početna stranica    
 
Odluke o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima

ODLUKU
o izmjeni odluka o proglašenju nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine donesenih zaključno sa 50. sjednicom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika


Privremena lista nacionalnih spomenika

Privremena lista nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine
KOMPLETNA


O privremenoj listi

Odluka o brisanju spomenika sa Privremene liste

Lista peticija za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima

Odluke o odbijanju prijedloga za proglašenje nacionalnim spomenikom

Ugroženi spomenici

Odluke donesene na posljednjoj sjednici

Online peticije

Pokretno

Nepokretno

MANAGEMENT PLAN
Nomination of the Properties for Inscription on the World Heritage List
Mehmed pasha Sokolovic Bridge in Višegrad
Bosnia and Herzegovina


Bedemi i tabije starog grada Jajca, historijsko područje

galerija nazad

Status spomenika -> Nacionalni spomenik

            Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 53/04.


            Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V stav  4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 20. do 26. januara 2004. godine, donijela je

 

O D L U K U

 

I

 

            Historijsko područje – Bedemi i tabije starog grada Jajca proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

            Nacionalni spomenik čini historijsko područje koje obuhvata objekte fortifikacione arhitekture koji se nalaze pored graditeljske cjeline - Tvrđava u Jajcu koja je proglašena nacionalnim spomenikom odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija), broj: 06-6-504/03-1 od 21. januara 2003. godine («Službeni glasnik BiH», broj 15/03).

            Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji koja obuhvata sljedeće k.č, k.o. Jajce I, općina Jajce, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina:

a / sjeverni perimetralni bedem sa sljedećim potezima:

1.       potez od sjeveroistočnog ugla tvrđave do Mračne kapije - Velike tabije, k.č. 2810/2,

2.       Mračna kapija, k.č. 3239 (danas ulica),

3.       Velika tabija, k.č. 2165/2 (k.č. 542, stari premjer).

4.       zid od Velike tabije  do Kule na Džikovcu (k.č. 1231, stari premjer),

5.       Kula na Džikovcu,

6.       zid između Kule na Džikovcu i Papaz-kule, k.č. 2065/2 (k.č. 1234, stari premjer),

7.       Papaz-kula, drugi naziv Banjalučka kapija (k.č. 1244, stari premjer),

8.       zid između Papaz-kapije (Banjalučke kapije) i Šamića tabije, k.č. 2165/2 (k.č. 1300, stari premjer),

9.       Šamića tabija,

10.   zid između Šamića tabije i Vrbasa (k.č. 1308, stari premjer);

 

b/ zapadni perimetralni bedem sa sljedećim potezima:

1.       zid od tvrđave do Medvjed-kule, k.č. 2830,

2.       Medvjed-kula (k.č. 1002, stari premjer),

3.       zid južno od Medvjed-kule do Plive (k.č.1003, stari premjer); perimetralni zidova koji teku istočnom i južnom stranom sa Travničkom kapijom (k.č. 980/2, stari premjer);

 

c/ dijelovi južnog i istočnog zida sa Travničkom kapijom  (k.č. 980/2, stari premjer);

 

d/ Sahat-kula, k.č.  2795 (933, stari premjer).

 

            Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite i rehabilitacije utvrđene Zakonom o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene u skladu sa  Aneksom 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH”, br. 2/02, 27/02 i 6/04).

 

II

 

            Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnog spomenika.

            Vlada Federacije dužna je osigurati sredstva za izradu i provođenje potrebne tehničke dokumentacije za rehabilitaciju nacionalnog spomenika.

            Komisija će utvrditi tehničke uvjete i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

 

III

 

            U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika utvrđuje se sljedeće:

            I zona zaštite obuhvata prostor definiran u tački I stav 2. ove odluke, odnosno prostor fortifikacionih objekata: sjeverni i zapadni perimetralni bedemi sa tabijama i kulama, ostacima bedema na istočnoj i južnoj strani grada sa Travničkom kapijom i odvojenom Sahat-kulom. U ovoj zoni provode se sljedeće mjere zaštite:

-         dopušteni su samo istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine;

-         izvršiti čišćenje zidova od rastinja koje predstavlja opasnost za strukturu spomenika;

-         izvršiti sanaciju zidova od  oštećenja prouzrokovanih dugogodišnjim neodržavanjem i  mehaničkim oštećenjima .

 

            II zona zaštite obuhvata pojas od 1,50 m uz  zidove i ostale fortifikacione objekte. U ovoj zoni je zabranjena izgradnja.

 

            Šire područje nacionalnog spomenika bit će definirano posebnom odlukom Komisije o proglašenju historijske jezgre Jajca nacionalnim spomenikom.

 

IV

 

            Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno - planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.

 

V

 

            Svako, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu i rehabilitaciju.

 

VI

 

            Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, federalnom ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje, nadležnoj službi zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, radi provedbe mjera utvrđenih u tač. II - V ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.

 

VII

 

            Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web stranici Komisije  (http://www.aneks8komisija.com.ba).

 

VIII

 

            Prema članu V, stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.

 

IX

 

            Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom  glasniku BiH».

 

 

           Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

 

Predsjedavajuće Komisije

Ljiljana Ševo

 

Broj: 05.2-02-508/03-1

20. januara 2004.godine

Sarajevo

 

O b r a z l o ž e n j e

 

I – UVOD

           Na osnovu člana 2. stava 1. Zakona o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, člana 2., stava 1., “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacinalnih spomenika  proglasila nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini,  kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.

            Dana 4. februara 2003. godine predstavnik opštine Jajce podnio je prijedlog/peticiju za proglašenje istorijskog područja Tabije i bedema srednjevjekovnog grada Jajca nacionalnim spomenikom.

            U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovu člana V, stava 4. Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila sprovođenju postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

       

II - PRETHODNI POSTUPAK

            U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:

-          dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra
(kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak),

-          podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije,

-          podatke o eventualnim oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.,

-          istorijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.

 

            Na osnovu uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra utvrđeno je

sljedeće:

 

1. Podaci o dobru

 

Lokacija

            Grad Jajce leži u uskoj kotlini koja se pruža sjeverozapadnim rubom planine Hum, na 162 m nadmorske visine, na ušću rijeke Plive u Vrbas. Cijeli kompleks sa tvrđavom, gradskim zidinama i tornjevima leži na južnoj padini velike kamene piramide. Sa jugozapada je zatvara korito rijeke Plive, a sa jugoistoka i istoka korito rijeke Vrbasa. Opseg srednjevjekovnog grada Jajca je oko 1300 m, sa površinom od 112 000 m2.

            Centralna stjenovita gromada sa citadelom dominira nad gradom i potpuno jednako se doživljava sa svih okolnih pozicija. Dio grada koji se nalazi ispod citadele sa juga i jugoistoka, doživljava se cjelokupan, ali u prikraćenoj projekciji, dok je sa istoka, naročito sa ceste Jajce – Travnik, vidik potpuno otvoren. Sa sjevera i zapada karakteristične su siluete obodnih bedema sa dominirajućim objektom citadele (Jadrić, 1970., str. 8).

 

Istorijski podaci o dobru

(od praistorije do kraja osmanske vladavine1878. godine)

            U gradu Jajcu se tokom vremena mnogo gradilo, ali i mnogo rušilo. Pod pojmom grad smatra se prostor unutar srednjevjekovnih zidina, koji je egzistirao u srednjem vijeku i u osmanskom periodu.  Dokumenata o njegovoj prošlosti je malo, a arheološka istraživanja većeg obima nisu vršena. Stoga je starija prošlost ovog grada još uvijek fragmentarna. Skoro svi arheološki  nalazi su slučajni. Uglavnom su nalaženi pri iskopu temelja za neku novu gradnju, pri konzervacijiskim radovima, ili su kao spolija ugrađivani u kasnije građevine. Nalazi iz praistorijskog, antičkog i ranosrednjevjekovnog doba su malobrojni.

