Status spomenika -> Nacionalni spomenik
Objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 90/07.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 11. do 17. septembra 2007. godine, donijela je
O D L U K U
I
Graditeljska cjelina - Crkva Vaznesenja Hristovog i Crkva Uspenja Bogorodičinog u Čajniču proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik se sastoji od objekta stare i nove crkve, te pokretne imovine koju sačinjavaju:
- zbirka rukopisnih knjiga – 12 knjiga,
- zbirka štampanih knjiga – 56 knjiga,
- zbirka ikona – 25 ikona.
Nacionalni spomenik obuhvata zemljište označeno kao k.č. broj 204, upisana u z.k. uložak broj 666, k.o. Čajniče grad, općina Čajniče, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina.
Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite, utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, ustanovljene u skladu sa Aneksom 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 9/02).
II
Vlada Republike Srpske dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu i prezentaciju nacionalnog spomenika.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.
III
U cilju trajne zaštite dobra, utvrđuju se sljedeće mjere zaštite, koje se odnose na lokaciju na kojoj se nalazi nacionalni spomenik:
- dopušteni su isključivo konzervatorsko-restauratorski radovi i radovi na tekućem održavanju objekata koji čine graditeljsku cjelinu, uz odobrenje ministarstva nadležnog za prostorno uređenje Republike Srpske i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Republike Srpske.
Utvrđuju se sljedeće mjere zaštite za pokretno naslijeđe iz tačke I stav 2. ove odluke (u daljnjem tekstu: pokretno naslijeđe):
- Vlada Republike Srpske osigurat će odgovarajuće fizičke i tehničke uvjete za čuvanje pokretnog naslijeđa;
- neophodno je izvršiti konzervatorsko-restauratorske zahvate na zbirkama knjiga i ikona;
- intervencije na navedenim dobrima mora izvršiti stručno lice, uz elaborat odobren od strane ministarstva nadležnog za kulturu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ministarstvo nadležno za kulturu) i stručni nadzor službe zaštite naslijeđa na nivou Republike Srpske;
- izlaganje i ostali vidovi prezentacije pokretnog naslijeđa na području Bosne i Hercegovine vršit će se na osnovi uvjeta koje utvrdi ministarstvo nadležno za kulturu.
Nadzor nad provođenjem utvrđenih mjera zaštite pokretnog naslijeđa vrši ministarstvo nadležno za kulturu.
IV
Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke.
V
Svako, a posebno nadležni organi Republike Srpske i općinske službe, suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.
VI
Iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno.
Izuzetno od odredbe stava 1. ove tačke, dopušteno je privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine radi prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini.
Odobrenje u smislu prethodnog stava daje Komisija, ukoliko nedvojbeno bude utvrđeno da to neće ni na koji način ugroziti pokretno naslijeđe.
Komisija u svom odobrenju za privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine utvrđuje sve uvjete pod kojima se to iznošenje može izvesti, rok za povrat u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduženja pojedinih organa i institucija za osiguranje tih uvjeta, te o tome obavještava Vladu Republike Srpske, nadležnu službu sigurnosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost.
VII
Ova odluka dostavit će se Vladi Republike Srpske, ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje Republike Srpske, ministarstvu nadležnom za kulturu Republike Srpske, nadležnoj službi zaštite naslijeđa na nivou Republike Srpske i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, radi provedbe mjera utvrđenih u tač. II - VI ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.
VIII
Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web stranici Komisije (http://www.aneks8komisija.com.ba).
IX
Prema članu V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.
X
Danom donošenja ove odluke, sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 79/02, «Službene novine Federacije BiH», broj 59/02 i «Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 4/03) brišu se nacionalni spomenici upisani pod rednim brojem 175 i 176.
XI
Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH».
Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.
Broj: 07.2-2-75/04-5
12. septembra 2007. godine
Sarajevo
Predsjedavajući Komisije
Dubravko Lovrenović
O b r a z l o ž e n j e
I – UVOD
Na osnovi Zakona o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, član 2, stav 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom, u skladu sa članovima V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela je odluku o stavljanju Crkve Uspenja Bogorodice u Čajniču i Crkve Vaznesenja Hristovog u Čajniču na Privremenu listu nacionalnih spomenika, pod rednim brojem 175 i 176.
U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovi člana V Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila provođenju postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.
II – PRETHODNI POSTUPAK
U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u:
- podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, podatke o intervencijama na restauraciji i drugoj vrsti radova na dobru, itd.,
- historijsku, arhitektonsku i drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke.
Na osnovi uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je sljedeće:
1. Podaci o dobru
Lokacija
Čajniče je gradić smješten na jugoistoku Bosne i Hercegovine, na samoj granici Bosne i Hercegovine sa Crnom Gorom. Na samom početku grada, sa njegove sjeverne strane, nalaze se dvije pravoslavne crkve, od kojih je jedna (veća) posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, a druga (manja) Uznesenju Kristovom. Graditeljska cjelina obuhvata zemljište označeno kao k.č. broj 204, z.k. ul. broj 666, k.o. Čajniče grad, općina Čajniče, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina.
Historijski podaci
Crkva Vaznesenja Hristovog – Stara crkva
Crkva je od nastanka korištena kao mirska crkva i služila je kao parohijalna crkva sve do gradnje nove crkve. (Bosanska vila, str. 406)
Nema tačnih podataka o vremenu njene gradnje, ali se zna da je obnavljana 1893. godine. (Ševo, str. 137) Iz zapisa u različitim knjigama koje se čuvaju u čajničkoj zbirci starih knjiga, sa sigurnošću se može reći, a brojni nalazi to i potvrđuju, da je crkva postojala i prije navedene godine obnavljanja. Jedan od takvih zapisa se nalazi u knjizi „Knjiga Zlatoust“ sa kraja XV ili početka XVI stoljeća (redni broj 9 u popisu rukopisnih knjiga). U zapisu stoji da je knjigu priložio «rab božji Ilija Savić Aksentiju za vječni pomen u hramu Uspenia Presvetia Bogomateri». Zapis najvjerovatnije govori o hercegovačkom mitropolitu Aksentiju (1751-1763. godine). Iz njega se vidi da je crkva sa istom hramovnom posvetom postojala u Čajniču sredinom XVIII stoljeća. Također, iz zapisa u knjizi „Opšti minej“ (redni broj 14 u popisu štampanih knjiga) iz 1651. godine, stoji natpis dvojice vlasnika knjige, jereja Jove Vergovića iz 1833. godine i zapis iz iste godine o Gradaščevićevoj buni.
Sudeći prema njenom vanjskom izgledu i nekim drugim karakteristikama, može se reći da je objekat znatno stariji. Ovo se prije svega odnosi na vrlo skromnu fasadu, jednostavan konstruktivni sistem i činjenicu da je nivo poda ukopan u odnosu na nivo terena (slično kao kod stare crkve u Mostaru ili crkve u Čelebićima kod Foče). Prema podacima iz kartona objekta, koji je uradio Zavod za zaštitu spomenika BiH, navedeno je da se objekat može datirati na sam kraj XVI ili početak XVII stoljeća, kada je podignut ili obnovljen veći broj pravoslavnih objekata po Bosni i Hercegovini.
Svećenik P. Komadanović je 1891. godine u «Bosanskoj vili» naveo sljedeće: „Ko je crkvu sagradio i kade, upravo se ne zna. Sudeći po narodnom predanju, po formi i veličini građevine, držim da je podignuta trudom i prilozima pobožnih Hrišćana iz mjesta i okolice. Što se tiče doba njezina postanka to će nam rasvijetliti sultanov ferman koji se srećom sačuvao u originalu kod ovdašnje srpsko-pravoslavne opštine. On datira preko 300 godina i njime se dopušta narodu da krov na ovoj crkvi obnovi.“ (Bosanska vila, str. 406)
U istom članku spominje se jedna stara rukopisna zabilješka, koja se nalazi na pretposljednjem listu starog Evanđelja, koje je pisano 1513. godine, i koja spominje 1578. godinu i «hram uspijenja Bogom u Čajniču». Prijašnja građevina je bila iste širine i visine kao i objekat obnovljen 1893. godine, ali je njena dužina bila za 2,50 m kraća, a ovom produžetku bila su dodata još jedna vrata i jedan prozor sa zapadne strane. (Komadinović, str. 406)
O eventualnoj starijoj crkvi nisu ostali sačuvani nikakvi pisani tragovi, osim gore navedenih podataka, i za tačno utvrđivanje njenog nastanka bilo bi neophodno izvršiti arheološka iskopavanja, koja bi, eventualno, u temeljima današnje crkve otkrila neko starije zdanje.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, između 11. i 12. aprila 1943. godine, crkva je stradala od eksplozije i od nje su ostali sačuvani samo zidovi.
Poslije rata, 1946. godine, obnovljena je u istom obliku kao i ranije, samo je krov podignut na viši nivo doziđavanjem tri reda kamena.
Devedesetih godina prošlog stoljeća, izvršeni su radovi na njenom prepokrivanju, kada je upotrebljen lim.
Crkva Uspenja Bogorodičinog – Nova crkva
Temelj crkve položen je 8. jula 1857. godine, a crkva je osveštana na Veliku Gospojinu 1863. godine. Iz natpisa iznad ulaznih vrata vidljivo je da je crkvu osveštao mitropolit bosanski Ignjatije sa jeromonahom Antonijem Kostićem i svećenicima Tanasijem Komadanovićem i Josifom Tanovićem.
Crkva je podignuta u slavu Uspenja Bogorodice uz pomoć stare Uspenske crkve i uz veliku pomoć srpskopravoslavnog naroda iz Bosne i Hercegovine, Trijesta i Beča, a naročito iz Sarajeva. (Komadinović, str. 407) Graditelj crkve bio je majstor Andrija Damjanov(1), čuveni neimar iz XIX stoljeća, koji je u to vrijeme radio nekoliko crkava po Bosni i Hercegovini. Osim čajničke, u Bosni i Hercegovini on i njegova braća su izgradili Sabornu crkvu u Sarajevu (1868. godine) i Sabornu crkvu u Mostaru (1873. godine). Osim ovih, izgradili su preko četrdeset većih crkava u Makedoniji i Srbiji. Sami su ih projektirali, izvodili građenje, i uz to još živopisali i radili duborez. (Filipović, 1949, str. 33) Ovi hramovi predstavljaju prvi pokušaj ostvarivanja cjelovitih kompozicija razrađenih u duhu starih srpskih spomenika. Došavši u Srbiju 1851. godine, sa bogatim graditeljskim iskustvom stečenim na mnogobrojnim monumentalnim gradskim crkvama u Turskoj, sagrađenim u duhu postbizantijske tradicije, dopunjenim pojedinim elementima stilova zapadnoevropske provinijencije, Damjanov je postao centralna ličnost prvog perioda traženja srpskog stila. Njegov rad na tom polju obilježit će veliki broj monumentalnih gradskih crkava, na kojim, kao i u ranijem opusu, preovleđuju heterogene stilske koncepcije, ali sada izražene sa naglašenim srpsko-bizantijskim karakterom, historijskoj matici utvrđenoj na jasnim uzorima. (Kadijević, str. 14)
Godine 1882, usljed jakog zemljotresa, srušio se zvonik i došlo je do velikog oštećenja crkve, naročito dijela zida na koji se vezao zvonik. Svećenik Komadanović navodi podatak da se toranj srušio i poravnao sa zemljom, da je došlo do pojave velikog broja pukotina u gornjim zonama zidova i da su ove zone bile ojačane drvenim gredama. Sama šteta na crkvi je iznosila oko 6000 forinta. Toranj nakon toga zamjenjuje drvena zvonara, smještena iznad stare crkve.
Novi kameni zvonik sagrađen je u periodu od 1893. do 1897. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, crkva je oštećena eksplozijom, koju su italijanski vojnici izazvali u crkvenoj porti.
Kao posljedica ovih oštećenja, u noći između 26. i 27. marta 1946. godine, srušilo se nekoliko kupola i svodova kao i dio južnog zida crkve.
U ovakvom stanju crkva je bila oko deset godina. Obnovio je jeromonah Vasilije Domanović(2), koji je u Čajniče došao 1954. godine. Projekat obnove crkve izradio je arhitekta Momir Korunović(3) iz Beograda u suradnji sa arhitektom Dušanom Milosavljevićem, koji su sačuvali prvobitni izgled crkve. Urađen je novi ikonostas u duborezu od orahovine, a ikone na njemu je uradio Ivan Meljnikov iz Bitolja, porijeklom Rus.
Crkvu je osvetio na Malu Gospojinu(4) 1959. godine srpski patrijarh German.
2. Opis dobra
Graditeljska cjelina se sastoji od Stare crkve, Nove crkve, porte i ulazne kapije.
Crkva Vaznesenja Hristovog – Stara crkva
Stara crkva pripada grupi jednobrodnih crkava, jednostavne osnove i skromnih dimenzija. Crkva je orijentirana u smjeru sjeveroistok-jugozapad, a razlog za ovakvo njeno lociranje leži u karakteru terena na kome je podignuta(5).
Osnovu crkve predstavlja pravougaonik dimenzija 14,85 m dužine i 6,33 m širine. Kroz pravougaona vrata na jugoistočnoj fasadi, širine 90 cm, a koja su sa polukružnim nadvratnikom, ulazi se u pripratu smještenu na jugozapadnoj strani objekta. Dimenzije priprate iznose 3,28x5,70 m. Iz priprate se stepeništem pristupa prostoru galerije i prostoru naosa koji je dimenzija 7,05x5,70 m. Osim iz priprate, u naos je moguće pristupiti drugim vratima koja se nalaze na jugoistočnom zidu i koja su istog oblika i dimenzija kao i vrata na priprati(6).
Oltarski prostor je od naosa odvojen drvenim ikonostastom, koji je sastavljen od dijelova većeg ili većih ikonostasa iz neke druge ili drugih crkava.
Na sjeveroistočnoj strani objekta, iza ikonostasa, nalazi se oltarski prostor, sastavljen od proskomidije i đakonikona, dok se u geometrijskom središtu objekta nalazi polukružna (elipsasta) apsida. U proskomidiji i đakonikonu su izvedene po dvije pravougaone zidne niše, dubine oko 50 cm. Poluprečnik apside iznosi 1,19 m.
Karakteristika ove crkve je da je sa sjeverne strane skoro sva u zemlji i od terena je odvojena jakim potpornim zidom. Visina zidova sa vanjske strane crkve iznosi oko 2,50 m. Nivo poda crkve je za 1,50 m niži od nivoa terena. Crkva je popođena kamenim pločama.
Svjetlost u crkvu ulazi kroz dva prozorska otvora sa jugoistočne i po jednim prozorskim otvorom sa sjeveroistočne, odnosno jugozapadne strane. Današnji prozorski otvori su identičnog oblika i dimenzija - 78x78 cm. Prozori su završeni na sličan način kao i vrata, formom polukružnog luka. Izvorne dimenzije prozorskih otvora su bile nešto drugačije - 47x38 cm.
Crkva je građena od lomljenog kamena sa debljinom zidova od oko 90 cm. Zidovi crkve su omalterisani sa obje strane i okrečeni u bijelo. Stropna konstrukcija je zasvedena poluobličastim drvenim svodom preko koga je položena drvena konstrukcija dvovodnog krova. Ranije je crkva bila pokrivena šindrom, nakon toga crijepom, a danas je pokrivena limom.
Pokretno naslijeđe
Ikonostasnu pregradu Crkve Vaznesenja Hristovog čine Carske dveri sa scenom Blagovijesti. Iznad njih je kružna ikona. Rađena je tehnikom ulja na platnu. Uokvirena je zrakastim drvenim okvirom. Na njoj je predstavljena scena Uspenja Presvete Bogorodice. Prostor iznad prekriva velika scena Tajne večere. Scena je rađena tehnikom ulja na platnu. Ovaj dio ikonostasa je prenesen u čajničku crkvu iz neke druge, mnogo veće crkve. Na osnovi stilskih karakteristika, ovaj dio ikonostasa ne pripada cjelini koju čine Carske dveri i kružni element iznad njih.
Dio ikonostasa ispod scene Tajne večere, a pored Carskih dveri je prekriven lamperijom. Na nju su pričvršćene sljedeće ikone:
1. SV. NIKOLA
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: XIX stoljeće
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 41,5x29 cm
Opis: na ikoni je predstavljena dopojasna figura sv. Nikole u episkopskoj odjeći. Svetitelj je ogrnut crvenim ogrtečem. Preko ramena mu se spušta omofor. Ukrašen je motivima listića, a na grudima su mu dva krsta. Na glavi mu je mitra, oko koje je oreol. Svetitelj u lijevoj ruci drži Evanđelje, a desnom rukom blagosilja. Iznad ramena stoji natpis Sveti Nikola.
2. SV. TRI JERARHA
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: XIX stoljeće
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 30,5x22 cm
Opis: na donje dvije trećine udubljene slikane površine, frontalno su predstavljena tri svetitelja, sv. Vasilije Veliki(7), sv. Grigorije Bogoslov (8) i sv. Jovan Zlatousti(9). Svetitelji su odjeveni u crvenu episkopsku odjeću. Oko glave su im oreoli. U sredini gornje trećine slike, u polukrugu oivičenom bijelim oblačićima, predstavljeno je Sveto Trojstvo. Pozadina ikone je svijetloplava. Slikana površina je dosta uništena.
3. SV. ARHIĐAKON STEFAN
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: XIX stoljeće
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 46x34 cm
Opis: Svetitelj(10) je predstavljen u plavom himationu u stojećem položaju sa raširenim rukama. Oko glave mu je oreol. U lijevoj ruci drži Evanđelja, a u desnoj krst. Slikana površina je dosta uništena.
4. SV. GEORGIJE
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: XIX stoljeće
Tehnika: tempera na dasci, okivanje, iskucavanje, pozlata
Dimenzije: 43x38 cm (sa okvirom)
Opis: slikana površina ikone je okovana srebrnim limom. Okov je mjestimično pozlaćen. Okovom nije pokrivena glava svetitelja u središnjem dijelu ikone, glava princeze u kuli i glava anđela u gornjem desnom uglu. Scena prikazuje svetitelja na propetom konju. Svetitelj u ruci drži dugo koplje kojim ubija aždahu. Odjeven je u odijelo rimskog vojnika. Oko glave svetitelja je zrakasti, pozlaćeni oreol. Obuća svetitelja je također pozlaćena. Pozlata se primjećuje i na pojedinim dijelovima aždahe. U drugom planu, lijevo od svetitelja, je kula u kojoj je princeza. U gornjem desnom uglu, među oblacima, je anđeo. Uglovi okova su ukrašeni isprepletenim viticama, a površina između njih iskucanim tačkama. U dnu ikone je štampanim ćiriličnim slovima iskucano SV GEORGIE. Ikona je uokvirena debelim drvenim okvirom.
5. SV. IGNJATIJE
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: XIX stoljeće
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 46x36 cm (sa okvirom)
Opis: na ikoni je prikazan čovjek srednjih godina. Odjeven je u episkopsku odjeću. Oko vrata ima omofor. Desnom rukom blagosilja, a u lijevoj drži Evanđelje. Oko glave ima oreol. U gornjem dijelu ikone stoji ćirilični natpis: Sveti Ignjatije(11). Pozadina ikone je plave boje.
6. HRISTOS KAO CAR I VELIKI ARHIJEREJ
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: kraj XVIII ili početak XIX stoljeća
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 72,5x51 cm
Opis: Krist je prikazan sa dugom tamnom kosom i kratkom bradom. Na glavi mu je kruna, a oko nje oreol. Desnom rukom blagosilja, a u lijevoj drži zatvoreno Evanđelje. U gornjim uglovima ikone na oblacima su prikazana dva anđela.
7. PRESVETA BOGORODICA
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: kraj XVIII ili početak XIX stoljeća
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 74x49 cm
Opis: centralno mjesto ikone zauzima frontalni lik Bogorodice, ogrnute crvenim ogrtačem. Ispred sebe drži Krista dječaka, duge kose i pozlaćenog oreola. Dječak Krist blagosilja desnom rukom. Nad Bogorodicinim ramenima, na oblacima, su predstavljena dva anđela. Oni joj stavljaju pozlaćenu krunu na glavu.
8. SV. VELIKOMUČENICA VARVARA
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: XIX stoljeće
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 45x38 cm
Opis: sv. Velikomučenica Varvara je prikazana frontalno, sa blago zakrenutom glavom u desnu stranu. Prikazana je u crvenoj haljini i u crvenom ogrtaču. Na glavi ima krunu, a oko nje oreol ispunjen tamnijim linijama. Velikomučenica u lijevoj ruci drži krst, a u desnoj, podignutoj u visini lica, putir prema kom je usmjerila pogled. U gornjem desnom uglu je prikazan sitan Kristov lik. U dnu ikone je štampanim slovima ispisano: SVETA VELIKOMUČENICA VARVARA.
9. PRESVETA BOGORODICA
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: XIX stoljeće
Tehnika: tempera na dasci, okivanje, iskucavanje, pozlata
Dimenzije: 43x58 cmh (sa okvirom)
Opis: slikana površina ikone je okovana srebrnim limom. Okov je mjestimično pozlaćen. Bez okova je ostalo lice Presvete Bogorodice i Krista koga drži u naručju. Rub okova je ukrašen iskucanim floralnim i vitičastim motivima. U dnu ikone je iskucano štampanim ćiriličnim slovima KANSKIA P.
10. SV. ARHANĐEL MIHAJLO
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: XIX stoljeće
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 24x19 cm
Opis: svetitelj je prikazan u stojećem stavu, u odijelu rimskog vojnika. Ogrnut je crvenim ogrtačem. Na leđima su mu krila. U rukama drži svoje atribute, u desnoj, podignutoj, drži mač, a u lijevoj, spuštenoj, vagu. Oko glave ima pozlaćeni oreol. U gornjem dijelu ikone stoji natpis, urađen ćiriličnim slovima u bijeloj boji: Arh Mih.
Crkva Uspenja Bogorodičinog – Velika crkva
Hram Uspenja je monumetnalna trobrodna građevina, pravougaone osnove, vanjskih dimenzija 28x15 m. Unutrašnje dimenzije objekta iznose 25,9x12,80 m. Crkva je orijentirana u smjeru istok-zapad, s tim da se glavni ulaz u objekat nalazi sa zapadne strane, ispod dozidanog kamenog zvonika, a oltarski prostor sa apsidom na istočnom dijelu crkve.
Bočni brodovi su od centralnog broda odvojeni kolonadom, sastavljenom od niza kamenih stupova osmougaonog presjeka (po pet sa svake strane), čiji prečnik iznosi 90 cm. Širina stranica stupova iznosi 35 cm. Stupovi su položeni na bogato dekorirane kamene baze (torus), čija širina iznosi 1,05 m u donjoj, odnosno 85 cm u gornjoj zoni. Visina baze iznosi 75 cm. Na vrhu stupa izveden je bogato ukrašen kapitel, visine 70 cm. Na donjem dijelu kapitela izvršen je prelaz iz osmougaonika u kvadrat. Širina gornje površine kapitela iznosi 1,05 m. Visina stupova, zajedno sa bazom i kapitelom, iznosi 6,50 m. Širina bočnih brodova crkve iznosi 2,60 m, a ukupna visina 9,30 m. Širina centralnog broda crkve iznosi 6,10 m. Ukupna visina crkve u centralnom dijelu iznosi oko 13 m. Iznad bočnih brodova konstruirane su manje kupole (po sedam sa svake strane), čiji prečnik iznosi 2,60 m, dok su iznad centralnog broda konstruirane četiri veće kupole, prečnika 6,10 m. Opterećenje sa kupola se preko trompi prenosi na podužne i poprečne lukove, čija debljina iznosi 90 cm, a preko njih na zidove i stupove crkve. Podnožja lukova su dodatno ojačana horizontalnim gredama na visini od 6,50 m. Kod ove crkve primijenjen je orijentalni način oblikovanja i dekoriranja kupola. Graditelj je nad podužnim brodovima hrama postavio čak osamnaest plitkih slijepih kupola bezistanskog tipa, čime je čitava građevina stekla prije istočnjačko nego srpsko-bizantijsko graditeljsko obilježlje. (Kadijević, str. 23)
Uz zapadni zid crkve izgrađen je drveni kor, na koji se pristupa drvenim stepeništem, smještenim u sjeverozapadnom dijelu objekta.
Oltarski prostor je zidom debljine 90 cm odvojen od naosa. U njemu su izvedeni otvori koji vode u bočne prostore oltara. Centralni dio oltara je za dva puta širi od bočnih prostora - proskomidije i đakonikona. Apsida crkve u Čajniču je sa unutrašnje strane elipsasta, sa širinom od 5 m, i dubinom 2,25 m. Sa vanjske strane apsida je petostrana, sa stranicama širine 1,30 m.
Odmah nakon izgradnje i osveštenja crkve 1863. godine, njena unutrašnjost je ukrašena ikonostasom, duborezbarskim predmetima, ikonama i zidnim slikama. Međutim, crkva je tokom Drugog svjetskog rata oštećena, a unutrašnjost crkve, zidno slikarstvo i njeni predmeti su nastradali.
Godine 1954, tokom obnove crkve, njeni zidovi su obojeni i ukrašeni floralnom i geometrijskom ornamentikom. Donje zone zidova prekrivene su drvenim oblogama (lamperijom) koje nose stolice. Svodovi kupola su prekriveni simboličnim ukrasom svijetloplavog neba i zlatnih zvijezda. U kupoli pored oltara je naslikan lik Krista Pantokratora, dok je u polukupoli u apsidi naslikan lik Bogorodice. U to vrijeme urađen je novi ikonostas.
Bočna krila ikonostasne pregrade su zidana, dok je središnji dio izrađen od drveta.
Na sjevernom bočnom krilu ikonostasa naslikane su sljedeće scene, posmatrano u smjeru S→J:
1. Rođenje presvete Bogorodice (u velikom medaljonu),
2. Rođenje Hristovo,
3. Sv. Stefan Prvovjenčani,
4. Sv. Stefan Dečanski,
5. Sv. Vasilije Ostroški.
Na južnom bočnom krilu ikonostasa naslikane su sljedeće scene, posmatrano u smjeru J→S:
1. Uspenje Presvete Bogorodice (u velikom medaljonu),
2. Vaskrsenje Hristovo,
3. Sv. car Milutin,
4. Sv. mučenik car Lazar,
5. Sv. arhiepiskop Arsenije.
Središnji dio ikonostasne pregrade izrađen je od orahovog drveta i ukrašen bogatim duborezom. U ikonostas su umetnute ikone rađene tehnikom ulja na platnu.
U vizuelnom smislu, ikonostasna pregrada se može podijeliti na tri zone, donja, središnja i gornja polukružna.
Na donjoj zoni u ikonostasnu duboreznu pregradu umetnute su sljedeće ikone, posmatrane iz smjera S→J:
1. Sv. Georgije,
2. SV. arhangel Mihailo – naslikan na vratima za ulaz u oltar (iznad njega je krilati anđeo),
3. Sv. Simeon Srpski,
4. Sv. Nikola,
5. Presveta Bogorodica,
6. Carske dveri sa scenom Blagovijesti,
7. Isus Hristos,
8. Sv. Jovan Krstitelj,
9. Sv. Sava Srpski,
10. Sv. arhiđakon Stefan – naslikan na vratima za ulaz u oltar (iznad njega je krilati anđeo),
11. Vaskrsenje Lazarevo.
Ikone na središnjoj zoni ikonostasne pregrade, posmatrano u smjeru S→J:
1. Krštenje Gospoda Isusa Hrista,
2. Preobraženje Gospodnje,
3. Tajna večera,
4. Vaznesenje Hristovo,
5. Silazak Svetog Duha na apostole.
U gornjoj polukružnoj zoni (krajevi ikonostasne pregrade su povijeni prema stropu crkve), je u kružnim medaljonima predstavljeno 12 apostola. Na sredini ove polukružne gornje zone ikonostasa je pričvršćen krst.
Uz svakog predstavljenog svetitelja ili predstavljene scene na ikonama ikonostasne pregrade, stoji naziv ispisan bijelim štampanim slovima srpskom recenzijom.
Naročito lijep duborez ikonostasne pregrade se zapaža na stupovima koji nose prestone ikone Presvete Bogorodice i Isusa Krista. Stupovi pored Carskih dveri su ukrašeni reljefnim motivom vinove loze i ploda, dok su stupovi između prestonih ikona i sv. Nikole, odnosno sv. Jovana Krstitelja, ukrašeni motivom cvjetne grane. U gornjim uglovima otvora, gdje su smještene Carske dveri, su također u reljefnom duborezu izrađena dva elementa sa motivom pauna na njima.
Glavna vrata u crkvu se nalaze sa zapadne strane, ispod zvonika. Njih je 1862. godine crkvi priložila izvjesna Savka Runjevac iz Sarajeva. Širina vrata iznosi 1,90 m, dok je njihova visina 2,50 m. Vrata su dvokrilna, drvena i završena su formom prelomljenog luka.
Dovratnici i nadvratnik su izvedeni od kamena i vrlo su bogato dekorirani. Dovratnici su izvedeni iz jednog komada kamena i na njima su prikazani stilizirani floralni motivi. Desni i lijevi dovratnik se razlikuju po kompoziciji i motivima koji su na njima predstavljeni.
Nadvratnik je izveden iz tri komada kamena. Cijelom dužinom sa gornje i bočnih strana oivičen je trakom sa vinovom lozom, ispod koje su predstavljena dva vrča za vino. Kompozicija ulaznog dijela završena je bogatim vijencem iznad koga je postavljena ploča o osveštenju crkve.
Osim glavnih vrata, u crkvu se može ući i sa južne strane, kroz južna vrata, koja su 1862. godine priložila izvjesna braća Marići sa Glasinca. Iznad ovih vrata prizidana je konstrukcija, sastavljena od dva stupa, međusobno povezana polukružnim lukom. Stupovi su izrađeni od kamena i njihov prečnik iznosi 45 cm. Osovinski razmak između stupova iznosi 2,50 m. Visina ove konstrukcije iznosi oko 6 m. Ova konstrukcija je završena barokiziranim vijencem.
Na podužnim fasadama raspoređeno je po 7 prozora – šest u zonama naosa i jedan u zoni oltara. Svi prozori su uski i visoki, završeni polukružnim lukom i svi su istih dimenzija – širine 85 i visine oko 1,40 m Prozori istog oblika nalaze se i na zapadnoj fasadi (dva), kao i na istočnoj strani građevine – po jedan na oltaru, proskomidiji. Prozori imaju dekorirane doprozornike u vidu kvadratičnog stupca sa bazom i kapitelom i polukružnim nadprozornikom sa jako naglašenim vijencem. Cijela kompozicija oslanjena je na bogato profiliran vijenac koji leži na dvije pravougaone konzole. Prozorska okna su izvedena sa kružnim otvorima, mada su izvorno na njima bile postavljene željezne rešetke.
Crkva u Čajniču je zidana od kamena, s tim da je „povrh temelja za 3 aršina od kamena, a ostalo je od sedre.“ Kupole su izvedene od sedre, koja se vadi u neposrednoj blizini objekta. Na jugozapadnom uglu objekta su uzidane dvije ploče od pješčara. Na gornjoj ploči je uklesan nečitak ćirilični tekst i prikazan je konj. Na donjoj ploči su uklesani motivi krsta i dva čempresa.
Crkva je u cjelini omalterisana. Izuzetak čine donje zone, koje su urađene od dotjeranog krečnjaka.
Zvonik crkve u Čajniču ima kvadratnu osnovu, dimenzija 6x6 m. Oslonjen je na sistem tetrapilona, čije dimenzije iznose 1,80 x 1,80 m, sa prolazom širine 2,40 m između njih.
Prema vertikali, može da se podijeli na pet cjelina, od kojih prva ima visinu kao i objekat crkve. U ovoj cjelini se nalaze tri prolaza – zapadni, sjeverni i južni - polukružno zasvedena. Druga i treća cjelina zvonika su identičnog izgleda, s tim da je treća zona nešto uža u odnosu na drugu. Osnovica zvonika na ovom dijelu iz kvadratične prelazi u osmougaonu, jer je projektant uglove zvonika zakosio. U ovoj zoni izvedeni su prozorski otvori u vidu romaničke bifore. Dekoracija prozorskih otvora je jednostavna i po obliku oponaša prozorske otvore crkve. Prozori na zvoniku su drveni sa metalnim žaluzinama. Iznad ovog dijela zvonika nalazi se dio u koji je ugrađen sat. Posljednju cjelinu čini neobarokni krov, pokriven bakarnim limom.
Između svakog od ovih pojasa izveden je jako naglašen horizontalni vijenac. Zvonik je u cjelini građen od kamena.
Crkveno dvorište je prostrano i ograđeno kamenim zidom. Sa jugozapadne strane dozidana je dekorativna kapija po uzoru na kapiju Saborne crkve u Mostaru. Kapiju u Mostaru je projektirao Momir Korunović. (Kadijević, 1997, str. 22) Sa sjeverozapadne strane nalazi se nova zgrada Konaka u kojoj se nalaze prostorije Muzeja.
Damjanovljeva crkvena arhitektura namijenjena srpskim pravoslavnim općinama, kao i sve što je podigao ovaj svestrani neimar sa balkanskog juga, predstavlja simbiozu nekoliko stilskih i funkcionalnih opredjeljenja. Na njima su prisutni elementi bizantijske i postbizantijske arhitekture (ogledaju se u općoj silueti kupola nad naosom, rješenju osnove, primjeni tradicionalnih trijemova), srpsko-bizantijskog neimarstva, kao i elementi romanike, gotike, levantinskog baroka i islamskog graditeljstva, upotrebljeni u dekorativnim završecima elevacije i obradi podionih vijenaca, u mješovitim konstrukcijama i obradama enterijera, dok su elementi zapadnoevropskog baroka ispoljeni, prije svega, u oblicima i detaljima zvonika. (Kadijević, 1997, str. 23) Ove građevine ostat će upamćene po neobičnom eklekticizmu i uspjeloj mješavini stilskih slojeva, ali i bogatoj invenciji autora, sposobnog da odgovori najrazličitijim zahtjevima naručilaca. (Kadijević, 1997, str. 23)
U crkvi u Čajniču se čuva ikona Čajničke Krasnice. Sa njene druge strane je naslikan sv. Jovan Preteča. Ova ikona uživa zvanje «čudotvorna» i predmet je hodočašća. U crkvi je izložena u staklenom okviru koji sprečava njeno oštećenje. Staklena vitrina sa ikonom je postavljena na tron koji završava drvenim ukrasom nalik kruni ili baldahinu.
BOGORODICA PERIVLEPTE SA HRISTOM I SV. JOVAN KRSTITELJ «ČAJNIČKA KRASNICA»
Dupla ikona(12)
Autor: nepoznati bizantijski slikar
Vrijeme nastanka: 1329. ili 1330. godina
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 103x73 cm
Opis: najstarija i svakako najvrednija ikona u Bosni i Hercegovini je čudotvorna ikona Čajničke Krasnice iz Crkve Uspenja Presvete Bogorodice. Ova ikona je jedinstven, ovdje sačuvan primjerak, a ujedno i jedina ikona iz XIV stoljeća u Bosni i Hercegovini. Litijska ikona Bogorodice Perivlepte sa Kristom sa jedne i sv. Jovanom Krstiteljem sa druge strane djelo je nepoznatog bizantijskog slikara. Nastala oko 1329. ili 1330. godine(13).
Ikona je doslikavana vjerovatno u XVI stoljeću. Originalni slikani sloj sačuvan je na licima figura, ali tačne partije naknadnih okolnih premaza teško je odrediti. Kasniji retuši vidljivi su, na primjer, ispod pukotine daske u donjim partijama predstave Bogorodice sa Kristom, gdje dijete drži u rukama svitak sa srpskim, a ne originalnim grčkim tekstom (kakav je na ikoni Jovana Preteče sa druge strane): «Mladenac ... tebje rad... milostju.»
Bogorodica je predstavljena sa većim, izraženim nosom i melanholičanim izrazom na licu. Na čajničkoj ikoni plastičnost je građena prije svega dubokim tamnosmeđim sjenkama oštrih rubova, uz dodavanje tamnozelene duž ivice ovala lica. Svjetlosni akcenti, prisutni u očima, izvučeni su čistim bijelim linijama, smještenim i uz same rubove sjenki. Time je još više naglašen karakterističan bizantijski apstraktno shvaćeni volumen, dat u oštrim svijetlo-tamnim kontrastima, bez tonskog modeliranja. Inkarnat boje rumenog okera modeliran je mehkim, ipak vidljivim, potezima kista. Čvrsti crtački elementi i realistička koncepcija likova povezuju donekle Čajničku Krasnicu sa ikonama dečanskog ikonostasa iz sredine XIV stoljeća. Po plemenitosti slikarske obrade, čajnička ikona svakako pokazuje ruku vrsnog ikonopisca stila Paleologa, a njena umjetnička vrijednost može se mjeriti sa najljepšim ohridskim ikonama istog perioda.
Mala ikonografska osobenost čajničke Bogorodice, koja drži Krista na desnoj, a ne na lijevoj ruci, povezuje ovu predstavu sa legendom po kojoj je sv. Luka slikao ovakvu ikonu dok mu je pozirala sama Bogorodica. Ilustracija ove legende kod nas je sačuvana na freskama manastira Mateiča u skopskoj Crnoj gori iz XIV stoljeća. Ovaj lik Bogorodice nerukotvorene imao je centar svoga kulta u manastiru Abramita u Carigradu. Relativno je mali broj fresaka i ikona kod nas koji predstavljaju ovaj tip Bogorodice sa djetetom na desnoj ruci, odnosno čudotvornu ikonu nerukotvorenog lika, dobročiniteljku i pomoćnicu ljudima u njihovim potrebama. Među ikonama ovaj ikonografski tip se najranije javlja na hilandarskoj Bogorodici iz XIII stoljeća i na Bogorodici Episkepsis iz Crkve sv. Vrača u Ohridu, iz druge polovine XIV stoljeća, te na čajničkoj Bogorodici Perivlepti. Epiteti koji prate lik Bogorodice Evergetide - Blagodeteljnice, najčešće su vezani za milosrdna svojstva ove ikone. Sasvim izuzetno uz nju se pojavljuje termin Perivlepta, kao na ikoni iz Čajniča, koji se ne može vezati za taj ikonografski tip.
Pitanje u kojoj mjeri je litijska funkcija ikone uvjetovala sadržaj i oblik njenog umjetničkog izraza, ima poseban značaj kod litijskih ikona. Primjer dvostrano slikane ikone iz Kastorije iz XII stoljeća, koja predstavlja Bogorodicu Odigitriju sa jedne i mrtvog Krista s druge strane, ubjedljivo pokazuje snažnu i logičnu povezanost između dvije predstave koje se odnose na tekst liturgije Kristovog stradanja. Na ovom ranom primjeru Bogorodica nije predstavljena vedro sa svojim djetetom, već sa izrazom duboke tuge čiji razlog objašnjava predstava mrtvog Krista s druge strane ikone. Suštinsko značenje ikone Bogorodice sa Hristom iz Kastorije, kao vizuelnog izraza njene ritualne funkcije, povezuje beskrajnu tugu Bogorodicinog lika sa istim izrazom na mnogo kasnijoj čajničkoj ikoni. Ekspresivna zabrinuta lica Bogorodice i Krista iz Čajniča svoju dramatičnu unutrašnju sadržinu ostvaruju preko dubokih sjenki i ukošenih obrva, koji na Bogorodicinom liku hvataju vječnu tugu u očima. Crkvena poezija već u XI stoljeću spominje Bogorodicu koja plače i Bogorodicu Strasnu. Kao što je na ikoni iz Kastorije lik mrtvog Krista povezan sa izrazom tuge na Bogorodicinom licu sa suprotne strane, tako je i kod čajničke ikone lik Jovana Preteče na svoj način u sličnoj, mada daleko manje dramatičnoj i potresnoj, vezi sa tugom na majčinom licu Čajničke Krasnice. Preteča u rukama drži grčki tekst: «Pokajte se, jer se približi carstvo nebesko» (Matej, 4, 17), koji ga određuje kao Kristovog proroka koji najavljuje njegovu inkarnaciju. Bogorodicina konačna spoznaja neophodnosti Kristovog stradanja da bi se ostvarilo spasenje, kao i sveobuhvatni iskaz tajni žrtve i spasenja - donekle povezuju teološki koncept ove ikone sa onom iz Kastorije.
Navedeni tekst Evanđelja po Mateju najčešće prati ikonografski tip Jovana Preteče kao anđela s krilima. Takav tip krilatog vjesnika stajao je, ustvari, na kraju duge geneze Pretečinog lika koji je nosio atribute teksta po Mateju, prije nego što je dobio krila u dovršenoj ikonografskoj formi. Tekst "Pokajte se ... " pratio je u srednjovjekovnoj umjetnosti likove Preteče bez krila, u poprsju ili u cijeloj figuri, kao na primjer u srpskom zidnom slikarstvu. Rana pojava tog teksta na isti način kao i na čajničkoj ikoni nalazi se u Nerezima (XII stoljeće), Žiči (XIII stoljeće) i Gračanica (XIV stoljeće).
Sarajevski zlatar Risto Andrić, sin zlatara Andrije Mirosavljevića, okovao je čajničku ikonu 1868. godine u srebro i pozlatu. Radeći na tome tri godine, ostavio je izuzetan primjerak kujundžijskog zanata 19. stoljeća. (Rakić, 1998, 11- 17)
Muzej
1. SV. NIKOLA
Autor: Andrija Raičević
Vrijeme nastanka: sredina XVII stoljeća
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 44,5x34,5 cm
Napomena: ikona je dosta oštećena
Opis: pozadina donje polovine ikone je tamna, a gornja polovina crvena. Na ikoni je predstavljena dopojasna figura sv. Nikole u episkopskoj odjeći sa Evanđeljem u lijevoj ruci. Svetitelj desnom rukom blagosilja. Njegova kosa je tretirana u širokim talasima. Upadljivo su akcentirane bore i najosjetljivija mjesta bijelom bojom. Svetitelj je predstavljen sa dubokim podočnjacima, izraženim čeonim kostima i obrvama, te sa karakteristično izduženim ušnim školjkama, što ovu ikonu približava ostalim Raičevićevim djelima, bez obzira na visok stepen uništenosti. (Rakić, 1998, 95)
2. ULAZAK U JERUSALIM
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: kraj XVIII ili početak XIX vijeka
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 37x28,5 cm
Opis: na blago udubljenoj slikanoj površini predstavljena je scena Kristovog ulaska u Jerusalim. U prvom planu vidi se Krist kako jaše na mazgi. Pred njim dječak prostire platno sa hranom za životinju. Iza njega se vide lica dvojice apostola, te nekoliko oreola ostalih apostola. U pozadini se vidi drugi dječak kako se penje na drvo.
3. SV. GEORGIJE
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: oko 1894. godine
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 72x55,5 cm
Opis: centralno mjesto na ikoni zauzima velika figura sv. Georgija na propetom konju. Svetitelj je odjeven u odijelo vojnika. Na grudima mu je krst, na glavi šljem, a oko nje oreol. Objema rukama drži koplje kojim probada aždahu. U pozadini ikone se vidi dvorac na brdu ispred kojeg stoji princeza.
U donjem dijelu ikone stoji ćirilični natpis: «Priložaju Sime Lučića iz Sarajeva ovome sv. hramu za pomen svoga sina upokojenog Bogdana 1894».
4. SV. DIMITRIJE
Autor: nepoznati kritski majstor
Vrijeme nastanka: XVI vijek
Tehnika: platno kaširano na dasku
Dimenzije: 67x 49,5 cm
Opis: naspram oker pozadine, date su dvije figure, figura sv. Dimitrija(14) na propetom konju i ležeća figura neznabožačkog cara. Svetitelj je odjeven u zlatnu pancirnu košulju. Na glavi mu je zlatna kaciga sa crvenom perjenicom. Oko njega vihori ružičasti plašt. Svetitelj objema rukama drži koplje kojim probada cara. Iznad svetitelja lebdi anđeo. U lijevoj, podignutoj ruci drži cvjetni vjenčić.
Na ikoni mjestimično nedostaje bojeni sloj. Od ćiriličnog natpisa, smještenog na desnoj strani ikone u visini svetiteljeve glave, ostalo je samo:»...tis».
5. NERUKOTVORENI OBRAZ HRISTOV
Autor: nepoznati kritski majstor
Vrijeme nastanka: XVIII vijek
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 53,5x40 cm
Opis: predstavljen je Avgarov(15) tip Krista. Prikazana je samo glava Kristova. Obje polovine lica su simetrične, tako da je i brada pri krajevima razdijeljena. Na licu se ne primjećuju tragovi bola. Glava je uokvirena oreolom. Ubrus drže dva anđela smještena u gornje uglove ikone.
6. PRESVETA BOGORODICA
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: XVIII vijek
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 32,5x28 cm
Opis: ikona se sastoji od sastavljene dvije daske različite širine. Na ikoni je predstavljena Bogorodica, ogrnuta crvenim plaštom. Na kažiprstu desne ruke ima prsten. Na toj ruci drži malog Krista. On je također ogrnut crvenim plaštom. U desnoj ruci drži savijeni svitak papira. Oboje oko glave imaju oreol plave boje. Vanjski rub oreola je oivičen žutim tačkicama. U visini Bogorodicine glave sa desne strane stoje ćirilični inicijali MR, a sa lijeve strane TY(16).
7. SV. GEORGIJE KEFALOFOROS SA ŽITIJEM (17)
Autor: nepoznati srpski zograf
Vrijeme nastanka: 1574. godina
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 76x54 cm
Opis: u centralnom polju predstavljen je sv. Georgije Kefaloforos. Odjeven je odijelo rimskog vojnika. U jednoj ruci drži koplje, a u drugoj svoju odsječenu glavu, dokaz mučeništva, i svitak papira na kom stoji natpis: «Vidi Hriste moj rabu tvome kako tebe radi bezakonici glavu moju posekoše». U gornjem desnom uglu predstavljen je Krist kako mu stavlja mučenički vijenac na glavu. U lijevoj ruci Krist drži svitak sa tekstom: »Mučeniče toga radi venčavam te vencem netruležnosti». U dnu ove scene, kod svečevih nogu, stoji ktitorski natpis koji saopćava da je ovu ikonu dao izraditi Kosta Janković iz sela Dravoda i da je urađena 1574. godine.
U gornjem horizontalnom pojasu, ikone predstavljene su sljedeće scene:
1. sv. Georgije priznaje pred carem Dioklecijanom da je kršćanin,
2. mučenje sv. Georgija kamenom(18),
3. mučenje grebenom sv. Georgija koji je rukama privezan za stup vješala.
U lijevom vertikalnom pojasu, predstavljene su sljedeće scene:
1. mučenje sv. Georgija na točku,
2. sv. Georgija muče bacanjem u krečanu, uz prisustvo anđela spasilaca,
3. sv. Georgije uskrsava mrtvog.
U desnom vertikalnom pojasu, predstavljene su sljedeće scene:
1. obuvanje užarene obuće sv. Georgiju,
2. sv. Georgije pije otrov, ali ostaje živ,
3. carica Aleksandra prima kršćansku vjeru od Sv. Georgija.
Donji, horizontalni pojas, ispunjen je sa više scena nego što predviđeni prostor omogućava. Zbog toga prizori nisu jasno odvojeni, nego se prepliću jedan s drugim.
1. Krist posjećuje Sv. Georgija u tamnici,
2. sv. Georgije oživljava vola zemljoradniku Glikeriju,
3. usekovanje sv. Goeorgija i mrtva princeza Aleksandra,
4. predstavljen je svetitelj kako jednom rukom drži cara koji sjedi na prijestolu za bradu, a drugom rukom je zamahnuo da ga udari, međutim, natpis koji prati ovu scenu govori o rušenju idola(19).
Pozlaćeni duborez ove ikone, sa motivom prepleta i tordiranih stupića povezanih lukom, ima uobičajne odlike pećkih duborezaca. Kolorit ikone je vrlo živ, a njegovi glavni akcenti su vješto raspoređene partije crvenih i ružičastih površina, istaknutih zlatnom pozadinom. (Rakić, 1998, 72-74, Brkić, 1984, 260-261)
8. SV. LUKA
Autor: nepoznata vojvođanska radionica
Vrijeme nastanka: XIX vijek
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 95x94,5 cm
Opis: ikona je kružnog oblika. Vjerovatno je dio nekog ranijeg ikonostasa. Sv. Luka je prikazan u sjedećem položaju. To je portret starijeg čovjeka sijede brade i kose. Odjeven je u bijelu haljinu. Ogrnut je ogrtačem bordo boje. Oko glave ima oreol. Ruke su mu sklopljene na krilu. Prsti su mu isprepleteni. Na krilu su mu dva svitka papira. U pozadini slike se vidi kanjon rijeke pored koje su jablanovi. Nasuprot jablanovima je drvored palmi. U gornjem, središnjem dijelu slike, u kružnici je dan svetiteljev atribut - krilati vo. Sa lijeve strane slike je ćirilični natpis: Sv. apostol Luka. Ikona je rađena u ikonografskom i stilskom zapadnokršćanskom maniru.
9. SILAZAK SVETOG DUHA NA APOSTOLE
Autor: nepoznata vojvođanska radionica
Vrijeme nastanka: XIX vijek
Tehnika: tempera na platnu
Dimenzije: 140x143 cm
Opis: u središnjem dijelu slike prikazana je Bogorodica kako sjedi na podignutom prijestolu. Odjevena je u plavu haljinu. Oko glave ima oreol. Pored nje, sa svake strane, je predstavljeno po šest apostola. Šesterica su predstavljena lijevo i desno od nje u blagom polukrugu u stojećem položaju. Ostala šesterica apostola, također predstavljeni s obje njene strane, sjede. Izgledaju kao da razgovaraju(20). Neki od njih u rukama drže svitke papira. Odjeveni su u haljine pastelnih boja. Iz gornjeg dijela slike na predstavljenu Bogorodicu i apostole padaju plameni jezičci. Slika je rađena u ikonografskom i stilskom zapadnokršćanskom maniru.
10. SV. KIRIL I METODIJE (21)
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: XIX vijek
Tehnika: tempera na platnu
Dimenzije: 121x83,5 cm
Opis: na slici su frontalno predstavljena dva svetitelja. Desni svetitelj je Metodije. Predstavljen je kao stariji čovjek sijede brade i kose. Odjeven je u bijelu haljinu. Ogrnut je bijelim ogrtačem. Preko haljine mu se spušta omofor. U desnoj ruci drži zatvorenu knjigu. Oko glave ima oreol. Lijevi svetitelj, Kiril (Konstantin) je predstavljen kao čovjek tamne kose i brade, u srednjim godinama. Odjeven je u bijelu haljinu preko koje se spušta tamni omofor. Ogrnut je tamnim ogrtačem. U rukama drži otvoreno Sveto pismo. Oko glave ima oreol. U pozadini slike se nazire anđeo.
11. PRESVETA BOGORODICA HODIGITRIJA SA LITURGIČARIMA
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: XIX vijek
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 61x42 cm
Opis: u kompozicionom pogledu ikona je podijeljena u dvije zone. Donju, manju, koja zauzima trećinu ukupne slikane površine, i gornju, veću.
Na donjoj, manjoj slikanoj površini, u nizu, frontalno, predstavljena su peterica liturgičara.
U gornjoj zoni, centralno mjesto zauzima frontalna figura Presvete Bogorodice. Ogrnuta je crvenozelenim ogrtačem. Oko glave joj je pozlaćeni oreol. Na lijevoj ruci drži Krista, a desnom rukom pokazuje na njega. Krist je također prikazan u frontalnoj pozi. Odjeven je u plavičastu haljinu, a preko nje je crvenozlatni ogrtač. Oko glave mu je pozlaćeni oreol. U lijevoj ruci drži svitak papira, a desnom blagosilja.
Desno od Presvete Bogorodice predstavljena je stojeća figura sv. Jovana. On u lijevoj ruci drži Evanđelje. Lijevo od Presvete Bogorodice je predstavljena stojeća figura sv. Gavrila. Svetitelj je predstavljen bosonog, sa rukama na grudima. Oba svetitelje imaju oreole oko glave.
Iznad ova dva svetitelje, u gornjim uglovima ikone su na oblacima predstavljena dva anđela. Pored njih u kartušama je natpis MP-TY.
12. PRESVETA BOGORODICA
Autor: nepoznati kritski majstor
Vrijeme nastanka: XVII vijek
Tehnika: tempera na dasci
Dimenzije: 41,8x31 cm
Opis: pozadina gornje polovine ikone je pozlaćena, a donja je obojena smeđom bojom. Na takvoj pozadini predstavljena je figura Bogorodice sa blago isturenim lijevim ramenom i glavom prislonjenom uz Kristovu, koji je smješten na njenoj lijevoj ruci. Odjevena je u plavu haljinu, ogrnuta je ružičastim ogrtačem, a na njemu i preko glave joj je drugi ogrtač, ukrašen žutim floralnim uzorkom na crvenoj podlozi. Ružičasti ogrtač je bogato nabran. U gornjem dijelu slike dva anđela u lebdećem položaju spuštaju krunu na njenu glavu. Krist je predstavljen u razigranoj pozi. U desnoj ruci drži svitak papira. Tu ruku mu drži Bogorodica. Lijeva ruka mu je ispružena prema njenom lijevom ramenu. Odjeven je u plavičastu haljinu. Opasan je crvenim pojasom. Pored Bogorodicine glave, sa lijeve i desne strane, stoji natpis MR-TY. Oboje imaju oreole oko glave.
13. USEKOVANJE SV. JOVANA KRSTITELJA KRILATOG
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: XVIII vijek
Tehnika: tempera na drvetu
Dimenzije: 46x35,3 cm.
Opis: na oker podlozi predstavljena je frontalna figura sv. Jovana Krstitelja. Svetitelj je prikazan kao smeđokos čovjek srednjih godina i izraženih obrva. Odjeven je u crvenu haljinu preko koje je taman ogrtač. Na leđima su mu velika krila. U lijevoj ruci drži na pladnju svoju usekovanu glavu oko koje je oreol, a u šaci svitak papira. Desnom rukom blagosilja.
14. PRESVETA BOGORODICA HODIGITRIJA - PUTEVODITELJKA
Autor: nepoznati domaći majstor
Vrijeme nastanka: kraj XVIII ili početak XIX vijeka
Tehnika: tempera na drvetu
Dimenzije: 36x25,5 cm
Opis: na zlatnoj podlozi predstavljena je frontalna figura Bogorodice – Putevoditeljke. Ogrnuta je tamnocrvenim plaštem. Na glavi joj je kruna, a oko nje oreol ispunjen vitičastim floralnim ornamentom. Na lijevoj ruci drži Krista, a desnom pokazuje na njega. Krist je predstavljen također u frontalnoj pozi. Na glavi ima krunu, a oko nje oreol. On desnom rukom blagosilja, a u lijevoj drži savijeni svitak papira. Uz njegovo lijevo rame sitnim ćiriličnim slovima je ispisan monogram IS-HS. U gornjim uglovima ikone u kartušama stoji natpis MP-TY.
Rukopisne knjige
1. ČETVEROJEVANĐELJE, PERGAMENT, KRAJ XIV ILI POČETAK XV STOLJEĆA
Pergamentno četverojevanđelje nije potpuno očuvano. Na početku nedostaje tekst Evanđelja po Mateju do VII glave, a na kraju do 62 stiha XXII glave u Evanđelju po Luki, te kompletno Evanđelje po Jovanu. Također, nedostaju i pojedini listovi iz sredine knjige, tako da je ukupno sačuvano 167 listova.
Pergament je puniji i krut, ali ima i tanjih i mekanijih listova. Bijel je, čist i gladak, načinjen od dobro učinjene kože. Vremenom je isprljan i požutio od vlage. Vjerovatno je talijanskog porijekla. Povez je kožni, vjerovatno iz XVIII stoljeća.
Format Evanđelja je 8°.
Veličina listova je 19,5x14,5 cm.
