početna stranica    
 
Odluke o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima

ODLUKU
o izmjeni odluka o proglašenju nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine donesenih zaključno sa 50. sjednicom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika


Privremena lista nacionalnih spomenika

Privremena lista nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine
KOMPLETNA


O privremenoj listi

Odluka o brisanju spomenika sa Privremene liste

Lista peticija za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima

Odluke o odbijanju prijedloga za proglašenje nacionalnim spomenikom

Ugroženi spomenici

Odluke donesene na posljednjoj sjednici

Online peticije

Pokretno

Nepokretno

MANAGEMENT PLAN
Nomination of the Properties for Inscription on the World Heritage List
Mehmed pasha Sokolovic Bridge in Višegrad
Bosnia and Herzegovina


Tvrđava Kastel, historijsko područje

galerija nazad

Status spomenika -> Nacionalni spomenik

            Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 36/05.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4. Aneksa 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 4. do 10. maja 2004. godine, donijela je

 

O D L U K U

 

I

 

Istorijsko područje – Tvrđava Kastel u Banja Luci,  proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: nacionalni spomenik).

Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji označenoj kao k.č. 4337 i 4338 (novi premjer), što odgovara k.č.1/1  (stari premjer), upisani u z.k. uložak br. 2640,  br. posjedovnog lista 3524/2, i k.č. 4336 (novi premjer), k.o. Banja Luka VII, opština Banja Luka, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina.

Nacionalni spomenik čini tvrđava,  arheološki nalazi deponovani u Muzeju Republike Srpske u Banja Luci i arheološki nalazi koji se nalaze u zemlji na arheološki neistraženim površinama, kao i lijeva obala Vrbasa ispod Kastela  na k.č. 4336 od ušća Crkvene do Mosta Patre.

Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika ustanovljene u skladu sa Aneksom 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 9/02).

 

II

 

Vlada Republike Srpske dužna je da obezbijedi pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.

            Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljem tekstu: Komisija) utvrdiće tehničke uslove i obezbijediti finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione table sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

 

III

 

            U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika utvrđuju se sljedeće zaštitne zone: 

            I zaštitna zona obuhvata prostor definisan u tački I stav 2. ove odluke. U ovoj zoni sprovode se sljedeće mjere zaštite:

  1. dozvoljeni su arheološki i konzervatorsko-restauratorski radovi, uključujući i one koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, uz odobrenje ministarstva nadležnog za prostorno uređenje u Republici Srpskoj (u daljem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručno nadziranje nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Republike Srpske (u daljem tekstu: nadležna služba zaštite);
  2. prostor spomenika biće otvoren i dostupan javnosti i može da se koristi u edukativne i kulturne svrhe;
  3. moguće je provođenje programa aktivne zaštite kompleksa nacionalnog spomenika uz obezbjeđenje sljedećih mjera:

-     -koncept arhitektonskog programa revitalizacije nacionalnog spomenika može da bude proveden na način koji neće ugroziti nacionalni spomenik, kamenu strukturu zidova, sve prepoznatljive istorijske slojeve kompleksa i sve arheološke nalaze;

-     prilikom izvođenja infrastrukturnih radova obavezno je stručno nadziranje arheologa;

  1. nije dozvoljeno odlaganje otpada.

 

            II zaštitna zona obuhvata prostor oko Tvrđave Kastel; na istoku do desne obale Crkvene, na sjeveru i zapadu do Ulice Kolokotronisa sve do kamenog mosta Patre na Vrbasu. Ovaj obuhvat odgovara području oko tvrđave koji je okruživao šanac.U ovoj zoni provode se sljedeće mjere zaštite:

-     nije dozvoljeno izvođenje radova koji bi mogli da utiču na izmjenu područja, uključujući i promjenu pejsaža;

-     nije dozvoljeno obavljanje radova na infrastrukturi, osim u izuzetnim  slučajevima, uz projekat odobren od strane nadležnog ministarstva i stručno nadziranje nadležne službe zaštite. U projekat je potrebno da se uključi izvođenje arheoloških radova i konzervaciju;

-     nije dozvoljeno odlaganje otpada.

 

IV

 

             Iznošenje arheoloških nalaza iz tačke  I stav 3. ove odluke (u daljem tekstu: arheološki nalazi) iz Bosne i Hercegovine nije dozvoljeno.

            Izuzetno od odredbe stava 1. ove tačke, dozvoljeno je privremeno iznošenje arheoloških nalaza iz Bosne i Hercegovine radi prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini.

            Odobrenje u smislu prethodnog stava daje Komisija, ukoliko nedvosmisleno bude utvrđeno da to ni na koji način neće ugroziti areheološke nalaze. Komisija u svom rješenju o odobrenju privremenog iznošenja utvrđuje sve uslove pod kojima se to iznošenje može da izvede, rok za povrat u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduženje pojedinih organa i institucija na obezbjeđenju tih uslova i o tome obavještava Vladu Federacije, nadležnu službu bezbjednosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost.

           

V

 

            Stavljaju se van snage svi sprovedbeni i razvojni prostorno-planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

 

VI

 

            Svako, a posebno nadležni organi Republike Srpske, gradske i opštinske službe suzdržaće se od preduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu da oštete nacionalni spomenik ili da dovedu u pitanje njegovu zaštitu.

 

VII

 

            Ova odluka dostaviće se Vladi Republike Srpske, nadležnom ministarstvu, nadležnoj službi zaštite i opštinskim organima uprave nadležnim za poslove urbanizma i katastra, radi sprovođenja mjera utvrđenih u tač. II - V ove odluke i nadležnom opštinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.

 

VIII

 

            Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresovanim licima u prostorijama i na web stranici Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).

 

IX

 

            Prema članu V, stav 4. Aneksa 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.

 

X

 

Danom donošenja ove odluke, sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», br. 33/02, «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 79/02, «Službene novine Federacije BiH», br. 59/02 i «Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», br. 4/03) briše se nacionalni spomenik upisan pod rednim brojem 2.

 

XI

 

            Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objaviće se u «Službenom  glasniku BiH».

 

 

            Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.                                                                                                                                                               

Broj: 05.2-02-45/04-5

4. maja 2004. godine

Sarajevo

Predsjedavajući Komisije

Dubravko Lovrenović   

 

 

O b r a z l o ž e nj e

 

I – UVOD

 

            Na osnovu člana 2. stava 1. Zakona o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8.  Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», br. 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnešen zahtjev.

            Komisija je na sjednici održanoj od 1. do 2. jula 1999. godine donijela odluku o stavljanju Tvrđave Kastel u Banja Luci, opština Banja Luka, na Privremenu listu nacionalnih spomenika, pod rednim brojem 2.

