O b r a z l o ž e n j e

I – UVOD

           Na temelju članka 2. stavka 1. Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Povjerenstvo za očuvanje nacinalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom sukladno čl. V i VI Aneksa 8.  Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovome statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.

           Povjerenstvo je na sjednici održanoj 11. ožujka 1998. godine donijelo odluku o stavljanju graditeljske cjeline srednjovjekovni grad Mičevac u Trebinju na Privremenu listu nacionalnih spomenika, pod rednim brojem 709.

Sukladno  odredbama zakona, a na temelju članka V, stavak 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je  pristupilo provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.

II - PRETHODNI POSTUPAK

          U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:  

·        dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (kopiju katastarskoga plana  i zemljišnoknjižni izvadak),

·        podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o eventualnim oštećenjima tijekom rata, podatke o intervencijama na restauraciji i drugoj vrsti radova na dobru, itd,

·        sadašnje stanje dobra;

·        povijesnu, arhitektonsku i drugu dokumentarnu građu o dobru.

            Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra utvrđeno je sljedeće:

1. Podaci o lokalitetu 

Lokacija

           Srednjovjekovni se grad Mičevac nalazi na k.č. br. 752/15, k.o. Gorica, broj zemljišnoknjižnog izvatka je 192. Spomenik je u državnom vlasništvu. 

           Utvrđeni je srednjovjekovni grad, sagrađen na istaknutoj, iako ne mnogo visokoj vapneničkoj grudi (ispod kote 325 na kojoj se sada nalazi kamenolom), 2 km uzvodno od Trebinja, na desnoj obali Trebišnjice. Sjeverno i istočno od njega prolazi put za Nikšić. Ova utvrda je dominirala širim poručjem i imala je važan strategijski značaj štiteći vrlo važnu komunikaciju koja je povezivala Dubrovnik i šire zaleđe.

           Pristup gradu mnogo je lakši sa ceste koja vodi iz Trebinja u Nikšić nego sa juga, tj. obale Trebišnice prema kojoj se obrušavaju vapneničke stijene.

Povijesni podaci

           Mičevac je prapovijesna gradina i srednjovjekovni grad. Za antičko (rimsko) naselje nema naročitih potvrda, ali dva iznimnoo korodirana novčića su rimska i po sjećanju dr. Ive Bojanovskog ima indicija da se tu nalazilo manje rimsko naselje (Odavić, 1983, 213). Spadao je u užu trebinjsku oblast. Ne zna se kada je grad podignut. Prema legendi grad je podigao neki vojvoda Mičeta. Vego citira Luccaria da je kod Mičevca (rocca di Miciaz) bila bitka u XI stoljeću između humskog kneza Ljutovida i zetskog kneza Dobroslava (P. Luccari, Copioso ristretto, Ragusa, 1790,19, i Šišić, Ljetopis popa Dukljanina, 384—354). Da li je bio u rukama Pavlovića koji su neko vrijeme držali pod svojom vlašću Trebinje, izvori ne spominju, mada je to vjerojatno (Korać, 1966, 194). Izvori koji su sačuvani potječu iz doba vladavine oblasnog gospodara Stjepana Vukčića Kosače. Od 1438. godine Trebinje je bilo u posjedu Stjepana Vukčića, pa se pretpostavlja da je te godine i Mičevac pao pod vlast hercega Stjepana. Dugo je bio pod njegovom vlašću i zato ga često zovu Hercegov grad. U tom periodu Mičevac je imao značajnu ulogu i predstavljao punkt od vojnostrateške važnosti. Sa njega se vršila i kontrola druma, a u njemu je bilo sjedište carinika. U obližnjem Varošištu razvilo se podgrađe. U tri povelje izdate polovinom XV stoljeća Mičevac se spominje kao «castelo» 1444. godine, «castrum» 1448. godine, i «civitate» 1454. godine.

Protiv hercegovih  carinika bunili su se Dubrovčani, ali bez uspjeha. U doba dubrovačkog rata sa hercegom Stjepanom  (od 1451. do 1454. godine), Dubrovčani javljaju kralju Tomašu, njihovom savezniku protiv hercega, “da će kupiti ili osvojiit” i grad Mičevac pored Trebinja i Vrma uz još četiri grada u hercegovom posjedu. Do 1456. godine u Mičevcu se spominje i hercegov carinik, a javlja se i zapovjednik grada «chote» Radosav Dup.