Veličina teksta najčešće je 14x10 do 10,5 cm.
Broj pisanih redova nije uvijek jednak. Kreće se između 20 i 22 reda, ali ima i stranica gdje je ispisano 18, 19, 21, i 23 reda.
Evanđelje prvobitno nije bilo paginirano. Obilježavanje kvaterniona izvršeno je kasnije, slavenskim brojevima u gornjem lijevom uglu i to samo od III do XVI kvaterniona. Kvaternioni su po broju listova nejednaki, imaju po 8 i 10 listova. Tekst je pisalo troje ili četvero prepisivača i to naizmjenično, što se vidi po direktnim nastavljanjima prve dvojice. Treći rukopis se znatno razlikuje, pismo je više oblo.
Dokaz da je cijelo Evanđelje pisano tokom XIV i XV stoljeća, pored paleografskih osobina teksta tog vremena, pruža i intitulacija kneza Pavla (Radenovića) koja je ispisana minuskulnim pismom njegove kancelarije na marginama 115b i 116b lista. Taj tekst je izveden sitnim ustavom. Slova su veličine 4 mm, uskog i tankog oblika, sa karakteristikama forme lapidarnog pisma sa stećaka. Pisano je ijekavštinom, sa puno arhaičnih jezičkih oblika, ali i primjesom govornih oblika i glasovnim osobinama narodnog izgovora. U tekstu ima izvjestan broj grcizama, transkribiranih na način srpskoslavenske recenzije, što znači da je prepis sa grčkog prevoda. Odjeljci za čitanje izdijeljeni su po začalima, koja su jednaka sa rasporedom u pravoslavnoj crkvi. Ovaj rukopis je u paleografskom pogledu sličan Mostarskom jevanđelju Manojla Grka.
Rukopis je ukrašen inicijalima, posebno u Evanđelju po Mateju. Inicijali su različitog oblika, vrlo arhaični, često u dvojnim prepletima, sa palmetama, polupalmetama i volutama. Crtež je izveden cinoberom, a pojedini su ispunjeni plavom ili crvenom bojom. Pokazuju uprošćene osobine bizantijskih oblika.
Najzanimljiviji inicijal se nalazi na listu 35a u Evanđelju po Mateju. Prikazana je čovječja figura. Predstavlja ćirilično slovo I. Nalazi se kod teksta o bogatom mladiću koji pita Krista šta da radi da dobije carstvo nebesko.
Figura u rukama drži neobičan predmet, sličan većoj i manjoj posudi.
Crtež je izveden crnom i crvenom bojom. Glava figure je iscrtana primitivno i grubo. Niz glavu i leđa figure se spušta kosa iscrtana kao vlasulja. Odijelo i donji dio figure su gotovo geometrijski stilizirani i neobično kolorirani kontrastima crvene i crnosmeđe boje. Desna polovina odjeće obojena je djelimično crvenom bojom i ukrašena polukružnim crvenim šarama na bijelom polju, a lijeva polovina crvenosmeđom bojom. Oko struka figure je pojas kakav je nošen u srednjem vijeku. Na nogama figure su iscrtane šiljate čizme, kakve su nošene tokom XIV i XV stoljeća. Desna čizma obojana je crnom, a lijeva crvenom bojom.
Figura, svojim oblikom, odjećom i stilizacijom, najviše podsjeća na ljudske predstave na stećcima.
U rukopisu se nalazi i glagoljski zapis. Strane 89b i 90a nisu bile ispisane, iako se tekst sa prethodne strane nastavlja na sljedeću (91b) bez ikakvog prekida. Na praznoj strani 90a, neko je kasnije ispisao glagoljični zapis crnim mastilom na 2/3 strane u 13 redova. Zapis zauzima 9,5 cm visine i 12 cm širine. Slova su visoka 4-5 mm, osim onih koja su po svojim osobinama viša. Zapis sadrži tekst iz Evanđelja po Jovanu iz XV glave od 17 stiha: sin zlpov}da kam da volite druga ... a završava se u polovini 20. stiha riječima: nesta raba voli gospodina svoego.
Zapis je izveden mjestimično mješavinom okrugle i uglaste glagoljice sa miješanjem ćiriličnih slova. Izgleda da se zapisivač bolje služio ćirilicom i da je glagoljicu poznavao uzgred. Na osnovi boje mastila, koje je crnje od mastila kojim je pisan veći dio Evanđelja, kao i na osnovi pisanja ćiriličnih slova, zaključuje se da je zapis nastao kasnije nego samo Evanđelje.
Na listu 92b u Evanđelju po Marku iscrtana je figura Kraljevića Marka kao vladara i sveca sa nimbom i ćiriličnom signaturom: sveti Marko Kralevića.
Ovo je jedinstven crtež Kraljevića Marka u našim starim knjigama, kao i njegovo tretiranje kao svetitelja sa svetačkim i vladarskim atributima. Crtež je naivan i grub, izveden po ugledu na ikonografske predstave svetih ratnika i vladara. (Momirović, 1956, 174-176)
2. ČETVEROJEVANĐELJE, PAPIR, 1513. GODINA (MOŽDA I STARIJE)
Evanđelje je pisano na glatkoj i punoj bijeloj hartiji sa vodenim znakom zaokružene kotve i šestokrakom zvijezdom na vrhu. Pisale su ga vjerovatno dvije ruke; prva urednija, druga grublja, većim slovima.
Čini ga 398 dobro očuvanih listova. Originalna veličina listova nije sačuvana jer je opsječeno prilikom povezivanja u XIX stoljeću.
Današnje dimenzije stranica su 27,2x20 cm.
Veličina teksta je 19,5 do 20x12 cm sa 20 redova na svakoj strani. Paginacija je obilježena po kvaternionima, na sredini donjeg okrajka početnih i završnih listova svakog svežnja crvenom bojom. Većina svežnjeva ima po 10 listova (33 kvaterniona), a ostali od 4,5,6,7 do 12 listova.
Evanđelje je srpske recenzije, raškog tipa XVI stoljeća. Tekst je pisan krupnim poluustavom, crvenim i smeđim mastilom, a poglavlja, napomene i podjela teksta cinoberom. Slova između osnovnih linija su velika 7 do 8 mm. Evanđelje je pisao jedan čovjek.
Zaglavlja na Teofilaktovom predgovoru i počecima svih evanđelja ornamentirana su zastavicama u raznoj kombinaciji prepleta i boja po uzorima na ornamente Moravske škole iz kraja XIV i prve polovine XV stoljeća. Naslovi su izvedeni kitnjastim i dekorativnim krupnim slovima, u liturgiji, a početak svakog evanđelja ukrašen je tananim kitnjastim inicijalima.
Zapis na listu 397b: sken.
Zapis na listu 398a je zapis prepisivača, popa Olivera, vezan za manastir Papraću. On u zapisu opisuje teška vremena nakon osmanske ofanzive na sjevernu Bosnu i pad Srebreničke banovine 1512. godine.
Zapis popa Vuka na poleđini sadržaja Evanđelja po Marku na kraju XII kvaterniona na vrhu lista: sken.
Vodeni znak: vaga u krugu tipa Briquet 2456 iz 1508-1510. godine i vaga u kartuši tipa Briquet 2471 iz 1482-1537. godine. (Momirović, 1956, 175-176, Mošin, Traljić, 1959, 92)
3. ČETVEROJEVANĐELJE, PAPIR, DRUGA POLOVINA XV STOLJEĆA
Dimenzije četverojevanđelja iznose 20x27 cm. Ima 124 lista. Poluustav. Vrlo je trošno. Uvezano je u novi kožni povez sa Oktoihom broj 9 i Prologom «stišnim» za ljetnju polovicu sa kraja XVI stoljeća broj 12.
Vodeni znakovi:
- škare tipa Briquet 3668 iz 1454. godine,
- manje škare tipa Briquet 3669 iz 1457/1458. godine,
- ukrštene strelice slično Briquet 6269 iz 1454. godine.
Na strani 123. stoji zapis: «Da se zna kada popališe Nemci Sarajevo v leto zse (7205=1697) carstvovaše sultan Mustava. Na Bosni paše ne bijaše, meseca oktomvrija 13 u oči Petke Paraskeve.» (Mošin, Traljić, 1959, 92)
4. SLUŽABNI MINEJ ZA OKTOBAR, PAPIR, XVI STOLJEĆE
Dimenzije mineja iznose 21,5x31 cm. Ima 161 list. Knjiga je u novom uvezu, nestručno restaurirana običnim papirom. Na f 34-40 ostavljena je ljubičasta plijesan. Prvih sedam listova dodano je kasnije – prema zapisu 1750. godine. Vodeni znakovi osnovnog dijela: sidro u krugu sa zvijezdom i kontramarkama PA s krstom, PC i B – sve iz druge četvrtine XVI stoljeća, u dodatnom dijelu iz 1750. godine tri polumjeseca.
Pisan je krupnim slovima. Početna slova su crvene boje, ostala crna. Na dnu lista, završetka službe 1. oktobra stoji zapis: «Sie pisah az mnogogrešni pop Stojan oz mjesta Beloga Pola na 1750 mjeseca avgusta 28 den Troici.» (Mošin, Traljić, 1959, 93)
5. OKTOIH, I-IV GLASA, PAPIR, KRAJ XV STOLJEĆA
Srpska recenzija. Dimenzije oktoiha su 19,5x25 cm. Ima 49 obrezanih listova. Poluustav po 27 redova. Uvezan zajedno s Prologom «stišnim» za ljetnju polovicu sa kraja XVI stoljeća (broj 12) i Četverojevanđeljem iz XV stoljeća. Oktoih sadržava sljedeće: od službe drugog glasa u nedjelju na jutrenji do prve pjesme kanona u subotu na jutrenji istog glasa. Rukopis je vrlo oštećen, naročito u gornjem unutrašnjem uglu i nevješto pokrpan. Vodeni znak: dvije varijente rujavice sa zvijezdom, slično Briquet 10713 iz 1485. godine. (Mošin, Traljić, 1959, 93)
6. CVIJETNI TRIOD, PAPIR, TREĆA ČETVRTINA XVI STOLJEĆA
Srpska recenzija. Dimenzije 19,5x31 cm. Ima 199 listova, sprijeda 5 listova volantnih i 194 folijirana. Poluustav od 28 redova. Nedostaje početak i kraj. Vodeni znakovi: 3 varijante sidra u krugu sa zvijezdom i kontramarkom HS, AP i PA.
Početna slova trioda su crvene boje, a ostala crne. (Mošin, Traljić, 1959, 93)
7. BOGORODIČNIK, PAPIR, SREDINA XVI STOLJEĆA
Srpska recenzija, dimenzije 21x31 cm. Ima 99 listova. Poluustav po 27 redova. Oštećen, nedostaje početak i kraj. Bez uveza. Vodeni znakovi su slični kao u mineju za mjesec oktobar (broj 4) – sidro u krugu s kontramarkama PA, IB i PC.
Tekst je sačuvan od 6. pjesme Bogorodicinog kanona prvog glasa u utorak do kraja kanona osmog glasa u subotu navečer. Prekida se iza naslova «V nedelju več(era) kan(on) mol'b'n' presvetej Bogorodici.» (Mošin, Traljić, 1959, 94)
8. TREBNIK, PAPIR, 1737. GODINA
Srpska recenzija. Dimenzije 9,5x14,8 cm. Ima 216 listova u novom, kožnom povezu. Nedostaje početak. Pisan je poluustavom sa zastavicama. Vodeni znak: tri polumjeseca sa kontramarkom BM.
Početna slova su pisana crvenom bojom, ostala crnom. Do polovine knjige se primjećuje rukopis jednog prepisivača, a odatle se primjećuje drugi rukopis – sitniji, pisan bosanskom ćirilicom.
Na zadnjem listu je natpis: «Tako budi kade pisa Lazar Komadanović u Čainiču meseca decemvria den 18 na 1826. i tada bijaše oka žita 4 pare i tada bijaše smutnja u Bosni car se zavadi s Bosnom svom ne more se pomiriti lasno.»
Ispod toga stoji: «Ovaj trebnik našao sam među knjigama moga pokojnog djeda popa Lazara te za njegovu dušu prilažem sv Bogorodičinoj crkvi u Čajniču. 15. juna 1892. Patrikije Komadanović, sveštenik čajnički.» (Mošin, Traljić, 1959, 94)
9. KNJIGA ZLATOUST, PAPIR, KRAJ XV ILI POČETAK XVI STOLJEĆA
Srpska recenzija. Dimenzije 21x29 cm. Ima 289 listova. Poluustav po 30 redova. Na početku vodeni znakovi – vaga u kartuši istog tipa kao u dubrovačkim knjigama Cons. Min. 27 iz 1500. godine i Cons. Rogat. 26 iz 1492. godine ovog rukopisa. Knjiga sadrži slova sv. otaca za ciklus Velikog posta, Pedesetnice i onda za druge velike praznike (Obrezanje Gospodnje, Bogojavljenje, Sretenje, Vaznesenje i dr).
Početna slova su pisana crvenom bojom, a ostala crnom bojom.
Na zadnjoj korici je natpis: «Aksentiju za dušu. Poneže da se zna siju knjigu glagolemi Zlatoust priloži rab boži Ilia Savić (drugom rukom napisano iznad njegova imena Jeromonah Teofil) u hram Uspenie Presvetie Bogomatere za vječni pomen i ašće kto pokusit se naveden diavolom i otnimet više rečeni Zlatoust, da mu e prokleto va si vek i va budušči leta Bogorodica supernik na Strašnom sudišći, amin, amin, amin.»
Ispod ove bilješke stoji sljedeća: «Sia knjiga mene Milinka Radovića u Čajniču, pisa u mitropoliji čajničkoj srbljak stari, mjes. Julia godine. 1846, pisa Janićije Vasović.»
Rukopis prve bilješke je star i odnosi se na hercegovačkog mitropolita Aksentija (1751-1763). (Mošin, Toljić, 1959, 94-95)
10. PROLOG STIŠNI ZA ZIMSKU POLOVICU GODINE, PAPIR, KRAJ XVI STOLJEĆA
Srpska recenzija. Dimenzije 19,5x29 cm. Ima 324 lista. Nedostaje završetak. Poluustav po 28 redova. Rukopis je u novom kožnom uvezu. Prilikom uvezivanja je dosta obrezan. Vodeni znak: sidro u krugu s trolistom i kontramarkom GA, tipa Briquet 568 iz 1591-1597. godine.
Naslov i početna slova su pisani crvenom bojom, neka su pisana zelenom, a ostala crnom bojom. Rukopis odaje vještog pisara, slova su srednje veličine.
U Prologu je samo jedan zapis: «Meseca januara umrie služitelj čainički zakona pop Petar, recite braćo, Bog da pokoj jerea Petra 1815.» (Mošin, Traljić, 1959, 95)
11. PROLOG STIŠNI ZA ZIMSKU POLOVICU GODINE, PAPIR, KRAJ XVI STOLJEĆA
Srpska recenzija. Dimenzije 21x31 cm. Ima 289 lista. Nedostaje početak (sačuvano od kraja II kvaterne). Poluustav po 30 redova. Novi uvez u koži. Listovi su sprijeda istruhli, sav gornji dio pokriva velika žuta mrlja od plijesni. Vodeni znak: sidro u krugu sa zvijezdom i kaontramarkom PC iz druge četvrtine XVI stoljeća.
Zapisi:
«Da se zna kada se poče graditi crkva čajnička to beše ot stvorenija mira 7302 a ot Roždestva Gospoda Isusa Hrista 1804 to beše meseca avgusta dan budi 19 petak. Toga meseca 26 dan zli Turci zastaviše tri dni te se ne pravi...». Na istom ovom listu s druge strane od desna piše: «meseca septembra dan 8 zli Turci noći oboriše što bijaše napravljeno i svu građu pokvariše.» Na istom ovom listu s druge strane stoji: «Da se zna ot Čajničke crkve građa poče se graditi meseca avgusta dan 19 a savrši se meseca oktovrija dan 25.» Naspram ovog, na drugom listu, piše: «Da se zna ot crkve službe u staroj bi služba na Ubrus a u novoj na Mitrov dan.» (Sv. Dimitrije se proslavlja 26. oktobra, odnosno 8. novembra, a Ubrus(22) (Pokrov) 1. odnosno 10. oktobra.)
Dalje odatle stoji: « Znano budi kada pisa Lazo Komadanović na 1826. meseca aprila», te «Siju knigu glagoljemu poučenie kupi Ovan Safunčia i sa Simom bratom priložiše u sveto Uspenie Bogorodici za svoju dušu i ocu Radojci.»
Na kraju knjige stoji: «Sia svetaja i dušespasiteljnaja kniga glagolemi prolog crkve čajničke hrama Uspenia presvetie Bogorodice nastojanijem i upravlenijem protopopa kir Mihaila crkve Uspenia presvetia Bogorodice pri rece Janevine, podpisah va leto ot Roždestva Hristova na...» (vjerovatno 1826)
Na korici gore stoji natpis: «Sia kniga glagolema prolog Uspenia presvete Vladičice naše Bogorodice i prisnodeve Marie va ljeto... (1492?)» (Mošin, Traljić, 1959, 95)
12. PROLOG STIŠNI ZA ZIMSKU POLOVICU GODINE, PAPIR, KRAJ XVI STOLJEĆA
Srpska recenzija. Dimenzije 19,2x25 cm (obrezan). Ima 40 listova. Poluustav po 25 redova. Uvezan zajedno u kožni povez sa Oktoihom broj 5 i Četverojevanđeljem broj 3. Listovi su prilikom uvezivanja ispremiještani: 1,3,2,5,4. Vodeni znak: sidro u krugu s trolistom i kontramarkom A.
Početna slova su pisana crvenom bojom, a ostala crnom.
U Prologu je mnogo zapisa iz XIX stoljeća. (Mošin, Traljić, 1959, 96)
Štampane knjige
1. OKTOIH ĐURĐA CRNOJEVIĆA
(Cetinje), Jeromonah Makarije ot Čr`nyje Gori po naredbi Đurđa Crnojevića, 4. januar 1494; 2°. Listova 270.
Nepotpuno, nedostaju cijeli prvi i drugi kvaternion.
Na listu XXXIV6 recto, koji je bez štampanog teksta, nalazi se ćirilični zapis: «Siju knjigu kupi pop Vuk u Dimitra Popovića iz Kržave za 6 groševa. Groševi (?) i ovu knjigu priloži Janoka Vlaisala 20 a(spri), Anica Iovanova 20 a(spri) i Mara Stevanova 20 a(spri) bog da ih prosti a veće nikto ništa.»
Na listu XV5 verso, na margini, je ćirilični zapis: «Da se zna leto ot roždanstva Hristova 1803. Togo leta u Čaniču žito bi o Mitrovu para 4, o Božiću para 8, o Tripunu para 12, u oči Đurđa para 20, po Đurđu dan treti para 14. Kruška suha divaka oka para 10, slani sir oka para 10, masla oka para 50, siena para 3.»
Povezano u karton presvučen kožom. XX stoljeće.
Povezano jednim listom Oktoiha petoglasnika, Cetinje, prije 1497. (Popović, 1965, 33-34)
2. PSALTIR
Psaltir s posljedovaniem (serbice).
Cetinje, jeromonah Makarije ot Čr`nyje Gori poveljeniem Đurđa Crnojevića, 22. septembra 1495; 4°. Listova 348.
Badalić 931. Gspan-Badalić 573.
Nedostaju listovi 1-24, 80, 100-110, 121-122, 139, 285, 322-348.
Na štampanom listu 221 recto, u donjoj margini, ćirilični zapis, crvenim mastilom: «Mjeseca dek. 2 dn prestavi se rab božii iermonah starc Maksim v...zastupen.»
Na štampanom listu 235 verso crvenim mastilom stoji ćirilični zapis: «V ljeto 7062 (1554) prestavi se starac Sime(on).»
Oba zapisa pisana su istim rukopisom.
Povezano u XX stoljeću. Kartonske korice su presvučene kožom.
Ispred psaltira povezan je rukopis od 25 listova, pisan crkvenom ćirilicom, lijepim, pravilnim i krupnim poluustavom XVI stoljeća. Inicijali su lijepo ukrašeni. Nedostaje početak rukopisa, tako da sačuvani dio počinje sa devetim psalmom, a završava sa dvadeset osmim na mjestu gdje počinje sačuvani dio štampanog psaltira.
Iza 99-og štampanog lista povezano je 15 listova ćiriličnog rukopisa, sitnim poluustavom XVII stoljeća. Rukopis sadrži isto što i 100-110. list štampanog psaltira. Poslije ovog rukopisa slijedi 111. i dalji listovi štampanog psaltira.
Iza 192. štampanog lista uvezano je 46 listova, pisanog ćirilicom, sitnim poluustavom, koji sadrži odlomak iz časlava i koji je datiran godinom 1622. Na listu 45-verso ovog rukopisa je zapis drugom rukom: «Sija kniga monastira Vuvca hrama Roždastva prečiste Bogorodice kto se pokusi da e otnimi ot svetago monastira da e proklet ot gospoda Boga i prečiste Bogo matere i vse svetii Bogo ugodnik krome sabora manastirskogo.» (Popović, 1965, 37)
3. SLUŽABNIK BOŽIDARA VUKOVIĆA
Štampan u Mlecima. Dimenzije papira su 13,5x19 cm. Ima 232 lista. Oštećen je. Uvezan je u novi kožni povez.
Zapis f.1: «Ovu leturgiju našao sam među knjigama pok. Moga đeda jereja Lazara te je evo za njegov spomen.» (Mošin, Traljić, 1959, 96)
4. PSALTIR S POSLJEDOVANJEM
Štampao Jeronim Zagurović u Mlecima 1569. godine. (Mošin, Traljić, 1959, 96)
5. OKTOIH IZ ŠTAMPARIJE ĐURĐA CRNOJEVIĆAI-IV GLASA
Štampan na Cetinju 1494. godine. Sačuvano 255 listova. U kožnom uvezu. Oštećen. Od prve dvije sveske sačuvan je samo 2. list II kvaterne.
Na zadnjem listu stoji zapis: «Siju knjigu kupi pop Vuk u Dmitra Popovića iz Goržave za 6 groševa. Groševi i ovu knjigu priloži Januka Vlaisala 27, Anica i O... 20 i Mara Stepanova. Bog da ih prosti. A veće nitko i ništa.» (Mošin, Traljić, 1959, 96)
6. OKTOIH IZ ŠTAMPARIJE JERONIMA ZAGUROVIĆA, VENECIJA, 1569-1571. GODINE
Oktoih je štampan u Veneciji oko 1570. godine. Dimenzije papira su 21x28 cm. Ima 158 listova. Na početku je zastavica sa slikom sv. Kozme, Jovana i Josifa, dok je prvi list pogrešno uvezan u iduću knjigu. (Mošin, Traljić, 1959, 96)
7. OKTOIH IZ ŠTAMPARIJE BOŽIDARA VUKOVIĆA, VENECIJA, 1519-1539. GODINE – PETOGLASNIK
Štampan u Veneciji 1537. godine. Dimenzije 19x27,5 cm. Ima 136 listova. Na početku je umetnut prvi list Zagurovićeva oktoiha sa Kristovim likom. Prvi listovi knjige su izgubljeni. Sačuvani dio počinje od 8. lista prve sveščice i ide do «Skazanja o nedeljeh i o počelijeh knigi sije». Iza f. 74 nedostaje 1 list – kraj srijede i početak četvrtka VII glasa. (Mošin, Traljić, 1959, 96)
8. PSALTIR IZ ŠTAMPARIJE JERONIMA ZAGUROVIĆA, VENECIJA, 1569-1571. GODINE
Psaltir je štampan 1570. godine u Veneciji. Dimenzije iznose 14x19,5 cm. Ima 261 list. Uvezan je u novi kožni povez.
Na f.89v je zapis: «Preosvešćennejšemu gospodinu proizvedeneišemu...», f.171 – dodano na margini uz 15. juna: «- i svatago i velikago kneza Lazara stradavšago ot Turaka na polju Kosovu i ot cara Murata», f. 221v – «Az grešni Nov'k pop crnorečki»; f.230v – nevješto: «Pop Radivoi Dubranu ne... dug za pameti – pomiluj B(ože).»
9. SLUŽABNIK IZ ŠTAMPARIJE BOŽIDARA VUKOVIĆA, VENECIJA, 1519-1539. GODINE(23)
Služabnik je štampan u Veneciji 1554. godine. Dimenzije iznose 14x19,8 cm. Tri su posljednja pogrešno dodana iz sljedovanog psaltira. Tekst je cjelovit, osim lista koji nedostaje iza f.114 bis. Naprijed su dodana 3 lista na kojima su rukopisne bilješke sa «molitvom dvanadesete apostolom» sa zakletvom đavola, o redu Evanđelja po nedjeljama, o «Ježe odažditi zemle dažd», zapisi za zdravlje iz sela Bioska, Beširovine, Priana i dr., večernje molitve, tropar i kondak Vaznesenju. (Mošin, Traljić, 1959, 97)
10. PSALTIR IZ ŠTAMPARIJE ĐURĐA CRNOJEVIĆA, CETINJE, 1494-1496. GODINE
Dimenzije papira su 14x21 cm. Oštećen je. Nedostaje početak i kraj teksta. Sačuvano 365 listova.
Prvih 25 listova je zapravo rukopisni dodatak, počev od psalma IX do XV, zatim se nastavlja štampani tekst.
Manji zapisi se nalaze na stranicama f. 4-5,12,13,14,16-18,21,48. (Mošin, Traljić, 1959, 97)
11. JEVANĐELJE
Štampano je vjerovatno u XVII stoljeću. Zapis na koricama: «Siju knigu evangelie priloži Ihasi Ioan ot grada Skopia u monastir Mileševa.» (Mošin, Traljić, 1959, 97)
12. BIBLIJA
Štampao je Ivan Fedorov u Ostrogu 1581. godine, 12. augusta. Uvezana je u kožni povez. Prema Mošinu, štampana je sitnim minejskim slovima po dva stupca. Listovi su numerirani. Na početku knjige Bitija nedostaje nekoliko listova, kao i na kraju apokalipse. Na zadnjem listu apokalipse s druge strane stoji: «Siju blagočestivu i duše poleznuju knjigu otkupi rab Božji Arsenije Čurčija Radaičin sin i priloži je v sveti hram Uspenije Bogorodice za večni spomen leto 7197» (1689. godine). Na prednjoj korici stoje: «Poneže da se zna sia knjiga, glagoljema biblia sidnikova priloži je rab Božji Arsenije Čurčija, Bog da mu dušu prosti ljeto7...». (Mošin, Traljić, 1959, 97)
13. TRIOD
Štampan je 1651. godine u Moskvi, u vrijeme cara Aleksija Mihajlovića, s blagoslovom ruskog patrijarha Josifa. Nedostaju listovi na početku i na kraju trioda. (Mošin, Traljić, 1959, 97)
14. OPŠTI MINEJ
Mošin navodi da je vjerovatno štampan u isto vrijeme kao i prethodni Triod rumunjski (1651. godine). Sačuvan je 271 list. Na početku trioda su dodana dva lista. Zatim slijede dva zapisa vlasnika knjige, jereja Jove Vergovića iz 1833. godine i zanimljiv zapis iz iste godine o Gradaščevićevoj buni. (Mošin, Traljić, 1959, 97)
Pored ovih knjiga, Mošin i Taljić u Našim starinama iz 1959. godine donose dolje navedene štampane knjige, ali bez šireg obrazloženja.
15. Psaltir, štampan 1653. godine u Moskvi,
16. Epitom iz 1741. godine,
17. Minej za novembar iz 1758. godine, štampan u Moskvi,
18. Pravila molebnaja, štampana 1761. godine,
19. Posledovanie molebna, štampano 1717. godine u Moskvi,
20. Blagopotrebnija jektenii, štampano 1764. godine u Kijevo-Pečarskoj Lavri,
21. Blagopotrebna prošenija, štampano 1764. godine u Kijevo-Pečarskoj Lavri,
22. Triod posni, štampan 1791. godine u Moskvi,
23. Sobranie raznih... poučenij, štampano 1794. godine u Beču (2 primjerka),
24. Trebnik, štampan 1796. godine u Kijevu,
25. Služabnik, štampan 1799. godine u Budimu,
26. D. Nikolajević, Zercalo hristjanskoe soderžaščee misli spasitelnija i uveščanija dušepoleznaja... V Budime, 1801 (nedostaje naslovni list),
27. Vukovićev trebnik, štampan oko 1540. godine u Mlecima. Dimenzije su 13,5x19,7 cm. Sačuvano je 271 list. Nedostaje početak i kraj teksta,
28. Mileševski psaltir iz 1544. godine. Dimenzije su 14x19 cm. Sačuvano je 154 lista. Nedostaje početak i kraj teksta. Uvezan je u novi kožni povez. Na stranici f. 99-99v je zapis: «Ovaj psaltir našao sam među knjigama moga đeda pok. Lazara te ga za njegov spomen prilažem sv. Bogorodičinoj crkvi u Čajniču. Pop Patrikije Komadanović. 15/VI 92.g.»,
29. Vukovićev služabnik iz 1554. godine, štampan u Mlecima. U čajničku crkvu je donesen iz crkve u Zaborku (okolina Čajniča). Na prvim listovima ide zapis: «Siju leturđiju otkupi Milan Ćurčija i dade je u crkvu svetoga Proroka Ilije za večni pomen. Bog da ga prosti.» Kraj zapisa je okrnjen,
30. Grčki psaltir iz 1740. godine, nije uvezan,
31. Tipikon iz 1853. godine, štampan u Carigradu,
32. Tipikon iz 1871. godine, štampan u Kijevu,
33. Psaltir iz 1848. godine,
34. Psaltir – nepoznato, nedostaje naslovna strana,
35. Psaltir iz 1861. godine, štampan u Beogradu,
36. Psaltir (ruski – nedostaje naslovna strana),
37. Psaltir s voprostima i otvetima, rusko izdanje bez naslovnog lista,
38. Časoslov, rusko izdanje bez naslovnog lista,
39. Časoslov, rusko izdanje bez naslovnog lista,
40. Časoslov, rusko izdanje bez naslovnog lista,
41. Časoslov, rusko izdanje bez naslovnog lista,
42. Časoslov iz 1874. godine, štampan u Beogradu,
43. Služabnik, rusko izdanje iz XVIII stoljeća,
44. Služabnik iz 1898. godine, štampan u Sarajevu,
45. Trebnik, rusko izdanje bez naslovnog lista,
46. Trebnik, rusko izdanje bez naslovnog lista,
47. Trebnik, rusko izdanje bez naslovnog lista,
48. Trebnik, rusko izdanje bez naslovnog lista,
49. Trebnik, rusko izdanje bez naslovnog lista,
50. Praznični minej iz 1853. godine, štampan u Moskvi,
51. Antologij (Praznični minej) iz 1855. godine, štampan u Beču,
52. Triod iz 1861. godine, štampan u Moskvi,
53. Triod, rusko izdanje bez naslovnog lista,
54. Posledovanie molebnago penija iz 1862. godine, štampano u Moskvi,
55. Jerejski zbornik, rusko izdanje bez naslovnog lista,
56. Irnologij, nedostaje naslovni list. (Mošin, Traljić, 1959, 97-98)
3. Dosadašnja zakonska zaštita
Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, broj 1536/50, od dana 7. novembra 1950. godine, objekat je bio zaštićen.
Rješenjem Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine, broj 02-885-3, od 18. aprila 1962. godine, objekat je stavljen pod zaštitu države i registriran kao spomenik kulture.
Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine, Velika pravoslavna crkva u Čajniču je bila evidentirana i kategorizirana kao objekat I kategorije.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, u prethodnom sazivu, donijela je odluku o stavljanju pod rednim brojem 175 Čajniče - Crkva Uspenja Bogorodice i 176 Čajniče - Crkva Vaznesenja Hristovog na Privremenu listu nacionalnih spomenika.
4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
Stara crkva
- 1893. godine obnovljena stara crkva
- 1946. godine – rekonstrukcija crkve
- Devedesetih godina XX stoljeća – pokrivanje krova
- Radovi na tekućem održavanju objekta
Nova crkva
- 1893. do 1897. godine – sagrađen novi zvonik. Postoji više projektnih rješenja koja su pronađena u Arhivu BiH. Osim varijacija u visini, primjetno je više varijanti prozorskih otvora, rješenja fasada, rješenja postavljanja zvona, vrsti krova i sl.
- 1954. godine – rekonstrukcija crkve uz projekat Momira Korunovića i Dušana Milosavljevića. Uočeno je da je ovim intervencijama došlo do određenih promjena u dimenzijama i obliku prozorskih otvora i obradi površina. Na objektu su se nakon toga obavljali radovi na tekućem održavanju.
- 2006. godine u objekat je uvedeno podno grijanje.
5. Sadašnje stanje dobra
Objekat je u dobrom stanju.
Zbirka knjiga čuva se u neadekvatnim prostorijama i vitrinama. Pored toga, gotovo sve knjige su zahvaćene plijesni i vlagom i neophodna je njihova zaštita, konzervacija i restauracija.
Zbirka ikona je u boljem stanju. Zbirka se jednim dijelom čuva u Staroj i Novoj crkvi, a drugim dijelom u Muzeju. Ikone, koje su smještene u Muzej (jedna prostorija), nemaju adekvatne uvjete za čuvanje niti za izlaganje. Veliki broj ikona je prekriven slojem čađi i prljavštine, a na brojnim ikonama je bojeni sloj ispucao, tako da je potrebna njihova konzervacija.
III - ZAKLJUČAK
Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, broj 33/02 i 15/03), Komisija je donijela odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:
A. Vremensko određenje
B. Historijska vrijednost
C. Umjetnička i estetska vrijednost
C. II. Kvalitet materijala
C. II. Proporcije
C. IV. Kompozicija
C.V. Vrijednost detalja
D. Čitljivost
D. I. Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim historijskim razdobljima
D. III. Djelo značajnog umjetnika ili graditelja
D. IV. Svjedočanstvo o određenom tipu, stilu ili regionalnom maniru
D. V. Svjedočanstvo o tipičnom načinu života u određenom razdoblju
E. Simbolička vrijednost
E. I. Ontološka vrijednost
E. II. Sakralna vrijednost
E. III. Tradicionalna vrijednost
E. IV. Vezanost za rituale ili obrede
E. V. Značaj za identitet skupine ljudi
G. Izvornost
G. III. Namjena i upotreba
G. IV. Tradicija i tehnike
G. VI. Duh i osjećanja
H. Jedinstvenost i reprezentativnost
H. I. Jedinstven ili rijedak primjerak određenog tipa ili stila
H. II. Vrhunsko umjetničko ili arhitektonsko djelo
H. II. Djelo vrhunskog umjetnika ili graditelja
Korištena literatura
U toku vođenja postupka proglašenja, korištena je sljedeća literatura:
1892. Komadanović. P., Stara i nova pravoslavna crkva u Čajniču, Bosanska vila, Sarajevo, 1892, str. 406.
1901. Vukičević, M., Iz starih Srbulja, GZM, 1901, str. 327.
1956. Momirović, Petar, Stari rukopisi i štampane knjige u Čajniču, Naše starine, Sarajevo, 1956, str. 173-177.
1965. Popović, Ljubinko, Popis inkunabula koje se nalaze u Bosni i Hercegovini, Bibliotekarstvo, Beograd, 1965, str. 17-41.
1959. Vladimir Mošin, M. Seid Traljić, Ćirilski spomenici u Bosni i Hercegovini, Naše starine VI, str. 63-105, Sarajevo, 1959.
1984. Brkić, Nemanja, Tehnologija slikarstva, vajarstva i ikonografija, Univerzitet umjetnosti u Beogradu, Beograd, 1984.
1997. Kadijević, Aleksandar, Jedan vek traženja nacionalnog stila u srpskoj arhitekturi (sredina XIX – sredina XX veka), Građevinska knjiga, Beograd, 1997.
1998. Svetlana Rakić, Ikone Bosne i Hercegovine (16-19. stoljeće), Beograd, 1998.
2002. Ševo, Ljiljana, Pravoslavne crkve i manastiri u Bosni i Hercegovini do 1878. godine, Banja Luka, 2002.
http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%86iril_i_Metod
Dokumentacija ARHIVA BiH
Dokumentacija Zavoda za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta
(1) Andrija Damjanović iz Velesa, neimar i zograf, živio je u peridu između 1813. i 1878. godine. O životu Andrijinom i o njemu kao čovjeku, ne zna se mnogo. Bio je pripadnik porodice uglednih makedonskih zografa i graditelja Renzovski (drugi sin od četiri sina majstora Damjana Renzovskog), koja je podizala i ukrašavala crkve na širem balkanskom prostoru – od Makedonije, Epira, do Bugarske i Carigrada, a Damjanov je svoju djelatnost proširio na sjever i zapad Balkana. Stekavši reputaciju svestranog graditelja pravoslavnih hramova, tokom najpoznijeg perioda rada dobijao je narudžbine iz pravoslavnih općina, raštrkanih na širokom prostoru Kneževine Srbije i srpskih krajeva pod turskom upravom. (Kadijević, 1997, str. 15)
«Za Andriju Damjanova se ne može reći da je samouk, još manje neuk. Naprotiv, sve što je sagradio otkriva dobrog poznavaoca konstrukcije i stilskih slojeva građenja. On je bio samo jedan od posljednjih poznatih graditelja našeg podneblja koji nije stupio u umjetničku akademiju ili politehniku da nauči zakone projektovanja i građenja, nego je prošao kroz dugotrajnu starinsku školu rasta od šegrtovanja do prakse kod iskusnih neimara porodične tajfe.» (Jovanović, 1997) Veliko znanje stekao je učeći sa spomenika bizantijskog i postbizantijskog razdoblja, koje je imao prilike upoznati na brojnim putovanjima. Sazreo je u periodu kada zapadni elementi nisu šire primijenjivani u makedonskim, epirskim i ostalim pravoslavnim krajevima pod turskom upravom. Otuda, njegovo zahvatanje u zapadnu tradiciju, izraženo pretežno na planu dekoracije i uređenja enterijera, govori o suvremenosti njegove arhitekture, o spremnosti da se uklopi u novi tok arhitekture bazilika, začet polovicom stoljeća u Solunu. Andrija je bio suvremenik Teofila Hansena, a i lično su se znali, tako je i njegova eklektička arhitektura imala dosta utjecaja na rad Andrije Damjanovića. Kada je Andrija pregovarao sa Sarajevskom pravoslavnom crkvenom općinom o građenju nove crkve u Sarajevu, općinari su tražili da im pokaže neki plan ili crtež. On im je rekao da plana nema, nego da pogledaju crkve u Nišu i Smederevu. Takvu će graditi u Sarajevu, ali će biti ljepša. Slično se desilo i u Mostaru. Predstavnike mostarske općine uputio je da vide sarajevsku crkvu. Međutim, pretpostavlja se da su prilikom gradnje tih crkava korišteni neki planovi. Andrija Damjanov i njegova braća radili su uglavnom crkve i ikonostase, ali i profanu arhitekturu. Tako su za vrijeme dok su gradili Novu crkvu u Sarajevu, popravljali Sahat-kulu i sagradili jednu veliku kasarnu u Sarajevu. (Pretpostavlja se da je to bila kasarna na mjestu današnje kasarne na Bistriku, a zvala se Kršla. U vrijeme Austro-Ugarske je srušena i napravljena je sadašnja zgrada kasarne.) Osim planova, izrađivali su i modele. Tako je Andrija izradio i odnio u Carigrad drveni model kasarne koju je gradio u Sarajevu. Povodom građenja te kasarne, Andrija je, priča se, dobio odlikovanje od sultana, orden i pravo da nosi sablju. (Filipović, 1949, str. 33-40)
(2) Otac Vasilije je u Beogradu pronašao arhitektu Momira Korunovića i sa njim organizirao Odbor za obnovu velike čajničke crkve (14 kubeta); sav narod iz Čajniča i okoline, i Srbi i Bošnjaci, došao je da pomogne u rasčišćavanju ruševina, pa čak i djeca (dodavala su roditeljima cigle i kamenje) i crkva je bila veoma brzo obnovljena. Narod je od tada zavolio oca Vasilija kao što djeca vole svoje roditelje.
(3) Momir Korunović je veliki pobornik nacionalnog stila u srpskoj arhitekturi. Završivši studije u Beogradu 1906. godine, usavršavao se u Pragu, Rimu i Parizu, a u historiju srpske arhitekture ušao je gradeći 1930. godine Upravu pošte i telegrafa. Pored javnih zgrada (pošte kod Železničke stanice u Beogradu, ministarstva, pošta, škola, hramova, konaka i drugih objekata) projektirao je i više sokolskih domova u Jugoslaviji (Sokolski dom u Jajcu).
(4) Dana 21. septembra, pravoslavni vjernici praznuju Roždestvo Presvete Bogorodice – Malu Gospojinu, ''kada je Bog uslišio molitve Joakima i Ane i podario im kćerku Mariju, koja će poslije roditi Hrista''. Mala Gospojina spada u grupu Bogorodicnih praznika koji se obilježavaju u spomen na život Bogorodice.
(5) Postoji predanje da je oko crkve bilo prostora svega 2 m, ali da su tadašnje vlasti dopustile proširenje.
(6) Svećenik Komadanović opisuje ova vrata: „Vrata su dvoja načinjena na svod od hrastovog drveta u duljinu (visinu) po 1 m 45 cm, a u širinu po 71 cm.“
(7) Sv. Vasilije Veliki je rođen 329. godine. Zvan je "pčelom crkve Hristove". Bio je vladika Ćesarije Kapadokijske. Napisao je više apologetskih, bogoslovskih, podvižničkih i kanonskih djela, kao i službu koja je nazvana po njegovom imenu: Liturgija sv. Vasilija Velikog. Liturgija se služi 10 puta u godini. Sv. Vasilije Veliki umro je 379. godine.
(8) Sv. Grigorije Bogoslov je rođen 329. godine. Sa sv. Vasilijem Velikim se upoznao za vrijeme školovanja u Atini. Poslije završetka školovanja, stupio je u monahe. Zajedno sa sv. Vasilijem Velikim je živio podvižnički, proučavajući i tumačeći Sveto pismo u pustim predjelima oko Crnog mora. Nešto kasnije je postavljen za episkopa, a potom i za vaseljenskog patrijarha. Napisao je vrijedna crkvena djela. Umro je 390. godine.
(9) Sv. Jovan Zlatousti je rođen 354. godine. Najprije je izučavao filozofiju, a potom se susreo sa Kristovom naukom kojoj je posvetio svoj život. Napisao je knjigu "O sveštenstvu", liturgiju pod nazivom Liturgija sv. Jovana Zlatoustog i mnoga druga djela. Šest godina je bio vaseljenski patrijarh. Dva puta je bio proganjan i slan u izgnanstvo. Umro je na Krstovdan 407. godine u Jermeniji.
(10) Sv. Stefan je prvi od sedmerice đakona koga su rukopoložili sveti apostoli, pa se zato i naziva arhiđakon Stefan, prvi, glavni među đakonima. Bio je prvi mučenik kršćanske vjere, pa se stoga naziva i Prvomučenikom. Stradao je u Jerusalimu od kamenovanja.
(11) Po predanju, Krist je, učeći svoje učenika smjernosti, uzeo dijete (sv. Ignjatija), stavio ga među njih i rekao: »Ko se ponizi kao dijete ovo, onaj je najveći u carstvu nebeskom.» (Mt 18.4.) Zbog toga ga nazivaju Bogonoscem. Sv. Ignjatije je bio učenik sv. Jovana Bogoslova. Kasnije je postao episkop u Antiohiji. Poznat je po uvođenju antifonskog načina pojanja u crkvi. Stradao je u areni u Rimu 106. godine po nalogu cara Trajana.
(12) Obostrano slikane ikone bile su nošene u procesijama već u XII i XIII stoljeću, a možda su neke od njih bile samo postavljene na ikonostasne pregrade jer su bile preteške i prevelike za nošenje. Pretpostavlja se da su ikone koje su zatvarale interkolumnije na templonima u komninskom periodu uglavnom bile pokretne, te da su povremeno, prilikom službe, iznošene ili da su izlagane na posebnim postoljima u praznične dane. Takve naročito poštovane ikone mogle su biti smatrane i čudotvornim, pa su privlačile veću pažnju ktitora i molilaca i bile su postavljane na najsvečanijim mjestima, bilo na samoj pregradi, bilo na stupcima kraj pregrade. Ikona oslikanih sa obje strane, koje su služile za litije, sasvim je malo u svijetu bizantijske umjetnosti. Najviše ih je u Ohridu. Početkom XIV stoljeća velike litijske ikone balkanskih Slovena još uvijek su ponavljale stare ikonografske teme, mada se uz njih javljaju novi motivi intimnijeg karaktera. Iz Crkve Bogorodice Perivleptos (Sv. Kliment) u Ohridu sačuvana je grupa starih ikona iz prelaza XIII u XIV stoljeće, koje su bile namijenjene ovoj crkvi. Među njima je ikona Bogorodice Perivleptos, s početka XIV stoljeća. Sada se čuva u Narodnom muzeju u Ohridu. Ikona predstavlja Bogorodicu sa djetetom na lijevoj ruci. Kao i čajnička, i ova ikona se vezuje za carigradski uzor, čudotvornu ikonu Manastira Bogorodice Perivlepte koji je podignut u XI stoljeću, ali koji je bio osobito poznat i čuven od početka XIII stoljeća do pada Carigrada. Ohridska Perivlepta bila je, za razliku od čajničke, prvobitno slikana samo s lica, a kasnije je, krajem XIV stoljeća, oslikano je naličje. Karakteristične crte stila renesanse Paleologa vidljive su na ohridskoj Perivlepti. Klasični oblik Bogorodicinog lika, veoma uzdržan kolorit i naglašena sentimentalnost, kao i osoben odnos majke prema djetetu, povezuje ohridsku i čajničku ikonu, za razliku od drugačijih, strožih varijanti Perivlepte, koja je u suštini bila po ikonografskom tipu Odigitrija. Neke druge ohridske obostrano slikane ikone Bogorodice Odigitrije s početka XIV stoljeća, kao što je čuvena Dušespasiteljica, zadržale su, međutim, svečani karakter starijih ikonografskih uzora, koji je tek diskretno ublažen uklanjanjem stroge frontalnosti likova. Kao i čajnička, više Bogorodicinih ikona u Grčkoj, počevši od ranog XIV stoljeća, također pokazuju iste ideje bizantijske umjetnosti koje se vide u tome da Bogorodica nema onu nepomućenu i ravnodušnu ljepotu kao što je to ranije bilo uobičajno.
(13) Sarajevski učitelj Sava Kosanović zabilježio je 1870. godine da je ikona Bogorodice čajničke prenijeta u Bosnu iz manastira Banja kod Priboja. Upravo ovaj podatak da je ikona došla u Čajniče kada je manastir Banja opustio, ukazao je na mogućnost da je ikona slikana 1329-1330. godine, kada je kralj Stefan Dečanski podigao svoju zadužbinu u Banji, Crkvu sv. Nikole Dabarskog. Ona je i ranije, prije kraljeve građevine, postojala kao episkopsko sjedište. Pretpostavlja se da je možda kralj Stefan Dečanski dao da se ikona naslika u vrijeme kada je crkva u Banji građena, živopisana i opremana.
(14) Dimitrije je bio dugoočekivano dijete i jedinac nekog solunskog vojvode. Poslije očeve smrti, neznabožački car (u različitim verzijama žitija spominju se različita imena careva – Kalojan, Dioklecijan, Maksimijan) ga je postavio na očevo mjesto. Naradio mu je da progoni kršćane. Međutim, kako je Dimitrije i sam bio kršćanin, odbio je naredbu, a imanje je razdijelio siromasima. Car ga je zatvorio u tamnicu u kojoj su ga vojnici izboli kopljima.
(15) Prema legendi, zbog spriječenosti, Krist je poslao oboljelom vladaru Edese, Avgaru, otisak svog lika na ubrusu. Dodirnuvši ubrus, Avgar je ozdravio. Nakon toga apostol Tadej je Avgara krstio, a Nerukotvoreni obraz je bio dragocjena svetinja Edese. U X stoljeću ubrus je prenesen u Carigrad. Tamo je poštovan pod nazivom Mandilion. Krstaška vojska ga je odnijela na zapad i od tad je njegova historija neizvjesna.
(16) Ćirilično MR-TY = skraćenica grčkih riječi Mitir Teu = Mati Božja (Brkić, 1984, 315)
(17) Kult ovog svetitelja bio je veoma raširen u Bosni i Hercegovini u vrijeme osmanskog perioda. Među do sada poznatim ikonama ovog tipa, ikona sv. Georgija sa žitijem iz Čajniča je jedan od starijih primjera, osoben iz više razloga. Sv. Georgije Kefaloforos vrlo se rijetko sreće i do sada je poznat na svega nekoliko ikona (tri u Bosni i Hercegovini - Čajniče, Busovača i Blagaj, nekoliko u Državnom historijskom muzeju u Moskvi, te nekoliko u zbirci Sekulić u Beogradu). Među ovim ikonama, blagajska i čajnička su jedine žitijske ikone sv. Georgija, dok su na ostalim scene iz života izostavljene.
(18) Zbog vjerovatne neobavještenosti zografa, svetitelju tovare kamen na leđa, a ne na prsa, kako je to uobičajno.
(19) U natpisu stoji da se radi o sceni «Rušenja idola», ali slikar očito nije znao uraditi njeno predstavljanje. Simbol zla za njega nije bila apstraktna ideja paganstva, već sam car mučitelj koga svetitelj direktno kažnjava.
(20) "I kad se navrši pedeset dana, bijahu svi apostoli jednodušno na molitvi. I u jedan put postade huka sa neba, kao duvanje silnoga vetra i napuni svu kuću gde seđahu. I pokazaše im se razdeljeni jezici kao ognjeni, i sede po jedan na svakog od njih. I napuniše se svi Duha svetoga, i stadoše govoriti drugim jezicima, kao što im Duh davaše te govorahu." (Dela Ap. 2; 42-43)
(21) Braća Ćiril (pravo ime Konstantin, ime Ćiril uzeo je nakon zaređenja) i Metod, su rođeni u Solunu. Poznati su i kao sveta braća i slavenski apostoli. Njihov otac Lav bio je visoki bizantijski vojni zapovjednik. Najraniju mladost proveli su u Solunu koji je u to vrijeme posve okružen Slavenima. Metod postaje upravitelj jedne arhontije u istočnoj Makedoniji, dok je Ćiril, odgojen na carskom dvoru, nakon završenih filozofskih i teoloških studija, postavljen za bibliotekara Svete Sofije u Carigradu i učitelja filozofije na Carigradskoj visokoj školi.
Godine 851, Ćiril postaje član bizantskog poslanstva arapskom kalifi u Samari, a 856. godine, u doba političkih i crkvenih trzavica, Metod napušta svoj položaj arhonta i povlači se u samostan na Olimpu u Maloj Aziji. Malo kasnije za njim dolazi i Ćiril. Ali, po nalogu bizantskog cara Mihajla, 860. godine, oba brata odlaze kao misionari među tursko-tatarske Hazare u južnoj Rusiji. Neposredno nakon povratka iz Rusije, angažirani su za novu misiju kod Slavena. Naime, 862. godine, poslanstvo moravskog kneza Rastislava zatražilo je od cara Mihajla biskupa i svećenike koji će propovijedati na slavenskom jeziku kršćansku vjeru. Zadatak je bio velik i delikatan. Na područjima prostrane Rastislavljeve države širili su kršćanstvo već od početka IX stoljeća njemački svećenici iz regensburške i pasaunske dijeceze. Rastislav, bojeći se njihovog političkog utjecaja, traži u Bizantu oslonac protiv cara Ludovika Njemačkog, ispod čije se vlasti ogorčenom borbom istrgao. Rastisavljeva koncepcija išla je za tim da samostalna moravska crkva s domaćim klerom i vlastitim liturgijskim jezikom postane brana svakom stranom utjecaju.
Bizant donekle udovoljava Rastislavljevoj želji i šalje mu Ćirila i Metoda. Braća su se za ovaj posao ozbiljno spremili; Ćiril je sastavio prvo slavensko pismo (glagoljicu) i na jezik makedonskih Slavena iz okolice Soluna (koji su od djetinstva dobro znali) preveli su najnužnije crkvene knjige. Na taj su način stvorili prvi slavenski književni jezik i postavili temelje slavenskoj književnosti. Godine 863, braća kreću na put i stižu 864. knezu Rastislavu koji ih je gostoljubivo primio, ali uspjeh njihove misije, mnogobrojni učenici i narodne simpatije izazivaju reakciju njemačkog klera. Protiv slavenskih misionara počinje podmukla borba njemačkog svećenstva. Glavni argument protivnika slavenske liturgije bila je tzv. trojezična teorija prema kojoj postoje samo tri sveta jezika na kojima se mogu vršiti vjerski obredi: hebrejski, grčki i latinski.
Nakon trogodišnjeg boravka u Moravskoj, braća polaze na put kako bi biskup zaredio Metoda i nove slavenske svećenike. Došavši u Panoniju, neko vrijeme su se zadržali na dvoru kneza Kocelja kako bi ga upoznali sa svojim radom na slavenskoj crkvenoj knjizi. Stekavši i tu mnogo učenika, polaze u Veneciju, gdje su morali voditi oštru polemiku s tamošnjim "trojezičnjacima". Odatle ne kreću za Carigrad, gdje je umoren car Mihajlo, a vlast preuzeo Vasilije Makedonski, već odlaze u Rim. Papa Hadrijan vidi u slavenskim misionarima dobre pomagače u borbi protiv osiljenih i neposlušnih njemačkih nadbiskupa i njihova suverena te ih prima svečano. U Rimu se Ćiril razboli i uskoro kao redovnik umire u Rimu (sahranjen je u Crkvi sv. Klementa, gdje je i danas sačuvan njegov grob). Hadrijan je odobrio slavensku službu, a Metoda poslao 869. godine knezu Kocelju, čak ga prilikom njegovog drugog boravka u Rimu posvetio za panonskog nadbiskupa. Time je zapadni Ilirik trebao biti izdvojen iz jurisdikcije salzburškog nadbiskupa i podvrgnut izravno Rimu.
Čim je Metod došao u Panoniju, njemački ga svećenici napadaju kao heretika, a kada je stigao u Moravsku (gdje je Rastislava zbacio njegov sinovac, njitranski knez Slavopuk) njemački biskupi pozivaju Metoda na svoju sinodu, osuđuju ga i bacaju u tamnicu, gdje je ostao 2,5 godine. Godine 873, Metod je na papin nalog pušten iz tamnice, ali je slavenska liturgija zabranjena. Kako je Metod ipak nastavio svoju djelatnost, te se slavensko bogoslužlje sve više širilo po Moravskoj, podignuta je protiv njega optužnica u Rimu. Metod je 879. godine pozvan pred papu da se opravda. Papa Ivan VIII, nastojeći da ne ošteti rimske pozicije u Moravskoj, potvrdio je slavensko bogoslužlje bulom Industriae tuae iz 880. godine. Isto je učinio i 882. godine carigradski patrijarh Fotije koji se pomirio s papom.
Metod prevodi u Moravskoj na slavenski jezik Bibliju. Nakon njegove smrti, u Moravskoj je zabranjena slavenska liturgija, a knez Svatopluk je prognao njegove učenike. Neki od njih prodani su u ropstvo, a neki su se uspjeli skloniti u Bugarsku, Makedoniju, Rašku i primorsku Hrvatsku gdje su nastavili svoj rad. Prevodom liturgijskih i biblijskih knjiga udarili su Ćiril i Metod temelje slavenskoj pismenosti. (http://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%86iril_i_Metod)
(22) Nije najjasnije na što se misli pod službom na Ubrus, da li na Pokrov Prečiste Bogorodice ili na Obraz Hristov.
(23) Štampariju je naslijedio Božidarev sin Vićenco i u njoj štampao bogoslužbene knjige srpske recenzije do 1560. godine.
|