            U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovu člana V, stav 4. Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila sprovođenju postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom 

 

II - PRETHODNI POSTUPAK

 

            U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u:

-     dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (kopiju katastarskog plana  i zemljišnoknjižni izvadak),

-     podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.,

-     sadašnje stanje i namjenu dobra, uključujući i opis i fotografije,

-     istorijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru,

-     prijedlog programa za sanaciju, konzervaciju, restauraciju i revitalizaciju Tvrđave Kastel u Banja Luci, koji je sačinio Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa Republike Srpske, 1998.

 

Na osnovu uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:

 

1. Podaci o dobru

 

Lokacija

Grad Banja Luka leži na granici dvije prirodne cjeline, u dolini okruženoj sa tri strane brdima, kroz koju protiče rijeka Vrbas. Za svoj postanak i razvoj, ovaj grad zahvaljuje, prije svega, odličnom saobraćajnom položaju. Banja Luka leži na krajnjem južnom dijelu Panonske nizije. Južno od Banja Luke je brdovito zaleđe, i ranije neprohodna klisura Vrbasa. U ranijim periodima cesta je jedino mogla da prolazi visoravnima iznad kanjona, što se vidi i po položaju utvrđenih gradova između Banja Luke i Jajca.

Istorijsko područje – Tvrđava Kastel nalazi se na malom uzvišenju uz lijevu obalu Vrbasa, u području ravničarskog aluvijalnog terena. Desno od Kastela teče rječica  Crkvina koja se pored tvrđave ulijeva u Vrbas. Prema Vrbasu padina brežuljka, na kojem je Kastel, strmo pada, dok prema Crkvenoj strane prilaze blagim padom ka koritu rijeke. Prema gradskoj saobraćajnici blage kose se dotiču glavne komunikacije. Tokom vijekova, velikim građevinskim radovima i adaptacijama na tvrđavi, izmijenjen je prvobitni izgled terena. Takvo uzvišenje je bilo pogodna strategijska tačka i bilo je naseljeno još od predstorije.

Na području Banja Luke arheološki nalazi koncentrisani su na dva lokaliteta: u Gornjem Šeheru, oko 3-5 km južno od centra grada i u centru grada, u kojem je u drugoj polovini XVI vijeka počela intenzivna izgradnja urbanog jezgra i Tvrđave Kastel.

 

Istorijski podaci

Stalna građevinska djelatnost na ovom terenu, na ušću Crkvine u Vrbas, od XVI vijeka  do najnovijeg vremena, ostavila je malo tragova iz  ranijih perioda. Arheološka istraživanja su izvođena u granicama datih terenskih mogućnosti, uglavnom pri konzervatorskim i infrastrukturnim radovima na tvrđavi i oko nje. Intenzivnije su obavljana od 70-ih do 90-ih godina XX vijeka.  Pisanih dokumenata iz antičkog, a naročito srednjevjekovnog perioda je malo.

 

Predistorijsko doba

            Nalazi iz predistorijskog doba su krajnje fragmentari. Kremene alatke su nađene oko tabije IV i sjeverozapadne kapije. Vjerovatno pripadaju paleolitskoj stanici, a datovane su u period  gravettiena, tj. najmlađe faze gornjeg paleolita u sjevernoj Bosni, koja traje od XIX do prve četvrtine XIII milenija prije naše ere (Graljuk, 1888., 130, br. 56; Basler, 1988., 84). Neolitska keramika je otkrivena  u dvorištu I (Graljuk, 1888., 130, br. 56). U dvorištu III (sonde H) otkriven je na površini od oko 50 m2 dio kasnoeneolitskog jednoslojnog naselja. Naselje je  podignuto na uzvišenom dijelu riječne terase. U sloju, tankom oko 0,6 m, otkriven je dio temelja i vjerovatno dio dijela nadzemnog zida jedne nastambe, očuvane dužine 4 m (Z. Žeravica, 1983., 42).  Od pokretnih nalaza u sloju su u većem broju nađeni fragmenti keramike koja se pripisuje nosiocima badenske kulturne grupe i mali broj fragmenata keramike vučedolske kulturne grupe. Pored keramike, pronađeni su kremeni nožići i životinjske kosti (Z. Žeravica., 1983., 41-53). Na kremene alatke, koje su vjerovatno pripadale ovom naselju, naišlo se  na površini između bunara i zgrade u kojoj je smješten Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode RS (Graljuk, 1983., 33). Predistorijska keramika, pripisana perodima eneolita i bronzanog doba, nađena je u dvorištu II, na spoju bedema i zida južnog kazamata i uz zapadnu stranu uljne jame (Graljuk, 1983., 33). Ispred Kastela (na prostoru označenom kao dvorište I), otkriven je depo koji je sadržavao 23 glinena utega (Graljuk, 1983.,33). Na Kastelu je konstatovan pokretni arheološki materijal iz kasnog bronzanog i gvozdenog doba (Graljuk, 1888, 130, br. 56).

 

Antičko doba

Iz antičkog doba materijalni  nalazi su dosta siromašni, ali potvrđuju postojanje naselja koje se razvijalo od II do VI vijeka. Međutim, na osnovu hodoloških ispitivanja, antičkih geografskih karata (Tabula Peutingeriana i Itinerarium Antonini) i uglavnom slučajnih nalaza, ustanovljeno je da se ovdje nalazilo antičko naselje Castra, u kojem je bila putna stanica (mansio), vojni logor (castrum ), civilno naselje uz logor (canabae) i beneficijarna stanica (statio) (Bojanovski, 1988., 360, 375). Pripadala je teritoriji provincije Gornje Panonije, a područje je bilo naseljeno plemenom Oserijata. Naselje Castra se nalazilo na komunikaciji koja je polazila iz Salone (Solin) na istočnoj obali Jadranskog mora, tadašnjeg političkog centra rimske provincije Dalmacije, do Seritiusa (Bosanske Gradiške),tadašnjoj luci na Savi u provinciji Panoniji. Cesta kroz Banja Luku je prolazila trasom današnje saobraćajnice od Gornjeg Šehera do Kastela.  Skarić je smatrao da se znatno antičko naselje sa logorom nalazilo na mjestu tvrđave Kastel. Iskopavanjima 1971.-1974. godine u sondama u dvorištu III izdvojen je antički sloj. U sondama E, E1, E2, E5 i E7 otkopani su u sloju III ostaci kamenih podnica. U sloju je bilo mnogo tragova požara, pa se pretpostavlja da su nadzemni dijelovi tih nastambi ili radionica bili od drveta. Iako je sloj bio zatvoren, nisu mogle da  se ustanove veličine osnova. Ispod njih se nalazio prvobitni humus. Antička keramika na Kastelu je po svom karakteru naseobinska. Pored ostataka posuđa, nađeni su keramički tegovi, rimska cigla (zidna, krovna i tubulusi), ostaci staklenih posuda, kamenih i glinenih pršljenova i jedan nedatovan rimski bronzani novčić.  Većina keramičkog materijala je domaće proizvodnje. Vrlo malo ima importovanih fragmenata posuđa. Cijeli materijal može da  se opredijeli u širi vremenski okvir od II do VI vijeka, s tim da je kasnoantička keramika (IV - VI vijek) mnogobrojnija. Jedan fragmenat trbuha posude sa pečatastim ornamentom u vidu romba je gepidskog porijekla (VI vijek). To bi bila ujedno i gornja hronološka granica cijelog sloja u dvorištu III. U sloju je nađeno i mnogo komada gvozdene troske, što upućuje na pretpostavku o postojanju kovačkih radionica. Ovaj sloj i ostatke podnica u njima, I. Čremošnik je datovala u rani srednji vijek (Čremošnik., 1972., 133-134).