Sultan Muhamed II tražio je od herceg Stjepana da mu ustupi, pored Čačvine (kod Omiša), Klobuka u obližnjoj župi Vrm, i grad Mičevac. Poslije sukoba hercega Stjepana sa sinom Vladislavom, Mičevac je došao pod vlast vojvode Vladislava. U toku posljednjih borbi Dubrovčani su 1466. godine pružili izvjesnu pomoć braniteljima Mičevca. Iste godine Trebinje pada pod vlast Otomanskog carstva, a vjerojatno je tada i  Mičevac prešao u njihove ruke. U osmansko doba ovaj grad gubi važnost i o njema nema više spomena u povijesnim izvorima (Kreševljaković-Kapidžić, 1954, Vego, 1957, 74).

Dosadašnja zakonska zaštita

           Na temelju zakonske odredbe, a Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR BiH broj: 917/51 od 24.listopada1951. godine u Sarajevu, stari grad Mičevac u Gorici, Trebinje, stavljen je  pod zaštitu države.

           Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR BiH br. 02-836-3 od 18.travnja 1962. upisan je u Registar nepokretnih spomenika kulture.

           Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine srednjovjekovni grad Mičevac u Trebinju je evidentiran i valoriziran kao spomenik III kategorije.

         Srednjovjekovni grad Mičevac nalazi se na Privremenoj listi nacionalnih spomenika pod rednim brojem 709.

2. Opis spomenika

Grad je smješen na kraškom zaravanku, čija se južne strana strmo spušta ka Trebišnjici na mjestu gdje rijeka pravi meandar. Sa tog, relativno niskog, brežuljka se mogla kontrolirati cijela okolica. Sjeverno i istočno od grada je prolazio glavni srednjovjekovni put Dubrovnik-Trebinje-Nikšić, zato je tu herceg Stjepan postavio carinarnicu.               

Bedemi grada zatvarali su jedinstvenu cjelinu u obliku nepravilnog pravokutnika, površine oko 1300 m². Dimenzije grada su: dužina 58 m (istok - zapad); širina – maksimalna u sredini 23 m, na istočnom kraju 16 m, na zapadnom oko 10 m. Veličina mu je prilagođena osnovi na kojoj leži i funkciji. Glavne obrambene točke su se nalazile duž sjevernog zida, dugačkog oko 59 m, debljine 1,7-1,4 m. Na njemu su četiri masivne kule koje se nastavljaju izravno na bedeme grada. Raspored ovih kula je dosta pravilan. U sredini je najmasivnija kula broj 3, na istočnoj i zapadnoj strani je po jedna četverokutna manja kula (kule broj 2 i 4). Na sjeveroistočnom kutu je isto tako masivna kula polukružne osnove. Perimetralni sjeverni bedem čini sastavni južni zid ovih kula osim kod kule broj 3.

Kula broj 1 se nalazi  sjeveroistočnom kutu utvrđenja. To je najisturenija  i poluzaobljena kula, čije su debljine zida 2,1 m dok se kod spoja sa istočnim perimetralnim bedemom smanjuje na debljinu od 1,6 m. Promjer kule (zajedno sa zidom) je 8 m. Unutrašnjost kule je: dužina 5,8 m i širina oko 4,5 m. Unutrašnjost kule je ispunjena kamenom masom.

Kula broj 2 udaljena od kule broj 1 oko 6,5 m prema zapadu. Pravokutne je osnove. Dimenzije su: vanjska 6 x 3,5 m; unutrašnja 3,5 x 2 m. Debljina istočnog i sjevernog zida je 1,5 m, a zapadnog 1 m. Nije ispunjena kamenjem. Ulaz u kulu se danas ne vidi, ali je morao biti u sjevernom perimetralnom zidu utvrde.

