O b r a z l o ž e n j e

I – UVOD

            Na temelju Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, članak 2, stavak 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Povjerenstvo  za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom, u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.

            Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na svojoj sjednici održanoj 30. lipnja 1998. godine, donijelo je odluku o stavljanju Starog mosta sa kulama u Mostaru – 377, na Privremenu listu nacionalnih spomenika. U skladu sa odredbama Zakona, a na temelju članka V stavka 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je pristupilo provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

II – PRETHODNI POSTUPAK

            U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:

Ÿ  dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra,

Ÿ  podatke o dosadašnjoj zakonskoj zaštiti dobra,

Ÿ  podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji i drugoj vrsti radova na dobru, itd.,

Ÿ  povijesnu, arhitektonsku i drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke.

            Na temelju uvida u  prikupljenu dokumentaciju, utvrđeno je sljedeće:

1.Podaci o dobru

 Lokacija

            Nacionalni spomenik se sastoji iz: Starog mosta, kula Herceguša, Tara i Halebija sa dijelovima fortifikacije, mesdžida Sultana Javuza Selima i ostalih objekata unutar kompleksa, kao i dijelove korita Neretve uz most, a nalazi se na k.č.: 5720/1, 5720/2, 3803 (novi premjer) ili 48/53 i 17/76, 17/77, 17/78, 17/79 (stari premjer), upisani u z.k. uložak broj 3805, k.o. Mostar, Grad Mostar, Federacija Bosne i Hercegovine.

            Kompleks Starog mosta sa kulama se nalazi u najstarijem dijelu grada, u njegovom samom centru. Prostire se na obje obale Neretve na najužem dijelu njezinog kanjona i na mjestu gdje je razina vode dosta niži od prilaznih putova mostu. Jedna od stvari koje su uvjetovale formiranje mosta na ovom mjestu je i prisustvo stabilnih stijena na samoj obali koje su omogućile izgradnju ovakvog kompleksa.    

 Povijesni podaci

            U srednjovjekovnim povijesnim izvorima pojavljuju se imena dva grada uz kasnosrednjovjekovnog teritorija i dobra. To su grad Nebojša i Cimski grad.        Kasnosrednjovjekovna župa Večenike je početkom XV stoljeća obuhvatala današnja područja Mostara uz desnu obalu Neretve: Zahum, Cim, Iliće, Hraštane i Vojno. U središtu tog područja koje je 1408. godine pripadalo Radivojevićima, prije 1443. godine  sagrađen je Cimski grad, koji se u povelji kralja Alfonsa V iz 1454. godine navodi kao Pons (Most) (Civitas Pontis terrae ili civitate Pontis cum castris et pertinentiis suis ), jer je već i neki most ovdje bio podignut. Početkom XV stoljeća, župa Večenike se vjerojatno protezala i na desnu obalu Neretve, ali taj dio nije pripadao Radivojevićima. Prije 1444. godine podignut je na lijevoj obali Neretve grad Nebojša kojem je pripadala kasnosrednjovjekovna župa koja se još tada zvala Večenike ili Večerić (Anđelić, 1974, 276-278).

            Mostar kao naselje se u izvorima prvi put spominje 3. travnja 1452. godine, kada su Dubrovčani pisali svojim zemljacima u službi Đorđa Brankovića kako se Vladislav Hercegović odmetnuo od svog oca i kako je zauzeo Blagaj i druga mjestu među kojima i «Duo Castelli al ponte de Neretua» (Mujezinović, 1998., str. 144).

            1468. godine Mostar pada pod tursku upravu  (Mujezinović, 1998., str. 144). Nastaje urbanizacija naselja po orijentalnim zakonima sa čaršijom – zanatskim i gospodarskim centrom naselja, i mahale – stambene jedinice. 1468. godine Mostar dobija naziv Köpruhisar u značenju tvrđave na vodi u čijem je središtu ubicirana aglomeracija od 15 kuća (Zavod za prostorno uređenje – Mostar, 1982., str. 21).

            Oko Starog mosta formiran je, djelomično prije njegove izgradnje, a većinom u periodu XVI-XIX stoljeća, cjelokupan urbanistički ansambl koji čini jedinstvenu kulturno-povijesnu cjelinu. Stari most je izgrađen kao zamjena za srednjovjekovni lančani, drveni most, po nalogu i sredstvima sultana Sulejmana Veličanstvenog, a na zahtjev stanovnika Mostara. Turski zemljopisac iz XVII stoljeća Čelebi (Hadži Kalfa) bilježi o tom srednjovjekovnom mostu sljedeće: «...bio je drven, visio je na lancima i pošto nije bio utvrđen na stubovima, tako se tresao da se preko njega samo sa smrtnim strahom prelazilo». Pored povijesnih podataka, kao dokaz o postojanju ovog starijeg mosta, služe nam i njegovi ostaci: oko 20 m nizvodno od današnjeg objekta, na lijevoj obali Neretve, ispod zgrade Ćejvan-ćehajine medrese, petnaestak metara iznad ljetnog vodostaja rijeke, nalaze se ostaci zidova iz predturskog perioda, među kojima i dio za koji se pretpostavlja da je služio kao uporište tom mostu. Na suprotnoj obali nikakvih tragova starije gradnje nema, pa se može pretpostaviti da su uništeni pri izvedbi današnjeg krilnog zida na desnoj nizvodnoj strani postojećeg mosta. Na temelju bilježaka možemo zaključiti da je:

-         taj most postojao, još u prvoj polovici XV stoljeća;

-         da je konstrukcija mosta bila drvena, bez stupova;

-         da su nosivi elementi mosta bili kovani lanci većih dimenzija;

-         da je konstrukcija imala znatnih pomjeranja, kako u vertikalnom, tako i u horizontalnom smjeru, jer nije bilo potrebnih ukrućenja;

-         da se taj most nalazio nešto niže od današnjeg;

-         da je njegova visina nad rijekom, s obzirom na opisanu konstrukciju, morala biti mnogo niža od današnje.

            Na temelju ovih činjenica Milan Gojković pokušao je postaviti teoriju o konstrukciji i izgledu tog srednjovjekovnog mosta (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 184, 185).

            Iz izvještaja Hadži Kalfe može se vidjeti da je sadašnji Stari most završen 1566. godine, što se poklapa sa posljednjom godinom vladavine Sulejmana Veličanstvenog.

            Prema natpisu na turskom jeziku, most je završen hidžr. 974. godine, što odgovara periodu između 19. srpnja 1566. i 7. srpnja 1567. godine. Prepis ovog kronograma sačuvao se u cjelosti u Zborniku Muhameda Kadića u Gazi Husref-begovoj biblioteci u Sarajevu. S obzirom da se ovaj natpis nije nalazio na Starom mostu prije njegovog rušenja, i s obzirom da ga spominje Evlija Čelebi, pretpostavlja se da je natpis prvobitno bio na mostu i da je uklonjen poslije 1664. godine – nakon što je Evlija prepisao godinu njegove izgradnje. U ovom natpisu se spominje i sultan Muhamed, za koga se kaže da je ostavio slično djelo – most. Dokumenti objavljeni u novije vrijeme potvrđuju da je prije gradnje sultan-Sulejmanovog mosta na ovom mjestu postojao most sultana Muhameda (Mehmed el-Fatiha II). Još jedan kronogram o gradnji Starog mosta, u stihovima na turskom jeziku, koji se sačuvao kod Evlije Čelebi, a koji je također nestao nakon 1664. godine, govori da je most izgrađen 1566. godine. Dva kronograma, koja su se nalazila na samom mostu u trenutku njegovog rušenja, su se odnosila na obnovu mosta i to stariji iz 1676. godine, i mlađi iz 1737. godine  (Mujezinović, 1998., str. 148).

            Pismo iz knjige sa prijepisima savjeta sultanske vlade u Istambulu (Muhimme Defter) sa početka travnja 1568. godine govori da je most sagrađen nedavno i da je njegov arhitekt bio mimar Hajrudin (Hayruddin). Hajrudin je poznat kao učenik velikog otomanskog arhitekta mimara Sinana (Kodža Mimar Sinan, vodeći turski arhitekt od 1539. godine do smrti 1588. godine) (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 47).

            Prema jednoj bilješci, koju je među rukopisima Zemaljskog muzeja u Sarajevu pronašao prof. Alija Nametak, izgradnja mosta započela je 1557. godine, a gradnja je trajala devet godina. Nadzornik na izgradnji mosta bio je Hadži Mehmed Karađoz-beg koji je u isto vrijeme bio odgovoran i za izgradnju Karađoz-begove džamije u Mostaru u čijoj je izgradnji učestvovao i mimar Hajrudin (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 186).

            Na temelju natpisa na mostu vidi se da su kule izgrađene hidžr. 1087. (1676.) godine. Ovaj kratki kronogram, pisan u običnom krupnom nesh-pismu, bio je isklesan na manjoj kamenoj ploči, uzidanoj na lijevom potpornjaku mosta kojih 10-15 m iznad normalnog vodostaja Neretve (Mujezinović, 1998., str. 151). Prema nekim povjesničarima te godine je sagrađena kula na lijevoj obali, a nešto kasnije i kula na desnoj obali Neretve. Ovo se može vidjeti i po načinu obrade kamena koji upućuje na različite vremenske periode postanka: most je rađen od pomno klesanog kamena, kao i većina objekata iz XVI stoljeća, dok su kule rađene od lomljenika ili poluobrađenog vapnenca, tako da se pretpostavlja da su kule izgrađene nešto kasnije (Neidhart, Čelić, 1953., str. 135). U unutrašnjosti kule kraj Starog mosta, na lijevoj obali Neretve, nalazio se kronogram na turskom jeziku, pisan nesh-talik pismom. Kronogram je uklesan na kamenoj ploči, veličine 67 x 41 cm, čiji je tekst smješten u osam elipsastih polja. U njemu se spominje obnova tvrđave sultana Gazi Mahmud-hana, dovršetak kupole na kuli pod nadzorom Mustaf-age Ćemalovića, mostarskog muteselima. Kao godina ovih radnji navodi se hidžr. 1237. (24. ožujak 1821.godine) (Mujezinović, 1998., str. 155).

            U doba Austro-Ugarske na Starom mostu su izvršene određene prepravke. Da bi se zadovoljili tadašnji uvjeti prometa, izvršeno je nasipanje kolovoza sa prilaznih strana, pa je tako smanjen pad nivelete, a ujedno zatrpana stara originalna kaldrma. Kaldrma se ispod nasipa nazirala samo na najvišem, srednjem dijelu mosta. Debljina nasipa na pristupu s lijeve strane dostizala je i 80 cm, dok je na desnoj strani bila nešto manja. Prilagođavajući se ovoj adaptaciji, komunikacije i sve magaze uz lijevi prilaz mostu, kao i Sultan Selimov mesdžid kraj mosta, podigli su prilazna vrata i podove približno na istu visinu. U periodu nakon II svjetskog rata, za vrijeme radova na rehabilitaciji kompleksa, ovaj nasip je uklonjen pa je kaldrma ponovno postala vidljiva. 

            Za vrijeme II svjetskog rata na približno četvrtini raspona iskopane su minske komore i napunjene eksplozivom. Stjecajem okolnosti most ipak nije bio miniran. Nakon demontaže eksploziva prodori vode kroz površinsku izolaciju u konstrukciju mosta samo su provizorno zatvoreni nabačenim materijalom i malterom, pa je oborinska voda vršila daljnja razaranja konstrukcije. Ovakvo stanje je uočeno odmah iza rata, pa je 1955. godine započeto sa pripremnim radovima za sanaciju objekta. U ovom periodu je na mnogim oštećenim mjestima na konstrukciji mosta izvršena popravka oštećenja cementnom žbukom (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 196, 197).

            U periodu od 1954. do 1963. godine izvršeno je nekoliko radova na ispitivanju, sanaciji i konzervaciji Starog mosta i kula. Na temelju dobijenih podataka izrađeni su prvi nacrti konstrukcije mosta, određeni uvjeti i način temeljenja i izvršena analiza napona u luku mosta (Krsmanović, Dolarović, Langof, 1967., str. 5).

            1992. godine ograda Starog mosta, neposredno uz pristup na desnu obalu Neretve, sa nizvodne strane, bila je probijena artiljerijskim projektilom na jednom mjestu. 9. studenog 1993. godine most je potpuno uništen i obrušen u Neretvu usljed granatiranja artiljerijskim oružjem. Iste godine, u velikom stupnju su oštećene Halebija i čardak uz nju, na desnoj obali, i djelomično oštećena kula Tara na lijevoj obali (Gradski zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Mostar).

            Kompleks Starog mosta sa korištenjem privremenih pješačkih mostova nastavlja obavljati funkciju prelaska rijeke Neretve i nakon njegovog rušenja. Nakon samog rušenja mosta postavljen je jedan viseći pješački most. Na lijevoj i desnoj obali su izliveni betonski temelji na vrhu upornjaka kao protuteža za kablove visećeg mosta. Početkom 1995. godine ovaj pješački most, znatno oštećen, zamjenjuje se drugim visećim mostom. U proljeće 1998. godine ovaj pješački most je razmontiran i zamijenjen metalnom strukturom sa drvenom hodnom plohom.           Ova struktura je smještena nekoliko metara uzvodno od Starog mosta kako bi se oslobodili zidovi i upornjaci mosta za radove na rekonstrukciji. U decembru 1999. godine pješački most je odnijela nabujala Neretva, nakon čega je na istoj lokaciji postavljena nova metalna konstrukcija obješena na kablovima.

            Od 1998. godine počinje obnova povijesne jezgre. Iste godine je Bosna i Hercegovina nominirala Stari grad u Mostaru na listu Svjetske baštine. Od tada se vode intenzivne aktivnosti na obnovi povijesne jezgre i pojedinačnih spomenika graditeljskog naslijeđa u cijelom gradu. U Washingtonu 1999. godine, između Vlade Bosne i Hercegovine, Grada Mostara i Svjetske banke dogovoreni su ključni dokumenti koji definiraju projekt na obnovi Starog mosta i Starog Grada. Prema tom dogovoru UNESCO osigurava znanstvenu verifikaciju radova na obnovi kompleksa Starog mosta putem Internacionalne komisije eksperata (ICE), a Aga Khan Trust for Culture & World Monuments Fund (AKTC&WMF) rukovodi unaprjeđenjem susjedstva, osigurava tehničku dokumentaciju za komponentu obnove spomenika i osigurava servis na planiranju povijesnog grada, te radi na jačanju neophodnih institucija u Mostaru (Grad Mostar, 2001., str. 2).

            Rekonstrukcija Starog mosta je počela pod pokroviteljstvom UNESCO-a, 29. rujna 1997. godine. Plan rehabilitacije je predviđao: rekonstrukciju Starog mosta koji je ratnim djejstvima oštećen preko 70% sa ciljem dovođenja u stanje prije oštećenja, potpunu restauraciju kula Herceguše, Tare i Halebije sa dijelovima fortifikacije, rekonstrukciju Sultan Selimovog mesdžida i ostalih objekata unutar ovog kompleksa. Planom rehabilitacije kompleksa je predviđeno da se sve pojedinačne namjene objekata integriraju putem jedinstvenog programa, vođenog od strane nadležne službe. U dijelu kompleksa na lijevoj obali Neretve predviđeno je uvođenje kulturnih sadržaja, te kulturno-religijska namjena u Sultan Selimovom mesdžidu. U dijelu kompleksa na desnoj obali predviđeno je uvođenje kulturnih i ugostiteljskih sadržaja. U provedbi ovog programa Općina se obavezala slijediti tehničke standarde UNESCO-vog Povjerenstva međunarodnih eksperata i načina implementacije vođenog od strane Svjetske banke putem Jedinice za koordinaciju projekta (PCU) (Regulacioni plan očuvanja i razvoja Starog Grada u Mostaru, 2001., str. 24). Jedinica za koordinaciju projekta, odjel gradske administracije (Project Coordination Unit of the City of Mostar - PCU) zadužena je da organizira i nadgleda radove na rekonstrukciji, rehabilitaciji i restauraciji kompleksa Starog mosta i dijelova infrastrukture u njegovoj neposrednoj okolici.

            Krajem 1997. i početkom 1998. godine, mađarski bataljon SFOR-a je asistirao kompaniji HIDEPITO iz Budimpešte na vađenju kamenja Starog mosta iz Neretve. Izvađeni kamen je pohranjen na platou (metalna struktura sa drvenom plohom) smještenom 50-ak metara nizvodno od mosta, na desnoj obali (Glavni projekat obnove Starog mosta u Mostaru, Tehnički opis, str. 4, 2003.). Zbog nemogućnosti da se most rekonstruira od originalnih dijelova, odlučeno je da se obnova izvrši metodom faksimila (na temelju sačuvane dokumentacije gradi se identična kopija spomenika). Istražni radovi su se sastojali od geoloških istraživanja, snimanja upornjaka i patološke analize. Analize i rezultati ovih radova prikazani su u finalnom izvještaju. Izvještaj o kamenu podrazumijeva rezultate istraživanja kamena, stare žbuke i metala (željezo i olovo). U okviru plana rehabilitacije kompleksa izvršena su i arheološka istraživanja i analize arhivske dokumentacije. Nakon provedenih istraživanja u toku 2002./2003. godine, može se izvršiti podjela povijesnog razvoja lokaliteteta na nekoliko etapa:

-         oko 1444. godine postojale su kule na obje strane Neretve: na desnoj obali slobodnostojeća polukružna kula Halebija, a na lijevoj polukružna kula Tara sa šestokutnom utvrdom;

-         prije 1452. godine izgrađen je prvi drveni most koji je povezivao utvrde. Most je izgrađen sa dva konzolno istaknuta i središnjim «visećim» dijelom. Kao oslonac tog mosta na lijevoj obali je izgrađena polukružna, nesimetrična dogradnja utvrde, a na desnoj trapezasto proširenje platoa kule Halebija sa zidovima upornjacima mosta;

-         između 1452. i 1566. godine na desnoj obali kula Halebija ojačana je zidom sa ophodnim hodnikom i kruništem. Kula je povišena drvenim kruništem. Tara je u istom periodu povišena, a unutar utvrde je izgrađena zgrada koja je služila za smještaj posade. 1522. godine podignut je i Sultan Selimov mesdžid za posadu utvrde. Utvrđen je jugozapadni dio utvrde i podignuta je kula Herceguša;

-         1566. godine dovršena je izgradnja novog kamenog mosta. Izgrađeni su istaknuti bočni zidovi upornjaci, koji su smanjili raspon mosta, te je izgrađen jednolučni kameni most. Nad novim ulaznim vratima u utvrdu izvedena je drvena stražarnica, čardak. Takva stražarnica postojala je i nad vratima utvrde na lijevoj obali;

-         između 1566. i 1690. godine ojačani su bočni zidovi utvrde doziđivanjem iznutra odmaknutog zida, te ispunom međuprostora zemljom. Kule su više puta pregrađivane. Kula Tara je još jednom povišena, te joj je na vrhu izvedeno novo kameno krunište. Halebija je povišena na isti način, te je na njoj izgrađeno novo krunište s merlima i puškarnicama. Između 1680. i 1695. godine kapetan Halebija, po kojem je kula dobila ime, pregradio ju je u pokrivenu karaulu. Povisio ju je, te je otvorio niz prozora formirajući na posljednjim etažama kule stambeni prostor za posadu;

-         između 1690. i 1878. godine izvršene su manje pregradnje na fasadama kula, bez novih značajnijih gradnji. Kula Halebija je u razdoblju između 1714. i 1716. godine postala tamnica u nižim etažama. U višim etažama vršene su izmjene fasade otvaranjem novih otvora. Obilazni hodnik predziđa povišen je kao rampa do sjevernih vrata, a podignut je i novi prsobran;

-         izgradnja sa kraja XIX i XX stoljeća: na desnoj obali podignuta je zgrada ribarnice, a na lijevoj obali, uz most manja magaza, dok je mesdžid iznova podignut na ranijim temeljnim zidovima. Između mesdžida i kule Tare podignut je novi stambeno-poslovni objekt (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 82, 83).

2. Opis dobra

STARI MOST

            Kompleks Starog mosta predstavlja najznačajniju kulturno-povijesnu cjelinu u Mostaru, kao i jednu od najznačajnijih povijesnih cjelina u Bosni i Hercegovini.

            Na temelju položaja i konstruktivnog rješenja prvog visećeg mosta, čiji su ostaci pronađeni pri arheološkim istražnim radovima, pretpostavlja se da na mjestu sadašnjeg Starog mosta prije 1452. godine nije postojao drugi. Vjerojatno je da je uporište mosta na lijevoj obali dograđeno naknadno i postavljeno ekscentrično na pravilnu, simetričnu, poligonalnu utvrdu. Ovo uporište je izgrađeno desetak godina nakon izgradnje utvrde, i zidano je na vrlo sličan način s upotrebom istog načina postavljanja skele. I na desnoj obali, zidovi, na koje se oslanjao prvobitni most, također nisu zidarski povezani sa kulom Halebijom.

            Kule Halebija i Tara sa utvrdama izgrađene su sredinom XV stoljeća. Kule i naselja uz njih s lijeve i desne strane Neretve najvjerojatnije nisu u prvoj fazi izgradnje bile spojene mostom (smještaj kula govori da su one izgrađene u svrhu utvrđivanja uskog mjesta radi prijenosa ili prijelaza preko Neretve). Postoji mogućnost da su se u početku tereti na tom mjestu prenosili sustavom «žičare» između nasuprotnih kula. Ubrzo je izgrađen drveni most sa srednjim visećim dijelom i bio je smješten na koti 53,20 m n/v, iznad razine visokih voda. Ovaj most je ostao u upotrebi skoro čitavo stoljeće, do izgradnje novog kamenog mosta.

            Kako bi smanjio raspon, koji je kod drvenog mosta iznosio 35 m, na 28,60 m novog kamenog mosta, mimar Hajrudin je izgradio nove zidove upornjake, koso postavljene u odnosu na uzdužnu os mosta. Postojeće zidove i kule utvrde iskoristio je, djelomično ih nasuo, te se na njih oslonio. Prilaz novom mostu izveden je nad ranijim prilazom drvenom mostu. Podignuti su bočni zidovi prilaza mostu, te je između njih izveden zemljani nasip. Na njemu je, u debelom sloju crvenice i vapna, postavljena kamena kaldrma (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 81).

            O gradnji mosta malo se zna. Zapisana su samo sjećanja i legende i ime graditelja Hajrudina. Čak i danas, kada su izvađeni dijelovi mosta iz Neretve i ispitani svi sastavni dijelovi, ostaje zagonetka o načinu same izgradnje mosta i nekoliko tehničkih pitanja vezanih za nju: kako je izvedena skela, prevezen kamen s jedne na drugu obalu, kako je skela izdržala dugo razdoblje gradnje. Zbog toga ovo djelo možemo svrstati u najveća graditeljska ostvarenja svoga doba (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 82).

            Prema sjećanju Katib Ćehaje glavni problem za graditelja mosta, mimara Hajrudina, je bilo podizanje skele za luk mosta bez njenog temeljenja u koritu Neretve. Umjesto temelja on se odlučio da postavi upornjake (oslonce) od vapnenca koji sa krilnim zidovima povezuje uz priobalne stijene. Mjereno od ljetnog vodostaja rijeke (n.v. 40,05 m) on je podigao upornjake do visine od 6,53 m i sa te visine započinje gradnju svoda luka. Početak svoda naglašava profilom visine 0,32 m. Strijela luka je 12,02 m. Visinska razlika između početka luka na desnom i lijevom upornjaku je 0,13 m (PCU Mostar, PP prezentacija, 2003.).

            Upornjaci (oslonci) mosta su građeni od dvije vrste kamena: «tenelije» koja ima finiju završnu obradu i tanje spojnice, i konglomerata koji ima grublju površinsku strukturu, a šire spojnice. Blokovi tenelije su se koristili za izgradnju baze upornjaka (dio ispod vijenca), za čeone dijelove upornjaka (okomito na osovinu mosta) kao i za rubove upornjaka. Ostatak vidljivih dijelova je uglavnom rađen od konglomerata. Na pojedinim mjestima, u veoma maloj količini, u upornjake je ugrađivan i čvrsti vapnenac. Može se reći da je zidanje upornjaka rađeno u dva dijela: prvi, fini vanjski dio rađen od bolje kvalitete čija je debljina varirala od cca. 3 m pri dnu do 0,5 m na vrhu (dio izgrađen od tenelije i konglomerata), i drugi dio, koji predstavlja ispunu, od lošije kvalitete kamena koja je služila kao veza između vanjskog dijela oslonca i bočne bazne stijene, ispunjena konglomeratom i krečnim malterom (Glavni projekat obnove Starog mosta u Mostaru, Tehnički opis, str. 2, 2003.).

            Krilni zidovi mosta se nadovezuju na upornjake sa uzvodne i nizvodne strane i predstavljaju njihove nastavke. Oni pod izvjesnim kutom zaštićuju dijelove obale na koje se oslanja most od udara vode i izvedeni su do razine vijenca mosta. Ovi zidovi su također postavljeni na prirodnoj podlozi dok tehnika njihovog zidanja nije ista sa tehnikom zidanja samog mosta, tako da su oni vjerojatno bili naknadno preziđivani i dograđivani. Ovo je posebno vidljivo na krilnim zidovima uz lijevu obalu, gdje su bili postavljeni i natpisi o opravkama kula i mosta (Čelić, Mujezinović, 1969., str. 190-194). Nakon ratnih razaranja navedeni zidovi su bili oštećeni, neki elementi su bili ili oštećeni ili su nedostajali, dok je iznad zidova bila bujna vegetacija (Glavni projekat obnove Starog mosta u Mostaru, Tehnički opis, str. 2, 2003.).

            Luk mosta je izgrađen od tenelije. Oblik luka mosta je rezultat mnogih nepravilnosti uvjetovanih deformacijama intradosa (unutrašnje linije luka). Najbliži opis luka bio bi krug čiji je centar spušten u odnosu na vijenac. Luk je započinjao od razine vijenca (koji je na 46,84 m. n.v. na desnoj strani i 46,72 m. n.v. na lijevoj). Na sjevernoj (uzvodnoj) elevaciji raspon je bio 28,71 m, a na južnoj (nizvodnoj) 28,68 m. Sam luk mosta se sastojao od:

-         svoda sastavljenog od 111 redova lučnih kamenova, ukupne širine 3,95 m i prosječne dubine 0,8 m. Svaki red je napravljen od 2-5 tesanika, pa se tako mogu pronaći pojedini komadi dimenzija i preko 2 m, odnosno upornjacima do 3,23 m. Kameni blokovi su međusobno bili spojeni sa metalnim spojnicama (klamfe i klinovi) postavljenim u tri smjera. Željezni klin je bio ugrađen u svaki kameni element, zaliven olovom, a onda klamfama vezan za druge kamene elemente. Visina svoda je ravna visini čeonog luka;

-         rebraste konstrukcije za učvršćivanje, sa dvije šupljine na svakoj strani rebra, koje djeluju kao olakšavajući otvori. Zidovi su postavljeni u širini od oko 80 cm sa svake strane, čime je izbjegnuto opterećenje konstrukcije svoda koje bi nastalo ispunom od zemlje i lomljenog kamena. U poprečnom presjeku ovih šupljina se uočava izvjesna asimetrija, tako da je uzvodna šira za oko 20 cm od nizvodne. Uz desnu obalu pojavljuje se iznad dviju paralelnih zasvođenih šupljina i jedna horizontalna, kakve na suprotnoj strani nema. Ove šupljine otkrivene su u toku konzervatorskih radova nakon II svjetskog rata;

-         zidarske ispune sastavljene od krečne žbuke i grubih elemenata tenelije;

-         pločastog pokrova na vrhu učvršćujućeg rebra;

-         podloge za kolovoznu konstrukciju (boksitni sloj prosječne debljine 0,2 m, dva sloja žbuke – jedan iznad, a jedan ispod boksitnog sloja, svaki od njih prosječne debljine 0,2 m) i kolnik izrađen od vapnenca;

-         donjeg vijenca na ekstradosu (vanskoj liniji luka), povezanog klamfama;

-         čeonih zidova svoda, koji nisu povezani, samo leže na nižem vijencu. Ovaj naglašeni dekorativni vijenac predstavlja prijelaz na fasadama od luka na čeone zidove i svojom formom prati formu luka. Vijenac je profiliran i plastično izvučen preko čela svoda za 15 cm, dok njegova visina iznosi isto 15 cm; 

-         u ravnini prednje linije vijenca postavljeni su čeoni zidovi, rađeni također od krupnih kvadera tenelije redanih u izrazito horizontalne slojeve, koji se djelomično nastavljaju i na krilnim zidovima mosta;

-         gornjeg vijenca koji leži na vrhu čeonih zidova svoda i koji prati niveletu mosta. Ovaj vijenac je profiliran na isti način kao i vijenac iznad luka, ali je nešto deblji - njegova debljina se kreće od 20 do 24 cm. I ovaj vijenac je plastično istaknut u odnosu na čeone zidove za 14 cm;

-         parapeta napravljenog od tenelije, pričvršćenog na gornji vijenac klinovima i klamfama, povezujući kamene elemente parapeta  (Glavni projekat obnove Starog mosta u Mostaru, Tehnički opis, str. 3, 2003.).

            Most je na desnoj strani, na čeonim zidovima, djelomično nadozidan čime je njegova strma niveleta nešto ublažena. Na krajnjoj točki ovog nadozidanog dijela vidjela su se tri sloja klesanca, koji se klinasto svode prema sredini, a njihove horizontalne spojnice zauzele su položaj paralelan sa prvobitnom niveletom mosta. Pretpostavka je da je ovo rezultat naknadne intervencije.

            Niveleta staze mosta strmo pada od sredine prema desnoj i lijevoj obali. Njezina najviša točka je na 60,39 m n.v., tj. 20,34 m iznad ljetnog vodostaja Neretve. Na desnoj strani ona pada do 57,24 m n.v., a na lijevoj do 57,05 m n.v.

            Sama staza preko mosta uokvirena je s obje strane korkalukom od kamenih ploča, debljine 23-25 cm i visine 94,50 cm. Korkaluk je učvršćen u završni vijenac u ravnini čeonih zidova. Korkaluk je ovdje postavljen sa blagim nagibom gornje ivice prema vanjskim stranama.

Staza mosta popločana je pravilnim kamenim pločama većeg i manjeg formata od tvrdog bijelog vapnenca, sa poprečnim pragovima, koji omogućavaju lakše prelaženje. Kamenje je gusto zbijeno i zaliveno žbukom, tako da je veoma malo vode moglo prodrijeti u samu konstrukciju. Prema krajevima pragovi završavaju prije korkaluka kako bi se omogućila brža odvodnja vode. Ispod kaldrme nalazi se sloj od cca. 15 cm kamena tucanika u žbuci od crvenice i vapna. Ovaj sloj leži na 15-20 cm debelom nasipu preko sloja lomljenog tvrdog vapnenca u žbuci od vapna i pijeska. Taj najniži sloj oslanja se na krupno kamenje kojim su zasvođene šupljine. Kada su na korkaluk dodate ograde od kovanog željeza, nije poznato.

            Uz same noge mosta nalazile su se s obje strane stražare, sa kapijama ispod njih. Stražara na lijevoj strani srušena je krajem otomanske vladavine, dok se na desnoj obali nalazila kula stražara (londža) sve do rušenja mosta 1993. godine, u kojoj je bila smještena kafana (Hasandedić, 1980., str. 122).

            Pri izgradnji Starog mosta preko njega je proveden prvi vodovod od Radobolje na lijevu obalu Neretve. Prvi vodovod preko Starog mosta izveden je drvenim čunkovima, a drugi, koji je rađen 1629./1630. godine, izveden je zemljanim čunkovima (Pašić, 1989., str. 68).

            Upotreba kola i potreba prijelaza kolima preko Starog mosta prinudili su austrougarske vlasti da čitavu konstrukciju mosta prekriju pijeskom i zemljom. Time je dobijen novi sloj preko mosta, a podignuta je i razina prilaza mostu, posebno na istočnoj strani, pa je razlika u razini samog prilaza mostu i Podkujundžiluka riješena jednim potpornim zidom u koji su kasnije ugrađene kratke zavojite stube. Podizanje razine prilaza mostu primoralo je graditelje trgovina na lijevoj obali uz Stari most, a koje su građene poslije izgorenih ćepenaka 1878. godine, da ih podižu na znatno višu razinu od ranije. Osim ovih radova prilaz starom dijelu grada, oko Starog mosta, u posljednjim godinama XIX stoljeća, promijenio je izgled: 1894. godine Gradsko vijeće donijelo je odluku da se u Šemovcu preko Radobolje izgradi metalni most. Radovi su završeni 1896. godine i čitavo ovo područje je podignuto za oko 5 m, što je omogućilo izgradnju ulice od Župne crkve sv. Petra i Pavla do Starog mosta, te podizanje suvremenih zgrada uz tu ulicu. Ove novogradnje su odredile gabarit buduće ulice koji je zadržan sve do danas; 1894. godine Gradsko vijeće je donijelo odluku o izgradnji i metalnog mosta umjesto porušene Oručevića ćuprije ispod Jusovine, čime je i ovaj dio podignut na višu razinu (Miletić, 1997., str.19, 161, 162).

            Prema podacima preuzetim iz Tehničkog opisa Glavnog projekta obnove Starog mosta u Mostaru, stanje mosta u travnju 2001. godine je bilo sljedeće:

-         zidovi upornjaka mosta, jako oštećeni artiljerijskim udarima, dodatno su oštećeni čestim poplavama, tako da su na njima postojale strukturne i površinske pukotine od kojih su se neke razvile i prije rušenja mosta. Najoštećeniji zidovi su bili locirani na sjeveroistočnoj strani gdje su bile uočljive široke pukotine u zidovima (jedna od njih se koristila kao pristup u unutrašnju šupljinu) nastale usljed granatiranja, dok je cjelokupna površina zida oštećena na mnogim mjestima;

-         konstantna oštećenja zidnih spojnica, nastala usljed poplava, kiše, temperaturnih varijacija i sl., jako su naglašavala konture kamenih elemenata;

-         unutar istočnog upornjaka, na sjevernoj strani, je pronađena šupljina koja je snimljena tokom istražnih radova koje je izvela Joint venture «Conex-Yeralti Aramacilik». Otkrivanje ove prostorije dimenzija cca. 2,5 x 7,8 x 6,6 m je uvjetovala posebnu pozornost prilikom izvođenja radova na obnovi mosta, posebno tokom radova na luku mosta i demontaži betonskih blokova na vrhu lijevog upornjaka;

-         na zidovima oba upornjaka mogli su se vidjeti malobrojni ostaci luka mosta (nekoliko kamenih blokova sa nekim elementima čeonih zidova svoda i vijenaca). Ostaci mosta su bili u kritičnom stanju i visili su nad Neretvom (neki dijelovi vijenca luka su bili nestabilni i u stalnoj opasnosti od pada u vodu);

-         neki dijelovi kolnika na vrhu upornjaka su bili oštećeni i pokriveni kršom, dok je na nekim mjestima izrasla vegetacija. Na vrhu oba upornjaka su napravljeni blokovi od armiranog betona kao temelji za prvi pješački most;

-         kule Tara i Halebija, kao i susjedne zgrade, su oštećene tokom rata, ali su na njima bila uočljiva i oštećenja usljed vremenskih uvjeta i starenja što je rezultiralo pogoršanjem stanja ovih objekata. Bili su vidljivi veoma oštećeni ostaci zidova, dok su podna i krovna konstrukcija u potpunosti uništene kao i unutrašnja infrastrukturna mreža;

-         kameni elementi mosta koji su pali u Neretvu prilikom njegovog rušenja su izvađeni i odloženi na platformu. Dimenzije platforme su bile 13,0 x 26,0 m sa drvenom plohom razine 47,85 m. n.v. Količina izvađenog kamena na platformi je iznosila: oko 16% svih kamenih elemenata mosta od čega je 36% nosivih elemenata luka. Dva velika bloka tesanika su ostavljena nedaleko od obale jer su bili preteški za odlaganje na platformu. Jedan od njih se sastojao od 5 a drugi od 7 redova klinastog kamena nešto nižeg vijenca, dijela čeonog zida svoda i zidarske ispune;

-         područje u neposrednoj blizini mosta je bilo u stanju totalne zapuštenosti;

-         stupovi i nosivi kablovi, kao temeljna struktura novog pješačkog mosta, su postavljeni na sjevernoj strani. Ovaj most je smješten nekih 8 m sjeverno i paralelno sa osovinom srušenog mosta.

            Kao što je već rečeno, radovi na rehabilitaciji Starog mosta su počeli 2002. godine. Svi radovi na rehabilitaciji su izvođeni prema projektnoj dokumentaciji – glavnom projektu koju je izradio General Engineering iz Firence (Italija), pod oznakom projekta T.D.!/03. Reviziju glavnog projekta izvršila je kompanija Infinitinet d.o.o. Mostar. Izvođač radova na izgradnji Starog mosta je kompanija ER-BU CONSTRUCTION & TRADE COLLECTIVE COMPANY iz Ankare (Turska), koja je na međunarodnom tenderu dobila navedeni posao. Glavni nadzor na izvedbi radova na Starom mostu je vršila kompanija Omega Engineering, d.o.o. Dubrovnik/Mostar.

            Svi radovi na rekonstrukciji i obnovi kula Tara i Halebija i pet objekata koji se nalaze uz Stari most se izvode prema projektnoj dokumentaciji urađenoj od strane Omega Engineering-a d.o.o. Dubrovnik/Mostar, koji je ujedno i nadzor nad izvođenjem radova. Izvođač radova na kulama i objektima oko kula je kompanija Joint Venture (G.P. Građevinar Fajić d.o.o. Mostar, HP Investing d.o.o. Mostar i Karadrvo d.o.o. Kiseljak) Bosna i Hercegovina.

            Projekt infrastrukture (njene obnove) u Starom gradu vodi Gradska vlada Grada Mostara.

            Radovi na Starom mostu, a prema Projektu rehabilitacije, podrazumijevali su rekonstrukciju mosta, koji je u ratnim djejstvima oštećen preko 70%, sa ciljem dovođenja u stanje prije oštećenja. S obzirom da se radi o objektu visoke spomeničke vrijednosti, projekt, poštujući izvorno stanje, zadržava određene elemente koji nisu u skladu sa suvremenim zakonskim rješenjima, kao što su arhitektonske barijere i zaštita od ozljeda - hodna površina mosta u nagibu i sa pragovima (Glavni projekat obnove Starog mosta u Mostaru, Tehnički opis, 2003.). Projekat rehabilitacije se sastojao iz više različitih pristupa vezanih za njegovu praktičnu provedbu: konzervacija i očuvanja, intervencije na opravci i izmjeni pojedinih dijelova, radovi na montaži i demontaži privremenih konstrukcija i radovi na rekonstrukciji. Kamen, korišten prilikom rekonstrukcije luka mosta, se uzimao iz Komosa u Opinama blizu Mostara. Na tom mjestu su se vršila i testiranja kvalitete kamena i veziva.

            Radovi obnove i opravke kula Tara i Halebija, prema Projektu rehabilitacije kompleksa, podrazumijevali su vraćanje kula u stanje prije ratnih razaranja i što je podrazumijevalo: čišćenje vanjskih zidova od vegetacije; konstruktivnu konsolidaciju zidova injektiranjem (kula Tara) mješavinom vapnenog mlijeka i punila; restauratorske radove na rehabilitaciji kamene ornamentike; tradicionalan način obrade nosive drvene konstrukcije, konstrukcije zida i sasatav zida; restauratorske radove na postojećoj drvenoj konstrukciji; rekonstrukciju nedostajućih kamenih dijelova kule rađenih u kamenu sličnih karakteristika sa vapnenom žbukom kao vezivnim sredstvom; tradicionalnu ručnu obradu kamena; ostale završne zanatske radove na drvenim dijelovima, metalna pojačanja, građenje, žbukanje; postavku drvene međukatne konstrukcije, tako da pozicija nosivih drvenih greda odgovara pronađenim ostacima otvora za grede u strukturi zidova; postavku vertikalnih komunikacija u vidu drvenih stubišta; svi drveni elementi su rađeni od hrastovine sa ručnom završnom obradom i tradicionalnim veznim elementima; nosiva konstrukcija krovišta je također drvena sa pokrovom od kamenih ploča; svim otvorima je vraćen izvorni oblik i materijalizacija u skladu sa nađenim ostacima; postavku dimnjaka na mjestima gdje su se ranije nalazili; osvjetljenje kula kao unutrašnje i vanjsko osvjetljenje sa nizom reflektora (www.oldbridgetowers.com).

            U sklopu Projekta rehabilitacije arheološka istraživanja su se provodila u toku 2001./2002. godine kao bazna areheološka istraživanja unutar kompleksa dvije kule i u toku 2002./2003. godine. Istraživanja su se izvodila na prostoru ispod prilaznih putova samom mostu. Svrha istraživanja je bila da se prikupe novi podaci o periodu izgradnje i lokaciji starijeg drvenog mosta kao i o prvim etapama razvoja cjelokupnog kompleksa. Metodološki, ova istraživanja su predstavljala primjer sondažnih stratigrafskih istraživanja uzimajući u obzir kronološki razvoj lokaliteta. Način istraživanja se bazirao na iskopavanju jednog po jednog sloja.

            Najvažniji nalaz ovih arheoloških istraživanja predstavljaju ostaci srednjovjekovnog drvenog visećeg mosta sa lancima, a bez ikakvih pilastara. O njegovom izgledu svjedoči i skica prof. Gojkovića koja se pokazala točnom kroz nađene nalaze. Na desnoj obali Neretve nađeni su žljebovi 13 drvenih greda sa klinovima, i komad originalnog drveta koji je predat na analizu. Na lijevoj obali su također pronađeni žljebovi drvenih greda sa klinovima i jedna metalna topovska kugla (PCU Mostar, PP prezentacija, 2003.).

            Osim navedenih nalaza, prilikom arheoloških iskopavanja došlo se i do određenog broja pokretnih nalaza. Na lijevoj obali pronađena su 92 komada novovjekovne keramike – sva keramika je izrađena na lončarskom kolu i može se podijeliti na finu i grubu. Fina keramika je zaglađena, blijedožute ili smeđe boje, s ukrasom pojasnica na vratu ili gornjem dijelu trbuha, dok je gruba smeđe boje, blago hrapava i bez ukrasa. U keramičke nalaze ubraja se i 19 turskih lula (simsije), od kojih je većina u cjelosti sačuvana. Izlivene su u kalupu, u najvećem broju su tamnocrvene boje, a od ukrasa preovladavaju utisnuti točkasti rombovi, utisnuta ornamentalna vrpca na cijevi ili dnu, vrpca riblje kosti uz obod dna. Posebnih nalaza je 15 (4 novčića – austrougarski srebrenjak, bakrenjak i 2 venecijanska bakrenjaka, srednjovjekovni šljem, četiri kamene topovske kugle i željezni klinovi koji su pripadali drvenoj konstrukciji visećeg mosta). Prilikom raščišćavanja terena, izvan obuhvata, pronađena su 3 nalaza (dio akroterija antičkog sarkofaga, kasnoantički stupić bifore i dio nadgrobnog spomenika iz turskog perioda) (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 68). Najstariji nalaz datira iz XV stoljeća. Svi arheološki nalazi su kompletno dokumentirani (svaki nađeni komad je upisan u inventarsku knjigu, opisan u formularu za keramiku i nacrtan u mjerilu 1:1). Pokretni nalazi su poslani u Hrvatsku radi restauracije (metalni predmeti su poslani u Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, dok su drveni dijelovi poslani u Institut za restauraciju Hrvatske). Nakon tretmana ovi predmeti će biti vraćeni i pohranjeni u sklopu budućeg arheološkog muzeja (Reconstruction of the Old Bridge – Mostar, 2003.). Planirano je da se ti eksponati izlože u novootkrivenim prostorijama ispod prilaza Starom mostu. 

            Nakon završetka arheoloških radova iza upornjaka mosta i nakon uklanjanja ostataka mosta uz upornjake, došlo se do novih saznanja o konstrukciji mosta koja nisu bila dostupna projektantima prije izvršenih arheoloških istraživanja. Novi podaci su: luk i trokutasti zidovi su bili odvojeni debljim fugama žbuke od zidova upornjaka, i luk i trokutasti zidovi su međusobno znatno bolje povezani od ostalih dijelova mosta. Zbog toga je došlo do promjene računskog modela mosta u zonama oslonaca (Glavni projekat obnove Starog mosta u Mostaru, Tehnički opis, 2003.).

            S obzirom da se prilikom arheoloških iskopavanja došlo do novih podataka, to je uvjetovalo:

-         izradu prilaznih ploča sa lijeve i desne strane, tj. izmjene izvedenog stanja u odnosu na projektom predloženo rješenje sanacija kula Tara i Halebija, zbog arheoloških nalaza koji će biti prezentirani;

-         ostaci lančanog mosta koji se spominju u Arhivu Dubrovnika 1452. godine diktirali su izradu armirano-betonskih konstrukcija iznad arheološkog lokaliteta, a ujedno će isti omogućiti vraćanje svih prilaznih slojeva kolovozne konstrukcije prema Projektu rekonstrukcije Starog mosta;

-         novo projektno rješenje usaglašeno je sa ekspertima UNESCO-a i kao takvo prihvaćeno od njih, sa ciljem da se ne uništi početna ideja faksimilske rekonstrukcije Starog mosta i kula i kako bi se osigurala pravilna prezentacija arheoloških nalaza i povećala povijesna, umjetnička i graditeljska vrijednost lokaliteta (Pismo iz PCU-a Povjerenstvu - 29. prosinac 2003. ).
Nakon navedenih istraživanja pristupilo se izradi skele i samog luka Starog mosta. Skela se sastojala od 4 trokutaste prostorne rešetke, čeličnih poprečnih nosača, pet redova čelične teške skele na poprečnim nosačima, drvenih remenata i drvenih poprečnih gredica. Oslonci skele su predstavljala dva armirano-betonska privremena upornjaka sa konzolnim istacima, kako bi se smanjio raspon rešetki. Upornjaci su sa prednapetim geosidrima učvršćeni za obale. Projekt i izvođenje skele je urađeno od strane GP ŽGP d.d. Sarajevo.

            U okviru obnove ovog kompleksa izvršena je obnova i Sultan Selimovog mesdžida, koji je sa mostom činio funkcionalnu cjelinu – most je bio minaret mesdžida, prostora prilaza mostu i objekata u neposrednoj blizini Starog mosta na obje obale Neretve (gradske zidine, dućani i magaze u okviru mostarske čaršije, mlinice).

KULE TARA I HALEBIJA

            Kule Halebija i Tara sa utvrdama izgrađene su od strane velikaša Radina 40-ih godina XV stoljeća. Kule i naselja uz njih s lijeve i desne strane Neretve najvjerojatnije nisu u prvoj fazi izgradnje bile spojene mostom (smještaj kula govori u prilog utvrđivanja uskog ždrijela u svrhu prijenosa ili prijelaza preko Neretve) (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 81).

1957. godine vršeni su obimni istraživački radovi u kuli Halebiji, na desnoj obali Neretve. Prilikom ovih radova obijena je žbuka na unutrašnjoj strani kule nakon čega su ustanovljene prvobitne visine katova i pronađeno mjesto starog stubišta. Na najvišem katu je uočena linija obrambenih zubaca, na temelju koje se moglo zaključiti da je sadašnji krov kule kao i njezin finalni izgled formiran nešto kasnije od ostatka građevine. Prilikom iskopavanja u dubini kule otkriveno je postojanje još tri kata ispod kote dotadašnjeg prizemlja. Pretpostavlja se da su ove prostorije služile za zatvor o čemu mogu posvjedočiti i podaci u starim dokumentima. Pored navedenog, otkrivene su i dvije velike pukotine, nakon čega je izvršena njihova sanacija. Nakon spomenutih istraživačkih radova, izrađen je i projekt obnove kule u kojem se predlagala sanacija postojećih dijelova objekta, ugradnja nove međukatne konstrukcije, osuvremenjivanje objekta (uvođenje instalacija i sanitarija) i promjena namjene objekta – izložbeni prostor (kompleks galerija) (Findrik, 1957., str. 183).

            Središnja utvrda na lijevoj obali, kula Tara, svojim oblikom, veličinom i položajem dominira utvrdom i brani je sa istoka. Tlocrtno je polukružna. Njena zapadna fasada je ravna, a nepravilno polukružna prema istoku, od kuda je branila pristup mostu. Zidovi su debeli oko 3 m u prve tri etaže, a sužavaju se u narednim etažama na debljinu od 2,5 m, dok je zid kruništa sa otvorima i puškarnicama debeo 0,90 m. Zidani su od neobrađenog kamena nepravilne veličine u debelom sloju krečne žbuke sa agregatom od riječnog pijeska. Kamen nije zidan u redovima. Jedini klesani dijelovi zida su kutni, vezni kamenovi koji se javljaju na oba kuta kule. Kutovi su klesani od većih blokova kamena, naizmjenično postavljeni i vezani sa masom zida.

Na zapadnoj fasadi nalazi se ulaz u kulu, kojem se pristupa strmim prilaznim stubištem. Na toj fasadi sačuvana su dva otvora kao i dijelovi jako prezidanog kruništa na vrhu. Istočna fasada nije, osim kruništa na vrhu, sačuvala nikakve otvore.

            Na istočnoj fasadi vide se ostaci nekoliko razvojnih etepa građenja. Na južnom dijelu polukružne fasade, na njegovom spoju sa zapadnom fasadom, sačuvani su ostaci klesanih kamenih konzola. To su bile dvostruko pravilno klesane kamene konzole dimenzija oko 26 x 36 cm, na razmaku od 60-80 cm. Isti takvi ostaci četiri para konzola vidljivi su i na sjevernom dijelu polukružne fasade. Te su kamene konzole nosile istaknuto krunište kule (mašikule) (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 76).

            Taj srednjovjekovni način utvrđivanja pomogao je pri obrani podnožja kule jer je omogućavao nadzor i obranu kad se neprijatelj približi temeljima kule. Mašikule su postojale samo na polukružnom dijelu kule. Na ravnom dijelu nema vidljivih ostataka, jer je taj dio bio unutar utvrde i nije bilo potrebe za njegovu izravnu obranu sa te strane. Između dvostrukih kamenih konzola postojali su mali svodovi na kojima je bilo zidano krunište. Postoji mala razlika u zidanju i vrsti žbuke oko 80 cm iznad konzola, gdje je bila razina poda tadašnje kule. Ta visina odgovara dnu najnižeg otvora koji se nalazi na zapadnoj fasadi uz taj kut kule. Tu su danas vidljiva zazidana vrata, kasnije pretvorena u mali prozor. Na istoj relativnoj visini u odnosu na sačuvane kamene konzole, nalaze se vrata i na Halebiji. Taj otvor, koji je na Halebiji u istom visinskom odnosu kao i na Tari, predstavlja ulaz u najvišu obrambenu etažu kule. Do dna ovih vrata i na Tari i na Halebiji zidovi imaju debljinu od preko 3 m.

            Ova etapa gradnje kula može se datirati u prvu polovicu XV stoljeća kada je nastala utvrda kao zaštita prvog visećeg mosta na tom položaju, te koja se spominje u arhivskim dokumentima prve polovice XV stoljeća.

            Vrlo sličan oblik utvrde i tlocrtno identičan oblik s polukružnom kulom na vrhunalazimo ugrađen u dubrovačke zidine. Oblik vrlo podsjeća na Kaštel sv. Jakova u Dubrovniku, koji je građen nešto ranije od mostarske utvrde. Povezanost Dubrovnika trgovačkim putovima s ovim krajem, te kontinuirani rad dubrovačkih graditelja u obližnjem Počitelju, govori u prilog tezi o modelu utvrde preuzete i građene od dubrovačkih graditelja.

            Kula Tara nekoliko je puta pregrađena. Njena najranija faza izgradnje predstavlja renesansnu utvrdu s konzolno istaknutim kruništem. 3 m više od vrha kamenih konzola vidljive su pravilno raspoređene kružne rupe u kamenim zidovima na svim fasadama, kao i na ravnom dijelu. U nekim su sačuvani ostaci drvenih greda. Isti takvi tragovi vidljivi su i na unutrašnjosti kule. U središnjem dijelu grede su usporedne, dok je na južnom i sjevernom dijelu njihov raspored zrakast. To su rupe u kamenim zidovima promjera 26-40 cm u kojima su nekad bile drvene okrugle grede, balvani koji su izlazili izvan vanjske ravnine zidova. Riječ je o ostacima čardaka, drvene platforme na kojoj je bio podignut istaknuti završetak kule izrađen od drvene građe.

            Da bi se kula ovako nadogradila, bilo je potrebno srušiti ranije krunište na mašikulama, te oklesati kamene konzole koje su ga nosile. Izgrađeno je istaknuto krunište, nešto više napravljeno od drvene građe u skladu sa osmanlijskim načinom izrgadnje utvrda. Za platformu su korišteni cijeli balvani koji su se protezali s jednog na drugi kraj kule, te su bili istaknuti na oba kraja izvan vanjske ravnine zida, stvarajući konzole, koje su omogućavale organizaciju obrane podnožja kule. Ovu pregradnju možemo datirati u razdoblje krajem XV ili početkom XVI stoljeća. Moguće da je razlog rekonstrukcije kule bio njeno djelomično rušenje prilikom zauzimanja. Most koji je ona štitila bio je i dalje u funkciji do gradnje novog kamenog mosta 1566. godine (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 79).

            Kula je još jednom nadograđena, uklonjen joj je čardak, povišen zid za nešto više od 4 m, te izrađeno kameno krunište debljine zida 90 cm. Krunište je imalo otvore širine 40 do 50 cm, a u povišenim zidanim dijelovima imalo je izvedene uske otvore puškarnica. Danas je sačuvan veliki dio kruništa polukružnog dijela kule, dok je na ravnoj zapadnoj fasadi djelomično pregrađeno. Ovu pregradnju možemo staviti u razdoblje kandijskih ratova kada je značajnija pregradanja napravljena i na kuli Halebiji. Sve međukatne konstrukcije kule bile su od drvenih okruglih greda, što potvrđuju ostaci ležaja greda u zidovima.

            Pregradnjom nakon eksplozije baruta u Tari (na kamenoj ploči ugrađenoj na svod upisana je godina obnove hidžr. 1237. – 1821.-1822. godina, spominje se Kemal Zade Mustafa), na njezinoj je posljednoj međukatnoj drvenoj konstrukciji izveden bačvasti svod. Svod je poprilično nespretno postavljen, pravokutnog je oblika, a podignut je na polukružnom tlocrtu kule. Ta dva geometrijska oblika, pravokutnik u polukrugu, tlocrtno se ne poklapaju tako da svod djelomično «visi» u prostoru kule. Njegovom izgradnjom kula je već izgubila direktnu obrambenu funkciju, jer je oko nje već bilo izgrađeno gradsko središte s obrambenim zidom. Podizanjem svoda krunište je postalo gotovo neprohodno. Kula je tada služila kao skladište baruta, a razlog zidanja svoda jeste bolja zaštita prostora od oborina i vatre (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 80).

            Kula Helebija na desnoj obali Neretve je sličnog oblika kao i Tara. Tlocrtno Halebija je gotovo identična. Sačuvani tragovi građevnih faza kule isti su u prvim fazama kao i na Tari. To govori o usporednom razvoju obje strane rijeke, o projektiranoj renesansnoj utvrdi na dvije strane rijeke povezane visećim mostom.

            Na sjevernom uglu Halebije ratnim razaranjima urušen je dio predziđa. Na tom dijelu polukružnog zida kule vidljivi su ostaci klesanih trostrukih kamenih konzola. Istih su dimenzija i razmaka kao na Tari, kao i odnos visina konzola i ulaznih vrata u kulu. Na ostalom dijelu polukružne fasade nema vidljivih ostataka, jer su zaklonjeni izgradnjom predziđa.

            Prva razvojna etepa, datirana u prvu polovicu XV stoljeća, predstavlja polukružna kula sa mašikulama i kruništem, i, za razliku od Tare, s trostrukim kamenim konzolama.

Na desnoj obali, između Halebije i rijeke, pronađeni su prilikom istraživanja zidovi koji su bili upornjaci drvenog visećeg mosta. Zid koji je pronađen u sondi na desnoj obali pod zidom Halebije nije zidarski povezan sa kulom, što govori da je prizidan naknadno. Postavljen je koso (sjeverozapad-jugoistok) u odnosu na zid kule i širok je 0,85 m.Sonda nije kopana do njegovog dna, tako da je nepoznata dubina temeljenja. To predstavlja dio upornjaka drvenog visećeg mosta na desnoj obali (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 77).

            U sondi smješetenoj uz kulu Halebiju, uz tvrđavska vrata, na njezinom dnu, pronađena je, 3,5 m dublje od današnjeg puta, kaldrma kojom se pristupalo drvenom mostu. Njena visina je na 52,89 m n/v. Kaldrma je u blagom padu prema rijeci i nalazi se na gotovo istoj visini  kao i drvena gazišna ploha mosta, koja je pronađena na lijevoj obali na koti 53,17 m n/v.

            Sonda je izvedena uza zid kojim je naknadno ojačano podnožje Halebije, njezino predziđe. Predziđe, širine 2,3-1,4 m, imalo je uski obilazni hodnik širine 80-90 cm, s merlima (merlon – dio grudobrana između dvije puškarnice) širine 80 cm.

            Podizanjem ovog ojačanja poništene su trostruke kamene konzole i krunište kule koja je pritom povišena. Pojačanje nižim zidom, predziđem, izvedeno je prije gradnje novog mosta, najvjerojatnije neposredno nakon zauzimanja utvrda od Osmanlija, u drugoj polovici XV stoljeća. Ovaj zid je položen na pristupni put ranijem mostu, te ima pravilno klesane rubove da budu vidljivi, a zatrpani su gradnjom novog prilaznog puta mostu u XVI stoljeću.

            Na tom predziđu, zidu upornjaka, te na donjim dijelovima Helebije pronađeni su ostaci malih kružnih rupa za skelu, karakterističnih za prvu etapu izgradnje kula i utvrde na obje strane rijeke.

            Drveni most korišten je nakon osmanlijskog osvajanja utvrđenja još gotovo cijelo stoljeće. Izgradnjom mosta u XVI stoljeću desna obala doživjela je manje izmjene. Izgrađeni su zidovi upornjaci mosta koji su povećali površinu trapezastog platoa između kule i rijeke. Povišena je razina pristupnog puta mostu i izvedena nova kaldrma. Podignut je zid u kojem su izgrađena ulazna vrata, a nad njima drvena kula stražarnica - «čardak».

            Halebija je u višim etažama višekratno pregrađivana. Imala je kao i Tara nadogradnju s drvenim kruništem - čardakom. Sačuvano je malo tragova drvenog čardaka. U unutrašnjosti su vidljive rupe u koje su bile položene drvene grede.

            Kula je, najvjerojatnije, ponovno značajno pregrađena u vrijeme kandijskih ratova (1645.-1660. godine). Povišena je, te joj je na vrhu izgrađeno krunište s merlima i puškarnicama  (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 78).

            Sljedeću pregradnju Halebije vezujemo uz ime kapetana Halebije, po kojemu je i dobila kasnije ime u narodu. On je u razdoblju od 1680. do 1695. godine preuredio kulu. Od srednjovjekovne kule s kruništem bez mnogo otvora, on je napravio tursku pokrivenu karaulu. Zazidani su međuprostori zubaca kruništa, podignut je zid za oko 1,5 m više od kruništa, te su otvorene nove male puškarnice, a u zidovima posljednje dvije etaže otvoren je niz nadsvedenih otvora stvarajući unutar utvrde stambeni prostor za danonoćni boravak posade mostobrana.

