deževica, Fojnice Kreševa i Dusine (Živković, 1981., 193).
Kralj Stjepan Tomaš 3. rujna 1444. godine izdaje u slavnom gradu Kreševu povelju Dubrovčanima kojom im potvrđuje povlastice (Vego, 1957., 64).
Tokom pedesetih godina XV stoljeća u Dubrovniku se u većim količinama prodavao azur iz Bosne. Pokušavajući riješiti pitanje porijekla tog azura, Hrabak je iznio pretpostavku da se azur dobivao iz srednjobosanskih rudnika, naročito iz Kreševa (Hrabak, 1954., 40-41).
U XV stoljeću u Kreševu je bila carinarnica koju su držali Dubrovčani koji su iz Kreševa izvozili željezo, srebro, živu i možda lapis-lazuli. U dokumentima se spominju i dva kneza u varoši Kreševo. Poznato je ime Dubrovčanina Radoje Kristića Kocoje iz 1445. godine, a drugi neimenovani knez se spominje 1451. godine (Kovačević-Kojić, 333-345).
Posljednji dokument u kojem se spominje srednjovjekovno Kreševo je datiran 29. svibnja 1463. godine, kada je Veliko vijeće Dubrovačke Republike odobrilo stricu bosanskog kralja Radiću (Radovoju) Kristiću, koji se tada nalazio u Kreševu, kupovinu 200 libara topovskog praha (Truhelka, 1910.,3, 14).
U osmansko doba utvrđenje potpuno gubi strateški značaj i biva napušteno, ali u varoši život teče dalje. Osmanlije su zadržale carinu u Kreševu i davali je Dubrovčanima u zakup, a nastavljeno je i vađenje plemenitih metala.
2. Opis dobra
Kreševski grad, zavučen i inače u planinski kraj, bio je relativno jako utvrđenje, odličnog prirodnog položaja. Naziv lokaliteta “Bedem” narod ovog kraja je usvojio i za sam srednjovjekovni grad. Oblik grada je vrlo teško rekonstruirati bez arheoloških istraživačkih radova. Koliko se danas može ustanoviti, grad se sastojao od utvrđenja ili Gornjeg grada na vrhu brda i obora ili Donjeg grada na južnoj padini brijega. Tvrđava (akropola) se nalazi na vrhu brijega opasanog bedemima, koji zatvaraju nepravilni ovalni prostor dugačak oko 105, a širok oko 45 m. Zauzimala je oko 4500 m2. Gradu se prilazi sa zapada, gdje se ispred utvrđenja moralo proći pored dvije detaširane kule (na planu označene br.1,4) i premostiti dva jarka, širine preko 6 m (danas se naziru u dužini oko 20 m, br. 5,6). Ulaz u utvrđenje bio je u zapadnom bedemu između dvije jake kule (7,8). Treća glavna kula (11) nalazila se na istočnom, suženom kraju utvrđenja, nasuprot ulazu. Dominirala je kotlinom u kojoj je bilo podgrađe - Potkreševo. Kule su masivne, debelih zidova, i imaju kvadratnu ili četverokutnu osnovu. Unutar bedema je bila cisterna. Vjerojatno se na zapadnoj polovici platoa nalazila i palača, ali to se ne može utvrditi bez arheoloških istraživanja. Sa južne strane tvrđave, na padini strmoj oko 400, pružao se obor, dužine od oko 85 do 100 m, i širine oko 125 m. Tvrđava je bila spojena sa oborom kroz prolaz u njezinom južnom zidu. Na južnom zidu obora sagrađeno je pet masivnih kula (13-17). Ove kule su branile pristup gradu sa juga iz doline Jasenovačkog potoka kojim je išao put za Vrančiće. Ispod kula, pri dnu padine, nalazi se lokalitet Ograđenik, na kojem je aktivno katoličko groblje.
Zapadno od utvrđenja je Kraljev put, koji vodi preko zaravanka Grad do iznad sela Vranci, a završava se na lokalitetu Kraljevo gumno. Pri rekognosciranju terena polovicom XX stoljeća, po padinama oko grada primijećeno je mnogo nalomljenih životinjskih kosti i ulomaka domaće srednjovjekovne keramike (Basler, 1954.,303).
3. Dosadašnja zakonska zaštita
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u spise o zaštiti dobra i utvrđeno je:
- Stari grad u Kreševu, općina Kreševo, nije stavljen pod zaštitu Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnog nasljeđa SR BiH;
- u Prostornom planu BiH do 2000. godine Stari grad u Kreševu je uvršten kao spomenik II kategorije.
4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
Nije bilo nikakvih istraživačkih i konzervatorsko-restauratorskih radova.
5. Sadašnje stanje dobra.
Pošto je za gradnju Starog grada u Kreševu upotrebljen lokalni kamen škriljevac, danas je veći dio grada potpuno razoren. Bedemi tvrđave se raspoznaju najvećim dijelom samo u tlocrtu, ispod humusa. Na površini se djelomično raspoznaju proširena uzvišenja nastala osipanjem bedema. Od dvije tvrđavske kule kvadratnog tlocrta, ostali su zidovi visine do 2 m. Nešto viši su ostaci zidova (3-4 m) od masivne kule 2, ali i oni su razasuti i veliki dio je bez vanjske oplate. Unutrašnjost sve tri kule na gornjem utvrđenju je zasuta.
Ostaci bedema obora su također prekriveni humusom, osim jednog malog dijela, dužine do 2 m, koji je nad zemljom u visini do 1 m.
Kule (1-5) na južnom zidu obora su također dosta srušene. Jedino je kula na jugoistočnom uglu obora ostala u visini od 8 m. Do nje prema zapadu su ostaci kule osnove u visini od 3-4 m.
III - ZAKLJUČAK
Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo donosi odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:
A) Vremensko određenje
B) Povijesna vrijednost
D) Čitljivost (dokumentarna, znanstvena, obrazovna vrijednost)
i. Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim povijesnim razdobljima
ii.Svjedočanstvo o povijesnim mijenama
E) Simbolička vrijednost
iii. Tradicionalna vrijednost
v. Značaj za identitet skupine ljudi
F) Ambijentalna vrijednost
ii. Značenje u strukturi i slici grada
iii. Objekt ili skupina objekata je dio cjeline ili područja
G) Izvornost
v. Položaj i smještaj u prostoru
Sastavni dio ove odluke su:
- kopija katastarskog plana,
- fotodokumentacija,
- grafički prilozi.
Korištena literatura
U toku vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom BiH, korištena je sljedeća literatura:
1910. Truhelka, Ćiro, Dubrovačke vijesti o godini 1463.,Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini XXII, 1910., 1-24
1934. Skarić, Vladimir, Tragovi starog rudarstva u okolini Kreševa, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini XLVI, sveska za prirodne nauke, Sarajevo, 1934., 73-80
1935. Skarić, Vladimir, Tragovi starog rudarstva u okolini Kreševa i Fojnice, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini XLVII, Sarajevo, 1935., 23-34
1954. Basler, Đuro, Kreševo-Kiseljak-Fojnica, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, sveska “Arheologija”, nova serija IX, Sarajevo, 1954., 299-306
1954. Hrabak, Bogumil, Dubrovački ili bosanski azur, Glasnik Zemaljskog muzeja, sveska “Istorija i etnografija”, nova serija IX, Sarajevo, 1954., 33-42
1957. Vego, Marko, Naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1957.
1963. Anđelić, Pavao, Trgovište, varoš i grad u srednjovjekovnoj Bosni-Prilog tipologiji naselja, Glasnik Zemaljskog muzeja, sveska “Arheologija”, nova serija XVIII, Sarajevo 1963., 179-194
1963.a Anđelić, Pavao, Arheološka ispitivanja, u: Lepenica priroda,stanovništvo, privreda i zdravlje, Naučno društvo Bosne i Hercegovine, posebna izdanja, knjiga III, Sarajevo, 1963., 151-191
1964. Ćirković, Sima, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd, 1964.
1971. Kovačević-Kojić, Desanska, O knezovima u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne, Radovi Filozofskog fakulteta VI, Sarajevo, 1971., 333-345
1975. Dumbović, Vladimir, Toponomastika Kređeva i okoline, Dobri pastir, revija udruženja katoličkih svećenika BiH, godina XXV,svezak I-IV,Sarajevo, 1975, 81-119
1978. Kovačević-Kojić, Desanka, Gradska naselja u srednjovjekovnoj Bosni, Biblioteka Kulturno naseljeđe, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.
1981. Živković, Pavao, Tvrtko II Tvtković, Bosna u prvoj polovini XVStoljeća, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 1981.
1984. Anđelić, Pavao, Srednji vijek - doba stare bosanske države, u: Visoko i okolina kroz historiju 1, SO Visoko, Visoko, 1984., 102-297
1984a. Anđelić, Pavao, Marginalije o tragovima starog rudarstva i metalurgije u srednjoj Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja, sveska “Arheologija”, nova serija, 38/1983, Sarajevo, 1983., 145-152
1986. Živković, Pavao, Ekonomsko-socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV i XV stoljeću, Tuzla, 1986.
1991. Perojević, Marko, Stjepan Tvrtko II Tvrtković (str. 462-504); Stjepan Tomaš Ostojić (str. 505-554); Stjepan Tomašević (str. 555-592), u: Povijest Bosne i Hercegovine, knjiga I, HKD Napredak, Sarajevo, 1991., 462-592
1994. Klaić, Nada, Srednjovjekovna Bosna, politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.godine), Zagreb, 1994.
|