            Najstariji tragovi ljudskog življenja na gradskom području Jajca datuju iz eneolita. Po cijelom gradu u dubokim usjecima se nailazi na ostatke iz brončanog doba, a ima i materijalnih tagova  iz mlađeg gvozdenog doba (latena) (Bojanovski, 1988., 294; Marijanović, 1988., 179). Da li je na mjestu jajačke tvrđave bilo neko praistorijsko naselje, za sada nije poznato, ali  položaj na vrhu brda i naplavljena keramika u nizini su  indikatori za takvu pretpostavku. Kontinuitet naseljavanja ovog mjesta u periodu prelaza iz praistorije u antiku nije jasan pri sadašnjem stanju istraženosti. Najviše antičkih ostataka je datovano u III vijek i kasnije do kraja VI vijeka. Spolija antičke provenijencije uzidana je u istočni zid tvrđave i u zid Crkve sv. Marije (Basler, 1963., 40-43).  Mitrej, ciglana i grobnice nalazili su se na rubovima kasnoantičkog naselja koje je nastalo u dolini na ušću Plive u Vrbas, tj. u kasnijem srednjevjekovnom podgrađu, na zaravni između obje gradske kapije. Vjerovatno je na današnjem području grada Jajca bilo u antičko doba naselje sa carinskom stanicom i sa objektom za nadziranje prelaza preko Vrbasa (Bojanovski, 1988., 296-297). U naselju su živjeli, pored autohtonog stanovništva, romanizovanih potomaka panonskog plemena Mezeja, i stranci, među kojima je bilo doseljenika iz istočnih provincija Carstva, čija je zajednica, sudeći po mitreju i njegovom trajanju, bila snažna (Škegro, 2000., 14-15). 

            Na mjestu Društvenog doma nađeno je 16 žitnih jama – granarija. Prema paralelnim nalazima na tlu Bosne i Hercegovine, ove jame su  datovane u period između IV i VII vijeka. Zbog pomanjkanja arheološkog materijala njihovo datovanje je nesigurno. Poznato je da su se ovakve žitne jame, na području na kojem su  živjela slavenska plemena i narodi, koristile i u kasnom srednjem vijeku. Na periferiji ove lokacije nađen je minijaturni stećak (XIV-XV vijek) (Basler, 1963., 48; Anđelić, 1963., 38-40).  

            Najstarija istorija srednjevjekovnog naselja Jajca je slabo poznata. Nalazilo se na teritoriji ranosrednjevjekovne župe Plive, koju u sklopu tadašnje hrvatske države navodi vizantski car Konstantin Porfirogenet u djelu “De administrando imperio” polovinom X vijeka. U realnom istorijskom konceptu župa Pliva se pominje drugi put tek 1366. godine kada je bosanski ban Tvrtko darovao rodu Hrvatinića, tj. vojvodi Vukcu Hrvatiniću za njegove zasluge u  odbrani grada Sokola na Plivi, tri godine ranije. Ta je akcija 1363. godine zaustavila vojni pohod hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika na Bosnu (Ančić, 1999., 12-13, nap.21-24).

            Župa Pliva se nalazila u Donjim Krajima, koji se kao cjeloviti administrativno-upravni prostor javlja u istorijskim izvorima 1244. godine. Od tada se Donji Kraji vežu za vlast bosanskih banova, a kasnije kraljeva. Istorija Jajca vezana je za sina vojvode Vukca, Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji je već 1380. godine naslijedio svog oca Vukca na položaju bosanskog “velikog vojvode”, a u istorijskim izvorima pojavljuje se nekih desetak godina ranije. Od 1396. godine on nosi titulu “Conte di Jajce”. To je ujedno prvi pomen ovog mjesta. Sudeći po navedenoj tituli znači da se grad tako zvao i prije kraja XIV vijeka. Pretpostavlja se da je tvrđava već u Hrvojevo vrijeme postojala, kao i  Crkva sv. Marije pod njenim zidinama. Vrhunac Hrvojeve moći pada 1403. godine kada mu Ladislav Anžuvinski, novookrunjeni ugarski kralj, dodjeljuje titulu “splitskog hercega”. U Bosni je pak bio najuticajniji čovjek na prelazu iz XIV u XV vijek, sve do smrti 1416. godine. Tokom tih dvadesetak godina Hrvoje povremeno reziduje u Jajcu u kojem izdaje i povelje. To je ujedno vrijeme naglog porasta važnosti i naglog procvata Jajca. Izgleda da je grad udajom Hrvojeve udovice Jelene za kralja Ostoju prešao u kraljevske ruke, ali  je, ustvari, kraljevski grad postao tek za vladavine Tvrtka II. Pred kraj bosanske države postaje stolno mjesto bosanskih vladara. U istorijskim izvorima se prvi puta pominje kraljevski dvor u Jajcu 1457. godine za vladavine kralja Stjepana Tomaša. Četiri godine kasnije tu je krunisan posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, koji je dvije godine rezidovao u ovom gradu, a tu je pogubljen, vjerovatno, na Carevu polju, u prisustvu sultana Mehmeda el Fatiha 1463. godine  (D. Kojić-Kovačević, 1078., 127; S. Ćirković, 1964., 324). Jajce je u XV vijeku postalo značajan privredni centar zapadne Bosne i politički centar države - stolno mjesto. Pred kraj prve polovine XV vijeka u Jajcu su se nastanjivali trgovci iz Venecije, Splita, Stona i Dubrovnika. Razmjena roba i ljudi išla je u oba pravca. Uz trgovce u Jajcu su se naseljevali ili povremeno boravili i razni majstori (topolivci, kamenoresci) (Šunjić, 2000., 54-59). Premještanje dvora u Jajce, u već formirani urbani centar opasan zidinama, je imalo značenje uklapanja u savremene evropske modele.

            Osmanske trupe su zauzele grad tokom 1463. godine, ali su se u njemu održale samo šest mjeseci. Morale su odstupiti pred mađarskom vojskom koja je zauzela Jajce krajem iste godine. Jajačka banovina  je osnovana 1464. godine.  Oko Jajca su se vodile borbe, a poslije Mohačke bitke 1527. godine grad definitivno pada pod Otomansku imperiju i gubi na strateškom značaju jer se ratište prenosi dalje na sjever. Od tada se na čelu vojne posade utvrđenog grada Jajca nalazi dizdar.

             Osmanlije su osvojile Jajce u decembru 1527. godine, a Jajačka nahija pominje se tek 1562. godine. Pretpostavlja se da je ona postajala odmah po osvojenju i da je prvo pripadala Brodskom, a po prelasku Osmanlija preko Save, od 1540. godine Kobaškom kadiluku (Šabanović, 1982., 177-178).

            Sarhoš Ibrahim-paša Memibegović, koji je 1620. godine pregledao tvrđave u Bosni i Hercegovini, veli za Jajce da je najznatnija tvrđava u Bosni, da ima u zidovima oko 400 kuća i da može da da više od 400 boraca. Grad je snabdjeven osrednjom artiljerijom; ima dizdara, kapetana i kadiju (Mazalić, 1952., 79). 

            U drugoj polovini XVII vijeka pominje se i kapetan Jajačke kapetanije. Iz putopisa Evlije Ćelebije saznaje se da je u gradu dizdar, janjičarski zapovjednik i 300 vojnika. U  tvrđavi nije bilo kuća, osim objekta u kojem je stanovao dizdar, mesdžida i srušenog dvora. Naveo je da nad starom kapijom u tvrđavi ima raznih grčkih natpisa (vjerovatno misleći i na grb). Daje i podatak o dvije, tada razvaljene, gvozdene kapije na sjevernom zidu, što se odnosi na Mračnu i Banjalučku kapiju. Po njemu, jedna se kapija otvara prema jugoistoku, što se odnosi na Travničku kapiju. U to vrijeme po njemu je unutar zidina bilo 1000 kuća, 80 dućana na glavnoj ulici koja vodi od Banjalučke do Travničke kapije. Napominje da je 1658. godine, za namjesnikovanja Melik Ahmed-paše, izgorjela varoš u bedemima, te da je sam paša izgrađivao sa vojskom. Svaki aga je izgradio po jedno imare (dom), a sam Ahmed-paša medresu, obnovio je tekiju, banju, mekteb i han”. Ni od jedne građevine nema danas traga. Navodi i mlinove na Plivi, pored bedema čiji su se tragovi još poznavali početkom 50-ih godina XX vijeka. Od Travničke kapije preko Plive je bio most, a na desnoj obali Plive hrišćansko naselje sa 500 kuća. Izvan Banjalučke kapije je bilo drugo  naselje, danas Haddanan mahala (Kovačka mahala). Na desnoj obali Vrbasa je bilo naselje u Kozluku (Ćelebija, 1979., 207-210). Od 1463. –do 1660. godine u Jajcu su zabilježena tri požara.

            Iz tužbe građana Jajca valiji 1658. godine, očito je da su fortifikacije bile u ruševnom stanju i da je bilo opasno prolaziti kroz gradske kapije i uz bedeme (Truhelka, 1918., 158). U jednom austrijskom špijunskom izvještaju početkom XVIII vijeka (1717. godine), napisano je da grad nije popravljan od zauzeća 1527. godine, i da je u njemu mala posada sa malo artiljerije (Bodenstein, 1908., 100). Zadnji kapetan Jajca bio je Sulejman-beg Kulenović do 1832. godine, pristaša  Husein-kapetana Gradašćevića. Bosanski vezir Mahmut Hamdi-paša doveo  je nove nizame i Arnaute koji su ovdje boravili od 1832. do 1833. godine. Usljed njihove nepažnje stradala je u požaru džamija Sulejmanija (Crkva sv. Marije) u kojoj su bili smješteni. Popis o snabdjevenosti gradova oružjem iz 1833. godine navodi da je tada u gradu bilo 12 topova i 4 prangije (Kreševljaković, 1951., 152-153).

            Oko grada su se vodile borbe između krajiških pobunjenika i Omer-paše Latasa, kao i pri zauzeću  Bosne od strane Austro-Ugarske 1878. godine. Zanimljiv je podatak da se do 1878. godine kasaba nije  izgrađivala van zidina (Mazalić, 1952., 62).

 

2. Opis dobra

            Među gradovima srednjevjekovne Bosne Jajcu pripada izuzetno mjesto. To je jedno od malobrojnih očuvanih utvrđenih gradskih naselja sa svim odlikama urbanog središta u XV vijeku.

           Arhitektonski spomenici uvjerljivo ilustruju srednjevjekovnu umjetnost i različita politička stanja u Jajcu. U doba Hrvoja Vukčića ovdje je dominantna lokalna građevinsko - klesarska radionica, dok su u doba posljednjih bosanskih kraljeva u Jajcu radili majstori iz Dalmacije (kasna gotika primorskih gradova kao i znaci rane renesanse). Matija Korvin u banovinu dovodi majstore iz srednje Dalmacije, kao i majstore iz mađarskog okruženja.

            Sistem gradske utvrde i odbrambenih zidova građen je u nekoliko faza. Iako one nisu u potpunosti utvrđene, i ne mogu se sa sigurnošću datovati svi njihovi dijelovi, ipak može da se uspostavi osnovna hronologija gradnje. Osnovni elementi po kojima mogu da se razdvoje faze su: način gradnje, oblici fortifikacija ili njihovih pojedinih elemenata i sastav vezivnog kreča.

 

           U I fazu spada izgradnja tvrđave. Iako nema dokaza o vremenu njene gradnje, prema određenim odbrambenim elementima pretpostavlja se da je tvrđava, kao središnji dio kasnijeg obrambenog sistema,  sagrađena već u XIII, najkasnije do sredine XIV vijeka.

 

            II faza - period vladavine Hrvoja Vukčića Hrvatinića, na prelazu iz XIV u XV vijek. Izgrađen je obor, istočno od tvrđave (na planu potezi od južnog ugla tvrđave do Sahat-kule; od Sahat-kule do Kule na Džikovcu; od sjeveroistočnog ugla tvrđave do Kule na Džikovcu). Danas su samo vidljivi tragovi tog prvobitnog obora u podzidovima koji se pružaju rubovima saobraćajnica oko Sahat-kule i od Sahat-kule ka Kuli na Džikovcu.  Prema tim podzidima Mazalić je pretpostavio da je Hrvoje povukao zid obora i od Sahat-kule do koljena iznad Medvjed-kule, tj. ka na zapadnom zidu (1952., 68).

            Jajce je još uvijek manja utvrda. Crkva sv. Marije sa Tornjem sv Luke, i Katakombe, građene u tom periodu,  još su uvijek u podgrađu, van zidina (Mazalić, 1952.,65-66; Ančić, 1999., 98). 

            III faza gradnje počinje od smrti Hrvoja Vukčića (1416. godine) i seobom kraljevske prestonice u Jajce, otprilike od polovine XV vijeka do 1463. godine. Zidovi se spuštaju do  prirodnih prepreka, sedrenih obala rijeka. Tada se gradi Medvjed-kula i potez sjevernog zida oko Papaz-kapije do Šamića tabije. Unutar zidina stoji i Franjevački samostan, a  gradi se nova Crkva sv. Katarine na platei - trgu, koja se vjerovatno nalazila negdje oko kasnije izgrađene Džamije Esme sultanije i hamama (Ančić, 1999., 99). Time je stvoren novi centar u dolini, na glavnom putu kroz grad, između Travničke i Banjalučke kapije. U fazama II i III karakteristična je upotreba kreča sa sedrenom prašinom.

            Premještanje dvora u Jajce, kao formirani urbani centar opasan zidinama, je imalo značenje uklapanja u savremeni evropski model, istovremeno kada razvijeni urbani centri na tlu Bosne i Hercegovine dobivaju  sve veći značaj.

            IV faza se odvija za vrijeme mađarske vladavine, tj. trajanja Jajačke banovine, od 1464. do 1527. godine. Cijeli odbrambeni sistem grada se više popravlja, nego dopunjuje. Prema pojedinačnim arheološkim nalazima arhitektonskih elemenata pretpostavlja se da su mađarski zapovjednici i kralj Matija Korvin za svog boravka u Jajcu rezidovali u tvrđavi u kojoj se nalazila palata - dvor bosanskih kraljeva ili su sami izgradili palatu u tvrđavi. E. Ćelebija pri obilasku Jajca u sedmoj deceniji XVII vijeka zatekao je “ruiniran” dvorac (Ćelebija, 1979., 209; Basler, 1959., 122).

