|
Baština - brojke koje narastaju
Amra Hadžimuhamedović
U uvodnom uredničkom tekstu petog broja časopisa „Baština“ navedene su refleksije nekih institucija i svjetskih stručnjaka o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika i o njenoj dvostrukoj ulozi – (1) institucije koja zaštitom kulturnog naslijeđa doprinosi održanja mira u Bosni i Hercegovini i (2) regulatorne institucije koja uspostavlja i osigurava standarde konzervacije naslijeđa u Bosni i Hercegovini. U tekstu je dat i kratak osvrt na uređivački koncept petog broja časopisa, s posebnim naglaskom na razumijevanje bosanskohercegovačkog naslijeđa u globalnom kontekstu.
Ključne riječi: baština, Bosna i Hercegovina, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, Daytonski sporazum, bosanskohercegovački identitet.
Ovaj svezak Baštine ima zadaću da na uvjerljiv način osigura kontinuitet predstavljanja vrijednosti i stanja bosanskog naslijeđa u sklopu djelovanja Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, kako na bosanskoj tako i međunarodnoj razini. To djelovanje je od 2002. godine značajno doprinijelo da naslijeđe najprije postane dio svakodnevne brige bosanske javnosti, potom, da pitanja od značaja za očuvanje naslijeđa u uvjetima poslijeratne razorenosti budu znanstveno objektivizirana i na otvoren način predstavljena i, na kraju, da oblikovanje odgovora na zadaće integriranja naslijeđa u društvene procese u Bosni i Hercegovini bude doprinos suvremenom razumijevanju vrijednosti naslijeđa za društvo na globalnoj razini.
Nikada u povijesti Bosne i Hercegovine u elektronskim i štampanim dnevnicima, obično u terminima i na stranicama na kojima se objavljuju najvažnije vijesti, nije toliko govoreno i pisano o naslijeđu kako je to danas. Samo u 2009. godini u dnevnim izdanjima, kojih je u Bosni i Hercegovini manje od 10, objavljeno je 1728 članaka ili izvještaja koji su izravno vezani za naslijeđe. U septembru 2009. godine, naprimjer, objavljena su 333 članka o pitanjima vezanim za naslijeđe, uglavnom kao udarne vijesti u dnevnim novinama. To je samo jedan od pokazatelja da je bosansko kulturno naslijeđe, čije razaranje, čišćenje i raslojavanje traje u različitim oblicima i nakon rata, u središtu zanimanja bosanskog društva. Nije nikakvo preuveličavanje kazati da je vidljiv i javnosti dostupan rad Komisije i nastojanje da sva ključna pitanja budu provjeravana i izlagana na najotvoreniji principijelan način, doprinijelo činjenici da bosansko naslijeđe predstavlja pitanje od ključnog zanimanja za cijelo društvo. U svijetu jedinstvena i vjerojatno ponirska uloga koja je dodijeljena Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine i način njenog ispunjenja nisu ostali nezapaženi. Stav pojedinaca i institucija koji prate rad Komisije o načinu ispunenja te uloge značajan je poticaj za stalni rad na postizanju što boljih rezultata. Političari, stručnjaci i stručna tijela izvan Bosne i Hercegovine u svojim zapažanjima o pristupima zaštiti naslijeđa koje Komisija njeguje postavljaju univerzalna mjerila, a rad Komisije mjeren tim kriterijima ocijenjen je pozitivno. U svom „Pismu iz Berlina 1“ Michael Schmunk kazuje:
„Daytonski mirovni sporazum, na koji sam bacio još jedan brzi pogled dok sam bio u predivnoj berlinskoj knjižari Dussmann u Ulici Friedrichstrasse, poduzeo je u svom Annexu VIII veličanstven korak time što je uspostavio u vašoj zemlji Komisiju za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Danas je vaše Predsjedništvo odgovorno za tu Komisiju, koja je od 2002. godine napravila odličan posao. Bez političkog utjecaja i s kulturnopolitičkom neutralnošću, ta državna komisija u kojoj sudjeluju i međunarodni stručnjaci, napravila je u toku ovih godina registar najznačajnijih preostalih kulturnih dragocijenosti Bosne i Hercegovine.[…]Komisija, jedna od rijetkih državnih institucija na razini vaše zemlje, uživa i povjerenje i podršku međunarodne zajednice.“ (1)
