O b r a z l o ž e n j e
I – UVOD
Na osnovu Zakona o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika uspostavljene prema Aneksu 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, član 2, stav 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom, u skladu sa članovima V i VI Aneksa 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini,,kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnešen zahtjev.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na svojoj sjednici održanoj 22-23. septembra 1999. godine, donijela je odluku o stavljanju objekta Sahat-kula u Mostaru na Privremenu listu nacionalnih spomenika pod rednim brojem – 409. U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovu člana V stava 4. Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila sprovođenju postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.
II – PRETHODNI POSTUPAK
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:
Ÿ dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra,
Ÿ podatke o dosadašnjoj zakonskoj zaštiti dobra,
Ÿ podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji i drugoj vrsti radova na dobru, itd.,
Ÿ istorijsku, arhitektonsku i drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke.
Na osnovu uvida u prikupljenu dokumentaciju, utvrđeno je sljedeće:
1.Podaci o dobru
Lokacija
Istorijski spomenik – Sahat-kula u Mostaru smještena je na lijevoj obali Neretve u Starom gradu, u mahali Brankovac. Objekat se nalazi u Bajatovoj ulici na k.č. 3688 (novi premjer), ili 22/16 (stari premjer), k.o. Mostar.
Istorijski podaci
U najstarije sačuvanom katastarskom dokumentu i poreskom registru – popisnom defteru (Tapu tahrir defter u predsjedničkom arhivu otomanskog carstva u Istambulu) iz 1477. godine (hidžr. 882) po prvi put se pominje Mostar u sadašnjem nazivu, i biva opisan kao naselje od 19 kuća (porodica) i jednog neoženjenog stanovnika. Sve kuće su se nalazile na lijevoj strani Neretve, dok je cijela desna strana bila nenaseljena.
Čaršija predstavlja jednu od najvažnijih karakteristika osmanskog grada, ona je njegov komercijalni centar, zona u kojoj se obavlja većina privrednih aktivnosti. Mostarska čaršija je nastala sredinom XVI vijeka kada se uz Stari most i nekoliko džamija formiralo nekoliko ulica sa nizovima dućana, i postala njegov proizvodno-tržni i društveni centar. Čaršija se razvijala na obje obale Neretve. Prvo na lijevoj, gdje je zauzimala prostor od iza kula Tere i Herceguše na jugu, do Sahat-kule na istoku, te do Hafiz-hodžine džamije i Koski Mehmed-pašina hana na sjeveru.
Čaršija se prostirala od Starog mosta do Sinan-pašine džamije, od Sahat-kule do niže Ćejvan-ćehajine džamije. Komercijalne djelatnosti i zanatska proizvodnja odvijali su se kroz esnafske (cehovske) organizacije proizvođača, koje su u čaršiji bile uglavnom grupisane po ulicama. Na lijevoj obali Neretve čaršija se sastojala iz sljedećih dijelova: Gornja čaršija – današnja Velika tepa, odnosno Ulica M. Tita; Donja čaršija – današnja Mala tepa, tj. prostor oko Koskine ili Čaršijske džamije i Kujundžiluka; Za Kulom-čaršija – protezala se od Kule, tj. Ćejvan-ćehajine džamije prema Kamber-aginoj mahali (Luka); Kazaska čaršija – protezala se oko Sahat-kule. Samo su tri zanata imala svoje posebne dijelova grada: tabhana (koža), kujundžiluk (bakar i željezo) i oko Sahat-kule (tkanine-svila) (Pašić, 1989., str. 42).
U Bajatovoj ulici, u mahali Brankovac, u Mostaru, nalazi se Sahat-kula za koju se tačno ne zna niti kada je sagrađena niti ko je tačno sagradio. Prema predanju ona predstavlja zadužbinu mostarskog vakifa Fatime kadune Šarić. Prvi i najstariji poznati pisani izvor u kojem se pominje ova Sahat-kula je zadužbina Ibrahima Šarića iz 1636. godine. Na temelju ovog podatka može se utvrditi da je ova Sahat-kula izgrađena prije 1636. godine i da je zadužbina Šarića. (Hasandedić, 1980., str.147)
Sahat-kula je postojala 1664. godine kada ovuda prolazi Evlija Čelebi. Po njemu, kula se nalazila u Kazaskoj čaršiji, a zvuk njenog zvona se čuo na tri sata hoda od Mostara (Čelebi, 1996., str. 475). Visoka je 16,0 m, i ima pet etaža. Stari sat bio je u upotrebi do 1926. godine, a od 1981. godine objekat je bio u svojoj izvornoj funkciji, potpuno je restaurisan i ugrađen je novi sat (Pašić, 1989., str. 54). Hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović (hercegovački vezir od 1832. do 1851. godine) htio je da izmijeni zvono na Sahat-kuli u Mostaru. U tu svrhu on se obratio grofu Lilienbergu, dalmatinskom namjesniku u Zadru 1838. godine (Kreševljaković, 1971., str. 496).
2. Opis dobra
Uopšte, sahat-kule su visoke i vitke zgrade sa satom, kvadratične, rjeđe osmougaone osnove, građene po pravilu u blizini džamije, izuzetno po dvije u istom gradu. U Bosni i Hercegovini, do rata 1992.-1995. godine je bilo 19 sahat-kula, i to dvije u Travniku, i po jedna u Banja Luci, Donjem Vakufu, Foči, Gornjem Vakufu, Gračanici, Gradačcu, Livnu, Jajcu, Maglaju, Mostaru, Nevesinju, Počitelju, Prozoru, Pruscu, Sarajevu, Tešnju i Trebinju. Pored ovih, 1878. godine su postojale još dvije koje su naknadno srušene – jedna u Stocu i još jedna u Sarajavu uz Bijelu džamiju (Kreševljaković, 1971., str. 496). Sahat-kule su rađene od kamena i pokrivene šatorastim krovom. Javljaju se u našim krajevima tek krajem XVI vijeka u Banja Luci, a nešto kasnije, tokom XVII i XVIII vijeka, i u mnogim drugim naseljima. Sahat-kula je nastala vjerovatno pod uticajem italijanske kampanile. U unutrašnjosti sahat-kule je drveno stepenište, sat – koji se u mnogim slučajevima nije vidio ili se vidio samo sa jedne strane, i zvono – često trofejno, koje je oglašavalo vrijeme. Ispod krova nekih sahat-kula je vijenac, a ispod njega jedan ili četiri otvora – prozora na sve četiri strane, na kojima je smješten sat sa napravom za mjerenje vremena. Osim tih, ima i otvora u obliku puškarnica, raspoređenih na glavnim fasadama objekta, od podnožja do sata, kroz koje prodire oskudna svjetlost u unutrašnjost, kroz koju do sata vodi drveno stepenište, pa ih možemo označiti kao neku vrstu prozora. Strmo, drveno stepenište se sastoji od stepenika građenih uz zidove s malim podestima (odmorima). Unutrašnjost sahat-kula je uvijek nemalterisana, dok su neke izvana samo okrečene. Pri tlu, kod svake sahat-kule, nalaze se vrata. Sahat-kule su tvrdo zidane građevine, širine osnove 3-4 m, visine 10-35 m, stilski elementi se mijenjaju zavisno od kraja gdje su izgrađene. Debljina kamenih zidova kod sahat-kula kreće se od 65 cm do 1 m. Sahat-kule u Mostaru, Počitelju i Trebinju nastale su pod uticajem Dalmacije (romanički i gotički elementi). U starije vrijeme ovi satovi su pokazivali vrijeme «a la turca», tj. zalazak sunca je padao tačno u 12 sati. Neujednačenost dužine dana tokom godine zahtijevala je konstantnu kontrolu, pa je uz sahat-kulu najčešće postojala i manja prostorija s osnovnim astronomskim instrumentima – muvekithana i licem – muvekitom koje je vodilo brigu o tačnosti sata (Pašić, 1989., str. 54).
Mostarsku Sahat-kulu sačinjavaju prizemlje i tri etaže, vertikalno povezane drvenim strmim stepeništem. Kula je imala sat, smješten na zapadnoj fasadi, odmah ispod kamenog istaka otvorene završne etaže, da bi bio uočljiv svim građanima gledajući od gradskog centra. Sat je smješten u otvor okruglog presjeka naglašen kamenom profilacijom (Gradski zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Mostar)
Objekat je rađen od lomljenog kamena debljine zidova cca. 75 cm. Sahat-kula je prizmastog oblika i pokrivena je četverostrešnim krovom u obliku piramide. Po svom obliku slična je munari porušene džamije istog legatora – Fatime kadune Šarić, kao i Sahat-kuli u Počitelju. Osnovica je kvadrat sa stranicama 3,45 m, i sužava se malo prema vrhu. Na visini od oko 12 m od podnožja objekta pojavljuje se, po čitavoj dužini fasade objekta, manji kameni istak iznad kojeg se javljaju, na sve četiri strane objekta, po jedan veliki prozor zasvođen prelomljenim lukom. Lukovi su utegnuti čeličnim zategama. U tom prostoru je bilo smješteno zvono. Vertikala završava jednostavno profilisanim kamenim vijencem iznad kojeg se nalazi krov strmog nagiba u obliku četverostrane piramide. Krov je pokriven limom sa opšavom. Na četiri ugla, u podnožju krova, se nalaze četiri manje četverostrane priamide. Sahat-kulu su gradili domaći graditelji pod uticajem gotike sa kojom su dolazili u dodir u Dalmaciji i Dubrovniku. Ovaj uticaj se ogleda u primjeni kvadratične forme objekta i njegovim piramidalnim završetkom. Šezdestih godine XX vijeka vrata u podnožju objekta su bila zazidana da bi naknadnom intervencijom bila probijena. U to vrijeme sata i zvona nije bilo, a zabilježeno je da Sahat-kula nije radila već četrdeset godina (Zavod za zaštitu spomenika kulture NRBiH Sarajevo, 1962.).
Sahat-kula nije malterisana, već je građena tako da je kamen prilično utonuo u malter, te probija na površinu ne odajući izrazito strukturu zidanja. Tijelo Sahat-kule, do istaka, građeno je od lomljenog kamena sa pritesanim ugaonicima. Iznad istaka gradnja je rađena sa pritesanim kamenim blokovima prizmatičnog oblika. Na južnoj fasadi Sahat-kule nalaze se tri uska otvora koji su služili za osvijetljenje unutrašnjeg stepeništa. Na toj fasadi nalazi se i ulaz u Sahat-kulu, od strane ulice. Ulaz je u vidu jednokrilnih drvenih vrata sa fino tesanim kamenim dovratnikom u vidu četiri kamene prizme. Ulaz u kulu je smješten na visini od oko 50 cm od nivoa ulice na tom potezu. Drugi ulaz u objekat nalazi se na njegovoj zapadnoj fasadi gdje je prislonjen dvospratni objekat izgrađen u austrougarskom periodu. Namjena ovog objekta je stambena, a trenutno se nalazi u ruševnom stanju, tj. nisu vršene nikakve intervencije na njegovoj rehabilitaciji nakon ratnih razaranja.
U istoriji na Sahat-kuli izvršeno je nekoliko sanacija od kojih su poznate sljedeće: 1838. godine nabavljeno je novo zvono, a brigu oko sata vodio je u zadnje vrijeme sahačija Avdaga Bjelevec. Austrougarske vlasti su 1917. godine skinule zvono s kule i upotrijebile ga u ratne svrhe, pa je sat te godine prestao raditi. Bajram Bijedić, trgovac iz Mostara, popravio je o svom trošku ovaj sat 1919. godine, pa je isti radio sve do 1926. godine kada je ponovo pokvaren i nije više popravljen. U toku II svjetskog rata, 1943. godine, sat je pao na susjednu kuću sa zapadne strane. Nakon rata 1945. godine na kuli su zazidana vrata, tako da je kula bila zatvorena. Na tornju ove kule 1978. godine izvršeni su konzervatorsko-restauratorski radovi i tada je registrovana kao spomenik kulture (Hasandedić, 2000., str. 176; Zvonić, 2000., str. 159).
1993. godine ovaj objekat je pretrpio veća oštećenja – stradao je limeni krov, jedan stubić sa zapadne strane kao i dio horizontalnog kamenog vijenca. Uništen je i satni mehanizam, unutrašnje drveno stepenište i ulazna vrata. Oštećenja su bila na zapadnoj i južnoj fasadi, između druge i treće etaže i krova.
Odlukom gradskih vlasti i putem fondacije «Stari Mostar» krajem 1998. i u prvim mjesecima 1999. godine izvršena je ponovna sanacija Sahat-kule: stavljen je novi pokrov od olovnog lima, urađeni kameni ukrasi na završetku kule, od kojih su dva originalna zadržana. Rekonstruisan je i uništeni stubić sa zapadne strane kao i dio horizontalnog kamenog vijenca na istoj strani vrha kule. U unutrašnjosti je urađeno novo drveno stepenište kao i ulazna vrata. Stavljen je novi satni mehanizam, urađena unutrašnja rasvjeta, gromobran-sistem kao i mrežice za zaštitu od golubova na četiri otvora vrha Sahat-kule (Zvonić, 2000., str. 160).
3. Dosadašnja zakonska zaštita
Na osnovu zakonske odredbe, a rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture NR BiH u Sarajevu, broj 740/50 iz 1950. godine, Sahat-kula u Mostaru, vlasništvo Islamske vjerske zajednice, stavlja se pod zaštitu države i upisuje u Registar nepokretnih spomenika kulture rješenjem broj: 02-662-3 iz 1962. godine, pod rednim brojem 29.
Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine, Sahat-kula u Mostaru je evidentovana i valorizovana kao spomenik I kategorije.
4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi:
- 1978. godine izvršeni su konzervatorsko-restauratorski radovi na tornju Sahat-kule;
- 1981. godine kula je bila ponovo sanirana i tada je ponovo ugrađen sat u nju;
- 1998.-1999. godine izvršena je sanacija oštećenja nastalih 1993. godine.
5. Sadašnje stanje dobra
Uvidom na licu mjesta, u martu 2004. godine utvrđeno je sljedeće:
- objekat Sahat-kule je u dobrom stanju što se tiče spoljne fizičke strukture, tj. nije došlo do naknadnih oštećenja objekta nakon sanacije 1998.-1999. godine;
- satni mehanizam nije u funkciji.
III – ZAKLJUČAK
Primejnjujući Kriterijume za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom («Službeni glasnik BiH», br. 33/02 i 15/03), Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijumima:
A)Vremensko određenje
B)Istorijska vrijednost
C)Umjetnička i estetska vrijednost
iii.Proporcije
iv.Kompozicija
D)Čitljivost
iv.Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru
E)Simbolička vrijednost
i.Ontološka vrijednost
ii.Tradicionalna vrijednost
v.Značaj za identitet grupe ljudi
F)Ambijentalna vrijednost
ii.Značenje u strukturi i slici grada
G)Izvornost
i.Oblik i dizajn
ii.Materijal i sadržaj
iii.Namjena i upotreba
v.Položaj i smještaj u prostoru
H)Jedinstvenost i reprezentativnost
i.Jedinstven ili rijedak primjerak određenog tipa ili stila
I)Cjelovitost
i.Fizička cjelovitost (kompaktnost)
ii.Homogenost
iii.Zaokruženost (kompletnost)
iv.Nenarušenost stanja
Sastavni dio ove odluke su:
- kopije katastarskih planova,
- z.k. izvadak, posjedovni list,
- fotodokumentacija,
- grafički prilozi.
Korištena literatura:
1971. Kreševljaković, Hamdija, Izabrana djela II (Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini – 1463.-1878.), Biblioteka «Kulturno naslijeđe», Sarajevo, 1971.
1980. Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, Prostorni plan Bosne i Hercegovine; Faza «B» - valorizacija prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, Sarajevo, 1980.
1980. Hasandedić, Hivzija, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, IRO «Veselin Masleša», Sarajevo, 1980.
1982. Zavod za prostorno uređenje - Mostar, Urbanistički plan Mostara, Sinteza, Mostar, 1982.
1984. Čelebić, Edin, Kulturne prilike u Mostaru krajem XIX i početkom XX vijeka, Hercegovina 4– časopis za kulturno i istorijsko naslijeđe, Arhiv Hercegovine, Mostar, 1984.
1989. Pašić, Amir, Prilog proučavanja islamskog stambenog graditeljstva u Jugoslaviji na primjeru Mostara, Koliko je stara stambena arhitektura Mostara autohtona pojava, doktorska disertacija, Zagreb, 1989.
1996. Čelebi, Evlija, Putopis – odlomci o jugoslovenskim zemljama, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1996.
1998. Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga III, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1998.
2000. Zvonić, Zlatko, Sanacija Sahat-kule u Mostaru, Hercegovina 11-12 – časopis za kulturno i istorijsko naslijeđe, Arhiv Hercegovine, Mostar, 2000.
2000. Hasandedić, Hivzija, Mostarski vakifi i njihovi vakufi, Medžlis Islamske zajednice mostar, Mostar, 2000.
2003. Gradski Zavod za zaštitu kulturnog-historijskog i prirodnog naslijeđa Mostar, Rad Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Mostar u periodu od 1994. do 2003. godine, brošura, Mostar, 2003.