            U V fazi, za vrijeme Otomanske imperije (1528.-1878. godina), grad dobiva konačan oblik. U tvrđavi se kule pretvaraju u bastione, a unutar srednjevjekovnih zidova podignuti su nasipi (Đ. Basler, 1959., 124). Tada su unutar tvrđave sagrađeni barutana i mesdžid. Uz sjeverni perimetralni bedem sagrađena je Velika tabija, Kula na Džikovcu, Šabića tabija. Crkva sv. Marije sa Tornjem sv. Luke se preinačuje u Džamiju Sulejmana II. Perimetralni zidovi se ojačavaju na debljinu od 2 do 5 m. Primjetan je skladnije slagan kamen, a kao vezivo upotrebljava se kreč sa krupnijim šljunkom uzetim iz Vrbasa.

           

            Centralni fortifikacioni objekat predstavlja tvrđava. Nalazi se na sjeverozapadnom uglu gradskog prostora na vrhu brijega, koji je na nadmorskoj visini od  470 m. Opseg tvrđave je 260 m, a površina 4800 m2. Od nje se protežu dva kompletna bedema na sjevernoj i zapadnoj strani srednjevjekovnog grada. Južni i istočni bedem su djelimično sačuvani uz obale Plive i Vrbasa.(1)

           

SJEVERNI PERIMETRALNI BEDEM

            ruža se od sjeveroistočnog ugla tvrđave do Šamića tabije u dužini od oko 290 m, a tragovi srednjevjekovnog zida su se pružali sve do desne obale starog korita rijeke Plive. Po cijeloj dužini zid je sagrađen iz dva poteza: srednjevjekovnog i osmanskog. Spoljna oplata zida je srednjevjekovna, debljine između 0,75 i 0,90 m.   Pri velikim osmanskom pregradnjama krajem XVIII ili početkom XIX vijeka sa unutrašnje strane bedema prigrađeni su zidovi kao ojačanje slabih i tankih srednjevjekovnih bedema. Tako se cjelokupna debljina bedema kreće od 2 do 3,5  m.

 

1. Potez od sjeveroistočnog ugla tvrđave do Mračne kapije - Velike tabije

            Ovaj dio zida dužine 50 m i visine do 11 m, sastoji se iz dva zida. U srednjem vijeku je izgrađen tanak zid debljine 0,80 m, a pri vrhu 0,74 m. Građa ovog zida je od muljike i lomljenog kamena, vezana malterom od kreča,  sedrene prašine i lomljene cigle. Kamenje u vanjskoj oplati zida je dosta neuredno poslagano. Spoljna ploha omalterisana je malterom od kreča i znatne količine  krupnog pijeska sa sitnim šljunkom. Ovo malterisanje izvedeno je kad je zidu sa unutrašnje strane dograđeno pojačanje, tj. u XVIII ili početkom XIX vijeka. U spoju sa tvrđavom zid je prerastao u neku vrstu male kule  sa sačuvanim dijelom prvobitnog prsobrana srednjevjekovnog oblika koji je identičan sa prsobranima poviše Papaz-kapije, što bi trebalo da znači da je gradnja ova dva poteza na sjevernom perimetralnom bedemu istovremena, tj. najzapadniji dio sjevernog zida i potez od Kule na Džikovcu do Papaz-kapije.

            Naknadno pojačanje zida sa unutrašnje strane širine 1,6 m izgrađeno je od muljike i krečnog maltera sa velikom primjesom krupnog pijeska i šljunka. Lice zida sa unutrašnje strane grada je od grubo pritesanih blokova približno pravougaonog oblika. Cio zid je debeo 2,4 m. Dio prsobrana je sačuvan što dozvoljava pretpostavku da se cijela gornja površina zida završavala prsobranima. Zid se prema istoku, tj. Mračnoj kapiji zadebljavao i tu mu je ukupna debljina 3,5 m.  Prije konzervacije je bio toliko obrušen da se samo prema njegovoj strmini moglo da pretpostavi da se na gornjoj površini dograđenog unutrašnjeg dijela komuniciralo kamenim stepenicama.       Bliže Mračnoj kapiji palo je u nepoznato doba spoljno lice dijela zida. Ponovo je izgrađeno sa kamenom pravougaonog oblika složenog na različite načine, vjerovatno u kasno osmansko doba. Pri dogradnji zida u osmansko doba dograđene su puškarnice (Basler, 1967.,51). Tokom kasnijih intervencija na objektu su urađene kamene stepenice, uređena hodna staza i podignut dio parapetnih zidova.

 

2. Mračna kapija

            Na njenom mjestu danas je praznina, tj. prolaz između Velike tabije i gore opisanog zida. Kapija je  bila je na koljeno, prema pričanju ljudi koji su samo čuli priče o njoj. Imala je polukružni svod i sa strane “neke plastične znakove”. Od nje su ostale samo tri polukružne niše na unutrašnjoj oplati Velike tabije, koje su služile kao ukras unutrašnjosti kapije. Prvobitno su niše završavale oštrim lukom. Ova preinaka završetka lukova je greškom napravljena pri konzervacijskim radovima oko 60-ih godina XX vijeka (Basler, 1967., 57). Mračna  kapija je bila uska i nad sobom je imala kulu, koja pri rekonstrukciji u XVIII-XIX vijeku nije ponovo izgrađena. Prema sumarnom opisu, kapija je bila slična donjim ulaznim vratima u Džabića kući, koja se nalazi istočno od Sahat-kule. Okvir ulaznih vrata je ukrašen.          

            Prema pričanju stanovnika, kapija je bila toliko uska da kočija gradskog načelnika Medžuma Kulenovića, koji je stanovao u Dizdarevoj kući, nije mogla proći kroz nju, pa je po njegovom nalogu kapija i srušena 1890. godine. 

            O njenoj starosti se ništa nije moglo reći, ali se pretpostavlja da je podignuta pri generalnoj rekonstrukciji krajem XVIII ili početkom XIX vijeka. Ta rekonstrukcija nije mogla da bude izvedena prije 1717. godine kada datuje izvještaj austrijskog špijuna. Za građevine toga doba karakteristično je uredno slaganje obrađenog kamena i malter sastavljen od kreča sa jakom primjesom krupnozrnog riječnog šljunka iz Vrbasa. Kamen za oplate je dotjerivan u pačetvorinaste oblike, obično visine 20 cm i različite dužine. U zid je uvijek slagan po dužini, a spojnice su vrlo uske (Basler, 1967., 52).

 

3. Velika tabija

            Pretpostavlja se da je Velika tabija sagrađena na mjestu četverougaone srednjevjekovne kule, čiji se tragovi naziru u njenom nasipu. Tabija je vjerovatno izgrađena u doba velikih ratova pri radovima na preuređenju tvrđave krajem XVIII i početkom XIX vijeka. Po položaju i dimenzijama, to je bio posebno značajan objekat. Tabija je oktogonalna. Platno zidova je od glatko tesanog kamena.  Unutrašnji zid je ravan i veže zapadni i istočni ugao tabije, u dužini od oko 23 m. Kao ukrasi na njegovoj površini su tri slijepa polukružna luka iz Mračne kapije. Spolja je tabija izvučena, promjera od oko 10 m. Ima pet segmenata koji se prema vrhu sužavaju. U osnovi su različite dužine, idući od zapada ka istoku, od 9, 7, 10 (u sredini), 6 i 8 m. Donji dio zidova tabije je koso položen, a poviše njih se proteže jednostavno profilisani gesims. Nad gesimsom je atika koja je 1961. godine,  prilikom konzervatorskih radova, izvedena nešto viša nego što je prije bila. Visina tabije do 17 m.

            Prije konzervatorskih radova, u periodu 1960.-1966. godine, ograda tabije je obnovljena jer je bila skoro sasvim propala. Veći dio sjevernog zida bio je odvaljen. Unutrašnji zidovi su bili takođe u lošem stanju.

            Pri konzervatorskim radovima izgrađene su  stepenice za pristup na tabiju (Basler, 1967., 52).