A harvardski profesor András Riedlamyer, govoreći o poslijeratnoj zloupotrebi naslijeđa u svrhu nastavljanja odmjeravanja snaga među kočničarima mira u Bosni i Hercegovini, jasno izdvaja Komisiju za očuvanje nacionalnih spomenika kao instituciju koja je suprotstavljena takvom pristupu upotrebi naslijeđa:
„Obnavljanje kulturnog naslijeđa na ispravan način u obliku u kakvom je prije bilo je vrlo važno i šalje veoma moćnu poruku. Naprimjer, veoma cijenim posao koji obavlja Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika.“ (2)
Na zvaničnoj web stranici Centra za svjetsku baštinu postavljen je izvještaj ICOMOS-a o evaluaciji Mosta Mehmed-paše Sokolovića za upis na Listu svjetske baštine, u kojem, između ostalog, stoji:
„ICOMOS smatra da Komisija za očuvanje radi kvalitetno, a to je veoma važno za budućnost Višegradskog mosta i za razumijevanje njegovog značaja i značaja njegove izvanredne univerzalne vrijednosti. Njen rad je provođen u duhu suradnje i dugoročne vizije, što zaslužuje najveću pohvalu.“
Od vremena izlaska prvog broja Baštine, na našu adresu pristižu brojne čestitke za sadržaj i profil časopisa, zahvalnice iz brojnih institucija i biblioteka koje takav časopis smatraju dragocijenim za svoje fondove, kao i poticaji da pristup radu koji Komisija njeguje bude nastavljen. Iako svako nabrajanje predstavlja rizik da nešto važno bude propušteno, tom riziku se prepuštamo s ciljem da posebne izraze zahvalnosti za pisma podrške koje ovaj časopis dobija uputimo: Institutu za istoriju u Sarajevu, Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, Međunarodnom forumu Bosna, Odjelu za kulturno naslijeđe Direktorata za kulturu, kulturno i prirodno nasijeđe u Generalnom sekretarijatu Vijeća Evrope, Strazbourg, Specijalnom predstavniku Generalnog sekretara Vijeća Evrope u Bosni i Hercegovini, Bošnjačkom institutu u Sarajevu, Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske u Banjoj Luci, Arhivu Republike Srpske u Banjoj Luci, Muzeju Republike Srpske u Banjoj Luci, Vrhbosanskoj nadbiskupiji u Sarajevu, Hrvatskom kulturnom društvu Napredak u Sarajevu, Ambasadi Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu i Sekretarijatu Europa Nostra u Hagu. Amila Buturović, profesor na York univerzitetu u Torontu, u svom pismu zahvale za dostavljene primjerke Baštine kaže: „Časopisi su zaista impresivni, podrobno sam ih pregledala, a onda odnijela u našu univerzitetsku biblioteku s nadom da će ih oni naručiti.“
Ističemo da su tekstovi o bosanskom naslijeđu predstavljeni u Baštini dostupni u bibliotekama diljem svijeta, od kojih napominjemo biblioteku ICCROM-a i CEEOL (Central and Eastern European Online Library), kao i Dokumentacioni centar ICOMOS-a. Peti svezak Baštine istovremeno pokazuje da aktualiziranje historije, identificiranje, predstavljanje, konzerviranje, upravljanje bosanskim naslijeđem može biti provedeno isključivo upotrebom univerzalnih standarda.
Ovaj - peti - svezak Baštine uređen je sa osjećajem odgovornosti da zacrtana i do sada dobro prihvaćena strategija bude vidljiva i u njegovom sadržaju, kao i da jasno budu naznačeni pravci i okviri budućeg djelovanja Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.
Uređivački koncept zasnovan je i na simbolici broja 5, koji je znak sjedinjenja, uspostave veze između mikrokozmosa i makrokozmosa. Ako kao naš mikrokozmos definiramo bosanskohercegovački kulturni identitet, njegova objektivizacija, koju u ovom svesku provode referentni svjetski autori, jeste dodatan doprinos uvođenju globalno primjenjivih mjerila za vredovanje mjesta tog identiteta na svjetskoj pozornici – u makrokozmosu kulturnog naslijeđa.
Prvi tekst „Integriranje naslijeđa u poslijeratnu obnovu“ (Amra Hadžimuhamedović) predstavlja nastojanje da bude napravljen presjek dosadašnjeg bavljenja naslijeđem u zakonima o ratu (jus ad bellum) i zakonima ratovanja (jus in bello) i da budu objektivizirani razlozi nepostojanja teoretskog i doktrinarnog okvira za integriranje naslijeđa u cjelovite procese poslijeratne obnove sve do konca 20. stoljeća, kao i da predstavi društveni kontekst postavljanja naslijeđa u žižu rješavanja sukoba i održanja mira u suvremenom dobu. U tekstovima koji slijede: „Integrirana rehabilitacija naslijeđa: Pomoć u upravljanju naslijeđem Bosne i Hercegovine“ (Mirela Mulalić-Handan) i „Program stalne zaštite, prezentacije i integracije kulturnog, historijskog i prirodnog naslijeđa u turistički sektor hercegovačke regije“ (Amra Šarančić Logo) pokazana je djelatna primjenjivost počela integriranja naslijeđa u proces poslijeratne obnove na primjerima dva međunarodna projekta. Projekat Vijeća Evrope, koji je detaljno predstavljen u tekstu Mirele Mulalić-Handan, predstavlja jedan od najznačajnijih međunarodnih projekata u savremenom dobu, kojim je različitost evropskog naslijeđa, izložena razaranju u sukobima u razdoblju od 1990. do 2004. godine, postala predmet interventne zaštite.
Blok tekstova, čiji su autori Jukka Jokilehto, Andrea Urlandova, Martin Cherry i Tina Wik uspostavljaju, sa različitih aspekata, sistem valoriziranja trajućeg procesa zaštite naslijeđa u Bosni i Hercegovini u odnosu na suvremene trendove u svijetu. Zajednički imenitelj tih tekstova jeste nastojanje da bude istovremeno naglašen značaj očuvanja historijskih kulturnih krajolika i aktivnog pristupa zaštiti naslijeđa, u kojem je prostor shvaćen kao iskaz kontinuiranog, stalno razvojnog toka, u kojem naslijeđene vrijednosti gradskih sjedišta, arhitektonskih oblika i vernakularne arhitekture bivaju čuvane i dodatno prepoznate.
Rezultati historijskih, stilskih i tipoloških znanstvenih istraživanja zakonitosti pojava u različitim historijskim okolnostima koje su oblikovale jedinstvenost bosanskohercegovačkog identiteta u poredbenim odnosima sa primjerima ili zbivanjima izvan Bosne i Hercegovina sadržani su u studijama Salke Kulukčije i Mustafe Hume, Zeynep Ahunbay, Fehima Hadžimuhamedovića, Sabe Risaluddin, Rusmira Mahmutćehajića i Asima Zubčevića. Ti tekstovi jasno ukazuju na kulturna kretanja i razmjene oblika, s jedne strane, i na univerzalnost iskazivanja ljudskog genija kroz jedinstvenost značenja svetih predanja i znakova i simbola koji izviru iz tih predanja, s druge strane.
Završni dio petog sveska Baštine sadrži tri prikaza značajana za bosansko naslijeđe. Nadia Capuzzo Đerković u svom tekstu daje pregled zaključaka međunarodnog simpozija o naslijeđu, koji je održan u aprilu 2008. godine u Parizu, kojim je dodatno potvrđeno da razaranje i poslijeratni odnos prema bosanskom naslijeđu značajno oblikuju svaku raspravu o naslijeđu na globalnoj razini.
Tekstovi Jelene Božić i Miroslava Niškanovića predstavljaju odavanje počasti djelima dvojice velikana u historiji zaštite naslijeđa u Bosni i Hercegovini. Tekst Jelene Božić prikaz je knjige koja sadrži dio rezultata istraživanja koje je Husref Redžić, utemeljitelj Katedre za historiju arhitekture i revitalizaciju naslijeđa na Sarajevskom univerzitetu i pročelnik zaštite bosanskog identiteta kroz integriranje naslijeđa u razvojne tokove, proveo o starim bosanskim gradovima. Profesor Husref Redžić, čije djelo svoj odraz nalazi i danas u radu najznačajnijih zaštitara bosanskog naslijeđa, svojim je životom posvjedočio sav rizik nastojanja da politiziranje i zloupotreba naslijeđa budu spriječene. Njegovo višegodišnje predano istraživanje muslimanske komponente bosanske baštine i detaljan istraživački rad na arhitekturi potkupolnih džamija bili su osujećeni političkim pritiscima, a izdavanje knjige sa rezultatima tih opsežnih i cijeli radni vijek dugih istraživanja je političkom odlukom spriječeno sedamdesetih godina 20. stoljeća. Nema ničeg pogubnijeg za znanstvenika od neakademskih, neprincipijelnih pritisaka, koji smisao znanstvenog djelovanja podređuju kvazi-historijskim konfabulacijama i ideološkim konstrukcijama identiteta. Prisiljenost da svoje veliko i važno djelo umrtvi značajno je utjecala na narušavanje zdravlja i ranu smrt Husrefa Redžića, a crteži, fotografije, prostorne i historijske studije potkupolnih džamija na kojima je radio još uvijek su nedostupni akademskoj javnosti. Pitanje koje otvaramo i u Baštini jeste da li su rukopis i studije o potkupolnim bosanskim džamijama, od kojih su mnoge srušene u ratu 1992-1996. godine, opstale ili su i oni bili predmet ideološkog nasilja? Jelena Božić piše o knjizi u kojoj su sabrani rezultati daleko manjeg i kratkotrajnijeg Redžićevog istraživanja, a koja je objavljena tek više od dvadeset godina nakon Redžićeve smrti. Ta knjiga je istovremeno sjećanje na Husrefa Redžića i podsjećanje na činjenicu da je bosansko naslijeđe razarano na različite načine i mnogo prije 1992. godine, a da su žrtve razarateljskih snaga nerijetko bili i čuvari bosanske baštine.
Miroslav Niškanović je autor sjećanja na Zdravka Kajmakovića, historičara umjetnosti čiji su radovi nezaobilazni u svakom sadašnjem i budućem vrednovanju bosanskog naslijeđa, kako po intenzivnom fokusiranju na istraživanje sakralnog umijeća živopisanja pravoslavnih crkvenih građevina u Bosni (iako nisu ograničeni na njega), tako i po metodološkoj preciznosti i temeljitosti dokumentiranja predmeta njegovog znanstvenog rada. Nikako nije moguće kazati za autore poput Zdravka Kajmakovića da su umrli sami i zaboravljeni – njegovi tekstovi i knjige već osam godina predstavljaju nezaobilaznu, često i najznačajniju građu u brojnim projektima koje provodi Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na primjer. Poput djela Husrefa Redžića, i djelo Zdravko Kajmakovića predstavlja dio dragocijenog pologa za čije se čuvanje smatramo i ovlaštenim i obavezanim. Tekstovi sjećanja u ovom broju Baštine samo su dio duga koji prema našim učiteljima i prethodnicima u zaštiti naslijeđa imamo.
(1) Michael Schmunk, „Pismo iz Berlina 1: Juriš na umjetnine“, Oslobođenje, 18. februar 2008.
(2) Adisa Čečo, „Džamije su nestajale kao Staljinovi komesari“, Slobodna Bosna (intervju sa András J. Riedlmayer), 14. juni 2008, 58. |