U dijelu Kastela blizu kule 1, nađena je krstasta fibula iz IV vijeka i ostaci velikih, kamenih, pravilno klesanih blokova, složenih u “kiklopski” zid.

Na dnu tabije 9 nađeni su ostaci temelja zgrada na prvobitnom nivou zemljišta, u neposrednoj blizini između kule 1 i 2. Ujedno, to je topografski bio najdominantniji dio, pogodan za podizanje rimskih objekata. Nekoliko primjeraka antičkog novca nađeno je van arheološkog konteksta. Skidanjem zemlje sa kazamata, nađen je antoninijan Salonine, žene cara Gallijena, kovačnica Siscia (Sisak), napravljena između 253.i 268. godine. U iskopu tabije 3, pronađena je mala rimska bronza Constansa (337.-350. ), kovačnica Siscia. Kod tabije 6 pronađena je mala bronza Costantiusa II (337.-361.), kovačnica Siscia. Odranije je poznat nalaz sestertiusa Faustine, žene cara Antonina Pia (138.-161.), kovačnica Roma (Z.i L. Žeravica, 1984., 33-39). Kasnije je pronađeno još nekoliko bronzanih novčića i aplikacija u zemlji, kojom je bio zasut krov arsenala (T 2) od kojih je jedan pripadao Marku Aureliju (161.-180.) (Graljuk, 1983.,36).   

Iskopavanjima od 1980. do 1988. godine otkriveni su zidovi, čija veličina i obrada kamenih kvadera upućuje na jače kasnoantičko utvrđenje: na obali Vrbasa ispred velike čatrnje, i ispod tabije 3 uz ušće Crkvene u Vrbas. U dvorištu II otkopani su dijelovi temeljnih zidova nekog većeg kasnoantičkog objekta sa polukružnom apsidom, čija namjena još nije definitivno odgonetnuta (bazilika, administrativna zgrada ili kompleks različitih sadržaja) (Graljuk, 1988.). Brojni zidovi tvrđave, posebno prednji zid kule 1, izgrađeni su od zidova rimskih spolija (Ševo, 1996., 21,nap. 22). 

Na lokaciji Govedarnica, blizu tvrđave, nailazilo se na temelje neke antičke zgrade, odlomak natpisa  D/is/  M/manibus/ nekog nadgrobnog spomenika, antičke  novce i cigle (Skarić, 1924.). Kasnije su aerosnimcima utvrđeni ostaci neke rimske građevine u tom području (Bojanovski, 1974., 95). Blizu Govedarnice, pri popravci mosta preko Crkvine, nađen je  žrtvenik posvećen Jupiteru i “genio loci”,tj. zaštitniku mjesta, a postavio ga je aktivni konzularni beneficijar (niži oficir iz štaba namjesnika)  provincije Panonije, Superior L. Sicinius Martinus u II vijeku naše ere (Patsch, 1905.,  574-577; Pašalić, 1960., 24, Bojanovski, 1988.,302). Natpis je pouzdana indikacija da je ovo naselje bilo važno za rimsku vlast. Pretpostavlja se da je u njemu mogao da bude centar jedne autohtone župe, koji je kasnije podignut na rang municipia (Bojanovski, 1974., 95; Bojanovski, 1988., 349). Naziv naselja indukuje ujedno na postojanje garnizona. U selu Čokori, u dolini Suturlije kod Banja Luke, pronađen je dio nadgrobnog spomenika sa gentilnim (carskim) imenom Aelii, što bi ukazivalo na urbanizaciju Banja Luke u doba P. Elija Hadrijana (P. Aelius Hadrianus) (vladao od 117.do 138. godine), koji je ovdje, “izgleda, izdašnije dijelio civitet” (Bojanovski, 1988., 302, 342).

            Oko Ferhadije nađeni su antički novci i ostaci građevina (Bojanovski, 1974., 95, sa ostalom literaturom). Istraživanjima lokaliteta  Hanište, 1985. i 1986. godine, na kojem se nalazio Ferhad-pašin han (izgrađen 1579.-1587.,srušen 1640. godine), otkriveni su u antičkom sloju ostaci temeljnih zidova građeni od muljike, lokalnog mekanog kamena lauša, uz mnoštvo pokretnih keramičkih, staklenih, gvozdenih i koštanih nalaza, komada troske, cigle i novca. Sve je datovano u vremenski okvir III i IV vijeka (Graljuk, 1988.). Izgleda da je na areal antičke naseobine nasjela Ferhad-pašina aglomeracija , u kojoj je od 1576. do 1587. godine izgrađeno 216 objekata (Bojanovski,1988., 301).

 

Srednji vijek

            Gore pomenuta I. Čremošnik je  sloj III u sondama E u dvorištu III determinisala u period ranog srednjeg vijeka, od VIII do XII vijeka. Ustanovila je dva stambena stratuma: raniji, sa ukopanim nastambama, i kasniji, sa nadzemnim nastambama. U oba sloja zidovi ovih nastambi bili su obloženi drvenim materijalom i oblijepljeni lijepom. Naselje je bilo ograđeno suhozidnim bedemom od nabacanog kamenja, čiji je jedan dio konstatovan u širini od 5-6 m. Opis uslova nalaza slaže se kod oba istraživača, ali se ne slažu u determinaciji materijala, tako da to pitanje ostaje otvoreno (uporediti L. i Z. Žeravica, 1984., 33-39 i I. Čremošnik, 1973, 193-195 ). 

Prema dosadašnjim razmatranjima u literature, na Kastelu su se očekivali ostaci srednjevjekovnih zidova. Polovinom XVII vijeka u Banja Luci se pominju dva grada, jedan u Gornjem Šeheru, a drugi u Donjem Šeheru (Kastel) (Bejtić, 1953., 92, Kreševljaković, 1953., 26, Šabanović, 1979., 212-213). Poznato je da je, porijeklom antički toponim Kastel, često postajao naziv za kasnije  srednjevjekovno utvrđenje (Anđelić, 1957., 233). Međutim osim ostataka podnica od lomljenog kamena premazanih krečnom smjesom, ili podnica od zapečene zemlje, uz obilje keramičkog materijala, u II arheološkom sloju u sondama E u dvorištu III, kao i iskopu pri pražnjenju tabija, ništa konkretnije nije nađeno tokom iskopavanja 1971.-1974. godine. Keramika je datovana u period od XII do XV vijeka, s tim da je u dvorištu III nalažena najvećim dijelom mlađa keramika XIV-XV vijeka, a u tabijama i oko bedema, pored kasne, u većem broju je nalažena i starija keramika XI-XIII vijeka (L. i Z. Žeravica, 1984., 26-33).  

            Pri kasnijim istraživanjima, autor radova B. Graljuk je konstatovao da je veći dio do sada otkrivenih supstrukcija na prostoru između kula 1 i 2 “pripada predturskoj provenijenciji”, tj. iz XIV-XV vijeka. Zidne supstrukcije su koncentrisane na prilaznim dijelovima tvrđavi (kod bista heroja) i na sjeveroistočnom prilazu tvrđavi iz pravca tržnice (Graljuk, 1983., 37,38). Ipak, o postojanju srednjevjekovnog utvrđenja još nema dovoljno podataka i sve je na nivou indicija (Graljuk, 1988.a).

            Ime Banja Luka prvi put se pominje 1494. godine u jednoj ispravi ugarskog kralja Ladislava II Jagelovića. Tada se Banja Luka nalazila u sastavu Jajačke banovine. U navedenoj ispravi kralj apeluje da se, između ostalih, tvrđavi u Banja Luci pruži pomoć. Navodi se da je u njoj jedan kaštelan, Juraj Mikulašić, iz čega se zaključuje da je tvrđava bila manja od tvrđava u Zvečaju i Bočcu, u kojima su bila po dva kaštelana. U jednom predračunu se navodi trošak za 44 vojnika pješaka u tvrđavi Banja Luka, a u Jajcu za 117 vojnika. U periodu do 1528. godine, Banja Luka se pominje još u nekoliko dokumenata, i to u vezi poteškoća sa snabdijevanjem i osmanskim prodorima na teritoriju Jajačke banovine (Thalloczy, 1916). Pored materijalnih i pisanih tragova o postojanju nekog srednjevjekovnog naselja ili utvrđenja,  ne zna se gdje se tvrđava Banja Luka nalazila, ali prema ranim osmanskim dokumentima,  vjerovatno u Gornjem Šeheru (Bejtić, 1953., 93-97). U Donjem Šeheru su od srednjevjekovnih toponima ostali ime rječice Crkvena i kvarta Lauš.

 

Osmansko doba

Početkom 1528. godine, cijelo područje Jajačke banovine, od Jajca do Save, palo je pod osmansku vlast. Ubrzo, 1554. godine, u Banja Luku je preseljeno sjedište bosanskog sandžak-bega, i u perodu do 1639. godine je bila značajan vojno-administrativni centar. Putem preko Mrkonjić-Grada bila je povezana sa tadašnjom zapadnom granicom, do koje je uspostavljena osmanska vlast. Preko Vrbanje,  Kotor-Varoši  i Doboja, vodio je put na istok. U Banja Luci je bilo, idući sa brdovitog zapada, juga i istoka, prvo veće uporište, dovoljno blizo granica za prebacivanje vojske  u nove velike ofanzive na sjeveru i sjeverozapadu, a opet u zaleđu, štićeno Savom, za čuvanje i osvježavanje ofanzivnih, a kasnije defanzivnih trupa. Polovinom XVI vijeka, Osmanlije su bile gospodari cijelog Balkanskog poluostrva i većeg dijela Panonske nizije (Vojvodina, srednja Slavonija do Osijeka), a 1541. godine osvojili su Budim. Na zapadu, osvajanjem Klisa, 1537. godine, zavladali su čitavim područjem Hrvatske, južno od Velebita.

U takvoj situaciji sandžak-begovi Bosanskog sandžaka su od ljeta 1554. godine najčešće boravili u Banja Luci, koja je između 1554. i 1563. godine postala njihovo zvanično sjedište, što je bilo u skladu sa ondašnjim prilikama i osmanskim osvajačkim planovima (Šabanović, 1982., 72). Težnja za daljim proširenjem, učvršćivanjem vlasti na velikom osvojenom području koje se nalazilo između dvije jake neprijateljske sile, Austrije i Venecije, ali istovremeno i slabljenje centralne vlasti, primorale su vlast da sprovedu reformu upravne podjele Carstva. Tako je, 1580. godine, osnovana velika administrativna jedinica - Bosanski pašaluk (beglerbegluk, ajalet) (Šabanović, 1982., 78). Sjedište pašaluka je bilo u Banja Luci, koja se nalazila na sredini vertikale sjever-jug na balkanskom dijelu Osmanskog carsta.

            Prvi sandžak-beg je bio Sofi Mehmed-paša. On je započeo veliku graditeljsku djelatnost u Gornjem Šeheru između 1554.i 1557. godine. Ferhad-paša Sokolović, posljednji bosanski sandžak-beg (1574.-1580.), koji je stolovao u Banja Luci, postavljen je te godine za prvog beglerbega. Od 1579. do 1587. godine, razvio je veliku graditeljsku aktivnost u Donjem Šeheru, današnjem centru grada, gdje je dao da se izgradi i uvakufi  216 objekata.  Među njima je, u neposrednoj blizini džamije Ferhadije, uz Vrbas, sagrađena prije 1587. godine tophana (arsenal). Za tophanu se pretpostavlja da se nalazila ispred “zapadnih bedema tvrđave, uz put ka drvenom mostu, koji je također sagradio Ferhad-paša, što bi značilo da se tophana možda nalazila negdje oko Topničke kasarne” (Ševo, 1996., 44). Osmanlije su iz tophane 1570.-1573. dovlačili topove u Klis, i 1580. godine u Bihać. Godine1583. izliveno je 30 topova (Hrabak, 1980., 99). Tophana je pretvorena u tvrđavu za vrijeme vlade sultana Mehmeda III (1595.-1603.), i za razliku od Starog grada u Gornjem Šeheru, nazvana Novi grad. Po običaju, u tvrđavi je bila sagrađena i džamija, koja je posvećena pomenutom sultanu. Još 1739. godine  je bila u funkciji, ali nije poznato kada je srušena, ni gdje se nalazila. Takođe nije poznato kako je izgledala tvrđava sagrađena krajem XVI i početkom XVII vijeka.

