Predsjedatelj Povjerenstva

Dubravko Lovrenović

O b r a z l o ž e n j e

I – UVOD

            Na temelju Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, članak 2, stavak 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Povjerenstvo proglasilo nacionalnim spomenikom, u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8., kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.

            Povjerenstvo je, na sjednici održanoj 01.i 02. srpnja 1999. godine, donijelo odluku o stavljanju Arheološkog područja – ostaci crkava sv. Petra i sv. Pavla sa nekropolom stećaka u Čičevu, Trebinje, pod nazivom Benediktinski samostan i Crkva sv. Petra u polju, sjedište Trebinjsko-mrkanjske biskupije u Čičevu - Trebinje na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, pod rednim brojem 672. i pristupilo provedbi postupka za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom,  u skladu sa člankom V,  Aneksa 8. i člankom 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika.

II – PRETHODNI POSTUPAK

            U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u:

Ÿ         dokumentaciju o lokaciji imovine i vlasničku dokumentaciju (ZK izvadak i kopiju katastarskog plana),

Ÿ         podatke o dosadašnjoj zakonskoj zaštiti dobra,

Ÿ         podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji i drugoj vrsti radova na dobru, itd.,

Ÿ         povijesnu, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke.

            Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:

1. Podaci o dobru

Lokacija

            Arheološko područje - ostaci crkava sv. Petra i sv. Pavla sa nekropolom stećaka u Čičevu, nalaze se 7 km jugoistočno od Trebinja, na rubu Dživarskog polja južno od sela Bihova, odnosno njegovog zaselka Crnča (Popović, 1973., str. 313). Smješteno je na zaravanku ispod Ilijina brda uz glavni put koji prolazi uz zapadnu padinu Dživarskog polja. To je trasa antičke prometnice Epidaurum (Cavtat) - Ad Zizio (Mosko) - Anderba (u okolini Nikšića) (Bojanovski, 1988., 81).

            Arheološko područje obuhvata ostake Crkve sv. Petra, koji se nalaze ispod i oko sadašnje Crkve sv. Petra, sadašnju Crkvu sv. Petra sagrađenu 1906. godine, ostatke trikonhalne Crkve sv. Pavla, i u velikoj mjeri uništenu nekropolu stećaka na kojoj se sada nalazi aktivno seosko groblje, smještenih na k.č. 1925/2, 1925/1, k.o. Čičevo, općina Trebinje, vlasništvo Srpske pravoslavne crkve, zemljišnoknjižni uložak broj 634.       

Povijesni podaci

            Kao prvo mora se napomenuti da su dva istraživača-arheologa u posljednjih četrdesetak godina obavila ozbiljna arheološka istraživanja. Prvo, Marko Popović 1968. godine, a rezultate je objavio 1973. godine. Tokom istraživanja istražio je ostatke Crkve sv. Petra (osim onih koji se nalaze pod novijom crkvom) i otkrio je gotovo cijeli prostor u unutrašnjosti Crkve sv. Pavla. Izvršio je ispitivanje svih temeljnih zona i istražio prostor između crkava i oko obje crkve. Pošto je dio seoskog groblja prekrio ostale građevine koje su bile, prema njegovim navodima, u okviru manastirskog kompleksa, nije ih mogao ispitati kao ni nekropolu sa stećcima koja pripada kompleksu manastira, a koja je ukopom recentnih grobova pod stećke u "velikoj mjeri uništena" (Popović, 1973., 315). Drugi istraživač - Đorđe Janković je tokom 2001. godine iskopavao unutrašnjost Crkve sv. Pavla i temeljne zone njenih zidova, te zemljište na kojem je sagrađena zgrada novoutemeljenog manastira (sagrađena 1999. godine) istočno od crkava sv. Petra i sv. Pavla, a u njihovoj neposrednoj blizini. Rezultate prve kampanje je objavio 2002. godine, dok će se iskopavanja nastaviti  2003. godine (Janković, 2002.,  99-124).

            Marko Popović je pri determinaciji istraženih ruševina pošao od konstatacije da u povijesnim izvorima nema mnogo podataka o manastirskom kompleksu, te da je potrebno historijat manastira i podatke o njemu posmatrati u sklopu izvora i podataka o Trebinjskoj episkopiji. Pošao je od pretpostavke da se ovdje nalazio Manastir sv. Petra od Polja (Sancti Petri de Campo) i naveo je sljedeće povijesne podatke:

            - prvi podatak o osnivanju Trebinjske  episkopije javlja se u pismu pape Benedikta VIII od 27. rujna 1022. godine upućeno arhiepiskopu dubrovačkom, gdje se pored ostalih episkopija pod njegovu jurisdikciju stavlja i Trebinjska episkopija. Na temelju ovog podatka zaključuje se da je Trebinjska episkopija utemeljena prije 1022. godine;

            - prvi podatak o Manastiru sv. Petra od Polja nalazi se u Ljetopisu popa Dukljanina, gdje se kaže da je tu sahranjen kralj Radosav, brat zetskog kralja Mihajla. Kasnije, u djelu Mavra Obrina «Kraljevstvo Slovena», se navodi da je raški veliki župan Desa umro u Trebinju i sahranjen u Manastiru sv. Petra od Polja;

            - godine 1265. godine se spominje  trebinjski episkop Salvije u izbjeglištvu u Dubrovniku, što je u vezi sa ratom između kralja Uroša I i Dubrovnika 1252. godine. Poslije sklapanja mira 1254. godine, dubrovačka crkva gubi svu vlast nad katoličkim episkopima na teritoriji srpske države;

            - u pismu od 6. siječnja 1346. godine pape Klimenta VI kralju Stefanu Dušanu, možemo zaključiti da je Trebinjskom episkopijom poslije progonstva episkopa Salvija, upravljao kotorski episkop. U tom pismu papa traži od kralja Stefana Dušana da vrati kotorskom episkopu neke manastire i crkve koje su kraljevi Raške zauzeli, a među kojima je i benediktinski Manastir sv. Petra od Polja;

            - poslije raspada srpske države i dolaskom Trebinja pod vlast bosanske države u vrijeme kralja Tvrtka I 1377. godine, prilike za Trebinjsku episkopiju se mijenjaju. U to vrijeme spominje se episkop Ratko, podanik kralja Tvrtka. Nešto kasnije, 1401. i 1411. godine u spisima Dubrovačkog arhiva spominje se Crkva sv. Petra od Polja;

            - posljednji podatak o Manastiru sv. Petra potječe iz 1456. godine, u kojem se navodi da je episkop Mihajlo napustio svoju dijecezu povjeravajući je svećenicima Crkve sv. Petra u Čičevu (Popović, 1973., 315-317).

            Na temelju ovih podataka Popović datira ovaj kompleks u XI i XII stoljeće.

            Đorđe Janković polazi od osnovne teze da nema dokaza da se Manastir sv. Petra od Polja vezuje za ovaj Petro-Pavlov manastir u selu Crnču, iako su mnogi povjesničari, povjesničari umjetnosti i drugi istraživači baš tako tumačili povijesne podatke o Manastiru sv. Petra od Polja. Kako Janković navodi: “Odmah je povezan sa pisanim izvorima o hramovima posvećenim sv. Petru u Trebinju”, kao što su u povijesnim izvorima navedeni “ecclesia Sancti Petri di Trebignja ili San Pietro di Cicieuo”  (Janković, 2002., 101-103). Hramova posvećenih ovom svecu zaštitniku moglo je biti u Trebinju nekoliko.

            Druga teza Jankovića odnosi se na smještaj episkopskog sjedišta, tj. da je ono bilo smješteno u gradu ili u blizini gradskih zidina. Vladari i plemstvo se sahranjivalo u hramovima koji su bili unutar bedema ili barem u njihovoj blizini. Kao primjer navodi nalaz groba župana Grda iz XII stoljeća u crkvi na desnoj obali Trebišnjice u današnjem Trebinju.

            Treći razlog u prilog njegovog mišljenja da se dosadašnji podaci o Manastiru sv. Petra od Polja ne mogu odnositi na Petro-Pavlov manastir u Crnču je pomanjkanje ostataka manastirskih zgrada u okolini crkava sv. Petra i sv. Pavla. Arheološki materijal u neposrednoj okolini ovih crkava pokazuje materijal iz kasnoantičkog perioda, tj. iz VI stoljeća. Popović, naprotiv, citira Delića o ostacima jedne zgrade 12 m udaljene zapadno od Crkve sv. Pavla, tj. na mjestu novopodignutog konaka (Popović 1973., 328-329).

            Na kraju, posljednji argument koji Janković navodi odnosi se na ime manastira. Nemoguće je da se u posveti manastira ne spominje ime svetog apostola Pavla, a da postoji njemu posvećena crkva - paraklis u ovom slučaju, pored Crkve sv. Petra. Ovaj autor se stoga oslanja na analizu niza arheoloških podataka: od kojih je najnovije otkriće baptisterija u Crvi sv. Pavla, na činjenicu pomanjkanja crkvenog namještaja koji je vrlo bogat u crkvama XI i XII stoljeća, i na analogije oblika crkava sv. Petra i sv. Pavla u Crnču sa crkvama iz kasnoantičkog i ranobizantijskog perioda iz Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Istre, Crne Gore i sjeverne Italije. Po Jankoviću prvo je podignuta krstoobrazna crkva (sv. Petra) u IV ili V stoljeću. Uz nju su podignute neke zgrade stambene namjene (episkopski dvor?). Pretpostavlja da je Crkva sv. Pavla sagrađena “po svoj prilici” u prvoj polovini V stoljeća. Ako je tu i bilo episkopsko sjedište, ono je stradalo najkasnije krajem VI ili početkom VII stoljeća u avarskom pohodu. Od tada Crkva sv. Petra više nije obnavljana, a Crkva sv. Pavla “nastavila je živeti” (Janković, 2002., 109). U obje crkve ukopani su kasnosrednjovjekovni grobovi, sa tom razlikom da su u crkvi grobovi ukopani u šut, a u Crkvi sv. Pavla ispod poda crkve.    

            Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine Crkva sv. Petra u Đivaru kod Trebinja je evidentirana i valorizirana kao spomenik I kategorije.

            Na Privremenoj listi nacionalnih spomenika Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika pod rednim brojem 672. nalazi se  Arheološko područje – mjesto sa ostacima Manastira sa crkvama sv. Petra i sv. Pavla u Čičevu, Trebinje, pod nazivom Benediktinski samostan i crkva sv. Petra u Polju, sjedište Trebinjsko-mrkanjske biskupije u Čičevu – Trebinje.

2. Opis dobra

            Arheološko područje čine: ostaci crkava sv. Petra i sv. Pavla, Crkva sv. Petra sagrađena 1906. godine i nekropola stećaka.       

CRKVA SV. PETRA

            Prema pisanju Popovića prije početka iskopavanja 1968. godine, ostaci stare Crkve sv. Petra nisu bili vidljivi. Još u prvom desetljeću prošlog stoljeća bili su vidljivi zidovi naosa sa apsidom i zidovi pjevnica, te zapadni zid narteksa. Dokaz za to je plan koji je dao S. Delić 1912. godine bez protezisa, đakonikona i kapela (Delić, 1912., 276, sl. 1). Ostaci ove crkve su srušeni 1906. godine prilikom izgradnje nove Crkve sv. Petra koju je podigao hercegovački mitropolit Petar Zimonjić. Novopodignuta crkva leži najvećim dijelom u naosu već napuštene i srušene stare crkve (Popović, 1973, str. 313, 317).

            Stara Crkva sv. Petra predstavljala je veću križoobraznu baziliku sa polukružnom apsidom i pravokutnim pjevničkim prostorima. Pripadala je tipu osnova tzv. «upisanog križa» sa bočnim prostorijama smješetenim između krakova križa. Uz oltarski prostor nalazili su se proskomidija i đakonikon. U zapadnom dijelu crkve, uz pjevnice, nalazile su se sjeverna i južna kapela i prostrani narteks koji je zahvatao cijelu širinu crkve. Dimenzije crkve su: dužina - sa apsidom cca 20 m, širina  - cca 15 m.

            Oltarski dio crkve je sačinjavala polukružna apsida (širine oko 4,5 m;  dubine oko 2,8 m) koji se produžavao u naos crkve. Duž apside, sa unutrašnje strane zida, otkriven je ostatak jednog prizidanog sokla širine 30 cm, očuvanog u visini jednog reda kamena koji predstavlja ostatake sjedišta - subselia ili sintronon. Sjedišta su nastala zajedno sa izgradnjom crkve jer su prilikom izrade poda već postojala. U središnjem dijelu apside, u podu, se nalazio otisak stupa časne trpeze, očuvane strane 1,1 m, dok ostale tri strane nisu očuvane u otisku, kao ni sam stup.

            Sjeverno od oltarskog prostora nalazila se proskomidija kvadratnog oblika (dužina stranice je 5 m). Na južnom zidu proskomidije nalazila su se vrata (širine 1 m) koja su vodila u oltarski prostor. U jugozapadnom i jugoistočnom kutu nalazili su se kutni pilastri.

            Južno od oltarskog prostora nalazio se đakonikon istog oblika i dimenzija kao i proskomidija. Iz đakonikona vode troja vrata; u oltarski prostor (širine 0,7 m), u južnu pjevnicu (širine 0,95 m) i treća, koja vode van objekta (širine 0,8 m).

            Pjevnice, sjeverna i južna, pravokutnog su oblika i istih dimenzija (3,25 x 4,00 m). Analogno Crkvi sv. Pavla i prema ostacima obrađenih blokova sige, može se zaključiti da su se iznad prolaza iz pjevnice u naos nalazili lukovi.

            Bočne kapele, sjeverna i južna, su istog oblika i dimenzija (5,35 x 3,5 m), i nalazi se u produžetku pjevnica. U jugoistočnom i jugozapadnom kutu kapele nalazi se po jedan kutni pilastar. Kapela ima troja vrata, i to jedna na južnom zidu (širine 0,96 m) koja vode u naos crkve, druga na zapadnom zidu koja vode u narteks i treća na sjevernom zidu koja vode van objekta. Sva troja vrata nastala su istovremeno prilikom gradnje crkve s obzirom da se ne mogu naći tragovi naknadnog probijanja zida. Vrata koja vode u naos i narteks su naknadno zazidana. Unutrašnjost kapele je prilikom izgradnje nove Crkve sv. Petra 1906. godine bila iskorištena kao vapnenica, tako da je gotovo u potpunosti uništen pod kapele.

            Južna bočna kapela je sa narteksom bila povezana naknadno zazidanim vratima. Prilikom izgradnje nove crkve srušen je u potpunosti sjeverni zid kapele.

            Narteks, u vidu izduženog pravokutnika, zahvatao je cijelu širinu zapadnog dijela crkve. Na sredini zapadnog zida narteksa nalazila su se vrata glavnog ulaza u crkvu (širine 2,10 m). Istočni zid narteksa je djelomično porušen prilikom izgradnje nove crkve, dok je njegov sjeverni zid djelomično uništen ukopavanjem jednog groba. Na njemu su se nalazila vrata prema Crkvi sv. Pavla. Na istočnom zidu narteksa su se nalazila dva pilastra; ugaoni pilastar na mjestu gdje se spaja sjeverni zid crkve sa istočnim zidom narteksa, i pilastar u produžetku južnog zida sjeverne kapele. Na spoju vanjskog, južnog zida crkve sa istočnim zidom narteksa i na zapadnoj fasadi narteksa nema pilastra. Vjerojatno je prvo bila izgrađena samo crkva, a potom i narteks koji čini njen organski dio (Popović, 1973., 320).

            Zidovi crkve su bili rađeni od manjih kamenih blokova, djelomično pritesanih, povezanih bijelom vapnenom žbukom. Temeljenje je izvršeno na prirodnoj stijeni, 10-50 cm ispod razine poda crkve. Temelji su obrađeni na isti način kao i nadzemni dio zidova. Očuvana visina zidova varira između 60 i 90 cm od razine poda. Spojnice između kamenja su grubo fugirane. U unutrašnjosti crkve zidovi su bili ožbukani bijelom vapnenom žbukom na kojoj nisu zapaženi nikakvi tragovi fresaka.

            Fasade crkve su bile raščlanjene pilastrima širine 20 cm. Na istočnoj fasadi se nalazi 8 pilastara, na sjevernoj 4, a na južnoj 3. Prilikom iskopavanja Crkve sv. Petra nije nađen niti jedan fragment dekorativne plastike, niti bilo kakav komad profiliranog kamena. Očevidac iz 1906. godine piše da su na apsidi i pjevnicama bili prozori istog oblika i veličine kao na Crkvi sv. Pavla. Zapadni zid narteksa imao je, prema kazivanju starijih mještana, prozore lučno svedene, ali su porušeni znatno prije gradnje crkve 1906. godine. Na vanjskoj fasadi apside dizali su se, od temelja do ispod krova, lukovi od biljelog tesanog kamena s obje strane prozora, a na fasadama pjevnica spuštali su se ispod prozora pa do dna vertikalni pasovi (Delić 1912., 278-280).

            Pod u crkvi bio je rađen od vapnene žbuke u dva sloja ispod čega se nalazio sloj supstrukcije rađene od nabijenog sitnijeg kamena koji djelomično leži na prirodnoj stijeni. Pod je u apsidi viši za oko 20 cm u odnosu na razinu u ostalim prostorijama crkve.

            Crkva nije bila nadsvođena već je imala drvenu krovnu konstrukciju. Naos crkve je vjerojatno bio pokriven dvovodnim krovom, nešto višim od krovova bočnih prostorija. Iznad istočnog i zapadnog zida naosa nalazili su se trokutni frontoni, dok su pjevnički prostori bili natkriveni dvovodnom konstrukcijom, nižom od krova naosa, koji su na sjevernom i južnom zidu pjevnice formirali manje trokutne frontone. Ostale bočne prostorije vjerojatno su bile natkrivene jednovodnim krovovima.

            U unutrašnjosti crkve otkriveno je 13 grobova sa grobnim konstrukcijama rađenim od kamenih ploča. U proskomidiji je otkriven jedan grob, a u đakonikonu dva, u sjevernoj pjevnici šest, a u južnoj jedan. Svi grobovi leže iznad razine poda. U narteksu su otkrivena tri groba od kojih je jedan ukopan u zapadni zid narteksa, lijevo od ulaza i iznad njega se nalazila stećak-ploča. Ovaj grob se nalazio ispod pretpostavljene razine poda, a ploča oko 30 cm iznad razine poda. Orijentacija gotovo svih grobova se poklapa sa orijentacijom crkve, osim grobova u narteksu orijentiranih jug-sjever.

            Najinteresantniji nalaz, otkriven prilikom kopanja temelja za novu crkvu, predstavlja nadgrobna ploča sa natpisom. Prema Marku Vegi transkripcija natpisa glasi: "Poleta, Drusan (Družan), Dražeta činu raku nad materju v dni slavnga kneza Hramka". Analizom paleografskih osobina Vego je uočio da su oblici pojedinih slova na ovom natpisu slični sa slovima u potpisu velikog župana Nemanje i njegovog brata kneza Miroslava. Prema tome, autor zaključuje da se može skoro sigurno tvrditi da se radi o istovjetnom pisaru Drusanu, opunomoćeniku Nemanjinu pri sklapanju ugovora Nemanje sa Dubrovnikom 1186. godine, i natpis datira na kraj XII stoljeća, točnije između 1177. i kraja XII stoljeća (oko 1200. godine). Ovo potvrđuje i upotreba debelih poluglasa (jorova) u natpisu koji se u Zahumlju, Travuniji, Bosni i na Braču upotrebljavaju u drugoj polovini XII stoljećai to paralelno s upotrebom tankih poluglasa. Vego konstatira da se i formulaciji natpisa, koja ne odaje pisara nadgrobnih natpisa, nego uredskog pisara, vidi da je Drusan (Družan) pisar ovog natpisa, a po mjestu sahrane njegove majke, zaključuje se da je bio iz Čičeva (Vego, 1964., 182-183).

            Danas je dio ove ploče, na kojem se nalazi natpis, ugrađen u sjeverni dio oltara u proskomidiji nove Crkve sv. Petra.

            Prema podacima dobijenim prilikom iskopavanja 1968. godine, proizilazi da su svi grobovi ukopani u šut koji se formirao nakon rušenja crkve, iz perioda kada je šut već bio formiran (Popović, 1973., str. 317-322).

            Prema navodima Marka Popovića Crkva sv. Petra, tj. utemeljenje Manastira sv. Petra de Campo datira s polovine XI stoljeća, tj. najkasnije do 80-ih godina XI stoljeća, u vrijeme jake benediktinske ekspanzije, kada se prvi put spominje u Ljetopisu popa Dukljanina u vezi sa sahranom kralja Radosava (Popović, 1973., str. 333)

             Međutim, za razliku od Popovića, Janković datira izgradnju Crkve sv. Petra u IV stoljeće, a njeno rušenje povezuje sa provalom slavensko-avarskih hordi krajem VI i početkom VII stoljeća.         

NOVOIZGRAĐENA CRKVA SV. PETRA

            Crkva pripada tipu crkava karakterističnih za Dalmaciju i južno Primorje, odakle se dalje širi u unutrašnjost kontinenta putem dubrovačkih graditelja. Na taj način došlo je do stvaranja jedne izdvojene skupine spomenika koja je nastala utjecajem ortodoksnih ideja naručioca i zapadnjačkih stilskih shvatanja graditelja. Ovaj tip crkava posebno je karakterističan za istočnu Hercegovinu. To su crkve jednostavne osnove i skromnih dimenzija, koje su bile prekrivene kamenim pločama.

            Sadašnja crkva se nalazi na mjestu stare Crkve Sv. Petra, čiji ostaci su srušeni 1906. godine prilikom izgradnje iste. Od stare crkve bili su vidljivi zidovi naosa sa apsidom i zidovi pjevnica, te zadnji zid narteksa. Novopodignuta crkva leži najvećim dijelom u naosu stare Crkve sv. Petra.

            Sadašnja Crkva sv. Petra je jednobrodna građevina čija osnova se sastoji od uzdužne lađe koja je na istoku završena polukružnom apsidom. Crkva je vanjske dužine 13,83 m (sa apsidom) i širine 6,35 m. Apsida je polukružna i sa vanjske i sa unutrašnje strane i njen obim, mjereno s unutrašnje strane objekta, iznosi 5,70 m. U osovini apside se nalazi prozorski otvor čije svijetle mjere iznose: širina 0,70 m i visina 1,50 m.

            Zidovi su ojačani sa po tri para jednakih prislonjenih lukova koje nose srazmjerno jaki pilastri (četvrtasti stupići). Lukovi se i na krajevima oslanjaju na pilastre u kutovima, približno jednake polovini slobodnih pilastera (Šuput, 1991. str. 155). Na taj način se formiraju na svakom zidu po tri niše. Niše za proskomidiju (mjesto za pripremu svetih darova – vina i kruha) i đakonikon (prvobitno prostor gdje su stajali đakoni za vrijeme liturgije, kasnije praktična namjena za čuvanje odežde - obredne odjeće i sasuda - posuđa), izgrađene su u bočnim zidovima. Gornju konstrukciju naosa čini podužno postavljen poluobličasti svod oslonjen na tri luka sa poprečnim zategama. Lukovi se oslanjaju na pilastre dimenzija 0,50 x 0,35 m. Razmak između ovih stupova mjereno podužno iznosi 2,40 m, a poprečno oko 3,45 m. 

            Kao i kod ostalih objekata ovog tipa u Hercegovini, građevinski materijal za zidanje Crkve sv. Petra je vapnenac. Blokovi su u ovom slučaju pravilne pravokutne forme i njihove dimenzije se kreću od 25 - 30 cm. Sa vanjske strane blokovi su štokovani i redani u pravilne horizontalne redove. Horizontalne i vertikalne spojnice su vrlo tanke, što pokazuje da su i ostale strane blokova fino obrađene. Debljina zidova je 65 cm. Kameni blokovi međusobno su spojeni vapnenom žbukom.

            Ulaz u crkvu nalazi se sa zapadne strane i naglašen je istakom koji prati vertikalne linije zvonika. Ovaj istak izlazi iz ravni zida za 22 cm. Ulazna vrata su širine 1,35 m i visine 1,75 m. Vrata se polukružno završavaju i  imaju obrađene kamene dovratnike u obliku stupova sa profiliranim kapitelima i kameni nadvratnik koji prati zasvođenu liniju vrata. U strijeli luka se nalazi sljemeni kamen sa natpisom o izgradnji crkve. Na visini od cca. 4,20 m, ispod zvonika, se nalazi okrugli kameni prozor – okulus, izveden u jednom komadu kamena kvadratnog oblika, dimenzija cca. 0,60 m, sa četiri reljefna ukrasa u kutovima, izvedenim u vidu šestolisnih cvjetova i to, dva gornja utisnuta u tijelo kamena, dok su dva donja predstavljena u «negativu» upisana u krug. Na vrhu je zvonik na preslicu, sa tri zvona, karakterističan za ove krajeve.

Unutrašnja širina objekta iznosi 3,85 m, mjereno u zapadnom dijelu objekta, dok je dužina, mjerena po osovini istok – zapad,  12,53 m. Apsida je dužine 3,40 m i u njoj su uzidane niše za proskomidiju i đakonikon.

            U enterijeru se nalazi drveni ikonostas sa jednostavnim carskim dverima. Popločanje objekta, kao i stupovi i kapiteli stupova su od kamena.

            Crkva je u cjelini pokrivena crijepom, dok je apsida pokrivena kamenim pločama. Profilirani krovni vijenac iznad naosa crkve nalazi se na visini od cca. 5,00 m, dok se krovni vijenac polukružne apside nalazi na visini cca. 4,30 m iznad kojeg se nastavlja krov apside u obliku polovine konusa.

            Svjetlost u crkvu prolazi kroz po dva lučna prozorska otvora na južnom i sjevernom zidu objekta i kroz prozorski otvor na apsidi. Raspored otvora ima logičan položaj i simetričan je u odnosu na raspored unutrašnjih konstruktivnih elemenata objekta. Svijetle dimenzije prozorskih otvora su široke 0,70 m, a visoke 1,50 m. Kameni okviri prozorskih otvora blago su zakošeni prema vani i sačinjeni su od po četiri kamena bloka.

CRKVA SV. PAVLA

            Crkva sv. Pavla se nalazi pored Crkve sv. Petra, sa njene južne strane. Dimenzije: dužina je 14 m, a širina 6,30 m. To je jednobrodna građevina u obliku trikonhosa, sa oltarskom apsidom i bočno postavljenim pjevničkim apsidama koje su iznutra polukružne, građene pločastim vapnencom, i sa lukovima rađenim od lijepo istesane sige. Svana su konhe u obliku trapeza. Konhe su imale bifore, sa lukovima od sige i jednostavnim konzolama.

            U opisima ove crkve dva autora, Popović i Janković, se donekle razlikuju. Zato će ovdje biti navedena mišljenja oba autora kod spornih detalja.

            Po Popoviću, unutrašnji prostor crkve bio je prvobitno podijeljen jednim zidom, kasnije srušenim, na naos i narteks. Zid koji je dijelio narteks od naosa očuvan je samo u temeljnoj zoni, a njegov otisak na sjevernom zidu, sa kojim je stajao u građevinskoj vezi, vidi se do visine od oko 2 m, a iznad nje gubi mu se svaki trag (Popović, 1973., 323). Prema Jankoviću, unutrašnji prostor je podijeljen u temeljima zidom, iznad poda debljine 55 cm čiji se izgled više ne može ustanoviti (Janković, 2002.,104). Prema Popoviću, narteks je dužine 2,30 m, a širine 5,10 m, dok Janković nije siguran da je narteks uopće postojao. Od pregradnog zida ostali su samo otisci, pa treba sačekati rezultate sljedećih iskopavanja (Janković, 2002., 107).

            Zidovi Crkve sv. Pavla su rađeni od manjih, grubo pritesanih kamenih blokova vezanih bijelom vapnenom žbukom. Debljina zidova iznosi 60 cm.

            U temeljnoj zoni zidovi imaju sa spoljne strane proširenja čija širina varira između 10 i 20 cm. Temelji leže na prirodnoj stijeni, a njihova dubina varira između 30 i 60 cm. Zidovi crkve su dosta dobro očuvani i njihova visina iznosi između 3,50 i 5,50 m. Zapadni zid crkve je produžen u pravcu juga i naslanja se na zapadni zid Crkve sv. Petra sa kojim je u istoj ravni, ali nema međusobne građevinske veze.

            Sve tri apside su zasvedene konhama koje se  na zidovima naosa završavaju lukom od sige, koji počiva na malim jednostavno profiliranim konzolama od pješčara. U temeljnoj zoni kod sve tri apside je zid koji spaja  i učvršćuje krajeve luka.

            Popović izosi mišljenje da Crkva sv. Pavla, s obzirom na malu debljinu zidova, a veliki raspon, nije imala zidani svod već drvenu konstrukciju dvoslivnog krova. Delić isto konstatira, navodeći kao primjer ostatak "lastavice" na istočnom zidu i dodajući da je tavanica vjerojatno bila drvena, a krov pokriven crijepom (Delić, 1912., 277). Još je na pojedinim mjestima vidljiv krovni vijenac, a na istočnoj fasadi i trokutni fronton iznad njega. Janković smatra da je iznad krstionice bila kupola na temelju nalaza krovne opeke (Janković, 2002.,107).

            Po Popoviću, prvobitni,  sada zazidani, glavni ulaz Crkve sv. Pavla bio je lučno zasveden portal na južnom zidu naspram sjevernih vrata narteksa Crkve sv. Petra, dok na zapadnom dijelu nema nikakvih tragova ulaza. Pored ovog zazidanog portala, na južnom zidu crkve nalaze se manja vrata, naknadno probijena, sadašnji ulaz u crkvu. Janković navodi manji lučno zasveden ulaz u crkvu u sjevernom dijelu zapadnog zida koji je također bio zazidan (sada je ponovo otvoren) (Janković 2002., 105).

            Crkva sv. Pavla je imala tri vrste prozora. Na apsidama su se nalazile bifore širine 1,10 m čiji su ostaci relativno slabo očuvani. Na istočnom zidu crkve, južno od apside, a ispod krovnog vijenca, očuvan je dio jednog okruglog prozora – okulusa, prečnika oko 40 cm, rađenog od blokova sige. Vjerojatno je postojao isti prozor i na dijelu istočnog zida. Treću vrstu prozora predstavlja uski prozor na zapadnom zidu crkve, koji se prema vanjskoj strani sužava u oblik puškarnice. Visina prozora je 90 cm, a širina uže strane je 15 cm.

            Od poda crkve očuvan je samo jedan mali dio u južnoj pjevničkoj apsidi. Pod je bio rađen od sloja vapnene žbuke debljine oko 5 cm, iznad koga se nalazio tanak sloj žbuke sa dodatkom tucane opeke i sitnog kamenja. Unutrašnjost crkve je bila cijela prekopana i otkriveno je više grobova čija dokumentacija nije sačuvana. Prilikom iskopavanja 1968. godine, otkriveni su ostaci tri uništena groba od kojih su dva bila dječija. Ovi grobovi su imali konstrukciju rađenu od neobrađenih kamenih ploča, u svemu isti kao i grobovi nađeni u Crkvi sv. Petra. Janković ih je iskopao još 16 (Janković, 2002., 108). Oba autora najveći dio grobova pripisuju periodu kasnog srednjeg vijeka.

            Popović je posebnu pažnju posvetio nadzemnoj grobnoj konstrukciji koja se nalazila u narteksu Crkve sv. Pavla, prizidana uz njegov sjeverni zid, a koja danas više ne postoji. Prilikom iskopavanja 1968. godine otkriveni su samo neznatni ostaci ove grobnice, ali je Delić, koji je imao prilike da je vidi dobro očuvanu, mogao dati podatke o njezinom izgledu i dimenzijama. Po dužini je zahvatala prostor od zapadnog do istočnog zida narteksa, a bočne strane grobnice su bili zidovi debljine 30 cm. Sa gornje strane grobnica je bila zatvorena kamenom pločom, a unutrašnji prostor je bio širine 85 cm i dužine 2,30 m. Visina grobnice iznad razine poda iznosila je 1 m. Ulaz je bio pravokutnog oblika dimenzija 40 x 80 cm i nalazio se na zapadnom zidu. Poslije sahrane otvor je bio zazidan u punoj širini zida. Grobnica je sagređena istovremeno sa crkvom i bila je sačuvana sve do 1908. godine kada je otvorena i tom prilikom je u njoj nađen skelet bez grobnih priloga (Popović, 1973., 326). Pripisuje se županu Desi (Popović, 1973., 334, 336). Janković od ove grobnice nije našao ništa (Janković, 2002., 105).

            Novi nalaz iz 2001. godine je krstionica. Njeno postojanje, između ostalih iznesenih argumenata, mijenja potpuno datiranje crkve. S vanjske strane je ovalna, dužom osi orijentirana istok-zapad (dužina osnovne osi orijentirane zapad-istok  je 22  m, a osi sjever-jug je 1.8 m). Iznutra je pravokutna. Građena je od lomljenog kamena vezanog vapnenom žbukom i leži diretkno na stjenovitom tlu. Centralni dio bazena je napravljen od tegula (antičkih ravnih krovnih cigala) i premazan je vapnenom žbukom pomiješanom sa tucanom antičkom ciglom. Gornji dio bazena nije sačuvan, i ne zna se koliko je bazen bio dubok. Očuvana dubina bazena je 50 cm.  S vanjske strane bazen je bio obložen netesanim kamenjem i zemljom. Bazen je imao i dva stubišta na istočnoj i zapadnoj strani, tj. na dužoj osi koja se poklapa sa orijentacijom crkve (Janković, 2002., 107).  

            Prema Popoviću, Crkva sv. Pavla datira s polovine XII stoljeća, kada se spominje u djelu M. Orbina, sahrana župana Dese koji je, vjerojatno, sahranjen u narteksu Crkve sv. Pavla, kao njen ktitor (Popović, 1973., str. 336).

            Popović je ustanovio 4 građevinske faze. Izvršene prepravke na Crkvi sv. Pavla su bile rušenje zida između naosa i narteksa, osim onog dijela zida na kome je bila prislonjena zidana grobnica, kao i zaziđivanje ulaznog portala na južnom zidu. Nova vrata su probijena također na južnom zidu crkve, 1 m istočnije od zazidanog portala. Tom prilikom je zazidana i oltarska bifora.

            Janković je ustanovio 4 rušenja: prvo, krajem IV ili početkom V stoljeća provalom Zapadnih Gota, drugo. kraj VI ili početkom VII stoljeća vezan za provalu Avara. Tom vremenu pripisuje požar, a potom potpuno zamiranje Crkve sv. Petra, treće, u periodu između 867 i početka X stoljeća, a četvrto poslije uspostavljnja katoličkog episkopskog sjedišta 1377., kada  se u ostatke Crkve sv. Petra i u Crkvi sv. Pavla vršilo ukopavanje (Janković, 2002., 110).

            Prilikom arheoloških iskopavanja (1968. godine) prostora između Crkve sv. Petra i Crkve sv. Pavla, odnosno njezine južne apside, otkriveni su zidovi jedne prostorije koji se naslanjaju na zidove obje crkve. Južni zid ove prostorije je cijelom svojom dužinom naslonjen na zid Crkve sv. Petra i njegova debljina iznosi 25 cm. Funkciju sjevernog zida prostorije čini zid južne pjevničke apside Crkve sv. Pavla. Zidovi su očuvani do visine od 80 cm i na njima nema nikakvih tragova otvora. Pod je rađen od sloja kompaktne hidrostatičke žbuke debljine 10 cm i nalazi se na koti od 49,03 cm, što je za oko 30-50 cm niže od podova Crkve sv. Petra, a za 90 cm niže od poda u Crkvi sv. Pavla. Tragovi žbuke istog kvaliteta nalaze se i na ostacima zidova. Pretpostavlja se da su ovo ostaci cisterne za vodu.

            Na ovom prostoru, između crkava, otkriveno je pet grobova od kojih se četiri nalaze pored južnog zida Crkve sv. Pavla, a peti među ostacima zidova cisterne. Svi grobovi su ukopani u šut i po konstrukciji su identični sa grobovima otkrivenim u obje crkve. Grobovi su ukopani dosta plitko tako da su im ploče poklopnice ili na istoj razini sa pragom ulaza u Crkvu sv. Pavla ili čak  za oko 10 cm više od razine praga. Po vremenu nastanka ovi grobovi su iz istog vremena kao i grobovi otkriveni u obje crkve.

            Popović podvlači da arhitektura Crkve sv. Pavla ima dosta složenu problematiku. Tip osnove Crkve sv. Pavla, odnosno trikonhos, susreće se u arhitekturi Istoka, Bizantije i u arhitekturi na Zapadu. Sam oblik trikonhosa Crkve sv. Pavla sa polukružnim apsidama iznutra, a svana u obliku trapeza, mogla bi se vezati za bizantijske trikonhose i to u V i VI stoljeću, kao i kasnije, u X stoljeću. Međutim, postoje razlike  u odnosu na bizantijsku arhitekturu i to u konstruktivnim rješenjima koja su sličnija romaničkoj arhitekturi. Crkva sv. Pavle nije imala kupolu niti svodove već drvenu krovnu konstrukciju, a samo su joj apsidalni prostori  bili zasvedeni konhama. Po opusu zidanja, obradi prozorskih bifora i kasnije zazidanom lučnom portalu, Crkva sv. Pavla pripada romaničkoj arhitekturi (Popović, 1968., 333). Janković navodi analogije trikonhalnih crkava iz kasnoantičkog i ranobizantijskog perioda od IV do VI stoljeća (Janković, 2002., 119).

            Oba autora se slažu da je prvo podignuta Crkva sv. Petra, a zatim Crkva sv. Pavla, ali su cijeli kompleks datirali u različite epohe. Popović datira gradnju prve, Crkve sv. Petra, u drugu polovinu XI stoljeća, a Ckve sv. Pavla u polovinu XII stoljeća.

            Janković datira gradnju Crkve sv. Petra u IV stoljeće, konačno rušenje - krajem VIi početkom VII stoljeća. Gradnju crkve sv. Pavla datira u prvu polovinu V stoljeća, a napuštanje u ranom osmanskom periodu, početkom  XVI  stoljeća (Janković, 2002., 119).  

            U šutu i u prekopanim grobovima nađena su dva novčića (turski i mađarski) iz druge polovine XVI stoljeća, što znači da se ukop u crkvama vršio zaključno sa tim periodom.          

NEKROPOLA SA STEĆCIMA

            Očito je da su se u srednjem vijeku vršili ukopi u crkvama i oko njih. Ćorović navodi da su mnogi grobovi i stećci uništeni, ali je ipak nabrojao 121 grob prekriven pločom i jedan stećak (Ćorović, 1923., 70).

            Bešlagić je u pravoslavnom groblju zapadno od crkava izbrojao 98 stećaka u dvije grupe. Od toga je 77 ploča i 21 sanduk. Vrlo su slabe obrade, a ima i amorfnih komada. Orijentirani su u pravcu zapad-istok, osim 10 spomenika orijentacije sjever-jug. Ukrašena su 2 sanduka, povijenom lozicom sa trolistovima i mačem sa rozetom u tordiranom vijencu (Bešlagić, 1971., 405). Popović nije iskopavao grobove ispod njih jer je nekropola “ukopom recentnih grobova pod stećke u velikoj meri uništena.” Danas ih je ovom groblju oko 50 u nekoliko grupa (Popović, 1973., 315).

            Na lokalitetu suvremenog pravoslavnog groblja konstatirano je 77 stećaka. Osim nekoliko njih, koji se nalaze uz sjeverni zid Crkve sv. Pavla, za koje se može pretpostaviti da još leže na prvobitnom mjestu, većina stećaka je dislocirana, razbacana po još neiskorištenom terenu groblja. Čitava jedna grupa od desetak spomenika služila je kao prilazno stubište ka zapadnom, uzvišenom  dijelu groblja. Za nekoliko primjeraka nije moguće odrediti da li su pomjerani. Većina stećaka je u obliku masivnih niskih sanduka do 30 cm visine. Uglavnom su dobro i pravilno klesani. Jedan stećak je ukrašen motivom štita i mača, koji je mnogo zastupljen na stećcima u Hercegovini.

3. Dosadašnja zakonska zaštita

           U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u spise o zaštiti dobra i utvrđeno je sljedeće:

-         na temelju zakonske odredbe, a Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR BiH, broj: 05-777-1/66 u Sarajevu, pod nazivom Crkva sv. Petra u Čičevu, Dživar, Arheološko područje – Manastir sa crkvama sv. Petra i sv. Pavla u Čičevu, Trebinje,  stavljen je  pod zaštitu države.

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi:

-         1883. godine austrijski general Đ. Babić izvršio iskopavanja manjeg obima,

-         1906. godine – rušenje ostataka Crkve sv. Petra i raskopavanje grobova; radove i ostatke kompleksa je snimio S. Delić,

-         1911. godine V. Ćorović je vršio iskpavanje grobova u Crkvi sv. Pavla i porti oko nje,

-         između I i II svjetskog rata, naročito ranih tridesetih godina XX stoljeća, V. Ćorović je u više navrata vršio manja istraživanja,

-         1968. godine sustavna arheološka iskopavanja kompleksa Manastira sv. Petra u okviru jugoslavensko-američkog projekta za arheološko ispitivanje šireg područja Trebišnjice; nalazi ovih arheoloških istraživanja nalaze se u Muzeju Hercegovine u Trebinju,

-         2001. godine počela su reviziona arheološka istraživanja u Crkvi sv. Pavla, koja će trajati nekoliko narednih godina. Ujedno je istraženo područje na  kome je podignut novoutemeljeni manastir.

Dosadašnji radovi na zaštiti:

            1968. godine, istovremeno sa iskopavanjima, vršena je preventivna  konzervacija koju je vršio Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH. Tom prilikom je oštećenje zida  južne kapele obrađeno kao otvor vrata koja tu nikada nisu postojala, a sjeveroistočni kutni pilastar je uklonjen (Popović 1973., 315, nap. 9; Naše starine XIII, 1972., 35).

5. Sadašnje stanje dobra

-         sačuvani ostaci zidova najstarije Crkve sv. Petra, 1999. godine prekriveni su betonom u koji su postavljenje kamene ploče. Pri tome su radovi izvedeni tako da su označene betonskim trakama konture tlocrta oko crkve građene 1906. godine. Tako su (u zemlji) sačuvani  dio zidova i temelji najstarije crkve kako ga je otkopao M. Popović 1968. godine. Cijela Crkva sv. Petra je sada okružena prilaznim platoom na kojem su označene konture apside, đakonikona i protezisa, pjevnica, kapela i na zapadnoj strani narteksa;

-         ostaci zidova Crkve sv. Pavla su sačuvani u visini od oko 3 do 5 m. Sačuvani su ulaz, prozori i dijelovi polukalota nad apsidama. U odnosu na stanje iz 1968. godine, vidljivi su tragovi naknadnih intervencija: otvoren je ponovo ulaz na zapadnom zidu, donekle je zatvoren razoreni istočni zid apside i dio zida sjeverne konhe; 

-         na aktivnom seoskom groblju koje se nalazi na južnoj, jugozapadnoj i zapadnoj strani  kompleksa crkava, nalazi se oko 50 stećaka u različitim skupinama, vjerojatno izmještanim u više navrata;

-         nedavno je, 1999.godine, istočno od kompleksa crkava i seoskog groblja sagrađen  konak za Manastir sv. apostola Petra i Pavla - utemeljen kao prvi ženski manastir u Zahumsko-Hercegovačkoj eparhiji.

III – ZAKLJUČAK

            Primjenjujući Kriterije za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima (Službeni glasnik BiH» br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijelo odluku kao u dispozitivu. Odluka je utemeljena na sljedećim kriterijima:

                        A) Vremensko određenje

                        B) Povijesna vrijednost

                        C) Umjetnička i estetska vrijednost

                                    iii. Proporcije,

                                    iv. Kompozicija,

                                    v. Vrijednost detalja,

                        D) Čitljivost

                                    i. Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim povijesnim razdobljima,

                                    ii. Svjedočanstvo o povijesnim mijenama,

                                    iv. Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru,

                        E) Simbolička vrijednost

                                    i. Ontološka vrijednost,

                                    ii. Sakralna vrijednost,

                                    iii. Tradicionalna vrijednost,

                                    iv. Vezanost za rituale ili obrede,

                                    v. Značaj za identitet skupine ljudi.

                        G) Izvornost

                                    iv. Tradicija i tehnike,

                                    v. Položaj i smještaj u prostoru,

                                    vi. Duh i osjećanja,

                                    vii. Drugi unutarnji i vanjski činitelji.

                        H) Jedinstvenost i reprezentativnost

                                    i. Jedinstven ili rijedak primjerak određenog tipa ili stila.

Sastavni dio ove odluke su:

-          grafički prilozi,

-          fotografije.

Korištena literatura

1912     Delić, Stevan, Petrov manastir kod Trebinja, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XXIV, Sarajevo, 1912., 275-282.

1923     Ćorović, Vladimir, Hercegovački manastiri, Starinar, II serija, Organ Srpskog arheološkog društva, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1923., (1925.), 69-77..

1964     Vego, Marko, Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine (nastavak), Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija), n.s. sv. XIX, Sarajevo, 1964., 173-211.

1971     Bešlagić, Šefik, Stećci, kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971.

1973     Popović Marko, Manastir svetog Petra de Campo kod Trebinja, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Arheologija, Nova serija, Sveska XXVII/XXVIII, Sarajevo, 1973., 313-346,

1980     Prostorni plan Bosne i Hercegovine; Faza «B» - valorizacija prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, 1980.

1988     Bojanovski, Ivo,  Bosna i Hercegovina u antičko doba, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela, knj. LXVI, Centar za balkanološka ispitivanja, knj.6, Sarajevo, 1988.    

2002     Janković, Đorđe, Late Antique Triconchal Church of St. Apostoles Peter and Paul Monastery Near Trebinje, Glasnik Srpskog arheološkog društva, broj 18, Beograd, 2002., 99-124,