 

4. Zid od Velike tabije  do Kule na Džikovcu

            Ovaj zid je dugačak 73 m, a visok 4-5 m. Stariji, srednjevjekovni zid je bio debeo 0,9 m. Sagrađen je od lomljenog, bez određenog reda složenog kamena.  Uz njega je sa unutrašnje strane dograđen zid, čija je gradnja analogna onoj sa Velike tabije. Tako je danas zid debeo 2,3 m. Prije konzervacije zid je bio jedva vidljiv. Ovaj zid je po svemu identičan sa zidom iznad Mračne kapije, a to znači da je imao vjerovatno prsobrane i da se i po njemu komuniciralo od srednjeg vijeka do velike rekonstrukcije drvenom terasom, a kasnije sa unutrašnje strane dograđenim zidom (Basler, 1967., 53).

 

5. Kula na Džikovcu

            Ova, po obliku prije tabija nego kula, dograđena je u zid naknadno u osmansko doba. Ima četverougaonu  osnovu (dužina stranica 8-10 m), zatrpanu zemljom. Veličina nije mogla biti veća zbog nedostatka prostora. Izgrađena je u periodu XVII-XVIII vijeka. Pored nje, istočno je  prizidani dio zida sa 4 prsobrana

            Taj prizidani dio zida je istorodan sa kulom, a način obrade kamena je kao na podzidima koji su na južnom zidu tvrđave datovani u XVII vijek (Basler, 1967., 53).

 

6. Zid između Kule na Džikovcu i Papaz-kule

            Najcjelovitiji je i sa najviše izvornosti u cjelini očuvan objekat srednjevjekovne fortifikacione arhitekture jajačkog civilnog naselja. Na ovom zidu su sačuvani prvobitni srednjevjekovni prsobrani - štitovi, njih 4 poviše Papaz-kapije. Svaki za sebe je činio malo utvrđenje. Između štitova su bili metalni poklopci pričvršćeni za male konzole na spoljašnjoj strani štitova. Štitovi pripadaju tzv. manjem tipu prsobrana, za razliku od onih koji su zatečeni na južnom zidu tvrđave i na zidu kod Banjalučke kapije. Građeni su od sedre. Na svakom drugom je otvor za strijelca. U osmansko doba premazivani su krečom zbog održavanja. Zajedno sa dijelom zida od Papaz-kule do Šamića tabije, zid je izgrađen vrlo solidno, urednim slaganjem kamena u punoj širini od približno 4 m. Ovdje je prijetila najveća opasnost od direktnog napada, pa su i mjere zaštite morale da budu efikasnije. Dio zida je srednjevjekovni, na kojeg je u XVII-XVIII vijeku nadograđen još jedan dio, tako da je cjelokupna debljina zida iznosila 2.70 m. Pristup na zid je zatečen samo kod Papaz-kapije, ali se pretpostavlja da je umetanjem Kule na Džikovcu komunikacija duž cijelog zida prekinuta (Basler, 1967., 54).    

            Radovima na konzervaciji popločana je kruna zida objekta.

 

7. Papaz-kula

            Ova kula nalazi se uz Banjalučku kapiju. To je bila tipična srednjevjekovna građevina, kasnije dva puta pregrađivana. I pored pregradnji sačuvala je u većem dijelu postojećih zidova prvobitnu građu. Odbrambeni položaj ove kule je bio vrlo naglašen, pa je i briga o njenom pojačavanju i održavanju bila veća nego kod nekih drugih kula. Vjerovatno su u osmansko doba u njenoj unutrašnjosti izgrađena pojačanja. U XVII vijeku su zakrpljena i dva ugla kule sa gradske strane. U isto vrijeme je, izgleda, izgrađen potporni zid na spoljnoj, sjevernoj strani kule. Kula u osnovi ima približno kvadratnu osnovu dimenzija 10,95 x 10.58 m. Zidovi su urađeni od lomljenog kamena i njihova debljina se kreće od 2,40 m na južnoj, do 5,25 m sa sjeverne strane. U kulu se ulazilo sa južne strane kroz lučno zasvedena vrata. Unutar kule je približno kvadratična prostorija dimenzija 4,65 x 4,33 m.

            Bila je viša 5-6 m nego danas i njeni su zidovi nadvisivali za 1- 2 m prsobrane na susjednom zidu. Unutrašnja konstrukcija kule i krov su od drveta. Na zidovima su tragovi požara (Basler, 1967., 54).

            U unutrašnjosti Papaz-kule primjetno je da je na gornjoj trećini zida došlo do opadanja kamene oplate.

 

8. Banjalučka kapija (Papaz-kapija)

            Banjalučka kapija čuvala je sjeverni ulaz u grad Jajce. Objekat se sastoji od kule i kapije – sjevernog ulaza u grad. Ispred kapije je nekada bio suhi odbrambeni jarak. Debljina zida na kapiji iznosi 4,55 m. Vrata se od sjeverne prema južnoj strani postepeno šire i njihova širina sa sjeverne strane iznosi 3,21 m, dok je sa južne 5,50 m. Visina sjevernog ulaza iznosi 4,55 m, dok je visina sa južne strane 5,35 m. Kapija danas nema više prvobitni spoljni dovratni okvir koji je bio nekada uži i nosio je baglame za metalna vrata. Ova kapija se mogla da zatvara čvrstim zaslonom koji se spuštao polugom. Otvor za polugu se nalazio između drugog i trećeg prsobrana i još je danas vidljiv. Gvožđem okovana vrata stajala su do 1906. godine, kada je kapija proširena zbog uvođenja širih vozila. Sa spoljne strane sjevernog dovratnika nalazi se ukras - gravura ratnika. Ucrtana je u osmansko doba, po običaju onog vremena. Slične figure u niskom reljefu postoje na okvirima kapija u Tešnju i Zvorniku. Na kruništu zida iznad kapije rekonstruisani su prsobrani na osnovu sačuvanog crteža iz 1890. godine, kao i prema preostalim temeljima dva prsobrana. Zidovi sa štitovi sa puškarnicama oko Banjalučke kapije, a  zatim, barem u svojim supstrukcijama i sama kula uz kapiju imaju dio gradnje slične kao na Medvjed kuli, tj vertikalno slagan kamen na oplatama (Anđelić, 1963., 50-52; Basler, 1967., 54).

 

9. Zid između Banjalučke kapije (Papaz-kapije) i Šamića tabije

            Većim dijelom ovaj zid je srednjevjekovnog porijekla, kada su izgrađeni prsobrani. Do 90-ih godina XIX vijeka na njemu su se nalazili ruševni prsobrani, pogotovo u dijelu koji je bliže Papaz-kapiji. Bili su nešto veći od onih na zidu poviše kapije. Veliki dijelovi zida su rekonstruisani pri gradnjama i popravcima u periodu od XVII do XIX vijeka, tako da je zid tim pojačavanjem postigao debljinu od 4,7 m. Na spoljnem licu zida, prema Varoši, ima mnogo tragova krpljenja i prepravaka.

            Sa unutrašnje strane lice zida je dosta oštećeno, ali više zbog razgrađivanja zida i uzimanja kamena od strane stanovnika. Temelji zida su izvedeni od neuredno naslaganih velikih kamenih blokova. Unutrašnja masa zida je vrlo solidna, zidana od kamena lomljenca, položenog u slojeve i povezanog gašenim krečom, bez hatula (sistem pomoćne drvene konstrukcije). Ovakvo zidanje je solidnije od oblaganja spoljnih zidova sa unutrašnjosti ispunjenom smjesom kreča i kamena. Prilikom konzervatorsko-restauratorskih radova urađeno je popločanje staze, dok su na strmim ravnima zidova postavljene kamene stepenice. Sa spoljne strane izgrađen je niz prsobrana i time mu je povraćen izgled stare gradnje, dok je sa unutrašnje sagrađen parapetni zid (Basler, 1967., 54).

 

10. Šamića tabija

            Ova tabija predstavlja uporište velike vrijednosti na ovom mjestu. Tabija je isturena daleko od zida radi smještaja topova koji su štitili Papaz-kapiju. Zato su temelji tabije duboko položeni na tlu koje čini dio obale Vrbasa. Poligonalna tabija nastala je pregradnjom srednjevjekovne kule kvadratne osnove, krajem XVIII ili početkom XIX vijeka. Od srednjevjekovne gradnje, koja je izgrađena istovremeno sa susjednim zidom, vidi se još dio okomitog zida koji viri na sjevernom spoju čela tabije i velikog zida. Posred istočnog zida, od sjevera k jugu , povlači se veliki luk, izveden u 4 reda tesanika kao kakav ogroman portal.

            Prilikom konzervatorsko-restauratorskih radova na strmim ravnima zidova postavljene su kamene stepenice na potezu od ove tabije do iznad Banjalučke kapije (Basler, 1967., 54).

 

11. Zid između Vrbasa i Šamića tabije

            Ovaj potez bedema leži na osnovi srednjevjekovnog zida. Mazalić je na ovom potezu zatekao podzid visine 8 -10 m, a u uglu, koji ovaj zid čini sa Vrbasom, tragove stražare sa ostatkom jednog polukružno završenog otvora u njenom prsobranu. Vjerovatno ovaj jako trošni dio bedema potiče iz XVII-XVIII vijeka (Mazalić, 1952., 74; Basler, 1967., 55).

 

ZAPADNI PERIMETRALNI BEDEM

            Ovaj bedem je izgrađen u srednjem vijeku, vjerovatno oko sredine XV vijeka, kada su bosanski kraljevi pojačali brigu za utvrđivanje grada. Proteže se od jugozapadnog ugla tvrđave do obala (starog)  korita Plive, u dužini oko 200 m. Osim Medvjed-kule i dva “koljena” (jedno u visini Sahat-kule kao posljedice prilagođavanja vatrenom oružju), na njemu nema drugih odbrambenih elemenata.

 

1. Zid od tvrđave do Medvjed-kule

            Zid na potezu od tvrđave do Medvjed-kule, debljine u prosjeku 0,6-0,9 m,  je slabo sačuvan. Izgleda da nije nikada bio naročito čvrste građe. Gornji dio zida je sačuvao sve elemente srednjevjekovne građevine. U ravni sa Sahat-kulom zid je zakrivljen. Trenutno je u cjelini zarastao u samoniklo rastinje.

 

2. Medvjed-kula

            Medvjed kula se nalazi u neposrednoj blizini Katakombi i Crkve sv. Marije i Tornja sv. Luke. Kula je sagrađena vjerovatno oko polovine XV vijeka, u vrijeme zadnje decenije i po bosanske samostalnosti (1448.-1463.godina), u kojem se odvijala intenzivna građevinska djelatnost zadnjih bosanskih kraljeva. Na takvu pretpostavku upućuju povećana debljina zidova, pravilni horizontalni redovi u oplati i forma Medvjed-kule.  Ovaj objekat pripada tipu odbrambenih, okruglih i masivnih kula, koje se počinju graditi sa pojavom vatrenog oružja. Ona je ustvari jedino ojačanje na zapadnom perimetralnom bedemu. Takođe je bila kao eventualna zadnja odstupnica branilaca, sama se mogla braniti, a čuvala je i pristup gradu sa zapada. Sa njenog vrha se moglo pratiti kretanje neprijatelja iz tog pravca. Dakle, položena je i građena je tako da se neprijatelj u bližem i daljem prostoru izvan grada ne bi mogao da zadržava, tako da ovaj prostor ostane slobodan za komunikaciju sa braniocima grada.

            Medvjed-kula je mlađa od zapadnog perimetralnog bedema. Debljina njenih zidova kreće se od 4.70 m u istočnom, do 6.0 m u zapadnom dijelu objekta. Promjer u unutrašnjosti prizemlja je 5.70 m, a na spratu 8.14 m. Pri gradnji je korišten malter koji sadrži malu količinu kreča, a veliku količinu sedrene prašine. Južni zid je spolja okomit, dok je sjeverni zakošen prema unutrašnjosti. Osim ulaza, koji se nalazio na visini od 8.5 m od nivoa tla, na prvom spratu su bila tri otvora, od kojih su dva služila kao puškarnice. Četvrtasti prozor na kuli je izgrađen u stilu kasne gotike. 

            Na pojedim mjestima na oplati Medvjed-kule upada u oči poseban manir zidanja oplate: kameni kvadri u formi paralelopipeda  vrlo često su u oplati postavljeni uspravno. Tokom vremena  vertikalno postavljeni kvaderi dobili su zaobljene forme (kiša se lakše slijevala žljebovima i razarala je kamen). Ovi  kvaderi su od sedimentnog pješčara uzetog sa kamene grude na kojoj je smješteno Jajce. Sedre nema. Kamen je grubo obrađen, bez finijeg klesarskog alata. Jedna radionica i jedna etapa izgradnje. Ista gradnja primijenjena i na sjevernom zidu na potezu oko Banjalučke kapije, u supstrukcijama same kapije (Anđelić, 1963., 51).

            Oko 1890. godine probijeni su ulaz i stepenice uz kulu. U II svjetskom ratu probijen je u prizemlju kule ulaz.

 

3. Zid južno od Medvjed-kule do Plive

            Dvije trećine zida  južno od Medvjed-kule su stara srednjevjekovna gradnja. U tom dijelu zida se nalazi tajni prolaz koji je sa Medvjed-kulom činio fortifikacionu cjelinu. Zadnja trećina zida do obale Plive je gradnja iz osmanskog perioda, tj. iz XVII-XVIII vijeka. Zid na samom kraju ima poligonalno ispupčenje, te time prerasta u tabiju. Sa spoljne strane kompletna zidna površina je zarasla u samoniklo rastinje.

 

ISTOČNA (UZ LIJEVU OBALU VRBASA) I JUŽNA (UZ LIJEVU OBALU PLIVE) STRANA PERIMETRALNIH ZIDOVA

            Lijeva obala Vrbasa do vodopada je vertikalna i sigasta. Obala je mjestimično, gdje nije bilo prirodnih prepreka, utvrđivana podziđivanjem do vodopada. 

            Teren duž starog korita uz lijevu obalu Plive sa obje strane Travničke kapije obezbijeđen je djelimično prirodno utvrđenim terenom.  Na mjestu kule nad Travničkom kapijom vjerovatno je u srednjem vijeku podignut jak zid kroz koji je vodio prastari put.

 

1. Travnička kapija

            Travnička kapija predstavlja južni ulaz u stari grad Jajce. Naziva se još i Plivska, Donja i Južna. Padom pod Otomansku imperiju Jajce gubi strateški značaj koji je dugo imalo,i to tek nakon poraza kod Beča, a zatim i Sente. Tada je  sagrađena visoka kula, u osnovi četverougaonik, tipična forma za osmanske kapi-kule s kraja XVII i početkom XVIII vijeka. Pored nje je podignuta manja tabija. To je jedina kula tvrđavnog pojasa Jajca koja ima kameniti svod iznad prizemlja. Sudeći po obliku svod je sagrađen krajem XVII ili početkom XVIII vijeka.  Malo više ove kapije je u XVI vijeku sagrađen solidniji most preko Plive. Most je bio stalno i dobro održavan zbog njegove važnosti za kretanje vojske iz centralne Bosne, tj. Travnika (Đ. Mazalić, 1952., 76). Teren ispred obje kapije, Banjalučke i Travničke, je vjerovatno bio štićen dubokim i širokim jarcima s pomičnim mostovima.

            Travnička kapija ima pravougaonu osnovu dimenzija 8,75 x 9,10 m. Zidana je lomljenim kamenom gdje su debljine zidova u prizemlju: sa vanjske - južne strane 3,30 m i sa unutrašnje – sjeverne strane 1,45 m. Visina ulaza sa južne strane iznosi 2,27 m, dok je sa sjeverne njegova visina 4,37 m. Debljina zidova na spratu iznosi oko 1,20 m. Na spratu se nalazi jedna prostorija u koju se ulazi sa zapadne strane, sa prostora bedema, odnosno danas iz avlije Omer-begove kuće. Ova prostorija ima dimenzije 6,82 x 5,93 m i u njoj je vjerovatno bila smještena straža. Prema jugu, sjeveru i istoku je imala puškarnice. Iz ove prostorije drvenim stepeništem dolazilo se do drugog sprata kule, gdje je bila smještena još jedna prostorija. Dimenzije i oblik ove prostorije slične su dimenzijama i obliku prethodne, s tim da ova gornja etaža ima samo dva prozorska otvora koji su orijentisani prema unutrašnjosti, odnosno na sjevernu stranu. Međuspratna konstrukcija je bila drvena. 

 

Sahat-kula

            Sahat-kula se nalazi u Gornjem Gradu, u Gornjoj mahali. Iako se nalazi unutar bedema, ona je svojevremeno pripadala fortifikacionom sistemu. Kula je sagrađena u srednjem vijeku, kao isturena kula ispred tvrđave. Pretpostavlja se da je građena u vrijeme gradnje obora, u periodu vladavina Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Kula je sačuvala u cjelini karakter srednjevjekovne ulazne kule prema podgrađu. To je jasno vidljivo po staroj jajačkoj stambenoj aglomeraciji, ali i po karakteru i položaju ovog objekta.

            Sahat-kula je često popravljana i prepravljana. Čitavi gornji dijelovi su nespretno izmijenjeni. Osmanlije su probili dva zida i proveli kroz kulu ulicu i postavili sat. Izgleda da je prvo bila otvorena kapija sa istočne strane. Možda je očuvala dovratnike iz srednjeg vijeka. Nema više ni drvenog poda na prvom spratu, ni sata, ni zvona (Đ. Mazalić, 1952., 67, 78). Naziv sahat-kula nije adekvatan ovoj građevini jer nema nikakvih zvaničnih podataka o satu koji je eventualno stajao na tom mjestu, niti je toranj sagrađen sa tom namjenom. I Basler takođe navodi da nema podataka da je na njoj ikada stajao sat (Basler, Prijedlog za konzervaciju - vlasništvo općine Jajce), mada se prema kazivanjima izvjesnog Hadže Šećerćehajića navodi podatak da je objekat ustvari za vrijeme osmanske uprave preinačen u sahat-kulu i da je satni mehanizam bio okačen iznad kapije, na luku sa istočne strane. O održavanju sata brinula se porodica Šeherćehajića, čija se kuća nalazila u blizini. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine, austrougarski vojnici su odnijeli sat i zvono.

            Sahat-kula u Jajcu predstavlja tipičan fortifikacioni objekat. U osnovi predstavlja nepravilni pravougaonik dimenzija 10,50 x 9,00 m. Zidovi su od lomljenog kamena, na nekim mjestima debljine i do 3,50 m. Kao vezivno sredstvo korišten je hidraulični krečni malter. Objekat je u cjelini pokriven strmim četverovodnim krovom sa drvenom šindrom kao krovnim pokrivačem. Ima dvoja lučno zasvedena vrata, jedna sa istočne, a druga sa zapadne strane, kroz koja se ulazi u centralni prostor velike visine. Na zidnim platnima vidljive su intervencije koje potiču iz različitih perioda.

            Objekat se nalazi u dobrom građevinskom stanju, pošto je posljednjim intervencija promijenjen krovni pokrivač. Problem za objekat predstavlja samonikla vegetacija  - bršljan, koji je skoro u potpunosti prekrio zapadni i južni zid.

 

3. Dosadašnja zakonska zaštita

            U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u dokumente o dosadašnjoj zaštiti i utvrđeno sljedeće:

- Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine urbana cjelina Jajce, u koju spadaju i srednjevjekovni fortifikacioni objekti, je evidentovana, valorizovana kao cjelina nulte kategorije -  međunarodnog značaja;                       

- od svih fortifikacionih objekata jedino je tvrđava u Jajcu nalazi na Privremenoj listi nacionalnih spomenika pod rednim brojem 274, dok ostali objekti nisu na listi, iako čine cjelinu;

-Nacrtom prostornog plana općine Jajce (izrađen 1988. godine, a nosilac izrade je Urbanistički zavod Bosne i Hercegovine), spomenik je evidentovan na spisku od 74 pojedinačna spomenika i manje cjeline nad kojima se vodi režim prethodne zaštite;

- Nacrtom regulaciong plana kojim je bila planirana revitalizacija istorijskog jezgra Jajca, izrađenim na osnovu istraživanja arhitekte Radivoja Jadrića, obuhvaćeni su i fortifikacioni objekti.

 

1. Istraživački i konzervatorsko - restauratorski radovi

-          Prva istraživanja u Jajcu vršio je oko 1890. godine Ćiro Truhelka.

-         1951.–1953. godine vršeni konzervatorski radovi na bedemima.

-         1951. godine - početak popravljanja bedema na starom gradu. Tada je pokrivena Travnička kapija.

-         1957.-1961. godine vršeni su radovi na konzervaciji bedema tvrđave.

-         1963. godine vršeni su konzervatorski radovi na  sjevernom bedemu, između Velike tabije i kastela.

-         1964. godine vršena je sanacija zapadnog bedema.

-         1965.–1967. godine - nastavak radova na sanaciji i rekonstrukciji bedema. Radove su vršili stručnjaci Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH.

-         1966. godine - sanacija bedema Starog grada Jajca, konzervacija Travničke kapije, sanacija Papaz-kule i Šamića tabije.

-         1969.-1971. godine - konzervacija bedema staroga grada, sanacija zapadnoga bedema.      Sve radove na bedemima od 1951. do 1971. godine vodili su stručnjaci Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH, Sarajevo.

            Na bedemima je urađeno sljedeće: skinuti su oštećeni dijelovi zidova, izvršena je stabilizacija podloge i potom je kamen vraćen na isto mjesto. Na nekim dijelovima zida izvršeno je polaganje kamenih ploča i stepenica po hodnoj stazi zidova i na prilazu Velikoj tabiji. Pri ovim radovima korišten je cementni malter. Istovremeno su sanirani prsobrani uz upotrebu produžno cementnog maltera.    -2002. godine firma Marušić iz Jajca izvela je opravku krova na Sahat kuli, prema projektu stručnjaka iz Zavoda za zaštitu spomenika Bosne i Hercegovine, koji su vršili i nadziranje. Tom prilikom skinuta je dotrajala šindra i zamijenjena  novom. Izvršena je zamjena daščane podloge na koju se polaže šindra. Krovna konstrukcija je bila oštećena od gljivica. Očišćene su i gornje zone zidova kule u dužini od 1 m – (mjereno od strehe) od samonikle vegetacije.

            -2002. godine firma Trišnik je izvela opravku drvenog krova na Travničkoj kapiji. Investitor i vođa projekta je bila Općina Jajce i Turistička zajednica Jajca. Kao i na Sahat-kuli postavljena je daščana podloga na koju se polaže šindra. Zamijenjena je dotrajala šindra novom.

 

5. Sadašnje stanje dobra

            Uvidom na licu mjesta, dana 27.novembra 2003. godine ustanovljeno je sljedeće:

-         područje je izloženo ubrzanom propadanju usljed nedostatka održavanja i neprovođenja minimalnih mjera zaštite, pojedini dijelovi   bedema su zarasli u samoniklo rastinje,

-         područje je ugroženo vremenskim nepogodama i rastinjem, tako da je u dijelu sjevernog bedema, između Kule na Džikovcu i Papaz-kule, došlo do osipanja materijala i spoljne oplate. Navedena oštećenja su najveća u gornjim zonama usljed dugogodišnjeg neodržavanja i prodora oborinskih voda,

-         okolina, naročito unutar bedema, ugrožena je gradnjom i nadogradnjom stambenih objekata.

 

III - ZAKLJUČAK

            Primjenjujući Kriterijume za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom, (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/02 i 15/03), Komisija donosi odluku kao u dispozitivu.   Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijumima:

A. Vremensko određenje

(dobra nastala u XIV i XV vijeku uz kasnije intervencije i prepravke u osmansko doba)

B. Istorijska vrijednost

(veza građevine, cjeline ili područja sa istorijskom ličnošću ili značajnim događajem u istoriji)

C. Umjetnička i estetska vrijednost

i. Kvalitet obrade

ii. Kvalitet materijala

iii. Proporcije

iv. Kompozicija

v. Vrijednost detalja

vi. Vrijednost konstrukcije

D. Čitljivost (dokumentarna, naučna, obrazovna vrijednost)

i. Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim istorijskim razdobljima

ii. Svjedočanstvo o istorijskim mijenama

iii. Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru

iv. Svjedočanstvo o tipičnom načinu života u određenom razdoblju

E. Simbolička vrijednost

iii. Tradicionalna vrijednost

v. Značaj za identitet grupe ljudi

F. Ambijentalna vrijednost

G. Izvornost

v.  Položaj i smještaj u prostoru

H. Jedinstvenost i reprezentativnost

I.  Cjelovitost (cjeline, područja, zbirke)

i. Fizička cjelovitost (kompaktnost)

ii. Homogenost

iii. Zaokruženost (kompletnost)

 

           Sastavni dio ove odluke su:

-          kopija katastarskog plana,

-          fotodokumentacija,

-          grafički prilozi.

      

Korištena literatura:

            U toku vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom BiH,  korištena je sljedeća literatura:

 

1904. Truhelka, Ćiro, Kraljevski grad Jajce. Sarajevo, 1904.

 

1908. Bodenstein, Gustav, Povijest naselja u Posavini. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu XIX, Sarajevo, 1908., 95-112

 

1916.    Thalloczy, Ljudevit,  Povijest banovine, grada i varoši  Jajca. Zagreb, 1916.

 

1918.    Truhelka, Ćiro, Pabirci iz jednog Jajačkog sidžila. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu XXX, Sarajevo, 1918., 157-175.

 

1951.    Kreševljaković, Hamdija, Prilozi povijesti bosanskih gradova pod turskom upravom. Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom II/1951., Sarajevo, 1952., 119-184

 

1952.    Mazalić, Đoko, Stari grad Jajce. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, n.s. sveska VII, Sarajevo, 1952., 59-100

 

1953.    Kreševljaković, Hamdija, Stari bosanski   gradovi, Naše starine I, Sarajevo, 1953., 7-45

 

1957.    Basler, Đuro, Konzervacija južnog zida tvrđave u Jajcu. Naše starine VI, Zavod za zaštitu spomenika NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1959., 121-134

 

1957.    Vego, Marko, Naselja srednjevjekovne bosanske države. Sarajevo, 1957.

 

1958.    Kreševljaković, Hamdija, Sahat-kule u Bosni i Hercegovini. Naše

starina IV, Sarajevo, 1957., 17-32

 

1960.    Pašalić, Esad, Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini. Posebno izdanje Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1960.

 

1961.    Basler, Đuro, Klesarski majstori i radionice u srednjovjekovnom Jajcu. Zbornik krajiških muzeja I, Banja Luka, 1962., 98-108

 

1963.    Anđelić, Pavao, Srednjovjekovna žitna jama u Jajcu. Zbornik krajiških muzeja II, Banja Luka, 1963./1964., 38-40

 

1963a. Anđelić, Pavao, Jedna etapa izgradnje Jajca. Zbornik krajiških muzeja II, Banja Luka, 1963./1964., 50-52

 

1963.    Basler, Đuro, Manji nalazi iz starije prošlosti Jajca. Zbornik krajiških muzeja II, Banja Luka, 1963./1964., 40-49

 

1964.    Ćirković, Sima, Istorija srednjovjekovne bosanske države. Beograd, 1964.

 

1967.    Basler, Đuro, Sjeverni dio gradskih utvrda u Jajcu. Naše starine XI, Zavod za zaštitu spomenika SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1967., 51-58

 

1972.    Kujundžić, Juraj, Srednjovjekovne crkve u Jajcu. Dobri pastir, sv. I-IV, godina XXI-XXII, Sarajevo, 1972.

 

1978.    Kojić-Kovačević, Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo, 1978.

 

1979.    Čelebija, Evlija, Putopis. Biblioteka Kulturno naslijeđe", Veselin  Masleša, Sarajevo,1979.

 

1982.    Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela. Svjetlost, Sarajevo, 1982.

 

1988.    Bojanovski, Ivo, Bosna i Hercegovina u antičko doba. Akademija nauka i umjetnosti BiH, Monografije, tom LXVI, Sarajevo, 1988.

 

1988.    Anđelić, Pavo, Jajce. U: Arheološki leksikon, tom 2, Sarajevo, 1988, 179-180

                       

1995.    Popović, Marko, Srednjovekovne tvrđave u Bosni i Hercegovini. U: Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine I. Srpska akademija nauke i umetnosti, Beograd, 1995., 33-55

 

1997.    Popović, Marko, Vladarski i vlasteoski dvor u srednjovekovnoj Bosni. U: Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine II. Srpska akademija nauke i umetnosti, Beograd, 1997., 1-33

 

1999.    Ančić, Mladen, Jajce, portret srednjovjekovnog grada. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 1999.

 

2000.    Škegro, Ante, Jajačko područje u prapovijesti i antici. U: Jajce 1396-1996. Zbornik radova sa znanstvenog simpozija u povodu 600 obljetnice spomena imena grada Jajca, Jajce 5-7.decembar 1996., Jajce, 2000., 9-16.

 

Dokumentacija Arhiva BiH, Općine Jajce i Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa BiH

 

(1) Odluka o proglašenju tvrđave u Jajcu nacionalnim spomenikom donešena je na VI sjednici Komisije održanoj od 21. do 27. januara 2003. godine.



Stari grad JajceTvrđava u Jajcu i sjeverni gradski bedemSjeverni gradski bedemMračna kapija
Dio sjevernog bedema od tvrđave do Mračne kapijeKula na DžikovcuDio sjevernog bedema od Mračne kapije do kule na DžikovcuPogled sa sjevernog bedema
Pogled na vanjsku stranu sjevernog bedemaBanjalučka kapijaPapaz kula i Banjalučka kapijaUlaz u zidine - Banjalučka kapija
Medvjed kulaTravnička kapijaTravnička kapija i Omerbegova kuća sa Hafizadića česmomSahat kula
Sahat kulaVelika tabija  


ENGLISH 
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika © 2003. Razvoj i dizajn: