početna stranica    
 
Odluke o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima

ODLUKU
o izmjeni odluka o proglašenju nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine donesenih zaključno sa 50. sjednicom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika


Privremena lista nacionalnih spomenika

Privremena lista nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine
KOMPLETNA


O privremenoj listi

Odluka o brisanju spomenika sa Privremene liste

Lista peticija za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima

Odluke o odbijanju prijedloga za proglašenje nacionalnim spomenikom

Ugroženi spomenici

Odluke donesene na posljednjoj sjednici

Online peticije

Pokretno

Nepokretno

MANAGEMENT PLAN
Nomination of the Properties for Inscription on the World Heritage List
Mehmed pasha Sokolovic Bridge in Višegrad
Bosnia and Herzegovina


Stari grad u Livnu (Bistrički grad), historijsko područje

galerija nazad

Status spomenika -> Nacionalni spomenik

Objavljeno u “Službenom glasniku BiH”, broj 13/10.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 6. do 10. jula 2004. godine, donijela je

 

O D L U K U

 

I

 

Historijsko područje – Stari grad u Livnu (Bistrički grad) proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik čini fortifikacioni odbrambeni sistem Starog grada Livna (bedemi i kule), uključujući ostatke džebhane, Krnac tabije, Gajića tabije, Atlagića tabije, Murpašine tabije, mjesta gdje su bile kule stražare između Atlagića i Murpašine tabije, te ostatke kula Poletača, Čošek, Efrem, Veis i  Klanac.

Nacionalni spomenik se nalazi na prostoru  koji obuhvata k.č. 7/48, 7/58, 7/76, 8/102, 8/250, 8/251, 8/252 i 8/253, z.k. uložak broj 1006, k.č. 8/82, z.k. uložak broj 878, k.č. 467, k.č. 468, 469, 470 i 471, z.k. uložak broj 285, k.o. Livno, općina Livno, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite utvrđene Zakonom o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02, 27/02 i 6/04).

 

II

 

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.

Vlada Federacije dužna je osigurati sredstva za izradu i provedbu potrebne tehničke dokumentacije za zaštitu nacionalnog spomenika.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

 

III

 

U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika, utvrđuju se sljedeće mjere zaštite:

I zona zaštite obuhvata prostor definiran u tački I stav 3. ove odluke. U toj zoni provode se sljedeće mjere zaštite:

-          dopušteni su samo istraživački, konzervatorsko-restauratorski i sanacioni radovi na svim navedenim objektima, uključujući i one koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);

-          konzervatorsko-restauratorskim radovima trebaju prethoditi  arheološka iskopavanja;

-          nije dopuštena dalja izgradnja uz preostale dijelove bedema, tabija,kula i stražara;

-          prostor spomenika bit će otvoren i dostupan javnosti, a može se koristiti u edukativne i kulturne svrhe;

-          nije dopušteno odlaganje otpada.

II zona zaštite obuhvata zaštitni pojas u širini od 50 m od granica I zone zaštite. U toj zoni provode se sljedeće mjere zaštite:

-          nije dopuštena izgradnja, niti izvođenje radova koji bi mogli utjecati na izmjenu područja i promjenu ambijenta;

-          obavljanje radova na infrastrukturi dopušteno je samo uz odobrenje nadležnog ministarstva i stručno mišljenje nadležne službe zaštite;

-          nije dopušteno odlaganje otpada.

Vlada Federacije dužna je osigurati izradu detaljnog urbanističkog plana kojim bi se utvrdili urbanistički i tehnički uvjeti za obnovu postojećih i izgradnju novih objekata različitih namjena u zonama zaštite koji neće narušavati ambijentalne i prirodne vrijednosti. 

 

IV

 

Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno - planski akti u dijelu u kojem  su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

 

V

 

Svako, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.

 

VI

 

Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, nadležnom  ministarstvu, nadležnoj službi zaštite  i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra radi provedbe mjera utvrđenih u tač. II - V ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.

 

VII

 

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web stranici Komisije  (http://www.aneks8komisija.com.ba).

 

VIII

 

Prema članu V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.

 

IX

 

Danom donošenja ove odluke, sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 79/02, «Službene novine Federacije BiH», broj 59/02 i «Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 4/03), briše se nacionalni spomenik upisan pod rednim brojem 336.

 

X

 

Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u «Službenom  glasniku BiH».

 

Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

 

Broj: 05.2-02-121/04-3

7. jula 2004.godine

Jajce

 

Predsjedavajući Komisije

Dubravko Lovrenović

 

O b r a z l o ž e n j e

 

I – UVOD

Na osnovu člana 2. stav 1. Zakona o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika  proglasila nacionalnim spomenikom, u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtijev.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika uvrstila je Stari grad u Livnu na Privremenu listu nacionalnih spomenika BiH, pod nazivom Tvrđava,  redni broj 366. 

U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

       

II - PRETHODNI POSTUPAK

U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u:

-          dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (kopiju katastarskog plana i Zemljišnoknjižni izvadak),

-          podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije,

-          podatke o eventualnim oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd,

-          historijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.