Nedugo nakon toga Halebija je postala tamnica, prema zamisli Mustafe-paše Čelića (1714.-1716. godine). Posljednje etaže su pregrađene da bi bile udobnije za stanovanje. Povećan je broj prozora, otvoreni su kamini na sve tri etaže, na novom krovištu sagrađena su dva dimnjaka, na posljednjoj etaži uređena je prostrana «divanhana» s velikim kamenim ornamentiranim kaminom. Jedan od prozora na sjevernom dijelu kule otvoren je u vrata koja vode na obilazni hodnik predziđa. Budući da je raniji obilazni hodnik bio niži od kote vrata za 3,5 m, novi je urađen kao rampa da savlada tu visinsku razliku. Počinje na razini ulaza u čardak te se koso uspinje oko polukružnog dijela da bi dostigao dno novoprobijenih vrata. Pritom je napravljen novi prsobran koji prati novi obilazni hodnik (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 79).

            Dolaskom austrougarske uprave u drugoj polovici XIX stoljeća, dolazi do značajnih pregradnji unutar utvrda, posebno na lijevoj obali. Srušen je ulaz u utvrdu na kojem je postojao čardak sličan onom na desnoj obali, tu je nasuta prilazna kaldrma, kako bi se iznivelirao put i omogućio kolski prijelaz preko mosta. Temeljito je pregrađen mesdžid, sagrađeni su mu novi zidovi iznad razine poda. Sa zapadne strane, uz most, sagrađena je omanja magaza. Nad prizemljem je kat nadsveden polukružnim svodom od sedre. Između mesdžida i Tare sagrađena je jednokatna građevina, koja je u prizemlju imala trgovinu, a na katu stanove (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 80).

            Krajem XIX i početkom XX stoljeća utvrda gubi svoje vojno značenje, tako da se zadržava jedino prijelaz preko Neretve. Osim pregradnje mesdžida, u ovom periodu izgrađene su još dvije građevine: magaza na samom rubu mosta, prislonjena na zapadni zid Sultan Selimovog mesdžida i stambeno-poslovna kuća između mesdžida i kule Tara (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 77).

SULTAN SELIM JAVUZOV MESDŽID

            Neposredno uz Stari most nalazi se i manji mesdžid sagrađen u doba sultana Javuza Selima I (1512.-1520. godine), a služio je prvenstveno vojsci koja je čuvala most. Mesdžid nema minareta nego se ezan učio s jednog kamena postavljenog na vrhu Starog mosta kod korkaluka s južne strane mosta. Most je, tako, imao funkciju minareta.

            Kako je izgledala prvobitna zgrada mesdžida i koje je godine ona sagrađena, ne zna setočno . Objekt je više puta prepravljan, pa je na taj način izgubio gotovo sve od svog prvobitnog izgleda. Zadnji put je temeljito popravljen 1882. godine, što saznajemo iz natpisa koji se nalazio uklesan na jednoj ploči iznad ulaznih vrata, a trenutno se ova tarih-ploča čuva u Zavičajnom muzeju Hercegovine u Mostaru. 

            Objekt mesdžida se dijelom oslonio na postojeće zidove utvrde, koji su joj temeljni zidovi, dok su ostala dva temeljna zida, zapadni i južni, zidani iznova i znatno su uži. Osim tih temeljnih struktura ne postoje ostaci građevine iz prve polovice XVI stoljeća. Današnji mesdžid sagrađen je krajem XIX stoljeća, u doba austrougarske uprave. Tada su porušeni izvorni zidovi iznad razine poda te sagrađeni potpuno novi (Peković, Milošević, Kovačević, 2002./2003., str. 76).

            Prilikom zidanja mesdžida iskopan je pod njim oko 5 m dubok podrum koji je, po svoj prilici, služio kao vojno skladište. Kada je 1676. godine podignuta u blizini mesdžida «Barutana», podrum je vjerojatno ispražnjen i od tada ne služi namijenjenoj svrsi.

            U doba austrougarske uprave postojala je namjera da se ovdje izgradi jedna džamija sa kupolom i visokim kamenim minaretom. Izrađen je i plan za ovu džamiju iz kojeg saznajemo da je džamija trebala u tlocrtu imati oblik kvadrata sa stranicom od 8,10 m; bila bi pokrivena velikom centralnom kupolom i tri male kupolice nad predvorjem, a uz desni zid je trebala imati kameni minaret oktogonalnog oblika visine 25 m. Ovaj plan je izrađen u veljači 1903. godine od strane ing. Dragutina Kohle, i nalazi se u Arhivu Hercegovine u Mostaru. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu doznačila je svojim spisom broj 75.959/I od 13. svibnja 1903. godine iznos od 7500 kruna «za preinačenje sultan Selimove džamije kraj Straog mosta i prema planu izvesti» (Arhiv Vakufskog povjerenstva u Mostaru, spis broj 258/1903). Ne zna se točno zbog čega nije došlo do ove izgradnje i za šta je naznačeni novac utrošen. Ovaj mesdžid nije imao nikakvog vakufa već se izdržavao iz državnih sredstava. Mesdžid je imao u svom posjedu samo jednu magazu u Hendeku kraj Starog mosta. Mesdžid je upisan u gr. ul. 3140, k.č. 17/78 i zauzima površinu, zajedno sa predvorjem, od 205 m2.

            Ovaj mesdžid u svojim zidovima sadrži fragmente slikarstva na kamenoj podlozi sa stiliziranim vegetabilnim motivima snažnog kolorita u lepršavom crtežu (Zvonić, 2001., str. 32).

Nad ulazom u mesdžid ispisan je jednostavnim nesh-pismom tekst u kojem se kaže da je mesdžid sagrađen po naredbi sultana Javuza Selima, a da ju je obnovio dobrotvor hadži Mehmed. Kao godina obnove navodi se hidžr. 1300. (1882./1883.) godina.

            Zavod za zaštitu spomenika kulture u Mostaru počeo je nekoliko godina prije rata 1992.- 1995. godine sa konzervatorsko-restauratorskim radovima na ovom objektu. Srušena su samo dva dućana u njegovom predvorju koja su ovdje dograđena 1924. godine. Tada je pronađen podrum pod mesdžidom za koga se znalo još 1892. godine, kada su se počeli kopati temelj za podizanje jednog dućana uz njegov lijevi zid (Hasandedić, 2000., str. 147-151).

            U toku ratnih djejstava 1993. godine na ovom objektu uništen je krov i zapadni zid. U okviru Projekta rehabilitacije kompleksa predviđena je i rehabilitacija objekta mesdžida. Predviđen je povrat izvorne religijske funkcije objekta – mesdžid.

3. Dosadašnja zakonska zaštita

            Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine Stari most  je evidentiran i valoriziran kao spomenik 0 kategorije.

            Na temelju zakonske odredbe, a rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu, broj 734/50 iz 1950. godine, Stari most u Mostaru sa dvije kule, zaštićen je kao spomenik kulture.

            Na temelju zakonske odredbe, a rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture NR BiH u Sarajevu, broj 02-647-3 iz 1962. godine, Stari most u Mostaru sa dvije kule upisan je u Registar nepokretnih spomenika kulture pod brojem 153.

            Na Privremenoj listi nacionalnih spomenika Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika nalaze se sljedeća dobra:

            - pod rednim brojem 377, Stari most sa kulama – proglašen 30. lipnja 1998. godine.

Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša, Federalni urbanističko-građevinski inspektor je donio Rješenje (broj UPI/06-23-3-51/03, od 09.srpnja 2003. godine) kojim se naređuje Gradskoj upravi Mostar – Jedinici za izgradnju PCU kao investitoru radova, da odmah obustavi radove na izgradnji – rehabilitaciji Starog mosta sa kulama u Mostaru. Nastavku građenja – rehabilitaciji pristupiti nakon pribavljanja odobrenja za građenje.

Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša je donijelo Rješenje (broj UPI/02-23-7-18/02, od 14.kolovoza 2003. godine) kojim se daje Odobrenje za rehabilitaciju – ponovnu izgradnju (obnovu) Starog mosta preko rijeke Neretve u Mostaru (na k.č. broj 6460, k.o. Mostar II I k.č. broj 4516, k.o. Mostar I – stari premjer) koje ograničavaju k.č. broj 7/1, k.o. Mostar (novi premjer) Općina Stari Grad - Mostar. Odobrenje se izdaje Gradu Mostaru, Jedinici za koordinaciju projekta za izgradnju Starog mosta u Mostaru (PCU).

            Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša, Federalni urbanističko-građevinski inspektor je donio Rješenje (broj UPI/06-23-3-33/04, od 18.ožujka 2004. godine) kojim se naređuje Gradskoj upravi Mostar – Jedinici za izgradnju PCU kao investitoru radova, da odmah obustavi radove na izgradnji – rehabilitaciji kula Tara i Halebija Starog mosta u Mostaru. Nastavku građenja – rehabilitaciji pristupiti nakon pribavljanja odobrenja za građenje.

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi:

-         1952. godine –  Zemaljski Zavod za zaštitu spomenika kulture vrši sanaciju objekta mosta i kula koja je podrazumijevala: zamjenu dotrajale međukatne konstrukcije na kulama, popravku krovova na obje kule, stražarskoj kućici i ribarnici, čišćenje mosta i njegovih oslonaca od raslinja koje je prouzrokovalo znatne štete na njegovoj konstrukciji, sanaciju pukotine na zapadnom potpornom zidu mosta i obnovu stražarske kućice od bondruka iznad zapadnog ulaza na most (Zdravković, 1953., str. 142-143);

-         1953.godine –    pretresena krovna konstrukcija na dijelu magaza kraj Starog mosta;

-         1954. godine -    izvršena detaljna analiza konstrukcije mosta (PCU Mostar, PP prezentacija, 2003.);

-         1955. godine –   prekrivanje pločom i adaptacija kule uz most;

-         1956. godine –   sanacija temelja Starog mosta;

-         1957. godine -    vršeni su obimni istraživački radovi u kuli na desnoj obali Neretve (Findrik, 1959., str. 183). Također je izvršena i sanacija temelja desnog upornjaka mosta (PCU Mostar, PP prezentacija, 2003.);

-         1958. godine –   plombiranje i injektiranje na Starom mostu;

-         rad na uređenju kule na desnoj obali Neretve;

-         1963.-1967. godine - izvršena sanacija i konzervacija temelja Mosta  (Krsmanović, Dolarović, Langof, 1967., str. 5-12) i sanacija svoda Starog mosta (Krsmanović, Dolarović, Langof, 1967., str. 12-21);

-         1970. godine - izmjena elemenata materijala luka  (PCU Mostar, PP prezentacija, 2003.);

-         1982. godine -    provedeni su istražni radovi i ponovna sanacija temelja Starog mosta (PCU Mostar, PP prezentacija, 2003.);

-         1997. godine –   Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Mostar je u suradnji sa UNESCO-m izradio Plan zaštite spomenika cijelog grada Mostara i za rekonstrukciju povijesne četvrti Stari Grad;

-         1999. godine -    obnova Starog mosta i Starog Grada u Mostaru na temelju ugovora potpisanog između Vlade Federacije BiH, Grada Mostara, Svjetske Banke i UNESCO-a u Washingtonu, 30. travnja 1999. godine (Regulacioni plan očuvanja i razvoja Starog Grada u Mostaru, 2001., str. 1).

5. Sadašnje stanje dobra

            Uvidom na licu mjesta, u junu 2004. godine, utvrđeno je sljedeće:

            - svi radovi na rehabilitaciji kompleksa se nalaze u završnoj fazi: postavka kaldrme na prilazima mostu, unutar objekata radovi u enterijeru, a na samom mostu su u toku radovi uklanjanja temelja skele za luk mosta;

            - 19.lipnja 2004. godine počeo je tehnički prijem objekta mosta od strane Federalnog stručnog povjerenstva, a uskoro se očekuje i tehničko povjerenstvo za kule;

            - svi radovi na rehabilitaciji kompleksa trebaju biti završeni do 23. srpnja  2004. godine kada se očekuje i svečano otvorenje Starog mosta i okolnih objekata.

III – ZAKLJUČAK

            Primejnjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom («Službeni glasnik BiH», br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijelo odluku kao u dispozitivu. Odluka je utemeljena na sljedećim kriterijima:

A) Vremensko određenje

B)Povijesna vrijednost

C)Umjetnička i estetska vrijednost

ii.Proporcije

iii. Kompozicija

vi. Vrijednost konstrukcije

D)Čitljivost

ii. Svjedočanstvo o povijesnim mijenama

iv. Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru

E) Simbolička vrijednost

i. Ontološka vrijednost

ii. Sakralna vrijednost

ii. Tradicionalna vrijednost

iii. Vezanost za rituale ili obrede

v.  Značaj za identitet skupine ljudi

F)Ambijentalna vrijednost

i. Odnos oblika prema ostalim dijelovima cjeline

ii. Značenje u strukturi i slici grada

iii.Objekt ili skupina objekata je dio cjeline ili područja

G)Izvornost

i. Oblik i dizajn,

v. Položaj i smještaj u prostoru

vi.Duh i osjećanja

vii.Drugi unutrašnji i vanjski činitelji

H)Jedinstvenost i reprezentativnost

ii.Vrhunsko umjetničko ili arhitektonsko djelo

I)Cjelovitost

i.Fizička cjelovitost (kompaktnost)

ii.Homogenost

iii.Zaokruženost (kompletnost)

Sastavni dio ove odluke su:

- kopije katastarskih planova,

- z.k. izvadak,  posjedovni list,

- fotodokumentacija,

- grafički prilozi.

            Dokumentacija u prilogu odluke je javna i dostupna zainteresiranim osobama. Uvid u dokumentaciju može se izvršiti na pismeni zahtjev Povjerenstvu.

Korištena literatura

1953.    Neidhart, Juraj i Čelić, Džemal, Stari most u Mostaru – arhitektonsko-urbanistička problematika konzerviranja i restauriranja mosta i okoline te korigiranje udaljenijih objekata, koji optički priparaju okolini mosta, Naše starine I, Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1953.

1953.    Zdravković, Ivan, Opravka kula kod Starog mosta u Mostaru, Naše starine I, Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1953.

1954.    Kreševljaković, Hamdija, Stari hercegovački gradovi, Naše starine II, Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1954.

1956.    Mujić, Muhamed, Stari mostarski vodovod, Naše starine III, Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1956.

1959.    Findrik, Ivan, Uređenje kule Starog mosta u Mostaru, Naše starine VI, Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1959.

1967.    Krsmanović D., Dolarović H., Langof Z., Sanacija Starog mosta u Mostaru, Naše starine XI, Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1967.

1969.    Čelić, Džemal i Mujezinović, Mehmed, Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, Veselin Masleša, Sarajevo, 1969.

1972.    Četvrt stoljeća službe zaštite spomenika kulture i prirode u Bosni i Hercegvoini, Naše starine XIII, Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1972.

1974.    Anđelić, Pavao, Srednjovjekovna župa Večenike-Večerić - postanak Mostara, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, nova serija, sveska XXIX, Sarajevo, 1974.

1978.    Dinić, Mihajlo, Zemlje hercega Svetog Save. U:Srpske zemlje u srednjem veku, Beograd, 1978.

1980.    Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, Prostorni plan Bosne i Hercegovine; Faza «B» - valorizacija prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, Sarajevo, 1980.

1980.    Hasandedić, Hivzija, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, IRO «Veselin Masleša», Sarajevo, 1980.

1982.    Zavod za prostorno uređenje - Mostar, Urbanistički plan Mostara, Sinteza, Mostar, 1982.

1984.    Čelebić, Edin, kulturne prilike u Mostaru krajem XIX i početkom XX vijeka, Hercegovina 4 – časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, Arhiv Hercegovine, Mostar, 1984.

1984.    Papić, Mitar, Školstvo u Bosni i Hercegovini (1918-1941), Veselin Masleša, Sarajevo, 1984.

1984.    Ratković, Aleksandar, Srednjevjekovni Mostar i problematika njegovog istraživanja, Naše starine XVI-XVII, Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1984.

1989.    Pašić, Amir, Prilog proučavanja islamskog stambenog graditeljstva u Jugoslaviji na primjeru Mostara, Koliko je stara stambena arhitektura Mostara autohtona pojava, doktorska disertacija, Zagreb, 1989.

1990.    Andrejević, Andrej, Neimar Hajredin i njegov rad u Hercegovini, Hercegovina – časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, Arhiv Hercegovine, Mostar, 1990.

1991.    Kreševljaković, Hamdija, Izabrana djela II – Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463-1878), Veselin Masleša, Sarajevo, 1991.

1991.    Kreševljaković, Hamdija, Izabrana djela III – banje, vodovodi, hanovi i karavansaraji, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991.

1994.    Pašić, Amir, Islamic Architecture in Bosnia and Hercegovina, Organisation of the Islamic Conference (OIC), Research Centre for Islamic History, Art, and Culture (IRCICA), Istanbul, 1994.

1996.    Čelebi, Evlija, Putopis – odlomci o jugoslovenskim zemljama, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1996.

1997.    Miletić, Karlo Drago, Mostar – susret svjetskih kultura, Zajednica općina s hrvatskom većinom, Glavno tajništvo HDZ BiH, Mostar, 1997.

1998.    Jedinica Kordinacije Projekta – PCU Mostar, Nomination for the World Heritage List, PowerPoint prezentacija, Mostar, 1998.

1998.    Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga III, Sarajevo-Publishing,  Sarajevo, 1998.

1999.    A Joint Conservation Project of the Aga Khan Trust for Culture's Historic Cities Support Programme & The World Monuments Fund, Reclaiming Historic Mostar: Opportunities for revitalization, 15 Donnor Dossier for Conservation of the high Priority Sities in the Historic Core, New York - USA,

2000.    Ayverdi Dr. Ekrem Hakki, Avrupa'da Osmanli Mimari Eserlera Yugoslavya II, 3. kitab, Istanbul, 2000.

2000.    Ratković, Aleksandar, Novi podaci o mostarskoj tvrđavi, Hercegovina 11-12 – časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, Arhiv Hercegovine, Mostar, 2000.

2000.    Hasandedić, Hivzija, Mostarski vakifi i njihovi vakufi, Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar, 2000.     

2001.    Grad Mostar, Općina Stari Grad, The Aga Khan Trust for Culture, Geneva & World Monuments Fund, New York, Regulacioni plan očuvanja i razvoja Starog Grada u Mostaru, World Monuments Fund, New York City, 2001.

2001.    Grad Mostar, Management plan Starog Grada u Mostaru – upravljanje, finansiranje, planiranje, intervencije, Grad Mostar, 2001.

2001.    Hadžismajlović, Vefik, Edmund Misera – gradovi i krajevi Bosne i Hercegovine na akvarelima 1880-1883, Bošnjački institut – Fondacija Adil Zulfikarpašić, Sarajevo, 2001.

2001.    Šarić, Salko, Likovna pozornica Mostara, Centar za kulturu, Mostar, 2001.

2002./2003.       Peković, Željko, Milošević Ante, Kovačević Nela, Arheološka istraživanja na mostarskim utvrdama u 2002. godini, Hercegovina – godišnjak za kulturno i povijesno naslijeđe broj 8-9 (16-17), Mostar, 2002./2003.

2003.    Gradski Zavod za zaštitu kulturnog-historijskog i prirodnog naslijeđa Mostar, Rad Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Mostar u periodu od 1994. do 2003. godine, brošura, Mostar, 2003.

2003.    City of Mostar, The Old Town in Mostar – Management Plan, Mostar, 2003.

2003.    Jedinica Kordinacije Projekta – PCU Mostar, Probni projekat kulturnog naslijeđa – Rekonstrukcija Starog mosta u Mostaru, PowerPoint prezentacija, Mostar, 2003.

2003.    Jedinica koordinacije Projekta – PCU Mostar, Reconstruction of the Old Bridge – Mostar, Newsletter 1-9, Mostar, svibanj 2003.

Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, Centar za naslijeđe, Tradicionalni detalji sa objekata kulturno-historijskog naslijeđa u Bosni i Hercegovini