Status spomenika -> Nacionalni spomenik
Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 78/05.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 6. do 10. srpnja 2004. godine, donijelo je
O D L U K U
I
Mjesto i ostaci graditeljske cjeline – Careva džamija (Sultan Bajezida Valije II. džamija) u Foči proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik čini mjesto i ostaci džamije i harem sa nišanima.
Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji označenoj kao k.č. broj 1787, posjedovni list broj 1426, k.o. Foča, općina Foča, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite i rehabilitacije utvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 9/02).
II
Vlada Republike Srpske dužna je osigurati pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu i rehabilitaciju nacionalnog spomenika.
Vlada Republike Srpske dužna je osigurati sredstva za izradu i provedbu potrebne tehničke dokumentacije za rehabilitaciju nacionalnog spomenika.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati financijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III
Utvrđuju se sljedeće zaštitne zone:
I zaštitna zona obuhvata prostor definiran u točki I stavak 3. ove odluke. U toj zoni utvrđuju se sljedeće mjere zaštite:
- Careva džamija u Foči bit će rehabilitirana na izvornoj lokaciji, u izvornom obliku, u izvornim dimenzijama, uz primjenu izvornih ili istovrsnih materijala i izvornih metoda građenja u mjeri u kojoj je to moguće, na temelju dokumentacije o ranijem izgledu koja je sastavni dio ove odluke, a uz odobrenje ministarstva nadležnog za prostorno uređenje u Republici Srpskoj i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na razini Republike Srpske;
- svi originalni fragmenti porušenog objekta, koji su pronađeni i sakupljeni na lokaciji ili na nekom drugom mjestu, na koje su odvezeni nakon rušenja objekta, bit će registrirani, snimljeni i ponovno ugrađeni u objekt. Do momenta ugradnje potrebno ih je na odgovarajući način zaštititi;
- ulomke, koji se zbog visokog stupnja oštećenja ne mogu ugraditi, na odgovarajući način konzervirati i prezentirati u sklopu graditeljske cjeline;
- izvršiti uređenje harema i sanaciju oštećenih nišana.
S ciljem osiguranja uvjeta za rehabilitaciju, utvrđuje se sljedeće:
- izvršiti pažljivo, ručno raščišćavanje terena i otkopavanje kamenog materijala uz nadzor nadležne službe zaštite. Nađene ulomke rekognoscirati, registrirati i deponirati na za to odgovarajuće mjesto;
- nakon raščišćavanja terena, izvršiti istraživačke radove i statičko-konstruktivnu analizu temelja džamije koji su preostali nakon rušenja objekta, sa ciljem utvrđivanja njihove stabilnosti i mogućnosti preuzimanja opterećenja u toku rehabilitacije objekta. Ovisno o rezultatima tih analiza, donijeti odluku o metodi rehabilitacije objekta;
- prilikom raščišćavanja terena osigurati prisustvo arheologa, usljed postojanja pretpostavki o egzistenciji starijeg objekta na ovom mjestu. Ukoliko prilikom raščišćavanja terena budu pronađeni fragmenti koji bi upućivali na postojanje starijeg objekta, izvršiti arheološka istraživanja prostora. Arheološka istraživanja ne mogu dovesti u pitanje rehabilitaciju džamije;
- izvršiti ograđivanje parcele privremenom zaštitnom ogradom. Potrebno je da ograda bude postavljena tako da prati granicu parcele k.č. broj 1787. Ograda treba biti visoka 2 m i postavljena na način na koji će gradilište biti fizički osigurano, kako bi bio spriječen ulaz neovlaštenih osoba u zaštićeni prostor.
II zaštitna zona obuhvata parcele koje graniče sa I. zonom zaštite i to k.č. broj: 1788, 1789, 4109, 3153, 3152, 3158, 3160, 3151, 3145/2, 3145/1, 3146, 1807 i 1808. U toj zoni utvrđuju se sljedeće mjere zaštite:
- dopuštena je isključivo stambena gradnja maksimalne visine 6,50 m do početka krovišta, odnosno P+1 katnosti i maksimalnog gabarita 12x12 m;
- objekti sagrađeni nakon 1992. godine, a koji narušavaju vrijednosti ambijentalne cjeline oko lokacije Careve džamije, moraju biti uklonjeni ili prilagođeni, gabaritom i katnošću ambijentu. To se odnosi na novosagrađeni objekt koji se nalazi na k.č. 3146, a sastoji se od prizemlja, dva kata i potkrovlja.
IV
Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski spisi koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.
V
Svatko, a posebno nadležni organi Republike Srpske, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu i rehabilitaciju.
VI
Ova odluka dostavit će se Vladi Republike Srpske, ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje u Republici Srpskoj, nadležnoj službi zaštite naslijeđa na razini Republike Srpske i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, radi provedbe mjera utvrđenih u toč. II - V ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.
VII
Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim osobama u prostorijama i na web stranici Povjerenstva (http://www.aneks8Povjerenstvo.com.ba).
VIII
Danom donošenja ove odluke, sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 79/02, «Službene novine Federacije BiH», broj 59/02 i «Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 4/03) briše se nacionalni spomenik upisan pod rednim brojem 213.
IX
Prema članku V, stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Povjerenstva su konačne.
X
Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH» .
Ovu odluku Povjerenstvo je donijelo u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.
Predsjedatelj Povjerenstva
Dubravko Lovrenović
Broj: 06.2-02-1064/03-1
7. srpnja 2004. godine
Sarajevo
O b r a z l o ž e n j e
I – UVOD
Na temelju Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, članak 2, stavak 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom, u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8, Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika u prethodnom sazivu donijelo je odluku o stavljanju Careve džamije u Foči na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH, pod rednim brojem 213.
U skladu sa odredbama Zakona, a na temelju članka V, stavka 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je pristupilo provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.
II – PRETHODNI POSTUPAK
U toku vođenja postupka izvršen je uvid u:
- podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama i radovima na dobru, itd.,
- kopiju katastarskog plana,
- povijesnu, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke.
Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:
1. Podaci o dobru
Lokacija
Mjesto i ostaci graditeljske cjeline Careve džamije u Foči nalaze se na parceli k.č. broj 1787, posjedovni list broj 1426, vlasništvo Odbora Islamske zajednice Foča, k.o. Foča, općina Foča, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina. Ulaz u džamiju je sa sjeverozapadne strane, iz ulice Hercegovačke.
Rijeka Drina i Ćehotina se sastaju u samom mjestu i dijele naselje na dva dijela, a brežuljkasti teren se spušta prema dolinama rijeka. Naselje se odmah u početku gradi jednim dijelom između Drine i Ćehotine, zatim na objema stranama Ćehotine i uz desnu obalu Drine, dok je lijeva strana Drine vrlo strma i nepogodna za izgradnju.
Careva džamija se nalazila u Carevoj mahali, u samom centru grada Foče, na prostoru između rijeka Drine i Ćehitine, a iznad nekadašnjeg srednjovjekovnog otvorenog trga zvanog Pazarište.
Careva džamija je bila smještena na jednom istaknutom brežuljku zvanom Kavala, što je predstavljalo dominantan položaj u cijelom gradu.
Povijesni podaci
Nastanak i razvoj srednjovjekovnog bosanskohercegovačkog naselja Hoča (Hotča) utemeljen je bio, prije svega, na geografskom položaju mjesta na dvjema rijekama, Drini i Ćehotini, odnosno njegovoj lokaciji na trasi Dubrovačkog druma koji je povezivao Dubrovnik sa moravsko-vardarskom kotlinom i centralnim prostorom Balkanskog poluostrva.
Hoča je nastala u srednjem vijeku na lokalitetu Pazarišta (Trgovišta). Trgovište je dio srednjovjekovnog naselja u kojem su smješteni dućani trgovaca i zanatlija, te otvoreni, veći prostor, za nedjeljne sajmove.
Srednjovjekovna Hoča je prolazila kroz različite faze graditeljsko-urbanističkog razvoja, od otvorene karavanske postaje trgovišta do gradskog naselja. Kao završna točka puta preko Čemernog i Sutjeske, Foča je po svom položaju bila predodređena za veće tržište i karavansku stanicu. Ljudi iz Foče počinju se baviti trgovinom, prvenstveno sa Dubrovčanima(1). Domaći trgovci su bili najaktivniji u Foči, gdje ih je bilo najviše (82) (2), a po intenzitetu zaduženja(3)kod dubrovačkih trgovaca u periodu između 1396. i 1453. godine su odmah iza trgovaca iz Prače i Drijeva. Upućeni poslom jedni na druge, fočanski trgovci se udružuju i zajednički zadužuju(4) kod dubrovačkih trgovaca(5), a često poznatiji trgovci bivaju jemcima novim trgovcima. U Dubrovnik su isporučivali stočarske proizvode i vosak, a u istočnu Bosnu uvozili tkanine(6). Velika količina tkanina koje se uvoze svjedoče o gospodarskoj razvijenosti srednjovjekovne Foče kao i o potrebama i kupovnoj moći njezinog stanovništva. Prisustvo dubrovačkih trgovaca u Foči podiže značaj samoga mjesta(7), koje u 15. stoljeću postaje najveće trgovačko središte istočne Bosne, a u Foči rade i dubrovački zlatari (8). Pojedini trgovci posluju sa kapitalom koji prelazi iznos od 1.000 dukata(9). Trgovci često putuju, mijenjaju mjesta boravka, posluju istovremeno u dva mjesta(10), povezuje se sa trgovcima iz drugih mjesta zajedničkim poslovima(11) i time unapređuju trgovinsku razmjenu pojedinačnih mjesta izvodeći ih iz tradicionalne izolacije. U Foči su se skupljali viškovi žitarica proizvedeni u regiji, trgovalo se voskom, kožom i ostalim stočarskim proizvodima, a od zanata, krojački se spominje kao “veoma raširen među domaćim ljudima ”. (12) Svoj procvat ovo naselje doživljava u doba osmanske uprave, naročito u periodu od druge polovice 15. stoljeća do kraja 16. stoljeća. Hoča dolazi pod osmansku upravu 1465. godine. U tom periodu se transformira od orijentalne kasabe u šeher i važan administrativno-upravni centar Hercegovine.
Iz podataka deftera iz 1468./1469. godine vidi se da je osmanska vlast preuzela srednjovjekovnu podjelu na župe, koje su zvali nahije. U ovom dokumentu spominje se fočanski kadija pod nazivom Kadija Drine, a od 16. stoljeća kadiluk se naziva Fočanski. Od 1470. godine iz Bosanskog sandžaka izdvojen je Hercegovački sandžak sa sjedištem u Foči. Prvi hercegovački sandžak-beg je postao Hamza-beg koji je na tom položaju ostao do 1474. godine. Ovaj sandžak-beg gradi prve građevine u novom stilu. U kasnijim izvorima spominju se Hamza-begov mesdžid i hamam koji su mogli nastati u tom periodu. Nešto kasnije formirala se oko mesdžida i mahala poznata po imenu Ortakolo-mahala.
Foča je ostala sjedište Hercegovačkog sandžaka do 1574. godine, sa prekidima od 1522. do 1530. i 1533. godine, kad ono prelazi u Pljevlja (Taslidža).
Kako je Foča bila sjedište kadiluka, bilo je to i sjedište brojnih turskih vojnika i upravnih funkcionera, i to sve do polovice 19. stoljeća, a sjedište muftije (višeg sudskog funkcionera) bilo je sve vrijeme osmanske uprave. Drugi hercegovački sandžak-beg, Mustafa-beg, ima najveće zasluge za transformiranje srednjovjekovne Hoče. On određuje snažno širenje Foče gradeći oko 1484. godine svoju džamjiu na desnoj strani Ćehotine, oko koje nastaje nova mahala, tako da se naselje proširilo i na drugu stranu vode. Izgradnjom mesdžida i Mahale princeze Fatime, žene trećeg hercegovačkog sandžak-bega, Ahmed-bega, na samom ušću Ćehotine u Drinu, odredilo je granicu novog naselja na sjeveru. U 16. stoljeću nastaje zlatno doba za izgradnju Foče. U defteru iz 1519. godine prvi put je srednjovjekovni naziv Hoče zamijenjen imenom Foča (Redžić, 1983., str. 322-324).
Za vrijeme osmanske uprave grad je bio podijeljen na dva dijela i to poslovni dio (čaršiju) i stambeni (mahale). Glavni dio čaršije činio je prostrani trg, zvani Pazarište, koji se nalazio ispod Careve džamije.
Evlija Čelebija bio je u Foči 1664. godine i ostavio je vrijedne podatke o tom mjestu u svom putopisu. “Šeher Foču je osvojio Ebul-Feth sultan Mehmed han godine 1465. (hidžr. 869). Foča se prostire duž obale velike rijeke Drine od istoka prema zapadu. Veliki šeher nalazi se u kotlini na ravnom i prostranom mjestu. Ima 18 mahala i 2166 na sprat tvrdo zidanih kuća. Deset ih je muslimanskih, a osam bugarskih, srpskih i latinskih. Ima sedamnaest islamskih bogomolja. Između svih ističe se džamija sultana Bajezida Velije u staroj čaršiji. To je starinska bogomolja, građena od tvrdog materijala u klasičnom stilu. Ima drveno kube, pokrivena je olovom i ima jednu munaru.”
Za vrijeme osmanske uprave u Foči je bilo izgrađeno sedamnaest džamija i po broju tih objekata Foča je bila na četvrtom mjestu među gradovima Bosne i Hercegovine. Od nje su u tom pogledu bili veći Sarajevo, Banja Luka i Mostar. Među njima je i nekoliko onih koje predstavljaju remek-djelo osmanske arhitekture, a najpoznatija je Aladža džamija, nastala 1551. godine. Pet džamija je uništeno u II. svjetskom ratu, a ostale su porušene u ratu 1992.-1996. godine, tako da danas nije ostala niti jedna džamija u Foči. Ostali su samo zidovi Džamije Mehmed-paše Kukavice.
Što se tiče materijala od kojih su građene džamije, jedanaest ih je imalo kameni minaret, a u većini slučajeva i same zidove od kamena, dok je ostalih šest bilo izgrađeno od drveta i ćerpića i sa drvenim minaretom. Džamije od kamena su uglavnom gradili majstori sa Istoka ili iz Dubrovnika, dok su džamije od drveta gradili domaći majstori, dunđeri.
A. Karszniewicz 1885. godine u svojim opisima Foče navodi da je fočanska Careva džamija bila crkva, ali se oslanja na narodnu predaju, bez ijednog konkretnog podataka u prilog toj tezi.
Za Carevu džamiju A. Bejtić tvrdi da je prvobitno bila crkva koja je preuređena u džamiju:
“Već sama predaja pobudila mi je pažnju i interes za takvim objektom, koji je morao svakako tu postojati i prije dolaska Turaka, i kod pregleda i snimanja Careve džamije 1953. još u prvi mah uočio sam izvjesne znakove, da je današnja građevina nekada doista bila crkva. Sam tlocrtni oblik objekta, čije unutrašnje dimenzije danas iznose 19,00X10,65 m s omjerom stranica, dakle gotovo 1:2, s jedne strane odvaja se od uobičajenog rješenja džamija, a s druge strane, baš označava tipični tlocrt trobrodne crkve bazilikalnog tipa. Također i snažni vanjski zidovi, kod kojih debljina iznosi 110 cm, jasno ukazuju, da im je prvotna funkcija bila ta, da nose kamene konstrukcije a ne relativno lagano četverostrešno drveno krovište današnje džamije. Daljnji vrlo upadljiv elemenat koji ukazuje na adaptaciju nekog ranijeg objekta jeste sama munara, upravo njezino podnožje, koje očito ne pokazuje povezano rješenje s objektom, kao kod drugih džamija, i prosto je naknadno prikrpljeno već postojećem objektu. Osobito vrijedni elementi, koji su pripadali toj građevini, jesu oni skoro otkriveni arhitektonski kameni fragmenti, koji takođe upućuju na srednji vijek. Jedan je sjajna i neobično plastična kamena rozeta promjera 32 cm, očito stilizirani antikni lotosov cvijet, a drugi je dio friza sa zanimljivom profilacijom, koja uopće ne podsjeća na antiku, i tri trake ornamenata koje teku u horizontalnom nizu i predstavljaju vrlo zanimljivu kombinatoriku.
Careva džamija se nalazila na brežuljku iznad Pazarišta, zvana još džamija sultana Bajezida Velije, adaptirana iz srednjovjekovne crkve 1500.-1501. godine (hidžr. 906´.), kako se vidi iz natpisa koji se nalazi iznad vrata džamije, što ga je u faksimilu i prevodu objavio M. Mujezinović, a dobila je ime pomenutog sultana, jer je prepravljena za vrijeme njegovog vremena i o državnom trošku. To je masivna i prostrana građevina sa kamenom munarom, koja ima ulaz, mimo gotovo sve druge džamije, iz samog trijema.” (Bejtić, 1956., str. 53-54)
M. Mujezinović navodi da teza A. Bejtića da je džamija nastala od crkve, “kako se vidi iz natpisa više vrata”, nikako ne stoji.
Husref Redžić navodi:
“Glavna džamija sa mahalom u Foči, Careva, (Sultana Bajezida II) izgrađena 1500.-1501. godine iz državnih prihoda iznad nekadašnjeg srednjovjekovnog otvorenog trga – Pazarišta. Uzvišica zvana Kavala na kojoj je izgrađena Careva džamija predstavlja dominantan položaj u cijelom gradu. Nalaz arhitektonski fino rezanih kamenih fragmenata u blizini ove džamije, kao i običaji da se katoličke crkve u srednjem vijeku u pravilu podižu na istaknutim položajima ukazuju da je u blizini bila crkva Sv. Gospe koja se navodi u defteru 1585. godine, bez podataka da li je i tada bila još u upotrebi .Vjerovatno je da crkva nije bila u upotrebi, da je ranije srušena ili oronula, s obzirom da nije neuobičajeno da prva gradska džamija bude smještena u crkvi ako ona postoji i ako je na odgovarajućem mjestu; često se dešavalo da dio crkvene građevine bude upotrebljavan za džamiju a dio za crkvu. Alija Bejtić je pogrešno tvrdio da iz natpisa iznad vrata može biti vidljivo da je Careva džamija pregrađena crkva, što je Muhamed Mujezinović, čitanjem natpisa nad ulazom u džamiju pobio.” (Redžić, 1983.).
" Posljednji put džamija je temeljitije popravljana 1926. godine. Iz te godine potječe i zidna ornamentika u koloru u unutrašnjosti džamije.” (Bejtić, 1956., str. 54)
2. Opis dobra
Careva džamija prema prostorno-tlocrtnom rješenju pripada tipu jednoprostornih džamija sa četverostrešnim krovom i kamenim minaretom. «U Bosni i Hercegovini ovih džamija ima mnogo više nego podkupolnih. Prema statistici iz 1933. godine u Bosni i Hercegovini je bilo 36 podkupolnih džamija i 223 džamije sa četvorostrešnim krovom i kamenom munarom. Kod nas se džamije sa kamenom munarom grade neprekidno od sredine XV stoljeća. Po arhitektonskom i opštem značaju dolaze odmah iza podkupolnih džamija. U Foči je među devet džamija sa četvorostrešnim krovom i kamenom munarom, bilo nekoliko arhitektonski vrijednih objekata kod kojih su unutrašnji elementi bili izvedeni od kamena i i bogato dekorisani, što svjedoči da su ih gradili vrhunski majstori.» (Bećirbegović, 1999., str.43).
Prema tloctrnom rješenju imala je otvoreni prostor sofa i zatvoreni centralni molitveni prostor. Džamija je izvedena od kamena sa relativno niskim krovom koji je imao strehu i bio pokriven crijepom, izvorno ćeramidom. «Ovakvi krovovi karakteristični su za Sarajevo i Foču i nalazimo ih kako na džamijama tako i na javnim objektima i stambenoj arhitekturi. Ti krovovi daju poseban arhitektonski izraz čitavom naselju, čime se Sarajevo i Foča izdvajaju od drugih naselja Bosne i Hercegovine». (Bećirbegović, 1999., str.43).
Unutrašnji centralni prostor džamije imao je pravokutnu osnovu dimenzija cca 10,65 x 19,00 m. Džamija je imala masivne zidove debljine cca 110 cm, zidane pritesanim kamenom, a kao vezivni materijal korištena je vapnena žbuka.
Trijem sa vanjskim sofama je bio dimenzija cca 12,65 X 6,50 m. Lijevo i desno od ulaznog portala nalazile su se dvije otvorene sofe (podignute u odnosu na kotu terena cca 45 cm). Njihove dimenzije su bile cca 6,50X,60 m sa prolazom širine cca 2,50 m. Prostor trijema je bio natkriven jedinstvenim džamijskim krovom koji se oslanjao u trijemu na devet borovih stupova osmerobridnih površina koji su postavljeni na kamenom postamentu – pet stupova na lijevoj i četiri na desnoj sofi. Stupovi su bili dimenzija cca 40 X 40 cm i imali su po jedan jednostruki kosnik u obliku ruku koji je služio da pridrži rubnu podrožnicu strehe trijema koja je bila malo više prepuštena.
U enterijeru objekta (13), iznad ulaznog portala cijelom dužinom sjeverozapadnog zida, nalazio se prednji mahfil dubine 4,00 m. Na mahfil se penjalo jednokrakim stubištem postavljenim uz jugozapadni zid, desno od ulaznih vrata. Drvenu konstrukciju mahfila je nosilo šest drvenih stupova sa kamenim bazama. Stupovi su imali bogato dekorirane drvene kapitele koji su bili rezbareni u obliku stalaktita i bojeni u tri boje. Po svojoj izrazitoj eleganciji i preciznosti izrade predstavljaju osobitu umjetničku vrijednost, pogotovu što na našim prostorima gotovo da nema orijentalnih kapitela izrađenih od drveta. U ostalim fočanskim džamijama nije bilo kapitela izrađenih od drveta.
Mihrab i mimber su bili kameni, jednoličnog rješenja i bez naročite dekoracije. Prema postojećem nacrtu mihrabska niša je bila polukružnog presjeka (radijusa zidne niše cca 50 cm), a njena širina je bila cca 2,50 m. Desno od mihraba bio je mimber (širine cca 1,00 m, dužine cca 3,80 m).
Sve unutrašnje zidne površine bile su ožbukane i obijeljene vapnom.
Careva džamija je bila popođena velikim kamenim pločama, preko kojih je kasnije stavljen drveni pod.
Portal je rađen u kamenu i dekoriran polihromno obrađenim ornamentima, a iznad vrata je ploča sa natpisom.
«Natpis u stihovima na arapskom jeziku isklesan je na kamenoj ploči, veličine 60x90 cm, uzidanoj nad ulazom u džamiju. Natpis je smješten u osam četvrtastih polja. Pismo: lijep dželi-nesh. Tekst natpisa djelomično vokaliziran. Podloga natpisa obojena plavom, a slova običnom crnom bojom.
Božje hramove podižu oni koji vjeruju u Allaha, sudnji dan i objavljuju propisane molitve.
Ovaj mesdžid je podignut na visokom mjestu u doba Bajezida Svetog, promicatelja islama.
Neka Allah učini raj utočištem dobrotvora i onima koji se u njoj budu molili za imamom.
Kronogram ove časne džamije i svetog mjesta glasi:
O sluge Allahove, neka je mir s vama i nek vam je ugodno.
Godina 906.» (1500./1501.) (Mujezinović, 1998., str. 26-27)
Nema podataka o visinskim mjerama džamije, a njih je moguće dobiti na temelju aerofotogrametrijskog snimka Foče(14).
Prozori na fasadama objekta su bili postavljeni u 2 horizontalna pojasa. U prvom horizontalnom pojasu na svakoj fasadi su bila postavljena po dva pravougaona prozora (dimenzija cca 1,40 x 1,60 m), koja su sa vanjske strane imala kamene doprozornike (šembrane) i demire od kovanog željeza. U unutrašnjosti, iznad pojasa prvog niza, izgrađeni su rasteretni prelomljeni lukovi (površina ispod prelomljenog luka je bila za nekoliko centimetara uvučena u odnosu na zidnu ravan, kao i pravokutna zidna površina između prozora prvog i drugog pojasa). Prozori drugog horizontalnog pojasa (dimenzija cca 1,00 x 2,00 m) bili su završeni prelomljenim lukom i postavljeni u istim vertikalnim osovinama kao i prozori prvog pojasa. Na ulaznoj, sjeverozapadnoj fasadi nisu postavljeni prozori u drugom pojasu.
Poligonalni kameni minaret imao je visinu cca 32 m. Minaret je bio izgrađen od tesanog kamena, postavljen na kvadratičnom postamentu osnovice cca 2,00 x 2,55 m. U minaret se ulazilo iz trijema.
Harem uz Carevu džamiju
Uz Carevu džamiju, sa dvije njezine strane, nalazi se harem sa brojnim nišanima, ali su to najvećim dijelom spomenici iz novijeg doba, jednostavne obrade i veći dio njih su bez natpisa.
Među nišanima sa natpisima je interesantan spomenik Fatime sultanije (princeze) sa natpisom o obnovi njezinog nadgrobnog spomenika.
1241. i 1345.
Natpis na nišanu Fatime sultan
Nad grobom umrle je sarkofag (sanduk) od većih kamenih ploča na kojem je uzglavni nišan (visine 90 i osnovice 15x15 cm) sa ženskom kapom koja je pri vrhu nešto proširena i na čijem završetku se nalazi ispupčenje. Na samoj kapi je isklesano «El-Fatiha», a sa dvije strane nišana su sljedeći tekstovi:
«U ime Allaha (prouči) Fatihu. On Bog je vječno živ. Ovo je grob (sanduqa) od Allaha oproštene Fatima sultanije, neka ju Allah nastani u rajskoj kući. Za njezinu dušu prouči Fatihu. Prvi opravak 9. ševala 1241. (17.V 1826.), drugi opravak godine 1345. (1926./1927).»
Isti tekst je isklesan i sa druge strane nišana, sa jedinom razlikom što ne znamo da li na ovoj strani ima datum, jer je nišan propao u sarkofag, pa se ne vidi završetak natpisa.
Iz dva spomenuta datuma ovog natpisa jasno se vidi da se oni odnose na obnovu spomenika sultanije Fatime. Prvotni spomenik je svakako stradao, pa je prvi put, kako vidimo, obnovljen 1826. godine.
Pretpostavlja se da je princeza Fatima kći sultana Bajezida II. Narodno predanje kaže da je Fatima sultanija bila udata za nekog Čengića u Foči. (Mujezinović, 1998., str. 28-30).
Kada je srušena džamijska cjelina 1992. godine, nišani su izvaljani i odvezeni na deponiju zajedno sa džamijskom građom, tako da je u džamijskom haremu ostalo samo nekoliko nišana.
3. Dosadašnja zakonska zaštita
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u dokumente o zaštiti dobra i utvrđeno je sljedeće:
Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti, Narodna Republika Bosna i Hercegovina, broj 1317/50, od 9. listopada 1950. godine, objekt Careva džamija u Foči je bio stavljen pod zaštitu države.
Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti, Narodna Republika Bosna i Hercegovina, broj 1480/50, od 28. listopada 1950. godine, objekt Sultan Fatimin grob u Foči je bio stavljen pod zaštitu države.
Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Narodna Republika Bosna i Hercegovina, broj 02-854-3, od 18. travnja 1962. godine, objekt Careva džamija u Foči sa grobljem je bio upisan u Registar nepokretnih spomenika kulture.
Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine, Careva džamija u Foči je evidentirana kao spomenik II kategorije.
Careva džamija u Foči uvrštena je na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH pod rednim brojem 213.
4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
Nije poznato da li su vršeni zahvati na objektu. Zavod za zaštitu spomenika u sastavu federalnog ministarstva za kulturu ne raspolaže dokumentacijom o konzervatorsko-restauratorskim radovima.
5. Sadašnje stanje dobra
Careva džamija u Foči je zapaljena, a minaret miniran u travnju 1992. godine.
Nema nikakvih vidljivih ostataka objekta džamije, gasulhane, abdesthane, magacinskog prostora, niti kancelarija Islamske zajednice.
Na prostoru džamijskog harema vidljiv je izvjestan broj nišana.
Prostor kompleksa Careve džamije u Foči nije ograđen ogradom, niti su ostaci džamije i nišani zaštićeni od daljnjeg propadanja.
III - ZAKLJUČAK
Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, broj 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijela odluku kao u dispozitivu. Odluka je utemeljena na sljedećim kriterijima:
A. Vremensko određenje
B. Povijesna vrijednost
E. Simbolička vrijednost
E. II. Sakralna vrijednost
E. III. Tradicionalna vrijednost
E. V. Značaj za identitet skupine ljudi
Sastavni dio ove odluke su:
- kopija katastarskog plana,
- posjedovni list,
- fotodokumentacija,
- grafički prilozi.
Korištena literatura
U toku vođenja postupka proglašenja mjesta i ostataka graditeljske cjeline – Careve džamije u Foči nacionalnim spomenikom B i H, korištena je sljedeća literatura:
1956. Bejtić, Alija, Povijest i umjetnost Foče na Drini (str. 23-75), Naše starine, Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1956.
1980. Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, Prostorni plan Bosne i Hercegovine; Faza «B» - valorizacija prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, Sarajevo, 1980.
1983. Redžić, Husref, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Biblioteka Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 1983.
1996. Čelebija, Evlija, Putopis, Izdavačko preduzeće Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1996.
1997. Muftić, Faruk: Foča: 1470-1996, Sarajevo, 1997.
1998. Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knjiga II, 3.Izdanje, Biblioteka Kulturno naslijeđe, Sarajevo Publishing, 1998.
1999. Bećirbegović, Madžida, Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, 1999.
2000. Ayverdi Dr. Ekrem Hakki, Avrupa'da Osmanli Mimari Eserlera Yugoslavya II, 3. kitab, Istanbul, 2000.
Dokumentacija Zavoda za zaštitu spomenika kulture Federacije Bosne i Hercegovine
(1) Po poslovnom uspjehu se ističu članovi porodice Nartičić. U dokumentima Historijskog arhiva u Dubrovniku iz 1366. godine, spominju se: braća Nartičić, Mirko Nartičić, braća Sorčić. Osim ovih trgovaca, spominju se (sa podacima koji se odnose na: ime trgovca, zaduženja vezana za vremenski period, iznos zaduženja): Radič Miomanović sa zaduženjima u periodu 1440.-1448. godine od 801 dukata i 57 perpera; Radoje Dubijević, 1420.-1435. godina, 686 dukata i 1.225 perpera; Milj Božićković, 1433.-1440. godina, 620 dukata i 408 perpera; Radivoj Crijepović, 1430.-1422. godina, 499 dukata i 217perpera; Tvrdiša Mirušković, 1426.-1438. godine, 482 dukata i 216 perpera; Milut Tvrdisavić, 1441.-1448. godine, 342 dukata; Radoslav Pribičević, 1431.-1440. godine, 273 dukata; Vukoslav Novaković, nazvan Pupelja, 1426.-1435. godine, 229 dukata i 160 perpera; Radoje Dubijević, 1420.-1435. godine, 686 dukata i 1.225 perpera; Radeta Crijepović, 1420.-1445. godine, 226 dukata i 514 perpera; Brajan Brateljević, 1432.-1435. godine, 195 dukata; Cvjetko Stanisalić, 1445. godine, 181 dukata; Radonja Ljubinović, 1426.-1435. godine, 176 dukata i 240 perpera; Vuketa Bogdanović, 1442.-1449. godine, 165 dukata; Božidar Radmilović, 1441.-1446. godine, 148 dukata i 26 perpera; Miroslav Prodašić, 1401.-1402. godine, 131 dukata i 54 perpera; Stojislav Prodašić, 1401.-1402. godine, 131 dukata i 54 perpera; Radonja Grasac, 1430.-1442. godine, 122 dukata i 72 perpera; Tvrdiša Stojanović, 1427.-1430. godine, 121 dukata i 2 perpera; Radivoj Brajaković, 1432.-1441. godine, 112 dukata i 2 perpera (Kovačević-Kojić, Desanka: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Biblioteka Kulturno nasljeđe, Sarajevo, 1978., str. 43-44, 174-175) .
(2) poređenja radi, u istom periodu u Goraždu je bilo 44 trgovca, u Cernici 35, u Višegradu 11, u Tjentištu 13, Borču 7 i Ustikolini 3 trgovca (Kovačević-Kojić, Desanka: 1978., str.108)
(3) Podaci o ukupnim zaduženjima trgovaca istočne Bosne kod Dubrovčana, u periodu 1400.-1463. godina: Goražde 4.735 dukata i 2.052 perpera, Cernica 903 dukata i 4.183 perpera, Višegrad 1.019 dukata i 45 perpera, Tjentište 918 dukata i 489 perpera, Borač 86 dukata i 307 perpera i Ustikolina 97 dukata i 176 perpera (Kovačević-Kojić, Desanka: 1978., str.108, 168-173).
(4) 1366. godine, Obrad Nartičić sa svojim sinovima Radoslavom i Obradom zadužuje kod Dubrovčana (Kovačević-Kojić, Desanka: 1978., str.177).
(5) U srednjem vijeku na kreditiranju je počivala trgovina na Balkanu, a Dubrovnik je bio važan centar kreditne trgovine na Balkanu (Kovačević-Kojić, Desanka: 1978., str.167).
(6) Naročito mnogo tkanina se uvozilo u Visoko, Foču i Goražde. Trgovci iz Foče kupuju tkanine iz Mantove (Kovačević-Kojić, Desanka: 1978., str.193-194).
(7) U periodu od 1422. do 1448. godine, u Foči boravi 95 Dubrovčana, od kojih 22 više od jedanput. Također, treba primijetiti da je naseobina Dubrovčana postojala samo u Foči, a da su se pojedinci mogli naći u Borču i rijetko u Goraždu i Višegradu.
(8) U svim poznatijim mjestima srednjovjekovne Bosne (Prača, Foča, Kreševo i Goražde) rade dubrovački zlatari (Kovačević-Kojić, Desanka: 1978., str.202).
(9) Kapital Obrada Nartičića u periodu 1396.-1404. godine dostiže iznos od 1.117 dukata i 88 groša (Kovačević-Kojić, Desanka: 1978., str.177)
(10)Za Radoslava Sorčića se 1394. godine navodi da je iz Ustikoline, a 1396. godine se vodi kao trgovac iz Foče (Kovačević-Kojić, Desanka: 1978., str.188).
(11) Vukosav Novaković iz Goražda imao je jamca iz Foče, a Radoslav Veseoković iz Foče, jamca iz Cernice. Vučeta Bogavčić iz Foče se udružio sa jednim trgovcem iz Tjentišta, a Vuk Baličević iz Foče posluje zajedno sa Radičem Milobratovićem iz Cernice (Kovačević-Kojić, Desanka: 1978., str.189).
(12) Kovačević-Kojić, Desanka: 1978., str.216
(13)U dostupnoj literaturi dati su veoma oskudni opisi enterijera i eksterijera objekta.
(14) U razdoblju od 1970. do 1990. godine Geodetski zavod BiH je vršio aerofotogrametrijsko snimanje gotovo svih općina u BiH.
|