 

Na osnovu uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:

 

1. Podaci o dobru

Lokacija

Grad Livno se prostire pod planinom Krug, tj. jednim dijelom pod stjenovitim brdom Crvenice na obodu jugoistočnog dijela Livanjskog polja, i drugim dijelom u nizini uz rijeku Bistricu. Livno je smješteno na najplodnijem dijelu Livanjskog polja. Jezgro srednjovjekovnog naselja je na uzvišenom sjevernom dijelu današnjeg naselja, a u blizini izvora rijeke Bistrice, koje je na prisojnoj strani, zaklonjeno u zavjetrini, uz obilje vode. U vrijeme hladnog oružja imao je prirodno stjenovito zaleđe sa sjeverne strane. Kasnije u osmansko vrijeme po obodu uzvišenog terena na tri strane oko centralne utvrde podignut je čitav sistem bedema, tabija i kula. Na sjeveru, na obodu stjenovite Crvenice podignuto je pet kula.

Historijski podaci

Livanjsko polje je u prahistorijskom i antičkom dobu bilo naseljeno ilirskim plemenom Delmata. O dobroj naseljenosti kraja svjedoči 41 prahistorjska gradina, od kojih je njih 10 bilo korišteno i u rimsko doba. Na području grada Livna i u njegovoj neposrednoj okolini nalazi se nekoliko prahistorijskih gradina na lokalitetima: Kasalov gradac(1), Teber(2), u Zastinju je konstatirano oko 30 tumula(3), te Gradinica i Velika gradina sa kasnoantičkom utvrdom u Velikom Kabliću. Po osnivanju rimske provincije Dalmacije, kojoj je pripadala skoro sva teritorija današnje Bosne i Hercegovine, Rimljani su oko 20. godine I vijeka n.e. sagradili veliku i važnu cestu Salona - Servitium. Njena  trasa je vodila kroz  Livanjsko polje na kojem su uspostavljene putne stanice Pelva, locirana u Lištane i Bariduo u Livno(4). Ispod prahistorijskih gradina nastavio se život u antičko i kasnoantičko doba, o čemu svjedoči bogat arheološki materijal od I-VI vijeka razasut po mnogim mjestima Livanjskog polja(5). U samom Livnu ispod Atlagića tabije nađene su 1909. godine cijevi rimskog vodovoda(6).

U srednjovjekovnim historijskim izvorima župa Livno se prvi put spominje 28. IX 892. za vrijeme vladavine hrvatskog kneza Mutimira. Među svjedocima darovnice splitskoj nadbiskupiji crkve sv. Jurja u Putalju, nalazi se i Zelimiro, iupano Cleunae(7).

Konstantin Porfirogenet sredinom X vijeka u 30. i 31. poglavlju Spisa o narodina dijeli zemlju Hrvata na 11 župa, među kojima se nalazi i Livanjska župa ή χλεβίανα(8), a među gradovima pokrštene Hrvatske spominje τό χλεβ ενα(9). U crkvenom pogledu Livansjka župa bila je u sastavu splitske nadbiskupije, što je dokumnetirano raznim poveljama 1045- 1207 godine(10). 

Početkomm XIV vijeka livanjskom župom upravljaju sinovi hrvatskog bana Pavla Šubića: Mladen, Juraj, Pavao i Grgur, koji se 1301. nazivaju knezovi Tropolja, Livna i Cetine Trium camporum, Hliune et de Cetina comitibus. Po padu bana Mladena II Šubića gospodari Livna su sinovi vojvode  Mihovilovića, koji su učestvovali u svrgavanju bana Mladena.

            Godine 1326. livanjska župa prelazi iz hrvatske državne teritorije pod vlast bana Stjepana II Kotromanića i zajedno sa Glamočem i duvanjskom župom sačinjava oblast Završje ili Zapadne strane. Iz tog vremena spominju se sinovi nekog Galeše ili Galešići. Magnus vojvoda Vladislav Galešić bio je u oktobru 1332. u pratnji bana Stjepana II u Dubrovniku. Mihovilovići i Galešići su iz poznatog velikaškog roda Hlivnjana Čubranovića(11).

Ludovik I Anžuvinac (1342-1382) u nastojanju da povrati nekadašnje hrvatske župe i gradove, primorao je  1356. godine  Grgura Galešića da mu ustupi grad Bistricu u Livanjskoj župi, a za uzvrat mu je darivao “kraljevsku zemlju Čavu u Slavoniji”. U dokumentu koji se odnosi na ovaj potez kralja Ludovika I, prvi puta se pominje Bistrički grad. Poslije smrti Ludovika I bosanski kralj Tvrtko I je, nešto prije 1387. godine, prisajedinio grad i livanjsku župu koja je ostala u vlasti bosanskih kraljeva do 1463, osim u periodu od 1400. godine kada ju je kralj Ostoja darovao vojvodi Stjepanu Vukčiću Hrvatiniću i njegovom sinu Balši “grad Livno sa posjedima koji mu pripadaju u livanjskoj župi, ne dajući baštine drugih”(12).

U XIV vijeku postojao je u Livnu i franjevački samostan koji se spominje u popisu franjevačkih samostana u bosanskoj vikariji sačinjenom 1375. godine.

Poslije smrti Hrvoja Vukčića, kao kastelan Bistrice spominje se 1416. godine Micatius de Ragusio.

Tokom XV vijeka u Livnu izdaju povelje kraljevi Tvrtko II (1430, 1436) i  Tomaš (1444, 1499. godine).  

U srednjovjekovnim historijskim izvorima sa područja Završja javlja jedino mjesto Livno u vezi sa trgovcima i ostalim putnicima iz Dalmacije ili Dubrovnika, koji su se tu zadržavali na putu iz Splita u Uskoplje ili u područje privredno i trgovački razvijene predjele centralne Bosne. Dokumenti iz Dubrovačkog arhiva su iz prve polovine XV vijeka i odnose se uglavnom na  testamente Dubrovčana samostanu u Livnu.(13)  

Prvi put Osmanlije su osvojile grad Livno 1463. godine, ali ga ubrzo gube, pošto je uslijedila protivofanziva Mađara i Mlečana. Vladislav Hercegović, najstariji sin Hercega Stjepana, je pomogao vojnu akciju kralja Matijaša. Među ostalim gradovima i teritorijama, Vladislav je osvojio od Osmanija i Livno. Kralj Matija mu za te zasluge  u decembru 1463. godine daruje gradove koje je osvojio, pa tako i livanjsku župu i grad. Iz jednog dokumenta se vidi da njima još do augusta 1466. godine gospodari Vladislav, a smjenjuje ga Ivaniš Vlatković koji je tada zauzeo Livno i potpisuje se kao vozvoda terrae Humie et de Hliuna(14). U defteru (popisu) iz 1469. godine popisan je grad Hum, što znači da su tada Osmanlije držale dio livanjske nahije. Ne zna se tačno kada je  osvojeno Livno. Prvi put se javlja u defteru iz 1485. godine i od tada je ostalo pod osmanskom vlašću sve do 1878. godine. Šabanović ipak misli da je Livno moralo biti znatno prije osvojeno, negdje u sedmoj deceniji XV vijeka, jer je nahija Livno 1485. godine prenesena iz carskog u sandžakbegov has.(15)   

U mirovnom ugovoru 1503. godine Livno je pripalo bosanskom vilajetu. Drugi put se nahija Livno spominje 1516. godine u sastavu kadiluka Neretva u kojem ostaje sve do 1528, kada je pripojena Skradinskom kadiluku u kojem je ostala do pretkraj XVII vijeka. U popisu iz iste godine Livno je označeno kao varoš sa 65 popisanih domaćinstava. Već u popisu iz 1528. godine popisane su tri mahale sa 91 kućom, 57 neoženjenih, džamijom Džumanušom i mesdžidom Hamze Ljubunčića. Mahale, džamija i mesdžid nalazile su se izvan tvrđave(16). U tih dvanaest godina od 1516. do 1528. godine granice su se pomjerile na zapad, pa Livno više nije bilo pogranično mjesto, ali i dalje ima veliki strateški i komunikacijki značaj. 

            U tom periodu Osmanlije su bili u stalnoj ofanzivi prema kontinentalnom dijelu Dalmacije. Godine 1537. osvojen je grad Klis i osnovan Kliški sandžak u čiji je sastav ušla i livanjska nahija. Zvanični centar sandžaka je bio u Klisu, ali su njegovi sandžak-bezi najviše stolovali u Livnu. Od sredine XVI vijeka Livno se naglo razvijalo, jer je bilo stvarno vojno-političko, kao i administrativno sjedište. Stoga je u Livno preneseno i sjedište skradinskog kadiluka, a Livanjska nahija je postala centralna nahija navedenog kadiluka i cijelog Kliškog sandžaka. Godine 1550. popisano je 244 domaćinstva i 174 neoženjenih, 1574. g. 653 domaćinstva, a 1604 .g. 452 domaćinstva i 30 neoženjenih. 

U Livnu je 1530. godine smještena posada od 25 vojnika timarlija kojom su zapovijedali dizdar i njegov pomoćnik. U posadi su bili vratar (iz reda topdžija) i jedan topdžija, te po jedan hambardžija i zidar. Zauzećem Klisa 1537. godine i pri uspostavljanju Kliškog sandžaka, livanjska tvrđava se nalazila u dubini krajine i, kao sve tvrđave slične pozicije, imala tobdžije i džebedžije (oružarnike) čija je služba uvedena u Livnu iste godine(17). Za vrijeme Kandijskog rata (1645-1669) Mlečani su zauzeli Klis 1646. godine, kao i veći dio teritorije Kliškog sandžaka. Tada je sjedište ovog sandžaka preneseno i službeno u Livno. U drugoj polovini XVII vijeka česti su napadi neredovnih četa i haračlija. Morejski rat (1684-1699) završio se mirom u Sremskim Karlovcima, kojim je određena nova granična linija  mletačke Dalmacije prema Otomanskom carstvu. Granica se protezala od Knina, preko Vrlike, Sinja, Zadvarja, Vrgorca do Gabele. Tokom pomenutog rata neregularne čete domaćeg stanovništva pod venecijanskom upravom, upadale su u pogranične krajeve Otomanskog carstva, tj. u zapadnu Bosnu i Hercegovinu, Duvno, Livno, Glamoč, Skoplje i Ramu.

Prije 1691. godine Livno postaje sjedište livanjske kapetanije, ali se ne može približno odrediti kada je ona nastala (Kreševljaković, 1991, 123). Livanjski kapetani bili su iz triju dobro poznatih livanjskih feudalnih porodica: u XVII vijeku do 1711. godine iz porodice Atlagića, od 1711. do 1736. Ljubunčići. Njih nasljeđuju sve do 1836. godine Firdusi(18).

Rat između Venecije i Otomanskog carstva (1714-1718) završio se Požarevačkim mirom.  Uspostavljena je nova granica između mletačke Dalmacije i Otomanskog carstva koja ostaje sve do pada Mletačke republike 1797.godine. Ta granična linija i danas dijeli republiku Hrvatsku od Bosne i Hercegovine. U XIX vijeku Livno je centar kadiluka, pripadalo je Travničkom sandžaku kao srez i kadiluk. Nakon posljednje administrativne reorganizacije u Osmanskom carstvu murdirluk (srez) Livno pripadao je travničkom kajmakaluku (okrugu). Nakon otpora Livnjaka, vojvoda Vilim Würtemberg je 28.IX 1878. godine osvojio Livno. Od tada utvrđenje gubi strateški značaj.

 

2. Opis dobra

Stari grad u Livnu ima nekoliko međusobno zavisnih objekata: džebhanu kao centralni objekat, krajnje ostatke bedema i 4 tabije (Murpašina, Atlagića, Gajića i Krnač tabija), te 5 kula izgrađenih na stijenama  iznad grada (Poletača, Čošek, Efrem, Vejs i Klanac kula).(0) 

Među historijskim podacima o Livnu nema onih koji se odnose na vrijeme gradnje njegovih fortifikacija, a arheološka istraživanja nisu vršena. Zato se mora osloniti na planove i na opise koji potiču iz raznih izvora, uglavnom putopisnih i špijunskih. U njima je primjetna terminološka neujednačenost, kao i razlika u podacima.

Prvi opis utvrđenja u Livnu dao je Katarino Zeno 1550. godine. Bez detalja opisao ga je samo kao dobro utvrđen grad (castel).

Čelebija daje sumaran opis utvrđenja u Livnu 1660. godine. On piše da je bosanski valija (sandžak-beg ili upravitelj provincije) Melek Ahmed-paša, staru i na nekim mjestima porušenu tvrđavu, popravio. Pred tvrđavom je podigao zid tophane koji je okrenut u polje. Na najvišem vrhu na jednoj litici podigao je veliku kulu, (tj. Veis kulu, koja jedina nacrtana na skici iz 1686-1689). Topove je poredao po gradskom zidu. Za džebhanu Čelebija piše da je ovakve nema u Bosanskoj krajini. Na jugoistočnoj strani tvrđave se nalazi gvozdena kapija grada. U tvrđavi ima mala careva džamija poznata pod imenom starogradska. Jedva je u nju stalo 20 ljudi. Pošto se džamija nalazila na zaravni ispod džebhane, Čelebijin pojam “tvrđava” obuhvata čitav gradski fortifikacijski sklop. Tvrđavom je upravljao dizdar koji je u to vrijeme komandovao sa 600 vojnika koji su pripadali gradskoj posadi, a uz čuvare džebhane, u Livnu je bilo 2000 stalno naoružanih vojnika. Od zapovjednog osoblja u gradu je bio janjičarski aga, aga odreda džebedžija (oružara) (19). Čelebijini podaci o gradu su dragocjeni jer ukazuju na vrijeme kada je sagrađen dio bedema. Ostalih kula na Crvenicama, osim one jedne, još nije bilo. Po Čelebijinom opisu da je Veis kula izgrađena tek oko polovine XVII vijeka.           

Stojan Janković je porobio Livno 1686. godine. Grad je popravljan iste godine, poslije provale Jankovićevih četa. Iz izvještaja Đirolama Kornara, generalnog mletačkog providura, saznaje se da je u Livno, poslije prve provale Stojana Jankovića 19. VII 1686. godine, stigao zvornički paša Bostić i novi alajbeg Filipović (neposredni starješina plemstva koje je trebalo da opremi vojsku) sa oko 600 ljudi da obnove kule i kuće koje su bile spaljene, kao i jednu staru kulu, tom prilikom dosta porušenu, a koja dominira tvrđavom.(20) Nije sasvim jasno da li je pored poravljanja razrušenih zidova ustvari vršena i dogradnja novih. Iz dokumenta datiranog 1694. godine vidi se da je u Livnu bio i jedan težak bal-jemaz top.(21)   

Tvrđava je, 1833. godine bila dobro snabdjevena oružjem municijom i hranom. Između ostalog, u njoj je bilo 33 topa, a jedan top se nalazio u džebhani i 40 vojnika(22).  

Iz druge polovine XIX vijeka objavljeno je nekoliko špijunskih karata. Uz jednu nedatiranu kartu, urađenu prije 1865. godine, dat je opis utvrđenja. Za Livno piše da je utvrđeni grad sa 350 turskih kuća i leži ispod stijene čiji su vrhovi visoki 12 hvati (22,75 m), sa strmim padinama prema zapadu, a sa južne strane je opasan bedemima 15-16 stopa (oko 5 m) visokim. Na bedemu sa više uglatih prijeloma su na sjevernim i jugoistočnim uglovima nešto povišene kule na kojima je 6 topova, od kojih su dva po 48 funti. Pred bedemom na 4 koraka udaljenosti pobijene su drvene palisade, visoke od 10 do 12 stopa (oko 4 m).(23)              

Uz kartu iz 1865. godine, u priloženom kratkom opisu anonimnog špijuna piše da je istočni dio grada nastanjen isključivo Turcima. Grad Livno se nalazi na kamenitoj strmini, a  sa zapada i juga opkoljen je bedemima visokim 15-16 stopa. Bedemi imaju isturene uglove. Na južnoj strani nalaze se 4 šestougaone kule koje malo nadvisuju zidove. U prijašnje vrijeme na njima je bilo 6 topova, među kojima su dva teška po 48 funti. Ulaz u grad je na zapadnoj strani. Na sjevernoj i istočnoj strani, na vrhu stijene nalaze se 4 ozidane četverougaone kule za topove. Visoke su 12-15 stopa (4-5 m). U ovom opisu je izostavljena jedna kula na stijenama iznad grada, a također su netačno navedene strane na kojima se nalaze kule. 

Posljednji špijunski opis je napravljen pred austro-ugarsku okupaciju 1878. godine. Za Efrem i Vejs kulu austrijski špijun 1878. godine piše da su solidno građene i tvrde kule, a za kule Čošek i Poletača da su slabe građe.(24)  Ni ovaj špijun ne spominje jednu kulu, u ovom slučaju Klanac kulu. Prema datim uputama špijuna dolazi do izražaja puna strateška opravdanost gradnje kula na sjevernim liticama Crvenice iznad grada.

Neposredno prije osvajanja Livna od strane austro-ugarske vojske 1878. godine grad je bio u dosta očuvanom stanju, snabdjeven sa 15 topova koje je opsluživalo 20 tobdžija. Na svakoj od kula na obodu Crvenice bio je po jedan top. 

Na geodetskoj karti iz 1883. godine još je označen čitav odbrambeni sistem grada.

U opisu Livna 1888. godine ne spominje se jedna od kula vjerovatno Čošek kula.

Klaić piše 1928. godine da je “grad ili tvrđava” okružena sa nekoliko slabih i napola razvaljenih kula, već prilično razrušenih bedema, i jedne stare kule za koju govore da potiče još iz rimskih vremena (očito se radi o Vajs kuli). (25)   

Džebhana - Bistrički grad

Prvo je sagrađena srednjovjekovna tvrđava koja je pretvorena u osmanskom periodu u džebhanu (skladište oružja). To je centralni i najstariji dio utvrđenja koji se nalazi na istaknutom stjenovitom (kraškom) izbrešku, ispod strmih stijena Crvenice koje okružuju Livno i samo utvrđenje sa sjevera, sjeveroistoka i sjeverozapada. Ispod istočne padine stijene na kojoj se nalazi srednjovjekovo utvrđenje izvor Bistrice. Pretpostavlja se da su to prostor i zidine srednjovjekovnog Bistričkog grada ili grada Hlivanjskog. Prema položaju, osnovi i načinu gradnje bedema, očito je da je ovdje u pitanju srednjovjekovna gradnja. Osnova srednjovjekovnog utvrđenja je nepravilnog četverougaonog oblika prilagođenog terenu (dimenzija 37.5 x 30(24) m). Prvobitno bedemi su bili standardne srednjovjekovne mjere, debeli oko 1.5 m. Kasnije, u osmansko doba su ojačani do debljine od oko 3 m. U jugozapadnom uglu nalazila se kula okrugle osnove, vanjskog promjera oko 9-10 m, sa zidom debljine do 1.6 m. Izgleda da je kula bila skoro uvučena u platno bedema. Uz sjeverni podužni zid džebhane zabilježeni su tragovi temelja uvučene četverougaone kule, vanjskih dimezija 7.2x5 m i debljine zidova 1.5 m. Gdje je bio ulaz danas nije moguće ustanoviti. Danas su bedemi džebhane slabo očuvani.

Prema navodima Čelebije, 1659-1660 godine bosanski valija (namjesnik provincije) Melek Ahmed-paša je podigao ispred tvrđave tophanu (nije poznato gdje se nalazila) i sagradio gradske bedeme sa željeznom kapijom u jugoistočnom bedemu. Na jednom od vrhova Crvenice sagradio je kulu (Veis). Džebhana je već u funkciji.         

Bedemi

Na sjevenom dijelu grada sagrađen je bedem od Veis kule na istoku do džebhane i dalje prema zapadu do Krnac i Gajića tabije. Od Krnac tabije zid se spuštao ka stjenama na zapadnoj strani i vodio između izvora Dumana i Peče, tako da se izvor Peča našao u zidovima, a Duman van njih. Od povučene sjeverne linije bedemi su se sa obje strane spustili ka jugu i zaokružili branjeni prostor. Linija bedema je krivudava, sa mnogo uglatih i polukružnih krivina. U neke od njih je umetnuto pet kvadratnih kula stražara. Danas su sve srušene, osim one na južnom dijelu platoa “Topovi” na kojem se nalazi Dukatarova džamija. Prema krajnjim sačuvanim ostacima, bedem je bio debeo oko 1.5 do 2 m. Grad je imao četvera vrata koja su bila u pomenutim kulama kvadratne osnove: na južnom uglu platoa Topovi bila su Mala vrata (1); velika glavna arterija od sjevera (džebhane), preko Balagijine džamije (Balagije), ka jugu završavala se Velikim vratima (2) na jugozapadnom dijelu bedema; Gornja vrata (3) nalazila su se na jugoistočnom dijelu bedema, istočno od Atlagića tabije; zapadni ulaz u grad (4) bio je iznad te tabije. Prema skici iz 1795. Kapi kule su imale četveroslivne krovove. 

Tabije

Krnac tabija je masivna kamena četverougaona tabija na sjeverozapadnom kraju odbrambenog sistema. Ispod nje je manja, također četveougaona Gajića tabija. Na jugozapadnom uglu sagrađena je masivna poligonalna Atlagića, a sjeverno, iznad nje slična Murpašina tabija. Ova posljednja sagrađena je na stjenovitom terenu. Još se raspoznaju dijelovi južnog zida tabije u visini 1-2 m. Od nje se bedem produžavao do početka stjenovitih vrhova Crvenice na kojima je podignuto pet kula. Kako je ovih pet kula izgledalo i koliko su bile visoke može se djelimično rekonstriusati iz špijunskih opisa. Kula Poletača sagrađena je na sjeveroistočnom kraju Crvenice, iznad izvora Bistrice. Okrugle je osnove promjera oko 6 m, debljine zida oko 1.2 m. Čošek kula je podignuta na prahistorijskom lokalitetu Maloj gradini ili Gradinici. Imala je četverougaonu osnovu za razliku od ostale četiri kule koje su bile okrugle. Prostor oko kule je bio ograđen zidom debelim 0.8 do 1 m. Efrem kula je sagrađena na isturenoj stijeni, na zaravni Teberu nad najširim i naistaknutijim stijenama Crvenice, na nasipima prahistorijske gradine. Promjer kule je 7.5 m. Na južnoj strani ostao je zid do 2.5 m visine, u kojem je ulaz u kulu. Kula je skoro potpuno uništena. Sa zapadne strane Tebera  nalaze se ostaci nazubljenog  zida u dužini od 10 m  i visini do 1.7 m (Manđeralo, 1996, 22). Veis kula, iako je, vjerovatno, najstarija od ovih pet kula, građena u drugoj polovini XVII vijeka, sačuvala se do visine grudobrana, koji su srušeni. Zid kule je debeo i do 3.8 m. Prema gradu ima oveći prozorski otvor. Unutrašnji promjer kule je 3.5 m. Vanjski zidovi kule se raspadaju. Od Veis kule ka džebhani sagrađen je zid koji je štitio prilaz  gradu sa sjevera. Zid je skoro uništen, a prije dvadesetak godina moglo se ustanoviti da je debeo oko 0.8 m. Između Veis i Klanac kule još se naziru tragovi zida u dužini od desetak metara. Ostalih tridesetak metara zida više nema ni u tragovima. Klanac kula  je zatrpana, ali zidovi su na pojedinim mjestima očuvani u visini od 4-6 m. Vanjski promjer kule je 13 m. Kule su prema skici iz 1795. godine imale na vrhu vijence iznad kojih su bili otvori za topove. Na kulama su bili i prozori.

Nema vijesti kada je izgrađen kompletan fortifikacioni sistem koji se sastojao od bedema koji su okruživali grad sa zapadne, južne i istočne strane i u njihovom sklopu Krnjac i Gajića tabija na zapadu, te Atlagića i Murpašina tabija na istoku, kao ni preostale 4 kule na Crvenici: Poletača, Čošek, Efrem i Klanac kulu. Posredno se može poslužiti skicom iz perioda 1686-1689 godine. Na njoj se od fortifikacionih objekata vidi samo džebhana i Veis kula, a zid između njih je naznačen isprekidanim linijama. Ispod džebhane je Balagijina džamija, a od nje vodi glavna cesta koja dijeli grad na istočni i zapadni dio. Na njenom kraju nema kapi kule koja je na tom mjestu kasnije izgrađena. Danas to mjesto zovu Velika vrata. Bedemi livanjskog grada su primjer fortifikacionog sistema utvrđenja za odbranu od teškog artiljerijskog oružja. Neki elementi (bastioni, kapi kule), koliko se da zaključiti iz raspoložive dokumentacije su slični onima na tvrđavi Kastel u Banjoj Luci, za koju se zna da je građena u drugoj deceniji XVIII vijeka. U to vrijeme, poslije rata 1714-1718 godine Požarevačkim mirom, uspostavljena je granica između Osmanskog carstva i mletačke Dalmacije na Dinari, u neposrednom susjedstvu Livna.

Na skicama s kraja XVIII vijeka već je nacrtan cijeli sistem livanjskog grada.

 

3. Dosadašnja zakonska zaštita

Na osnovu zakonske odredbe, a Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine broj 279/51 od 28. II 1951. godine Stari grad Livno, stavljen je  pod zaštitu države.

Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR BiH broj 02-767-3 od 18. IV 1962. godine upisan je u Registar nepokretnih spomenika kulture.

Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine je evidentiran i valoriziran kao spomenik II kategorije.

 

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi 

Nisu vršeni.

           

5. Sadašnje stanje dobra

Uvidom na lokalitetu, dana  19.05. 2004. godine, ustanovljeno je sljedeće:

Od Džebhane sačuvani su djelimično zidovi, ali u odnosu na stanje iz 80-tih godina XX vijeka primjetna je znatna daljna devastacija. Od perimetralnih bedema džebhane ostalo je: 18 m nadzemnog dijela sjevernog bedema i oko15 m nadzemnog dijela zapadnog bedema. Od južnog bedema se nazire samo nadzemni dio ispod humusa, a dio koji služi kao podzid ima dosta uništenu oplatu. Istočni dio bedema se samo nazire ispod humusa. Tragovi obje navedene kule unutar bedema se više ne naziru na površini. Na istočnom dijelu džabhane izgrađen je privatni stambeni objekat sa garažom i spremištima, od kojih je dio prislonjen uz bedem, a unutar zidina posađene su voćke, ukrasno grmlje i borovi, i obrađene manje parcele zemlje. U džebhanu se ulazi kroz privatni posjed.

Atlagića tabija je skroz porušena. Ostao je dio južnog zida do visine od 1 m, a i on je sklon padu. Murpašina tabija se sačuvala u osnovi i do visine od oko 1-2 m, a unutrašnjost joj je zasuta kamenjem. Bedemi su skoro skroz iskrčeni. U zapadnom dijelu naselja ponegdje se između kuća mogu raspoznati njihovi ostaci u dužini od nekoliko metara. Od istočnog bedema između Atlagića i Murpašine tabije prije dvadesetak godina još su bili ostaci bedema dužine 14 m, visine do 2.5 m. Danas ni tog komada bedema nema(26) Kule stražare uz bedeme između Atlagića i Murpašine tabije, koje su još pedesetih godina stavljene pod zaštitu, više se ne naziru na površini. Kapije su potpuno nestale, stanovništvu su samo poznata mjesta gdje su se nalazile. 

Od pet kula na Crvenici kula Poletača je bila uništena i prije dvadesetak godina. Od nje su ostali tragovi, tako da se mogao ustaniviti prečnik i debljina zida. Čošek kula je srušena i zatrpana. Bez iskopavanja se ne mogu odrediti ni njene dimenzije. Oko kule su ostaci zida kojim je bila okružena. Od Efrem kule sačuvani su ostaci u visini od oko 2 m. Veis kula je jedina koja je sačuvala određenu visinu do vijenca iznad kojeg su bili štitovi za topove. Na vanjskoj oplati zidova vidljive su napukline. Od Klanac kula stoje dijelovi zidova do visine 4-6 m. Sjeverni zid je zatrpan. Na zidovima se sa vanjske strane vide napukline. Unutrašnjost je zatrpana.

 

III - ZAKLJUČAK

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom, (“Službeni glasnik BiH”, br.33/02 i 15/03), Komisija donosi odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:

A.         Vremensko određenje

B.         Historijska vrijednost

C.         Umjetnička i estetska vrijednost

iv.         Kompozicija     

D.         Čitljivost (dokumentarna, naučna, obrazovna vrijednost)

ii.          Svjedočanstvo o historijskim promjenama

iv.         Svjedočanstvo o određenom tipu

F.         Ambijentalna vrijednost 

ii.          Značenje u strukturi i slici grada

iii.         Objekat je dio cjeline područja

G.         Izvornost                                  

v.          Položaj i smještaj u prostoru.

 

Sastavni dio ove odluke su:

-          kopija katastarskog plana

-          fotodokumentacija

-          grafički prilozi

 

Korištena literatura

U toku vođenja postupka proglašenja nacionalnim spomenikom BiH, korištena je sljedeća literatura:

 

1928.    Klaić, Vjekoslav, „Građa za topografiju i historiju Hlivanjske županije i grada Hlivna“, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, nova serija IV, Zagreb, 1928.

 

1931.    Sergejevski, Dimitrije,  „Rimski spomenici iz Livna i Prekaje“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu XLIII, sv 2, Sarajevo, 1931.

 

1951.    Jireček, Konstantin, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, Sarajevo, 1951.

 

1952.    Kreševljaković, Hamdija, Prilozi historiji bosanskih gradova pod turskom upravom, Prilozi za orijentalnu filologiju i historiju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom II, Sarajevo, 1952.

 

1953.    Kreševljaković, Hamdija, „Stari bosanski gradovi“, Naše starine I, Sarajevo, 1953.

 

1957.    Kapidžić, Hamdija, „Prilog za poznavanje Livanjskog grada“, Naše starine IV, Sarajevo, 1957.

 

1957.    Vego, Marko, Naselja srednjevjekovne bosanske države, Sarajevo, 1957.

 

1959.    Ferjančić, Božidar, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom II, Srpska akademija nauka, Posebna izdanja, knjiga CCCXXII, Vizantološki institut knjiga 7, Beograd, 1959. (ćirilica)

 

1964.    Ćirković, Sima, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964.

 

1967.    Firduz, Abbas, „Livno od najstarijih vremena do 1787“, Rukopis u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, Sarajevo, 1967.

 

1973.    Džaja, fra Miroslav, „Osvrt na prošlost Livna”, Dobri pastir, revija udruženja katoličkih svećenika, godina XXIII, svezak I-IV, Sarajevo, 1973.

 

1974.    Bojanovski, Ivo, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Djela 47, Centar za balkanološka istraživanja 2, Sarajevo, 1974.

 

1978.    Kovačević-Kojić, Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1978. (ćirilica)

 

1979.    Čelebija, Evlija, Putopis, Biblioteka „Kulturno naslijeđe”, Sarajevo, „Veselin Masleša“, 1979.

 

1983.    Bojanovski, Ivo, „Livanjsko polje u kasnoantičko doba”, Zbornik Arheološkog društva Bosne i Hercegovine, knj. 1, Sarajevo, 1983.

 

1983.    Anđelić, Pavao, „Povelja kralja Dabiše Čubranovićima i velikaški rod Hlivnjana”, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine (Arheologija), Nova serija, sveska 38, Sarajevo, 1983.

 

1984.    Spaho, Fehim, „Livno u ranim turskim izvorima”, Prilozi za orijentalnu filologiju, Orijentalni institut u Sarajevu, vol. 32-33, Sarajevo, 1984.

 

1985.    Benac, Alojz, Utvrđena ilirska naselja I, “Delmatske gradine na Duvanjskom polju, Buškom blatu, Livanjskom i Glamočkom polju”, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Djela LX, Centar za balkanološka istraživanja 4, Sarajevo, 1985.

 

1988.    Bojanovski, Ivo, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Djela LXVI, Centar za balkanološka ispitivanja 6, Sarajevo, 1988.

 

1988.    Čović, Borivoj (ur.), Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 3, Zemaljski muzej u Sarajevu, Sarajevo, 1988.

 

1991.    Kreševljaković, Hamdija, „Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, u: Izabrana djela I, Sarajevo, “Veselin Masleša”, 1991.

 

1994.    Žeravica, Zdenko, „Planovi i karte livanjskog kraja iz bečkih arhiva”, u: Livanjski kraj u povijesti, Livno-Split, 1994.

 

1996.    Manđeralo, Stipe, „Kutija za čuvanje vremena”, Prilozi proučavanju prošlosti livanjskog kraja, Livno, Svijetlo riječi, 1996.

 

2000.    Husić, Aladin, „Tvrđave Bosanskog sandžaka i njihove posade”, Prilozi za orijentalnu filologiju 49/1999., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000.

 

(1) Alojz Benac, Utvrđena ilirska naselja I, “Delmatske gradine na Duvanjskom polju, Buškom blatu, Livanjskom i Glamočkom polju”, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Djela LX, Centar za balkanološka istraživanja 4, Sarajevo, 1985, 108, 110.

(2) Borivoj Čović (ur.), Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom III, Sarajevo, 1988, 294.

(3) Borivoj Čović (ur.), Nav. dj., Sarajevo, 1988, 250.

(4) Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela 47, Centar za balkanološka istraživanja 2, Sarajevo, 1974, 59.

(5) Ivo Bojanovski, Nav. dj., Sarajevo, 1974, 179-191.

(6) Dimitrije Sergejevski, “Rimski spomenici iz Livna i Prekaje”, u: Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu XLIII, sv. 2, Sarajevo, 1931, 21.

(7) Klaić, Vjekoslav, “Građa za topografiju i historiju Hlivanjske županije i grada Hlivna”, Vijesnik Hrvatskog arheološkog društva, nova serija IV, Zagreb, 1928, 16.

(8) Ferjančić, Božidar, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom II, Srpska akademija nauka, Posebna izdanja, knjiga CCCXXII, Vizantološki institut, knjiga 7, Beograd, 1959, 33, 35.

(9) Ferjančić, Božidar, Nav. dj., Beograd, 1959, 44.

(10) Klaić, Vjekoslav, Nav. dj., Zagreb, 1928, 17.

(11) Pavao Anđelić, “Povelja kralja Dabiše Čubranovićima i velikaški rod Hlivnjana”, u: Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine (Arheologija), Nova serija, sveska 38, Sarajevo, 1983, 133, 143.

(12) Klaić, Vjekoslav, Nav. dj., Zagreb, 1928, 17; Pavao Anđelić, Nav.dj., Sarajevo, 1983, 133; Sima  Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964, 188.

(13) Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1978, 125-127.

(14) Marko Vego, Naselja srednjevjekovne bosanske države, Sarajevo, 1957, 48.

(15) Fehim Spaho, “Livno u ranim turskim izvorima”, Prilozi za orijentalnu filologiju, Orijentalni institut u Sarajevu, vol. 32-33, Sarajevo, 1984, 147.

(16) Fehim Spaho, Nav. dj., Sarajevo, 1984, 150.

(17) Aladin Husić, “Tvrđave Bosanskog sandžaka i njihove posade”, Prilozi za orijentalnu filologiju 49/1999, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000, 204, 205.

(18) Hamdija Kreševljaković, “Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, u: Izabrana djela I, Sarajevo, “Veselin Masleša”, 1991, 123, 129.

(19) Čelebija, Evlija, Putopis, Biblioteka “Kulturno naslijeđe”, Sarajevo, “Veselin Masleša”,1979., 138., 139.

(20) Firduz, Abbas, “Livno od najstarijih vremena do 1787”, Rukopis u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, Sarajevo,1967, 77.

(21) Stipo Manđeralo, “Kutija za čuvanje vremena”, Prilozi proučavanju prošlosti livanjskog kraja, Livno, Svjetlo riječi, 1996, 21.

(22) Hamdija Kreševljaković, Nav. dj., Sarajevo, “Veselin Masleša”, 1991, 147, 148.

(23) Zdenko Žeravica, “Planovi i karte livanjskog kraja iz bečkih arhiva”, u: Livanjski kraj u povijesti, Livno-Split: 1994, 159.

(24) Hamdija Kapidžić, “Prilog za poznavanje Livanjskog grada”, u:  Naše starine IV, Sarajevo,1957, 301, 302.

(25) Klaić, Vjekoslav, Nav. dj., Zagreb, 1928, 14.

(26) Stipo Manđeralo, Nav. dj., Livno, Svjetlo riječi, 1996, 22.

(0) U korištenoj literaturi se pojavljuju različiti nazivi za iste kule. U odluci su navedeni nazivi kula prema planu iz 1883.godine (Manđeralo, 1996., 22-24).

 



Plan Starog grada Livna iz 1686.-'89. godineVeis i Klanac kulaVeis kulaKrnac tabija
Atlagića tabijaKlanac kula i Murpašina tabijaZapadni bedem, dioZapadni bedem, dio između kuća kod Gajića tabija
DžebhanaUnutrašnjost džebhaneDžebhana, istočni zid izvanaDžebhana, južni zid izvana


ENGLISH 
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika © 2003. Razvoj i dizajn: