Status spomenika -> Nacionalni spomenik
Objavljeno "Službenom glasniku BiH", broj 32/03.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 6. do 12. maja 2003. godine, donijela je
O D L U K U
I
Graditeljska cjelina - Stari grad Soko u Sokolu, Gračanica, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik nalazi se na lokaciji koja obuhvata k.č. 165 (stari predmjer), novi predmjer 2842, k.o. Soko, općina Gračanica, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina
Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite i rehabilitacije utvrđene Zakonom o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02 i 27/02).
II
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnog spomenika.
Vlada Federacije dužna je osigurati sredstva za izradu i provedbu potrebne tehničke dokumentacije za rehabilitaciju nacionalnog spomenika.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III
Ÿ Na zaštićenom području utvrđenom tačkom I ove odluke dopušteni su samo istraživački radovi i radovi konzervacije, konstruktivne sanacije, restauracije, uključujući i radove koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, u skladu sa tehničkom dokumentacijom izrađenom prema uvjetima nadležne službe zaštite na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite).
Ÿ Na području spomenika nije dopuštena izgradnja nikakvih objekata niti postavljanje privremenih ili stalnih struktura čija svrha nije isključivo zaštita i prezentacija spomenika.
Ÿ Prostor spomenika bit će otvoren i dostupan javnosti; može se koristiti
Ÿ u edukativne i kulturne svrhe.
Ÿ Potrebno je posebno osigurati provedbu sljedećih mjera zaštite:
- čišćenje zidova od raslinja koje predstavlja opasnost za strukturu spomenika,
- konzervaciju postojećeg stanja.
U cilju zaštite nacionalnog spomenika utvrđuju se zaštitne zone, kako slijedi:
I zaštitna zona obuhvata k.č: 2841, 2842, 2817, 2818, 2827, 2828, 2829, 2830, 2831, 2832, 2834, 2835, 2839, 2843, 2844. Područje ove zone obuhvata historijsko jezgro naselja-grad Soko i staru džamiju sa haremom, koji čine jedinstvenu cjelinu.
U prvoj zoni nije dopuštena nova izgradnja, postavljanje privremenih objekata i ostale radnje koje bi mogle utjecati na izmjenu područja.
Potrebno je osigurati pristup spomeniku prilaznim putemiukloniti sve objekte privremenog karaktera u zoni prilaznog puta ka gradu. Postojeći stambeni objekti ne smiju se nadograđivati i prelaziti visinu od 6,5 m do krovnog vijenca.
II zaštitna zona obuhvata k.č: 2289/4, 2360, 2362-2365, 2772/1, 2774, 2777, 2778, 2778/1, 2779, 2780, 2780/3, 2781, 2782/1, 2782/2, 2782/3, 2782/4, 2783/2, 2784-2788, 2789, 2789/1, 2789/2, 2790-2792, 2792/2, 2793, 2794, 2798 južni dio puta, 2799, 2802, 2814-1816, 2819, 2819/1, 2819/2, 2820, 2821/1, 2821/2, 2822-2825,2826/1, 2826/2, 2839, 2840, 2862, 2865, 3196, 3204, 3220.
U drugoj zaštitnoj zoni dopuštena je restauracija, rekonstrukcija i adaptacija postojećih objekata, uz poštivanje uvjeta maksimalne spratnosti P+1 (6,5 m visine do krovnog vijenca),maksimalnih horizontalnih gabarita 12X10 m, sa četverovodnim kosim krovovima maksimalnog nagiba 45 stepeni. Detaljni planovi prostornog uređenja i urbanističko-tehnički uvjeti za izgradnju novih objekata moraju sadržavati saglasnost nadležne službe zaštite. Nije dopuštena izgradnja industrijskih objekata, magistralne infrastrukture, niti potencijalnih zagađivača utvrđenih propisima.
IV
Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno - planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.
V
Svako, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu i rehabilitaciju.
VI
Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, federalnom ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje, nadležnoj službi zaštite, općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra radi provedbe mjera utvrđenih u tač. II - V ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.
VII
Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim osobama u prostorijama i na web stranici Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).
VIII
Prema članu V, stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.
IX
Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH» i «Službenim novinama Federacije BiH».
Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.
Predsjedavajuća Komisije
Amra Hadžimuhamedović
Broj: 06-6-89/03-1
6. maja 2003.godine
Sarajevo
O b r a z l o ž e n j e
I – UVOD
Na osnovi Zakona o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, člana 2, stava 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacinalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.
Komisija je na sjednici održanoj 01. jula 1999. godine donijela odluku o stavljanju tvrđave Soko u Gračanici na Privremenu listu nacionalnih spomenika, pod rednim brojem 258.
U skladu sa odredbama zakona, Komisija je pristupila provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom u skladu sa članom V, Aneksa 8. i članom 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.
II - PRETHODNI POSTUPAK
U toku vođenja postupka izvršen je uvid u:
Ÿ dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra
Ÿ (kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak),
Ÿ podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o eventualnim oštećenjima u toku rata, podatke o eventualnim intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd,
Ÿ sadašnje stanje dobra,
Ÿ historijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.
Na osnovi uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra utvrđeno je
sljedeće:
1. Podaci o lokalitetu
Lokacija
Srednjovjekovni grad Soko nalazi se na k.č. br. 2842 k.o. Soko; z.k broj 358 ; vlasništvo-državna svojina.
Grad se nalazi u selu Soko, oko 5 km sjeveroistočno od Gračanice, u neposrednoj blizini puta Gračanica-Gradačac. Na padinama koje se spuštaju izvorišnom dijelu rječice Sokoluše, u sredini prirodne zavale koju okružuju južni obronci Trebave, je kamena krečnjačka gruda visoka oko 40 m na kojoj je podignut grad Soko. Selo Soko je jedno od najstarijih naselja na području općine Gračanica, zahvaljujući povoljnim uvjetima terena (brdsko selo, sa pašnjacima, šumama i vodom).
Historijski podaci
Historijski podaci o gradu Sokolu, koji se u srednjem vijeku nalazio u župi Usori, su malobrojni, a podaci iz ranog osmanskog perioda potvrđuju da je ovaj grad imao značajnu ulogu tokom oba ova perioda.
U literaturi su navedena dva različita podatka o prvom spominjanju Sokograda u historiji. Oba su stavljena u prvu polovinu XV stoljeća i u vezi su sa knezom Radivojem Ostojićem, sinom bosanskog kralja Ostoje i bratom bosanskog kralja Tomaša. Grupa autora navodi da je prvi spomen grada u historijskim izvorima 1429.godine (Handžić, 2001, 68; Vego, 1957, 105), dok druga grupa stavlja tu činjenicu u 1449. godinu (Kreševljaković, 1953, 22; Basler, 1972, 58).
U srednjem vijeku grad Soko je, zajedno sa Dobojem, Srebrenikom i Teočakom, bio na južnoj liniji graničnih utvrđenja Bosne prema Ugarskoj. Sjevernu liniju su činili Doboj, Gradačac i Koraj.
Srebrenička banovina potpala je pod Otomansku imperiju, po grupi autora, 1512. godine, te je vjerovatno i Sokograd u to vrijeme osvojen (Kreševljaković, 1953, 22, preuzeo od Klajića), dok Vego navodi da je ovaj grad osvojen 1520. godine (Vego, 1957, 105). Padom Srebrenika, cijela oblast između donjih tokova Bosne i Drine, Spreče i Save, u kojem je bilo 12 utvrđenih gradova, ulazi u sastav Otomanske imperije. Prema mađarskim izvorima Soko je zapalila mađarska posada. To područje je dugo bilo "ničija oblast" sve do 1426. godine, kada su, poslije bitke na Mohaču, Osmanlije mogle uspostaviti stalnu vlast. Do tog vremena posade su bile ulufedžijske (graničari-dnevničari), bez stalnih timara (dodijeljenih zemljišnih posjeda od čijih su se prihoda članovi posade izdržavali), pa se ne spominju u popisima. Tek iz 1528. godine postoji prvi popisni defter sa timarima upisanim na ime članova posade Sokola. Prema spahijskom popisnom defteru iz 1533. godine, te godine posada tvrđave Soko dobiva stalne timare. U defteru Zvorničkog sandžaka iz 1528. godine popisani su i naseljeni Vlasi u varoši grada Sokola. Iako je zabilježeno da su sredinom XVI stoljeća Osmanlije držale manju posadu od 19 ljudi u gradu Sokolu, nisu ga napuštali sve do 1840.godine. Ovaj kraj je u XVI stoljeću pripadao Zvorničkom sandžaku, a po osnivanju kapetanija ušao je u sastav Srebreničke kapetanije.. Pretvoren je vojnu utvrdu sa kojm je upravljao dizdar. U narednih 150 godina nije imao strateški značaj sve do perioda iza Bečkog rata (1683-1699).
Ostali sačuvani podaci su iz peiroda od 1716. godine pa nadalje. Tada je u gradu bio dizdar Hasanaga. U to vrijeme grad Soko je imao i topčijskog agu.Sedamdesetih godina 18. stoljeća, gradačački kapetan Mehmed dao je da se izvrše popravke na gradu. Zapisano je također, da je u gradu, 1833. godine bilo 7 topova i da su 1838. godine bile neophodne manje popravke koje nisu izvršene.Napušten je1840. godine (Kreševljaković, 1952, 168).
2. Opis spomenika
Grad Soko je sagrađen na vrhu kamene grude koja se diže oko 40 m iznad okolnog terena. Zidovi i gabarit grada je maksimalno prilagođen prirodnim uvjetima. Bedemi grada zatvarali su jedinstvenu cjelinu ovalnog oblika, površine oko 650 m2. Veličina mu je prilagođena osnovi i prirodi terena, kao i funkciji odbrambenog grada. Dužom osom orijentiran je u pravcu SI-JZ, dugom 37 m, a širokom 18 m. Na sjeveroistočnom kraju zid ovalno završava, dok je na jugozapadnom kraju, uz jači lom vanjskog bedema sagrađena kula trapezaste osnove. Na jugoistočnom, perimetralnom bedemu su dvije polukružne isturene kule, promjera 3 m. One se nalaze na nepristupačnoj padini, služile su isključivo kao stražarnice i šitile su ulaz u grad, koji se nalazi na sjeverozapadnom perimetralnom bedemu. Sa te strane je najpristupačniji prilaz. Prema predanju gradu se prilazilo preko drvenog mosta. Takvo predanje ima osnove. Gradu se prilazilo sa sedla, tj. sa sjeveroistoka, na kojem je smještena stara džamija, ispod sjevernih padina stijene na kojoj je grad. Danas je teren potpuno zaravnjen, i ne vide se nikakvi usjeci ili jarkovi preko kojih je mogao prelaziti most. Glavni ulaz je okrenut na suprotnu, jugozapadnu stranu, vjerovatno iz strateških razloga, jer je sa te strane pristup gradu skoro nemoguć. U grad se ulazilo kroz petougaonu ulaznu kulu, koja je naknadno dozidana. Glavni ulaz širine 1.1 m, visine 2 m, nadsveden je polukružnim lukom. Kroz kulu se prolazilo prostorijom dugom oko 2 m, koja je također bila polukružno zasvedena. Tu se skretalo do unutrašnjih vrata koja su bila također polukružno nadsvedena, a nalazila su se u sjeverozapadnom perimentralnom bedemu. Dovratnika danas više nema, ali se primjećuju mjesta na kojima su bili ugrađeni. Jugozapadni perimetralni bedem grada je pravolinijski, i u unutrašnjosti tog dijela grada se nalazi pregrađen dio sa sedrenim svodom. Namjena ove prostorije se ne može ustanoviti bez arheoloških istraživanja. Bedemi grada su tipični za kasnosrednjovjekovnu gradnju u ovim krajevima. Debljina im je od 0.9 do 1.1 m, građeni su od jedva oklesanog kamenja, a sredina im je ispunjena sitnim kamenjem pomiješanim sa mnogo krečnog maltera (trpancem). U srednjovjekovnim dijelovima zida su ostale rupe od poprečno stavljenih greda za slijeganje i stabilizaciju zida.
Grad se po svojim karakteristikama i dimenzijama uklapa u tip gradova građenih u dolini Bosne, kojoj i sam pripada (Visoko, Vranduk, Doboj). Prema položaju građen je za odbranu u doba hladnog oružja, jer ga okružuju sa skoro svih strana veći vrhovi. Prema oblicima polukružnih i trapezaste kule, te izlomljenih linija perimetralnih bedema, prije bi došla u obzir njegova izgradnja na razmeđi 14. i 15. stoljeća nego ranije. Tome u prilog govore i malobrojni historijski podaci iz prve polovine 15. stoljeća. Grad se veže za posjed Kotromanića.
U osmanskom periodu očito su vršene razne popravke bedema što se vidi na pojedinim mjestima po rupama od podužnih hatula, koje se isprepliću sa srednjovjekovnim.
3. Dosadašnja zakonska zaštita
U postupku koji prethodni donošenju konačne odluke o proglašenju izvršen je uvid u akte o zaštiti dobra i utvrđeno je sljedeće:
na osnovi zakonske odredbe, a Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR BiH broj: 191/51 od 18.aprila1962. godine u Sarajevu tvrđava Soko u Gračanici, stavljena je pod zaštitu države.
Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR BiH br. 02-876-3 od 18.aprila1962. godine, upisana je u Registar nepokretnih spomenika kulture.
Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do 2002. godine srednjovjekovni grad Soko u Gračanici je evidentiran i valoriziran kao spomenik III kategorije.
Srednjovjekovni grad Soko nalazi se na Privremenoj listi nacionalnih spomenika pod rednim brojem 258.
4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
Rekognosciranja i površinska posmatranja.
Restauratorski i konzervatorski radovi nisu do sada rađeni.
5. Sadašnje stanje lokaliteta
Uvidom na licu mjesta ustanovljeno je sljedeće:
Ÿ objekat-srednjovjekovni grad Soko je u ruševnom stanju. Najbolje su očuvani dijelovi zidova na padinama, koji su služili za niveliranje terena, na pojedinim mjestima i do visine od 5 metara. Nadzemnih perimetralnih bedema skoro da nema, svega 2 ostatka na sjevernoj polovini grada. Zid iznad ulazne kule je porušen. Dvije kule na JI zidu su danas porušene gotovo do temelja. Pregradni unutrašnji zid na JZ dijelu grada sačuvan je djelomično, a Basler ga smatra temeljnim zidom stambene zgrade (Basler, 1972, 57). Ovaj dio grada je gađan topovskim granatama u II svjetskom ratu. Sjeveroistočni dio vanjskog omotača je razoren jer je sa grada uziman kamen za gradnju obližnje škole 1949. godine.
Ÿ Ostaci bedema i kula izloženi su ubrzanom propadanju uslijed nedostatka redovnog održavanja.
III - ZAKLJUČAK
Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom, usvojene na IV sjednici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika (03.-09.septembra 2002godine), Komisija donosi odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:
A) Vremensko određenje
B) Historijska vrijednost
D) Čitljivost
ii. Svjedočanstvo o historijskim mjenama
F) Ambijentalna vrijednost
i. Odnos oblika prema ostalim djelovima cjeline
ii. Značenje u strukturi i slici naselja
iii. Skupina objekata je dio cjeline
G) Izvornost
iv. Tradicija i tehnike
v. Položaj i smještaj u prostoru,
Sastavni dio ove odluke su:
- fotodokumentacija
- grafički prilozi
Korištena literatura
U toku vođenja postupka proglašenja nacionalnim spomenikom BiH korištena je sljedeća literatura:
1952 Hamdija, Kreševljaković, Prilozi povijesti bosanskih gradova pod turskom upravom. Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, br.II, Sarajevo, 1952.
1953 Hamdija, Kreševljaković, Stari bosanski gradovi. Naše starine I, Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH, Sarajevo, 1954, 22.
1957 Marko, Vego, Naselja srednjovjekovne bosanske države. Svjetlost, Sarajevo 1957, 105.
1972 Đuro, Basler, Stari gradovi u Majevici i Trebovcu. Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne IX, Muzej istočne Bosne, Tuzla 1972, 57-59.
1975 Adem, Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku. Sarajevo, Svjetlost, 1975.
2001 Salih, Jalimam, Srednjovjekovni grad Sokol (prilozi za studiju). Gračanički glasnik 11, Monos, Gračanica, 2001, 60-74.
2001 Adem, Handžić, Sokograd kod Gračanice. Izvadak iz istraživačkog projekta “Gračanički kraj u tursko doba” u posjedu Zavičajne zbirke u Gračanici. Gračanički glasnik 11, Monos, Gračanica, 2001, 68.
2001 Edin, Šaković, Oblik i arhitektura starog grada Sokola. Gračanički glasnik 11, Monos, Gračanica, 2001, 69-74
|