Između kule broj 2 i 3 dio sjevernog bedema u dužini od oko 4 m je srušen. Kula broj 3 se nalazi na najisturenijem dijelu sjevernog bedema grada, otprilike na njegovoj sredini. Ona je najjača i najisturenija točka utvrde. To je bila glavna i najmasivnija kula. Ima trapeznu osnovu. Sa zapadne strane je skoro uvučena u perimetralni zid, a sa istočne je isturena. Dimenzije kule su: vanjske - sjeverni zid je dužine 8,8 m, a  debljine 2,2 m; istočni i zapadni zid: dužine 8 m i debljine 2 m, dok je južni zid kule  dužine 6,6 m i debljine 1 m. Unutrašnjost kule je relativno mala: 3,5 (3) m x 4 m i ispunjena je kamenom masom kao i kula broj 1. 

            Kula broj 4 je na zapadnoj polovini sjevernog perimetralnog bedema. Pravokutnog je oblika, dimenzija – vanjske 5,2 x 3,5 m i unutašnje 3 x 2,3 m. Debljina zidova je 1,2 m. 

            Kule su imale podzemlja slična čatrnjama, cisternama za vodu. Ne zna se zašto su služila ta podzemlja, za vodu ili kao tamnice. Vjerovalo se da u njima ima blaga, i dvije su otkopane, ali u njima nije ništa pronađeno.

            Na zapadnom dijelu grada uz glavni bedem nalazi se isturena kula broj 5, nepravilne pravokutne osnove, sa ukošenim zidovima, koja već podsjeća na tabiju. Njene dimenzije su: vanjske - 10 (9,3) m x 6 m, unutrašnje 6,9 m x 4,3 m. Gdje je bio ulaz-nije poznato.

            Uz njen južni zid prislonjen je ograđeni prostor koji predstavlja manji obor koji štiti glavni ulaz u grad. On zauzima zapadni dio južnog perimetralnog zida. Južni zid obora, dugačak je 13,7 m, a debljine 1,7 m, kao i sjeverni zid utvde. Na njemu se nalazi ulaz širok 1,4 m. Skoro naspram njega nalazi se na južnom zidu utvrde  glavni ulaz u grad. Vjerojatno se nalazio unutar nekog prolaza od kojeg su ostali niski bočni zidovi. Širina prolaza je 1,4 do 2 m, a istočno od prolaza je dio zida dugačkog 5,5 m koji je štitio ovaj obor ili  barbakan. Jugoistočni dio ovog prostora zatvara prirodna stijena. Možda je i na njoj bio zid koji je propao.

            Južni perimetralni zid je u osnovi nešto tanji nego sjeverni, debljine 0,95 do 1 m. Tu je opasnost od prilaza gradu bila mnogo manja zbog stmih stijena prema Trebišnjici. Zid je isto na više mjesta blago prelomljen kao i sjeverni. Uz njega je na istočnoj polovini unutrašnjeg prostora grada prislonjena zgrada nazvana palačom, dimenzija 14 x 7,2 m, debljine zidova 0,95 m. Ulaz u zgradu je na sjevernom zidu, širine 1,8 a ispod ulaza su dvije stube širine 1,2 m. U jugozapadnom kutu palače je ograđen polukružni prostor. Ne zna se čemu je služio, ali možda je bio postolje za peć. Sličan položaj ima i zgrada u Blagaju na Buni, također hercegovom gradu koja je determinirana kao gradska palača. Jugoistočni kut grada je također pregrađen jednim zidom, dugim 19,5 m, debljine 1,15 m. Između njega i sjeveroistočnog kuta palače je prolaz širine 1 m. Vjerojatno je ovaj prostor bio dio palače, ali se to danas ne može ustanoviti. Naime, osim dva sumarna izvješća, rezultati istraživanja Mičevca nisu objavljeni, pa se ne znaju takozvani uvjeti nalaza.

            Pokretni arheološki materijal

            Tijekom arheoloških istraživanja nađeno je više luksuznog nego svakodnevno upotrebnog materijala. Osim fragmenata kasnosrednjovjekovne slavenske keramike, nađen je iznenađujući broj odlomaka majolike (import iz Italije) i stakla koje je importirano iz Italije i Njemačke. Naročito staklo iz Njemačke daje podatke za datiranje u XV stoljeće. Od luksuznijeg pokretnog arheološkog materijala pronađena su dva srcolika brončana (manja) predmeta kojima je teško utvrditi namjenu. U gradu je pronađeno više nalaza luksuzne namjene nego oružja. Od željeznog oružja su nađene samo dvije strelice, a od kamenog samo nekoliko topovskih đuladi i kamenih oblutaka koji su služili kao oružje za praćku.

U istraženom području nađena su i četiri novčića od kojih su dva brončana, a dva srebrna. Brončani su iznimno korodirali i ništa se ne može pročitati, a pretpostavlja se da su rimski. Dva srebrna su veoma dobro očuvana, naročito veći na kojem se jasno raspoznaje lik sv. Vlaha (Odavić, Tribunia, 1983, str. 215). Sav pokretni arheološki materijal se nalazi u Muzeju Hercegovine u Trebinju.

            Prema tlocrtu grada, obliku njegovih kula i tabija, grad kakav je sačuvan do danas, potječe iz polovice XV stoljeća, tj. iz vremena Pavlovića i hercega Stjepana, u vezi sa kojima ima i najviše povijesnih izvora. To dokazuje i pokretni arheološki materijal. 

3.  Istraživački i konzervatorsko - restauratorski radovi 

    1983.-1984. godine  Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine i Hidroelektrana Trebinje poduzeli su arheološka istraživanja grada Mičevca. Tom prilikom su «izvučeni» svi zidovi tako da se može vidjeti arhitektonski sklop srednjovjekovnog grada Mičevca. Također je nađen gore navedeni pokretni arheološki materijal koji se nalazi u Muzeju Hercegovine u Trebinju.

     1984.-1986. godine u sklopu istoga projekta izvršena je konzervacija kruništa zidova i kula. To je urađeno cementnom žbukom tako što je čitava gornja strana ostataka bedema i kula zalijevena cementnom žbukom i time je spriječen prodor vode u zidove, što je spriječilo daljnja urušavanja i propadanje zidova.

     Takav pristup konzervaciji srednjovjekovnih zidova, prema mišljenju Povjerenstva, je neadekvatan i nije sukladan suvremenoj teoriji i praksi zaštite spomenika.

4.  Sadašnje stanje lokaliteta

            Uvidom na licu mjesta ustanovljeno je sljedeće:

·        graditeljska cjelina srednjovjekovni grad Mičevac je u ruševnom stanju,

·        grad je ugrožen radovima u kamenolomu koji se nalazi u izravnoj blizini grada Mičevca, otprilike 500 m zračne linije.

III- ZAKLJUČAK

     Primjenjujući Kriterije za donošenje odluka o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom, usvojene na IV sjednici Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, održanoj od 03. do 09. rujna 2002. godine, Povjerenstvo donosi odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:

A)  Vremensko određenje

B)  Povijesna vrijednost

F)  Ambijentalna vrijednost  

G)  Izvornost                                  

   i.    Oblik i dizajn,

v.    Položaj i smještaj u prostoru 

i.   Jedinstven ili rijedak primjerak određenog tipa ili stila,

Sastavni dio ove odluke su:

-kopija katastarskoga plana,

-z.k. izvadak, posjedovni list,

- fotodokumentacija,

- grafički prilozi.

Korištena literatura

1954.  Kreševljaković H. i Kapidžić H., Stari hercegovački gradovi, Naše starine II, Republički zavod za zaštitu

spomenika kulture BiH, Sarajevo, 1954, 9-21.

1957.  Vego, Marko, Naselja srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1957.

1966.  Korać J. Vojislav, Trebinje, Istorijski pregled i period do dolaska Turaka, Zavičajni muzej Trebinje, Trebinje, 1966.

1983.  Odavić, Đorđo, Predhodni izvještaj sa arheološkog iskopavanja na srednjovjekovnom gradu Mičevcu, Tribunia 7, Zavičajni muzej Trebinje, Trebinje, 1983, 213-215.

1998.  Tošić, Đuro,Trebinjska oblast u srednjem vijeku, Istorijski institut SANU, Beograd, 1998.