Osmanska moć je polako počela da slabi već krajem XVI vijeka. Zapadne države su krenule u napad. Banja Luka postaje sve bliže državnoj granici. Vrhovna vlast se seli iz Banja Luke 1639. godine. Iz XVII vijeka ima malo podataka koji se odnose na tvrđavu i njen izgled ili opremljenost. Putopisci koji su prošli kroz Banja Luku u XVII vijeku (A. Đorđić-1626., Hadži-Kalfa-1650., biskup Maravić-1655. i  Evlija Čelebija-1660. godine) pominju dvije tvrđave, jednu u Gornjem Šeheru i drugu u Donjem Šeheru, ali ne daju njihove opise. Tvrđava je popravljanja 1639. godine (Kreševljaković, 1953., 26). Banjalučka kapetanija osnovana je iza 1660. godine. Poznato je da je grad, i prije osnivanja kapetanije, bio samostalan, jer je imao dizdara - vojnog zapovjednika i tri roda vojske: mustahfize, čija je služba bila u vezi tvrđave i opkopa, džebedžije, koji su vodili brigu o oružju i municiji, te topčije  (Kreševljaković, 1952., 123-125, 127; 1991., 144-147). Krajem XVII vijeka, poslije dužeg vremena u kojem je vladala ravnoteža između dva velika carstva, Habsburškog i Osmanskog, dolazi ponovo do međusobnog rata (1683.-1699.). U tom su ratu austrijske trupe, pod komandom markgrofa Ludviga Badenskog,  nakratko zauzele Banja Luku avgusta 1688. godine. Od tog vremena se više ne pominje tvrđava u Gornjem Šeheru. Rat je završen mirom u Sremskim Karlovcima početkom 1699. godine. Između ostalog, Osmansko carstvo je odstupilo Austriji zapadni dio Srijema do linije Tisa - ušće Bosuta, Slavoniju, Liku i Baniju. Venecija je zadržala dio Dalmacije do Dinare oko Knina i Vrgorca. Austrija nije mogla neko vrijeme da vrši napade južno od Save i Dunava, ali su stalno postojali sukobi manjeg obima na granici.Tako je Banja Luka postala u narednom vijeku prvi veći grad na udaru protivničkih snaga, jer se nalazila blizu granice dva carstva, svega 8 sati hoda po ravnici. Stoga je osmanska vlast preduzimala ubrzanu akciju utvrđivanja gradova.

Porta je 1701. godine povjerila banjalučkom kadiji osnivanje radionice za izradu topova i đuladi, vjerovatno modernizovanje i nastavak rada tophane (Ševo, 1996.,54). Pri obnovi za vrijeme Numan-paše Ćuprilića 1712. –1714. godine, tvrđava dobija konačne gabarite. Proširena je po principu Vobanovog sistema. Prema opisu  anonimnog vojnog špijuna iz godina 1718.-1739., tvrđava je imala jake bedeme i tri šanca sa zapadne strane (Bodenstein, 1908., 95-112). Sličnu sliku daje i nekoliko vojnih planova koje su izradili vojni špijuni. Ponovna neprijateljstva, započeta 1714. godine, okončana su Požarevačkim mirom 1718. godine. U ovim krajevima Austrijanci du dobili Bijeljinu i Brčko, a granica ka zapadu je išla Savom, preko ušća Une u Savu, do Novog. Borbe su nastavljene do 1739. godine. Austrijske trupe su 1737.godine prodrle do Banja Luke i pokušale zauzeti tvrđavu, ali u tom poduhvatu nisu uspjele (Zelenika, 1955.,347). Rat je završen Beogradskim mirom 1739. godine. Od tada, pa sve do 1878. godine, Austrijanci nisu prešli Savu.  Iza te bitke tvrđava je opet popravljana  tokom 1737.-1738. godine. Iz anonimnog opisa, pisanog oko 1785. godine, u tvrđavi je bilo 50 topova (Kreševljaković, 1953., 26). U Bosni se tada popravljaju tvrđave i spremaju se na dalji otpor Austrijancima. Početkom XIX vijeka, tačnije 1809. godine, izvršene su veće popravke na gradu Jajcu i na Kastelu. Međutim, situacija se mijenja i značaj banjalučke tvrđave opada. Prema popisu iz 1833. godine, u tvrđavi su bila 33 topa raznog kalibra (Kreševljaković, 1952., 151). Sredinom XIX vijeka, tvrđava je bila prilično oštećena. Putopisci navode da je u njoj bilo mnogo vojničkih zgrada - magazina, zatvor i barutana. Posljedna opravka tvrđave bila je 1868. godine. Tada je izgrađena  zgrada, kasnije nazvana topnička kasarna, van zida Kastela. Prema fotografijama Kastela iz prvih godina austrougarske vladavine, vidi se šanac, Kapetanov konak u okviru južnog bedema, i osmatračnica kod ušća Crkvene u Vrbas, kod tabije 3. Austrijskom okupacijom, tvrđava u Banja Luci nije više bila toliko interesantna. U Banja Luci je bio vojni okrug sa jednim bataljonom 15-og oblasnog korpusa. Uselio se u postojeće objekte u tvrđavi, koja je bila u dosta ruševnom stanju. Krajem XIX vijeka, podignuto je za oficire uz Vrbas kupalište drvene konstrukcije, tzv. Schwimmschule.

Iza II svjetskog rata pa do 1959. godine, Tvrđava Kastel je i dalje služila u vojne svrhe. Od 60-ih godina nadalje, prostor Kastela je korišten u raznovrsne svrhe:  izgrađena je ljetna pozornica, zgrade Muzeja NOB-e i još neke zgrade, koje su kasnije srušene.

 

2. Opis dobra

Lokalitet zauzima površinu od 26 610 m2  unutar zidova tvrđave i izvan bedema oko 21 390 m2. Kastel je ravničarska artiljerijska tvrđava poligonalne osnove u obliku izduženog trapeza. Artiljerija je tokom XVII vijeka bila usavršena, tako da se tvrđava mogla  sasvim da prikloni terenu. Bedemi joj jedva odskaču od tla. Branioci su se ukopavali u jake niske poligonalne tabije, koje su građene na prelomima trase bedema. Sa poligonalnih tabija su se bočnom vatrom mogli da brane duži frontovi iz manjeg broja vatrenog oružja. U omotaču tvrđave ima 7 isturenih tabija (T.3-9). Zidovi tabija su debeli oko 2,5 m. Širina unutrašnjosti tabija je u prosjeku oko 10 m, a visina 6-7 m. Osim tabije 9, koja je naisturenija i šestougaona, ostale su petougaone i priljubljene uz bedeme, po tri na zapadnoj i sjevernoj strani, i jedna na jugoistočnom uglu.

Sa unutrašnje strane na bedeme su prislonjena tri arsenala. Dva se nalaze uz južni bedem, a treći u sklopu cetralnog logora uz sjeverni bedem. Tako je ojačana odbrana južnog i sjevernog bedema. Bedemi tvrđave su debeli, radi odupiranja razornoj snazi artiljerije. Na pojedinim ojačanim mjestima njihova debljina je i do 6.5 m. Građeni su iz tri dijela: od dva omotača i natrpanog kamenja i zemlje među njima. Atule su ugrađivane duž bedema. Vanjski omotač debeo je 2.5 m. Na njegovom vrhu su prsobrani, visoki 1.9 m, a ophod po zidu je širok oko 1 m. Unutrašnji omotač je debeo svega 0.8 m. Masa kamena i zemlje između omotača je debela i do 3 m. Tvrđava je građena od pravougaonog priklesanog kamena, naslaganog na različit način i vezanog malterom. Za bridove spoljnih uglova bedema, kula i prsobrana, upotrebljeni su uglavnom dobro klesani blokovi. Izgleda da su prvobitno duž cijele linije bedema i tabija bili prsobrani, ali su samo neki od njih, vjerovatno oni koju su zatečeni pri restauratorsko-konzervatorskim radovima, restaurisani. 

Uz bedeme su još tri uvučene kule kvadratne osnove, od kojih su kule  2 i 5 ustvari kapi-kule i izlaze na Vrbas. Kula 4 je u uglu između tabija 7 i 6, na koljenu zida. Jedino je glavna kapi-kula isturena (K 1). Uz bedeme, koji prate obale Vrbasa, još su prislonjeni južni, manji arsenal (nasuprot kazamatu) (T 2), i manji arsenal kod sukapi-kule (T 1), a treći arsenal se nalazio uz bedem pored tabije 6. Tako su dva arsenala uz južni bedem, zajedno sa tabijama na oba kraja tog zida, imali upereno vatreno oružje na desnu obalu Vrbasa, na kojoj su mogle da se koncentrišu neprijateljske trupe. Ispred kapi-kule otkopane su supstrukcije kule poligonalne osnove sa zidovima (K 7). Vjerovatno je ona služila kao prvi ulaz u tvrđavu. Sastavni dio  odbrambenog sistema tvrđave bio je šanac, širok 20-30 m, koji je opkoljavao Kastel sa svih strana, osim uz Vrbas, tako da je tvrđava bila kao na ostrvu. Danas je šanac zatrpan, a nalazio se otprilike na području Ulice Kolokotronisa. Oko sjevernog i istočnog bedema se nalaze jaki zemljani nasipi - eskarpe, a ispred južnog bedema je postavljen još jedan bedem. U nasipima uz bedeme su se nalazili tajni podzemni prolazi, ispod istočnog i sjevernog zida, te ka Vrbasu. Uz zapadni bedem nema nasipa. Ipred cijele dužine južnog zida, duž obale Vrbasa, nalazi se veliki zaštitni bedem koji je ovdje podignut radi geoloških osobina tla.

U Kastel se ulazi kroz kapi-kulu (K1), na zapadnom bedemu, i široka, lučno nadsvedena vrata, u sjevernom zidu (čiji je luk od cigli vjerovatno prepravljen kada i prozori na topničkoj kasarni). Kapi-kula se nalazi između tabija 9 i 8, koje su je vrlo uspješno pokrivale artiljerijskom i puščanom vatrom. Od kapi-kule se ubrzo stiže do sukapi-kule (K 2), gdje je bio glavni izlaz na obalu Vrbasa. Vatra sa tabije 9 je uspješno pokrivala oba ulaza i most na Vrbasu, a baražnom vatrom je pokrivala južni i zapadni bedem. Zato je tabija izvučena iz bedema. Unutrašnjost tvrđave je velikim kazamatom i arsenalom uz južni bedem (T 2) podijeljena na dva dijela: manji, zapadni, u kojem je smješten centralni logor, i veći, gdje su svojevremeno bili objekti razne namjene. Centralni logor zauzima površinu od 1 285 m2. Nalazi se na sjeverozapadnom prostoru dvorišta II. Sa zapadne, južne i istočne strane  odijeljen je od ostalog prostora zidovima, dok je sa sjevera nalegao na bedem tvrđave. Ne zna se kada je istočni zid srušen. U logor se ulazilo kroz kulu kvadratne osnove na južnom zidu. Unutar logora bio je arsenal i još jedna kvadratna kula u sjeverozapadnom uglu, koja je imala ulogu da štiti ovaj ugao bedema tvrđave.

            Glavni kazamat je dugačak oko 80 m, a širok oko 15 m. Na njega se uz južni zid nastavlja manji, isto građeni kazamat ili arsenal. Između njih je prolaz iz dvorišta II u dvorište III. Oba kazamata su poluukopana i debelih zidova. Spadaju u tip zaštitnih kazamata u koje su bile smještene trupe i skladišta. Unutrašnjost kazamata je podijeljena masivnim stubovima i zidovima podužno na dva dijela. Na istočnom zidu su četvero jednokrilnih vrata i šest malih lučno zasvedenih i visoko postavljenih prozora. Na zapadnoj strani su  samo jedna šira vrata. Ma malom kazamatu, na istočnom zidu, su takođe jednokrilna vrata  i dva mala četverougaona, visoko postavljena prozora. Čeone strane kazamata uz prolaz između njih imaju velike i široke lučno presvedene otvore.  

Radovima na sanaciji Kastela ustanovljen je i sistem snabdijevanja tvrđave vodom. Na pjeskovitoj obali Vrbasa iskopana su dva dobro pokrivena i maskirana bunara. U njima je bila riječna voda, prethodno filtrirana kroz slojeve pijeska. Iz tvrđave su do “velike čatrnje”, tj. bunara, vodile specijalno izgrađene nadsvedene i maskirane stepenice (K 5), a do “male čatrnje” se pristupalo kroz vrata na bedemu između tabije 9 i sukapi-kule (K 2).

U dvorištu III je solidno zidana kamena zgrada, vjerovatno sagrađena u vrijeme austrougarske vladavine. U njoj je smješten Zavod za zaštitu  kulturnog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske.

Jedini objekat vojne namjene znatnijih dimenzija, kasnije nazvan kasarna za artiljerce ili topnička vojarna, sagrađen je 1865. godine. Zgrada je podignuta na sedrenom podzidu, jugozapadno od tabije 9, uz most. U podzidu su očuvani ostaci ojačavajućih drvenih greda, pa se pretpostavljalo da se na ovom mjestu možda nalazila tophana (1998.,4). Objekat je pravougaone osnove sa istakom na zapadnoj strani i ima prizemlje i sprat. Građen je od kamena. Između spratova je horizontalna greda i na njoj se vide krajevi greda koji  drže gornji sprat. Ulaz u zgradu, sa kamenim lučno nadsvedenim trijemom na kojem je balkon, je na sredini sjeverne fasade. Iznad njega je isto toliko širok izlaz na balkon od prostorije u centru zgrade. Sa svake strane su simetrično, na oba nivoa, 4 prozora. Na južnoj fasadi je na oba nivoa po 10 prozora. Prvobitni pravougaoni prozori su u austrijskom periodu dobili lučne završetke i okvire od cigle. Krov je dvoslivni, pokriven ciglom. Tipološki se svrstava u vojne objekte s kraja XIX vijeka.

 

3. Dosadašnja zakonska zaštita

U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u akte o zaštiti dobra i utvrđeno je  da je na osnovu zakonske odredbe, a Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR BiH, Sarajevo, broj: 726/50 od 16. juna 1950. godine, lokalitet Tvrđava Kastel, stavljen pod zaštitu države.

Pri reviziji rješenja, Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture NR BiH, Sarajevo, broj:02-696-3 od 18. juna 1962. godine, lokalitet Tvrđava Kastel, stavljen je pod zaštitu države.

Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, Sarajevo, donio je Dopunsko rješenje br. 02-40-102/70 od 2. jula 1970. godine, koje se odnosi na izdvajanje iz zakonske zaštite objekata izgrađenih unutar zidina Kastela:

-     zgrada I Muzeja Bosanske krajine (direkcija),

-     zgrada II Muzeja Bosanske krajine (zbirke),

-     zgrada Muzeja revolucije.

Navedeni objekti su razrušeni u zemljotresu 1969. godine. Zgrade su srušene, a obrušeni kameni materijal sa zidova tvrđave, koji je bio upotrebljen za njihovu izgradnju, se upotrebio za restauraciju tvrđavskih objekata.

Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine, valoriziran je u II kategoriju.

U Registru  kulturnih dobara Republike Srpske, Kastel ima status nepokretnog kulturnog dobra od izuzetne važnosti. Pod brojem R-725 zaveden je u Registar spomenika Republike Srpske koji uživaju prethodno navedenu zaštitu.

 

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi 

Konzervatorsko-restauratorski radovi

-     1963. godine, po napuštanju Kastela od strane Jugoslavenske narodne armije, počeli su radovi na sanaciji tvrđave.

-     1969.-1975. godine, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine vršio je zahvat na Kastelu. Počelo se sa sjevernim i zapadnim dijelovima bedema, tabija i kula.

-     1976.-1984. godine - radovi na sanaciji i revitalizaciji: južnog bedema kod kule 2, južnog arsenala (T 2), u sklopu zapadnog bedema izgrađena je trafostanica, te kroz Kastel djelimično razvedena infrastrukturna mreža

-     detaljnije radovi izvršeni su tokom 1980.-1982. godine - postavljanje infrastrukturne mreže;  kanalizacija, vodovod, PTT. (Graljuk 1983., nap. 14 i 15).Takođe je izvršeno vađenje zemlje iz dvojnog bedema. Zatvoreni su brojni nekontrolisani i “divlji” prolazi.

-     Godine 1982.-1984. uređen je južni arsenal (T. 2), skidani su višeslojni zemljani tamponi sa kazamata.

-     2002. godine, CHWB je izvršio izmjenu krovne konstrukcije na kapi-kuli (K 1).

 

5. Arheološka istraživanja

-     1971.-1974. godine - sondažna iskopavanja, najvećim dijelom u dvorištu III (iskopano oko 600 m2 ) i oko tabija 9 i 3. Tokom vađenja zemlje iz tabije 9 i čišćenja bedema, sakupljan je pokretni arheološki materijal. Radove su izvodili stručnjaci Zemaljskog muzeja iz Sarajeva (I. Čremošnik) i Muzeja Bosanske krajine iz Banja Luke (L. i Z. Žeravica).

-     1980.-1986. godine - sukcesivna iskopavanja stručnjaka Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, Banja Luka (B. Graljuk), na pojedinim dijelovima Kastela. Otkriven je niz objekata XVI, XVII i XVIII vijeka: osnove vojnih objekata, podzemnih prolaza, prostorija, tajnih prilaza Vrbasu i Crkvenoj, obalni bedem uz Vrbas, dijelova tabije (K7) prema Čaršiji, dijelova malog i velikog hendeka (jarka) i velike čatrnje. Antički dijelovi otkopani su na prostorima između kule 1 i kule 2, ispod tabije 3 do ušća Crkvine u Vrbas i ispred velike čatrnje.

-     1987. godine - iskopavanje kasnoantičke bazilike u dvorištu II u Kastelu, sondažna iskopavanja na Govedarnici.

Sav pokretni arheološki materijal se nalazi u Muzeju Republike Srpske ili u Zavodu za zaštitu kulturnog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske u Banja Luci, osim žrtvenika nađenog 1895. godine, koji je još te godine prenešen u Zemaljski muzej u Sarajevu.

 

6. Sadašnje stanje dobra

Bedemi

            Južni bedem je saniran od tabije 9 do mjesta na kojem se nalazila kula 5 i oficirsko kupatilo, ali je taj dio raspucao, naročito na strani uz Vrbas i klizi, te prijeti da se obruši. Odavde prema istoku i tabiji 3 nije vršena sanacija bedema, koji je na pojedinim dijelovima raspucao, u istočnom dijelu pao, a ponegdje mu nedostaju dijelovi. Uz to je bedem ugrožen rastinjem. Na terasi ispod bedema, kod obale Vrbasa, je prolaz iz tvrđave na obalu, koji je skoro prekriven rastinjem. Kameni nadsvođeni prolaz ka tzv. velikoj čatrnji i pored oficirskog kupatila je potpuno onesposobljen, onečišćen, naročito na priobalnoj strani. Na najvećem dijelu istočnog bedema je otpala oplata, te rastinje i  atmosferilije ugrožavaju njegovu strukturu. Dio istočnog i južnog bedema, zajedno sa tabijom 6, su najviše stradali u zemljotresu 1969. godine.

Kule    

Kule 3 i 4 (u prostoru centralnog logora, danas ljetne pozornice) imaju oštećene krovne konstrukcije, objekti kisnu, te se uništavaju drvene konstrukcije i zidovi. Na kulama je vršena adaptacija, ali već više decenija nisu u upotrebi. Zidovi centralnog logora su oštećeni, a istočni zid bi trebalo da se rekonstruiše.  Kuli 2 - sukapi-kuli je dotrajala šindra. Sjeverna polovina kule 5, iz koje se izlazilo iz dvorišta III na Vrbas,  je srušena.

Tabije  

Na tabijama od br. 4 do 8 su izvršeni konzervatorsko-restauratorski radovi. Iz unutrašnjosti tabije 9 je tokom radova u periodu 1969.-1974. godine izvađena zemlja, ali izgleda da na njoj nisu vršeni veći radovi kao na navedenim tabijama. Na pojedinim mjestima se vide raspukline spojeva zidova na uglovima, i to ugao dodira južnog zida sa dva susjedna zida. Na nekim gornjim dijelovima iznad kamene grede, rastinje prijeti razaranju zida. Ponegdje u platnu zida nedostaje kameni blok, a veće obrušavanje spoljneg platna je na sjevernom zidu.

Topnička kasarna

Topnička kasarna je napuštena poslije zemljotresa 1969. godine. Na njoj nisu vršeni sanacioni zahvati. Ispucali su zidovi, a međuspratna drvena konstrukcija i stolarija su uništeni. Pokrov i krovna konstrukcija su dotrajali i djelimično propali.

Arsenal (T 1) pored sukapi-kule je zarastao u rastinje i neistražen je.

 

III - ZAKLJUČAK

Primjenjujući Kriterijume za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima (Službeni glasnik BiH”, br. 33/02 i 15/03), Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu.

Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijumima:

 

A) Vremensko određenje

B) Istorijska vrijednost

C) Umjetnička i estetska vrijednost

i.   Kvalitet obrade

iii. Proporcije

v.  Vrijednost detalja

vi. Vrijednost konstrukcije

            D) Čitljivost (dokumentarna, naučna i obrazovna vrijednost)

i. Materijalno svedočanstvo o manje poznatim istorijskim razdobljima

ii. Svjedočanstvo o istorijskim mijenama  

iv. Svjedočanstvo o određenom tipu

F) Ambijentalna vrijednost

i. Odnos oblika prema ostalim dijelovima cjeline

ii. Značenje u strukturi i slici prostora

iii. Objekat je dio cjeline područja

G) Izvornost

i. Oblik i dizajn

iv.Tradicija i tehnike

v. Položaj i smještaj u prostoru

H) Jedinstvenost i reprezentativnost

i. Jedinstven ili rijedak primjerak određenog tipa ili stila

I) Cjelovitost (cjeline, područja, zbirke)

i. Fizička cjelovitost (kompaktnost)    

ii. Homogenost

iii. Zaokruženost

 

Sastavni dio ove odluke su:

-     fotodokumentacija,

-     grafički prilozi.

 

Korištena literatura:

U toku vođenja postupka proglašenja istorijskog dobra nacionalnim spomenikom BiH,  korištena je sljedeća literatura:

 

1895.    Patsch, Karlo, Epigrafski nahogjaji iz godine 1895., Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu VII, Sarajevo, 1895., 573-586

 

1909.    Bodenstein, Gustav, Povijest naselja u Posavini 1718-1739., Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu XX, Sarajevo, 1908., 95-112

 

1916.    Thaloczy, Ljudevit, Povijest (banovine, grada i varoši Jajca) 1450.-1527., Zagreb, 1916.

 

1924.    Skarić, Vladimir, Banjaluka i njena okolina u davnini, Otadžbina, Banjaluka, 1924., br. 23 i 24

 

1952.    Kreševljaković, Hamdija, Prilozi povijesti bosanskih gradova pod turskom upravom, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom II/1951, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1952., 119-184

 

1953.    Bejtić, Alija, Banja Luka pod turskom vladavinom, Naše starine I, Zavod za zaštitu spomenika kulture NR BIH, Sarajevo, 1953., 91-115

 

1953.    Kreševljaković, Hamdija, Stari bosanski gradovi, Naše starine I, Zavod za zaštitu spomenika kulture NR BIH, Sarajevo, 1953., 7-45

 

1954.    Zelenika, Milan, Boj 1937. godine, Enciklopedija Jugoslavije, Leksikografski Zavod FNRJ, tom I, Zagreb, MCMLV, 347

 

1957.    Vego, Marko, Naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1957.

 

1958.  Anđelić, Pavao, Srednjovjekovni gradovi na Neretvi, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, n.s. (A), XIII, 1958., 179-231

 

1960.    Pašalić, Esad, Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini, Posebna izdanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo, 1960.

 

1972.    Basler, Đuro, Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini, Biblioteka Kulturno nasljeđe, Veselin Masleša, Sarajevo, 1972.

 

1972.    Čremošnik, Irma, Kastel, Banja Luka – gradina sa slojevima od praistorije do danas, Arheološki pregled 14, Savez arheoloških društava  Jugoslavije, Beograd, 1972., 133-134 

 

1973.    Čremošnik, Irma, Otkriveno slavensko gradinsko naselje u Kastelu u  Banjoj Luci, Zbornik Krajiških muzeja V, Banja Luka 1973., 193-195

 

1974.    Bojanovski, Ivo, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Akademija nauka Bosne i Hercegovine, Djela, knj. XLVII, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo, 1974.

 

1975.    Žeravica, Lidija, Hronološki okvir tvrđave Kastel u Banjoj Luci,  Putevi 6, Časopis za književnost i kulturu, Banja Luka, 1976., 685-692

 

1979.    Šabanović, Hazim, Čelebija, putopisi, Biblioteka Kulturno nasljeđe, IP Veselin Masleša, Sarajevo, 1979.

 

1980.    Hrabak, Bohumil, Privreda Banjaluke do 1683. godine, Istorijski zbornik I, Banja Luka, 1980.

 

1982.    Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, II izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1982.

 

1983.    Žeravica, Zdenko, Ostaci badenskog naselja na Kastelu u Banja Luci, Zbornik, knj.1, Arheološka problematika zapadne Bosne, Arheološko društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1983.,41-54

 

1983.    Graljuk, Boris, Novija arheološka otkrića i ispitivanja na području Banjaluke i okolice, Zbornik I, Arheološka problematika Zapadne Bosne, Arheološko društvo Bosne i Hercegovine I, Sarajevo, 1983., 23-40

 

1983.    Zdenko-Žeravica, Lidija, Arheološka istraživanja na Kastelu u Banjaluci, Naše starine XVI-XVII, Republički zavod za zaštitu  spomenika kulture i prirode BiH, Sarajevo, 1984., 19-45

 

1984.    Graljuk, Boris, Hanište, ranoturski karavanseraj, Arheološki pregled, Ljubljana /za 1984. godinu), 1985., 268.

 

1986.    Graljuk, Boris, Banja Luka/Kastel, Arheološki pregled (za 1985. godinu), Ljubljana, 1986., 136-137

 

1988.    Basler, Đuro, Gravettien, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Zemaljski muzej BiH, tom I, 184

 

1988.    Bojanovski, Ivo, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela, knjiga LXVI, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 6, Sarajevo, 1988.

 

1988.    Graljuk, Boris, 10 godina arheoloških istraživanja područja Banjaluke i okoline, Katalog izložbe, Banja Luka, 1988.

 

1988.a Graljuk, Boris, Kastel, Banjaluka, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Zemaljski muzej BiH, tom II, 130, br. 09.56.

 

1991.    Kreševljaković, Hamdija, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, u: Izabrana djela 1, IP Veselin Masleša, Biblioteka Kulturno nasljeđe, Sarajevo, 1991.

 

1996.    Ševo, Ljiljana, Urbanistički razvoj Banje Luke, u:Urbanistički razvoj Banja Luke, Opština Banja Luka, Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Banja Luka, Banja Luka, 1996., 13-79 (ćirilica)

 

1998.    Prijedlog programa za sanaciju, konzervaciju, restauraciju i revitalizaciju tvrđave Kastel u Banjoj Luci. Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske, Banja Luka, maj, 1998.

 



Tlocrt tvrđave KastelCentralni logor-ljetna pozornicaIstočni bedemJužni bedem, istočni dio
Južni bedem, zapadni dioJužni bedem, prolaz ka VrbasuSjeverni bedemKapi kula, bastion 9 i Topnička kasarna
Kula 2Tabije 8 i 9Veliki kazamatProlaz između kazamata
Dio austrijske kasarne   


ENGLISH 
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika © 2003. Razvoj i dizajn: